Get Adobe Flash player

Dao cjelinu znanja o plinovima svoga doba

 
 
U organizaciji Razreda za matematičke, fizičke i kemijske znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u četvrtak 9. svibnja u palači HAZU-a održan je skup Hrvatski fizičar i kemičar Josip Franjo Domin [1754.–1819.], dvjesto godina poslije, posvećen ovom istaknutom znanstveniku i isusovcu. Zagrepčanin Josip Franjo Domin istaknuo se na području kemije i fizike, ali i elektroterapije. Školovao se u Hrvatskoj i Austriji, a od 1777. djelovao je kao profesor eksperimentalne i teorijske fizike te mehanike, najprije na Kraljevskoj akademiji u Györu i Pečuhu a od 1794. na Sveučilištu u Pešti, gdje je bio dekan Filozofskog fakulteta i rektor Sveučilišta. Najvažnije Dominovo djelo je Fizikalna rasprava o postanku, naravi i koristi umjetnog zraka (1784.) u kojem je ponovio i opisao sve dotadašnje pokuse s plinovima na temelju radova gotovo osamdeset europskih učenjaka. Time je dao cjelinu znanja o plinovima svoga doba, a najnovije spoznaje o novootkrivenim plinovima dušikovim i ugljikovom dioksidu, vodiku, dušiku, kisiku, klorovodiku, amonijaku i drugima Domin je  prezentirao akademsko obrazovanim znanstvenicima Habsburške monarhije.
https://www.njuskalo.hr/image-bigger/antikvarne-knjige/josip-franjo-domin-fizikalna-rasprava-postanku-naravi-koristi-slika-92449913.jpg
Svojom Raspravom uveo je u austrijsku, hrvatsku i mađarsku znanost novo područje, cjelokupnu pneumatsku kemiju na kojem je kasnije izrasla Lavoisierova revolucija u kemiji. Dominov izvorni doprinos čini drugi dio njegove knjige u kojem je opisao sve primjene novootkrivenih plinova: eudiometar, aerostat, pneumatsku pumpu i pomagala za disanje. On je te aparate proučio i usavršio. Budući da u  njegovo doba još nisu bile otkrivene šibice, osobitu pažnju je posvetio električnom upaljaču na vodik o čemu je napisao zasebno djelo (1799.). Drugi dio Dominova znanstvenog rada odnosi se na istraživanje elektriciteta te primjenu statičkog elektriciteta u liječenju čime se bavio i u Hrvatskoj. Na poziv zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca u Zagrebu je izvodio pokuse liječenja elektricitetom na trgu ispred crkve sv. Katarine na Gornjem gradu, a dva svoja djela o liječenju elektricitetom objavio je u Zagrebu 1799. Nakon što je 1800. imenovan zagrebačkim kanonikom, vratio se u Zagreb gdje je živio u župi sv. Marije i djelovao  kao rektor i profesor sjemeništa na Kaptolu te kao stalni povjerenik za regulaciju rijeke Save. Domin je bio posljednji hrvatski isusovac od ukinuća tog reda 1773. do njegove obnove 1814.
 
Skup je otvorio potpredsjednik HAZU-a akademik Davor Miličić koji je istaknuo da je Domin primjer koliko je isusovački red u Hrvatskoj i Habsburškoj monarhiji bio važan u prosvjeti i znanosti. Kazao je da je poznavanje povijesti znanosti izuzetno važno upravo za Hrvate koji su svoju samobitnost sačuvali upravo zahvaljujući znanosti, kulturi i jeziku, a ne vojnoj sili. U ime provincijala Hrvatske pokrajine Družbe Isusove nazočnima se obratio Tonči Trstenjak koji je podsjetio da je Domin djelovao u vrijeme procvata isusovačkog reda, kada je djelovao i Ruđer Bošković, kada je došlo i do privremenog ukidanja reda 1773. Trstenjak je istaknuo da su isusovci u to vrijeme držali sve znanstvene ustanove u Hrvatskoj, a osim Domina podsjetio je i na isusovca Ignacija Szentmartonija iz Kotoribe (1718. – 1793.) koji je istraživao Amazonu.
O životu i djelu Josipa Franje Domina govorila je prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar,  koja je s akademikom Nenadom Trinajstićem govorila i o Dominu kao  prvom pneumatskom kemičaru u Habsburškoj Monarhiji. Akademik Vladimir Paar predstavio je Dominova istraživanja u fizici, dr. sc. Nikola Radić Dominov opis pneumatske pumpe na temelju apsorpcije drvenog ugljena, prof. dr. sc. Ivica Martinović Dominov profesorski rad iz perspektive njegovih tezarija, a prof. dr. sc. Dubravko Habek Dominov rad na elektroterapiji u Pečuhu i Zagrebu, dok je mr. sc. Tomica Plukavec govorio o Dominovim posljednjim godinama u Zagrebu.
Dr. sc. Ivana Horbec govorila je o reformama visokog školstva u Habsburškoj Monarhiji, a prof. dr. sc. Mijo Korade o hrvatskom znanstvenom krugu u Mađarskoj.
 

Marijan Lipovac

Utemeljitelj genetske, oplemenjivačke i biometričke znanosti i dodiplomske i poslijediplomske nastave iz tog područja u Hrvatskoj

 

 

Alojz Tavčar rođen: 2. ožujka 1895. u Ljubljani. Umro je 2. ožujka 1979. u Zagrebu. Alojz Tavčar je svjetski priznat i poznat znanstvenik, genetičar, koji je pola stoljeća djelovao u Zagrebu. Poslije završene gimnazije upisao se na Agronomski fakultet u Pragu i ubrzo se otkrila njegova osobita nadarenost za genetsko-oplemenjivačko istraživačko područje. U Pragu 1920. Tavčar brani doktorat iz genetike i oplemenjivanja biljaka. Dvije godine poslije postavljen je za pristava Zavoda za oplemenjivanje bilja i genetiku na Gospodarsko-šumarskom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta. Unatoč velikim osobnim odricanjima, nije propuštao ni jednu priliku za stručni boravak i rad u inozemstvu uz vrhunske genetičare i oplemenjivače onoga vremena. Boravi, kao stipendist Rockefellerove fondacije na specijalizaciji na carnellskom Sveučilištu u Ithaci, kod najznamenitijeg genetičara i oplemenjivača kukuruza doktora Emersona i biostatističara Lovea.
http://www.enciklopedija.hr/Ilustracije/HE10_0188.jpg
Razmjenjuje iskustva sa znamenitim genetičarom Morganom i mnogim drugim stručnjacima iz 12 američkih država. Kasnije drži predavanja o svom znanstvenom radu u institutima za genetiku u Cambridgeu, Oxfordu i Manchesteru. Prvi je uveo na južno-europskim prostorima biometrički pristup obradi bilinskih pokusa i zaslužan je za širenje biometričkih nazora u Europi. Tavčar je bio plodan pisac. Objavio je više od 100 znanstvenih radova u mnogim uglednim svjetskim časopisima, napisao je 7 priručnika iz genetike, oplemenjivanja bilja i biometrike. Njegov udžbenik iz genetike, koji je objavljen 1952. godine, prvi je takve vrste u nas i još danas za klasična genetska područja najbolje napisano stručno genetsko štivo na hrvatskome jeziku.
 
Za života Tavčar je dobio mnoga priznanja, nagradu Ruđer Bošković, češku spomen-plaketu Gregor Mendel, a bio je član mnogih akademija znanosti u domovini i u svijetu. Alois Tavčar utemeljitelj je genetske, oplemenjivačke i biometričke znanosti i dodiplomske i poslijediplomske nastave iz tog područja u Hrvatskoj. Mnoge naraštaje agronoma i biologa uveo je u svijet genetike. Svojom riječju, znanstvenim djelom i sugestivnošću pretvarao je u čaroban sklad sve čimbenike složene agronomske struke, učinivši to područje posebnošću Agronomskog fakulteta zagrebačkog Sveučilišta.
Smrt ga je zatekla u Zagrebu na rođendan 2. ožujka 1979.

 

Vid Hinković

Znanstveno obrađeni kompendij terenskih istraživanja klasičnih načela

 
 
U sklopu Mediteranskog festivala knjige u Splitu, u četvrtak 9. svibnja 2019. predstavljen je zbornik radova 'Robert Adam and Diocletian's Palace in Split'. Knjigu su predstavile Miroslava Vučić, urednica iz Školske knjige i arhitektica i znanstvena suradnica u Institutu za povijest umjetnosti Ana Šverko.
http://www.arhitekti.hr/EasyEdit/UserFiles/Novosti/promocija-knjige-robert-adam-and-diocletians-palace-in-split/promocija-knjige-robert-adam-and-diocletians-palace-in-split-636454188894911133-1_800_600.jpeg
Ovo vrijedno izdanje donosi petnaest znanstvenih tekstova posvećenih djelu škotskog arhitekta Roberta Adama, jednog od najznačajnijih istraživača Dioklecijanove palače, ilustriranih s više od dvije stotine, dijelom nikada ranije objavljenih slika iz svjetskih muzeja, od Sir John Soane’s Museum u Londonu do Ermitaža u Sankt-Peterburgu. Knjiga je u cijelosti na engleskom jeziku, suizdavači su Institut za povijest umjetnosti i Školska knjiga, a urednički ju potpisuju dr.sc. Joško Belamarić i dr.sc. Ana Šverko iz Instituta za povijest umjetnosti.
 
Robert Adam, škotski arhitekt razdoblja klasicizma, nakon petotjedna intenzivnog istraživačkog boravka s timom suradnika u Splitu 1757. godine, opisao je i interpretirao Dioklecijanovu palaču u jednom od ključnih putopisno-arheoloških izdanja 18. stoljeća. U Londonu je, 1764. godine, izdao svoju znamenitu knjigu Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia. Knjiga će utjecati ne samo na Adamov osobni projektantski opus, već i na arhitekturu i kulturu klasicizma u Engleskoj i šire, kao i na prepoznavanje i vrJednovanje Dioklecijanove palače kao bitna antičkog spomenika općenito.
 
U studenom 2014. godine održan je međunarodni znanstveni kup u Splitu povodom 250. obljetnice prvog izdanja Adamove knjige. Zbornik skupa vođen je pritom iznimno vještom uredničkom rukom i recenzijama eminentnih međunarodnih znanstvenika te je prerastao u zaokruženu monografiju koja oslovljava intrigantna pitanja pristupa istraživanju, predstavljanju i (re)intepretiranju Dioklecijanove palače, kao i pitanja o ulozi istočne obale Jadrana u studijskim putovanjima, poglavito specifičnom i pedagoški dragocjenom fenomenu Grand Toura. Monografija je strukturirana u pet glavnih poglavlja. Prvo poglavlje čini uvod Iaina Gordona Browna, vodećeg autoriteta i poznavatelja djela Roberta Adama, koji vrednuje Adamov boravak u Splitu u kontekstu njegovog ukupnog djela te donosi pregled svih dosadašnjih istraživanja Adamove knjige. Potom slijedi poglavlje Reading the Place u kojem se Heather Hyde Minor fokusira na Adamov pristup antičkom naslijeđu i vrednuje Adamovu knjigu u kontekstu srodnih djela njegovih eminentnih suvremenika. Angelo Lorenzi ukazuje na utjecaj Adamove interpretacije Palače, dok Ana Šverko naglašava važnost čitanja mjesta u direktnome prostornom kontekstu Palače. Iznimna važnost Clerisseauove uloge u nastanku Adamove knjige, kao i u formiranju Adamovih arhitektonskih stavova, predstavljena je u radu Valeryja Shevchenka. Naredno poglavlje Representing the Past propituje kvalitetu Adamove knjige kao povijesnog izvora. Joško Belamarić ukazuje na Adamovo prihvaćanje Palače kao palimpsesta, dok Krasanka Majer Jurišić propituje mogućnost korištenja knjige kao povijesnog izvora u proučavanju komunalnih građevina Splita u 18. stoljeću. Kasnijim izdanjem Adamove knjige, koje se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu, bave se Ivan Mirnik i Ante Rendić-Miočević. U poglavlju pod naslovom Diocletian’s Palace and Adam Style istražuje se utjecaj Adamovog istraživanja Palače na njegov specifični arhitektonski stil, koji je potom postao prepoznat i široko primjenjivan. John A. Pinto istražuje utjecaje Piranesija i Clerisseaua na Adamov pristup snimanju graditeljskog naslijeđa i tumačenju s razumijevanjem istražene građe. Frances Sands analizira utjecaj Dioklecijanova elaboriranog arhitektonsko-urbanističkog sklopa na Adamove vlastite arhitektonske projekte, i to brojne manje poznate primjere, dok Colin Thom propituje utjecaj Palače na vrlo ambiciozan i donekle kontroverzan projekt Adelphi, u kojem su osnovni principi antičke arhitekture transformirani i usklađeni s novim, markantno drugačijim kontekstom. U posljednjem glavnom poglavlju monografije pod naslovom Lessons of Diocletian’s Palace istraživači propituju utjecaj Dioklecijanove palače na različite aspekte klasicizma. Amanda Green se bavi utjecajem ondašnjih objavljenih arheoloških istraživanja, s precizno predstavljenim povijesnim oblicima, na engleski klasicizam toga razdoblja, Stephen Caffey formiranjem britanskoga imperijalnog identiteta općenito, dok Elke Katharina Wittich analizira rastući interes za arhitektonski vokabular antike i njime inspiriran sofisticirani dekor u stambenoj arhitekturi koji predstavlja model tadašnjeg poimanja ljepote. Poglavlje završava radom Isabelle Warin i njezinom analizom arhitektonskih ornamenata Dioklecijanove palače zastupljenih u djelu francuskog slikara Louis-Francoisa Cassasa i promatranjem tog segmenta Cassasova opusa u kontekstu kontinuirana englesko-francuskog rivalstva.
 
Suverenu ravnotežu ovom suvremenom istraživačkom pogledu i analitičkom tekstualnom dijelu monografije čini njezin povijesni i grafički dio. Knjiga naime donosi cjelokupnu vrijednu građu o kojoj govori – kompletnu zbirku grafika iz Adamove izvorne knjige, potom brojne ilustracije onodobnih arhitektonskih projekata inspiriranih Adamovom publikacijom, kao i povijesne crteže drugih gradova na istočnoj obali Jadrana različitih autora sakupljenih iz brojnih svjetskih muzeja i arhiva. Pritom se i sama knjiga, svojim grafičkim izgledom i prijelomom dizajnera Damira Gamulina, pretvara u dragocjenog i vrsnog tumača i interpreta. Oblikovanje knjige oslonjeno je, naime, na pomno studiranje i nadahnuto reinterpretiranje izgleda Adamova povijesnog izvornika, pri čemu nas u svome suvremenom grafičkom izričaju približava onodobnim načelima ljepote, sklada i logike oblikovanja.
 
No, neospornu kvalitetu ove „knjige o knjizi“, u njezinu pomno projektiranom tekstualno-grafičkom zagrljaju, čini sveobuhvatna analiza i valorizacija te sistematizacija ključnih aspekata interakcije Roberta Adama i Dioklecijanove palače. Riječ je o ciljanom propitivanju polazišnih okolnosti stvaranja Adamove knjige i širenja njezinog utjecaja na arhitekturu u razdoblju klasicizma. Već u uvodnom dijelu, iscrpnim pregledom dosadašnjih istraživanja, knjiga se nameće kao nezaobilazno polazišno djelo u svim daljnjim istraživanjima Adamovog opusa.
 
Kako analize u monografiji evidentno pokazuju, Adamova se knjiga potvrdila kao odsudno inspirativan izvor ideja za kreativno arhitektonsko djelovanje, poglavito u domeni stambene arhitekture, za njezino oblikovanje, strukturu, organizaciju i vokabular, prepoznatljive kao Adam Style, istaknuti i utjecajni stil arhitekture klasicizma. Dodatni slojevi vrijednosti monografije prepoznaju se i u propitivanju mogućih lekcija i posrednih utjecaja Adamove povijesne publikacije na fenomen takozvanog „iskustvenog klasicizma“, odnosno doprinosa publiciranih arheoloških istraživanja tadašnjem, a i kasnijem arhitektonskom stvaralaštvu, kao i na formiranje britanskog imperijalnog identiteta u 18. stoljeću.
 
Ova monografija donijela je svjež pogled i na arheološki pristup te prezentaciju Dioklecijanove palače u Adamovom djelu. Nove su analize nedvojbeno pokazale da je riječ o jednom od najvažnijih i najreprezentativnijih izdanja 18. stoljeća, s kvalitetnim snimcima i arheološki vjerodostojnim prikazima te cjelokupnom opremom, koje nas uči da naslijeđe treba gledati i razumjeti kao složeni i višeslojni organizam, koji možemo pojmiti tek kombinirajući arhivski i terenski rad – kretanjem promatranim prostorima, odnosno izravnim iskustvom. Također je potvrđena vrijednost Adamove knjige u pogledu njegove interpretacije i rekonstrukcije Dioklecijanove palače, koja je bitno formirala način na koji se kasnije istraživalo i tumačilo Palaču, kao i imenovalo njezine pojedine elemente i dijelove.
 
Ishodi analiza Adamova povijesnog izvornika pružaju nam uvid i u duh vremena 18. stoljeća, posebno u aspekte znamenitog fenomena Grand Toura – formativna studijskog putovanja koje je u svoju kartu počelo uključivati i istočnu obalu Jadrana, tada svojevrsnu periferiju izvan uobičajenih itinerara, kao prostora intenzivnih razmjena utjecaja istočne i zapadne kulture. Argumentirano je prikazano kako je Dioklecijanova palača postala prepoznati vrhunski spomenik arhitekture i urbanizma, kroz izravnu interakciju Adama i konkretnog mjesta, pod utjecajem Piranesija i Clerisseaua, te kako je utjecaj Palače prešao granice lokalne sredine, i to ne samo u svome antičkom izvornom obliku već oplemenjen slojevima kasnijih razdoblja. Tako je otvoreno i vrlo važno pitanje korištenja Adamove knjige za promatranje i razumijevanje specifičnih razlika i rivaliteta između Engleske i Francuske, u kojem Englezi Palaču doživljavaju poticajnom u smislu razvoja klasicizma kao vlastita stvaralačkog izraza i stila, dok su Cassasove studije odraz nove francuske i europske strasti za stranim i egzotičnim motivima.
 
Za razliku od ostalih djela koja se bave ovom atraktivnom i relevantnom tematikom, u ovoj je monografiji okupljen velik broj domaćih i inozemnih afirmiranih znanstvenika, različitih provenijencija i profila, koji s različitih aspekata vrednuju i pozicioniraju značaj Adamove knjige u kontekstu europske povijesti arhitekture i kulture, citirajući i donoseći do sada neobjavljenu građu iz više svjetskih arhiva i muzeja, od londonskog Sir John Soane’s Museuma do Ermitaža u Sankt Peterburgu. Ovaj je zbornik tako siguran temelj i za neke buduće sveobuhvatne znanstvene monografije, u kojoj bi se još uvijek postojeće redundancije teza i rezultata, kao i stilske neujednačenosti autorskih priloga i obrada, još i dodatno uredile, a izlučenim ključnim pitanjima posvetila još i dublja pažnja, pogotovo nakon očekivanih i priželjkivanih reakcija šire međunarodne stručne javnosti kojoj je pristup u ovu relevantnu građu omogućen objavom zbornika u cijelosti na engleskom jeziku.
 
Na kraju valja zaključiti da je knjiga Roberta Adama o Dioklecijanovoj palači, inicijalno zamišljena kao znanstveno obrađeni kompendij terenskih istraživanja klasičnih principa i detalja te korištena kao izvor inspiracija u arhitektonskom stvaranju (a ujedno i za Adamovu profesionalnu promociju), danas, između ostalog upravo i ovom monografijom, predstavljena kao reprezentativna znanstvena knjiga 18. stoljeća, koja je u fokus svjetske pažnje postavila Dioklecijanovu palaču kao izvor inspiracija antikom, posredno utkanih u razvoj klasicizma zapadnoga kulturnog kruga. Na taj je način ovom monografijom Adamova knjiga potvrđena kao istinski „bljesak trajnog odjeka“. 
 

Nives Matijević

Anketa

Tko Vam je draži od političarki?

Ponedjeljak, 20/05/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 644 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević