Get Adobe Flash player

U Domaljevcu ima litija

 
 
Višegodišnja geološka istraživanja koja je obavila svjetska rudarska kompanija „Rio Tinto“ rezultirala su pronalaskom novog minerala bora i litija, poznatijeg kao jadarit. Zbog visoke koncentracije litija u jadaritu oblast Jadra, na granici Srbije i BiH, spada u jedinstveno nalazište u svijetu.
https://www.thermofisher.com/blog/wp-content/uploads/2015/09/petalite_lithium_aluminum_silicate_bikita_40_miles_east_of_fort_victoria_zimbabwe_1934.jpg
„Kod Loznice se nalazi deset posto svjetskih rezervi litija, što je fantastično bogatstvo za našu zemlju. To bi bio strašan bum koji bi mnogo značio za Podrinje, ne samo s naše strane nego i za Republiku srpsku i dobar dio BiH – rekao je nedavno Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, prilikom posjeta ovom kraju. Litij se koristi za proizvodnju litij-jonskih baterija za mobilne telefone i laptopove a bit će sve traženiji zbog sve veće proizvodnje električnih automobila.
Procjene stručnjaka govore da bi europsko tržište baterija 2025. godine moglo vrijediti 250 milijardi eura. Jedna od prepreka brži razvoj ove tehnologije je kompliciran proces razdvajanja litija od ostalih 25 sastojaka iskopane rude.
 
Kemal Gutić, dekan Rudarsko-geološko.građevinskog fakulteta u Tuzli, tvrdi da izjave predsjednika Srbije nisu date napamet i da su potpuno točne. „Radi se o nalazištima ne samo u Podrinju nego u cijeloj BiH. Fridrih Kacer, jedan od najznačajnijih geologa u BiH još u vrijeme Austro-Ugarske, rekao je da je ova zemlja izuzetno bogata rudama i mineralima. Kada je u pitanju litij, ima ga i na područjima Domaljevca, Šamca, dijelu srednje Bosne – kaže Gutić, piše „Avaz”.
On dodaje da tuzlanski fakultet još od šezdesetih godina prošlog stoljeća radio geološka kartiranja kompletne BiH.
- Posjedujemo sve podatke. Znamo da su za litij u Podrinju zainteresirane neke njemačke kompanije. U BiH je već formirana tvrtka uz preporuku kompanije „Tysen“ iz Nemačke, upravo za ova nalazišta - kaže Gutić. Najave srbijanskog prjedsednika Vučića i stavovi stručnjaka ohrabrujući su za međudržavni projekt od kojeg bi imale koristi obje zemlje, govore u Beogradu. U prilog realizaciji megaprojekta ide i činjenica da je Srbija dobila status nositelja projektnih aktivnosti.(h.f.)

Osim dekubitusa nazočni su i brojni tumori...

 
 
Europsku uniju ponovno potresa jedna afera – nakon velike afere s konjskim mesom, sada je afera s goveđim mesom iz Poljske. Snimke koje su prikazane na Hrvatskoj televiziji nisu ništa prema onome što pokazuje video kojeg je objavio britanski „The Guardian“ s napomenom: „Ne preporučuje se gledanje ako imate slabo srce i slabe živce.“ Naime, „The Guardian“ je 27. siječnja 2019. objavio kratak video, a tajni snimci pokazuju ozbiljno i teško oboljele krave koje su pod okriljem noći krijumčarene u klaonicu u Poljskoj. Njihovo meso našlo se ne samo na poljskom nego i na europskom tržištu i to bez veterinarskog pregleda i nadzora, bez veterinarske inspekcije. Navedena snimka potječe iz poljske središnje regije Mazovia a prikazuje tako teško bolesne krave koje nisu u stanju stajati na nogama!
https://static.pressfrom.info/upload/images/real/2019/02/04/poland-says-no-sick-cows-slaughtered-eu-begins-inspection__590520_.jpg?content=1
Klanje ovih teško bolesnih životinja događalo se tijekom noći u tajnosti i bez veterinarskog nadzora i inspekcije što je protivno svim pravilima i standardima Europske unije. Radnici u klaonici morali su duboko rezati kako bi uklonili sve dokaze koji potvrđuju da su životinje bile bolesne i to izvjesno duže vrijeme i da su bespomoćno ležale (!) na jednoj strani. To dokazuju duboke rane od ležanja, tzv. dekubitusi. Osim dekubitusa prisutni su i brojni tumori. Stručnjaci koji su vidjeli ovaj kratak film (video) izjavili su kako postoji velika mogućnost da su te životinje stvarno teško i ozbiljno bolesne te su pozvali poljsku Vladu da promptno reagira i obavijesti sve države članice Europske unije. Tajni snimci nastali su zahvaljujući jednom poljskom istraživačkom novinaru i izvjestitelju (kanal TUN24, Superwizjer) koji je pod krinkom zaposlen u spomenutoj poljskoj klaonici gdje je radio puna tri tjedna. Snimke je u tajnosti snimio reporter Patryk Szczepaniak koji je radio u klaonici pod krinkom, a za „The Guardian“ je izjavio: „Meso zaklanih životinja jednostavno se označavalo kao sigurno za ljudsku uporabu, tj. konzumaciju.“ A potom je dodao: „Kao radniku u klaonici bilo mi je naređeno da meso mora lijepo i zdravo izgledati. To je bilo strašno, vjerujte mi. Miris tog pokvarenog, smrdljivog, trulog mesa bio je užasan i tjerao je na povraćanje...“ A ono najgore o čemu Szczepaniak svjedoči jest veterinarsko uvjerenje o ispravnosti mesa, a da veterinarski inspektor nije bio ni blizu klaonice u vrijeme klanja – ni prije, ni za vrijeme niti poslije klanja goveda, ali značajno ističe: „samo je pažljivo pregledao glave životinja...“ (molim, zapamtite ovaj podatak, op.a.).
 
Poljska je veliki izvoznik govedine: između 80 i 85 posto govedine proizvedene u Poljskoj namijenjeno je – izvozu: 2017. u Poljskoj je proizvedeno 558.500 tona govedine i proizvoda od goveđeg mesa. Szczepaniak je za „Guardian“ izjavio da su klaonički radnici dobivali u svojim obrocima meso ovih bolesnih krava, a on kao vegetarijanac ne jede meso, ali da ne bi otkrio svoju krinku, morao je i on jesti ovo meso.
 
Veterinar Paul Roger, predsjednik „Animal Welfare Science, Ethics and Law Veterinary Association“ izjavljuje: „Potpuno je neprihvatljivo ubijati životinje u takvom stanju i meso stavljati u hranidbeni/prehrambeni lanac. Nemožete ništa reći o tim životinjama i zašto su tako bolesne. Možemo nagađati, i to je sve što možemo učiniti jer ne možemo učiniti, odnosno provesti nikavu postmortalnu pretragu. Budući je uzrok bolesti ovih krava nepoznat, vrlo teško možemo utvrditi stvaran zdravstveni rizik za čovjeka.“ Slično se u prosincu 2018. dogodilo u mjestu Łódź u središnjoj Poljskoj kada je vlasnik klaonice otkrivenn i uhapšen. Istražitelji također provode istragu i u klaonici u istočnoj Poljskoj.
 
Ipak potrebno je istaknuti kako je slučaj iz Łódźa pokazao i prisutnost brojnih i različitih bakterija u mesu, a veterinarski stručnjak u istrazi upozorio je kako postoje zoonoze poput salmoneloze, E. coli, slinavka i šap i druge bolesti koje se u ovakvim ilegalnim „postupcima“ mogu vrlo lako i brzo proširiti. U svakom slučaju, ovdje se radi o dobro organiziranom kriminalu. Poljska je u početku negirala da je meso teško bolesnih krava izvezeno u europske države. Ipak, 31. siječnja 2019. državna veterinarska služba priznala je izvoz između 2,5 i 2,7 tona goveđeg mesa, a to je potvrdio Pawel Niemczuk, glavni veterinarski inspektor Poljske. Dakle, između 2,5 i 2,7 tona govedine teško bolesnih i ilegalno zaklanih životinja izvezeno je prema dostupnim podatcima najmanje u deset europskih država: Finska, Madžarska, Rumunjska, Estonija, Švedska, Francuska, Španjolska, Litva, Portugal, Slovačka, Njemačka... Dakako, meso se našlo i u prodaji poljskih mesnica kao i na hrvatskom tržištu u ugostiteljskim objektima koji poslužuju kebab o čemu su već izvještavali hrvatski mediji.
 
Reporter i istraživački novinar Patryk Szczepaniak za „Guardian“ je izjavio slijedeće: „Kada je program prikazan na televiziji u Poljskoj, primio sam desetke poruka iz cijele Poljske od ljudi koji tvrde da se i kod njih događa isto... ili slično.“ Javljaju se ljudi elektronskom poštom (e-pošta ili e-mail) koji žive u blizini klaonica. Ovaj podatak upućuje na mnogo veće razmjere afere s goveđim mesom teško bolesnih i ilegalno zaklanih krava u klaonicama diljem Poljske, jer je očito da se ne radi samo o jednoj klaonici kako to tvrde „mainstream“ mediji čija glavna uloga je, ponavljam: oblikovanje svijesti čovjeka koji sada više uopće ne razmišlja i ne misli „svojom glavom.“
 
Zahvaljujući „mainstream“ medijima pažnja svih ljudi/potrošača usredotočena je na klaonice i ilegalno klanje bolesnih životinja bez veterinarske inspekcije. Međutim, zašto nitko nije postavio slijedeće pitanje: „Odakle su ove teško bolesne krave koje ne mogu ni na vlastitim nogama stajati? S kojih i kakvih farmi potječu te životinje? U kojim uvjetima su držane i čime su hranjene?“ Ovo pitanje je itekako važno iz slijedećeg razloga. Naime, poljski glavni državni inspektor potvrdio je 5. veljače 2019. pojavu slučaja atipične goveđe spongiformne encefalopatije (oblik/tip L) kod jedne krave u jugozapadnoj Poljskoj (selo Mirsk). O tome je odmah obaviještena i Europska komisija kao i Svjetska organizacija za zdravlje životinja (World Organization for Animal Health, OIE). Dakako, to je razlog zašto su pomno pregledavane glave zaklanih krava.
 
Naime, postoje dva oblika goveđe spongiformne encefalopatije: klasičan oblik koji se javlja kod goveda nakon ingestije (unos gutanjem) priona u kontaminiranoj hrani i taj je oblik bolesti poznat pod nazivom „kravlje ludilo.“ Prioni su najsitnije čestice žive tvari, manji su i od virusa, a izgrađeni su od proteina/bjelančevina. Prione je otkrio 1982. Stanley B. Prusiner na Sveučilištu Kalifornija (University of California) u San Franciscu, SAD. Infektivni prioni vrlo su rezistentne tj. otporne molekule u usporedbi s drugim proteinima. Ne uništava ih čak ni sterilizacija. Klasična goveđa spongiformna encefalopatija (GSE) je transmisivna neurodegenerativna kobna bolest goveda s inkubacijom između 4 i 5 godina. Bolest je neizlječiva i ne postoji cjepivo.
 
Međutim, atipičan oblik goveđe spongiformne encefalopatije javlja se navodno rijetko i spontano kod goveda starije životne dobi. Postoje dva oblika/tipa atipične goveđe spongiformne encefalopatije: H i L, a koji se razlikuju od klasičnog oblika zbog bioloških razlika i biokemijskih karakteristika patogenog priona. Saznanja o atipičnom obliku goveđe spongiformne encefalopatije su vrlo oskudna i ograničena. Stručnjaci se jedino slažu s činjenicom da o atipičnom obliku ove bolesti postoje velike nepoznanice i „rupe“ u znanju. Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) razvila je i 2014. objavila laboratorijski protokol za vođenje novih studija kojima se istražuje prisutnost uzročnika atipične goveđe spongiformne encefalopatije u tkivima inficiranih goveda. To upućuje da su ipak poznati mogući uzročnici atipične goveđe spongiformne encefalopatije.
 
Njemački „Friedrich-Loeffler Institut“ (Bundesforschungsinstitut für Tiergesundheit/ Savezni institut za istraživanje zdravlja životinja) objavio je 2014. informativni letak o atipičnom obliku goveđe spongiformne encefalopatije u kojem poziva na oprez jer postoji opravdana sumnja na mogućnost prijenosa ove bolesti ukoliko uzročnik uđe u hranidbeni /prehrambeni lanac. Do sada je atipična goveđa spongiformna encefalopatija zabilježena navodno samo kod goveda starije životne dobi: 8 godina i starije. Bolest je registrirana u SAD-u, Kanadi, Europskoj uniji i Japanu.  
Izvor: The Guardian: „Sick cows' meat scandal in Poland: fears raised over other slaughterhouses;“
The Guardian: „Secret filming shows sick cows slaughtered for meat in Poland“ 27. 1. 2019.
 

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

Zašto nadležno ministarstvo na čelu s ministricom Divjak uporno ignorira mišljenje struke?

 
 
Krenuvši ab ovo moram se osvrnuti na sam naziv dokumenta, a to je kurikulum, koji je neprihvatljiv hrvatskome kao službenome jeziku u Republici Hrvatskoj. Prateći sve inačice kurikula (nastavnoga uputnika u drugim svjetskim jezicima), nije mi jasno zašto nadležno ministarstvo na čelu s ministricom Divjak uporno ignorira mišljenje struke (uključivši i napomenu iz recenzije Razreda za filološke znanosti HAZU-a), ali i zakonsku obvezu u nazivu ovoga dokumenta? Rad na kurukulu pratim već tri godine i upoznata sam s mnogim recenzijama i stajalištima najuglednijih stručnjaka, znanstvenika i nastavnika, ali i ključnih institucija kao što su Matica hrvatska, Institut za jezik i jezikoslovlje, Društvo hrvatskih književnika, Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo HAZU-a, koje su dale svoja mišljenja tijekom stručne i javne rasprave i uglavnom ništa nije usvojeno, nego se „cjepidlači“ nad pojedinim lektirnim naslovima, a cjelokupna metodologija preokrenuta je naglavačke jer su nastavni programi automatski stavljeni izvan snage! I ne zna se kako će oni izgledati ni što će sadržavati. Raspravljamo (samo) o lektiri, a ne znamo sadržaj udžbenika ni nastavničkih priručnika! To je u najmanju ruku neozbiljno, a u stručnome smislu nezamislivo.
https://static01.nyt.com/images/2016/11/06/education/06Abroad1/06Abroad1-articleLarge.jpg?quality=90&auto=webp
Osobno se zalažem za krupne reformske korake, za smanjivanje opsega gradiva, ali i nužno smanjivanje broja predmeta odnosno definiranje onih obaveznih za opće obrazovanje i nacionalnu kulturu, a to je prvenstveno Hrvatski jezik. No, iz ovakvoga kurikula nije moguće izraditi izvedbeni program jer je nastava orijentirana na ishode učenja, a znanje je pritom iz kurikula prognano. Za ovakav novi pristup poučavanju hrvatski nastavnici nisu osposobljeni jer se nisu školovali prema takvome modelu. Već je krenuo eksperimentalni program u školama, a još ne znamo kakvi će biti nastavni materijali niti što treba pripremiti za ispit državne mature, koji je svakome učeniku iznimno bitan jer određuje njegovu sudbinu! Ishodi su metodom copy/paste prepisani za svaki razred, a znanje na kojemu se temeljilo naše dosadašnje obrazovanje i ta „strašna i dosadna“ lektira na kojoj smo odgajani i mi i naši roditelji i generacije naših učenika - da bismo naučili o povijesti, civilizaciji, idejama koje su pokretale svijet, o ljudskoj duši, građanskome odgoju i kulturi, o svevremenskim vrijednostima – sve je to sada izmiješano samo zato da bi bilo drugačije od prethodnoga. Neku drugu crvenu nit ja ne vidim u kurikulu koji spaja nespojivo. U književno-povijesnom oksimoronu našli su se i Andrić i Dostojevski, Gundulić i Kranjčević, Mažuranić i Hamlet. Bez ikakvih dijakronijskih poveznica. Da, za studenta kroatistike ili komparatistike možda prihvatljivo, ali za gimnazijalca ne! (U nastavi jezika također vlada posvemašnji kaos mimo svake gramatičke logike koja postoji u svakome jeziku, pa tako i u našem.) 
 
Ponuđeni lektirni popis najnovije inačice kurikula obuhvaća temeljni književni kanon i bitno ne odudara od dosadašnje nastavne prakse. Uvijek se može raspravljati o pojedinome naslovu, no uglavnom nitko ne osporava velikane poput Držića ili Matoša. No, još uvijek ostaje nejasno zašto nije moguće cjelovito pročitati i neko teško, zahtjevno djelo pisano starim jezikom. Zar u školi baš sve mora biti podređeno zabavi i užitku? Zašto se uporno - pod izgovorom suvremenosti i ljubavi prema čitanju - moraju zaobilaziti klasici? Današnje generacije gotovo je nemoguće privući knjizi – bez obzira je li riječ o Homeru ili Maši Kolanović (Sloboština barbi) i Josteinu Gaarderu (Sofijin svijet). Tomu svjedočim iz generacije u generaciju, nažalost. Doba interneta poništilo je čitanje knjiga (ne samo lektire), a još uvijek je nepoznanica zašto je nestao i interes za mladenačkim istraživanjem i propitivanjem književnosti kao puta upoznavanja svijeta i samoga sebe. Izgovor ne može biti manjak suvremenih naslova jer iz dugogodišnje nastavne prakse znam da sa zrelošću maturanti često zaključe da su više traga ostavila zanimljiva djela dalekih klasika nego ona 20. stoljeća (primjerice Antigona umjesto većini privlačnoga Salingera). Uostalom, ne znam po čemu je učenicima „lakše“ (jezično) čitati roman Črna mati zemla u odnosu na Marulićevu Juditu ili Balade Petrice Kerempuha? Jedan suvremeni hrvatski autor godišnje po izboru učenika (a prema prijedlogu, sugestiji profesora) sasvim je dovoljan. I sumnjam da bi prosječan učenik poželio više. Međutim, u kurikulu je izbornost prevelika jer se stalno brkaju temeljni pojmovi, a to su nastava i čitateljski klub!
 
Klasici pripadaju nastavi i oni odgajaju učenika svojim univerzalnim idejama i problemima (Antigona, Hamlet, Dante...), a u čitateljski klub učlanjuju se oni (danas nažalost malobrojni) ljubitelji pisane riječi koji po svojim afinitetima čitaju u svoje slobodno vrijeme, što znači ne u školi, tj. za obaveznu lektiru. To je nadgradnja na ono što su na književno-teorijskoj razini naučili u školi da bi postali vrsni čitatelji. U školi se pišu ispiti znanja da bi se dobile ocjene za rad, a u čitateljskom klubu raspravlja se o književnim djelima - jednako kao i na satovima lektire koji su najčešće iznimno dinamični i uvijek aktualni jer su i književni klasici svevremenski. Učenici uvijek imaju svoje favorite (Kafka, Camus), ali i zahtjevan Gundulić može se u društveno-povijesnom kontekstu i na stilskoj razini obraditi vrlo zanimljivo. Uostalom, ni do sada mi nitko nije branio da godinama za lektiru obrađujemo Gavranovu Juditu, Tribusonovu fantastičnu novelu nakon Poeova Crnog mačka ili čak i trivijalnoga Alkemičara (Mit o Narcisu). Judita je, dapače, izvanredan primjer kako sinoptičkim čitanjem spojiti Bibliju, Marulićev petrarkizam i Gavranovu ljubavnu priču.
 
Ostaviti nastavniku autonoman izbor djela suvremenih autora zvuči jako moderno i demokratično, no u realnosti znači svaštarenje i subjektivnost, a u cjelini kaos bez sustava. (Nije mi jasno kako će učenik biti mobilan u obrazovnome sustavu ako svaki nastavnik realizira svoj vlastiti program.) Put prema čitanju i razvijanje ljubavi prema lijepoj riječi nužno je povezano s afinitetom prema izražavanju (bilo usmenome, bilo pisanome), a to postaje velik i ozbiljan problem današnjega „pre“informatiziranoga društva u kojemu moderna tehnologija faustovski čupa ljudsku dušu. Komunikacija svedena na slogove sa zaslona mobitela na kojemu se nižu poruke bez smisla životna je realnost, a nastava i lektira onda nastupaju kao represivan aparat. Učenici danas čitaju „kad i ako baš moraju“ jer im je jedini cilj ocjena, a čitanje iz užitka, kako je zamišljeno u kurikulu, postaje pusta želja, tek sjen' što luta (ali ne ostavlja traga kao Shakespeare)… One koje zanima i koji su uživljeni u svijet književnosti nitko i nijedan program ne treba privlačiti čitanju. Takvi pišu u samoći svoje sobe literarne osvrte, prve priče, pjesme, eseje i najčešće su u razredu „čudnovati kljunaši“. To jednostavno mladima nije više „in“. A forsiranje romana reke suvremene književnosti samo je naša ambicija da u svijet mladih utkamo svoje vrijednosti stečene iskustvom. I čitanjem - klasika. (Jer samo su nam oni omogućili da možemo vrednovati i recentna književna djela.)
 
Stoga je Nacionalna strategija poticanja čitanja apsolutno pozitivna mjera s ciljevima koji se preklapaju i s nastavom, međutim, nastava se (samo) po njoj ne može orijentirati jer ima za ciljeve prvenstveno odgoj i obrazovanje - i to jednako za buduće zanatlije kao i za intelektualce te njihovo aktivno sudjelovanje u građanskome društvu. Upravo onako kako su nam pokazali stari Pomet i Shakespeareov San ljetne noći- u cjelovitoj verziji.
 

Antonia Sikavica Joler, prof., gimnazijska profesorica, recenzentica prijedloga kurikula Hrvatskoga jezika

Anketa

Znate li da je A. Plenković, zajedno s M. Pupovcem, omogućio Dejanu Joviću da sigurno ulazi u Europski parlament?

Srijeda, 22/05/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 983 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević