Get Adobe Flash player

            Zlopatnica, ali rob nikada!

 
 
                Još će biti pjesme i govora,
                Još ćemo se i on, i ja, i ti
                Svetoj riječi roda veseliti.
                O hrvatskoj riječi bit će zbora.
http://pag.hr/images/stories/VIJESTI/bartul.jpg
                Bartol Kašić
 
                U tuđini ili u domaji,
                "Gdje hrvatski i kamen govori",
                Sve su jači srca otkucaji
                Riječ hrvatska kada se zaori.
 
                Riječ hrvatska-roda vjera, nada,
                Već stoljeća govori se, piše.
                Zlopatnica, ali rob nikada!
 
                Hvala Tebi,o, dobri moj Bože,
                Na ljubavi i jezika daru
                Kojim Hrvat dičiti se može !
 

Malkica Dugeč, 3. 3. 2019. (Uz Dane hrvatskog jezika u tuđini)

Naša je sreća što imamo Olivera Frljića i riječku rektoricu

 
 
Povijest je prepuna prevaranata, nasilnika, lažaca, prevrtljivaca, pokvarenjaka, žbira, uhoda, tirana, ubojica, razbojnika i pljačkaša, opsjenara, lažnih proroka, onih kojima su grabež za vlast ili kakvu materijalnu korist iznad svega i uvijek na prvom mjestu. Takvi gaze sve pred sobom i nemaju nikakvih skrupula i obzira. I danas ih nije ništa manje nego prije 500, 600 ili 1000 godina; dapače, čini se da su se namnožili do te mjere da ponekad čovjek ima dojam kako je propast civilizacije sasvim blizu. No, da je ovaj svijet prepušten njima i da je zlo prevladalo, odavno nas ne bi bilo. I koliko god nam borba protiv tog zla izgledala uzaludna a propast svijeta neminovna, moramo se boriti, vjerovati, lišiti malodušja i beznađa i nastojati slijediti ono što smatramo ispravnim: jednom riječju biti na strani dobra.
https://cdn.culturagenial.com/imagens/acriacaodeadao-1-cke.jpg
Uvijek je bilo onih koji su se žrtvovali za ideale istine, slobode i pravde. I na tomu počiva ovaj svijet - na krvi i kostima idealista koji su slijedili svoja uvjerenja i nisu ih se odricali ni po cijenu života kao krajnje i najveće žrtve što ju može ponuditi i podnijeti ljudsko biće. Okruženi smo atmosferom beznađa i depresije. Zato nije čudo da smo iz dana u dan zasuti zlogukim proročanstvima koja nam dolaze sa svih strana: TV ekrana, putem interneta, tiska, radija, iz usta samozvanih "propovjednika" i "spasitelja" svijeta. Neki se čak ozbiljno pripremaju za "sudnji dan". Grade bunkere, skloništa, navlače kućne potrepštine i hranu. I u tomu (kao i obično) prednjače Amerikanci. Ne znam jesu li svjesni činjenice da Božji prst i Apokalipsu ne mogu izbjeći gdje god se zavukli. No, takvi su se odavno razišli s Bogom i Njegovim zakonima. Kao i ovi naši tutori koji javnost plaše baukom "konzervativizma" i nekom tobožnjom "konzervativnom revolucijom". I iza toga kriju svoje ekstremne lijevo-liberalne ideje i isključivost koja je poput mača usmjerena na svakoga tko misli drugačije.
 
Rektorica koja "kroji" slobodu, demokraciju i istinu
 
Slušam neki dan na radiju (ne sjećam se više kojem, a nije ni bitno) kako jedna gospođa koja je napisala knjigu "Demokracija i istina" najblaže rečeno, jednostrano tumači pojmove "istine", "slobode" i "demokracije". Među ostalim, ona postavlja pitanje "granica slobode" i u tom kontekstu izražava svoje čuđenje da se teorija kreacionizma i neprihvaćanja evolucije kao apsoluta i jedine prave istine dopušta kao legitiman stav i izraz slobode mišljenja!? Drugim riječima, gospođa bi u ime svoga lijevo-liberalnog, ateističkog svjetonazora "u ime slobode i demokracije" (a služeći se usput Darwinom i njegovim "Postankom vrsta") ljudima zabranila vjerovanje u Boga i negiranje bedastih teorija uz pomoć kojih nam već stotinu i više godina takvi kao što je ona pokušavaju dokazati kako je čovjek nastao od majmuna i da ne postoji ništa izvan ovog našeg materijalnog svijeta. I ne bi to bilo ništa neobično, da gospođa nije rektorica Sveučilišta u Rijeci!?
 
Ruku na srce, već odavno nisam čuo da visoko obrazovana osoba - uz to na mjestu rektora jednog sveučilišta - ima tako radikalan i isključiv stav prema potencijalnim neistomišljenicima. Do te mjere da zbog vlastitog uvjerenja i svjetonazora zagovara gušenje temeljnih ljudskih prava i sloboda, a sve u ime "istine" i "demokracije". Nju slične joj individue trebalo bi podučiti (ako već nije kasno) kako demokracija ne poznaje institut bilo kakvih zabrana - pogotovu kad je u pitanju sloboda riječi, mišljenja i izražavanja, te da je vjerovanje ili nevjerovanje u bilo što stvar odluke pojedinca koji kao slobodno biće ima neotuđivo pravo izbora. I još nešto. Zlatno pravilo ljudske slobode u društvima zrele demokracije moglo bi se sažeti u sljedeće: sloboda pojedinca ograničena je jedino istim takvim slobodama drugih jedinki u društvu ili zajednici u kojoj živi. Gospođi riječkoj rektorici to još uvijek nije jasno. Otkud joj moralno pravo (ako već ne poštuje običaje uljuđenog ponašanja) za iznošenje tako isključivih stavova koji su protivni samoj suštini demokracije i slobode i to - što je u svemu najperfidnije - upravo "u ime istine i demokracije"? Koje istine? Čije i koje demokracije? U kojoj godini ona živi - 1946-oj ili 2019?
 
Ma kakav Sokrat, oni "sve znaju" i oni su "mjerilo svega"
 
Takvi "sve znaju". Za njih ne vrijedi ona Sokratova ("Znam da ništa ne znam"). Otac filozofije je koncipirao svoja etička i moralna načela filozofije u vrijeme dok nije postojao lijevo-liberalni svjetonazor. Zato i nje znao ništa. Oni sve znaju. Jedino su izgubili iz vida da čovjeka ljudskim bićem ne čine splet kostiju, mišića, tetiva i živaca, niti ga kao misaonog i razumnog stvora određuju biokemijski procesi u mozgu. U nama postoji nešto više; neka tajanstvena, nevidljiva, metafizička sila, snaga, energija, nešto što zovemo "život", "duh" ili "duša" - a što materijalisti (skučenog uma i razuma) ili ne mogu ili ne žele priznati i prihvatiti kao činjenicu, iako je potpuno logično, samorazumljivo i prirodno do te mjere da se čovjek osjeća glupo takvo što uopće tumačiti i dokazivati. Nakon što iz čovjeka izađe ova metafizička "sila", "energija", "život", "duh", "duša" (ili kako god nazvali to čemu ni ime ne znamo, a čini nas ljudima), iza njega ostaje mrtva, raspadljiva materija - leš, posmrtni ostatak koji više nije ljudsko biće.
 
Dakle, bez te nematerijalne, metafizičke sile koja prebiva u čovjeku, njega nema. Treba li komu možda i to dokazivati? Što se evolucije tiče, ona je upravo ono što jeste: TEORIJA. Dakle, ne znanstveno utvrđena i empirijski verificirana činjenica, nego TEORIJA.  Koji je razlog da do sada nije postala znanstvenom činjenicom? Upravo ta što nema dokaza kojom bi se potkrijepila. Ako je istina da su čovjek i majmun imali zajedničkog pretka (što je tvrdio Darwin), gdje su fosili tog prijelaznog oblika, one posljednje karike (koja se još uvijek naziva "karikom koja nedostaje")? Tih bi fosila bilo na svakom koraku i ne bismo morali i dan-danas tragati za njima. Kad već pronalazimo fosile bića stare 300, 400 ili 500 milijuna godina, kako onda nismo u stanju pronaći one od prije 100 ili 200 tisuća godina, a koji su nam naročito važni, jer tiču se naše, ljudske vrste?
 
Nadalje, postavlja se pitanje: Što je zaustavilo evoluciju čovjeka, odnosno, transformaciju majmuna u čovjeka? Kako to da čimpanze i danas postoje? Pristaše evolucije smatraju da su oni najbliži srodnici čovjeka, te da su se genetički putovi njih i ljudske vrste razišli prije 7 milijuna godina. Dobro. Ako je tako,  što je uvjetovalo proces tog "odvajanja", kako je do njega došlo i čime se može dokazati da se to uopće dogodilo? Na kojem stupnju razvoja čovjeka je došlo do njegove transformacije u Homo Sapiensa (umno biće), odnosno, kada i kako je postao inteligentan i razuman stvor? Jesu li i za to zaslužni evolucija i "određeni bio-kemijski procesi u mozgu" (što je već ofucana fraza kojom "evolucionisti" mogu "dokazati" sve), ili je posrijedi ipak nešto drugo, nama neobjašnjivo i neshvatljivo?
Kako to da ljudska znanost nije u stanju niti definirati pojmove kao što su "život", "inteligencija", "razum", "bitak", "istina", "postojanje"(egzistencija), "sreća", "ljubav", "emocija", "osjećaj", a o nekom njihovom suštinskom objašnjenju i razumijevanju ni govora!?
 
Zar sve to skupa ne dokazuje kako nas upravo ono što je nevidljivo, neopipljivo, nematerijalno, ono što nismo u stanju zamijetiti svojim čulima niti pojmiti ograničenim ljudskim razumom ustvari čini ljudima - u pravom i punom smislu te riječi? Zar naše tijelo nije samo "ljuštura" u kojoj prebiva to "nešto" - zvali ga mi "život", "duh", "duša", "energija" ili kako nam drago, jer u suštinskom smislu to ništa ne mijenja. Pa i sama ta "ljuštura" dokaz je kako smo djelo Tvorca a ne plod nikakve slučajnosti. Znaju li "evolucionisti", materijalisti, marksisti i ateisti da je ljudsko tijelo "posloženo" (kad su u pitanju materijalne supstance-tvari od kojih se sastoji) u određenom omjeru tako filigranski točno, da bi svako, pa i najmanje narušavanje te ravnoteže za posljedicu imalo nemogućnost njegovog postojanja u ovom obliku!?
 
Zar je i to slučajnost?
 
Sve to, od postanka svemira preko nastanka prvih živih bića i čovjeka kao Homo sapiensa je plod slučajnosti? Sve se to dogodilo zahvaljujući sasvim slučajnim procesima kretanja atoma i molekula, koji su (opet slučajno) i na nepoznat način iz stanja kaosa producirali savršeni red i poredak u kojemu je bila moguća struktura materije, genetski kod živog svijeta i povrh svega inteligencija kao temeljna odlika čovjeka - naravno uz neizbježne bio-kemijske procese (koji su također bili "slučajni")? U to (uz dužno poštovanje prema svima koji misle drugačije) može povjerovati samo jako, jako ograničen čovjek (da ne izreknem neku težu riječ). Samo takva individua može biti uvjerena kako je nesavršeni ljudski stvor sa svim svojim (ozbiljnim) manama i nedostacima - koji se ne rijetko ponaša gore nego bilo koja zvijer i protivno svakoj logici i razumu - ishodište i središte svega i mjera svih vrijednosti.
 
Zašto se ljevičari i liberali drže Darwina kao slijepci
 
Naši "progresivci", što će reći ateisti (uglavnom lijevo-liberalne i anarhističke provenijencije), drže se Darwina kao utopljenik slamke, samo iz jednog razloga: zato što su im Marx, Lenjin i Engels preslaba argumentacija za ono što žele dokazati, pa su se dohvatili prirodnjaka koji se u biti nikad nije upuštao u rasprave o postanku svijeta ili živih bića - nego je proučavao isključivo organsku evoluciju u konkretnim uvjetima i prirodnu selekciju u okviru vrsta koja vodi ka opstanku nekih i nestajanju drugih.
 
U suštini, Darwinova teorija evolucije njima bi trebala poslužiti kao dodatna argumentacija - pomoćno sredstvo - za snaženje teorije materijalizma. Budući da filozofija materijalizma počiva na tvrdnji kako se sve sastoji od materijalnih tvari, te da je i sve što se događa s čovjekom, oko njega i u njemu (pa i sama ljudska svijest!) rezultat i posljedica materijalnih svojstava i interakcija, iz toga se izvlači zaključak kako se naša stvarnost u potpunosti sastoji od fizikalne tvari koja je jedini uzrok i "kreator" svakog događaja, uključujući i ljudske osjećaje, misli, reakcije, ponašanje. Upravo je nevjerojatno kako daleko idu materijalisti u svojim nebulozama - stavljajući materijalno i opipljivo na mjesto apsoluta ljudskog postojanja, bitka i egzistencije. I vjerojatno svjesni te anomalije - koja je izvan svakog razuma i logike - kao neka vrsta "nadomjestka" trebala bi poslužiti Darwinova teorija koja se ne bavi bitkom niti o njemu raspravlja.
 
Oni koji su se obrazovali 60-ih i 70-ih godina XX stoljeća, svakako se sjećaju one tragikomične i vulgarizirane simplifikacije "nastanka ljudske vrste" koja ih je dočekivala već u prvom razredu osnovne škole u vidu velikog panoa s motivom "metamorfoze" u 5-6 slika - od čupavog izbuljenog četveronošca do današnjeg stasitog i ponosnog "gospodara planeta". Ta je shema "postanka čovjeka" bila postavljena na istaknutom mjestu u učionici i predstavljala neupitnu istinu, dogmu u koju se nije smjelo sumnjati, a nebulozna teorija o "transformaciji majmuna u čovjeka" pripisana je Charlesu Darwinu, iako on takvo što nije nikada tvrdio. Najvažnije je bilo istjerati Boga iz glava ljudi i suzbiti sve što bi vodilo bilo kakvoj sumnji u službeno proklamiranu materijalističku viziju svijeta iza koje se krila najgora od svih ideologija što ih je iskusilo čovječanstvo: komunizam.
 
Cilj baštinika tog propalog, zločinačkog sustava koji je bio uperen i protiv Boga i protiv Čovjeka ostao je isti do danas. Tek su se metodi (silom prilika i slijedom izmijenjenih okolnosti) prilagodili novoj situaciji. Danas ne raspolažu silom, pa im je za "uvjeravanje" javnosti u "ispravnost" njihove ideologije i svjetonazora preostala jedino propaganda koju ne rijetko vode i pod egidom "znanstvenih" rasprava.
I napadaju sve oko sebe koji drugačije misle.
 
Slučajni "kreacionist" Šustar i njegova sudbina
 
Sjećate li se nekadašnjeg ministra obrazovanja Predraga Šustara, koji je jednom prigodom omaškom izrekao rečenicu koja mu je zapečatila političku sudbinu? Očito uvjeren kako živi u slobodnom i demokratskom društvu u kojemu se može javno izreći ono što čovjek misli, on je u jednoj izjavi spomenuo Boga! I ne samo to, nego je konstatirao kako "nam ostaje prostor za Boga", budući da se čini kako "evolucija ne može objasniti cjelokupnu stvarnost." Ujdurmu koja je nakon toga nastala, u stanju su pokrenuti samo bolesni mozgovi, patološki slučajevi zadojeni mržnjom prema svemu što se ne uklapa u njihov poremećeni svijet. Uzalud se Šustar "ugrizao za jezik" odmah nakon što je izgovorio "heretičku" misao i zamuckujući pokušavao objasniti što je mislio…Lavina se zakotrljala i atmosfera linča je učas stvorena. Optužbe za "klerikalizaciju" društva, "otpor sekularizaciji", pa čak i mnogo teže kvalifikacije, sve se to sručilo na nejaka pleća krhkog i pomalo zbunjenog Šustara koji je uskoro proglašen "najgorim ministrom znanosti, obrazovanja i sporta" od uspostave samostalne Republike Hrvatske.
 
U kampanji je prednjačio tko drugi nego opskurni redikul i primitivac Oliver Frljić, koji je u svojim komentarima na društvenim mrežama Šustara smjestio u kontekst s "filonacistom" Hasanbegovićem (tada ministrom kulture kojemu su lijevo-liberalni novinari spočitavali kako se kao mladi student slikao s "kapom nalik ustaškoj"), upozoravajući na "klerikalizaciju društva" i opasnosti koje ona "u sprezi s desnim radikalizmom" nosi. Na facebook stranici riječkog HNK Ivana plemenitog Zajca pojavio se tekst "ZA KREACIONIZAM SPREMNI" u kojemu se oštro napada i optužuje Šustara, te najavljuje performans (tobožnjeg) "spaljivanje knjiga" koje bi trebalo započeti s djelima Charlesa Darwina, a nastaviti se s drugom "nepoćudnom literaturom". Naravno, aluzija je bila sasvim jasna: kreacionizam se izjednačava s ustaškom i nacističkom ideologijom i tretira kao nazadnjaštvo i destrukcija. Autor objave - tko drugi nego Frljić. Šustar se ipak uspio oduprijeti ostavci i ne popustiti pritiscima, mada je lijevo-liberalno-anarhistička klika svoju kampanju vodila u maniri zlatnog doba staljinističko-gebelsovske propagande, beskrupulozno i svim sredstvima stvarajući ozračje linča. Pad vlade Tihomira Oreškovića konačno je razriješio situaciju i to je Hrvatsku "spasilo" od Šustara i njegovog "kreacionizma". U nepunih 9 mjeseci ministrovanja, uspio je postati "najgori ministar znanosti, obrazovanja i športa" u povijesti Hrvatske - zahvaljujući tomu što je javno spomenuo Boga.
 
Eto, to su njihova "sloboda", "tolerancija", "ljudska prava", "demokracija". Komunizam je pao prije 30 godina, ali komunistički mentalni sklop je preživio u glavama mnogih, pa i rektorice Sveučilišta u Rijeci, Snježane Prijić-Samaržije koja vjerojatno živi u uvjerenju kako isključivo ona i njezini ideološki istomišljenici imaju monopol na slobodu, demokraciju i istinu. Sve ono što izlazi izvan tog okvira treba zabraniti - ili barem osuditi kao "društveno štetno", "nazadno", "neprihvatljivo". Dakako, u ime "slobode", "istine" i "demokracije" - floskula koje se podmeću kao surogat stvarnim, univerzalnim vrednotama samo kako bi se sakrili pravi ciljevi. A oni se sastoje u upotrebi znanosti i njezinoj bezočnoj politizaciji, pri čemu su "istina" i "demokracija" samo ono što se može strpati u unaprijed pripremljen ideološki okvir.
 

Zlatko Pinter

Rječnik pokazuje iznimno bogat sustav rječoslovlja hrvatskog jezika druge polovice XVI. stoljeća

 
 
U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u utorak 19. ožujka predstavljen je zbornik radova Faust Vrančić i njegovo doba u kojem su objavljeni radovis međunarodnog znanstvenog skupa posvećenog Vrančiću održanog 2015. u Vodicama i Šibeniku povodom 400. obljetnice tiskanja Vrančićeva djela Machinae novae. Nakladnik i organizator znanstvenog skupa bio je Memorijalni centar »Faust Vrančić« u Prvić Luci, a pokrovitelj Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Zbornik su uredili dr. sc. Marijana Borić, prof. dr. sc. Zrinka Blažević i dr. sc. Bojan Marotti. Prema riječima Marijane Borić, iako je Vrančićev bogat i raznovrstan opus već dugi niz godina predmet istraživanja stručnjaka iz različitih područja, još uvijek postoje brojne nepoznanice i nedoumice o njegovu životu i radu. Radovi u Zborniku stoga donose nove spoznaje, što je poticaj i smjernica daljnjim istraživanjima, na koje obvezuje univerzalnost Vrančićevih poruka i bogatstvo njegova nasljeđa.  
https://www.infovodice.com/media/k2/items/cache/733c2e7eb66b43cf4bc594f893c61bae_XL.jpg
Prvu skupinu čine radovi koji se bave Vrančićevim Novim strojevima (Machinae novae, 1615./1616.), a zatim slijedi jezikoslovna skupina radova koji se ponajviše bave poznatim Vrančićevim petojezičnim rječnikom pod naslovom Dictionarium quinque nobilissimarum Europe linguarum (1595.). Osim svojom leksikografskom djelatnošću, Vrančić se u hrvatskoj humanističkoj kulturi istaknuo kao jedan od egzemplarnih kulturnih posrednika i kada je riječ o transferu ideologije poljskoga sarmatizma, te se pored ostaloga u Zborniku ispituju diskurzivna struktura, ideologijska značenja i pragmatičke funkcije Vrančićeve »dalmatinske« inačice sarmatizma. Sljedeća se skupina priloga bavi Vrančićevim filozofskim radom. Vrančić je naime 1608. objelodanio djelo Logica suis ipsius instrumentis formata, a 1610. u Rimu spis Ethica Christiana. Zbornik zaokružuju radovi koji iz mikrohistorijske perspektive oslikavaju kulturne i duhovne prilike u Vrančićevu zavičaju potkraj 16. stoljeća.
 
Sukladno široku rasponu tema kojima se tijekom života bavio svestrani hrvatski humanist Faust Vrančić, u Zborniku su predstavljeni tematski raznoliki prilozi kako o njegovim ključnim filozofskim, lingvističkim i hagiografskim djelima, tako i o intelektualnoj i kulturnoj povijesti njegova doba. Osim toga, na temelju novopronađene arhivske građe autori donose mnoge nove podatke o Vrančićevu životu i djelovanju, a tematiziraju i raznovrsne aspekte dalmatinske humanističke kulture, od povijesti svakodnevice do povijesti glazbe. Stoga Vrančićev respektabilan opus istodobno funkcionira kao poticaj za nova vrijedna kulturnopovijesna istraživanja, ali i za inovativne reinterpretacije poznatih podataka o njegovu životu i djelovanju. Znanstvenu relevantnost ovog zbornika jamči upravo važnost Fausta Vrančića kao jednoga od vodećih hrvatskih humanista, ali i europski prepoznatljiva predstavnika humanističke kulture, što otvara niz ključnih pitanja o pozicioniranju hrvatske ranonovovjekovne znanosti i kulture u kontekstu srednjoeuropskoga i mediteranskoga humanizma.
 
Tajnik Razreda za matematičke, fizičke i kemijske znanosti HAZU-a akademik Goran Pichler također je istaknuo zasluge i značaj Vrančića kao renesansnog čovjeka koji se družio s najistaknutijim znanstvenicima svoga vremena poput Johannesa Keplera i Tycha Brahea. Akademik Pichler je spomenuo prijedlog da Zračna luka split dobije ime Fausta Vrančića.
Recenzentica Zbornika prof. dr. sc. Lahorka Plejić Poje spomenula je da o povećanom interesu za Vrančića svjedoči objava njegovih radova u posljednjih dvadesetak godina. Govoreći o njemu kao znanstveniku, kazala je da se manje bavio teorijom i da se više vodio pragmatizmom i primjenom svojih otkrića radi dobrobiti čovjeka, pri čemu mu nije bio nevažan ni financijski probitak.
 
O Vrančićevom leksikografskom radu govorila je dr. sc. Anja Nikolić-Hoyt koja je istaknula da u svom Rječniku Vrančić koristi čakavski dijalekt koji uspoređuje s firentinskim talijanskim pozivajući se na književni ugled tadašnje Dalmacije. Spomenula je i da Rječnik pokazuje iznimno bogat sustav rječoslovlja hrvatskog jezika druge polovice 16. stoljeća pa se primjerice uz pridjev dobar navode i imenice dobrota, dobrovoljan i dobročinstvo. Mnoge od Vrančićevih riječi više se ne koriste, poput riječi psica za ženskog psa, a neke su potisnule posuđenice, poput turcizama lepeza koju Vrančić naziva mahalo i jastuk koji se u Vrančićevom Rječniku navodi kao podglavnic. „Vrančićev leksik i danas je u znatnoj mjeri suvremen i on je nedvojbena potvrda visoke razvijenosti hrvatskog književnog jezika Vrančićevog doba“, kazala je Anja Nikolić-Hoyt.
 

Marijan Lipovac

Anketa

Znate li da je A. Plenković, zajedno s M. Pupovcem, omogućio Dejanu Joviću da sigurno ulazi u Europski parlament?

Srijeda, 22/05/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1014 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević