Get Adobe Flash player
Opasno traćenje vremena

Opasno traćenje vremena

EU ciljano ispražnjava Hrvatsku za naseljavanje...

Podržali Istanbulsku, podržavaju i

Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

Popis HDZ-ovaca koji podržavaju »Globalni sažeti dogovor za sigurna...

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Hrvatski sabor najodgovorniji za stanje u...

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Ne ostaju i ne opstaju najjači, nego...

Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

Suspendiran zbog ljubakanja sa studenticama, a na ispitima pita studente u...

  • Opasno traćenje vremena

    Opasno traćenje vremena

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:41
  • Podržali Istanbulsku, podržavaju i

    Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 15:48
  • Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    srijeda, 14. studenoga 2018. 08:38
  • Političko preživljavanje političkih zvijezda

    Političko preživljavanje političkih zvijezda

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:34
  • Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

    Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

    utorak, 20. studenoga 2018. 13:04

Desetljeća bugarsko-hrvatskih bilateralnih diplomatskih odnosa

 
 
Odlukom Vlade od 19. travnja 1941. godine, Carevina Bugarska je među prvim državama koje priznaju Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ovim aktom priznaje se pravo hrvatskoga naroda na samostalnost i utvrđuje se tradicionalno prijateljstvo između dva naroda. Samo tri dana kasnije, objavljena je i Odluka Vlade o uspostavi redovitih diplomatskih odnosa između dvije države, te je postavljen početak njihovih bilateralnih državno-političkih, ekonomskih i kulturnih odnosa.
http://library.foi.hr/m3/s/20/n/90436--MX0001.jpg
Vladimir Židovec
 
Dr. Vladimir Židovec prvi je hrvatski izvanredni i opunomoćeni ministar u Sofiji (1941.-1943.). Rođen je 31. siječnja 1907. godine u Karlovcu. Studirao je pravo u Zagrebu i Beču, a 1930. godine i doktorirao. U očevom odvjetničkom uredu radi od 1929. do 1937. godine. Bio je član odvjetničke komore grada Karlovca. Ljubitelj prirode i putovanja, pisao je članke za časopis „Hrvatski planinar“, među kojima i jedan putopis iz Bugarske.
 
Dr. Vladimir Židovec predao je vjerodajnice caru Borisu III. 5. kolovoza 1941. U prvi sastav hrvatskoga izaslanstva u Sofiji bili su uključeni Silvije Celebrini (tajnik), Milovan Molnaj (načelnik ureda), potpukovnik Adam Petrović (vojni izaslanik od jeseni 1941.), Andro Fabris i Miroslav Boršić. Za izaslanika za novinstvo postavljen je ugledni hrvatski novinar Stjepan Mosner. Dr. Židovec opozvan je u ljeto 1943. godine. Napušta Bugarsku 18. kolovoza, a svoje dojmove o zemlji i Bugarima brižno ispisuje dvije godine u svome dnevniku. Njegovi zapisi objavljeni su u Zagrebu kolovoza 1944. godine pod nazivom „Bugarska danas i kroz stoljeća“. Knjigu dr. Vladimira Židovca objavila je Vojna izdavačka kuća u Bugarskoj 2004. godine.
 
Novi hrvatski opunomoćeni ministar je dr. Stijepo Perić, rođen 1896. godine u Stonu. Završio je pravo u Zagrebu i radio kao odvjetnik u Dubrovniku. Do dolaska u Sofiju, bio je prvi hrvatski opunomoćeni ministar u Rimu. Predao je vjerodajnice premijeru Bogdanu Filovu 2. rujna 1943. godine. Za njegova mandata u hrvatskom izaslanstvu uvedena je dužnost „savjetnik izaslanstva“, na koju je postavljen Vlaho Buško, dotadašnji savjetnik Hrvatskoga izaslanstva u Rimu.
 
Novi tajnik Poslanstva također je jedan od službenika u Rimu – Anton Borozan. Međutim, ubrzo (studeni 1943.) je dr. Stijepo Perić postavljen za ministra vanjskih poslova NDH, a na upražnjeno mjesto u Sofiji dolazi admiral Đuro Jakčin. Bivši pomorski časnik austro-ugarske vojske i hrvatski vojni izaslanik u Berlinu, predao je svoje vjerodajnice 18. siječnja 1944. godine. Ali samo mjesec dana kasnije, u veljači, admiral Jakčin umire u Sofiji. U travnju 1944. na njegovome mjestu postavljen je dr. Nikola Rušinović. Ovaj liječnik po obrazovanju, također je radio kao savjetnik u izaslanstvu u Rimu. Dr. Nikola Rušinović napustio je Sofiju 3. rujna 1944. godine. U razdoblju od 27. srpnja 1941. do 7. rujna 1944. godine tajnici u veleposlanstvu su prof. Andrija Fabris (27. srpnja 1941. – travnja 1942.), prof. Antun Borozan (15. kolovoza 1943. – 13. studenoga 1943.), dr. Ivo Škrobot (lipanj 1942. – srpanj 1943.) i dr. Marijan Ferek (lipanj 1942. – ožujak 1943.). Izaslanik za konzularna pitanja je dr. Fedor Cicak, izaslanik za novinstvo i kulturu od 1941. do 1944. godine je Stipe Mosner, koji je u razdoblju od 15. kolovoza 1943. do 7. rujna 1944. istodobno i tajnik i vršitelj dužnosti opunomoćenog ministra u odsutnosti poslanika. Osim vojnoga izaslanika Adama Petrovića, akreditirani su i pomoćnik vojnoga izaslanika Franjo Keser, privremeni izaslanik za trgovačka pitanja ing. Franjo Gašparović, izaslanik za socijalna pitanja Jozo Bajurin. U hrvatskome poslanstvu u Sofiji od početka do zatvaranja radilo je tridesetsedam ljudi.
 
Prvi (i posljednji) bugarski veleposlanik u NDH poznati je bugarski novinar, u to vrijeme ravnatelj Uprave za tisak, Jordan Mečkarov. Rođen je 1. svibnja u Kjustendilu. Specijalizirao je pravo u Bruxellesu i Ženevi. Međutim, inteligentni i talentirani dr. Mečkarov nastavlja svoje obrazovanje – završava dramaturgiju u Parizu, te studira novinarstvo u Berlinu od 1921. do 1923. godine. U sustav Ministarstva vanjskih poslova i vjerskih pitanja ulazi 1924. godine kao izaslanik za novinstvo pri Bugarskom poslanstvu u Beču. Godine 1941., 3. lipnja, car Boris III. imenuje ga izvanrednim poslanikom i opunomoćenim ministrom u Zagrebu. Jordan Mečkarov predaje vjerodajnice državnome poglavaru Anti Paveliću 14. srpnja 1941. godine. Još iste večeri u Zagrebu se osniva Hrvatsko-bugarsko društvo, u čije upravno tijelo ulaze poznati hrvatski politički, znanstveni i kulturni djelatnici – prof. Ivan Oršanić, dr. Blaž Jurišić, dr. Mile Budak, Marko Došen, dr. Franjo Dujmović, prof. dr. Miho Barada, dr. Milan Ivšić, dr. Stjepan Ivšić, te bugarski pisac, dramaturg, književni kritičar i pravnik koji živi u Zagrebu – Ilija Milarov i dr.
 
Osobne kvalitete bugarskoga diplomata dr. Mečkarova, njegova aktivnost i erudicija pridonose brzom aktiviranju bugarsko-hrvatskih odnosa u svim područjima života, a osobito u području kulturnih kontakata. U hrvatskoj prijestolnici gostuju bugarski novinari, pisci, glazbenici (Carski simfonijski orkestar i gudački kvartet, operni pjevači Bojka Konstantinova, Stojan Kolarov i dr.). Organiziraju se izložbe i tribine, tiska se prvi broj časopisa „Zagreb – Sofija“, objavljuju se knjige Elina Pelina, Jordana Jovkova, Angela Karalijčeva, Stojana Zagorčinova i dr. U Bugarskom poslanstvu koje se nalazilo na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića, na broju 12, česti gosti su poznate osobe iz hrvatskoga kulturnog i javnog života.
 
Dana 8. prosinca 1941. godine u Sofiji je potpisan sporazum o kulturnoj suradnji kojim se predviđa promicanje kulturno-povijesnog nasljeđa oba naroda i niz inicijativa na području znanosti, obrazovanja i kulture. Na potpisivanje stiže službeno hrvatsko izaslanstvo, pod vodstvom ministra vanjskih poslova dr. Mladena Lorkovića. Samo oko dva mjeseca kasnije, 25. rujna 1941. u Zagrebu su potpisana tri gospodarska sporazuma – Sporazum o trgovini, Sporazum o razmjeni roba i Pismo suglasnosti o primjeni Veterinarske konvencije, sklopljene između Bugarske i Jugoslavije 1934. godine do potpisivanja Hrvatsko-bugarskoga veterinarskog sporazuma. Sporazumom o trgovini Bugarska i Hrvatska priznaju međusobno načelo najpovlaštenije nacije na području trgovine, industrije, plovidbe, te nadležnosti sudbene vlasti (pitanje jurisdikcije) i dr. Izrađen je i projekt o osnivanju Hrvatsko-bugarske trgovinske komore.
 
Sporazum između Bugarske i NDH o uređivanju uzajamne pravne zaštite i sudske pomoći u području građanskog i trgovačkog prava potpisan je 18. veljače 1943. godine u Sofiji. Veze i kontakti između državnih institucija, te bugarskog i hrvatskog naroda svakom sljedećom godinom postaju sve intenzivnije i plodonosnije, čemu uveliko pridonose aktivnosti izaslanstava u Sofiji i Zagrebu, kao i osobne aktivnosti dvaju opunomoćenih ministara – dr. Vladimira Židovca u Sofiji i dr. Jordana Mečkarova u Zagrebu. U oba glavna grada često gostuju kulturni i znanstveni djelatnici, vojni stručnjaci, sportaši, gospodarstvenici – na Plovdivskome sajmu otvoren je hrvatski paviljon, dok Bugarska sudjeluje na Zagrebačkom sajmu; u posjet Zagrebu dolaze izaslanstva bugarskih uzgajivača peradi i poljoprivrednih zadruga.
 
Suradnja između Zagrebačkog državnog kazališta i Narodnoga teatra u Sofiji vodi do realizacije prvih premijera – u Sofiji hrvatske drame „Ognjište“ Mile Budaka, a u Zagrebu drame „Majstori“ Rače Stojanova, koju je režirao vodeći redatelj Zagrebačkog državnog kazališta, Branko Gavella. Od 27. srpnja 1943. godine Radio Zagreb započeo je emitirati „Bugarski radiosat“ koji se uređuje svaki drugi utorak u mjesecu.
 
Dr. Jordan Mečkarov ostaje na dužnosti do 13. rujna 1944. godine. Usprkos poslanoj zapovjedi da napusti Zagreb, on ostaje u hrvatskoj prijestolnici s dijelom osoblja Bugarskoga poslanstva. Krajem svibnja 1945. godine je uhićen od strane posebnog odjela pri Stožeru Prve bugarske armije i vraćen u Bugarsku. Narodni sud ga osuđuje na 10 godina zatvora te je poslan u logor. Dr. Jordan Mečkarov umire 11. veljače 1954. godine.
 
Moglo bi se još mnogo govoriti o zaslugama i postignućima diplomatskih predstavništava u Sofiji i Zagrebu te o blagotvornom utjecaju ustanovljenih diplomatskih odnosa između dviju država kao bitnom čimbeniku uzajamnom upoznavanju, suradnji i vezama između bugarskog i hrvatskog naroda, usprkos svim teškoćama izazvanima ratom koji bijesni Europom.
(Prevela Ksenija Banović)
 

Diana Glasnova, http://www.bugari-u-hrvatskoj.com/hr/70-godina-bugarsko-hrvatskih-bilateralnih-diplomatskih-odnosa/

Liberalna je doktrina rođena s dva lica i takvom je ostala

 
 
Udžbeničke definicije liberalizam predstavljaju kao ideologiju individualne slobode i univerzalizacije ljudskih prava. Protupovijest liberalizma, važna knjiga preminuloga talijanskog povjesničara ideja Domenica Losurda, uvjerljivo otkriva selektivnost i jednostranost tih hagiografskih prikaza. U srce liberalnog projekta od početka je bila upisana antidemokratska i rasistička dimenzija.
https://www.humanite.fr/sites/default/files/styles/1048x350/public/images/seve_0.jpg?itok=u38rNeIr
Lucien Sève
 
Onaj tko o liberalizmu gaji sliku kakvu nude liberali neugodno će se iznenaditi čitajući Protupovijest liberalizma, ključnu knjigu Domenica Losurda koja već na samom početku otkriva nevjerojatan paradoks. Biti liberalom u principu znači boriti se, po uzoru na velike mislioce poput Huga Grotiusa ili Johna Lockea, Adama Smitha ili Alexisa de Tocquevillea, za slobode pojedinca i protiv političkog apsolutizma, dirigirane ekonomije i filozofske netolerancije. Posrijedi je idejno i u praksi moćan pokret koji je u razdoblju od 16. do 18. stoljeća, s tri slavne revolucije u Nizozemskoj, Engleskoj i Americi, oblikovao čitavu suvremenu povijest. No upravo je s njim došlo do najvećeg razvoja ropstva. U Americi 1700. godine ima tristo tisuća robova, 1800. gotovo tri milijuna, a sredinom 19. stoljeća još dvostruko više. Holandija ukida ropstvo u svojim kolonijama tek 1863. godine. Sredinom 18. stoljeća, broj robova najveći je u Velikoj Britaniji – gotovo devetsto tisuća. Pritom je riječ o najgoroj vrsti ropstva, tzv. chattel racial slavery, gdje je rob druge rase jednostavno “imovina”. Teško je zamisliti radikalnije poricanje slobode pojedinca. Gdje je grješka?
 
Ovo je djelo od početka do kraja posvećeno objašnjavanju te greške, potkrijepljeno dojmljivim obiljem krvavih činjenica i citata od kojih zastaje dah. Ne, ne radi se o grješci. Liberalna je doktrina rođena s dva lica i takvom je ostala: s jedne strane gorljiva poruka o slobodi pojedinca samo za građane, bijele posjednike koji čine Herrenvolk, “rasu gospodara” – germanizam koji je ta uvelike anglofona ideologija bez kompleksa usvojila; s druge cinično poricanje ljudskosti ne samo drugih rasa u kolonijama, nego jednako tako i naroda koje se smatralo “barbarima”, kao što su Irci ili američki Indijanci, te mnoštva sluga i radnika u metropolama, slobodno se može reći – velike većine ljudi. Protupovijest liberalizma, nimalo ne niječući njegove dobre strane, otkriva pune razmjere njegova mračnog naličja, koje je prisutno od početka, a liberalna ga hagiografija neprestano skriva. Na primjer (uzmimo jedan detalj od tisuću), kad saznamo da je veliki liberalni filozof John Locke bio dioničar tvrtke Royal African Company, glavne organizatorice trgovine crnim robljem, odjednom su nam jasnije mnoge stvari u našoj modernoj povijesti.
 
No također nam je jasno da je ovoj ikonoklastičkoj knjizi trebalo vremena da se pojavi. I da ono što o njoj škrto prozbore glavni mediji često odaje posramljenu zlovolju. Djelo je ujedno i previše eruditsko i jasno da bi ga se moglo lako odbaciti. Zbog toga se protiv njega služe izlizanim polemičkim trikovima. Dovode se u pitanje autorovi stavovi prema sasvim drugim temama, s kojima se uopće ne moramo slagati. Optužuje ga se za jednostranost, dok on ne propušta priliku da prikaže raznolikost aspekata liberalizma, složenost njegovih pravaca, često i dvosmislenost njegovih mislioca. Za kraj mu se dobacuje “Ali to je općepoznato!” iako dominantna ideologija bez prestanka radi na oživljavanju bezobrazno pristranog pozlaćenog mita o liberalizmu.
 
Treba reći da Losurdova knjiga obiluje navodima koji veoma štete tom mitu. Poput ovog Tocquevilleova teksta koji opravdava istrebljenje crvenokožaca: “Providnost im je, čini se, smještajući ih posred bogatstava Novog svijeta, dala samo kratkotrajno pravo uživanja. Oni su tamo, na neki način, samo čekali. Obale tako dobro pripremljene za trgovinu i industriju, tako duboke rijeke, neiscrpna dolina Mississippija, cijeli taj kontinent, djelovali su tada kao još uvijek prazna kolijevka jednog velikog naroda.” “Prazna kolijevka”: tako jedan slavni liberal lakim zamahom pera opravdava jedan od najvećih genocida u povijesti, unaprijed dajući dragocjeno opravdanje doktrinarcima “zemlje bez naroda” koju Bog nudi narodu bez zemlje. Tekstovi takvoga tona nisu rijetki u ovoj protupovijesti i često ih potpisuju imena kojima bismo se najmanje nadali.
 
Podučavajući nas mnogome, autor nam još više daje za razmišljanje. Na primjer, kad iznosi ove riječi jednog Georgea Washingtona ili Johna Adamsa, toliko indikativne za američku revoluciju koju su krajem 18. stoljeća vodili liberalni kolonisti, vlasnici robova, potpuno svjesni da su oni u odnosu na robove “bijeli britanski podanici, rođeni slobodni”, spremni na vapaj zbog Engleza iz metropole koji ih gnjave: “Ne želimo biti njihovi crnci!” Ovdje najednom upada u oči da liberalna misao nikad nije bila autentično univerzalistička misao. Slobode koje su se zahtijevale “za pojedinca” nipošto nisu za sva ljudska bića, nego samo za mali broj izabranih, u dvostrukom, biblijskom i građanskom, smislu riječi.
 
Ovakav agresivni partikularizam doista jest u samom temelju liberalnog učenja. Grotius, jedan od očeva liberalne doktrine u 17. stoljeću, bez oklijevanja opravdava instituciju ropstva (“Postoje ljudi rođeni za služenje”, piše on pozivajući se na Aristotela), govori o stanovnicima holandskih kolonija kao o “divljim životinjama” i, opisujući njihovu religiju kao “pobunu protiv Boga”, unaprijed opravdava njihovo kažnjavanje najokrutnijom “kaznom primjerenom krivcima”. Uopće se dakle ne radi o odstupanjima u praksi, sama ideja liberalizma odaje izravno segregirajući i dehumanizirajući antropološki aristokratizam.
 
Francuz Tocqueville, aristokrat-demokrat, i sâm o više tema misli na vrlo sličan način. Losurdo navodi ovu izjavu: “Europska je rasa od neba primila ili svojim trudom stekla toliko neporecivu nadmoć nad svim ostalim rasama koje čine veliku ljudsku obitelj, da je čovjek odavde, sa svim svojim porocima i neznanjem, onaj s dna društvene ljestvice, još uvijek prvi među divljacima.” Mnoge danas zapanjuje kastinska oholost koju pokazuju mnogi, i muški i ženski članovi vladajućeg miljea. Čitajući ovu Protupovijest shvaćamo da je ona, prije no što bi bila psihološko-društvena crta pojedinaca, temeljna osobina same liberalne doktrine i praktičnog držanja koje je u svim razdobljima nalagala. Liberalizam i demokracija nikad nisu bili sinonimi.
 
“Radi se”, zaključit će Losurdo, “o diskursu potpuno usredotočenom na ono što, za zajednicu slobodnih ljudi, predstavlja ograničen sveti prostor” – sveti prostor koji priznaje protestantska etičko-religiozna kultura odgojena na Starom zavjetu. Dovoljno je u analizu unijeti i čimbenik “profanog prostora” (robove iz kolonija i sluge iz metropola) da bi se uvidio neprikladan i varljiv karakter kategorija koje se uobičajeno koriste pri prikazu povijesti liberalnog Zapada: apsolutno prvenstvo slobode pojedinca, antietatizam, individualizam. Je li Engleska 18. i 19. stoljeća zemlja vjerske slobode? Što se Irske tiče, liberal Gustave de Beaumont, koji je pratio Tocquevillea za njegova putovanja u Ameriku, govori o “vjerskoj opresiji koja prelazi svaku maštu”.
 
Praćenje duge povijesti liberalizma također podrazumijeva makar drugorazredno zanimanje za ono što ga je pobijalo, što mu se protivilo. U ovoj knjizi vidimo kako su se oblikovale razne figure univerzalizma, od onog katoličkog i monarhijskog Jeana Bodina u 16. stoljeću, preko antikolonijalnog i abolicionističkog radikalizma kojemu su ponekad pomagali napredni liberali 19. stoljeća, pa sve do temeljne kritike Karla Marxa, koji briljira raskrinkavajući “konzervativni karakter engleske revolucije”. Buržujska politička emancipacija zapravo je bila znak društvenog bijesa ne samo prema narodima iz kolonija, nego i prema samim engleskim seljacima, prije no što će se okomiti na gradski proletarijat, nevjerojatno zlostavljan u tzv. workhouses, radnim kućama. Losurdo takvu analizu ipak ne slijedi u potpunosti, nego skicira osobni pregled liberalnih revolucija, kako latinskoameričkih tako i europskih.
 
No koliko god bili važni ti antiliberalni istupi, konkretnije su rezultate ostvarili sami narodni pokreti. Na prvo mjesto među njima Losurdo smješta pobunu na Saint-Domingueu (danas Haiti) i njezinog vođu Toussainta Louverturea, pravi topovski udar za to vrijeme (crnački narod s nevjerojatnom odvažnošću da se oslobodi!), koja, istodobno s Francuskom revolucijom, predstavlja odlučujuću prekretnicu za kreolsku neovisnost i ukidanje ropstva u Latinskoj Americi. Sto dvadeset i pet godina kasnije, moćan podstrek u istom smjeru dat će Oktobarska revolucija u Rusiji. “Kad se sve temeljito razmotri, pobuna na Saint-Domingueu i Oktobarska revolucija ugrozile su, svaka zasebno, prvo ropstvo, zatim teroristički režim bjelačke dominacije”; to su dva povijesna poglavlja koja je “većinski mrzila liberalna kultura epohe”.
 
Ne dotičući se nedavne povijesti neoliberalizma, Losurdo se za kraj pita o odgovornosti liberalizma za “katastrofe 20. stoljeća”, te je vrlo uvjerljivo procjenjuje velikom. Oslanjajući se na tezu Hannah Arendt koja “polazi od kolonija britanskog carstva da bi objasnila genezu totalitarizma 20. stoljeća”, podsjeća da su se svijet koncentracijskih logora i ostale antidemokratske institucije “počele ocrtavati davno prije kraja samoprozvane belle époque”, navodeći primjere “krvavih i uzastopnih deportacija Indijanaca, počevši od one koju je poduzela Jacksonova Amerika (koju je Tocqueville proglasio uzorom demokracije)”.
 
S postupanjem prema crncima u Novom svijetu dostignuti su, što se dehumanizacije tiče, “vrhunci kojima je teško parirati”. Na britanskoj Jamajci “roba bi se prisililo da se olakša u usta robu koji je nešto skrivio, da bi mu se zatim ta usta na četiri-pet sati zašila”. U SAD-u školska su djeca mogla dobiti slobodan dan da bi prisustvovala linčovanju. Jedna knjiga, izašla u Bostonu 1913. godine, u svom naslovu zaziva “krajnje rješenje” (ultimate solution) crnačkog pitanja. Jedan američki istraživač, Ashley Montagu, o rasizmu i nacizmu piše da je “to što se čudovište moglo slobodno kretati svijetom u velikoj mjeri naših ruku djelo (…), i mi smo odgovorni za stravičan oblik koji je poprimilo”. Griješi li autor kad u zaključku poziva da se prestane s lažljivom hagiografijom liberalizma, koja nam se ponovno u visokim dozama servira posljednja tri desetljeća, od početka vladavine Margaret Thatcher?
 
(S francuskog prevela: Mirna Šimat)
Lucien Sève je filozof. Autor je brojnih knjiga u kojima istražuje odnos filozofske antropologije, teorije ličnosti i marksizma.
 

Lucien Sève, https://lemondediplomatique.hr/liberalizam-ideologija-rase-gospodara/

Kako se množio imetak Rockefellera

 
 
„Kako se množi[o] imetak Rockefellera, donijele su jedne američke novine [1916.] slijedeće podatke: 1855. ne posjedovaše ništa; 1865 – 5.000 dolara; 1870. – 50.000 dolara; 1872. – 1 milijun dolara; 1875. – 5 milijuna dolara; 1885. – 100 milijuna dolara; 1899. – 250 milijuna dolara; 1900. – 400 milijuna dolara; 1906. – 615 milijuna dolara. Međutim, porasla je ta svota sigurno već [1916.] za kojih 500 milijuna“.
https://fedora.digitalcommonwealth.org/fedora/objects/commonwealth:vm415j46f/datastreams/access800/content
„Kako je javljao 'Washington Post', u SAD-u je [1916.] bilo ništa manje nego 186 novopečenih dolarskih milijunaša koji su još nedavno bili obični tvornički radnici. Ti su se ljudi velikom smionošću prihvatili ratnih dobava, pa im je uspjelo da od čednih početaka dotjeraju do velikih uspjeha. Prije svega valja spomenuti Johna Jimmya Clippera, namještenika jedne tvornice cipela, kojemu je uspjelo dobiti dobavu vojnih cipela za rusku vladu. Svojim je prvim poslom zaslužio 80.000 dolara i postao tako pravim i gotovim poduzetnikom“.
 
„Napoleonski ratovi [1795.-1810., i kasnije] progutali su golemu svotu od po prilici 3 milijarde engleskih funti (oko 75 milijardi kruna). U Krimskom ratu [1854.-1856.] troškovi obiju ratujućih strana dosegli su 340 milijuna funti (oko 8500 milijuna kruna). Ratovi od 1795. do 1905. godine progutali su zajedno 6.770.000 funti (oko 170 milijardi kruna). Engleski stručnjak H. I. Jennings došao je do zaključka da je I. svjetski rat do kraja prosinca 1915. godine progutao ukupno 8800 milijuna funti (oko 220 milijardi kruna), dakle znatno više nego svi ratovi prethodnih 120 godina zajedno“.
 
„Prema [iz]računu [u]porabe, kao i velikih, srednjih, te malenih topova, stojopušaka i pješačkih pušaka, a k tomu, po francuskom [iz]računu, i njemačke potrošnje, iznosili su [troškovi] u sto dana bitke kod Verduna [u I. svjetskom ratu], izdani za topovsko strjeljivo u novčanoj vrijednosti 80 kubičnih metara zlatnog novca“. (Ilustrovani list, god. III., br. 13., 39., 43., 49., Zagreb, 1916, str. 304., 928., 1024., 1169.).
 

Priredio: Đivo Bašić

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Srijeda, 21/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1118 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević