Get Adobe Flash player

Zašto nadležno ministarstvo na čelu s ministricom Divjak uporno ignorira mišljenje struke?

 
 
Krenuvši ab ovo moram se osvrnuti na sam naziv dokumenta, a to je kurikulum, koji je neprihvatljiv hrvatskome kao službenome jeziku u Republici Hrvatskoj. Prateći sve inačice kurikula (nastavnoga uputnika u drugim svjetskim jezicima), nije mi jasno zašto nadležno ministarstvo na čelu s ministricom Divjak uporno ignorira mišljenje struke (uključivši i napomenu iz recenzije Razreda za filološke znanosti HAZU-a), ali i zakonsku obvezu u nazivu ovoga dokumenta? Rad na kurukulu pratim već tri godine i upoznata sam s mnogim recenzijama i stajalištima najuglednijih stručnjaka, znanstvenika i nastavnika, ali i ključnih institucija kao što su Matica hrvatska, Institut za jezik i jezikoslovlje, Društvo hrvatskih književnika, Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo HAZU-a, koje su dale svoja mišljenja tijekom stručne i javne rasprave i uglavnom ništa nije usvojeno, nego se „cjepidlači“ nad pojedinim lektirnim naslovima, a cjelokupna metodologija preokrenuta je naglavačke jer su nastavni programi automatski stavljeni izvan snage! I ne zna se kako će oni izgledati ni što će sadržavati. Raspravljamo (samo) o lektiri, a ne znamo sadržaj udžbenika ni nastavničkih priručnika! To je u najmanju ruku neozbiljno, a u stručnome smislu nezamislivo.
https://static01.nyt.com/images/2016/11/06/education/06Abroad1/06Abroad1-articleLarge.jpg?quality=90&auto=webp
Osobno se zalažem za krupne reformske korake, za smanjivanje opsega gradiva, ali i nužno smanjivanje broja predmeta odnosno definiranje onih obaveznih za opće obrazovanje i nacionalnu kulturu, a to je prvenstveno Hrvatski jezik. No, iz ovakvoga kurikula nije moguće izraditi izvedbeni program jer je nastava orijentirana na ishode učenja, a znanje je pritom iz kurikula prognano. Za ovakav novi pristup poučavanju hrvatski nastavnici nisu osposobljeni jer se nisu školovali prema takvome modelu. Već je krenuo eksperimentalni program u školama, a još ne znamo kakvi će biti nastavni materijali niti što treba pripremiti za ispit državne mature, koji je svakome učeniku iznimno bitan jer određuje njegovu sudbinu! Ishodi su metodom copy/paste prepisani za svaki razred, a znanje na kojemu se temeljilo naše dosadašnje obrazovanje i ta „strašna i dosadna“ lektira na kojoj smo odgajani i mi i naši roditelji i generacije naših učenika - da bismo naučili o povijesti, civilizaciji, idejama koje su pokretale svijet, o ljudskoj duši, građanskome odgoju i kulturi, o svevremenskim vrijednostima – sve je to sada izmiješano samo zato da bi bilo drugačije od prethodnoga. Neku drugu crvenu nit ja ne vidim u kurikulu koji spaja nespojivo. U književno-povijesnom oksimoronu našli su se i Andrić i Dostojevski, Gundulić i Kranjčević, Mažuranić i Hamlet. Bez ikakvih dijakronijskih poveznica. Da, za studenta kroatistike ili komparatistike možda prihvatljivo, ali za gimnazijalca ne! (U nastavi jezika također vlada posvemašnji kaos mimo svake gramatičke logike koja postoji u svakome jeziku, pa tako i u našem.) 
 
Ponuđeni lektirni popis najnovije inačice kurikula obuhvaća temeljni književni kanon i bitno ne odudara od dosadašnje nastavne prakse. Uvijek se može raspravljati o pojedinome naslovu, no uglavnom nitko ne osporava velikane poput Držića ili Matoša. No, još uvijek ostaje nejasno zašto nije moguće cjelovito pročitati i neko teško, zahtjevno djelo pisano starim jezikom. Zar u školi baš sve mora biti podređeno zabavi i užitku? Zašto se uporno - pod izgovorom suvremenosti i ljubavi prema čitanju - moraju zaobilaziti klasici? Današnje generacije gotovo je nemoguće privući knjizi – bez obzira je li riječ o Homeru ili Maši Kolanović (Sloboština barbi) i Josteinu Gaarderu (Sofijin svijet). Tomu svjedočim iz generacije u generaciju, nažalost. Doba interneta poništilo je čitanje knjiga (ne samo lektire), a još uvijek je nepoznanica zašto je nestao i interes za mladenačkim istraživanjem i propitivanjem književnosti kao puta upoznavanja svijeta i samoga sebe. Izgovor ne može biti manjak suvremenih naslova jer iz dugogodišnje nastavne prakse znam da sa zrelošću maturanti često zaključe da su više traga ostavila zanimljiva djela dalekih klasika nego ona 20. stoljeća (primjerice Antigona umjesto većini privlačnoga Salingera). Uostalom, ne znam po čemu je učenicima „lakše“ (jezično) čitati roman Črna mati zemla u odnosu na Marulićevu Juditu ili Balade Petrice Kerempuha? Jedan suvremeni hrvatski autor godišnje po izboru učenika (a prema prijedlogu, sugestiji profesora) sasvim je dovoljan. I sumnjam da bi prosječan učenik poželio više. Međutim, u kurikulu je izbornost prevelika jer se stalno brkaju temeljni pojmovi, a to su nastava i čitateljski klub!
 
Klasici pripadaju nastavi i oni odgajaju učenika svojim univerzalnim idejama i problemima (Antigona, Hamlet, Dante...), a u čitateljski klub učlanjuju se oni (danas nažalost malobrojni) ljubitelji pisane riječi koji po svojim afinitetima čitaju u svoje slobodno vrijeme, što znači ne u školi, tj. za obaveznu lektiru. To je nadgradnja na ono što su na književno-teorijskoj razini naučili u školi da bi postali vrsni čitatelji. U školi se pišu ispiti znanja da bi se dobile ocjene za rad, a u čitateljskom klubu raspravlja se o književnim djelima - jednako kao i na satovima lektire koji su najčešće iznimno dinamični i uvijek aktualni jer su i književni klasici svevremenski. Učenici uvijek imaju svoje favorite (Kafka, Camus), ali i zahtjevan Gundulić može se u društveno-povijesnom kontekstu i na stilskoj razini obraditi vrlo zanimljivo. Uostalom, ni do sada mi nitko nije branio da godinama za lektiru obrađujemo Gavranovu Juditu, Tribusonovu fantastičnu novelu nakon Poeova Crnog mačka ili čak i trivijalnoga Alkemičara (Mit o Narcisu). Judita je, dapače, izvanredan primjer kako sinoptičkim čitanjem spojiti Bibliju, Marulićev petrarkizam i Gavranovu ljubavnu priču.
 
Ostaviti nastavniku autonoman izbor djela suvremenih autora zvuči jako moderno i demokratično, no u realnosti znači svaštarenje i subjektivnost, a u cjelini kaos bez sustava. (Nije mi jasno kako će učenik biti mobilan u obrazovnome sustavu ako svaki nastavnik realizira svoj vlastiti program.) Put prema čitanju i razvijanje ljubavi prema lijepoj riječi nužno je povezano s afinitetom prema izražavanju (bilo usmenome, bilo pisanome), a to postaje velik i ozbiljan problem današnjega „pre“informatiziranoga društva u kojemu moderna tehnologija faustovski čupa ljudsku dušu. Komunikacija svedena na slogove sa zaslona mobitela na kojemu se nižu poruke bez smisla životna je realnost, a nastava i lektira onda nastupaju kao represivan aparat. Učenici danas čitaju „kad i ako baš moraju“ jer im je jedini cilj ocjena, a čitanje iz užitka, kako je zamišljeno u kurikulu, postaje pusta želja, tek sjen' što luta (ali ne ostavlja traga kao Shakespeare)… One koje zanima i koji su uživljeni u svijet književnosti nitko i nijedan program ne treba privlačiti čitanju. Takvi pišu u samoći svoje sobe literarne osvrte, prve priče, pjesme, eseje i najčešće su u razredu „čudnovati kljunaši“. To jednostavno mladima nije više „in“. A forsiranje romana reke suvremene književnosti samo je naša ambicija da u svijet mladih utkamo svoje vrijednosti stečene iskustvom. I čitanjem - klasika. (Jer samo su nam oni omogućili da možemo vrednovati i recentna književna djela.)
 
Stoga je Nacionalna strategija poticanja čitanja apsolutno pozitivna mjera s ciljevima koji se preklapaju i s nastavom, međutim, nastava se (samo) po njoj ne može orijentirati jer ima za ciljeve prvenstveno odgoj i obrazovanje - i to jednako za buduće zanatlije kao i za intelektualce te njihovo aktivno sudjelovanje u građanskome društvu. Upravo onako kako su nam pokazali stari Pomet i Shakespeareov San ljetne noći- u cjelovitoj verziji.
 

Antonia Sikavica Joler, prof., gimnazijska profesorica, recenzentica prijedloga kurikula Hrvatskoga jezika

Cilj nastave povijesti u hrvatskim školama treba biti i odgoj

 
 
Prije svega želim se zahvaliti na trudu svima koji svojim radom pokušavaju nastavu Povijesti u školama u Hrvatskoj učiniti kvalitetnijom i zanimljivijom te pozdraviti sve koji su spremni dobronamjerno i argumentirano sudjelovati u raspravi o sadržaju kurikula Povijesti. Ponovit ću da je cilj nastave Povijesti obrazovanje, odnosno stjecanje znanja o događajima i procesima iz prošlosti, a kad je riječ o hrvatskim školama, držim da je prije svega potrebno steći znanje o nacionalnoj povijesti, koja je, dakako, dio europske pa i svjetske povijesti i taj se kontekst ne može izostaviti u nastavi povijesti. No, cilj nastave povijesti u hrvatskim školama treba biti i odgoj jer se na primjerima iz povijesti mogu istaknuti opće vrijednosti kao što su, primjerice, poštenje, čovjekoljublje, borba za slobodu i pravdu, poštivanje prava osoba drugih nacionalnosti i vjere, ali i važnost njegovanja nacionalnoga identiteta, odnosno jačanje osjećaja i svijesti o pripadnosti hrvatskom narodu te prema političkom i etničkom teritoriju Hrvata.
https://www.aubg.edu/upload/image/group-1/5636/big/11.jpg
Odmah napominjem da sam s dorađenim kurikulom znatno zadovoljniji nego s prethodnim. Objava teksta temeljito dorađenog kurikula za nastavni predmet Povijesti za osnovne i srednje škole u RH na web-stranicama Ekspertne radne skupine izazvala je burnu reakciju voditeljice prethodne Stručne radne skupine koja je radila prvu verziju spomenutoga kurikula i njezinih istomišljenika. Dio tekstova koji se nakon objave nove, temeljito dorađene, verzije kurikula povijesti pojavio na pojedinim portalima, ne dotiče bit cijeloga ovog procesa, nego pokušava predstaviti kako je nova radna skupina svojevoljno, bez ikakvog razumskog razloga, napisala novi dokument. Bit čitavog problema, na koji su ukazivali pojedini komentari već tijekom javnog savjetovanja 2016., kao i (neprolazna) recenzija HAZU-a te pojedini komentari i u novom e-Savjetovanju, jest izostanak sustavnog sadržaja koji bi bio kostur kurikulnog dokumenta te shodno tome i izostanak ishoda koji se izravno oslanjaju na sadržaje. To je ujedno bio i zahtjev Ekspertne radne skupine! Zašto to prethodna radna skupina nije napravila, manje je važno od činjenice da to nije napravljeno. Kako bilo, čini se da je nova radna skupina pronašla rješenje tog problema tako da je koncepte zadržala na tehničkoj razini – kao alate za postizanje vještina povijesnog razmišljanja i zaključivanja – te su postavljene nove organizacijske cjeline (5 temeljnih područja ljudskog djelovanja) putem kojih se moglo razmjerno lako sadržaje povezati s ishodima istovremeno poštujući brojčani limit ishoda po godini učenja, kako je to ERS tražio.
Da, to nužno znači da je dokument dobio drugačiju formu, no ništa od onoga što je prethodna radna skupina napravila nije izgubljeno: ostali su koncepti, ostali su i pojedini sadržaji koji više nisu stavljeni na razinu opće izbornosti, a istovremeno je dobiven okvir za „raspisivanje“ sadržajnih ishoda. Sav obavezni sadržaj za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda organiziran je kroz 28 tema po godini učenja, a dodatno je ponuđeno po 10-ak tema za metodičku kreativnost nastavnika i učenika.
 
No, te predložene teme tek su prijedlog nastavnicima, a nastavnik, s obzirom na vlastitu sposobnost i afinitete učenika, može uzeti sve ili samo neke od ponuđenih tema ili pak poštujući iskazane ishode za obavezne sadržaje kreirati neke nove teme koje će upotpuniti te sadržaje ili pak pojasniti neke aspekte povijesnog razvoja u širemu svjetskom kontekstu. Jednako tako, neke od tema za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda nastavnik može unutar jednog sata i objedinjavati na način da ostvari tražene ishode. Okvirno gledajući, s obzirom na broj tema, u satnici od 70 sati nastavniku teoretski ostaje još oko 60 % vremena za dublju obradu, sistematizaciju i kreativnost. Naglasak je na ishodima koje ne treba „čitati“ odvojeno od sadržaja niti sadržaje odvojeno od ishoda. Način kako će nastavnik planirati sat i na koje će sadržaje staviti naglasak ulazi u prostor njegove metodičke-kreativnosti, naravno poštujući zadovoljavanje ishoda. Stoga ne bi trebalo biti bojazni od povratka „bubanja“, kako se to zlonamjerno, a neutemeljeno, propagira na pojedinim portalima jer će nastavnici imati dovoljno prostora za iskazivanje svoje maštovitosti, kreativnosti i predanosti poslu koji savjesno obavljaju. Na ovaj način dorađeni kurikul Povijesti, za razliku od prvoga prijedloga koji je bio stavljen na e-Savjetovanje, samo je uklonio mogućnost izbjegavanja nekih važnih tema iz nacionalne povijesti, ali i dalje omogućava da nastavnici i učenici aktivno i metodički kreativno realiziraju nastavu Povijesti u sinergiji nastavnikove kreativnosti i učeničke znatiželje.
 
Čitajući komentare na portalima u kojima se poziva na događaje iz (ne tako davne) 2016., kada je prva verzija kurikula Povijesti predstavljena stručnoj zainteresiranoj javnosti u prostorijama Hrvatskog instituta za povijest, treba podsjetiti da su govornici na tom predstavljanju oštro kritizirali tadašnji prijedlog, ali su i nudili suradnju s ciljem poboljšanja teksta prijedloga kurikula, koja je bila kategorički odbijena. Danas se neki akteri tih zbivanja prisjećaju samo „pobrojavanja“, primjerice, koliko se puta spominjala koja od bivših političkih tvorevina, u kojima je Hrvatska bila sastavni dio. No, zaboravlja se ili namjerno izostavlja činjenica da nije problem koliko se puta nešto ili netko spominje nego na koji način i u kojem kontekstu. Zanimljivo je da su pritom najglasniji upravo oni kojima se kao autorima udžbenika može prigovoriti zbog neprihvatljivog konteksta prikazivanja pojedinih događaja i pokreta… Istodobno, priča s recenzijom HAZU-a i daljnjim kritikama na prijedloge koje je nudila prethodna radna skupina „stavlja se pod tepih“, a izvlače se izvan konteksta izrečeni stavovi, pojedini ishodi i sadržaji – iznova gurajući problem oko kurikula Povijesti u neprihvatljivu ideološku i politikantsku maglu, u kojoj je, naravno, i interesna pozadina priče teže uočljiva. Nepotrebno politiziranje i nametanje ideološke paradigme u komentarima na dorađeni tekst kurikula nastavnog predmeta Povijesti ima samo jednu „čvrstu“ okosnicu, koja se odmah nakon objavljivanja viralno proširila kao tobožnja paradigma lošeg uratka nove radne skupine, a to je nespretno formuliran ishod u domeni Politika za 8. razred. Sporni ishod glasi: „Učenik opisuje stradanja i progone stanovništva, Holokaust na području Jugoslavije u ratu i poraću te društvene promjene u drugoj Jugoslaviji nastale modernizacijom i masovnim opismenjavanjem (uzroci i posljedice, usporedba i sučeljavanje)“.
 
No, kako je javno objašnjeno iz ERS-a, riječ je bila o pogrešci tj. propustu u jednoj od ranijih inačica dorade dokumenta koja se zabunom našla na stolu ERS-a umjesto one završne dorade (iako je završna inačica s ispravljenim propustom već ranije dostavljena ministrici) tako da u završnoj inačici dorade taj ishod glasi „Učenik opisuje stradanja i progone stanovništva u 20. stoljeću, Holokaust, žrtve rata i poraća u Europi i svijetu, te društvene promjene u drugoj Jugoslaviji nastale modernizacijom i masovnim opismenjavanjem“. I ta je zabuna rezultat žurbe i želje da se poštuju iznimno i nerazumno ograničeni vremenski gabariti koje je nametnulo nadležno Ministarstvo, očigledno pod pritiskom bivše voditeljice SRS-a i njezinih istomišljenika koji su najglasniji i najagresivniji kritičari ovako dorađenoga kurikula Povijesti. Naravno da se i sadržaj ove teme može promijeniti konstruktivnim prijedlozima, pa i podijeliti, no i to objedinjavanje, odnosno širenje naziva pojedinih tema, rezultat je pritiska da broj tema bude što manji.
 
U tom kontekstu zanimljiv je prigovor iz bivše radne skupine da je sporno to što se pojam Holokaust našao u istoj rečenici s „društvenim promjenama u drugoj Jugoslaviji“, a u njihovoj inačici za gimnazijske programe u istoj je rečenici s „hrvatska država i društvo nakon 1990.; Domovinski rat“?! Jednako tako, pojedine pogreške rezultat su žurbe i nemogućnosti da (zbog kratkoga roka dorade) sadržaje kurikula iz raznih razdoblja povijesti pregledaju znanstvenici koji se time bave. S obzirom na to, potrebno je sadržaj doraditi (ispraviti uočene pogreške ili osmisliti prikladnije nazive za neke sadržaje), ali ne i znatnije smanjiti, da se ne izgubi cjelovitost, a radi preglednosti na kraju se može dodati kronološki niz tema. Glede kritika da je dorađeni kurikul „novi“ ili „posve drugi dokument“, s „prenatrpanom količinom sadržaja“, javnost treba znati da, u smislu neophodnih intervencija, utemeljenih na odlukama ERS-a i sadržaju recenzije HAZU-a, to može izgledati kao novi kurikulni dokument, no samo zato što prethodni SRS te zahtjeve nije usvojio. Naime, činjenica je da je nakon e-Savjetovanja znatna većina članova nove Stručne radne skupine temeljito doradila prethodnu verziju kurikula te da su oni javno već u par navrata argumentirano objasnili da to nije novi dokument nego temeljita dorada, zasnovana u prvom redu na zahtjevima ERS-a (jedinstveni metodološki pristup kurikularnim dokumentima) i komentarima pristiglim u javnu raspravu: „Najesen bi reforma obrazovanja trebala krenuti u svim školama, ali…“, Jutarnji list, 21. 1. 2019.; „Uskladili kurikul za povijest unatoč prekratkom roku“, Večernji list, 22. 1. 2019.; Vjera Brković: „Djeca neće bubati povijest“ (Slobodna Dalmacija, 31. 1. 2019., str. 6) i „Galama oko kurikuluma povijesti nije zbog brige za učenike (Školske novine, broj 6, 19. 2. 2019., str. 4-5). Prema njihovoj provjerljivoj tvrdnji, poštivanje zahtjeva ERS-a, tj. usklađivanje teksta kurikula Povijesti s tim zahtjevima glavni je razlog zašto dokument nakon dorade izgleda toliko drugačije. Dokumenti ERS-a pokazuju da nova radna skupina nije samovoljno mijenjala dokument, nego je samo poštovala zahtjeve koje je trebala provesti prethodna radna skupina, a koja to nije učinila.
 
Nasuprot tome, članovi nove radne skupine savjesno su, u vremenski iznimno i nerazumno ograničenom roku, pokušali ispuniti sve zahtjeve ERS-a i preporuke iz recenzije HAZU-a, ali i konstruktivne i stručno opravdane komentare iz javnog savjetovanja radeći pritom i tijekom blagdana Božića i Nove godine zbog bešćutno i neodgovorno nametnutog roka. Tekst koji je nova radna skupina ponudila ERS-u svakako nije savršen i bez zamjerki, no uzimajući u obzir vremenske okvire najbolji je mogući, poglavito jer se nije radilo na stvaranju novog dokumenta, nego na doradi teksta koji je ušao u e-Savjetovanje. Uostalom, može li se u 20-ak dana napraviti novi tekst kurikula kad je prethodna radna skupina na prethodnoj verziji kurikula radila gotovo tri godine?! A govoriti o „prenatrpanosti“ sadržajem nove inačice kurikula može se samo iz perspektive prve verzije kurikula Povijesti, koja je bila „preprazna“, inače je činjenica da je novi, dorađeni kurikul Povijesti odmjeren i, za razliku od prethodnog, prema temama iz nacionalne povijesti odgovorno zastupljen (naravno, uzevši u obzir nerazumno kratak vremenski rok koji je nametnut članovima nove radne skupine, prostora za doradu još ima). S obzirom na sadržaje za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda i sve ono što je navedeno u „razradi ishoda“ u dorađenom kurikulu Povijesti, postavlja se pitanje po čemu je to „enormna količina gradiva koja će onemogućiti razvoj kritičkog mišljenja“ i zašto bi to bio veći problem od činjenice da bi prethodnim prijedlogom kurikula zasigurno neka razdoblja hrvatske povijesti u nastavi bila preskočena. I kakvo kritičko mišljenje može razviti učenik, koliko može ići u širinu ili dubinu rasprave, ako se zanemari kronologija, s obzirom na to da mnoge procese i događaje iz novije povijesti nije moguće razumjeti bez poznavanja prethodnih razdoblja? Čemu strah, čemu podcjenjivanje kolegica i kolega da u zadanim okvirima neće znati i moći hrvatsku povijest učenicama i učenicima prikazati cjelovito, a pritom ih zainteresirati za detaljnije rasprave i kritičko razmišljanje?
 
Na kraju i uvijek, neovisno o kurikulima i nastavnim planovima i programima, nastavnici imaju zadnju riječ, o njima u velikoj mjeri ovisi hoće li đaci zavoljeti povijest. No, sadržaj kurikula je i legitimacija i putokaz države, zato je važno što je u njemu navedeno. Siguran sam da većini kolegica i kolega nije svejedno hoće li našoj djeci hrvatska povijest biti prezentirana cjelovito ili parcijalno. Uz navedeno, kao odgovor kritičarima dorađenoga kurikula Povijesti, struka iznosi i sljedeće tvrdnje, koje treba istaknuti, citiram:
 
• Aktivno učenje u kojem nastavnik potiče, moderira, vodi, a učenik sukreira, stvara novo znanje i aktivno sudjeluje u nastavnom procesu može se ostvariti i ako je sadržaj propisan. (Uvjeravanje kako je aktivno učenje nešto novo što nastavnici ne poznaju obmana je koja može biti podloga za priču samo onima koji su možda tek otkrili pedagogiju kao znanost ili pak didaktiku.)
• Prethodna inačica kurikula odstupala je od svih drugih objavljenih predmetnih kurikula pa ju je trebalo uskladiti: nekoherentan sustav učenja povijesti – od kronološkog u osnovnoj školi, opterećenost sadržajem i visoko postavljenim ishodima koji nisu primjereni dobi učenika (pregled + dublja obrada gradiva) prema tematskom poučavanju u gimnazijama. (Načelo izbornosti, pet od 15 tema, koje bira nastavnik ostavlja mogućnost, a može se reći i opasnost, od zaobilaženja bitnih tema.)
• Inzistiranjem na ishodima oslobođenim od sadržaja i isticanjem da je cilj razvoj vještina, na način kako je to bilo u „izvornoj“ inačici kurikula Povijesti koji je izradila prethodna radna skupina, u potpunosti je ugrožena odgojna dimenzija nastave i pedagoški pristup te zanemarena činjenica da škole nisu laboratoriji za razvoj vještina nego odgojno-obrazovne ustanove. (Uostalom, da bismo mogli razvijati vještine, potrebno je usvojiti i neko znanje.)
• Strah od „službene verzije povijesti“, kako voditeljica bivše radne skupine obrazlaže svoje inzistiranje na „načelu izbornosti“ odnosno „bježanje“ od obvezatnog i detaljnijeg sadržaja te ishoda vezanih uz sadržaj, iracionalan je, pa ga ne treba komentirati, no treba upozoriti na posljedice takvog pristupa – nedorađeni kurikul i anarhija u odabiru tema te polarizacija, kako povjesničara, tako i društva. (Povijest je znanost, koja do zaključaka dolazi znanstvenom metodologijom, a činjenice dobivene u tom procesu ne ovise o broju interpretacija nego o pouzdanosti i dostupnosti izvora na kojima se one temelje. Sve drugo je 'prodavanje magle' ili ideologija.)
 
Zaključak: Nova radna skupina uspjela je doradom kurikula ispraviti očite nedostatke prethodne inačice kurikula, ubacila je sadržaje, ishode je vezala za sadržaje i usmjerila ih na određene koncepte. Vraćanjem niza apstrakcija u realitet omogućila je da se dorađeni prijedlog kurikula Povijesti kao moguće prihvaćeni dokument može puno lakše implementirati u postojeći hrvatski odgojno-obrazovni sustav, kao doista rasterećeni sadržaj u odnosu na onaj koji je sada u školama, ali i u odnosu na sadržaj u prethodnoj inačici kurikula (pogotovo za osnovnu školu). Sve to nova radna skupina odradila je u skladu s mandatom u nemogućim uvjetima, poštujući temeljna načela reforme, sukladno preporukama ERS-a i stručne recenzije HAZU-a, koje je prethodni SRS ignorirao na način da je, za razliku od prethodne inačice kurikula, odredila jasnu vertikalu podučavanja nacionalne povijesti, a istodobno ostavila i dovoljno prostora za aktivno učenje, nastavničku autonomiju te razvoj kritičkog, problemskog i kreativnog mišljenja
 
Nema govora o relativizaciji holokausta u dorađenoj inačici kurikula, naprotiv, u usporedbi s prethodnom inačicom kurikula, u dorađenoj je tema holokausta jasnije prisutna kao obvezna tema, nikako podložna historiografskom revizionizmu. (Takva primjedba prije se može uputiti na adresu onoga tko je iz hrvatske lektire izbacio Dnevnik Anne Frank i Hrvatskoj nanio štetu međunarodnih razmjera…)
Dorađeni kurikul neće dodatno opteretiti učenike, naprotiv, to bi se dogodilo nametanjem kriterija iz prethodne inačice kurikula, koji nisu primjereni osnovnoškolskoj dobi; prema tome, prethodna inačica ne rasterećuje kurikul, upravo u njoj ostaje „bubanje“, a sadržaji su lošije sistematizirani tako da smislena povijest nestaje jer kako god da se odaberu teme, neće se ostvariti razumijevanje uzroka i dugog trajanja. (Sve to je trebala prikriti tema Domovinski rat, kao da se on može razumjeti bez prethodne povijesti.) Dakle, prigovor da će dorađeni sadržaj „opet tjerati nastavnike da 'lete' kroz cjeline“, nije utemeljen, ali pokazuje da nekima nije problem kad preskoče pojedina razdoblja hrvatske povijesti, što neminovno donosi tematski pristup sa znatno manjim brojem tema i dubljom obradom, kako je predviđeno prethodnom inačicom kurikula.
 
Kad voditeljica bivše radne skupine govori „o zadovoljavanju proceduralnih uvjeta“, prva asocijacija je ona narodna „Drž'te lopova!“, a isto vrijedi i za navod o plagiranju… Većina nastavnika, gotovo svi s kojima sam razgovarao o kurikulu, podržavaju dorađeni kurikul. Kako je u dijelu medija primijećeno, osnovna razlika između stare i nove radne skupine jest što nova nema monopol nad edukacijama nastavnika niti piše priručnik niti smatra da je njihov dokument savršen i da ga ne treba dirati. Novi prijedlog još se može poboljšati, uočene nejasnoće otkloniti. Primjerice, jasnije navesti temu „Pokreti otpora u Drugom svjetskom ratu na prostoru Jugoslavije“), primijećeni „faktografski i diskutabilni historiografski propusti“ ispraviti, a eventualni problem s temama popraviti (primjerice, teme „Antifašistički i partizanski pokret na prostoru Hrvatske“ i „Karakter i cilevi partizanskog pokreta“ mogu se obuhvatiti u jednu temu).
 
Novoj radnoj skupini treba dati dovoljno vremena, barem četvrtinu onoga koje je imaoa prethodni SRS. (Nova radna skupina na raspolaganju je imala 2-3 tjedna, a bivša 2-3 godine pa je svejedno napravila brojne propuste.) Kurikul nije ničiji privatni poslovni projekt nego nacionalni dokument po kojem će se razvijati hrvatsko školstvo. Držim da bi prihvaćanje prethodne inačice kurikula, umjesto nove dorađene, dugoročno imalo negativne posljedice, ne samo za hrvatsku historiografiju, nego i za hrvatsko društvo i budućnost Republike Hrvatske.
 

Prof. dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata

Pitanja, zapažanja i prijedlozi uz najnoviju inačicu kurikula Povijesti

 
 
1. Zašto stranice kurikula nisu numerirane i zašto nisu navedeni autori ili osobe čije profesionalne kompetencije i profesionalno iskustvo stoje iza ovog kurikula?
UPUTNIK
Anonimnost umanjuje transparentnost čitavog procesa i otvara pitanje kompetencija autora ili odgovornih osoba, u smislu Zakona o hrvatskom i kvalifikacijskom okviru (unastavkuZakon o HKO). S obzirom da je isti problem bio očit i u prošloj verziji kurikula iz studenog 2018., uvid u imena autore ove verzije[1] upućuje na mr. sc. Mirjanu Marinović, višu savjetnicu u AZOO čiji je pionirski udžbenik „Nastava povijesti usmjerena prema ishodima učenja“ važan dio suvremenog procesa istraživanja metodike nastave povijesti.[2] Važno je i to što se njen rad naslanja na istraživanje našeg neopravdano zapostavljenog pionira metodike nastave povijesti prof. dr. sc. Ive Rendića- Miočevića.[3]
Zbog svega toga je velika šteta što imena ostalih autora, koji prema službenim podacima imaju znatne kompetencije, nisu navedena, a sve u smislu dobre profesionalne prakse. Primjer takve prakse je udžbenik Common Core Curriculum: United States History objavljen 2014. u izdanju ugledne američke izdavačke kuće specijalizirane za akademske i obrazovne sadržaje JosseyBass. Wiley. U ovoj knjizi, koja je zapravo „jezgreni“ kurikul za osnovnu razinu poučavanja američke povijesti, imena autora navedena su transparentno, skupa s njihovim kompetencijama i profesionalnim iskustvom.[4]
 
2. Svrha i opis predmeta
 
 „Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.“
Ove dirljive riječi svestranog i tragičnog austrijskog književnika Stefena Zweiga[5] ukazuju na neizmjernu važnost europskog humanističkog nasljeđa u koje se uklapa pažljivo razrađena identitetska odrednica ovog prijedloga kurikula predmeta Povijesti. Valja svakako imati na umu da je ovakav pristup pravno obvezujući jer ga izričito nalaže Strategija obrazovanja znanosti i tehnologije( u nastavku Strategija).[6]
U tom je smislu vrlo dobro što kurikul, doslovno citirajući Strategiju, navodi da povijest „pridonosi izgradnji osobnoga, kulturnoga inacionalnoga identiteta pojedinca. Danas, u doba globalizacije, u kojemu je na djelu snažno miješanje različitih kultura, svjetonazora i religija, mladi čovjek treba postati građaninom Europe i svijeta, a pritom sačuvati svoj nacionalni identitet, cijeniti i čuvati svoju kulturnu, društvenu, moralnu i duhovnu baštinu“.
Osim toga, ovakav pristup je važan i kao poticaj za građanski aktivizam budućih hrvatskih građana koji bi se temeljio na važnoj vještini razumijevanja povijesne priče. Osim toga ovakav pristup otvara mogućnost primjene „deliberativnog kurikulskog iskustva“ poznatog iz suvremen kurikulske literature, ali mogućnost primjene njemačkih didaktičkih iskustava koji su posebno pogodna za hrvatski obrazovni sustav koji uz opću odgojno-obrazovnu svrhu ima identitetski zadatak. U ovom smislu posebno je indikativan primjer američkog eksperta za kurikulske studije Iana Westburya sa Sveučilišta Illinois u Urbana-Champaign koji je, nakon višedesetljetnog iskustva u američkim obrazovnim sustavima, 2000. posegnuo za njemačkim didaktičkim tradicijama.[7]
Sve u svemu ovakav pristup otklanja dvojbu oko toga što će se doista učiti, koju sam problematizirao početkom prošle godine u svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji. Posebno me veseli što su se autori ove verzije kurikula, barem neizravno, priklonili projektu zajedničke europske povjestice koju za koju se zalaže američko-francuski povjesničarski dvojac J. Winter. i A. Prost i njemački ekspert za udžbenike povijesti i savjetnik EU-a i UN-a Falk Pingel, a ne balkanski usmjerenim projektima nekih drugih autora.[8]
 
3. Struktura-organizacijska područja predmetnog kurikula/domena
 
„Predmetni kurikul povijesti organiziran je u pet organizacijskih područja/domena: društvo, politika, znanost i tehnologija, ekonomija, te filozofsko-religijsko-estetsko područje. Pet domena čine gradivnu strukturu nastavnog predmeta Povijest.“ Iako je ovakav ovaj pristup organizaciji kurikula u javnim raspravama izazvao negativne reakcije vezane uz strah od preopterećenosti učenika, odnosno uz strah od povratka „bubanja“ u škole, ne treba bježati od sadržajnog bogatstva. Posebno ako je to sadržajno bogatstvo relevantno za vrijeme u kojem živimo. Zato je posebno važno istaknuti područje ekonomije koje je u novije vrijeme važan fokus historiografskih istraživanja[9] i koje omogućava da se učenicima odškrinu vrata u područje poduzetništva što je posebno važno s obzirom na aktualna iskustva dvaju rastućih globalnih ekonomskih divova, Indije i Kine.[10]
U tom je kontekstu npr. posebno aktualna tema iz 8. razreda „Keynesov model i New Deal“ jer učenicima omogućava razumijevanje ekonomskog razvoja današnjice, posebno s obzirom na globalnu financijsku krizu 2007/2008. čije su posljedice još uvijek svuda oko nas.[11] Ipak, ovakav pristup, ako u konačnici bude prihvaćen, otvara potrebu puno dosljednije primjene Zakon o HKO i Strategije.  
U trenutnoj prosvjetnoj stvarnosti to znači da je potrebno jasnijim i konkretnijim vrednovanjem osnažiti postojeće kompetencije obrazovnih djelatnika, a proporcionalno tome i njihovu profesionalnu samostalnost, što bi pojačalo njihovu, a posredno i motivaciju učenika. Ovakav pristup je, osim toga, i pravno obvezujući jer u Strategiji izričito piše:
„Kvalitetni i motivirani odgojitelji, učitelji, nastavnici i andragoški djelatnici, uključujući i stručne suradnike te rukovoditelje, temelj su cijelog sustava cjeloživotnog učenja.“[12]
   
4. Odgojno obrazovni ishodi, sadržaji i razine usvojenosti po razredima
„Za svaki odgojno-obrazovni ishod određen je pokazatelj ostvarenosti odgojno-obrazovnih ishoda na razini „dobar“ koji služi kao okvir za procjenu ostvarenosti i razumijevanja dubine i širine pojedinoga ishoda na kraju razreda. Detaljan opis svih četiriju razina – zadovoljavajuća, dobra, vrlo dobra i iznimna – nalazi se u metodičkom priručniku predmetnoga kurikuluma.“
Ovakav pristup zainteresiranim stranama, na prvom mjestu roditeljima, a onda i široj javnosti, omogućava jasan uvid u ono što će se u nastavi Povijesti učiti, dok a učiteljima omogućava jasan i transparentan postupak ocjenjivanja.
Vrlo je važno naglasiti da se ovaj dio kurikula oslanja na pionirski rad već spomenutog metodičara prof. dr. sc. Ive Rendića-Miočevića pri čemu je pod posebne važnosti njegova knjiga Učenik istražitelj prošlosti (Novi smjerovi u nastavi povijesti)[13]uz koju su svakako vezane sljedeće riječi iz kurikula:
 „.treba pojačati interakciju nastavnik-učenik-nastavni sadržaj i aktivno učenje kao i rješavanje problema. Aktivno učenje najbolje se razvija vođenim i slobodnim istraživanjem određenih povijesnih problema. Istraživanje započinje postavljanjem istraživačkog pitanja koje proizlazi iz prirode sadržaja odabrane povijesne priče koja se proučava. Učenici istražuju na način da slobodno biraju metode i način istraživanja. Također biraju način predstavljanja istraživačkog rada kroz esej, kolaž, plakat, primjenu IKT-a (npr. Power Point prezentacija), učešće u raspravi i sl.“
 
5. Osnovna škola - 5. razred
 
Za odgoj i obrazovanje u demokratskom društvu od neizmjerne ja važnosti tema „Demokracija u grčkom polisu-baština čovječanstva“, što je formulacija koja na pravi način naglašava važnost ove teme u poučavanju povijesti.
 
6. Osnovna škola – 6. razred
 
„Preporučene teme i sadržaji trebaju ukloniti eurocentričnost u nastavi i uvesti učenike u iskustva življenja naroda i kultura izvan europskog kulturnog kruga, ili pak produbiti poznavanje pojedinih tema iz hrvatske povijesti. Učitelj može, uvažavajući navedena načela, kreirati sam novu temu. Tema i sadržaj mogu biti kombinacija dvaju organizacijskih područja npr. država i društvo.“
Ovaj odlomak posebno je važan jer se veže uz najnovija historiografska nastojanja konstruiranja globalna povijest svijeta[14], ali i zbog toga što otvara prostor za slobodnije i temeljitije izučavanje hrvatske povijesti.
Izučavanje nastanka i razvoja hrvatske države u kontekstu istovjetnih procesa u tadašnjoj Europi vrlo je važno za pravilno shvaćanje i pozicioniranje hrvatskog identiteta. Pri tome je posebno zanimljivo povezano izučavanje srednjovjekovnog povijesnog razvoja i hrvatske i bosanske države koje prije više od dvadeset godina objasnio naš poznati medievist prof. dr. sc. Mladen Ančić.[15]
 
7. Osnovna škola - 7. razred
 
Preporuke za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda:
Preporučene teme Nova ideja države i društva: trodioba vlasti, društveni ugovor, deklaracija nezavisnosti, deklaracija o pravima čovjeka i građanina, povelja slobode i prava pojedinaca Razvoj građanskih i ljudskih prava (ukidanje ropstva)
Ove preporuke posebno su važne jer kroz konkretne povijesne primjere aktualiziraju G.O.O i olakšavaju i poboljšavaju pristup međupredmetnim sadržajima.
 
8. Osnovna škola - 8. razred
 
Zamisao da se Hrvatsku u doba II. svjetskog rata promatra kroz područje od Podunavlja do Sredozemlja je zanimljiv pokušaj kontekstualizacije ovoga teškog i kontroverznog razdoblja naše povijesti u okviru srednje Europe. Posebno zato što je sredinom XX. stoljeća višestoljetno državno i političko iskustvo vezalo uz prostor bivše Habsburške monarhije bilo nedavna prošlost.
S obzirom da je ovakav pristup pobudilo javne kontroverze posebno s obzirom na NDH i Holokaust potrebno ga je dodatno etički senzbilizirati i faktografski doraditi, posebno glede pitanja Holokausta i na ulogu ustaškog pokreta.
 
9. Što točno znači rečenica da se nastava povijesti treba izvoditi u sigurnom i poticajnom okružju, koja se, bez jasnog i vidljivog razloga provlači kroz kurikule još od 2016.?   
 
Kakvo okruženje je "sigurno i poticajno okruženje". Znači li to da se nastava povijesti ne može odvijati u školi u kojoj se dogodilo nasilje, koje je sve češći fenomen u našim školama. Znači li da se nastava povijesti ne može organizirati u okružju u kojem je previše vruće (Dalmacija lipanj i rujan temperature preko 30 celzijevih stupnjeva, bez klimatizacije) ili previše hladno (škole bez odgovarajućeg grijanja u unutrašnjosti Hrvatske). Zato sam slobodan ponovo predložiti, kao što sam to učinio i 2016., da se ova odlomak u cijelosti ukloni iz prijedloga kurikula.
 
Bilješke:
 
[1] O D L U K A o imenovanju članova radnih skupina za izradu prijedloga predmetnih kurikuluma za... MZOS 12. prosinca 2018. https://mzo.hr/hr/imenovani-clanovi-radnih-skupina-za-izradu-prijedloga-predmetnih-kurikuluma-kurikuluma. Pristupljeno 16. veljače 2019.
[2] Mirjana MARINOVIĆ, Nastava povijesti usmjerena prema ishodima učenja, Zagreb 2014.
[4] Common Core Curriculum: United States History. Grades 3-5., San Francisco, 2014. O navedenoj izdavačkoj kući opširnije na https://www.wiley.com/en-us i https://www.wiley.com/WileyCDA/Brand/id-17.html. Pristupljeno 11. prosinca 2018.
[5] https://www.britannica.com/biography/Stefan-Zweig. Pristupljeno 17. veljače 2019.
[6] Strategija obrazovanja znanosti i tehnologije , Zagreb 2015, 49
[7] Wesley NULL, Curriculum From Theory to Practice, 162-165.
[8]Naime, sadržajna nedovršenost nekih prethodnih verzija kurikula povijesti ostavljala je mogućnost usvajanja aktualne inicijative koju promiče američko-britanski povjesničarski ekspert Charles Ingrao. Jednako je aktualna i inicijativa američke politologinje i savjetnice USAID-a, Lube Fajfer koja se bavi konstruiranjem zajedničke narativne povjestice Balkana. „Kurikulske dvojbe. Tko će nam pisati povije,  Slobodna Dalmacija na:  http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2018/01/06/kurikulske-dvojbe-tko-ce-nam-i-kako-pisati-skolsku-povijest/. Pristupljeno 16. veljače 2019.
[9] Primjer toga je svestrani britanski povjesničar Niall Ferguson koji se intenzivno bavio poviješću ekonomije i čije su knjige dijelom prevedene na hrvatski. https://www.hoover.org/profiles/niall-ferguson. Pristupljeno 17. veljače 2019. ; Niall FERGUSON, Uspon novca, Zagreb 2011.
[10]U traženju pravog priključka na budućnost koju obilježavaju brze promjene koje se nerijetko smatraju novom industrijskom revolucijom, od koje su, jačenjam tzv. STEM segmenta nacionalnog kurikula, posebno veliku korist, u smislu pokretanja gospodarskog razvoja imale Indija i Kina Na ozbiljnost globalnog izazova pred kojim stojimo upozorava ugledni i utjecajni njemački znanstvenik, utemeljitelj Svjetskog ekonomskog foruma, Klaus Schwab sljedećim riječima: „Od mnogih različitih i fascinantnih izazova s kojima se suočavamo danas najvažnije je pitanje kako razumjeti novu tehnološku revoluciju, koja donosi ništa manje nego transformaciju ljudske vrste. Mi smo na početku revolucije koja temeljito mijenja naš način života, način na koji radimo i njihov međusobni odnos. Po opsegu, dometu i kompleksnosti ja to smatram Četvrtom industrijskom revolucijom koja je drugačija od bilo čega što je ljudski rod do sada iskusio.“ Klaus SCHWAB, The Fourth Industrial Revolution, World Economic Forum, Geneva 2016., 7.
[11] „Keynesian economic“: shttps://www.britannica.com/topic/Keynesian-economics. Pristupljeno 17. veljače 2019.
[12] Strategija obrazovanja znanosti i tehnologije, Zagreb 2015., 28.
[13] Ivo RENDIĆ MIOČEVIĆ, Učenik istražitelj prošlosti (Novi smjerovi u nastavi povijesti),  Zagreb 2000.
[14]Primjer toga je knjigaJürgena OSTERHAMELA, The Transformation of the World: A Global History of the Nineteenth Century, Princeton 2015. u kojoj autor uspješno izbjegava eurocentrizam. https://www.foreignaffairs.com/reviews/capsule-review/transformation-world-global-history-nineteenth-century. Pristupljeno 17. veljače 2019.
[15]Mladen ANČIĆ, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV stoljeću. Zadar, Mostar 1997.
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić

Anketa

Hoće li u Bleiburgu 18. svibnja 2019., na komemoraciji za pobijene Hrvate 1945. bez suđenja, biti više ili manje ljudi?

Utorak, 26/03/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 538 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević