Get Adobe Flash player

Za sve loše u školama prvenstveno su krivi ravnatelji, stručne službe, razrednici i ostali nastavnici

 
 
Neki dan sam vidjela jednog malog dječaka, učenika  osnovne škole, kako se rasplakao pred kamerama, kad ga je novinar pitao nešto u smislu voli li ići u školu i kako mu je u školi. Dječak je Rom, voli ići u školu, voli učiti i družiti se drugom djecom, ali neki učenici ga odbacuju, rugaju mu se, vrijeđaju ga, diskriminiraju i nasilno se ponašaju prema njemu. Nije trebalo to dijete dovući pred kamere i još manje rasplakati, kako bi se saznala istina o nasilju u školama. To se ne događa samo Romima. Na žalost, često puta u mnogim školama u nekom  razredu postoji dijete, koje se zbog  različitih i raznih stvari diskriminira i bude maltretirano.
http://www.howtolearn.com/HTL/media/teen-violence-198x300.jpghttp://i.dailymail.co.uk/i/pix/2014/03/09/article-2576906-1C28256200000578-25_634x451.jpg
Bitno je da učenik po nečemu, bilo čemu bude drugačiji od većine i da odskače od nekakvog prosjeka, bilo dolje ili gore. Uvijek se pronađe razlog, zbog kojeg druga djeca, samo neki učenici, istaknuti pojedinac ili cijeli razred odbacuju neko dijete. To se ne bi smjelo događati. Svaki razrednik i ostali nastavnici u razrednom odjelu to sigurno primjećuju. Ne smiju to mirno promatrati i tu i tamo u vezi toga izreći neku opomenu ili ukor. Maltretirana djeca su žrtve  takvog neprimjernog ponašanja. Oni trpe, povlače se u sebe, ne žele ići u školu, ne žele učiti, ili pak postaju agresivni i vraćaju jednakom mjerom, kako bi se zaštitili. Neki od njih se povjere nastavniku, dok drugi nešto takvo negiraju, jer se boje ili se srame. Ponekad čak misle kako su to nasilje nečime zaslužili. Počinju preispitivati i optuživati sebe. Gube samopouzdanje, misle kako su manje vrijedni i to na neki način pokušavaju kompenzirati, često negativnim popunjavanjem te praznine.
 
Biti nastavnik (učitelj ili profesor) u školi ne znači samo izvoditi nastavu i raditi sve ono što nastavu prati i imati urednu svu administraciju. Ta obvezna, često bezvezna, obilna i redovita administracija ne daje pravu sliku o cjelokupnom radu nastavnika. Nastavnik poučava, odgaja i prati rast i razvoj svakog učenika. Inače je u školu i u razred zalutao. Da bi mogao procijeniti i ocijeniti svakog svojeg učenika trebalo bi ga najprije dobro poznavati, kao i obiteljsku situaciju, sve prilike, neprilike i eventualne teškoće. Kad god u nekog djeteta koje je prije bilo“normalno“ nastanu velike promjene u ponašanju i ocjenama u imeniku, nešto se događa s njim, nešto što nije u redu, o čemu bi trebalo s djetetom roditeljima, stručnom službom škole i po potrebi s ravnateljem škole razgovarati i dogovoriti se što i kako dalje.
 
Puno raznih i različitih čimbenika utječe na promjene kod učenika. Nije ih lako niti jednostavno otkriti i međusobno usuglasiti djelovanje kako bi se negativne pojave uklonile, ali to je nužno potrebno, ukoliko želimo djetetu pomoći, ukoliko smo svjesni svoje zadaće i ukoliko dobro radimo svoj posao. Najlakše je okrenuti glavu od problema. Izverglati svoju nastavnu temu, srediti administraciju i otići doma.   Rijetki to mogu, ali poučena iskustvom, znam da oni bolje prođu, jer se nikom ne zamjeraju, a i ravnatelji mogu govoriti kako u njihovim školama nema problema. Uočavanjem, iznošenjem i nastojanjem na rješavanju problema, traženjem pomoći od bilo koga ispadaš nesposoban. Opće je pravilo ako u razredu pod nastavom, a i inače s učenicima imaš problema s učenicima, da si nesposoban i nije ti mjesto u školi. Mnogi nastavnici su od nekih pedagoga i ravnatelja takav tretman doživjeli, pa su zašutjeli, čak i onda kada je ispred ploče na podu sve puno rekvizita kojima su gađani. Radije to sami počiste, nego da kažu kako se neki učenici neprimjereno ponašaju, ne samo prema drugim učenicima, nego i prema profesorima. Takvo ponašanje nastavnika doprinosi sve većem nasilju učenika. Po cijenu bilo čega svaki začetak bilo kakvog prekršaja koji nalikuje nasilju od pojedinih učenika treba prema protokolu tretirati. Nema su tu što čekati, skrivati i pospremati pod tepih, kako ne bi sramotili školu ili sebe.
 
U jednoj školi učenik poznat po raznim neprimjerenim ispadima nakon opomene profesorice, bacio je koš na nju, pun raznih papira i ostalih otpadaka. Nakon što se oporavila od šoka, stručnoj službi škole  prijavila je događaj i tražila kaznu za učenika. Uvjerili su je kako je za nju najbolje zataškati stvar. To što su svi učenici vidjeli, ispričali drugima i kod kuće interpretiralo se kao slučajno. Nije učenik bacio koš za smeće na nju, nego se ona spotaknula i srušila koš koji je on zbog nečega dignuo, jer je nešto tražio ispod koša. Poslije toga je profesorica otišla na bolovanje i dobro pazila da ubuduće  ne opominje „besprizorne“ i ne daje jedinice kad se ništa ne zna, nego se diplomatski ponaša i „ulizuje“ nasilniku, koji je postao heroj u cijeloj školi i njegovi ispadi su eskalirali, tako da s je svojim ponašanjem punio stupce crne kronike i završio u zatvoru.
 
U jednoj drugoj školi je njihov bivši učenik, bio česti gost pod odmorom. Oko njega su se okupljali učenici. Ordinirao je u WC-u. Nešto im je donosio (tabletice). Mnogi su to zapazili. Spremačice su rekle nekim nastavnicima, ali mnogi su po sistemu „ne bi se štel mešati“ saslušali i kroz jedno uho unutra, kroz drugo van. Nisu ništa poduzimali. Jedna profesorica više to nije mogla gledati i na sjednici je iznijela slučaj. Bila je ukorena od ravnateljice, u smislu, kako bi trebali biti sretni da nas naši bivši učenici posjećuju, a ne izmišljati probleme tamo gdje ih nema. Nikakvo objašnjenje niti dokazi tu nisu bili dovoljni da se tog „dragog“ učenika ne pušta u školu. Profesorica je to ispričala svojem poznaniku iz MUP-a, koji si je dao truda, tako da više nije bilo „trgovine“ po školskom zahodu, za vrijeme odmora. Svi se sjećamo svojih nepodopština u školi, pa tako i špricanja vodom iz raznih šprica. Ne moram niti govoriti kakve sve to mogu biti šprice, jer nisu baš sve kupljene u apoteci.
 
U jednoj školi je ulovljen učenik za vrijeme nastave u WC-u sa špricom, koju je na zahtjev profesora predao, ali je na brzinu nešto gurnuo u džep. Na inzistiranje profesora predao je i taj komad. Bila je to igla. Profesor je to odnio ravnateljici, s napomenom kako to nije šprica samo za špricanje vodom, već za nešto drugo. Ravnateljica je to odmah opovrgla, uvjeravajući kolegu, kako se oni time samo špricaju, što nije u redu, ali od toga ne treba raditi problem. Što će mu onda igla na šprici. Joj, kolega. To bi barem vi trebali znati, predajete fiziku, zar ne? Dobije bolji i viši luk, pa i precizniji pogodak ako ima iglu na kraju.
 
Tome se ne možeš čak niti smijati, iako je brižnog profesora u očaju, sramu i nemoći, napao neobuzdan smijeh, kao obrambeni mehanizam, pa nije uopće reagirao na način koji je htio. To ne bi bilo primjereno, kavalirski, niti muški, ali bi možda bilo učinkovito. Ne izmišljam. To se dogodilo i o tome sam već pisala. Takvih i sličnih primjera ima bezbroj, pogotovo su roditelji učenika, javne, poznate i ugledne osobe. Da ne duljim. Tvrdim s punim pravom, nakon 36 provedinih godina u školi, da su za sve dobro i loše u školama krivi prvenstveno ravnatelji, stručna služba škole, razrednici i ostali nastavnici. Trebali bi se uvijek ponašati i djelovati stručno, profesionalno, pedagoški, vjerodostojno i odgovorno, bez ikakvog uljepšavanja i guranja problema pod tepih, s velikim povjerenjem jednih u druge, u učenike i njihove roditelje, te zajedničkim snagama, sinergijom i ljubavi prema zvanju, učenicima i domovini, svakodnevno doprinositi boljem, poštenijem, pravednijem i sretnijem društvu.
 

Ankica Benček, profesorica u mirovini

U HAZU-u održano predavanje Rudolfa Stracaboška Uloga liderstva i menadžmenta u razvoju Hrvatske

 
 
U organizaciji Znanstvenog vijeća za tehnološki razvoj Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u četvrtak 14. siječnja održano je predavanje Uloga liderstva i menadžmenta u razvoju Hrvatske mr. sc. Rudolfa Stracaboška koji je na osnovu svog iskustva u vođenju međunarodnih tvrtki i projekata govorio o mogućnostima razvoja Hrvatske utemeljenog na inovacijama i novim tehnologijama.
Rudolf Stracaboško
 
„Hrvatska treba iskoristiti svoje komparativne prednosti, pa čak i neke navodne nedostatke, kao što je široka naobrazba koja danas može biti prednost jer se traži multidisciplinarnost. Vjerujem da u Hrvatskoj postoje kapaciteti za ravnopravno uključivanje u natjecanje na otvorenom međupovezanom, međuovisnom svjetskom tržištu. Za ravnopravno natjecanje na svjetskoj sceni svi dionici hrvatskog društva, od vlade preko tvrtki do pojedinaca, moraju odmah i bitno poboljšati svoju učinkovitost. Imamo kvalitetne ljude, ali nedostaje nam liderstvo i menadžment. Iskustva pokazuju da čak i najbolja strategija i akcijski planovi budu neuspješni ako njihovu implementaciju ne nadgledaju oni koji su ih postavili i ako za provedbu nitko ne odgovara. Potrebno je izabrati jedan model i krenuti i to će pokrenuti sve ostalo“, kazao je Stracaboško iznijevši primjere poslovanja uspješnih tvrtki koje počivaju na stručnom znanju i iskustvu. „Proizvodi se mogu kupiti, ali ne može se kupiti motivacija i inovativnost. Tvrtke se ne smiju oslanjati na staru slavu i primjenjivati rješenja koja su vrijedila jučer smatrajući da će vrijediti i sutra“, rekao je Stracaboško. Govoreći o uspjehu Sjedinjenih Američkih Država, kazao je da se u toj zemlji cijeni kreativan duh pojedinaca te postoji veća spremnost za preuzimanje rizika nego drugdje, a inovacije brzo nalaze primjenu na tržištu.
 
Predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić u uvodnom je izlaganju kazao da je razvoj Hrvatske i svake druge zemlje povezan s tehničkom inteligencijom koja je uvijek bila nositelj razvoja civilizacije i kulture. „U SAD-u i Japanu 40 posto menadžera su inženjeri. Radi se o ljudima koji drugačije razmišljaju i koji su bitni za razvoj društva, a u Hrvatskoj su u zadnjih 25 godina, s nestankom velikih industrijskih pogona, inženjeri iščeznuli s društvene scene i iz upravljačkih struktura, gdje su nekad bili značajno zastupljeni. Kaže se da krizu ne mogu riješiti stručnjaci, nego državnici, a čini se da mi po svom mentalnom sklopu više volimo državnike od kojih očekujemo magična rješenja“, rekao je akademik Kusić. Istaknuo je i važnost obrazovanja u kojem će važnu ulogu imati predmeti iz STEM područja (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika). Predsjednik Znanstvenog vijeća za tehnološki razvoj HAZU akademik Marin Hraste istaknuo je važnost rasprava o ovakvim temama za cijelo društvo i njihovu popularizaciju, čemu svoj prilog daje i Hrvatska akademija kroz dijalog s javnošću.
 
Mr. sc. Rudolf Stracaboško diplomirao je na studiju strojarstva, smjer termotehnika,  na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu i ondje magistrirao u području energetike. Radio je u tvrtkama Jugoturbina – Trgovina i inženjering u Karlovcu te Končar – Generatori i motori u Zagrebu, a deset je godina bio asistent na strojarskoj grupi predmeta na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Karijeru je nastavio u inozemstvu, gdje je radio na rukovodećim položajima u tvrtkama ABB na Novom Zelandu i u Švicarskoj te ALSTOM u Švicarskoj i Nizozemskoj. Tijekom karijere sudjelovao je na oko 150 svjetskih projekata električnih.
 

Marijan Lipovac

Hrvatska će godišnje za »Balkanski centar znanosti« davati 28.000 eura

 
 
Sedam godina od začetka ideje o osnivanju zajedničkog međunarodnog Centra za istraživanje i inovacije zapadnog Balkana, ona je pred realizacijom: sedam zemalja potpisnica - Albanija, BiH, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo, Makedonija i Srbija - uskoro bi trebale početi raditi na zajedničkim znanstvenim projektima. Očekuje se da će Srbija za koji dan ratificirati ugovor istovjetan onomu kakav su dosad potvrdile Hrvatska i BiH. Ugovornom ratifikacijom još jedne (četvrte od ukupno sedam) članica, s radom može početi WEIS - Western Balkans Research and Innovation Centre sa sjedištem u Splitu. Upućeni očekuju da će se to dogoditi početkom proljeća.
http://public.mzos.hr/lgs.axd?t=16&id=23742
Sjedište WEIS-a bit će na splitskim Bačvicama i riječ je, doznajemo, o prostoru od 300-tinjak kvadrata, useljivom nakon manjih adaptacija. Organizaciju će voditi direktor izabran na međunarodnom natječaju, zajedno s dva zamjenika, pri čemu će direktor WEIS-a dobiti diplomatski status.
 
Republika Hrvatska prva je zemlja potpisnica Ugovora o Centru za istraživanje, međunarodnoj, nezavisnoj organizaciji u regionalnom vlasništvu sedam zemalja zapadnoga Balkana. Hrvatski sabor 25. rujna prošle godine donio je i poseban zakon kojim je potvrdio osnivanje WEIS-a, a da je riječ o bitnom projektu za znanost navedeno je i u izvješću Vlade o mandatu Zorana Milanovića. Stvaranje zajedničkog znanstvenog centra u planu je od 2009., točnije od sarajevskog potpisivanja Deklaracije o zajedničkoj suradnji u znanosti i inovacijama. WEIS će imati status međunarodne organizacije i provodit će regionalnu suradnju na području inovacija i istraživanja, omogućujući time zajedničko sudjelovanje zemalja zapadnog Balkana u bitnim projektima Europske unije.
Glavni cilj WEIS-a je osnažiti suradnju regije u znanosti, tehnologijama i inovacijama, poticati suradnju domaćih znanstvenika i istraživača u inozemstvu s posebnim naglaskom na znanstvenu dijasporu.
 
Osnivanje Centra, kao i izradu Strategije istraživanja za inovacije zapadnoga Balkana, tehnički je pomogla Europska komisija.
- S aspekta znanosti, vjerujem da će Centar biti vrlo koristan i omogućit će nam financiranje znanstvenih projekata i umrežavanje znanstvenika - kaže Roko Andričević, zamjenik ministra znanosti u tehničkoj Vladi i aktivni podupiratelj projekta. Osvrćući se na pojedinačne otpore koji su se proteklih godina javljali zbog novog okretanja regiji, Andričević kaže da je riječ o zabludi: činjenica da sedam zemalja zapadnog Balkana osniva zajednički znanstveni centar ne znači da one ne će imati partnere iz Europe i svijeta.
 
Norveška, primjerice, planira uložiti u WEIS 10 milijuna eura i uključiti svoje nacionalne partnere u projekt.
- Ne, ne okrećemo se regiji, jer znanost nema granica. Interes je da se ovo područje poveže znanstveno i čitav projekt mogao bi biti financijski melem. Ne isključujem mogućnost da se kao regija povežemo i s partnerima iz SAD-a - kaže Andričević.
Godišnji trošak - Hrvatska će financirati s 28.000 eura
Svaka država ima godišnju obvezu ulaganja u WEIS u iznosu ovisnom o visini BDP-a. Hrvatska će, prema riječima Roka Andričevića, izdvajati godišnje 28.000 eura, dok će se iznosi drugih država spuštati do najmanjeg od oko 15 tisuća eura. Naplata počinje paralelno s početkom funkcioniranja Centra na Bačvicama.
Kako stoji u Vladinu izvješću o proteklom mandatu, u državnom proračunu za 2016. za WEIS je isplaniran iznos od ukupno 370.000 kuna.
 

Mirela Lilek, Jutarnji list

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Utorak, 20/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1814 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević