Get Adobe Flash player

Ogled o knjizi Nicholasa Carra Plitko. Što internet čini našem mozgu?

 
 
Knjiga Plitko Nicholasa Carra o utjecaju interneta na ljudski mozak dosad je najuvjerljivije istraživanje kulturnih i intelektualnih posljedica interneta. Naš um se, kako pokazuju brojna neurološka i psihološka istraživanja, mijenja pod utjecajem onoga što doživljavamo i što radimo, a tehnologije kojima se služimo doslovce prekrajaju i preoblikuju naše živčane putove. Čitanje knjiga, nasuprot tome, potiče razvoj najkvalitetnijih intelektualnih osobina, sposobnost stvaranja vizualnih predodžbi, empatije i interakcije s piščevim svijetom, kreativnost i dubinsku koncentraciju. Potreban je velik oprez i roditeljska i pedagoška mudrost kako posljedice – mrežni, žonglerski um umjesto linearnog, kreativnog, sposobnog za duboko promišljanje i usredotočenost – ne bi postale nepovratne.
https://imgv2-1-f.scribdassets.com/img/document/201965898/298x396/40ecda3144/1398365642?v=1
Najpotpunije proživljeni dani našega djetinjstva možda su baš oni za koje smo mislili da su prošli a da ih nismo ni proživjeli, dani provedeni uz kakvo omiljeno štivo. Sve ono što ih je, čini se, u očima drugih ispunjavalo, a što smo mi uklanjali kao da je tek prostačka prepreka našemu božanskom užitku: igra na koju nas je prijatelj došao pozvati baš pri najzanimljivijemu mjestu u knjizi, kakva dosadna pčela ili zraka sunca zbog kojih smo bili primorani podignuti pogled sa stranice ili potražiti neko drugo mjesto, užina koju smo, i ne taknuvši je, ostavili pokraj sebe na klupi dok je sunce nad našom glavom polagano gubilo svoju snagu na modrome nebu, večera zbog koje se trebalo vratiti u kuću i za vrijeme koje ni na što drugo nismo mislili osim na to kako ćemo se, čim bude gotova, popeti do sobe i završiti prekinuto poglavlje, a sve ono što smo, zahvaljujući čitanju doživljavali kao smetnju, zapravo se, upravo zbog čitanja, u nas urezalo kao tako slatka uspomena da te davne knjige, prolistamo li ih i sada koji put, danas doživljavamo kao jedine sačuvane kalendare tih prohujalih godina na čijim stranicama čeznutljivo pokušavamo uhvatiti odraz iščezlih obitavališta i jezerâ.1
 
Čini se i više nego primjerenim da ogled o knjizi koja govori o tehnologiji pogibeljnoj po čitanje kao aktivnost (a još više po čitanje kao stanje duha), započne parafrazom Proustova naslova i citatom iz slavnog Proustova eseja jer je upravo Proust jedan od onih pisaca čije pero traži visokokvalificiranog suigrača, strpljivog šetača, slušatelja misli i tragača za mirisima, bojama i uspomenama, dakle čitatelja kakvi, vidjet ćemo, sve više izumiru. Zato namjerno posižem za ovim asocijativnim slikama da bih naglasila koliko sljedeća scena djeluje kao karikaturalna, gotovo filmična suprotnost. Naime, u Plitkom američkog publicista Nicholasa Carra riječ je upravo o toj rastućoj razlici između dvaju stanja duha, o razmicanju mentalnih sklopova, linearnog i mrežnog (ili kako ga Carr još zove, žonglerskog), i o trajnim neurološkim promjenama, odnosno o neuroplastičnosti mozga koja im je u podlozi. Upravo se takvom jednom dihotomijom, na većoj skali i kroz dulje vrijeme, borio i on sam pišući svoju knjigu: kao strastvenog čitatelja, tehnologija ga je neprimjetno preuzela, uvukla u sebe i učinila ovisnim i neprimjetno, malo pomalo, učinila plitkim, trajno dekoncentriranim klikateljem. Bio je potreban velik napor da se prisili na usredotočeno i smireno stanje duha potrebno za pisanje knjige, naravno uz vrlo mnogo čitanja koje uz to ide.
 
Kao profesionalni čitač i privatni čitatelj, dakle kao netko kome je knjiga gotovo pola stoljeća i kruh i zadovoljstvo i nasušna potreba, reagirala sam očekivano, blago rečeno, iznimno impulzivno. Uobičajeno surfanje u jednom trenu primirila sam na Wiredu, jednom od mojih omiljenih internetskih portala za kulturu, znanost i tehnologiju i ondje naletjela na prvo poglavlje iz knjige The Shallows. U prvoj sekundi osmjehnula sam se na duhovitu asocijaciju na Melvilleova Mobyja Dicka (Beware of the shallows, čuvajte se pličina), ali nakon nekoliko minuta čitanja prepoznala sam svoj vlastiti simptom, simptome svoje vlastite djece ikao gromom ošinuta, s uzlupalim srcem kliknula na stalno otvoreni progam za elektronsku poštu, prethodno kopirani link s piščevom adresom nalijepila u predviđenu rubriku i napisala mu tri retka o tome da me kao književnog urednika, učitelja i roditelja jako zanima njegova knjiga i da ga molim da mi javi jesu li prava za prijevod na hrvatski još slobodna. Za nekoliko minuta stigao je prijazni odgovor; autor mi odvraća da mu je drago zbog mog interesa, da se u dnu srca nadao upravo takvoj čitalačkoj reakciji i kako je kopiju naše prepiske proslijedio svom agentu. Za nekoliko dana administrativna pitanja bila su riješena, a za nešto više od šest mjeseci knjiga je bila na tržištu.
 
Razlog za uzrujanost, kako se pokazalo, ne samo uredničku, nego nešto kasnije kad je knjiga »zaživjela«, i čitateljsku, bio je u neposrednom osjećaju da doživljavamo iznimno veliku kulturološku mijenu, da prisustvujemo pomicanju medijskih tektonskih ploča silnih razmjera. Nije riječ tek o kapitalističkom nezadovoljstvu zbog smanjenog profita, dakle u ovom slučaju zbog kontinuiranog pada naklade novina, gašenja časopisa ili sve manjeg broja primjeraka prodanih knjiga, nego još više o tome što postajemo svjesni nevjerojatne brzine kojom se ta smjena na medijskoj sceni odvija, doslovce iz mjeseca u mjesec, pa čak i iz tjedna u tjedan. Razlog je ponajprije u brzini kojom se pojavljuju sve brži čipovi, procesori i drugi dijelovi računalog sklopovlja, što znači da se nekoliko puta godišnje pojavljuju sve manji, sve brži i sve moćniji pametni telefoni sa sve bržom i snažnijom generacijom pokretnog interneta koji privlači sve veći broj sve mlađih korisnika – koji provode sve veći i veći broj sati dnevno pred njegovim zaslonom. Ono što rade, čitamo u Plitkom, na neurološkoj je razini posve suprotno uranjanju u Proustovo, Saramagovo ili Andrićevo tkanje misli: uz pomoć sve moćnijih internetskih pretraživača skakuću od stranice do stranice, slušaju glazbu, plaćaju račune i, najviše od svega, bave se onime čime se ljudi od pleistocena do dandanas najradije bave – tračaju: brbljaju s prijateljima o prijateljima na društvenim mrežama. A mi gubimo pojedinca za pojedincem i, malo po malo, generaciju za generacijom onih koji su neurološki kadri uroniti u Hessea, Huxleya, Manna, Tolstoja (a o Krleži ili Cihlaru Nehajevu da i ne govorimo...) – u bilo koju knjigu koju im nudimo.
 
Nicholas Carr, naravno, nije jedini autor koji govori o promjenama u svijetu medija, ali iscrpno zadubljivanje u povijest medija posve premašuje ciljeve i namjere ovog rada2. Ipak, prije nego li se vratimo na srž medijsko-kulturološke Carrove analize, vrijedno je izdvojiti jedan recentni naslov objavljen 2007. godine, dakle samo godinu dana prije Carrova inicijalnoga članka u časopisu Atlantic Monthly Is Google making us Stupid? (Čini li nas Google glupljima?) i tri godine prije njegove proširene studije koja čini okosnicu knjige Plitko objavljene 2010. Riječ je o knjizi Maryanne Wolf Proust and the Squid, The Story and Science of the Reading Brain (Proust i lignja. Priča i znanost o mozgu koji čita)3. Knjiga Maryanne Wolf postala je važno i često citirano djelo koje u tri cjeline, Kako je mozak naučio čitati, Kako mozak čita kroz povijest, i Što kad mozak ne može čitati, a ponukana primjerom vlastita disleksična djeteta govori o povijesti čitanja, neurologiji čitanja i, u posljednjoj cjelini, o patologiji čitanja, dakle o različitim oblicima disleksije. »Nismo se rodili da bismo naučili čitati. Ljudska bića izmislila su čitanje tek prije nekoliko tisuća godina.«, kaže ona u prvim rečenicama.4Prvo poglavlje Prousta i lignje podsjeća nas na prvu veliku revoluciju u povijesti čitanja – na izum pisma i na veliku vrijednost koju su antički Grci pridavali usmenoj kulturi. Treba se samo prisjetiti ritmičnih Homerovih stihova, stajaćih epiteta ili u Platonovu dijalogu Fedro opisanoga Sokratova otpora spram sofista koji su zapisivali svoje ideje. Sokrat je najpoznatiji predstavnik onih koji su vjerovali da su knjige opasna novotarija i da čitanjem zapisanoga ne možemo valjano pohraniti ideje, da samo pamćenjem i usmenim rekapituliranjem možemo prenijeti misli, kao i vježbati um, sačuvati pamćenje i govorničke sposobnosti.
 
No, što je s lignjom, ako smo shvatili koje je mjesto Prousta u priči o čitanju? Lignja ili, u kasnijim istraživanjima, jednostavan morski puž Aplysia californica (morska su bića osobito pogodna za neurološke testove jer imaju jednostavan sustav i velike živčane stanice) bio je predmet istraživanja austrijskog neuropsihijatra Erica Kandela o slabljenju sinaptičkih veza, a rezultati su poslužili kao temelj kasnijim istraživanjima o neuroplastičnosti ljudskog mozga. Najkraće rečeno, ako pužu dotaknemo škrge, one će se refleksno uvući, no ako ih nastavimo doticati a da mu pritom ne nanosimo bol, refleks će postupno slabjeti i životinja uskoro više neće uvlačiti škrge. Na staničnoj razini, otkrio je Kandel, postoji progresivno slabljenje sinaptičkih veza između osjetnih neurona odgovornih za osjećaj dodira i motoričkih neurona koji nalažu škrgama da se uvuku. Već nakon četrdesetak dodira, puž će se priviknuti na dodirivanje i naučiti da ga može zanemariti, a to je istraživanje pokazalo da sinapse nakon kratkog razdoblja učenja brzo mijenjaju, a potom i zadržavaju promijenjenu snagu.5Kandel je 2000. godine za istraživanja o fiziologiji pamćenja dobio Nobelovu nagradu, a nama elementarna logika nalaže da se zapitamo – ako se Aplysia californica može za minutu-dvije priviknuti na ljudski dodir, kako se naš mozak privikava na kakofoniju podražaja s interneta? Postajemo li doista kako nam se čini, manje linearni, postajemo li površniji, plići i gluplji, ili se i mi danas, kao tada Sokrat, tek nerazumno bojimo opasne novotarije?
 
Vrijeme je da se vratimo na središnje poglavlje Plitkoga, na poglavlje Žonglerov mozak. Kad biste, znajući ono što se danas zna o neuroplastičnosti, htjeli izumiti medij koji će naše mentalno sklopovlje prespojiti što brže i temeljitije, vjerojatno biste završili s projektom koji bi izgledom i načinom rada sličio internetu. Nije riječ samo o tome da se Mrežom volimo služiti često, čak i opsesivno. Stvar je u tome da Mreža donosi upravo onu vrstu osjetilnih i kognitivnih podražaja – repetitivnih, intenzivnih, interaktivnih, adiktivnih – za koje istraživanja pokazuju da dovode do jakih i brzih izmjena moždanog sklopovlja i moždanih funkcija. S iznimkom sustava pisma i brojevnog sustava, Mreža je vjerojatno najmoćnija tehnologija izmjene uma koja se ikada našla u upotrebi. U najmanjoj mjeri, ona je najmoćnija takva tehnologija od dolaska knjige.6
Internet, dakle, pokazala je znanost, mijenja naš mozak. Mijenja naše sinaptičke putove, mijenja odnose i veze među našim moždanim centrima i općenito govoreći, naše mentalno stanje dovodi u nešto vrlo blizu trajnoj rastresenosti. Onesposobljuje nas za luksuze kao što su tišina, mirna i pozorna misao, umjetnost koncentracije i pamćenja, dokolica, evokacije. Upravo suprotno: »Ulaskom na internet stupamo u okoliš koji potiče ovlašno čitanje, rastreseno i ishitreno razmišljanje i površno učenje.
 
Moguće je duboko razmišljati surfajući Mrežom, kao što je moguće i plitko misliti čitajući knjigu, no to nisu tipovi mišljenja koje te tehnologije potiču i nagrađuju.«7Svako naše klikanje na link, svaka reakcija na neki hipertekst zahtijeva od našeg frontalnog korteksa odluku hoćemo li ili nećemo kliknuti, a to često ponavljano, neprekidno, koliko god kratkotrajno, preusmjeravanje resursa s čitanja na odlučivanje otežava razumijevanje i pamćenje. (Je li sad iole jasnije zašto su rezultati ispitivanja čitanja s razumijevanjem sve lošiji?) Mi, doduše, stječemo neke nove vještine (one niže intelektualne razine: višezadaćnost, primjerice, ili koordinaciju oka i šake) jer mozak neurone i sinapse koji se ne upotrebljavaju reciklira i preusmjeruje na traženije poslove i frekventnije aktivnosti. Sklopovi koji održavaju stare intelektualne funkcije postaju sve slabiji i pomalo se raspadaju, a naše stare perspektive se gube, nestaju kao u magli. Bombardirani smo podražajima, kako kaže Seneka »posvuda i nigdje«, neprekidno poklanjamo pažnju irelevantnostima, ali sve manje sposobni u vlastitome umu konstruirati bogat i jedinstven skup veza, onaj čimbenik jedinstvene inteligencije koja nas je kroz evoluciju i dovela ovamo gdje smo danas.
 
Zvuči li poznato? Nemamo li takva lica pred sobom u razredu? Neprisutna, rastresena, stalno pomalo na iglama; tekstovi koje proizvode te glave traljavi su, rečenice i misli površne, sintaksa nemušta, pravopis aljkav. Sve veći broj uglednih istraživača, psihologa, pedagoga i edukologa postavlja ista zabrinuta pitanja: ima li smisla nazadovati, postati sličniji stroju koju smo konstruirali i izgubiti kreativnost i sposobnost dubinske obrade podataka?

 

Odgovor nam se nudi sam, to je ujedno i kraj Carrove studije, ali potrebna je – i opet – intelektualna hrabrost, kreativnost i sposobnost stvaranja šire slike problema. Promjene u ljudskom mozgu nisu ireverzibilne. Ako se mozak mijenja pod utjecajem interneta, njegova neuroplastičnost omogućuje nam da čitajući, ponovno više čitajući, oblikujemo linearni um i vratimo one iste sposobnosti intelektualne dubine koje nas čine toliko posebnima. Pred roditeljima, učiteljima i profesorima materinjeg jezika zadatak je da zadrže dobre strane novih tehnologija u razumnoj mjeri i da što više potiču opstanak naših starih ljudskih intelektualnih vještina. Ne smijemo obeshrabrivati nove naraštaje bombardiranjem besmislenim podacima, nebitnim autorima, preživjelim kanonima. Danas više no ikad ranije, važno je u djeci već u ranom djetinjstvu buditi sklonost čitanju knjiga koje čine dijalog s piščevim svijetom nezaboravnim iskustvom, knjiga koje čine razmišljanje ugodnim, kreativnost poželjnom a kritičnost nezaobilaznom. Dokolicu koja to sve omogućuje moramo učiniti dijelom kurikula.
I da se vratimo Carru i mračnom epilogu njegove knjige, pristanak na strojno ocjenjivanje školskih eseja značio bi pristanak na ponižavajuću plitkost, na plošnost i dvodimezionalnost nedostojnu naše ljudskosti i naše budućnosti.
 
Literatura:
 
• Carr, Nicholas, Plitko. Što Internet čini našem mozgu, Zagreb, 2012.
• Proust, Marcel, O čitanju, Zagreb, 2004
• Wolf, Maryanne, Proust and the Squid. The Story and the Science of the Reading Brain, Cambridge 2008.
 
1 Marcel Proust, O čitanju, Zagreb, 2004, str. 7.–8.
2 Usput, vrijedi napomenuti da je bibliografija na kraju Plitkog, str. 297-300, iznimno korisna i dobro koncipirana; pregledna je i sveobuhvatna, a iskoristiva i nije obeshrabrujuće opsežna.
3 Maryanne Wolf, Proust and the Squid. The Story and the Science of the Reading Brain, Cambridge, 2008.
4 Ne iznenađuje što i njezina knjiga počinje Proustovim citatom: »...Ja mislim da čitanju ... u svojoj izvornosti, u onom plodnom čudu komuniciranja usred samoće.... treba pripisati odlučujuću ulogu u našem duhovnom životu.« (O čitanju, str. 4)
5 Plitko, str. 45.–46.
6 Plitko, str. 158.
7 Plitko, str. 158.
 

Irena Miličić, https://www.azoo.hr/images/izdanja/citanje/08.html

Početkom pada godišnje aktivnosti sunčevih pjega neki predviđaju novo »mini ledeno doba«

 
 
Moj kratak uvod:
Svijet se već godinama suočava sa značajnim, naglim i neuobičajenim vremenskim promjenama za što se uglavnom okrivljuje čovjek i njegove aktivnosti. Hrvatski akademik Vladimir Paar svojevremeno je tumačio i upozoravao na moguću pojavu manjeg ledenog doba. Arktikom, Afrikom i Amazonom bijesne požari... stoga sam odabrala tekst koji bi sve nas trebao potaknuti na razmišljanje, osobito kada je riječ o proizvodnji hrane i njezinoj samodostatnosti kao i pogubnosti za hrvatski narod koji je snažno ovisan o uvozu hrane dok se hrvatska poljoprivreda uništava uvozom jeftine i nekvalitetne hrane.
 
Ekstremno vrijeme u svijetu: je li kriv čovjek ili nešto drugo?
 
Čini se da je naš planet u sve većoj krizi u pogledu poljoprivredne proizvodnje i uzgoja usjeva povezanih s neuobičajenim vremenskim promjenama. Mnoga izvješća posljednjih mjeseci koriste izraz „ekstremno vrijeme“ za opisivanje ovoljetne rekordne vrućine diljem Europe, rekordnih poplava u poljoprivrednim državama američkog Srednjeg zapada ili rekordnih suše diljem Indije i velikih dijelova Afrike i Kine. Područja Srednjeg zapada SAD-a prolaze kroz najgore uvjete poljoprivredne proizvodnje, barem od 1980-ih. U Velikoj Britaniji vrijeme je bilo pogubno za tamošnju žetvu.
https://katehon.com/sites/default/files/styles/medium/public/magnificent_cme_erupts_on_the_sun_-_august_31.jpg?itok=reeWad51
Ključno pitanje koje treba postaviti je: možemo li pretpostaviti, kao što to mnogi čine, da je sve ovo dio globalnog zagrijavanja koje je prouzročio čovjek, danas preimenovano u klimatske promjene, ili ga može uzrokovati nešto posve drugo: Periodični ciklusi solarne aktivnosti koji su posljednjih mjeseci ušli u „solarni minimum,“ kako to nazivaju astrofizičari. Ako je to posljedica ekstremnih vremenskih uvjeta, tada trošimo goleme svote (novaca) na rješavanje pogrješnog problema, zapravo trošimo trilijune američkih dolara.
 
Do ovog srpnja velika područja Indije trpjela su rekordnu sušu. Rezervoari koji vodom opskrbljuju višemilijunski indijski grad Chennai smanjeni su na svega 0,2 posto kapaciteta vode u posljednje dvije godine, jer su zbog jakog toplinskog vala rezervoari 'Chennai' primili 99 posto manje vode nego godinu dana ranije. Tisuće ljudi bilo je prisiljeno napustiti svoja sela zbog akutnog nedostatka vode. Iako su početkom kolovoza iznadprosječne monsunske sezonske kiše ublažile situaciju u nekim područjima za sada su količine kiše daleko od dovoljnih za obnavljanje praznih akumulacija diljem Indije. U Kini je teška suša ostavila velike posljedice na oko 800.000 hektara usjeva u sjevernoj provinciji Hebei koja je zabilježila oko 55 posto oborina manje od normalnog prosjeka. To je kao zajednički učinak smrtonosne afričke svinjske kuge na cjelokupnu kinesku populaciju svinja i izrazito štetne, nezasitne gusjenice jesenske sovice koje pustoše kineske poljoprivredne površine (jesenska sovica, lat. Spodoptera frugiperda je vrsta noćnog leptira, a naziv „frugiperda“ znači izgubljeni plod; Hrvatski fokus objavio je tekst o ovom štetniku 13. 10. 2017.: „Nova pošast prijeti poljoprivrednicima“).    
 
Istovremeno, rekordne kišne oborine opustošile su poljoprivredu u ključnim agrarno rastućim područjima. Prema podatcima Nacionalnog saveza poljoprivrednika, u Velikoj Britaniji prekomjerne kiše u kolovozu su zaustavile žetvu pšenice. Većina država američkog Srednjeg zapada tokom zime doživjela je rekordne snježne oborine, potom i rekordne kišne oborine ovog proljeća, što se odrazilo na veliko kašnjenje sjetve kukuruza i soje. Dvanaest mjeseci do srpnja (2019.) bili su rekordno najvlažniji zbog čega su milijuni hektara ostali neobrađeni u žitnom pojasu američkog Srednjeg zapada. A u Africi, Zambija proživljava najgoru sušu od 1981. godine, a o jakoj suši izvješćuju i druge afričke države.
 
Minimalni solarni učinak...
 
Ove događaje dramatiziraju različite zagovaračke skupine i političke stranke kao dokaz da se radi o globalnom zagrijavanju koje uzrokuje čovjek – emisijom ugljičnog dioksida, CO2, iz industrije, elektrana na ugljen, automobila i drugo. Mi smo „preplavljeni“ prijedlozima novih poreza u stotinama milijardi dolara, osobito u Europskoj uniji, to su porezi koji su potrebni za rješavajne ovog problema, tako su nam rekli. Što ako smo usredotočeni na pogrješan odnos između uzroka i posljedica? Nedavna istraživanja pokazuju da smo previše ograničeni u svojoj znanosti i ignoriramo što stvarno utječe/uzrokuje ekstremno vrijeme diljem svijeta i njegove iznenadne promjene. ...
 
Ono što je bitno za ovu raspravu je činjenica da ni jedan linearni klimatski model koji koristi UN-ov IPCC ili bilo koji od stotina klimatskih istraživačkih centara diljem svijeta ne može modelirati ono što je najveći pojedinačni faktor koji utječe na naše vrijeme, „hirovito“ („nepostojano“) sunce. Ono što su astrofizičari dokumentirali jest da naše sunce – do sada daleko najveći faktor učinka na vrijeme bilo da doživljavamo vrućinu ili hladnoću, događaje pacifičkog El Niña, ili ozbiljne vulkanske aktivnosti ili teške potrese kao posljednjih mjeseci, prolazi kroz složen ciklički niz intenzivnih aktivnosti a potom i padom aktivnosti, aktivnost koja je obično poznata kao sunčeve pjege ili sunčeve erupcije, golemi elektro-magnetski događaji. Sunčane erupcije obično se kreću u približno 11-godišnjim ciklusima s najvećim i najmanjim aktivnostima. ... Trenutačno od 2018. godine doživljavamo razdoblje značajnog pada solarne aktivnosti, a to je - solarni minimum. Posljednji takav bio je u razdoblju 2008.-2009. Postoje uvjerljivi dokazi da će ovaj minimum biti ono što se naziva Veliki solarni minimum, daleko veći od bilo kojeg u posljednjim desetljećima. Koji su uočljivi učinci takvih cikličkih razdoblja solarnog minimuma?
 
Kozmičke zrake i oblaci
 
Prema astrofizičarima, kada oslabi sunčevo magnetsko polje, vanjski tlak solarnog vjetra se smanjuje, tj.opada. To omogućuje prodor većeg broja kozmičkih zraka u atmosferu našeg planeta. Stoga kozmičke zrake koje udaraju u atmosferu Zemlje stvaraju aerosole koji zauzvrat „siju“ oblake. Dr. Roy Spencer objašnjava: „Oblaci su 'suncobran' Zemlje i ako se iz bilo kojeg razloga promijeni pokrivenost oblacima, imat ćete globalno zagrijavanje ili globalno hlađenje.“ Nacionalna uprava za oceane i atmosferu američke Vlade (NOAA) izjavljuje: „Sve vrijeme na Zemlji, od površine planeta do svemira, započinje sa Suncem. Svemirsko vrijeme i zemaljsko vrijeme (vrijeme koje osjećamo na površini) pod utjecajem su malih promjena kroz koje prolazi Sunce tijekom svog solarnog ciklusa. Najvažniji utjecaj koje ima Sunce na Zemlju dolazi od svjetlosti ili zračenja samog Sunca.“
 
Koji su učinci slabije solarne aktivnosti, više „uspavanog“ ciklusa s kojim se sada suočavamo zbog manje solarne energije ili zračenja koji dosežu do Zemlje? Uz povećanu pokrivenost oblacima na globalnoj razini, vitalni mlazni tijekovi slabe i vulkanska aktivnost se povećava zajedno s potresima i u kombinaciji s nepredvidljivim vremenskim prilikama. Zemljina magnetosfera, koja obično blokira mlazni tok na svojem mjestu, slabi, a to zauzvrat uzrokuje pomicanje stabilnog mlaznog toka prema jugu – kao što je bilo u siječnju 2019. u Sjevernoj Americi koja je bila suočena s rekordnom hladnoćom i snijegom u području Srednjeg zapada. U nekim će regijama biti znatno više suša, a u drugim su moguće velike poplave s golemim učincima na svjetsku proizvodnju hrane. Slaba solarna aktivnost, poznata kao 'Solarni minimum', također je u korelaciji s globalnim trendom hlađenja. To je dokumentirano stoljećima unatrag pa i duže.
 
Trenutačni solarni ciklus koji je NASA nazvala „Ciklus broj 24“, dosegao je svoj vrhunac početkom 2014. godine, prije mjerljivog početka pada godišnje aktivnosti sunčevih pjega. Predviđa se da bi se minimum trebao dogoditi 2020. godine. To bi moglo trajati godinama. Neki predviđaju novo „mini ledeno doba“.
 
Predmet je složen i u velikoj mjeri nedovoljno istražen jer smo se gotovo isključivo usredotočili na promjene koje je uzrokovao čovjek ili na moguće vremenske promjene s jednostavnim računalnim modelima. Ukoliko će nadolazeća zima na sjevernoj hemisferi biti imalo slična prošloj, to bi nas trebalo potaknuti na ozbiljno shvaćanje učinka ove solarne komponente na našu klimu. Energično odbijajući promoviranje novih istraživanja, riskiramo da u narednim godinama budemo nepripremljeni za dramatične neuspjehe u poljoprivredi i smanjenim žetvama na globalnoj razini i to u vrijeme kada je većina vlada OECD-a (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) odlučila eliminirati javne zalihe žita za hitne slučajeve, a naša opskrba hranom organizirana je na „pravedan način“ prema sustavu. Znanost nije o „konsenzusu“, već otkrivanje istine, koliko god ona kontroverzna bila.
Izvor: F. William Engdahl: „World Extreme Weather: Is it Man or Something Else?,“ 26. kolovoza 2019.
 

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

Da bi se postigla fuzija, potrebna je temperatura od 150 milijuna stupnjeva Celzija

 
 
U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u srijedu 11. rujna predavanje na temu Razvoj istraživačkih infrastruktura u Europskoj uniji: Hrvatska i projekt IFMIF-DONES održao je dr. sc. Tonči Tadić, koordinator Hrvatske fuzijske istraživačke jedinice, viši znanstveni suradnik Instituta Ruđer Bošković. Riječ je o projektu kojim se planira smještaj uređaja DONES važnog za razvoj fuzije, nuklearnog procesa spajanja atomskih jezgri koji se zbiva na Suncu i ostalim zvijezdama, pri čemu se oslobađa golema količina energije. To je suprotno procesu fisije kojom se energija oslobađa razbijanjem atomskih jezgri, što se primijenjuje u nuklearnim elektranama. Da bi se postigla fuzija, potrebna je temperatura od 150 milijuna stupnjeva Celzija.
https://www.hrt.hr/media/tt_news/tadic254aaa.PNG
DONES je vrijedan 750 milijuna eura i drugi je po veličini i značenju uređaj u nuklearnom programu Europske unije, nakon projekta ITER (Međunarodni termonuklearni eksperimentalni reaktor), najvećeg međunarodnog znanstvenog projekta na kojem surađuju EU, Kina, Japan, Južna Koreja, Indija, Rusija i Sjedinjene Američke Države i koji je vrijedan 15 milijardi eura. Kandidati za smještaj DONES-a su Hrvatska i Španjolska, a prema Tadićevim riječima španjolske šanse su veće od hrvatskih. Međutim, dvije države su potpisale sporazum prema kojem bi jedna od njih bila strateški partner onoj koja postane domaćin DONES-a, što hrvatskoj znanosti otvara brojne prilike, među ostalim otvaranje novih područja istraživanja, jačanje hrvatskih  istraživačkih skupina te njihovo umrežavanje s kolegama u drugim zemljama EU i Japanu.
 
„Velika europska istraživačka infrastruktura znači posrednu i neposrednu dobit za hrvatsko gospodarstvo, u prvom redu kroz dobivanje poslova i ovladavanje s tehnologijama nužnima za izvedbu i održavanje velikog znanstvenog uređaja“, kazao je Tadić, pojasnivši da se još uvijek ne zna za kakve će sve svrhe DONES služiti. „Već samom kandidaturom za projekt DONES Hrvatska se promovirala kao zemlja koju zanima visoka tehnologija“, istaknuo je Tadić, nanjavivši da će se u listopadu 2020. u Zagrebu održati ministarska konferencija o projektu DONES.
 
Dr. sc. Tonči Tadić je viši znanstveni suradnik u Institutu Ruđer Bošković. Završio je preddiplomski studij fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a doktorat iz fizike zaslužio je 1995. na Institutu Ruđer Bošković i Sveučilištu u Zagrebu. U razdoblju od 1997. do 1998. bio je gostujući znanstveni istraživač na Osaka National Research Institute (ONRI-AIST) kao stipendist Japanske agencije za znanost i tehnologiju. Od 2000. do 2008. bio je zastupnik u Hrvatskom saboru i potpredsjednik Odbora za među-parlamentarnu suradnju. Od 2013. član je Znanstveno tehničkog odbora (STC) EURATOM-a, te predstavnik Republike Hrvatske u Upravnom odboru europske agencije Fusion for Energy. Koordinator je Hrvatske fuzijske istraživačke jedinice (CRU) i član skupštine EUROfusiona. Za zasluge u znanstvenom povezivanju EU i Japana japanski car Akihito odlikovao ga je 2014. Redom Izlazećeg Sunca, najvišim japanskim odličjem.
 

Marijan Lipovac

Anketa

Je li prijevara globalni prosvjed za zaštitu klime?

Subota, 21/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 861 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević