Get Adobe Flash player

Hrvatski pravopis i hrvatska norma - odgovornost ministra obrazovanja!?

 
 
Od svoje poznanice dobio sam upit o problemu koji je njezino dijete doživjelo u školi. „Dijete ide u osnovnu školu i ima istoga profesora Fizike i Matematike. Na testu iz Fizike dosljedno je pisao decimalne brojeve s decimalnom točkom i zbog toga je dobio ocjenu nedovoljan. Nakon toga je - poučen tom ocjenom - na testu iz Matematike dosljedno pisao decimalni zarez. Sada je - od istoga profesora - ponovno dobio ocjenu nedovoljan.“ Pita me poznanica što treba učiniti jer ne može prihvatiti takvo učiteljsko ponašanje i „odgajanje“ njezina djeteta. Još manje može prihvatiti „argument“ da tako piše u službeno odobrenome matematičkom i fizikalnom udžbeniku. (Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna!) U čemu je, dakle, problem?
 
a) Pravopisna i hrvatska norma
Decimalni znak je zarez i on je pravopisna norma. To piše u svim našim dosadašnjim pravopisima, pa i u školstvu trenutno obvezujućem Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz 2013. godine:
Zarez - pravopisni znak (,) kojim se odjeljuju desetinke od cijelog broja. (str. 499.)
Točka sa zarezom - pravopisni znak (;) koji se piše pri jačem odvajanju od onoga koji označuje zarez ... (str. 496.)
Hrvatska je pristupila Europskoj uniji, ali i prije toga prihvatila je europsku normu kao hrvatsku normu na temelju članka 9. Zakona o normizaciji.
U Hrvatskoj normi HRN EN ISO 80000-2 u Veličine i jedinice - 2. dio: Matematički znakovi i simboli ... (ISO 80000-2:2009; EN ISO 80000-2; 2013), koja je prihvaćena kao hrvatska norma piše:
 Kao razdjelnik između brojeva ili izraza može se uporabiti zarez, točka-zarez kao odgovarajući simbol. Zarez je općenito poželjan, osim kad se koriste brojevi s decimalnim zarezom. (str. 2.)
Dakle, Hrvatska norma samo je potvrdila/prihvatila/primijenila pravopisno rješenje naših jezikoslovaca. Kao takva norma nalazi se i u svim službenim dokumentima, pravilnicima itd. u Republici Hrvatskoj. Hrvatski pravopis i hrvatska norma ne odnose se na pisanje decimalnih brojeva u programskim jezicima (primjerice u Pascalu ili Pythonu), koji su računalni jezici. Oni imaju svoju vlastitu sintaksu i redovito se oslanjaju na anglosaksonske običaje i tradiciju.
 
b) Matematička literatura i nastavni planovi/kurikul
U matematičkim enciklopedijama (stranim i našim) piše da je decimalni zarez decimalni znak za kontinentalnu Europu, a da je decimalna točka znak za SAD, Kanadu i englesko govorno područje. Zanimljivo da je u Kanadi na francuskome govornom području decimalni zarez, a na engleskom području decimalna točka. Ostatak Sjeverne Amerike kao i Južna Amerika uporabljuju decimalni zarez. Dva primjera iz naših starih udžbenika ukazuju na raznolikost pristupa uporabe zareza i točke u matematici u povijesti hrvatskoga školstva.
Prvi je primjer iz Računice F. Močnika, koja je objavljena 1880. godine i u kojoj on uporabljuje točku na sredini/polovini veličine slova kao decimalni znak i naziva ju desetinskom točkom, a znak za množenje je „x“ ili „.“ (točka dolje). (Vidi sliku 1.)
Drugi je primjer iz Geometrijske vježbenice K. Zahradnika i D. Segena iz 1899. godine gdje se kao decimalni znak rabi točka gore, a decimale se pišu manjim fontom. Kao znak množenja uporabljuje se točka po sredini.
 
U kasnijim udžbenicima i priručnicima u Hrvatskoj ustalilo se do 1980-ih godina pisanje decimalnog zareza kao decimalnog znaka i točke (po sredini) kao znaka za množenje. No, u udžbeniku Matematika 1 - zbirka zadataka, koju je 1984. godine izdala Školska knjiga „uvodi“ se kao decimalni znak decimalna točka. Ovu knjigu navodimo samo kao primjer neobrazložene i neraspravljene promjene i „uvođenja“ decimalne točke kao i nepoštivanje tadašnjega pravopisa. Navodimo to kao primjer nereda jer je Školska knjiga u nizu svojih matematičkih knjiga poslije uporabljivala i decimalni zarez i decimalnu točku (čak i kod istih autora).
Slično je nepromišljeno i ishitreno, bez „svijesti“ o pravopisnoj normi i njezinu poštivanju 2000. godine postupilo i Hrvatsko matematičko društvo. Citirajmo znanstvenice s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Milicu Mihaljević i Lanu Hudeček: „Hrvatsko matematičko društvo preporučuje točku kao decimalni znak, i to je danas često prihvaćeno u hrvatskim matematičkim udžbenicima, iako je u neskladu s pravopisom i hrvatskom normom. Takvo je stanje neodrživo, te se trenutačno može u hrvatskome preporučiti upraba decimalnog zareza. Kad bi se željelo prihvatiti decimalnu točku, trebalo bi promijeniti i normu i pravopisno pravilo.“
Akademik Sibe Mardešić uočio je to odstupanje od decimalnog zareza te je 2006. godine „ugradio“ popravak tako da je dodao decimalni zarez u Nastavni plan i program za osnovne škole u temi u 5. razredu koja sada glasi: „28. Decimalni razlomci: decimalna točka (decimalni zarez)“. Smatrao je da treba vremena za ispravljanje takve nepravopisne prakse i da će se postupno to kasnije potpuno uskladiti s pravopisom. Godine 2015. naši ugledni znanstvenici Igaly, Antonić, Goldstein, Gusić, Huzak, Matas Ivanković, Milin-Šipuš, Runjaić i Škoda napisali su djelo Hrvatsko matematičko nazivlje, koje je izdao Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. U njemu na stranici 17. piše:
 decimala - brojka iza decimalnog zareza,
 decimalni zarez - zarez koji odvaja cijeli dio od razlomljenog dijela decimalnog broja.
Dakle, to je usklađivanje sada moguće vrlo elegantno provesti tako da se u novi kurikul Matematike naznači da je decimalni znak zarez (a ne točka). Po tome bi se novom kurikulu trebali pisati i novi udžbenici i na taj bi se način normaliziralo ovo frustrirajuće stanje učitelja (i roditelja - moje poznanice) kao i nepoštivanje pravopisa i hrvatske norme.
 
c) Sadašnji trenutak
Kako je to u ovome trenutku službeno postavljeno? U prijedlogu Nacionalnog kurikuluma nastavnog predmeta Matematika - Prijedlog nakon javne rasprave, prosinac 2017., koje je Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH objavilo na adresi:
https://mzo.hr/sites/default/files/dokumenti/2017/OBRAZOVANJE/
NACION-KURIK/PREDMETNI-KURIK/matematika.pdf u napomeni (sic!) na stranici 52. (u 5. razredu osnovne škole) piše: Istaknuti da decimalna točka u matematici odgovara decimalnom zarezu u nekim područjima. Može li biti većega neznanja i nepoštivanja hrvatskoga pravopisa i hrvatske norme upravo onih koji su napisali ovu rečenicu?
Ministrica je na to upozorena i zamoljena da ukloni tu napomenu i sve postavi na pravo mjesto. Nažalost, niti je službeno odgovorila da je zaprimila prijedlog, a kamoli da će ga razmotriti. Na isto je upozoreno i Hrvatsko matematičko društvo, koje je bez argumenata odbilo inicijativu o usklađivanju spomenutih preporuka s hrvatskom normom i pravopisom kao i revizijom ostalih matematičkih oznaka koje nisu u skladu s hrvatskom normom. (Čak nije dopustilo predlagačima da tu inicijativu argumentirano obrazlože prije njihova izjašnjavanja o inicijativi.) Što mislite zašto se tako ponašaju? Citirat ću jednoga od sudionika inicijative pokrenute u matematičkoj zajednici, koja je bez obrazloženja i argumentacije odbijena. (N. N. - podatci poznati autoru.)
 Rado očekujem da matematičari pruže ozbiljne protuargumente iznesenomu, da ih u akademskom i dijaloškom duhu zajedno razmotrimo i otklonimo kao prigovore kako bi se i oni dragovoljno, pod snagom dokaza, pokorili ustavnoj odredbi prema kojoj je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i koja posljedično ne dopušta pisanje decimalnog znaka točkom. U suprotnome riskiraju da kraljicu znanosti preinače u enklavu. I dalje N. N. piše: To je pravilo iz jezika prihvatio i normirao Hrvatski zavod za norme. Već spominjanim mjestima pridodajemo da u ispravi „Sastavljanje i oblikovanje hrvatskih norma i drugih dokumenata dostupnih javnosti“ 6 2014-02-20.pdf, iz veljače 2014., na stranici 12. stoji:
http://www.hzn.hr/UserDocsImages/pdf/UPN
Pravila pisanja veličina i jedinica... a) Decimalni znak mora biti zarez.
Zašto to Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH ignorira?
 
d) Što znaju učitelji/nastavnici?
Nudim okladu svakome relevantnom sudioniku da istraži/anketira koliki postotak učitelja/nastavnika, roditelja i ostale javnosti (posebice matematičara ili onih koji ih predstavljaju!) zna o povijesti decimalnog znaka, o pravopisu i hrvatskoj normi. I koje argumente mogu pružiti za uporabu decimalne točke? Jedino u hrvatskoj školskoj matematici izvan engleskoga govornog područja (Hrvatska to jest - ili možda nije po ponašanju „službenih“ osoba?!) uporno se bez argumenata i ignoriranjem održava uporaba decimalne točke. Mogao bih se kladiti da 90 – 95 % čitatelja (ili anketiranih) ovo prvi put čita/saznaje! Što mislite, hoće li se ovo nezakonito i nepedagoško ponašanje dovesti u red?
Ministar je i državni službenik i političar i (najčešće) znanstvenik te očekujem da stanje s decimalnim zarezom uskladi s pravopisom i hrvatskom normom ili pruži ozbiljne protuargumente zašto to nije potrebno ili zašto to neće učiniti te svjesno „riskira da kraljicu znanosti u RH preinači u enklavu"! Čini mi se, sukladno dosadašnjem ponašanju (jer niti jedan dosadašnji ministar to nije uskladio iako je znao za problem) i mojem iskustvu, da će se ignorirati/prešutjeti/omalovažiti ovaj tekst i poziv za sređivanjem stanja jer za to nema vremena zbog drugih „važnijih“ akcija u kurikulnoj reformi.
 
e) Rješenje problema - prijedlog
Rješenje problema i poštivanja pravopisa, tradicije i hrvatske norme moguće je učiniti na neki/neke od sljedećih načina.
1. Dovoljno je da Ministarstvo upozori sve svoje recenzenate službenih matematičkih udžbenika i materijala kao i izdavače i njihove autore, recenzente i lektore da trebaju dosljedno i bez iznimke poštivati naš pravopis te europsku i hrvatsku normu (koja je i međunarodni propis i obveza!) te da u naš školski sustav neće dopustiti uporabu takve literature koja to ne poštuje.
2. Iz prijedloga predmetnoga kurikula Matematike izbaciti spomenutu „Napomenu“ o decimalnoj točki te upozoriti i međunarodnoga recenzenta o propustu elaboriranja te iste činjenice. (Slovenski recenzent nema pojma o tome i zna li on uopće kako je to u Sloveniji?!)
3. Upozorenje o poštivanju pravopisa i hrvatske norme Ministarstvo treba dostaviti u sve škole i svim učiteljime/nastavnicima Matematike i Fizike te AZOO-u i NCVVO-u.
4. Upozorenje objaviti na web stranici Ministarstva kako bi bilo dostupno roditeljima, učenicima i ostaloj javnosti.
5. izdavači školskih udžbenika samostalno mogu odlučiti (bez upozorenja!) o poštivanju pravopisa i hrvatske norme u budućim matematičkim udžbenicima i ostalim materijalima.
6. Hrvatski zavod za norme (HZN) treba upozoriti MZO, AZOO, NCVVO i izdavače o obvezi poštivanja međunarodne/hrvatske norme.
 
Pitanja ili zaključak
 
Retoričko - ili možda ipak nije retoričko – pitanje glasi: Hoće li ministrica
(i u kojoj funkciji?) razmotriti i riješiti ovo za nju i slične „marginalno“ iliti „nebitno“ pitanje? Što mislite, je li ovo „nebitno" i „marginalno“ pitanje u školskoj Matematici u svjetlu poštivanja hrvatskog pravopisa i hrvatske norme? I je li pedagoški i odgojno uskladiti matematički decimalni znak s relevantnim činjenicama hrvatskog pravopisa i hrvatske norme usuprot ignoriranju matematičkih predstavnika u udruzi HMD? Hoće li se eksperimentalni udžbenici i materijali, koji su natječajem zatraženi od izdavača, uskladiti s pravopisom i hrvatskom normom? Ili će se i dalje „gurati glavu u pijesak“? I kako će moja poznanica i ostali roditelji u sličnoj situaciji riješiti odgojni i obrazovni problem svojega djeteta ako se ne poštuju temeljne hrvatske norme i pravopis?
 
Gledajući sve okolnosti i dostupne činjenice, nisam optimist! Mogu ponuditi (opet!) okladu da će ovaj osvrt biti u stilu poslovice „Psi laju, a karavane prolaze!“ i da aktualnu ministricu, aktiviranoga bivšeg ministra i njima bliske osobe/strukture nije briga za hrvatske norme i djelovanje u skladu s hrvatskim interesima. Blisko vrijeme pokazat će jesam li u pravu!
 

Petar Mladinić, prof.

Sve više je dokaza o kancerogenosti bežične tehnologije

 
 
Pojedini hrvatski mediji, osobito elektronski, kao i neki portali objavili su vijest o pronalasku „sakrivenih“ edukativnih materijala (video i letak) koje je na svojoj mrežnoj stranici objavilo hrvatsko Ministarstvo zdravstva, a u kojima se uz savjete upozorava građane na štetnost zračenja mobitela, uz naročito isticanje rizika korištenja bežične tehnologije za djecu i mlade. „Ministarstvo očito nije imalo namjeru napraviti javnu informativnu kampanju, a moralo je ispuniti zadatak iz strategije za širokopojasni internet, što je preduvjet da bi Republika Hrvatska mogla aplicirati na sredstva iz fondova Europske unije“, izjavila je Ankica Kosovec Krželj iz Hrvatske udruge za zaštitu od elektromagnetskog zračenja (HUZEZ). (Napomena: radi se o Strategiji razvoja širokopojasnog pristupa u RH za razdoblje od 2016. do 2020.).
https://i.ytimg.com/vi/QQyS2YzamyI/hqdefault.jpg
Lennart Hardell
 
No, povod mojeg teksta zapravo je najnovija znanstvena objava o štetnosti zračenja baznih stanica za mobitele na ljudsko zdravlje. Znanstvenici glasovitog talijanskog Instituta Ramazzini proveli su opsežno istraživanje na temelju kojeg su objavili rezultate te pozivaju Međunarodnu agenciju za istraživanje karcinoma (IARC) pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji da ponovno procijeni kancerogeni učinak zračenja mobitela i baznih stanica na zdravlje čovjeka. Institut Ramazzini proveo je opsežno, cjeloživotno istraživanje na laboratorijskim životinjama koje su bile izložene istoj razini zračenja koja potječe iz naše okoline od baznih stanica: životinje su oboljele od karcinoma. Američki Nacionalni toksikološki program (US National Toxicology Program, NTP) također je proveo 25 milijuna dolara vrijednu studiju o učincima mnogo više razine radiofrekventnog zračenja koje potječe iz mobitela. Rezultati ove studije također su otkrili pojavu neobične i rijetke vrste karcinoma – švanom srca (Schwannoma) kod muških štakora izloženih višoj dozi zračenja. Studija Instituta Ramazzini o učincima radiofrekventnog zračenja također je otkrila povećanje razvoja malignog tumora mozga (tzv. glia tumori) kod ženki štakora te prekancerogeno stanje, uključujući i hiperplaziju Schwannovih stanica kod oba spola štakora. Rezultati opsežne studije Instituta Ramazzini izazvali su veliku medijsku pozornost, osobito u Italiji, o čemu je opsežno izvijestio „Corriere di Bologna.“
 
Znanstvenici Institua Ramazzini izložili su radiofrekventnom zračenju 2448 Sprague-Dawley štakora (albino štakori koji se najviše koriste u laboratorijima za biomedicinska istraživanja) od pretporođajnog razdoblja pa sve do njihovog prirodnog uginuća – štakori su svakodnevno tijekom 19 sati bili izloženi radiofrekventnom zračenju (1.8 GHz GSM radiofrekventno zračenje od 5, 25 i 50 V/m). Štakori su bili izloženi istom radiofrekventnom zračenju koje emitiraju antene baznih stanica, a razine izloženosti bile su daleko niže od onih koje je koristio US NTP u svojim studijama o učincima zračenja mobitela. Ovdje moram istaknuti da su rezultati istraživanja Instituta Ramazzini i američkog Nacionalnog toksikološkog programa (US NTP) objavljeni gotovo istovremeno, tj. početkom ožujka 2018.  
 
Znanstvenica Fiorella Belpoggi (PhD), autorica studije i ravnateljica odjela Istraživanja u Institutu Ramazzini izjavila je slijedeće: „Naši nalazi o razvoju karcinoma kod štakora izloženih istoj razini radiofrekventnog zračenja iz okoline podudaraju se i potkrijepljuju rezultate studija američkog Nacionalnog toksikološkog programa o učincima zračenja mobitela. Rezultati studija Institua Ramazzini i US NTP otkrili su porast razvoja istih vrsta tumora srca i mozga kod Sprague-Dawley štakora. Obje ove studije zajedno daju dovoljan i čvrst dokaz na temelju kojeg pozivamo Međunarodnu agenciju za istraživanje karcinoma (IARC) da ponovno procijeni kancerogenost i na temelju toga promijeni klasifikaciju kancerogenog potencijala radiofrekventnog zračenja na ljude.“ Naime, Međunarodna agencija za istraživanje karcinoma 2011. svrstala je radiofrekventno zračenje u grupu 2B – „moguća kancerogenost za čovjeka.“
 
Dr. Ronald Melnick, Ph.D., viši znanstveni savjetnik u „Environmental Health Trust / EHT“ je rekao: „Vlade moraju postrožiti propise u svrhu zaštite javnosti od ovog štetnog zračenja“, dok dr. José Domingo (PhD), profesor toksikologije na Sveučilištu Reus (School of Medicine, Reus University, Katalonija, Španjolska) i glavni urednik časopisa „Environmental Research“ ističe kako ovaj znanstveni tekst koji dolazi od jedne najrenomiranije svjetske znanstveno-istraživačke institucije (Institut Ramazzini) mora pobuditi veliku zabrinutost zbog štetnog učinka elektromagnetskog zračenja iz baznih stanica.
 
„Rezultati istraživanja američkog Nacionalnog toksikološkog programa zajedno s rezultatima Instituta Ramazzini dodatno potkrjepljuju studije našeg tima kao i svih ostalih koji jasno dokazuju da radiofrekventno zračenje uzrokuje specifične tumore - vestibularni švanom i gliome, te stoga mora biti klasificirano kao kancerogeno za čovjeka“, tvrdi dr. Lennart Hardell (PhD), liječnik-epidemiolog Sveučilišne bolnice u gradu Örebro, Švedska (Department of Oncology, University Hospital, Örebro) koji je objavio mnogo radova o uzrocima karcinoma iz okoliša, uključujući i kancerogene učinke herbicida/defolijanta „Agent Orange,“ drugih pesticida te radiofrekventnog zračenja mobitela. (Objašnjenje: vestibularni 'švanom' je intrakranijalni tumor 8. moždanog živca koji nastaje od Schwannovih stanica – još se naziva i akustični neurom ili tumor akustičnog živca. Gliomi su primarni tumori koji nastaju iz parenhima mozga).
 
„Sve je više dokaza o kancerogenosti bežične tehnologije i to više ne smijemo ignorirati“, izjavio je profesor emeritus Anthony B. Miller (University of Toronto Dalla Lana School of Public Health). David O. Carpenter, liječnik, bivši dekan „School of Public Health“ / University at Albany, upozorava: „Ova studija povećava zabrinutost jer život/ stanovanje blizu baznih stanica predstavlja opasnost za zdravlje čovjeka. Vlade moraju poduzeti odgovarajuće mjere u svrhu smanjenja naše izloženosti radiofrekventnom zračenju. Bazne stanice ne smiju biti u blizini škola, bolnica ili naših domova.
 
Javnozdravstvene agencije trebaju provesti edukaciju javnosti o tome kako će smanjiti izloženost radiofrekventnom zračenju iz svih izvora bežićne tehnologije – bilo iz baznih stanica ili mobitela ili bežićne (Wi-Fi) tehnologije u školama.“ Carpenter je posebno naglasio slijedeće: „Ovo je osobito bitno jer sadašnji novi planovi predviđaju postavljanje malih baznih stanica 5G i to na svakih 300 metara u svakoj ulici diljem zemlje. Ove „male“ 5G antene imati će za posljedicu daljnje kontinuirano izlaganje svake osobe štetnom zračenju – bilo da prolazi ulicom ili živi u blizini. Takva povećana izloženost radiofrekventnom zračenju povećati će rizik od razvoja karcinoma i drugih bolesti kao što je elektro-hiperosjetljivost.“ Komentirajući najnovije rezultate o učincima radiofrekventnog zračenja, dr. Devra Davis (PhD), predsjednica „Environmental Health Trust/EHT“ izjavila je kako nalazi studije Instituta Ramazzini nisu neočekivani, jer je ranija studija provedena na „Jacobs University“ otkrila da niske doze radiofrekventnog zračenja kod laboratorijskih životinja uzrokuju razvoj i rast tumora (rezultati ove studije objavljeni su u travnju 2015.).
 
U siječnju 2017. (od 23. do 26. 1. 2017.) održana je međunarodna konferencija na kojoj su govorili svjetski stručnjaci o štetnim učincima bežićne tehnologije na zdravlje čovjeka. Konferenciju su su-sponzorirali „Environmental Health Trust“ i „Israel Institute for Advanced Study“, Hebrew University. Predavanje je tada održala i dr. Fiorella Belpoggy (PhD) iz Instituta Ramazzini koja je predstavila nalaze studije o značajno niskoj porodnoj težini laboratorijskih životinja izloženih radiofrekventnom zračenju. I ovi nalazi Instituta Ramazzini podudaraju se s rezultatima studije američkog Nacionalnog toksikološkog programa koja je također otkrila nisku porodnu težinu životinja izloženih radiofrekventnom zračenju. Stoga je dr. Belpoggi preporučila „maksimalan oprez za djecu i trudnice“.
 
U slovenskim školama zabranjena bežična tehnologija
 
Određene države diljem svijeta već su usvojile/donijele preporuke o mobitelima, bežičnom (Wi-Fi) zračenju i zdravlju, a prema tvrdnji EHT-a Slovenija ima jednu od (naj)strožih preporuka u svrhu zaštite građana. Mnoge škole diljem svijeta također su zabranile bežičnu tehnologiju u školama ili su donijele uredbe o bitnom smanjenju izloženosti bežićnom zračenju predškolske i male školske djece (više o tome: „Database of Worldwide policies on cell phones, wireless and health“ – https://ehtrust.org ).
 
Hoće li konačno reagirati i hrvatsko Ministarstvo zdravstva i javnozdravstvene službe u svrhu zaštite zdravlja svih hrvatskih građana, osobito djece?
 
Izvor: Naslov originalnog znanstvenog teksta Instituta Ramazzini:
1. „Report of final results regarding brain and heart tumors in Sprague-Dawley rats exposed from prenatal life until natural death to mobile phone radiofrequency field representative of a 1.8 GHz GSM base station environmental emission“ objavio časopis „Environmental Research“ (ELSEVIER) a dostupan je i na www.sciencedirect.com pod istim nazivom.
2. US National Toxicology Program/NTP: TR-595: NTP Studies of Cell Phone Radiofrequency Radiation (Rats/štakori); TR-596: NTP Studies of Cell Phone Radiofrequency Radiation (Mice/miševi): https://ntp.niehs.nih.gov/about/org/sep/trpanel/meetings/docs/2018/march/index.html
3. „Tumor promotion by exposure to radiofrequency electromagnetic fields below exposure limits for humans“ objavio znanstveni časopis: „Biochemical and Biophysical Research Communications,“ Vol. 459(4), 17. 4. 2015., str. 585-590  (www.sciencedirect.com)
 

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

Otkrivanje tople vode umjesto valjanih odgovora na važne izazove

 
 
(Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi – kritike i vizije (HAZU, 2017., urednik Vladimir Paar)
 
Šime Šuljić, prof., Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile, Pazin
 
U Školskim novinamaod 31. siječnja 2017. u članku Obrazovne aspiracije učenika u neskladu s njihovim obrazovnim postignućima govori se o istraživačkome projektu „O učenju 2015./2016.“,koji su proveli dr. sc. Zrinka Ristić Dedić i dr. sc. Boris Jokić, istraživači iz Instituta za društvena istraživanja, u osnovnim školama četiriju hrvatskih županija. U članku se ističe da „serija ‘O učenju 2015./2016.’ nije pisana u obliku klasičnoga znanstvenog rada, nego predstavlja pokušaj popularizacije istraživanja odgoja i obrazovanja i prilog široj javnoj raspravi o mogućnostima razvoja odgojno- obrazovnoga sustava u Republici Hrvatskoj.”.
http://www.fer.unizg.hr/_news/icons/7729f9f4f5ccb7d450ef17493ce3a4df1872_icon.jpg
Šime Šuljić
 
Ovim osvrtom želim se odazvati baš toj široj javnoj raspravi. U spomenutome članku, a i inače u javnim raspravama, polazi se od nekih teza koje se predstavljaju kao neupitne i kao da je postignuto opće suglasje pa te teze mogu biti polazište za reformu sustava. Moj je odgovor zapravo reakcija na takve teze, a objavljeni članak samo je povod. Na početku članka stoji: „Jedan je temeljni cilj, kako to ističu voditelji projekta, a to je utvrditi kako učenici uče, što treba učiniti da im se pomogne u učenju i što bi se moglo učiniti na razini škole, regije ili države da djeca napokon nauče kako učiti.“.
 
To da će učenici naučiti kako učiti bila je jedna od udarnih fraza u promoviranju Cjelovite kurikularne reforme, ali ostalo je neobjašnjeno kako će se to postići. Posebno jer je odgojna sastavnica školstva žalosno zapostavljena, a naučiti kako učiti poglavito je odgojno, a ne obrazovno postignuće. Ako matični fakulteti tijekom pet godina nisu osposobili svoje studente, promaknute nastavnike, da uče djecu nastavnoj disciplini za koju su najpozvaniji, tko će ih drugi za to osposobiti? Dobro je poznato da se na isti način ne uči Matematika, strani jezik ili Biologija, pa prema tome nije isto ni naučiti kako što učiti. Ako netko treba osposobiti nastavnika da nauči učenika učiti, onda su za to ponovno odgovorni matični fakulteti.
Međutim, nigdje u najavi Cjelovite kurikularne reformenije spomenuta reforma ustanova koje odgajaju i obrazuju učitelje i nastavnike. Svi fakulteti sada isporučuju prenositelje znanja, a znanja o tome kako nekoga naučiti učiti nisu sastavni, a kamoli temeljni, dio njihove naobrazbe. Možemo krenuti i od pretpostavke da predmetni nastavnici zapravo raspolažu takvim kompetencijama, ali da zbog vrijedeće organizacije sustava, danih kurikula, društvenoga ozračja u školama i drugih okolnosti ne mogu pobuditi taj potencijal u učenicima. Međutim, prijedlozi kurikula koje je iznjedrila Cjelovita kurikularna reformanisu baš davali neka jamstva da će se u ustrojstvu nastave dogoditi ikakve promjene i da će učenik „napokon naučiti kako učiti“. Riječ napokon u toj sintagmi nastavnike će s pravom zasmetati. Iako je istina da rezultati državne mature i drugih vanjskih vrjednovanja pokazuju mizerna postignuća nemalenoga broja učenika, ipak naš sustav iznjedri velik broj učenika s visokim postignućima u učenju, a za koje ujedno sasvim sigurno možemo reći da su naučili kako učiti.
 
Inače, svima koji nikada nisu osjetili težinu poučavanja u učionici, a takvi su i stručni suradnici koji su pomogli u realizaciji ovoga projekta, sintagma „naučiti kako učiti“zvučat će vrlo primamljivo. Izgleda kao ključ školskoga uspjeha jer ako učenik time ovlada, onda će lako svladati svaki nastavni predmet pojedinačno. Možda mu više ni učitelj ne će biti potreban! U nastavnoj je praksi dobro poznato da je „naučiti kako učiti“dugotrajan proces i svladava se samim učenjem nastavnih sadržaja, postupaka i vještina. Kroz nekoliko stoljeća javnih škola razvijene su posebne metodičke zbirke testova, zadataka, postupaka, vježbâ... koje učenici trebaju savjesno proći. „Bez muke nema nauke“, kaže narodna mudrost. S vremenom se stekne generička kompetencija „naučiti kako učiti“, ali to se događa negdje pri kraju učenja nastavnoga predmeta. Ona je posljedica učenja, a ne uzrok koji može pomoći da i bez muke bude nauke. Naravno da je na učitelju i sustavu da dobro postave odgojno-obrazovne ciljeve i biraju načine poučavanja. Učiti kako učenike poučavati, kako ih naučiti učiti može se i od drugih učitelja i obrazovnih sustava. U istome broju Školskih novinaobjavljen je članak o Šangaju, kineskome gradu koji bilježi izvrsne rezultate na PISA testiranju baš pod naslovom Kako preslikati tuđi uspjeh u svoj obrazovni sustav: „Za početak, svaki je učitelj specijaliziran za određeni predmet – ako poučava matematiku, onda čini samo to. Ovi specijalizirani učitelji osposobljavaju se u tom području najmanje pet godina, i to za određene dobne skupine, a za to vrijeme stječu dragocjena znanja o tome kako djeca uče, ali i kako dublje razumjeti predmet koji poučavaju.”
 
Ako mi u ovome trenutku nemamo osposobljene učitelje po školama da dobro obave svoj posao, nisam sklon vjerovanju da se oni lako mogu „popraviti” kroz nekoliko „vikend-edukacija za ključne kompetencije”. U tome slučaju nema drugoga puta nego krenuti od fakulteta koji 'isporučuju' nastavnike. U proteklih smo deset godina, koliko se govori o potrebi promjene paradigme podučavanja, već mogli reformirati četvrtinu zbornice. Šangajski primjer pokazuje da se naobrazba učitelja mora dogoditi unutar struke. I doista, ako je potrebno, radije ću kao nastavnik odslušati još koji semestar na matičnome fakultetu nego slušati 'stručnjake opće prakse' koji misle da znaju kako treba raditi u razredu, a nakon što odslušaš izlaganje ili radionicu, jasno ti je da s takvim stilom oni ne bi ‘preživjeli’ ni prvih deset minuta u razredu, na satu na kojemu treba izlagati sadržaje nastavnoga predmeta.
 
Posebno su ispod svake razine bile masovne i skupe edukacije za uporabu IKT-a u nastavi. Zaključak je istraživanja: „generalna spoznaja jest da naša djeca ne uče redovito, da uče isključivo dan prije pismenog ili usmenog ispita”. Da bi se to otkrilo, nije potrebno provoditi istraživanje. Svakomu tko radi u školi to je jasno. U tome smislu ni drugačije pisani kurikuli ni edukacije učitelja kako učiti učenika, ništa neće promijeniti. Učenici uče tako jer imamo ugrađen pogrješan hardver u odgojno-obrazovni sustav, a to je famozni Pravilnik o ocjenjivanju,koji propisuje da se učeniku prvašiću pisani ispit najavi najranije pet dana unaprijed, a da se roditelju objavi vremenik svih pisanih ispita na početku odgojno-obrazovnoga razdoblja. Taj se vremenik pisanih ispita na mrežnim stranicama škole često naziva čak i „vremenik ocjenjivanja“. Umjesto da pustimo učenika, bar onoga mlađega, da prolazi kroz proces učenja kao kroz igru, pa ako ga i stavljamo pred test, da bude potpuno opušten, mi moramo nanizati rokove kao da se nalazi na fakultetu. Od prvoga razreda osnovne škole!
 
Naravno da se usiljena situacija prenosi na obitelj i odgoj učenja za ispit više nikada neće nestati, pogotovo jer su školske ocjene jamstvo izbora željene srednje škole. Slažem se da učenici ne bi trebali pisati dva ispita u istome danu, pa ako to možda i treba nekim pravilnikom regulirati u predmetnoj nastavi, kakva smisla to ima u razrednoj nastavi s jednim učiteljem za sve predmete? Kakva smisla ima jednako vremenski ograničiti usmeno odgovaranje učeniku od sedam godina i onome od devetnaest godina? U zadnje se vrijeme mnogo govori o tome kako bi učenici trebali učiti s razumijevanjem, a ne „bubetati“činjenice, ali se zaboravlja da je za to ipak nužno usvojiti najosnovnija znanja i neke vještine do automatizacije. Čak ni provjeru toga minimuma, koje bi po naravi stvari trebalo znati u svakome trenutku, učitelj u Hrvatskoj ne može provesti nenajavljeno nego mora zakazati najmanje pet dana ranije. Sve to pridonosi cjelovitome odgoju za učenje pred ispit.
 
I dok su nam oči uprte u mnoge detalje zapadnih odgojno-obrazovnih sustava, nitko u raspravama ne upire prstom u taj rigidni pravilnik. Tko u svijetu ima takvo što? Kampanjski će se učiti sve dok je takvih pravilnika. „Evidentno je da naši učitelji, predmetni nastavnici, stručni suradnici svihprofila, kao i ravnatelji ulažu veliki napor da bi u školama bilo bolje. Naime, istraživanje je jedinstveno upravo po tome što je potaknuto od spomenutih stručnjaka i došlo je iz samih škola i školskih pedagoginja i pedagoga koji su htjeli vidjeti što napraviti u školama da se stanje najprije analizira, da se detektiraju slabe točke pa da se onda stanje i popravi. Jer u školama postoji želja i volja za promjenom, ali sustav u svojoj tromosti ne pruža uvijek optimalne uvjete za promjene.”
 
Nisam siguran da je to što je ovo istraživanje potaknuto iz samih škola dovoljan dokaz da učitelji i ostali stručnjaci ulažu veliki napor ne bi li u školama bilo bolje i da je jedini problem u sustavu kao takvom. Ljudi smo i sama želja za promjenom ne znači da smo napravili dovoljno koraka u pravome smjeru. Možemo li optužiti sustav baš za sve? Na primjer, u članku se iznosi i ovaj rezultat istraživanja: „Učenicima je u istraživanju ponuđena formulacija ‘Drugi mi učenici šapću kad ne znam odgovor’. Premda se i na ovu aktivnost može gledati sa simpatijama, praksa šaptanja u slučaju kada se ne zna odgovor također ukazuje na neetična ponašanja u odgojno-obrazovnom procesu. Čak 57 posto učenika četiri sjeverozapadne županije odgovara da im kolege ‘često’ ili ‘gotovo uvijek’ šapću kad ne znaju odgovor.” Iz ovoga bi se moglo zaključiti da oko tri petine učitelja osnovnih škola dopušta takvo neetično ponašanje ili da nisu sposobni upravljati razredom. Sustav možda nije najbolje pravno regulirao taj i slične probleme, možda ni stručne službe škole ne stoje na strani učitelja, ali ono što učitelj može napraviti jest prekinuti ispitivanje u kojemu se takvo što događa.
 
Nisu ni nastavni programi krivi za sve! Uostalom, oni su u velikoj mjeri, što se osnovne škole tiče, podudarni s programima u svijetu. Oni nikoga ne tjeraju da traži prekomjerno učenje napamet, ničim ne sprječavaju kreativan rad u razredu, da se pošteno ispituje i realno ocjenjuje. Ne razumijem zašto se i u ime čega skida svaka odgovornost s učitelja za stanje u učionici? Je li nepostavljanje odgovornosti učitelja posljedica toga što se nitko u javnome prostoru ne usudi, makar načelno, postaviti i odgovornost učenika za svoja postignuća?
 
Projektanti reforme morat će kad-tad razgraničiti polja odgovornosti pojedinih čimbenika sustava i to jasno reći. Ni o tome problemu i mogućnostima njegova rješavanja nismo mnogo čuli tijekom najavljivanja „reforme svih reformi”. Većina rezultata ovoga istraživanja zapravo je očekivana i ne predstavlja neko iznenađenje - za sve koji rade u školi i imalo promišljaju o okolnostima u kojima rade. Uključujući i tezu iz naslova članka. Nije nikakvo čudo što učenici slabijih obrazovnih postignuća i dalje imaju osobna nadanja u pogledu svoga budućeg mjesta i puta kroz odgojno-obrazovni sustav. Uostalom, iluzije imaju i oni koji su uvjereni da će kurikul s razrađenim „ishodima učenja” razjasniti učenicima slabijih obrazovnih postignuća što i koliko trebaju naučiti za pojedinu ocjenu. Iz vanjskoga vrjednovanja znanja, a pogotovo iz međunarodnih istraživanja, poznato je da naši učenici, više nego učenici ostalih zemalja, imaju više nezapočetih zadataka, to jest zadataka koje nisu ni pokušali riješiti. Tko zna do koje su razine razumijevanja učenici uopće pročitali zadatak. Sasvim je moguće da je učenik zadatak površno pogledao da bi ga klasificirao u kategorije „to znam“ ili „to ne znam“. U susretu s učenicima prvih razreda različitih smjerova srednje škole vrlo je lako uočiti da postoje učenici koji pročitaju i aktivno pristupe rješavanju zadatka i oni koji ga ne pročitaju s razumijevanjem te čekaju upute što raditi. I jedni i drugi učenici dolaze iz istih škola, čak i iz istih razreda. Koji je uzrok toj naučenoj bespomoćnosti? Kako i kada nastaje? Je li samo odgojno-obrazovni sustav odgovoran za nju? To su pitanja na koja bih volio da odgovori neko dubinsko istraživanje. Takva su nam istraživanja potrebna, a ne populistička izvješća koja otkrivaju 'toplu vodu'.
 
Za kraj bih rekao da je uistinu važan podatak o broju predmeta, koji je prevelik i na dnevnoj i na tjednoj bazi. Ali zašto to isti istraživači nisu ni pokušali razrješavati prijedlozima Cjelovite kurikularne reforme koju su vodili? Zašto ih to tamo nije mučilo, a u istodobno provedenome istraživanju to su utvrdili kao problem?  
 
(Nastavak slijedi)
 

Vladimir Paar, urednik, Zagreb, 7. svibnja 2017.

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 21/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1717 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević