Get Adobe Flash player
Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Političari misle o izborima, ja kao državnica mislim o budućim...

Smišljeni napad na Predsjednicu

Smišljeni napad na Predsjednicu

Puno je nedobronamjernih koji su sudjelovali u pripremi dočeka...

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Nakon što je Vučićeva propagandna bagra otišla u Srbiju...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Umjesto pozitivne, nad Hrvatima u Srbiji, nastavljena negativna izborna...

Hrvatska naspram Srbiji danas

Hrvatska naspram Srbiji danas

Nadam se da će se Srbi u budućnosti odreći...

  • Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:43
  • Smišljeni napad na Predsjednicu

    Smišljeni napad na Predsjednicu

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:36
  • Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    četvrtak, 15. veljače 2018. 19:29
  • Previše glume, teatralnosti, patetike...

    Previše glume, teatralnosti, patetike...

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:32
  • Hrvatska naspram Srbiji danas

    Hrvatska naspram Srbiji danas

    srijeda, 14. veljače 2018. 12:38

Francusko-njemačka ideja kako Italiju staviti u kavez

 
 
Jedna tema opsjeda europske čelnike: kako prisiliti Italiju da smanji svoj javni dug, po bilo koju cijenu (za Italiju). Prvo smo imali non-paper Wolfganga Schaublea, a sada paper 14 ekonomista okupljenih oko Merkel i Macrona. Čitati ga je kao put u nestvarno. Počinje zapravo ispravno, ocjenjujući europska proračunska pravila zapetljanima, arbitrarnima i pro-cikličkima. Nažalost, prijedlozi koje nudi još su ekstravagantniji, parcijalniji i destabilizirajući, usmjereni isključivo tome da ucijene Italiju. Kad bi se primijenila, vjerojatno bi destabilizirala tržišta. O rastu i zaposlenosti nema spomena. Keynes nije postojao.
https://www.esm.europa.eu/sites/default/files/styles/asset_image_full/public/assets/images/_3.jpg?itok=dGgOvtyJ
Paper strijemi jačanju fiskalne discipline u zamjenu za pokoju „podjelu rizika.“ Ali nema zabune, zemlje s visokim dugom moraju imati više discipline i manje risk sharinga od ostalih, ni u kojem slučaju ne mogu imati koristi od pravila. Dokument pokriva tri teme: bankarsku uniju, proračunska pravila, institucionalni okvir. Ovo posljednje, u biti, sastoji se u efikasnoj podjeli uloga između Komisije i Eurogrupe (savjet ministara financija) na tužitelja i suca u kršenjima procedura, uloga koje su trenutačno previše predmeti političkih izbora. Francuska je nažalost odavno napustila ideju da se od Eurogrupe napravi koordinacijsko mjesto fiskalnih politika koje potiču rast. Zna se što je bilo s bankama: stvaranje jednog europskog osiguranja depozita nakon što je stvorena bankarska unija, koja već predviđa nadzor i procedure za rješenje zajedničkih bankarskih kriza (famozni bail-in), podređeno je uništenju od strane banaka (čitaj talijanskih) državnih obveznica i nenaplativih potraživanja (pod prijetnjom sankcijama). Ovdje paper zaboravlja kako su tijekom 2011. i 2012. talijanske banke bile potaknute da angažiraju likvidnost Europske središnje banke kako bi preuzele talijanske državne obveznice kojih su se rješavale francusko-njemačke banke, a kako ne bi došlo do sloma eura. Da je Europska središnja banka prije intervenirala, to se ne bi dogodilo. Jednako tako se zaboravlja da su nenaplativa potraživanja u velikoj mjeri posljedica politike štednje, ali i na zastrašujući rast spekulativnih obveznica koji prijete njemačkim i francuskim bankama, kako je u prosincu dokumentirala Talijanska središnja banka.
 
U svakom slučaju radi se o destabilizirajućim mjerama po javni dug i talijanske banke. A što se tiče obećanog jamstva za (vaše) depozite, europsko osiguranje intervenirat će samo ako bankarska kriza u jednoj ili više država iscrpljuje kvotu zajedničkog osiguravajućeg fonda koji je u njihovoj nadležnosti (a koje su iste uplatile, putem „premija osiguranja“ u skladu s rizikom države), dakle jedna podjela rizika ograničena na sistemske krize.
 
Upravo u fiskalnom dijelu nestvarnost daje najbolje od sebe. Ovdje se predlaže da se ravnoteža proračuna (namještenog prema ekonomskom ciklusu s dosta arbitrarnim pravilima) zamijeni ciljanim rastom javne potrošnje usklađene s dugoročnim rastom BDP-a, ali manje ovog zadnjeg u zemljama s visokim dugom kako bi polako uskladile odnos duga i BDP-a. Mrkva se krije u činjenici da je trend fiksiran za potrošnju unaprijed određen, tako da ne bi bilo (daljnjih) rezova u niskim razdobljima ciklusa. Sam Bog zna koliko arbitrarnosti bi bilo u izračunu dugoročnog rasta BDP-a. Povrh toga, kejnezijanska analiza sugerira kako javna potrošnja pridonosi navođenju BDP-a. Ako manje raste, manje će rasti i BDP (a time i fiskalna zarada, smrtno otežavajući namještanje financija). Eto nas na uobičajenom Sizifovom zadatku. A ako bismo prekršili (novo) pravilo, morali bismo financirati potrošnju izdajući obveznice druge lige (junior bond) na koje bismo plaćali veće kamate.
 
Logika kažnjavanja doseže svoj maksimum u schaubleovskom principu prema kojemu bi svaka financijska pomoć od strane fonda za spašavanje država, ESM-a (European Stability Mechanism), pomoć koja bi se mogla pokazati neophodnom u slučaju da za neku od država postane prohibitivno refinancirati svoje dugove na tržištu po prihvatljivim kamatama, bila podređena restrukturiranju duga (koje bi produžilo vrijeme otplate i ako je potrebno poništilo jednu kvotu, na primjer onu koja se odnosi na gore navedenejunior bondove).
 
To znači da bi, pod prijetnjom restrukturiranja duga, tržišta bila ta koja bi bdjela nad fiskalnom stegom država s visokim dugom namećući više kamate, bez potrebe da primjenjuju sankcije, što je politički složena operacija. U perspektivi uklanjanja zaštitnog kišobrana Europske središnje banke ova reforma izložila bi tržište talijanskih obveznica. Ca va sans dire, kako bi, s druge strane, države koje su dokazale svoju fiskalnu vještinu bile nagrađene i imale bi bezuvjetan pristup ESM-u kako bi se mogle nositi s, vjerojatnim, povremenim rastom kamata na njihove državne obveznice te uz pristup povoljnijim kamatama na zaduživanje koje nudi fond. Europa je tu kad je najmanje trebaš. Mrkva je u formiranju posebnog (malog) fonda kojem bi mogle imati pristup zemlje u kojima nezaposlenost prelazi određene postotke. Podrška je međutim jednokratna, dakle nije usmjerena borbi protiv strukturalne nezaposlenosti, i dostupna je samo zemljama koje strogo slijede pravila. U neskladu s risk sharingom, kontribucija fondu će biti veća za one zemlje koje će mu se vjerojatno obratiti. Kako je jedan od eksponenata stranke Slobodni i jednaki (Nicola Fratoianni u Huffingon Postu) mogao zaključiti da dokument predlaže nadilaženje europskih ograničenja nije poznato, i samo je još jedan dokaz kako surealizam dominira raspravom o Europi.
 

Sergio Cesaratto, Il Fatto Quitidiano, Italija

Pod zastavom patriotizma se mahnito krade

 
 
Poziv Borisa Tadića na obnovu i jačanje Demokratske stranke bila bi politička vijest broj jedan, ali je ona pala u drugi plan nakon tragične smrti Olivera Ivanovića.
https://dnevni-list.ba/wp-content/uploads/2018/01/ivanovic4.jpg
Boris Tadić na pogrebu Olivera Ivanovića u Beogradu
 
• Zato prvo pitamo kako je doživio taj atentat, ali i ono što se zbivalo nakon ubojstva.
= Kao povratak vremena političkih ubojstava. I ovo ubojstvo je očekivana posljedica patološki agresivne politike i retorike onih koji su na vlasti i u Beogradu i u Prištini i opće kriminalizacije društva. Također je i logična posljedica hajke koju je vlast vodila protiv Ivanovića. Danas to licemjerno nazivaju političkom borbom, a pogledajte samo predizborne spotove emitirane na režimskim medijima protiv Ivanovića. To nije politička borba. To je hajka i sotonizacija. Nakon što su predane sve institucije i na sjeveru Kosova, tzv. Briselskim sporazumom, naši građani su tamo potpuno nezaštićeni i žive u teroru, jer je Srbija prisutna samo u obliku agresivne kvazipatriotske naprednjačke politike i s njom povezanog kriminala. Ono što je uslijedilo nakon atentata, vidim kao posebno licemjerje ove vlasti. Predsjednik države priča o miru, a već u sljedećoj rečenici vrijeđa opet političke protivnike, baš kao što su njegovi poslušnici i Olivera do smrti. Traži sudjelovanje Srbije u istrazi sada kada je čovjek ubijen, a prije toga javno i ponovo postavljam pitanje je li tražio sudjelovanje u zaštiti Ivanovića dok je bio izložen prijetnjama i sotonizaciji? Vlast mora obavijestiti javnost što su proceduralno tada poduzeli osim što im je kada je Ivanoviću zapaljen automobil to bio povod za besramne TV spotove u kojima ga nazivaju „nepoštenim čovjekom koji plače nad automobilom”. Traže sudjelovanje Srbije u istrazi oni koji nisu tražili sudjelovanje u Oliverovoj zaštiti i oni koji su potpisali sporazum o predaji svih institucija, pa i onih koje vrše istragu. Dakle, i ovu priliku koriste za nastavak medijskog cirkusa i obmanjivanje građana. Vučić ide u posjet srpskim područjima na Kosovu koje su okićene zastavama kao da je Dan republike, a ne Dan žalosti, točnije očaja jer ponovo živimo u atmosferi atentata osramoćeni pred svijetom i sobom.
 
• Rekli ste da danas na vlasti u Beogradu i Prištini imamo ekstremiste iz 90-ih godina. Izgleda da se oni bolje razumiju nego demokrati tih dviju strana?
= I tijekom mog mandata u Prištini su vlast držali politički jastrebovi, a ne mirotvorci, pa nije bilo previše prostora za politiku pomirenja i stvaranja uvjeta za kompromisno rješenje održivog mira. Međutim, nije pitanje koliko se srpski i albanski ekstremisti devedesetih danas na vlasti razumiju, nego sinergija njihovih pogubnih politika i vrijednosti. To je najočiglednije u bliskoj povezanosti srpske i albanske mafije. I ponavljam, kad god se razviju zastave lažnog domoljublja, netko negdje mahnito krade. To je slom vrijednosti i politika koja podrazumijeva da riječi nemaju nikakvu važnost i da je poželjno blatiti ljude u javnom životu. I zato Vučić odmah nakon Oliverovog ubojstva nastavlja hajku protiv političkih protivnika. Vjerojatno, ako bi netko od tih koje nastavljaju vrijeđati bio ubijen, isto i došli odati mu počast i govoriti da je heroj, klečeći na njegovom grobu.
 
• Što ste točno mislili pod ponovnim okupljanjem Demokratske stranke i kako je ta ideja primljena?
= Od 2012. bilo je raznih pokušaja i eksperimenata u opoziciji i svi su propali. Razgovori o ujedinjenju ni pred jedne izbore nisu donijeli rezultate, eksperiment s nestranačkim novim ljudima također nije uspeo, distanciranje mojih nasljednika od politike do 2012. opoziciji nije podiglo kredibilitet, ali je koristilo učvršćivanju Vučićeve vlasti. Mi više nemamo vremena za eksperimentiranje i vrijeme je da se vratimo obnovi ideje i institucije nekada velike Demokratske stranke, koja je jedina donosila velike pobjede protiv ovakvih režima. Takva velika pobjeda potrebna nam je danas, kao što nam je bila potrebna i 5. listopada i nakon ubojstva Đinđića. Kada govorim o obnavljanju DS-a, ne govorim o današnjem DS-u, već o onoj stranci čiji smo svi bili dio. Za nas koji smo u međuvremenu napustili stranku, ali nikada ideju, postojali su opravdani razlozi zbog koji smo otišli, za one koji su ostali postojali su neki drugi razlozi, ali u ovom trenutku svi se suočavamo s izazovom koji nadilazi sve naše sukobe i razlike. To je borba za normalnost, slobodu, demokraciju i razvoj društva.
 
• Je li vaša podrška kandidatu DS-a na predstojećim beogradskim izborima prvi korak u tom smjeru s vaše strane?
= To jest jedan od koraka. Današnji DS je samo jedna od stranaka nastalih od onog DS-a. Ali mislim da je simbolički važno da se okupimo baš oko te stranke na ovim izborima, jer nosi ime institucije koja je jedina donosila pobjedu kakva nam je danas potrebnija nego ikada.
 
• Pod uvjetom i da se Demokratska stranka konsolidira kako bi mogla da pod svoje okrilje vrati politiku koja joj je oteta od naprednjaka?
= Nije politika ničije vlasništvo, pa se ne može oteti. Oni su, samo deklarativno, prihvatili našu politiku, a nisu je „oteli”. Dosljedno zastupam istu politiku čitav svoj politički život i činjenicu da su je danas prihvatili i oni koji su bili radikali i ekstremni nacionalisti vidim kao našu veliku pobjedu, a ne otetu stvar. Međutim, oni su, nažalost, radi dolaska na vlast i ostanka na vlasti preuzeli samo ljušturu te politike, ali ne i njene vrijednosti i političku kulturu bez koje nema ni realizacije te politike. Da, Vučić danas ne govori „sto muslimana za jednog Srbina”, već je prihvatio neke naše rečenice o pomirenju. Međutim, već u sljedećoj rečenici on počinje opet govoriti agresivno i huškati na političke protivnike. A odnos prema političkim protivnicima glavni je pokazatelj političke kulture.
 
• Kakav rezultat na izborima očekujete? Ima li opozicija šanse načeti vlast SNS u Beogradu?
= Naravno da ima. Očekujem da svi udružimo snage i posle pola decenije mraka ponovo donesemo prvo Beogradu, pa onda i cijeloj Srbiji, pobjedu nad naprednjačkom vlašću, baš kao što smo to uvijek činili u prošlosti.
 
• Izjavili ste da bi vas bilo sramota da vladate kao Vučić. Šta mu najviše zamjerate?
= Uništavanje demokracije i vraćanje Srbije u mrak 90-ih nakon svega što smo uspjeli demokratizirati  našu državu i društvo. Uništavanje tek začetih nezavisnih institucija, zaostajanje u razvoju, gušenje slobode, stvaranje jednostranačke države, rušenje demokratskog sustava vrijednosti i potpunu kriminalizaciju društva. Jednom riječju, potpunu nenormalnost u svemu.
 
• Kao mogući datum pristupanja Srbije EU-u spominje se 2025. Sve dosadašnje prognoze su padale u vodu, koliko je i ovaj datum realan?
= Od dolaska naprednjaka na vlast naš europski put više nije uvjetovan realnim napretkom i razinom ostvarenih reformi, već nažalost trgovinom s ovom vlašću u kojoj se ispunjavaju zahtjevi u vezi s Kosovom radi međunarodnog aplauza i ostanka na vlasti. Čak ni formalno članstvo ne znači ništa ako je Srbija danas jedna autokracija u kojoj se ne poštuje nijedna demokratska i europska vrijednost. Zato je i taj datum već sada relativiziran.
 
• O čemu ovisi dokle će Vučić biti na vlasti?
= Isključivo o konsolidaciji oporbe. Rasturanje, financijsko uništavanje oporbenih stranaka i blokada oporbe u medijima jedini je način na osnovu kojeg on opstaje na vlasti. U normalnim uvjetima, ne bi opstao ni prvih godinu dana. Mi nemamo gdje reći istinu, obraniti se od laži, nemamo financijska sredstva ni za osnovno funkcioniranje stranaka. Njegova ideja je da oporbene stranke postoje samo formalno da ne bi bila potpuno ogoljena istina da je Srbija danas jednostranačka država u kojoj SNS ima isti postotak članova kao i SKJ u vrijeme Tita. Zato se opozicija gura u nekakve pokrete, potencira gađenje prema strankama, dok stranka na vlasti ruši europske rekorde po članstvu i snazi.
 
Želim biti jasan, krivci za ubojstvo Ivanovića su izvršitelji i nalogodavci, ali odgovorni su i oni koji su vlast u Beogradu i Prištini i predstavnici međunarodnih misija na Kosovu. Je li netko od odgovornih i među nalogodavcima, to bez istrage ne možemo tvrditi, ali nesumnjivo možemo tvrditi da su oni koji su vršili političku i medijsku sotonizaciju Olivera Ivanovića, kao na primjer Marko Đurić i gradonačelnik Kosovske Mitrovice Goran Rakić, izravno odgovorni za atmosferu linča i da moraju biti trenutno smijenjeni i pozvani da daju iskaz u istrazi.
 

Ranko Pivljanin, Blic

Turski predsjednik napadom na Kurde u Siriji izaziva SAD i Bashara al-Assada

 
 
S prekograničnim napadom na enklavu Afrin na sjeverozapadu Sirije duga ogorčena svađa Tayyipa Erdogana s Kurdima doživjela je novi dramatični obrat. Izazivajući Rusiju, SAD i režim Bashara al-Assada, tvrdoglavi turski predsjednik igra na odlučujuću pobjedu nad snagama sirijskih Kurda. Ali ta opasna igra mogla bi brzo krenuti nizbrdo. Početna provala turskih postrojbi i njihovih saveznika Slobodne sirijske vojske (FSA) u nedjelju, kojoj su prethodili dani zračnih i topničkih napada, doimala se oprezno i ograničenih razmjera. Milicija sirijskih Kurda YPG, za koju kažu da u Afrinu broji 10 tisuća boraca, ne povlači se ni stope. Ukopali su se i brane Rožavu – svoju legendarnu kurdsku domovinu.
http://www.rudaw.net/ContentFilesArchive/335299Image1.jpg
Turska vojska na tursko-sirijskoj granici
 
Kada je 2011. izbio sirijski rat, Erdogan je prihvatio zapadni cilj svrgavanja Assada. Kada se u Siriji i Iraku pojavila Islamska država, članica NATO-a Turska prednost je naoko davala njezinom porazu. Ali 2015., kad je prestalo primirje s militantima turske Kurdistanske radničke stranke (PKK), kurdska „teroristička opasnost“ koja je dolazila iz Sirije i Iraka postala je velika Erdoganova opsesija. Erdogan je neuspjeli pokušaj puča 2016. iskoristio kao opravdanje za oštre mjere protiv prokurdskih političkih stranaka, čiji su izabrani vođe i dalje u zatvoru. De facto je sklopio sporazum s Assadovim saveznicima Rusijom i Iranom prihvativši njihov sirijski program. Zauzvrat su oni pristali na prvi Erdoganov veliki upad u Siriju 2016.
 
Za Erdogana i njemu slične nacionaliste ideja autonomnog i neovisnog kurdskog područja koje se proteže od sjevernog Iraka do turske provincije Hatay na zapadu, a možda obuhvaća i dijelove jugoistočne Turske, egzistencijalna je noćna mora. Kako spriječiti da do toga dođe, potisnulo je u pozadinu druga razmišljanja. Predsjednik sada opet iskušava sreću. Erdoganov veliki problem, osim kurdskog otpora, jest to što ga ne podržava nijedan veliki igrač. Prošli tjedan morao je u Moskvu poslati dužnosnike da bi dobio pristanak Rusije. Ali rusko ministarstvo vanjskih poslova u nedjelju je ipak izrazilo veliku zabrinutost. Rusija je povukla svoje kopnene snage da bi spriječila slučajne sukobe. Ali ona još uvijek kontrolira zračni prostor nad Afrinom i mogla bi se uključiti u svako doba. Assad je bijesan na Erdogana, a vjerojatno su bijesni i i oni koji vuku konce u Iranu.  Damask je zaprijetio da će vojno uzvratiti – osobito ako Erdogan bude ostvarivao prijetnju da će napredovati prema Manbiju, drugom kurdskom uporištu.
 
Svi oni – Iran, Assad i Rusija – radije bi da Kurdi kontroliraju dijelove sjeverne Sirije nego da to čini IS, neka slična salafistička skupina ili proturežimski pobunjenici poput FSA koje podržava SAD. Oni u međuvremenu promiču svoje vlastite planove poslijeratnog dogovora, a Erdoganovo svojeglavo ponašanje moglo bi ih ugroziti. Erdogan je u sukobu i s Trumpovom administracijom, i to ne prvi put. Već dugo vlada napetost zbog turske podvojenosti prema IS-u, NATO-ove uporabe turskih vojnih baza, viza za turske građane i Erdoganovih tvrdnji da je puč 2016. smislio klerik u egzilu u SAD-u. To što Amerika odbija  prestati podržavati YPG, koje smatra jednako učinkovitim protiv IS-a kao i protiv sljedeće velike opasnosti ponovno oživljene Al Kaide, odnose je dovelo do granice pucanja.  Američki ministar vanjskih poslova Rex Tillerson prošli je tjedan još pogoršao stvari kada je obećao da će sačuvati ili povećati američku vojnu prisutnost na područjima Sirije koje drže Kurdi.
 
Čini se da je američki plan obuke kopnenih snaga od 30 tisuća ljudi koje obuhvaćaju takmaca FSA Sirijske demokratske snage pod vodstvom Kurda Edoganu bio kap koja je prelila čašu. Tillerson je kasnije tvrdio da su namjere Washingtona pogrešno shvaćene, a Pentagon i State Department u nedjelju su se izrazili pomirljivo. Ali Erdogan ne popušta. S pravom ili ne, on sjever Sirije smatra najvećim sigurnosnim izazovom Turske. A čini se da opet pred domaćom javnosti igra na kartu „kurdskog terora“. Turski vođa sada je međunarodno gotovo posve izoliran – ali čini se da ga nije briga.
 

Simon Tisdall, The Guardian

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Srijeda, 21/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 699 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević