Get Adobe Flash player

Treba poučavati potrošače da je PET, koji se može reciklirati, zapravo zelenija opcija

 
 
U članku Iz opisa sam se prepoznao kao prpošitelj (HF, 2. kolovoza 2019.) najavio sam da će povremeno tekstovi biti iz serije Dnevnik jednog prpošitelja. Jedan od poticaja za prvi tekst je analiza proizvodnje s pomoću vodnog traga u članku „Novi klimatski alarm, manje mesa, više bilja“ snizilo bi količinu stakleničkih plinova“ (VL, 9. kolovoza), svestranog novinara Zorana Vitasa. Osim središnje teme, vodnog traga pojedinih proizvoda osvrnut će se i na neke druge teme. Tekst obuhvaća razdoblje od 2. do 14. kolovoza. Od otkrića da „Trumpove slamke“ ne zadovoljavaju jedan važan uvjet kružnog gospodarstva, nasjedanju na izmišljene vijesti (fake news), spoznajom da postoji u Hrvatskoj „Zero waste Croatia“ (Bez otpada u Hrvatskoj) do gubitka povjerenja u vjerodostojnost „National Geographic Magazine“ i navođenja usporednih podataka proizvoda po kriteriju vodnog traga.
https://greenthatlife.com/wp-content/uploads/2019/04/plastic-straws.jpg
Donald Trump odlučio je financirati svoju kandidaturu za ponovni izbor kao predsjednika SAD-a. Prodajom plastičnih slamki s ugraviranim natpisom TRUMP. U svojoj propagandnoj poruci na Twitteru najavio je da prodaje snop od 10 slamki za 15 USD. U opisu među ostalim piše da se mogu reciklirati. No, u skladu s odredbama Federal Trade Commission Green Guide smatra se da te slamke ne zadovoljavaju „zelene kriterije recikličnosti“ (29. 7. 2019.). Dakle ne mogu se reciklirati (HF, 2. kolovoza). Dopuna. O primjeni FTC kriterija saznao sam iz teksta kojeg u Hrvatskoj najvjerojatnije dobivam jedini, kao član Society of Plastics Engineers (SPE).
 
Svi nam tumače da je problem jednokratna plastika. To promiču na filmskim festivalima, igrači američkog nogometa, hrvatski glazbenici i kostimografkinje te mnogi drugi. Što su o tome rekli još odavno Platon i Aristotel? Davali su prvenstvo formi (obliku) kao prvom načelu postojanja, nastajanja i spoznaje. Forma je nositelj svekolikog nastajanja, promjene, kao prijelaz od sposobnosti za posjedovanje neke forme (materija i energija, npr. jednokratna plastika, poput polietilena) do akta stvarnog posjedovanja forme, informacije, plastični proizvod, npr. plastična vrećica s ručkama (Cres, 2006).
 
Tjedan 5. kolovoza je započeo loše. Dobio sam tekst iz pouzdanoga izvora, a on iz svog. Povezane su rekordne temperature tih dana u Kuvajtu od 63 stupnja Celzija s taljenje nekih plastičnih dijelova osobnih vozila. Naknadno, u Zagrebu izmjerena je temperatura u vozilu od 81 stupanj Celzija. Jedan mladac je javio. Slike su iz Londona. Naime jedna staklena zgrada konkavnog oblika stvarno je talila dijelove automobila.
Čitajući u MSU-u prospekt Zagreb, uočio sam tekst da u Hrvatskoj postoji udruga „Zero waste Croatia“ čije je osnivanje pokrenula Zadranka Anamarija Prgomet. Pretpostavljam završena studentica Tekstilno-tehnološkog fakulteta. Ideja o nultom otpadu bilo čega, preuzeta je iz ciljeva „Zero Waste Movement“. Tema traži opsežan tekst. Ovdje samo dio objašnjenja tog pokreta. „Pokret "bez otpada" način je života u kojem ljudi imaju za cilj potpuno ukloniti svoj otpad. To znači bez plastike, bez ambalaže i bez smeća.“ Komentar, zagovornici tog Pokreta ne razumiju osnovnu prirodnu zakonitost. Za život nam je potrebna energija koju dobijemo unošenjem hrane (materija). Međutim i ovdje imamo ostatak. Kojim se pune, sada svuda preopterećeni, kanalizacijski sustavi. Osobito u turističkim mjestima.
 
Najveće razočarenje doživio sam 8. kolovoza. Za mene je „National Geographic Magazine“ bio pojam vjerodostojnosti. Tražilica navodi 132 milijuna tekstova, od čega u Hrvatskoj 600 tisuća. U jednom od novijih brojeva u tom Magazinu objavljena je vijest da se u oceane ubacuje 9 milijardi tona plastike godišnje. Ponovno zahvaljujući članstvu u SPE ekskluzivno. Član SPE 25 godina Theodore Held uputio je protestno pismo NGM-u na koje nikada nije primio odgovor. Očito da u NGM nisu nikada čuli za najveći svjetski autoritet za plastični otpad, prof. dr. sc. Jennu Jambeck. Po njezinoj procjeni u oceane ulazi oko 8 do 9 milijuna tona plastičnog otpada godišnje. Tu brojku inače rabi većina protivnika plastike. Prema jednom njezinom koautorskom članku, od 1950. do sadašnjosti proizvedeno je ukupno oko 8 do 9 milijardi tona polimera (plastike, elastomera, boja, ljepila, vlakana).
 
U nastavku te rasprave došao sam do teksta „Plastika i okoliš“, opsega 1,5 autorski arak. Nažalost nema u Hrvatskoj, barem trenutno, zainteresiranih za tu studiju. No, ima interesa i novaca za raznorazne „zelene“ i promidžbu njihovih faktoida. Koji nam nude papirnate ili pamučne torbe. Odnosno, staklene čaše. Evo ekološke računice Nenada Raosa. Za zagrijavanje 0,5 L vode na temperaturu od 40 stupnjeva Celzija, treba potrošiti 1,82 g metana. Dovoljno za izradu plastične čaše. A gdje je deterdžent? Vrlo je bio poticajan tekst Z. Vitasa. Kao kriterij opterećenja okoliša koristio je potrebnu količinu vode u litrama za pravljenje 1 kg proizvoda. To je vodni trag (water footprint). Čokolada 20.000, govedina 15.415, maslac 5.553 a tjestenina 1.849 L. Poticaj za proširenje liste.
Prema podacima „Water Footprint Network“ u Indiji se troši za pamuk 22.500 L. Postoji i nešto niži podaci. Ali pamuk, pretvoren u traperice, vrlo je „žedan“. A za plastične vrećice s ručkom, mase 4 g, koju dobijem kada kupujem kruh? Masu od 1 kg čini 250 vrećica, za što je potrebno samo 180 L ili 0,72 L po vrećici.
 
Tjedan koji je započeo 12. kolovozom donio je dvije zanimljive vijesti. U SAD propao je jedan reciklar PET-a [poli(etilen-tereftalat)] jer je trenutno reciklat skuplji od novog PET-a. Tog dana zbio se vrlo zanimljivi događaj. Jedan portal objavio je tekst „Njemačka planira zabraniti plastične vrećice“. U njemu je pisalo (po sjećanju) da se namjerava vrećice zamijeniti mrežicama. Kada sam ponovno pogledao u članak na portalu, tog dijela teksta više nije bilo. Netko mi je rekao da jedan lanac u Hrvatskoj ima takve mrežice. Kada sam pitao u trgovini, nisu znali objasniti kakav je to materijal. Izgleda da je načinjen od tzv. netkanog tekstila. Nažalost za protivnike plastike, netkani tekstil je proizvod plastičarske industrije. Dan koji je slijedi bio je obilježen malim zahvatom. Prpošitelj pita profesionalce je li znaju koliko njihovih proizvoda stane u masu od 1 kg. Ne zna nitko, a ugrađuju ih svaki dan. Sitnica, 31 milijun komada načinjenih mikro injekcijskim prešanjem. Stiže vijest da je članak o mikroplastici “fake news“. Ali i odobrenje da se svi članci koje objavi autor u navedenoj rubrici mogu slobodno prenositi. Dakle bit će još raskrinkavanja.
 
Posljednje vijesti u ovom Dnevniku su: ugljikova vlaka proizvodit će se po njemačkom postupku od algi. Posebno je zanimljivi komentar vrlo iskusne novinarke Clare Goldsberry. »Što je bolje za okoliš: Kompostirana bioplastika ili PET? Odgovor vas može iznenaditi. Mnogi se stručnjaci u industriji slažu i pokušavaju razuvjeriti nedovoljno upućeno općinstvo o mitovima kako su bioplastični materijali, poput PLA (polilaktid na osnovi mliječne kiseline) bolje rješenje. Treba poučavati potrošače da je PET koji se može reciklirati zapravo zelenija opcija. To što nešto zvuči ekološki, ne znači da je i ekološki bolje.«
Tko o čemu Prpošitelj o plastici.
 

Profesor emeritus Igor Čatić

Ocjenjivanje i rangiranje

 
 
U novinama i drugim medijima vidimo naslove tipa: „Maturu nisu pali samo učenici nego i profesori i roditelji.“ Nigdje nisam vidio da je netko prozvao one koji odlučuju o maturi, ocjenama, sadržaju i terminu ispita. Ministrica Divjak izjavljuje da sustav treba mijenjati! Ravnateljica NCVVO-a Katavić kaže da su odgovorni svi oni koji čine ovaj sustav!
Što reći na ove izjave? Javno treba upitati nadležne iz spomenutih institucija da argumentirano kažu što one smatraju sustavom i što treba mijenjati te odakle crpe informacije za svoje tvrdnje! Ovako to izgleda kao bacanje pijeska u oči javnosti kako ne bismo saznali koji su uzroci, a kamoli tko su „zaslužni“ za ovaj veliki uspjeh antikorupcijskog projekta.
https://compote.slate.com/images/65c5fcc8-8bd8-4cf4-b49a-44064f2a8ceb.jpg
Da, dobro ste pročitali! Matura je prije desetak godina predstavljena kao antikorupcijski projekt! Ovo su (ovogodišnji)  rezultati tog projekta: 8800 učenika (i njihovi roditelji) nisu uspjeli korupcijskim alatima ostvariti uspjeh, a njihovi su nastavnici očito ti koji su im omogućili dosadašnju uspješnost završavanja školovanja, ali sada to ne mogu.
 
O ocjenjivanju/rangiranju
 
Razmotrimo neke činjenice kojima se oslikava ocjenjivanje/rangiranje.  Svaki nastavnik ima svoje testove i kriterije kojima „mjeri“ znanje i ostale komponente koje rezultiraju ocjenom u svjedodžbi. Ta neobjektivnost još je mogla i prolaziti dok ocjene nisu dobile novu i presudnu ulogu za upis u srednju školu i na fakultet. Tada je započeo novi proces – svi učenici imat će prosjek 5,0 s kojim se onda ne mogu rangirati za upis. Uzgred, zatvaramo oči na činjenicu kako nam djeca na školskim ispitima prepisuju i šapću jedni drugima odgovore kako bi postigli bolju ocjenu. I hvale se kada uspiju u toj aktivnosti. Naime, pošteni i etični sustavi to ne dopuštaju. Takvo je ponašanje na sadašnjoj maturi svedeno na minimum. Čak su ove godine učenici pisali olovkama NCVVO-a. Zbog neprirodno visoke frekvencije izvrsnih ocjena  i problema rangiranja na upisima fakulteti i „elitne“ škole svojedobno su uveli prijamne ispite. Ni to nije dalo očekivani rezultat nego je polučilo nove probleme i optužbe, pa se zbog toga uvodi državna matura kao antikorupcijski projekt. I sad smo tu gdje jesmo!
 
Neka netko od prosvjetnih vlasti objasni zašto se školske ocjene uspoređuju s ocjenama na maturi kada su to neusporedivi procesi. Posebice kada se pragovi uspješnosti na maturi postavljaju tek nakon što se pregledaju testovi, a ne unaprijed! Narod bi rekao da se uspoređuju kruške i jabuke. Skicirajmo stanje u nastavi matematike i na maturi. Nitko nije objektivno istražio dobre i loše strane nastave školske matematike. Niti su sadržaji modernizirani, niti su prilagođeni potrebama drugih struka, niti se eksplicitno zna što čini abecedu bez koje nema matematičke pismenosti, tj. koji su matematički pojmovi i procedure koje svaki učenik na kraju školske godine i na kraju školovanja mora znati. Zato i imamo A i B razinu na maturalnom ispitu koje su proceduralno iste, ali sadržajno različite. Koji teorijski model stoji iza toga? I zašto?
 
Novi smjerovi kontinuiranog ispitivanja i evaluacije matematičkog znanja
 
Hrvatska udruga nastavnika istraživača HUNI (www.huni.hr) osmislila je (i dijelom već provela) projekt kojim se ispituje elementarno poznavanje linearne, kvadratne i eksponencijalne funkcije. U tu su svrhu definirane tri razine pitanja i zadataka sukladno Van Hieleovom teorijskom modelu (koji ima pet razina) te koje bi svi učenici trebali u svojem školovanju postizati. U projektu sudjeluju 5 osnovnih škola sa 155 učenika te  9 gimnazija i 1 tehnička škola s 1181 učenikom. Škole su iz Osijeka, Vukovara, Zagreba, Metkovića, Splita, Zadra, Rijeke i Pule. Testovi i rezultati ispitivanja objavit će se na kraju dvogodišnjeg istraživanja.
 
Ovdje ćemo ilustracije radi navesti dva zadatka treće van Hieleove razine i rezultat rješavanja u 8. razredu OŠ i 1. razredu gimnazije, koje je u svibnju provedeno u deset gimnazija i pet osnovnih škola. Ove navedene zadatke rješavalo je 155 osnovnoškolaca i 398 gimnazijalaca.
Zadatak 1.
Teta Marina ima problem sa sudoperom. Naime, „zaštopan“ je već tjedan dana pa se ona raspitala o cijeni rada dvojice najboljih vodoinstalatera u gradu. Saznala je da majstor Marko naplaćuje svoj dolazak 50 kn i 36 kn po satu rada, dok majstor Stipe uzima 35 kn za dolazak i 39 kn po satu rada. Teta Marina je neodlučna, pomognite joj.
a) Odredite algebarske prikaze funkcija koji prikazuju ovisnost cijene trajanja popravka (u satima) za oba majstora.
b) Ako je maleni kvar koji se može popraviti za tri sata, isplativije je zvati majstora ___________, ali ako je potrebno šest sati rada, više se isplati pozvati ______________.  Za ______ sati rada obojica će majstora naplatiti jednaki iznos od _____ kn.
Zadatak je riješilo 25 osnovnoškolaca, tj. 16 % i 208 srednjoškolaca, tj. 52 %. Ovaj je zadatak vrlo sličan 11. zadatku koji je bio ove godine na B razini maturalnog ispita. Bilo bi zanimljivo vidjeti uspješnost rješavanja i usporediti rezultat s HUNI-jevim rezultatom.
 
Zadatak 2. (maturalni)
Elektroinstalater Marko naplaćuje dolazak u zgradu 350 kuna, a montiranje svakoga rasvjetnog tijela po 47 kuna. Elektroinstalater Ivan naplaćuje dolazak u zgradu 210 kuna, a montiranje svakoga rasvjetnog tijela po 52 kune. Za koliko će rasvjetnih tijela cijene usluga obaju majstora biti jednake?
A. za 5
B. za 28
C. za 112
D. za 140
Bilo bi zanimljivo vidjeti uspješnost rješavanja ovog zadatka i usporediti rezultat s HUNI-jevim rezultatom.
Zadatak 3.
Na slici su prikazane cijene pića. Cijena pića je linearna funkcija ovisna o broju mililitara istog.
Zadatak su riješila 4 osnovnoškolca, tj. manje od 3 % i 57 srednjoškolaca, tj. 14 %. Očito je da uzrast učenika nije ni blizu teoretski očekivanoj 3. razini.
Matura ne strukturira zadatke kao van Hieleov model, ali očito ukazuje da učenici nemaju očekivano znanje kao što to preciznije naznačuje HUNI-jevo istraživanje. Maturalni ispit ne ukazuje što to temeljno srednjoškolci moraju znati na kraju 12 godina učenja matematike. Nastavnici su pod pritiskom roditelja, učenika i javnosti prisiljeni nastavu podrediti rješavanju maturalnih testova i ne snalaze se više u svakodnevici.
 
Maturalni „uspjesi“ i nelegalnosti
 
Rezultati ovogodišnje mature mogu se iščitati i ovako: 8800 učenika od 36600 palo je maturu, tj. njih 29 %. Gimnazijalaca je 10 % palo A razinu ispita. To se ne može sakriti, a niti preko noći promijeniti. Stanje u nastavi vrlo je loše, a bit će još i gore. To neće promijeniti ni nasilno i bez konsenzusa uvođenje promjena od ove jeseni u školama. Sve pokrenute promjene „odokativne“ su i kao takve nisu jamac uspjeha već daljnjih problema i neuspjeha.
Postavlja se pitanje „Tko je odgovoran?“ Jesu li to „lijeni“ ili „nesposobni“ učenici? „Nasilni“ roditelji? „Nesposobni“ i „korumpirani“ nastavnici? Ili u drugom grmu leži zec? A sustav koji se spominje na početku ovoga teksta uspješno održava stanje osmogodišnje osnovne škole koja više nigdje na svijetu ne postoji i koja „proizvodi“ spomenuti rezultat na maturi.
Još ću kazati i ovo: Ministarstvo i NCVVO nisu niti sposobni poštivati hrvatsku i europsku normu.
Hrvatska je pristupila Europskoj uniji, ali i prije toga prihvatila je europsku normu kao hrvatsku normu na temelju članka 9. Zakona o normizaciji.
U Hrvatskoj normi HRN EN ISO 80000-2 u Veličine i jedinice - 2. dio: Matematički znakovi i simboli ... (ISO 80000-2:2009; EN ISO 80000-2; 2013), koja je prihvaćena kao hrvatska norma piše:
 Kao razdjelnik između brojeva ili izraza može se uporabiti zarez, točka-zarez kao odgovarajući simbol. Zarez je općenito poželjan, osim kad se koriste brojevi s decimalnim zarezom. (str. 2.)
Dakle, Hrvatska norma samo je potvrdila/prihvatila/primijenila pravopisno rješenje naših jezikoslovaca. Kao takva norma nalazi se i u svim službenim dokumentima, pravilnicima itd. u Republici Hrvatskoj. Hrvatski pravopis i hrvatska norma ne odnose se na pisanje decimalnih brojeva u programskim jezicima (primjerice u Pascalu ili Pythonu), koji su računalni jezici. Oni imaju svoju vlastitu sintaksu i redovito se oslanjaju na anglosaksonske običaje i tradiciju.
 
U službeno objavljenom kurikulu Ministarstvo navodi da se u školskoj matematici uporabljuje decimalna točka, a NCVVO je u testovima za matematiku također uporabio decimalnu točku usuprot navedenim normama, zakonima i pravopisu. Što očekivati od njih kad ni tako notornu činjenicu ne poštuju?! Sustav, učenici, roditelji i nastavnici valjda su krivci i za ovo?! Šalu na stranu o „velikome antikorupcijskom uspjehu“, ali ovih nekoliko natuknica/argumenata razotkrivaju „do kostiju“ sustav i one koji upravljaju sustavom iliti školovanjem naše djece.
 
Zahtjev ili razumna promjena termina
 
Na kraju jedan vrlo jednostavan zahtjev kojim će se načiniti prvi pravi korak promjena. Maturalni ispit treba „preseliti“ na početak rujna i na taj način djeci dati više vremena za pripremu, a nastavnike „osloboditi“ razaranja nastave u 4. razredu srednje škole. Može li ovaj zahtjev razmotriti i prihvatiti sustav i odgovorni u njemu? Ili argumentirano ga odbiti? Moje iskustvo i „predosjećaj“ govore da će biti kao i do sada! Što Vi mislite?
 

Petar Mladinić, prof.

Dvojbe i nade: Kakvo mora biti obrazovanje za jedinstvenu kulturu XXI. stoljeća?

 
 
Humanisti, osobito književnici, nisu ni sada spremni upoznati i prihvatiti sve snažniji, pa i prevladavajući utjecaj prirodnih znanosti i tehnike na svekolik razvoj čovječanstva. I dalje se ponose nepoznavanjem “druge kulture”... Valja se zauzimati za jedinstvenu kulturu. Još od četrdesete obljetnice objave kultne knjige Charlesa P. Snowa “Dvije kulture” (The Two Cultures) ponovo se rasplamsala rasprava o njezinim dometima. Istodobno, nisam osobito sretan spoznajom da zadovoljavam sve kriterije pripadnosti “trećoj kulturi” (J. Brockman: “Treća kultura”, 1991.). Projekt koji zastupam jedinstvena je humana kultura, uz uvjet da je uopće bude.
https://static.sliit.lk/wp-content/uploads/2019/02/05044826/SLIIT-get-together-2016.jpg
Riječ kultura sa svojim izvedenicama je mnogoznačna. Najčešće se zaboravlja da postoje dvije kulture, animalna i humana. Istodobno riječ kultura upotrebljava se praktički za humanistički dio duhovne kulture. Ostalo je civilizacija. To je nanijelo objema štetu (H. J. Warnecke, 1992.).

Tehnika je pravi podskup kulture - stav je koji zastupam već godinama. Temelji se na iskazu Immanuela Kanta: “Kao prirodno biće čovjek je prisiljen služiti se vještinama... da bi ovladao stvarima. U kulturu ulazi i tehnika.”
 
DOBA KIBORGA
 
U uvodu predavanja “U 21. stoljeću potrebna je jedinstvena humana kultura - ako je uopće bude” (Književni krug, Split, 2001.) među ostalim izrečeno je i ovo: “Na početku novog stoljeća valja preispitati odnos humane, umjetne tehnike, temeljnice svekolike humane kulture. Produbljuje li se sukob tih dviju humanih kultura koje je opisao književnik i prirodoslovac Ch. P. Snow, ili postoje li već tri kulture? Treba li umjesto povećanju broja kultura težiti jedinstvenoj humanoj kulturi?

Jedno od pitanja glasi - je li za suvremeno obrazovanu osobu dovoljno poznavati Capelline humanističke vještine ili bi trebala poznavati i mehaničke vještine? Konkretnije, je li dovoljno poznavati književnika H. de Balzaca, skladatelja J. Brahmsa ili baletana M. Barišnjikova, tenisača B. Beckera i filmskog glumca H. Bogarta? Ili potpuno obrazovanje za izazove budućnosti zahtijeva poznavanje ličnosti poput izumitelja prve sintetske plastike L. Baekelanda, oca naziva tehnologija J. Beckmanna, raketnog stručnjaka W. von Brauna.

Treba li možda poznavati i osobe poput prvog presađivača srca, kirurga C. Barnarda, ili oca sustavnosne teorije, biologa K. L. von Bertalanffyja? Kakvo mora biti obrazovanje za jedinstvenu kulturu 21. stoljeća? Ako je uopće bude, možda će to uskoro biti kultura kiborga i robota. Konačno, postaje li humana kultura ponovno vlasništvo faraona i njihovih svećenika? Zahtjev o jedinstvenoj kulturi čini se osobito smislenim za one koji se žele baviti politikom. Političari, naime, moraju često donositi odluke o sadržajima o kojima sada najčešće ništa ne znaju. A to je posljedica disciplinarna obrazovanja nedovoljna za izazove budućnosti. Izazovima budućnosti bit će dorasli samo kulturologijski obrazovane ličnosti, koje znaju za Balzaca, Becketa i Brahmsa, ali i za Baekelanda, Beckmanna i Von Bertalanffyja.
 
SKUPNO IME
 
Evo još pitanja na koja tražimo suvisle odgovore. Primjerice, koje mjesto u jedinstvenoj kulturi pripada području ljudskog djelovanja nazvanom tehnika? Od kada ona postoji i kamo teži? Jesu li nazivi tehnika, tehnologija i kultura jednoznačno definirani? Što znače termini opća tehnika ili kulturologija? Inače je opća tehnika skupno ime za prirodnu i umjetnu, humanu tehniku. Postoji oduvijek i postojat će zauvijek. Umjetnu, humanu tehniku čine biotehnika i tehnika (neživoga). Bekmanovska tehnologija je sveobuhvatna znanost o isprepletenosti umjetne tehnike, gospodarstva i društva.

Od brojnih definicija tehnike evo samo one G. Ropohla (1979.). U smislu realne tehnike, pod umjetnom tehnikom razumijeva se pretežno umjetne objekte, artefakte, koje je čovjek proizveo kako bi ih zatim svrhovito upotrijebio. Pritom, valja uzeti u obzir da uvijek postoji prirodna (prirodnoznanstvena, tehnička i ekološka), humana (antropološka, fiziološka, psihološka i estetska), te socijalna (gospodarstvena, sociološka, politološka i povijesna) dimenzija umjetne tehnike. Ta definicija umjetne tehnike potvrđuje stav Martina Heideggera (1953.) o neprirodnosti stava da je umjetna tehnika samo primjena dostignuća prirodnih znanosti.

“Humana kultura kompleks je cijelog koji obuhvaća znanje, vjeru, art (umjetnost, umijeće, vještina, tehnika, obrt, zanat), moral, zakone, običaje i sve ostale sposobnosti i navike koje je stekao čovjek kao pripadnik društva”, zapisao je E. B. Tylor 1871. godine. Humanu kulturu moguće je podijeliti različito, ovisno o kriterijima podjele. U uvodu teksta spomenuti Snow dijeli kulturu na duhovnu i prirodoznanstveno-tehničku kulturu. Humana kultura posjeduje obilježja stvorenoga, umjetnog sustava koji čine dva međusobno povezana podsustava: materijalna i duhovna humana kultura. Znanost o kulturi je kulturologija, a pripadni odnosni pridjev je kulturologijski.
 
TEHNIKA I DRUŠTVO
 
Naravno da je važno i pitanje - koliko danas postoji kultura? Prema mišljenju švicarskog sociologa R. Ruprechta, u njegovu osvrtu na knjigu Ch. P. Snowa, jaz između dvije kulture u proteklih se četrdesetak godina produbio (1999.). Humanisti, osobito književnici, nisu ni sada spremni upoznati i prihvatiti sve snažniji, pa i prevladavajući utjecaj prirodnih znanosti i tehnike na svekolik razvoj čovječanstva. I dalje se ponose nepoznavanjem “druge kulture”. U ovoj je sredini nastalo novo raslojavanje. Dio prirodoslovaca pokušava stvoriti samostalnu znanost, a time i samostalnu, prirodoslovnu kulturu. To je vrlo opasno raslojavanje. Zašto je tako? Humana kultura pripada svima, a ne samo nekima. To bi moralo naći odjeka u obrazovanju svekolikog pučanstva, a osobito sveučilišno obrazovanih pojedinaca. Jer “svatko mora steći uvid u područja koja su izvan njegovoga temeljnoga obrazovanja”, upozoravao je Knecht Ruprecht.

Sve u svemu, valja se zauzimati za jedinstvenu kulturu. To je temeljni stav prihvaćen na Skupštini Hrvatskog inženjerskog saveza (10. prosinca 2001.). Iz njega proizlazi potreba da se tijekom obrazovanja do razine visokoga, uči i čovjekova, umjetna tehnika. U predškolskom i osnovnom obrazovanju tehniku treba upoznati na razini stjecanja vještina. Kasnije, na razini humane tehnike kao neodvojive sastavnice suvremene, jedinstvene kulture. Jedan od mogućih naziva predmeta bio bi “Tehnika i društvo”, što je predloženo u raspravi.
 
Proučavati i poučavati jedinstvenu humanu kulturu
 
Zahtjev o jedinstvenoj kulturi čini se osobito smislenim za one koji se žele baviti politikom. Političari, naime, moraju često donositi odluke o sadržajima o kojima sada najčešće ništa ne znaju. A to je posljedica disciplinarna obrazovanja nedovoljna za izazove budućnosti. Izazovima budućnosti bit će dorasli samo kulturologijski obrazovane ličnosti, koje znaju za Balzaca, Becketa i Brahmsa, ali i za Baekelanda, Beckmanna i von Bertalanffyja. Zato je potrebno u 21. stoljeću proučavati i poučavati jedinstvenu humanu kulturu. Pritom svoja dostignuća duhovna i tvarna moraju znati tumačiti javnosti pripadnici triju spomenutih sastavnica humane kulture. Osobno se radije smatram kulturologom, nego pripadnikom treće kulture.
 

Dr. sc. Igor Čatić, profesor emeritus, umirovljeni je profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, http://www.glas-slavonije.hr/406149/11/Dvojbe-i-nade-Kakvo-mora-biti-obrazovanje-za-jedinstvenu-kulturu-21-stoljeca

Anketa

Je li prijevara globalni prosvjed za zaštitu klime?

Subota, 21/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 879 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević