Get Adobe Flash player

Zvonko Kusić: Zablude u liječenju ponekad su trajale stoljećima i tisućljećima

 
 
Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Zvonko Kusić održao je u utorak 3. listopada predavanje na temu Znanost i liječnička profesija u sklopu stručno-znanstvenog skupa Zdravlje i zdravstvo: izazovi i mogućnosti – susret profesije i politike održanog u Školi narodnog zdravlja „Andrija Štampar“. U svom je predavanju akademik Kusić dao kratak pregled povijesti medicine, kazavši da je ona u svojim počecima bila sličnija umjetnosti nego znanosti jer se liječenje temeljilo na iskustvu i intuiciji, a tek kasnije na dokazima. „Zablude u liječenju ponekad su trajale stoljećima i tisućljećima i teško su se mijenjale, a u zadnjih 50-100 godina dogodio se neviđeni obrat: niti u jednom području znanost nije toliko mijenjala struku kao u medicini te se paradigma pogleda na liječenje potpuno promijenila.
https://blog.vecernji.hr/media/img/a3/d6/983b17965e8a5bb925a8.jpeg
Andrija Štampar
 
Danas liječnici liječe na osnovu iskustava drugih temeljem smjernica donesenih nakon kliničkih pokusa tako da se nikad ne zna odgovara li neki pacijent kliničkoj skupini temeljem koje su izrađene smjernice i algoritmi za njegovo liječenje. Također, otvaraju se brojna etička pitanja. Smijemo li sve što možemo“, rekao je akademik Kusić. Iako je napredak znanosti takav da ga niti najrazvijenija društva nisu u stanju pratiti i znanstvena dostignuća u potpunosti primijeniti u medicini, istovremeno postoji i altenrativno liječenje. „Istraživanje u SAD-u pokazalo je da 50 posto zdravstvenih radnika koristi altentativnu medicinu za svoje liječenje, a neki fakulteti u svom kurikulumu imaju i alternativno liječenje“, rekao je akademik Kusićč koji smatra da je to odraz općeg trenda jačanja preudoznanosti u okolnostima porasta iracionalnosti i relativizacije svih autoriteta.
 

Marijan Lipovac

Održan je znanstveni skup Regenerativni postupci u dentalnoj medicini

 
 
U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u utorak 3. listopada održan je znanstveni skup Regenerativni postupci u dentalnoj medicini koji su organizirali Razred za medicinske znanosti HAZU-a i Stomatološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Na skupu je održano šest predavanja vezanih uz tri tematska područja: reparaciju i regeneraciju zubi te razumijevanje heterogenosti matičnih stanica koji dovode do uspješne regeneracije zuba s posebnim osvrtom na još nepoznatu izolaciju, karakterizaciju i diferencijacijski potencijal matičnih stanica oralne sluznice. Druga cjelina odnosila se na nove aspekte u području regenerativne medicine te na Osteogrow, novi lijek za koštanu regeneraciju. Treća tema ticala se bioaktivnih kompozitnih materijala. Skup je otvorio predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić koji je istaknuo važnost navedenih tema ne samo za stomatologiju, nego za cjelokupnu medicinsku znanost. Na skupu je govorio i rektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Damir Boras koji je kazao da je Stomatološki fakultet među onim fakultetima koji prednjače u području inovacija i transfera tehnologije.
https://i.pinimg.com/originals/3b/74/f4/3b74f4b777fe65b495d4b2443d263740.jpg
Uvodno izlaganje o reparaciji i regeneraciji zubi održao je prof. dr. sc. Paul Sharpe, o razumijevanju heterogenosti matičnih stanica kao ključa za uspješnu (zubnu) regeneraciju govorila je Maja Sabalić, a o novim aspektima u području regenerativne medicine akademik Slobodan Vukičević. Prof. dr. sc. Lovorka Grgurević predstavila je novi lijek za koštanu regeneraciju Osteogrow, prof. dr. sc. Ivan Alajbeg govorio je o izolaciji, karakterizaciji i diferencijacijskom potencijalu matičnih stanica oralne sluznice, a o bioaktivnim kompozitnim materijalima prof. dr. sc. Zrinka Tarle, članica suradnica HAZU, ujedno i predsjednica organizacijskog odbora skupa.
 
Molekularni procesi potrebni za regeneraciju kosti preduvjet su za razvoj novih bioloških postupaka neophodnih za stimulaciju koštanog cijeljenja. U ovom trenutku na tržištu ne postoji adekvatna terapija koja može ubrzati cijeljenje prijeloma dugih kostiju. Postoji potreba za razvojem nove osteogene naprave koji će ponuditi sigurno i ekonomično liječenje. Projekt Osteogrow razvio je sasvim novu terapiju koja obećava da će biti sigurna i isplativa te će smanjiti potrebu za sekundarnim intervencijama.
 
Prepoznavanje sekundarnog karijesa kao glavnog uzroka neuspjeha suvremenih kompozitnih restoracija motivira istraživanja bioaktivnih kompozitnih materijala. Ova skupina materijala sadržava bioaktivna punila koja u vodenom mediju usne šupljine otpuštaju kalcijeve i fosfatne ione te na taj način regeneriraju demineralizirana tvrda zubna tkiva. Bioaktivna punila su po kemijskom sastavu različiti kalcijevi ortofosfati ili bioaktivna stakla. Temeljna karakteristika im je topljivost u vodi te otpuštanje kalcijevih i fosfatnih iona. Dio otpuštenih iona precipitira na površini bioaktivnog stakla u obliku amorfnog kalcijevog fosfata koji se spontano transformira u termodinamički stabilniji kalcijev hidroksiapatit. Ovo svojstvo je temelj njihove dugogodišnje primjenu u ortopediji, a u novije vrijeme se koriste i u parodontologiji te implantologiji. Eksperimentalni kompoziti s bioaktivnim staklom u laboratorijskim istraživanjima pokazuju potencijal za remineralizaciju tvrdih zubnih tkiva posredstvom kalcijevih i fosfatnih iona, dok rast kristala hidroksiapatita na površini restoracije doprinosi brtvljenju mikropukotine nastale uslijed polimerizacijskog skupljanja što daje veliki poticaj za primjenu u podučju restaurativne dentalne medicine.
 

Marijan Lipovac

Razočarao me prijedlog programa Cjelovite kurikulne reforme

 
 
Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi – kritike i vizije (HAZU, 2017., urednik Vladimir Paar)
 
Boris Vilić, dekan College of Continuing Studies, Rider University
Lawrenceville and Princeton, New Jersey, SAD
Kao prvo, moram reći da me je politizacija reforme razočarala i apeliram da osigurate da se reforma, za koju se svi slažu da je nužna, ostavi struci. Bilo bi neprimjereno da političari, novinari i ini (koji nisu liječnici) komentiraju načine operiranja pacijenata pa je jednako tako neprimjereno da isti komentiraju i sadržaj naukovne osnove kada nisu stručnjaci u predmetima iste. Na primjer, kao dekan ja jednostavno ne mogu komentirati kurikul fizičke kemije na svome sveučilištu (jer sam svjestan da nemam dovoljno znanja za produktivne komentare). Zato postoji proces (koji je nužan) za kritiku svakoga novog prijedloga naukovne osnove koji uključuje i uvažava mišljenja stručnjaka koji nisu doprinijeli razradi toga prijedloga te tako mogu objektivno (bez subjektivnosti i emocija povezanih s vlastitim djelom i trudom) poboljšati taj prijedlog. Svi su znanstvenici - i u Hrvatskoj i u svijetu - naviknuti na taj proces recenzija pri objavi znanstvenih radova. Upravo me zato začuđuje pristup kurikulnoj reformi koji ju tretira kao fait accompli te omalovažava i politizira sve kritike CKR programa. Ja bih čak rekao da takav pristup neuvažavanja recenzija pokazuje manjak intelektualizma, ali i da je opasan za budućnost Hrvatske. Pravi znanstvenici i intelektualci vole izazove i argumentirane kritike, koji im omogućavaju da poboljšaju svoj rad (pa bi tako trebalo biti i s CKR-om).
https://www.rider.edu/sites/default/files/styles/headshot/public/bvilic.jpg?itok=j2OGphLX
Boris Vilić
 
Nadalje, također moram reći da me prijedlog CKR programa razočarao. Ovakvi prijedlozi složenih i sveobuhvatnih kurikulnih reformi, koji se više posvećuju sadržaju (koji već sutra zastarijeva), a manje pedagoškoj metodologiji kontinuiranoga poboljšanja obrazovanja, davno su propali i u razvijenim državama pa će tako i u Hrvatskoj. Na primjer, američki „No Child Left Behind“ (koji je po metodici sličan CKR-u) u svojoj je konačnici ujedinio i ljevicu i desnicu, i struku i roditelje i djecu - samo da se ukine. Ali  pustimo to na stranu i recimo da je prijedlog CKR-a prihvaćen i da je implementiran u sljedeće dvije do tri godine (iako ne mislim da je to moguće) - što onda? Zar će djeca u Hrvatskoj ponovno čekati dvadeset godina na novu reformu školstva dok se njihovi vršnjaci u razvijenim državama školuju u sustavima koji se unaprjeđuju (i mijenjaju) svake godine?
 
Iako čitam dokumente poput CKR-a svaki dan već dugi niz godina (i to na višoj, sveučilišnoj razini), bilo mi je jako teško pratiti pojedine dokumente CKR-a zbog vrste uporabljenoga jezika (ali i pogrješaka) i često sam se morao pitati „što je pisac time zapravo htio reći?“. Nije problem što je meni CKR u dijelovima bio teško prohodan, ali je problem što vjerujem da će isto tako biti teško shvatljiv onima koji će ga trebati provesti - prvenstveno učiteljima, ali i roditeljima koji bi školama trebali biti partneri u obrazovanju djece. Nastavni plan gimnazijskih programa jednostavno nije usklađen sa zahtjevima modernoga društva. Nacrt za opću gimnaziju uključuje Informatiku samo u prvome razredu i to s dvostruko manje sati od Latinskoga jezika! I Sociologija i Filozofija prisutne su u jednakome dijelu kao i Informatika (međutim, u trećem i četvrtom razredu gimnazije). U Americi su, na primjer, kao dodatak redovitome učenju Informatike (svake godine) nedavno uveli „tjedni sat programiranja” (one hour of coding) u svakome razredu počevši od nultoga razreda škole (gdje se uči kroz igru s Lego robotima).
 
Ako nastavni plan nije u skladu s društvenim potrebama, poslodavci neće moći zaposliti kvalificirani kadar i sveučilišta će primati nepripremljene studente, a posljedica toga bit će smanjen društveni i gospodarski razvoj (i veća nezaposlenost i manje plaće i manje mirovine i tako dalje). Reforma školstva isto bi tako trebala biti usklađena sa strateškim gospodarskim ciljevima Hrvatske. Na primjer, ako je energetski sektor važan dio budućnosti Republike Hrvatske, onda bi i nacionalni kurikul trebao biti usklađen s pripremama za studije i poslove koji doprinose tome sektoru (što bi značilo kudikamo veći naglasak na STEM području). Isto tako, ako postoji dokumentirani manjak liječnika, onda bi kurikul isto tako trebao staviti veći naglasak na STEM područje. U Americi se oslanjamo na potrebe društva/poslodavaca kroz istraživačke kompanije (npr. Burning Glass Technologies) kako bismo oblikovali naukovne osnove koje istinski pripremaju učenike i studente za rad (i studije i život).
 
CKR-ovi planovi za usavršavanje učitelja (preko webinara i internetskih stranica) pokazuju određenu dozu amaterizma prema pristupima usavršavanja učitelja i nije mi poznat niti jedan uspješni model koji ima takav pristup. S intelektualnom znatiželjom očekivao sam rezultate Cjelovite kurikularne reforme (CKR) jer već više od dvadeset godina radim u visokome školstvu u Sjedinjenim Američkim Državama, što uključuje zadnjih jedanaest godina kao dekan na Sveučilištu Rider (koje je privatno, top-tier sveučilište u saveznoj državi New Jersey). Osobno vodim program za iznimno darovite srednjoškolce na našemu sveučilištu i član sam Savjetnoga odbora u srednjoj školi za strukovno obrazovanje u Trentonu (koja je klasificirana kao škola specijalnih potreba zbog siromaštva učenika). Ali sam isto tako i otac dvoje djece tako da sam upoznat s američkim školstvom, ne samo kroz vlastitu struku nego i kao roditelj. Uz iskrenu želju da svojim iskustvom i znanjem pridonesem boljitku Hrvatske, nadam se da će vam ova moja recenzija CKR programa pomoći da vidite kako neki od nas, obrazovnih stručnjaka u razvijenim zemljama, percipiramo spomenuti prijedlog reforme.
 
Uzmite, na primjer, što se dogodilo mome sinu: on je preskočio 7. razred Matematike i preko ljeta morao je samostalno riješiti par stotina matematičkih problema da bi se pripremio za 8. razred Matematike. On je to samostalno riješio u dva dana i tek sam onda shvatio da sam s internetskih stranica preuzeo paket iz pogrešne godine (iz 2013. umjesto iz 2015.). U te dvije godine količina gradiva toliko se promijenila da mu je trebalo tri puta dulje da ih riješi (i to uz moju pomoć). Ta ogromna razlika u očekivanju znanja nastala je bez državnih reformi; nastala je s pristupom pedagogiji koja se svake godine unapređuje da bi djeca mogla bolje, a stoga i više, učiti (a ne obratno). U takvome pristupu pedagogiji manje su važna odgojno-obrazovna očekivanja koje CKR naglašava (jer je nepredvidljivo što će učenici trebati znati za deset godina, na primjer, iz područja Informatike), a kudikamo je važnije da se razvije učiteljska struka, što CKR ne naglašava (kroz promocije, povišice, status učitelja u društvu i stvarne prilike za stručno usavršavanje).
 
U sljedećim paragrafima ističem samo par primjera (jer ih ima kudikamo više) gdje mislim da CKR zaostaje s naobrazbom u odnosu na razvijene zemlje poglavito u programu za darovite učenike: “Za darovite učenike s teškoćama, darovite učenike koji izrazitije mijenjaju tempo učenja i iznimno darovite učenike za koje je potrebno izraditi znatnije individualiziran program učenja, škola će izraditi osobne kurikulume.”. U programe učenja za darovite treba uključiti i sveučilišta i razne druge organizacije (na primjer Institut Ruđer Bošković). Iznimno darovitim učenicima u srednjim školama trebalo bi osigurati da mogu pohađati određene kolegije ili da rade u istraživačkim laboratorijima sveučilišnih profesora i tako dalje. Na primjer, mi smo jednome učeniku drugoga razreda srednje škole dopustili da radi u našemu sveučilišnom centru za super računala (umjesto pohađanja nastave Informatike u njegovoj srednjoj školi jer je znao više od svoga učitelja). Tako godišnje primamo oko trideset darovitih srednjoškolaca koji upisuju jedan kolegij na našemu sveučilištu. Oko 1.4 milijuna srednjoškolaca u Americi pohađaju kolegije na sveučilištima. Isto tako treba barem istaknuti nužnost, ako ne i otvoreno lobirati, za specijalna sredstva za takve programe. Hrvatska ima dosta djece kao što je Adrian Beker (kojega poznajem samo po novinskim člancima) i mislim da bi u njih trebalo uložiti kako bi ostali raditi u Hrvatskoj (umjesto da se dopušta da takvi napuštaju Hrvatsku - ne 'trbuhom za kruhom' nego 'glavom za znanjem'). Pristup za iznimno darovite učenike zato ne bi trebao biti prepušten samo školama.
 
O nastavnome planu gimnazijskih programa
 
Informatika nije izborni predmet (niti u osnovnoj školi) i „papir” više ne postoji (sve zadaće, i školske i domaće, nalaze se na besplatnome Google Drive/Power School i na relativno jeftinim Chromebook računalima). Čitajući prijedlog nastavnoga plana stječe se dojam da su subjektivne vrednote pojedinaca iz takozvane „ekspertne” skupine prevladale nad objektivnim potrebama društva (koje se mogu odrediti kroz ankete poslodavaca, sveučilišnih profesora, gospodarske komore, burze rada, ministarstva i tako dalje).
 
O odgojno-obrazovnim očekivanjima
 
Odgojno-obrazovna očekivanja jednostavno nisu jasna. Kao primjer (a takvih je mnogo, čak i previše) uzmimo očekivanja iz komunikacijsko-funkcionalne pismenosti:
4. ciklus: “Učenik kritički procjenjuje sadržaj teksta, tumači informacije iz različitih izvora te ih primjenjuje u rješavanju problemske situacije i pri donošenju odluka.”
5. ciklus: “Učenik kritički procjenjuje sadržaj teksta, pronalazi, tumači i vrednuje informacije iz različitih izvora, samostalno zaključuje te ih primjenjuje u rješavanju problemske situacije i pri donošenju odluka važnih za nastavak školovanja i rad.”
 
Kako učenik može tumačiti informacije (4. ciklus) ako ih prvo nije pronašao (a pronalazi ih tek u 5. ciklusu)? Isto tako, kako učenik (uspješno) rješava problemske situacije, a da ne vrednuje informacije (jer je teško riješiti probleme s krivim ili nerelevantnim informacijama)? Kako učenik „primjenjuje [informacije] u rješavanju problemske situacije” bez samostalnoga zaključivanja? Što je s ostalim odlukama (nevezanima uz nastavak školovanja i rad)? Zar se samostalno zaključivanje očekuje tek u 5. ciklusu srednje škole? (Mislim da bi bilo primjerenije da se očekuje u 5. razredu osnovne škole.) Da sam ja učitelj u 5. ciklusu, iskreno ne bi znao što bih morao napraviti da moji učenici napreduju od očekivanja 4. ciklusa do očekivanja 5. ciklusa. Kao dekan na sveučilištu moje prvo pitanje na ovakva očekivanja jest: kako ćete te razlike mjeriti? (A ako ih nećete mjeriti, kako ćete znati da su učenici postigli očekivanja?) Na primjer, kako ćete znati da je učenik donio važne odluke za rad kada ne znate (a ne zna ni učenik) kojim će se poslom on ili ona baviti?
 
O izboru tekstova za cjelovito čitanje
 
“Ovaj popis, ponajprije, predstavlja prijedlog tekstova koji, prema procjeni članova Stručne radne skupine, omogućuju cjelovito čitanje usmjereno prema navedenoj svrsi nastave književnosti. Riječ je o otvorenome popisu s kojega učitelj može izabrati tekstove prema svojim profesionalnim kriterijima, no ništa ga ne priječi da za cjelovito čitanje izabere i neki drugi prikladan tekst koji nije na popisu. To se odnosi ne samo na razmjerno suvremene tekstove već i na one starije.” Znači da je teoretski moguće da učenici završe srednju školu (pa čak i jezičnu), a da ne pročitaju jedno cijelo Krležino djelo? Ili Ujevića ili Matoša i druge autore? Čak i Američka udruga sveučilišnih profesora (nešto pout sindikata profesora) vjeruje da je - i kada više od jednoga profesora predaje isti predmet - odgovornost odabira knjiga kolektivna, a ne individualna. I kako mjeriti odgojno-obrazovna očekivanja ako svaki učitelj ima svoj sadržaj?
 
Upravo zato mislim da je važno istaknuti dio popisa tekstova za cjelovito čitanje kao obvezno (pa čak ako je to i samo jedna knjiga godišnje). Većina američkih sveučilišta (a da ne govorim o srednjim školama) ima obvezni „common read” program jer smatramo da studenti, kada čitaju istu knjigu, međusobno razgovaraju o knjizi (i to spajamo s raznim prikladnim sadržajima; npr. gledanje dokumentarca o autoru, posjet mjestu autorova rođenja i tako dalje). Davanjem učiteljima cjelovite autonomije pri izboru knjiga otvaraju se vrata mogućnosti da hrvatska književnost sasvim nestane iz pojedinih učionica u Hrvatskoj. Pitam se (i vas) kome je to u interesu i zašto? Kako može postojati obrazovani čovjek bilo koje zemlje i naroda, a da ne poznaje osnovnu književnost te zemlje? Mi smo Hrvati maleni narod, ali s vrlo bogatom kulturom i trebali bismo ju čuvati. U Americi bi bilo nezamislivo da učenici ne čitaju Salingera, Hemingwaya, Fitzgeralda, Twaina, Whitmana, Angeloua i druge autore.
 
Objašnjavajući reformu roditeljima, sportskom analogijom moglo bi to zvučati ovako: želite li da vam dijete uči košarku po nejasnome i teško razumljivome razvojnom programu za taj sport (s loše plaćenim trenerom koji gleda YouTube da bi se usavršio) ili želite da vam dijete uči košarku od Mirka Novosela? Mislim da je odgovor jasan. Kod primjene odgojno-obrazovnih očekivanja u školstvu dio koji najviše pridonosi kontinuiranome poboljšanju obrazovanja jest redizajn kurikula kroz usavršavanje učitelja, ali ne s individualnim pristupom nego u predmetnim skupinama s kolegama iz različitih škola i sa stručnom podrškom profesora sa sveučilišta. Na primjer, recimo da ja predajem Informatiku u srednjoj školi i da dobijem informacije o napretku svojih učenika (kroz hibridno i vanjsko vrednovanje kako to naziva CKR), takve informacije dale bi mi do znanja kakve su rezultate - na dan testiranja - postigli moji učenici i zadovoljili očekivanja. Međutim, to mi nije dovoljno za profesionalno usavršavanje jer - da sam imao dovoljno znanja da svojim učenicima bolje objasnim gradivo - ja bih to napravio i prije njihova testiranja. Usavršavanje preko interneta i webinara (kako to predlaže CKR) nije dovoljno jer će teme za programe usavršavanja vjerojatno biti usredotočene prema makroanalizi rezultata testiranja, a ne mikroanalizi stanja u mojoj školi i s mojim učenicima.
 
Recimo da moja škola ima novoga učitelja Matematike koji nije dobro objasnio određene koncepte koji su nužni i u Informatici i da je to razlog zbog kojega neki od mojih učenika nisu postigli očekivanja. U tome slučaju moje sudjelovanje u webinarima neće pomoći da učenici sljedeće godine postignu bolje rezultate. Na primjer, naše sveučilište u suradnji sa sveučilištem Princeton svakoga ljeta organizira CONNECT-ED program za timove učitelja iz raznih škola u saveznoj državi New Jersey gdje učitelji sudjeluju u određivanju programa usavršavanja kao aktivni sudionici (Learning Forward Standards) i koriste to intenzivno vrijeme za rješavanje problema i razvijanje kurikula pod vodstvom naših profesora i profesora s Princetona. To se jednostavno ne može postići metodom usavršavanja koju CKR predlaže. I zato upravo to što bi trebalo biti najbolji dio reforme,nije prisutno u reformi.
 
Ne bih htio ostaviti dojam da mislim kako je američko školstvo bez mana. Nije jer danas imamo studente na sveučilištima koji ne znaju osnovnu algebru (kao posljedica propalih reformi koje su naglašavale učenje u svrhu testiranja a ne razumijevanja gradiva). Međutim, znamo koji dijelovi školstva dobro rade i upravo su to oni elementi koji nisu naglašeni u CKR-u. Isto tako ne mislim ni da je hrvatsko školstvo slomljeno - ja s velikim ponosom svake godine brojim medalje koje učenici iz moje XV. gimnazije u Zagrebu donose iz svijeta u Hrvatsku (pa bih čak i rekao da je to jedna od najboljih škola takve vrste u svijetu, a nije ni jedina u Hrvatskoj što se tiče svjetskih dostignuća svojih učenika). Očigledno je da Hrvatska ima mnogo stručnjaka i zato podržavam zahtjev HAZU-a za proširenjem Ekspertne radne skupine, proširenjem stručnih radnih skupina i revizijom CKR-a. Hrvatska djeca zaslužuju bolje! A mislim da ne moram reći da za našu pomoć (iz dijaspore) ne biste morali dva puta pitati.
 
(Nastavak slijedi)
 

Vladimir Paar, urednik, Zagreb, 7. svibnja 2017.

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1052 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević