Get Adobe Flash player

Materijalizam je danas službena doktrina u svijetu

 
 
Platon je u svom kasnom dijalogu Sophistes (246a-249d) pisao o „Gigantomachia“, o „divovskoj borbi za bitak“, borbi materijalista, znači ljudi, koji vjeruju samo u ono, što je neki element fizičke naravi, ono što se može dohvatiti osjetilima, protiv „prijatelja ideja“, koji vjeruju u moć i djelotvornost duhovnih dimenzija. Ta borba traje već tisućljećima do dana današnjeg.
https://staticserver2.com/edu/static/fr/800/gigantomachie.jpg
Za materijaliste sve što se događa ili je „nužno“ ili „slučajno.“ „Nužnost“ znači determinističke zakone kozmosa, zatvoreni svijet kauzalne kompaktnosti. „Slučajnost“ znači da je čovjek produkt kozmičkih procesa, kao što je to evolucija. Djelovanje čovjeka je determinirano, sloboda duha i slobodna volja ne postoje, pa prema tome oni nemaju nikakvo svojstvo djelovanja u životu. Također ne postoje nikakve objektivne vrijednosti i norme, jer njih u fizici nema. Postoje samo subjektivne preferencije i konvencije. Materijalizam je danas službena doktrina u svijetu. Moderni materijalisti se nazivaju fizikalistima, te sam njihove teorije i argumente, koji ih opovrgavaju, opisao u prvom dijelu ovoga eseja.
 
Ono što su fizikalisti isključili iz programa svojih razmatranja jest kvalitativna dimenzija stvarnosti, ono što se naziva život. Antonio Damasio (2006.), jedan rijetki izuzetak među neurofiziolozima, se čudi, kako u modernim kognitivnim znanostima i neurobiologiji manjka pojam organizma. Aristotel, na početku svoga djelovanja kao biolog, bio je kasnije prvi među filozofima, koji je postavio radikalno pitanje, koji su to principi i razlozi da mi jedan dio materije nazivamo živom. On je to sažeo u svom djelu „O duši“ (De Anima), koje je ustvari filozofski temelj cijele biologije. Princip života za Aristotela je – duša. Kada se danas upotrebljava ta riječ, onda se misli da je to jedna zabluda ili iluzija, ili čak, kako to fizikalist Francis Crick (1997.) piše, da je duša „agresivna vjera“ i „bajka iz prošlosti.“
 
Međutim za Aristotela je duša princip svih temeljnih moći i sposobnosti života uopće. On ne govori samo o ljudskoj duši, nego piše opširno i o duši biljaka i životinja. Ako nema duše, piše Aristotel, onda nema ni tijela (An.I 5, 411b 8-10). Mrtvom tijelu manjka ono bitno očitovanje o životu, kao izmjena tvari, isto tako kvalitativni izražaji, kao bol, radost, smijeh. Duša je „ prva entelecheia prirodnogtijela. koja potencijalno nosi u sebi život, i to organski život” (An. II 1, 412 b).Entelecheiaje ona snaga, koja svoj cilj (telos) ima sama u sebi. To je forma, koja se je ostvarila u materiji, posebno kao unutarnja snaga organizma, koja ga dovodi do samoostvarenja.  Aristotel to objašnjava na primjeru oka: „Kada bi oko bilo živo biće, onda bi njegova duša bila sposobnost vida. Duša je bit oka, a oko je materija vida. Kad bi vid nestao, oko više ne bi bilo oko...“ (An II. 1, 412b 10…).
 
Na početku De Anima Aristotel se razračunava sa dvije ekstremne pozicije, koje su tada, kao i danas, uživale veliku pažnju: s jedne strane onaj nazor, koji je dušu i mentalne životne manifestacije promatrao odvojeno od tijela, a na drugoj strani suprotna pozicija, koja je negirala dušu uz tvrdnju, da dostatni razlog za mentalna očitovanja leži u samom (fizičkom) tijelu. Interesantna je Aristotelova analiza srđbe u An. I 1, 403a 30: Način rada jednog „fizikosa”sastoji se u tome, da on samo konstantira ono mjerljivo fizikalno. Jedan moderni neurofiziolog bi rekao, da „fizikos” konstantira samo ono, što se događa u mozgu. Ali zašto je netko srdit i kako se čovjek pri tome osjeća, je za njega nevažno. Aristotel želi ostale potaći na to da se pozabave sa tim fenomenom života, jer inače sama znanost kroz takvu jednostranost ne može ispuniti svoju svrhu.
 
Kada Aristotel govori o duši, onda se radi samo o duši u živom tijelu. Tijelo i duša pripadaju zajedno. Ljuti se na ljude, koji tvrde, da je tijelo samo zatvor za dušu. Isto tako nije si mogao zamisliti takve filozofe, koji promatraju dušu odijeljenu od tijela, ili promatraju dušu kao harmoniju, ili kao proporcionalni odnos brojeva...
Interesantno je napomenuti da već citirani neurofiziolog Damasio također naglašava da su duh i tijelo nerazdvojivi, ali kod tijela on misli uglavnom samo na mozak i njegove funkcije. Damasio je zastupnik hipoteze da su duh i mozak ekvivalentni (Damasio, 2013.).
Kao jedan od dokaza on navodi svoga pacijenta Elliota, kojemu je radi tumora odstranjen jedan dio prefrontalnog korteksa. Poslije operacije je Elliot potpuno promijenio svoj osobni karakter. Doduše kod njega nije došlo do ograničenja kognitivnih, motoričkih i senzoričkih sposobnosti, ali je jako izražena nesposobnost odlučivanja, slobodnog djelovanja, a isto tako nezgode, koje su ga prije ekstremno emocionalno uzbuđivale, sada su ti osjećaji u takvim situacijama potpuno nestali.
 Njegova teorija, koja kaže da su duhovna stanja i stanja mozga u biti istovjetni, je cerebrocentrična i time upitna, jer  izaziva latentni cartezianizam, a što znači ponovno odvajanje duha od živoga organizma.
 
To sa Aristotelom naukom nije u skladu, pa se vratimo opet na njegovu „metafiziku životne djelotvornosti” (Höffe, 1999.). Sa dvije riječi Aristotel objašnjava svoju nauku o različitim manifestacijama živih organizama  naglašavajući pritom posebno njihovu tjelesno-duševnu cjelovitost i nedjeljivost. To su forma i materija, koji čine teoriju hilemorfizma, koji naučava da su materija (hyle)  i forma (morphe) jedni prema drugoj komplimentarni. Materija je ona bazalna podloga iz koje ovo ili ono može nastati, ona predstavlja mogućnost (dynamis) nekog nastanka, a forma je ona, koja materiju strukturira, organizira i oblikuje (energeia).
Forma znači oblikuje, organizira i obdržava tijelo, a duša je „forma živoga tijela” (An. II 1, 412a), ona čini živo biće onim što ono jest. Duša se ne nalazi u nekom arealu mozga, ona se tiče cijelog živog organizma. „Duša i tijelo zajedno čine jedno živo biće” (An. II 2, 413a). Život se ne može odvojiti od životne djelotvornosti, radilo se to o fiziološkim ili mentalnim procesima, a duša je ona, koja ispunjava samosvrhu života i daje mu puninu. To je ta već spomenuta entelecheia, a njih ima dvije vrste. U onom primjeru sa okom to znači da je moć vida prva entelecheia, a kada nešto konkretno vidimo, recimo stol na kojem pišem, onda je to druga entelecheia.
 
Duša nije neka posebna supstancija, kako to tvrdi dualizam supstancija, niti je ona neko svojstvo, niti je ona identična sa tijelom. Ona je uzrok (aitia) i  princip (arche) života.
Pojedini dijelovi tijela nemaju slučajno svoje funkcije, oni služe jednoj posebnoj svrsi. Oni su toliko usklađeni jedan na drugoga, tako da samo u cjelini mogu ispunjavati svoje specifične djelotvornosti. Njih se ne može rastaviti na dijelove, a da organizam ne izgubi svoju svrhu i smisao. Tako je i u neurofiziologiji nemoguće selektivno istraživati samo mozak, da bi se tamo otkrila neka mentalna svojstva.
 
Aristotel je u svoju metafiziku života uveo još nešto što je specifično za čovjeka i što ga razlikuje od ostalih živih bića. To on naziva nous, duh. Što je to točno, Aristotel ni sam nije znao, u svakom slučaju to je moć i sposobnost spoznaje, što je istinito i što nije. Za taj duh ne postoji nikakav tjelesni organ, kao što je to slučaj kod naših misaonih procesa i mentalnih manifestacija, kao kod vida, percepcija, opažanja osjetilima, koji svi imaju svoje organske preduvjete, ali za duh ne postoji nikakav preduvjet fizičke naravi. On je netjelesni, božanski i vječni element samo kod čovjeka (An. II. 4, 413b 24-29 i An. III 5, 430a 22-25).
 
Fizikalist Daniel Dennett (2007.) je uvjeren u to da je svaka stanica u organizmu jedan mikroroboter bez duha, te piše slijedeće: „Mnogo vremena se vjerovalo, da se upadljive razlike između čovjeka i nežive prirode nalaze u specifičnim obilježjima jedne naknadne stvari, naime duše, koja je na neki način ugrađena u glavnim četvrtima našega tijela”.
Za Aristotela je predođba, da postoje neki smještaji u tijelu , koji su ispunjeni dušom a drugi nisu, potpuno apsurdna. Tamo gdje je živo tijelo, tamo je i duša, cijela duša u cijelom tijelu. Tota anima in corpore toto.
 
Duša se manifestira kroz tijelo. Duša i tijelo tvore jednu simboličnu relaciju, kaže Cassirer (1990.). Ali razumjeti čovjeka kao jedinstvo duha/duše i tijela znači njega postaviti u relaciju sa njegovom okolinom i prije svega sa drugim ljudima. Dok je djelovanje fizikalnih snaga bez cilja i značenja, tijelo djeluje svrsishodno. Mimika, gestika, pokreti tijela i uopće svi oblici intencionalnosti su simbolika tijela, koji reprezentiraju značenja. Jedan fizikalist bi rekao da se mimika kao izraz emocionalnih stanja može objasniti kroz neuronalne, što znači elektromehaničke procese. Time se intencionalnost reducira na kauzalnost. Ali intencije, koje se manifestiraju kroz tijelo imaju svoje značenja i za druge ljude i oni mogu razumjeti što oni znače. To je jedini način da razlikujemo, je li neka gesta izraz bolesti ili neki formalni znak nakane, koji je upućen okolini.
Fiziologija tijela sama ne odlučuje o tjelesnim izrazima, -  kao npr. pokreti  udova i tijela, mimika lica, kojima se izražava neka misao ili se popraćuje govor, - nego o tim izrazima odlučuju simboli, koji upućuju na smisao, koji se drugim ljudima želi saopćiti. Merleau-Ponty (1966.) je taj fenomen popratio slijedećim riječima: „Smisao pokretima tijela i gestama nije nam jednostavno prirodno dan, on hoće da ga se aktivno razumije... Komunikacija, razumijevanje gesti temelji se na uzajamnoj usklađenosti između moje intencionalnosti, te pokreta i gesta drugih, koji su izraz njihovih misli i osjećaja”.
 
Tek onda kada tijelo dobije strukturu intencionalnosti, onda pojam radnje, uključujući i jezičnu komunikaciju, dobiva svoj smisao. Tijelo znači nije nikada tijelo samo za mene nego je i fundamentalni uvjet za mogućnost komunikacije sa drugima.
Diskusije, rasprave, razgovori ne počivaju na fiziološkim mehanizmima, nego su tjelesni izraz misli u mediju simbola.
Na taj način nastaje dinamika povijesti sa svojim otvorenim horizontom. „U ekspresivnosti leži specifična povijesna dinamika života” (Plessner. 1982.). Neke problematične aspekte sa toga područja sam opisao u eseju „Sudbina autonomnog subjekta u gnosticizmu” (Hrvatski-fokus, 27. 9. 2019).
 
U sklopu prirodno znanstvene metode interakcija između ciljeva i simbola sa fizičkim procesima nije definirana niti je ona moguća, tako da i neurofiziologija nije u stanju shvatiti mentalne kvalitete, bilo u subjektivnom, sociološkom, psihološkom, povijesnom ili religioznom obliku. To su područja svih onih znanosti, koje obuhvaća postfizikalizam.
 
Postfizikalizam nužno proizlazi i iz ove činjenice: Prema shvaćanju fizikalizma  svaki tjelesni proces je prouzrokovan fizičkim uzrocima. Evidentno je da se subjektivni mentalni doživljaji i događaji percipiraju pod perspektivom prve osobe (ja), a tijelo se promatra pod perspekivom treće osobe (on, ona, ono). Kroz tu asimetriju perspektiva svijest postaje jedan fenomen vlastite unutrašnjosti. A to znači, ako je fizičko područje u sebi kauzalno zatvoreno, što je dogma fizikalizma, onda ne postoji nikakva mogućnost da mentalni uzroci djeluju na fizičke. Na tu činjenicu je već i Spinoza upozorio. Jednostavno rečeno, iz toga slijedi, da fizikalni procesi ne mogu iz sebe proizvesti simbole, tj. značenja, niti simboli sa svoje strane mogu imati utjecaj na kauzalno determinirane mehanizme.
 
Jedna znanost od samog početka dvadesetog stoljeća, koja je ozbiljno uzdrmala dogmu fizikalizma, da je svijet u sebi kauzalno zatvoren i sa te strane objašnjiv, jest – kvantna teorija. To zavređuje jednu posebnu obradu u sklopu postfizikalizma, a ju ću ovdje navest samo neke detalje. Kvantna teorija je teorija holizma, a to znači da je cjelina jednog kvantnog sistema više nego zbroj njegovih dijelova. Prije svega dijelovi su podvrgnuti cjelini, njihov međusobni odnos je tako reguliran, da oni ne samo kauzalno djeluju jedni na drugo, nego oni imaju svoje mjesto u cjelini, kroz koju i konstituiraju svoju identifikaciju. Pri tome dijelovi gube mnogo od svoje samostalnosti.
Oni stoje u jednoj korelaciji prepleta (Verschränkungskorrelation). Taj čudnovati naziv zameđusobno djelovanje dijelova sistema uveo je Erwin Schrödinger. Ove međusobne korelacije su neovisne od prostornih i prostorno-vremenskih udaljenosti tih sistema. Može se dogoditi, da je ishodjednog mjerenjaneizvjestan, premda je stanje toga sistema maksimalno poznato, dok su na drugoj strani sa ovim ishodom  rezultati drugh mjerenja odmah i bez zakašnjenja -  i na velikoj udaljenost dijelova toga  sistema -  pouzdano sa sigunošću izvjesni.
Ovaj način bezuzročnog djelovanja smeta mnoge znanstvenike, jer su još uvijek pod utjecajem mehanističko-kauzalnog svjetonazora, i to čak više u samoj znanosti, nego u svakidašnjem životu.
Stvarni problem se sastoji i u tome da mehanističko-materijalistički svjetonazor priznaje samo jedan uzrok – causa efficiens, a četiri aspekta jednog te istog uzroka niječe. U klasičnoj filozofiji, kako nam je to Aristoteles ostavio u tradiciji, jedan te isti uzrok ima svoje četiti dimenzije:
 
a.) Causa materialis (materijalni uzrok). U slučaju kada želimo proizvesti jednu čašu, onda je staklo causa materialis.
b.) Causa efficiens (djelotvorni uzrok). U ovom slučaju to  bio onaj čovjek, koji tu čašu proizvodi.
c.) Causa formalis (uzorak, ideja uzroka). To bi bila ideja, ogledni primjerak u glavi čovjeka, koji želi proizvesti tu čašu.
d.) Causa finalis (cilj uzroka). Ova dimenzija predstavlja svrhu, zbog koje se čaša prizvodi. Npr. cilj je da se iz nje pije vino.
 
Sva ta četiri aspekta predstavljaju jedan uzrok. Kvantna teorija ne zapostavlja relacije, naprotiv ona eksplicitno gradi svoju teoriju samo na relacijama, ali ona opovrgava onu neporecivost i monopol kauzalnih povezanosti u svijetu, koje se pripisuju samo causa efficiens.
Kvantna fizika se približava ovom klasičnom pojmu uzroka, te se može reći, - kako je to naglasio Carl Friedrich von Weizsäcker, jedan Heisenbergov suradnik, - da je ona napravila najvećufilozofsku revoluciju u dvadesetom stoljeću. Ona nam demonstrira neosnovanost mehanističko-materijalističkog svijeta i s time spada u područje postfizikalizma.
 
Osnovni pojmovi Opće kvantne teorije, koji su zajednički sa klasičnom i kvantnom mehanikom su slijedeći:
 
1. Sistem. Jedan sistem je sve ono, što se -  u stvarnosti ili u mislima – može odijeliti od ostatka svijeta i postati predmetom istraživanja. U jednom sistemu mogu biti sadržani i njegovi dijelovi.
2. Stanje. Jedan sistem može egzistirati u različitim stanjima, isto tako i u mislima, a da pritom ne izgubi svoj identitet. Ali pojam stanja sadrži u sebi i jedan epistemički element, koji je izraz znanja o tome sistemu. To igra jednu veliku ulogu. Može se napraviti razlika između čistih stanja, koja odgovaraju maksimalnom znanju o tome sistemu i miješanih stanja, u kojima to maksimalno znanje nije dostignuto.
3. Observable (lat. observabilis = vidljiv, opažljiv). To je formalno ime za jednu mjernu veličinu i njezinog operatora, koji djeluju u Hilbertovom prostoru. Kao primjer to su energija, koordinate prostora, koordinate impulsa i komponente spina jedne čestice, a isto tako Pauli- matrice.
Ako sistem posjeduje dijelove, onda se mogu razlikovati globalne observable, koji pripadaju cijelom sistemu  i lokalne observable, koje pripadaju dijelovima sistema.
4. Mjerenja. Mjerenje jedne observable A znači da se istraži sve što njoj pripada i da se dođe do jednog ishoda, koji ima faktički karakter. Rezultat jednog mjerenja ovisi o stanju (s) sistema, ali općenito nije kroz (s) determiniran. Mjerenja mogu stanja i promijeniti...
Za dublja objašnjenja i daljnje postupke upućujem na Audretsch (2002.).
Sistem sa dva spina je pokazatelj za sisteme sa prepletom (Verschränkung), koji naravno mogu imati više nego dva sistema sa dijelovima. Rezultati tih istraživanja, što se tiče korelacija prepletenosti (Verschränkungskorrelationen) u kvantnoj teoriji su slijedeći (Römer, 2011.):
•    Korelacije prepletenosti izmeđulokalnih observabla nemaju kauzalni karakter, što značida ne postoji međusobniutjecaj izmeđudijelova složenogsistema, nego su jedno svojstvo tih  stanja.
•    Korelacije prepletenosti ne mogu služiti kao sredstvo prenošenja vijesti.
•    Mogućnost korelacija prepletenosti počiva na komplementarnosti između globalnih i lokalnih observabla. Neprepletena čista stanja su svojstvena stanja lokalnih obsevabla, prepletena čista stanja su svojstvena stanja globalnih observabla.
•    Mjerne vrijednosti lokalnih obsevabla na jednom sistemu u jednom prepletenom stanju su prije mjerenja neizvjesni u smislu kvantne teorije, a ne nepoznati radi nepotpunog znanja o tome stanju.
 
Glavna želja svih ovih kratkih informacija sastoji se u tome da ukaže na značenje nekauzalnih korelacija, koje se međusobno prepliću. Kroz njihov tretman kao korelacije prepleta jasno se očituje slijedeća karakteristika nekauzalnih korelacija:
 
1. Korelacije imaju svoje izvor u stanju integrirajuće cjeline, koja znači mnogo više nego zbir njezinih dijelova.
2. I onda kada se pozornost svrati na dijelove, cjelina ostaje u obliku prepletenih korelacija između tih dijelova kao dominantan faktor.
3. Važan je također komplementarni odnos između globalnih i lokalnih observabla, pri čemu se  globalne observable odnose na obrasce, konstelacije i suvislost cjeline.
4. Dijelovi sistema u cjelini gube mnogo od svoje samostalnosti. Konstituiranje dijelova u cjelini je gotovo kao jedan stvaralački čin. (Mahler, 2004.) je posebno sa toga stanovišta upozorio na to, da je u mnogim mitovima  dijeljenje izvorne cjeline opisano kao odlučujući kozmogonijski proces.
 
Sve u svemu Opća kvantna teorija nam je dokazala da kauzalne relacije nisu glavni „naredbodavac” u svijetu, te time i oborila tu dogmu fizikalizma.
U filozofskoj tradiciji se to pojavljuje u različitim oblicima (Römer, 2011.):
•    Tao u kineskoj filozofiji je kozmička harmonija, koja svakoj pojavi i stvari dodijeljuje njezino mjesto i smisao.
•    Slično značenje ima prestabilizirana harmonija kod Leibniza.
•    Teleološkismjer u filozofiji ne razmatra kauzalne odnose predmeta.
•    U istom smjeru ide i Pascalovo razlikovanje jednog „ordre de la geometrie“ od „ordre du coeur“.
•    Schopenhauer pravi razliku izmeđudogađaja, koji su produkt kauzalnih odnosa, i takvih, koji stoje u jednom kontekstu suvislosti.
•    C. G. Jung i W. Pauli su na temelju takvih razmišljanja formulirali svoju teoriju sinhroniciteta (kao što su telepatija, telekineza, prekognicija...)
•    W. Pauli postavlja zahtjev da se razradi šema novih prirodnih zakona.
•    U svakidašnjem životu, koji je dobro opisan u literaturi, relacije prepleta igraju signifikantno veću ulogu nego kauzalni odnosi.
 
Isto tako evidentna simetrija prepletenog odnosa između mjerenog sistema i aparata za mjerenje ima svoju analognu simetriju između čovjeka koji spoznaje i spoznajnog objekta. Rössler (1992.) se za taj odnos prepletne korelacije izričitopoziva na hrvatskog filozofa Ruđera Boškovića (1711.-1787.) i njrgovo djelo „De spatio et tempore ut a nobis cognoscuntur”, gdje Bošković argumentativno naglašava značenje granici između „unutra” i „vani” i da se kretanje „iznutra” ne može razlikovati od kretanja „izvana”.
Rössler to onda naziva „Boscovich kovarijancija”.
Kvantna teorija kao postfizikalizam nije dovršena teorija i ona otvara mnoge mogućnosti za drugačije poimanje svijeta, nego što to čini fizokalizam sa svojom detrminističko-materijalističkoj ideologiji, koja globalno još prevladava u svijetu.
Opsežnu korištenu literaruru ne navodim iz prostornih razloga, ali nju mogu onima, koji imaju interes za tu temu, rado dostaviti.
 

Dr. sc. Anto Križić, Berlin, ožujak 2020.

Tehnologija kao sveobuhvatna znanost o isprepletenosti gospodarstva, društva i tehnike

 
 
Svaka ljudska djelatnost (uzrok) u funkciji je društveno-humanističkih ciljeva (posljedice). Koje beziznimno određuje politika. Misao je proizašla iz izvorne definicije tehnologije (1777.). Pritom je moćni alat vrjednovanje uzroka. Sve je u službi objašnjenja koncepta održivosti. Pri čemu se javnosti kao izlaz nameće „pranje pahuljica“ (e. hogwash) umjesto „pranja rublja“. Koje ne odgovara, stvarnom vladaru svijeta, kapitalu.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/1/14/Johann_Beckmann_gro%C3%9F.jpg
Johann Beckmann
 
Agronom i financijski savjetnik (kameralista) tadašnjeg pruskog cara, Johann Beckmann definirao je 1777. tehnologiju kao sveobuhvatna znanost o isprepletenosti gospodarstva, društva i tehnike. U definiciji je jasno naglašeno da je tehnologija znanost, a tehnika ljudska djelatnost. Danas je nažalost sve postalo tehnologijom, od skupnog naziva za proizvođače opreme za digitalnu transformaciju (softver, hardver, umjetna inteligencija, mobilne veze, igrice), itd. U drugoj polovici 20. stoljeća i u prva dva desetljeća 21. stoljeća svijet se stubokom promijenio. Više nego u razdoblju od naših predaka, kada su se uspravili i počeli služiti rukom. Koja je do danas ostala nenadmašivi alat. Materijalna kultura je započela je pred 3,3 milijuna godina do te prijelomnice, sredinom 20. stoljeća.
 
Greenwashing i Hogwash
 
Početkom devedesetih godina svjesno je stvoren niz organizacija koje su dobile zadatak da „svojom brigom“ za zdravlje čovjeka i zaštitu okoliša zapravo promiču ideje kapitala. To se temelji na ključnoj engleskoj riječi „greenwashing“. Koja je od sredine šezdesetih godina postala moćni alat u marketingu.
 
Zajedničko je pritom navedenih riječima da „greenwashing“ definira stvarne ciljeve akcije. Pritom razne kvazi zaštitničke organizacije („izvana zelene, iznutra crvene“, 1995.) pritom ukazuju na „pahuljice“ kao problem. Kako bi se skrenula pozornost sa stvarnih antropogenih utjecaja na klimatske promjene. Najbolji primjer su plastične vrećice. Koje te organizacije smatraju „najgorim proizvodom svih vremena“. Svi ih nastoje zabraniti, pa tako i u našoj sredini. Posljednjih dana sve učestalije pristižu vijesti povezane s koronavirusom, da je zabrana plastičnih vrećica ekološki štetna. Najnoviji primjer. »Zakonodavci u saveznoj državi Maine izglasali su 17. ožujka 2020. odgodu primjenu državne zabrane plastičnih vrećica, kao dio većeg paketa hitnih mjera čiji je cilj usporavanje širenja pandemije koronavirusa. Nekoliko dužnosnika u drugim državama, uključujući vrhovnog republikanca u državnom Senatu New Yorka, zagovaraju sličnu akciju« (Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite., od 18. 3. 2020.). Preporuča se svima u Hrvatskoj koji se zalažu za zabranu vrećica i to samo onih od 15 do 50 mikrometara, da prihvate ovo mišljenje i da pitaju za savjet kvalificirane stručnjake za područje proizvodnje plastičnih dijelova. Koji su još 1997. kao prvi, proučavali sastav deponija na Jakuševcu i odredili po dijelovima grada udio plastičnog otpada.
 
Osnovni uzroci antropogenog utjecaja na klimatske promjene
 
U ovom prvom tekstu u seriji, navest će se po mišljenju autora, vjerojatne uzroke povezanosti ljudskog djelovanja na klimatske promjene. Pritom treba naglasiti. Klimatske promjene su rezultat prirodnog i ljudskog utjecaja. Ovdje su od interesa oni na koje utječe ljudsko biće. No, najprije o stvaranju psihoze u najrazličitijim trenutcima. Veliki igrači, odabrali su dvije mlade osobe koje su angažirali u naglašavanju antropoloških klimatskih promjena. Prva je šveđanka Greta Thunberg (16 godina). Koja je protiv zrakoplova i putuje tjednima do odredišta. Tko to plaća? Mama i Tata sigurno ne. A već dvije godine ne ide u školu. Druga je Naomi Seibt iz SR Njemačke koju su primijetili Trumpovi ljudi i angažirali da govori obrnuto od Grete. Kako ju je opisao The Guardian, 28. veljače 2020. »Aktivistica "Anti-Greta" je bijela nacionalistica koja je govorila na američkoj desničarskoj konferenciji CPAC«. Narod bi zaključio, pristup klimatskim promjenama ne može biti ni bijeli ni crni. Stvarni utjecaj je između prirodnih utjecaja i onih čovjeka.
 
Porast broja stanovnika
 
Sigurno je antropogenom utjecaju pridonio broj stanovnika. U trenutku kada je on 1804. dosegao prvu milijardu, glasoviti Thomas Robert Malthus U svojoj knjizi "Esej o načelu pučanstva" (1798.) povezao je proizvodnju hrane i broj stanovnika. Dok proizvodnja hrane raste linearno, broj stanovnika raste geometrijski. Bio je na dobrom tragu. To govore brojevi o porastu broja stanovnika. Treba naglasiti da tada zaštita okoliša i otpad nisu bila tema.
 
Neke važnije godine u porastu broja stanovnika (zaokružene vrijednosti u milijardama). Godine 1900. bila je 1,60, 1951. 2,58, 1987. 5,05 a 2019. 7,71 milijardi. Slika prikazuje „zauzetost Zemlje“ humanim bićima.
Broj stanovnika za „stolom“ (Zemlja) – 1 = 1 milijarda
(Savjetovanje Hrvatskog filozofskog društva, 12. prosinca 2019.)
 
Dakle od 1951. broj stanovnika se gotovo utrostručio. A njima treba dati hranu i piće, odjenuti ih i obuti, te zadovoljiti ostale potrebe.
Slijedi pitanje „sustanara“ humanom biću i ostala neizbježna opterećenja okoliša.
 
(Nastavak slijedi)
 

Igor Čatić

Planet Zemlja stvoren je u samo nekoliko minuta

 
 
Dr. Robert Gentry, nuklearni fizičar i kozmolog, član Newyorške akademije znanosti i svjetski priznati stručnjak s područja radiokemije i geokemije, došao je do šokantnog otkrića da su osnovne stijene naših kontinenata, tzv. predkambrijski granit, stvorene za nekoliko minuta, a ne tijekom više milijuna godina kako nas se službeno kroz školski sustav i medije pokušava uvjeriti. Dr. Gentry je sudionik Međunarodnog katoličkog simpozija o Stvaranju održanog u listopadu 2002. u Rimu, uz mons. prof. dr. Andreasa Launa, pomoćnog biskupa Salzburga i poznatog profesora katoličke moralne teologije, vlč. dr. Victora Warkulwiza, M.S.S., doktora fizike i teologije, te još jedanaest katolika prirodoznanstvenika i teologa. Njegov je dokumentarni film „Mlada Zemlja“ (The Young Age of the Earth) vodeća katolička TV kuća EWTN reprizirala čak 9 puta.
Slikovni rezultat za robert gentry oak ridge laboratory
Robert Gentry
 
Dr. Robert Gentry vršio je svoja istraživanja u Oak Ridge laboratoriju, jednom od najpoznatijih laboratorija u svijetu s područja radiokemije i geokemije. Stručnjaci ove kompanije se bave različitim poslovima, a jedan od njih je sigurno skladištenje nuklearnog otpada u osnovnim stijenama naših kontinenata – tzv. predkambrijskom granitu. Rezultati istraživanja dr. Gentrija objavljivani su u vodećim svjetskim znanstvenim časopisima kao što su npr. Nature i Science. Ali jednoga dana uručen mu je otkaz. Razlozi? Upravo to što se usudio objaviti u najpoznatijim znanstvenim časopisima svoja nevjerojatna otkrića koja ruše same temelje hipoteze darvinovske evolucije. Uz to, dr. Gentry se usudio biti svjedok na sudskom procesu u državi Arkanzas gdje je zastupao uvođenje znanstvenih argumenata za točnost biblijskog opisa Stvaranja i kritiku postavki evolucijske hipoteze u školski program.
 
Prije svojega zapanjujućega otkrića, dr. Gentry je imao bitno drukčija uvjerenja od onih koja danas ima. O tome kaže: „Rođen sam u liberalnoj kršćanskoj obitelji u Americi i nisam se puno zanimao za pitanja znanstvenog dokazivanja točnosti Biblije, već sam bio kršćanin po vjerovanju i bilo mi je važno da Bog postoji, ali nisam ulazio u detalje odnosa teologije i znanosti. Dok sam studirao fiziku, primijetio sam da su se neki religiozni studenti bunili kada je profesor iznosio navodne dokaze za evoluciju i Veliki Prasak [Big bang]. Profesor ih je umirivao riječima da je ‘možda Bog pokrenuo Veliki Prasak i evoluciju, a da su dani Stvaranja ustvari simbolično prikazani milijuni godina evolucije koju je Bog vodio’.
 
Hrvatski prijevod: Ja sam prihvatio takvo znanstveno tumačenje i kasnije kao profesor predavao studentima ‘evoluciju koju je Bog vodio’.“ 
Zašto je dr. Gentry uopće počeo preispitivati svoju vjeru u evoluciju i njezinu navodnu spojivost s Biblijom? „Jednoga dana prišao mi je čovjek koji me je pitao vjerujem li da su deset Božjih zapovijedi istinite. Odgovorio sam potvrdno. Onda me pitao vjerujem li zaista da su dani Stvaranja simbolički i da predstavljaju milijune godina evolucije. Odgovorio sam potvrdno. Onda me je podsjetio na riječi jedne od Zapovijedi u kojoj se kaže da trebamo šest dana raditi, a sedmog se odmarati ‘jer je Bog za šest dana sve stvorio, a sedmog je počinuo’. Čovjek je nastavio: ‘Ako dani Stvaranja simbolički predstavljaju milijune godina, onda ova Zapovijed nema smisla. A ako ona nema smisla, kako možemo prihvatiti da i ostale Zapovijedi imaju smisla?’ Bio sam zatečen i nisam znao što da mu odgovorim.
Moje vjerovanje u Boga i posvećenost znanosti dospjeli su u veliku krizu. Bilo bi više nego licemjerno da i dalje studentima predajem nešto u što nisam više mogao vjerovati – da su evolucija i Biblija spojivi.“ 
No, dr. Gentry, za razliku od mnogih drugih, nije ostao samo pasivni mislilac, već je svoj prirodoznanstveni potencijal aktivno usmjerio k rješavanju dilema koje su se pojavile: „Kako sam više vjerovao Bibliji negoli teoriji evolucije, odlučio sam istražiti pitanje nastanka Zemlje i njezine starosti. Došao sam do nevjerojatnih otkrića i pokušat ću vam ih sada približiti na jedan zanimljiv način.
 
Većina ljudi je čula za vitamin C. Njega proizvode biljke, a čovjek je odnedavno u stanju praviti ga u obliku šumećih tableta. Ako tabletu ovog vitamina stavimo u čašu vode, ona će se početi raspadati stvarajući mjehuriće u vodi. Pretpostavimo da je tableti vitamina C potrebna jedna minuta da se potpuno raspadne u vodi oslobađajući mjehuriće. Što bi se dogodilo ako bismo u čašu vode stavili tabletu vitamina C, a onda odmah čašu stavili u zamrzivač? Zamrzivaču bi bilo potrebno oko 15 minuta da zaledi vodu. Bi li poslije 15 minuta u zaleđenoj vodi pronašli mjehuriće nastale od raspadanja tablete? Naravno da ne jer je proces raspadanja tablete puno brži od procesa zaleđivanja vode. Ali, ako biste vidjeli čašu zaleđene vode u kojoj se nalaze uhvaćeni mjehurići tablete vitamina C, što biste zaključili? Jedini mogući zaključak bio bi da je u pitanju neki model zamrzivača koji je u stanju zamrznuti vodu brže nego što se tableta vitamina C raspadne – brže od jedne minute.
 
Objašnjenje s mjehurićima šumeće tablete u čaši vode
 
Dakle, ako bismo imali pred sobom čašu vode sa zaleđenim mjehurićima tablete vitamina C, mogli bismo izvući najmanje dva zaključka: 

1. Netko je ubacio tabletu vitamina C u čašu vode; 

2. Voda u čaši se zaledila za manje od jedne minute, jer se u vodi nalaze uhvaćeni mjehurići tablete koja se raspala.
 
Gentryjeva knjiga ‘Mali misterij stvaranja’
Ovaj primjer s čašom vode, tabletom vitamina C i zamrzavanjem, naveo sam da biste bolje razumjeli ono što sam otkrio. Već smo spomenuli da se u biljkama odvijaju određeni procesi u kojima se stvaraju vitamini, a među njima i vitamin C.
 
S druge strane, u stijenama se odvijaju procesi gdje se određeni kemijski elementi raspadaju i na taj način stvaraju određeni tip ‘mjehurića’ u stijeni. Na primjer, u stijenama često pronalazimo milijune atoma nestabilnog urana, koji su zajedno grupirani u mikroskopski maloj točki i koji se raspadaju. Prilikom raspadanja, oni izbacuju male čestice na sve strane. Tako stvaraju oštećenje u čvrstoj stijeni u obliku mjehurića. Neki nestabilni elementi se raspadaju u više koraka, tako da često pronalazimo po nekoliko mjehurića koji se nalaze jedni u drugima. Ukoliko stijenu presiječemo po sredini ovih mjehurića, na presjeku ćemo vidjeti koncentrične krugove. 
Neki nestabilni kemijski elementi se raspadaju brže, a neki sporije, ali svoje mjehuriće raspadanja mogu ostaviti samo u čvrstoj stijeni. Ako je stijena tekuća, kao što je to slučaj sa usijanom lavom, onda oni ne mogu ostaviti mjehuriće – na isti način kao što tableta vitamina C ne može ostaviti mjehuriće raspadanja u tekućoj, već samo u zaleđenoj vodi.
 
A sada, primijenimo naše znanje o ‘mjehurićima’ na pitanje nastanka planeta Zemlje.Poznato je da je najveći dio naših kontinenata sačinjen od stijene koja se zove granit. Međutim, dugo vremena nije se znalo kako je nastao granit jer se nigdje u prirodi ne može promatrati njegov nastanak niti ga je ikada bilo moguće napraviti u laboratoriju. Mnogi znanstvenici su zato prihvatili pretpostavku da je osnovna stijena naših kontinenata – granit – nastao polaganim hlađenjem usijane lave tijekom više milijuna godina. I mnogi ljudi, kada pomisle na nastanak planeta Zemlje, odmah zamišljaju usijani planet koji se polagano hladi tijekom dugih vremenskih razdoblja.
Međutim, ja sam otkrio nešto potpuno suprotno. Naime, na svim kontinentima diljem svijeta u granitu su pronađeni mjehuri raspadanja jednog neobičnog kemijskog elementa. U pitanju je polonij, koji se raspada za samo nekoliko minuta. To znači da je granit morao očvrsnuti za najviše par minuta. 
Izvršena su detaljna znanstvena ispitivanja da bi se provjerilo ovo otkriće i prvobitni rezultati bili su potvrđeni. Tako je utvrđeno da naš planet nije bila usijana masa tijekom više milijuna godina, već je nastala za vrlo kratko vrijeme – maksimalno za nekoliko minuta!
Ono što je učinilo ovo otkriće još nevjerojatnijim, jest da tip polonija, koji je ostavio mjehuriće u granitu, ne postoji nigdje u prirodi samostalno, već samo kao dio nekog većeg lanca raspada, kao što je to lanac raspada urana. 
Dakle, kao što vitamin C ne nastaje nigdje u prirodi samostalno, u vidu tablete, tako ni ovaj tip polonija ne nastaje nigdje u prirodi samostalno, kao nezavisan kemijski element. 

U slučaju zaleđene vode sa mjehurima tablete vitamina C mogli smo izvesti dva zaključka. Na isti način i ovdje, u slučaju granita s mjehurićima ovog polonija, možemo izvesti dva jasna zaključka: 

1. Netko je ubacio ovaj tip polonija u granit; 

2. Granit je očvrsnuo za samo nekoliko minuta. 

Ovi zaključci jasno ukazuju na Onoga koji je ubacio u polonij u granit i ostavio nam dokaze o stvaranju planeta Zemlje u vrlo kratkom vremenu – upravo onako kako piše u Njegovoj knjizi – Bibliji. Zato ja ova otkrića u granitu nazivam ‘otisci Božjih prstiju’.“ No, nekima nije bilo drago da šira javnost sazna za Gentryeva otkrića: „Dugo godina sam radio na skladištenju nuklearnog otpada u granitu, tako da sam uzorke granita mogao detaljno istražiti. Pored pronalaska polonija u granitu, koji ukazuje da je naš planet stvoren za kratko vrijeme, otkrio sam u granitu velike količine helija – plina koji brzo isparava i koji bi odavno ispario iz granita u slučaju da je granit star milijune i milijarde godina. Ali velike količine helija i u najdubljim slojevima granita ukazuju da je naš planet vrlo mlad, samo nekoliko tisuća godina – upravo onako kako tvrdi Biblija. 
U to vrijeme je došlo do sudskog spora u državi Arkanzas, jer je ta država donijela odluku da se, pored teorije evolucije, u školske programe uvede i znanost o biblijskom Stvaranju – poznata kao ‘kreacionizam’. Jedna vrlo utjecajna nevladina organizacija ACLU tužila je državu
 
Moćna organizacija za cenzuriranje svega i svačega, a posebno Boga… Arkanzas zbog takve odluke s obrazloženjem da se tom odlukom krši Ustav Amerike, u kojem se kaže da su država i religija odvojene. 
Službeni predstavnici države Arkanzas čuli su za moja otkrića i pozvali su me da budem svjedok obrane na suđenju – da branim državu od ACLU.
Direktor Oak Ridge laboratorija, u kojem sam tada radio, diskretno mi je skrenuo pažnju da ne budem svjedok na tom suđenju jer će mi biti uskraćen daljnji rad u laboratoriju. Ja sam ipak prihvatio biti svjedokom na suđenju.“ 
O tijeku samog sudskog procesa, dr. Gentry kratko kaže: „Prvih sedam dana su najpoznatiji evolucionistički znanstvenici u Americi, koje je angažirao ACLU, iznosili pred sucem navodne dokaze za evoluciju. Svi najpoznatiji svjetski mediji, ne samo američki nego i europski, izvještavali su o ‘sjajnim dokazima svjedoka tužioca’. Nakon sedam dana ja sam iznio dokaze za mladu Zemlju i skoro trenutačno stvaranje našeg planeta. Nitko od utjecajnih medija nije o tome izveštavao – samo su lokalni mediji napisali kratke članke u svojim novinama.
Nakon moga uvjerljivog izlaganja, sudac Overton je pozvao vodećeg svjetskog evolucionista s područja geologije, dr. Brenta Dalrymplea, da pokuša objasniti moja otkrića. Dr. Dalrymple je, sliježući ramenima, rekao da sada nije u stanju objasniti moje nalaze u granitu i da je to u ovom trenutku za njega ‘misterij’. Ali je još dodao da ‘se ne trebamo oko toga uzbuđivati jer će znanost uskoro sigurno uspjeti objasniti ovaj mali misterij stvaranja’. Sudac Overton je prihvatio ovakvo njegovo ‘objašnjenje’ i ACLU je na kraju dobio proces, a država Arkanzas je morala odustati od uvođenja kreacionizma u školske programe.“
Traganje za istinom i otvoreno iznošenje znanstvenih činjenica do kojih se došlo, u slučaju dr. Gentryja, imalo je svoju cijenu: „Ubrzo mi je uručen otkaz pod obrazloženjem da nije potrebno sa mnom produžavati ugovor o suradnji i daljnjem radu.“ 
Ipak, Gentry se nije obeshrabrio, već je aktivno nastavio upoznavati javnost sa svojim otkrićima: „Prema riječima dr. Dalrymplea o ‘malom misteriju Stvaranja’, napisao sam knjigu ‘Creation’s Tiny Mystery’ (Mali misterij Stvaranja), u kojoj sam objasnio svoje dokaze, a snimio sam i dva video materijala o mladoj Zemlji i njezinom brzom nastanku.“ To su filmovi „Fingerprits of Creation“ (Otisci Stvaranja) i „The Young Age of the Earth“ (Mlada Zemlja). O stvarnosti, ali, osobito o važnosti, ovoga i mnogih sličnih otkrića za poboljšanje slike svijeta i čovjeka, dr. Gentry podsjeća: „Mogu poručiti da je znanost, naročito u posljednjih nekoliko desetljeća, otkrila veliko mnoštvo dokaza koji do detalja potvrđuju autentičnost Biblije. Ta otkrića imaju veliku važnost za nas jer nas dodatno uvjeravaju u ispravnost Božjeg koncepta, koji ukazuje da je pitanje morala pitanje sreće, zdravlja i života.“
 

https://croativ.net/pad-mitologije-evolucionizma-otisak-stvaranja-7444/

Anketa

Čega se više bojite?

Utorak, 31/03/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1175 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević