Get Adobe Flash player
Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

Na redu je Plenković - da Pupovca smijeni ili...

Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

Na "aktualcu" gledala sam ponašanje jednog...

Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

Politički i sociokulturni uljez u HDZ     Sintagmu...

Vrdoljakova amerikanizacija školstva

Vrdoljakova amerikanizacija školstva

Izmišljamo školu za život po mjeri HNS-a....

Performans kao (ne)kažnjivo djelo

Performans kao (ne)kažnjivo djelo

Urednik časopisa "Informatologia Yugoslavica" i savjetnik Franka...

  • Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

    Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:16
  • Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

    Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:08
  • Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

    Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

    srijeda, 19. rujna 2018. 17:58
  • Vrdoljakova amerikanizacija školstva

    Vrdoljakova amerikanizacija školstva

    srijeda, 19. rujna 2018. 18:43
  • Performans kao (ne)kažnjivo djelo

    Performans kao (ne)kažnjivo djelo

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:05

BRIKS je Turskoj nužan u gotovo istoj mjeri koliko je Turska nužna BRIKS-u

 
 
Na samom kraju prošlotjedne analize objavili smo tada tek pristiglu i kratku informaciju o molbi turskog predsjednika Erdogana za prijam njegove zemlje u punopravno članstvo zajednice država BRIKS, koju je izrekao tijekom svog sudjelovanja na summitu tog kluba (25.-27. srpnja) u Johannesburgu, u JAR.u (Turska je, uz Argentinu i Meksiko promatrač i jedan od kandidata za proširenje te, još uvijek neformalne organizacije država ali s pojedinim, već formiranim i operativnim institucijama, poput Razvojne banke BRIKS). Zato ćemo se ovom prigodom detaljnije pozabaviti ovom temom, koja itekako zadire u globalne sigurnosne, geopolitičke i geoekonomske odnose, budući da je Turska važna karika u cjelokupnom sigurnosnom ustroju Zapada (iako mu geografski ne pripada).
https://cdni0.trtworld.com/w960/h540/q75/37854_ZAF20180725SOUTHAFRICAAA_1532496199984.jpg
Dovoljno je podsjetiti na činjenicu kako je Turska članica NATO saveza (od 1952.) i ključni oslonac njegovog Južnog krila. Međutim, NATO savez upravo proživljava veliku krizu, prvu nakon velike „krize identiteta“, nastale raspadom SSSR-a i raspuštanja Varšavskog ugovora, koji su rezultirali nestankom ključnog vojnog supranika i neprijatelja koji bi opravdavao potrebu za njegovim daljnjim opstankom na europskom tlu (Kina je ipak na drugom kraju svijeta). Zato se od klasičnog vojnog, NATO vrlo brzo pretvorio u vojno-politički savez i najsnažniji instrument američkog vođenja prekoatlantske vanjske politike, koji je svojim prijašnjim temeljnim zadatcima dodao još i borbu protiv terorizma, ilegalnog širenja nuklearnog naoružanja i sl., dajući si time na važnosti i smislu svog daljnjeg egzistiranja. NATO, kao povijesni anakronizam promatra i sadašnji američki predsjednik Trump, zbog čega nije isključena niti njegova temeljita rekonstrukcija, ali čak niti američko napuštanje tog saveza (što bi automatski značilo i njegovu smrt), o čemu najbolje svjedoči nedavna zakonska inicijativa trojice uglednih republikanskih kongresmena kojom bi se onemogućilo Trumpovo povlačenje iz NATO saveza bez prethodnog odobrenja Kongresa! Ali to je jedna sasvim druga tema od ove današnje, koju sam spomenuo samo u kontekstu turskih vanjskopolitičkih promišljanja, jer je Ankari sve ovo itekako poznato i sigurno pridonosi njezinim vizijama turske uloge u budućem ustroju svijeta.
 
Moderna turska država upravo proživljava najveću krizu odnosa s kolektivnim Zapadom. Ona je više od pola stoljeća čekala u predvorju za prijam u punopravno članstvo Europske unije; njoj su danas odsječeni svi važniji izvori financiranja od strane Zapada, a kriza odnosa sa SAD-om na Bliskom istoku, poglavito u Siriji, prijeti dosezanju točke od koje više nema povratka. Toga je itekako svjesna Trumpova administracija, koja je svojim nedavnim inicijativama pokušala popraviti odnose s Ankarom (pokušaj dogovora oko stanja u sjevernom sirijskom gradu Manbiju), ali sve je vrlo brzo vraćeno unatrag izbijanjem nove krize vezane uz tursko ne odustajanje od kupnje ruskih PZO sustava S-400 i posljedičnog izglasavanja američkog Kongresa zabrane već dogovorenih isporuka zrakoplova 5. generacije F-35 Turskoj. Te odnose još je više pogoršala novonastala kriza oko američkog državljanina i pastora protestantske crkve Andrewa Brunsona, koji je u Turskoj zatočen od 2016. pod optužbom za špijunažu i kontakte s terorističkim organizacijama i prijeti mu kazna zatvora do 35 godina, kojeg je Ankara odbila izručiti SAD-u unatoč nedavnom Trumpovom uspješnom urgiranju kod izraelskog premijera Netanjahua za oslobađanje izvjesne turske aktivistice, zatočene zbog povezanosti s palestinskim Hamasom.
 
Erdogan je javno odbacio mogućnost takve trgovine: Brunson je za njega simbol američke umješanosti u propali vojni puč u srpnju 2016. i povezanosti s organizacijom FETO, na čijem je čelu turski klerik i disident koji boravi u SAD-u i čije izručenje Turska već dugo traži – Fethullah Gulen. Takva Erdoganova odluka razbjesnila je Trumpa do te mjere da je on prošli tjedan uveo sakcije protiv turskih ministara unutarnjih poslova i pravosuđa, najviše „krivih“ zbog nesretne sudbine zatočenog američkog državljanina. Ali ni Erdogan nije ostao dužan: u nedjelju je objavio namjeru identičnog turskog odgovora prema američkim ministrima iz tih dvaju resora. Dakle, političko ozračje i klima u odnosima Washingtona i Ankare ne ostavlja previše prostora za optimizam, iako se, naravno, uz pregršt dobre volje i ponešto popuštanja s obje strane, stvari još mogu popraviti. Međutim gorčina u glavama političara s obje strane, ali i narasli anti-amerikanizam u turskoj javnosti, još će dugo ostati i opterećivati odnose dviju formalnih vojnih saveznica. Američko-turske odnose dodatno opterećuju i carine koje je Trumpova administracija uvela na uvoz čelika i aluminija, koje se odnose i na turski izvoz metala u SAD. Osim toga, financijske transakcije koje turska obavlja u dolarima, a uglavnom se odnose na uvoz proizvoda visoke tehnologije i energenata, sada itekako negativno utječu na pad njezine valute lire, pri čemu i svjetske financijske institucije posljednjih godina sustavno snižavaju turski kreditni rejting. Sve je to skupa dovelo do toga, da Turska, s proračunskim deficitom i građevinskim mega-projektima, vrlo teško pronalazi kreditne aranžmane u Zapadnim financijskim institucijama.
 
To su neki od ključnih elemenata koji utječu na turske težnje za pronalaskom alternativa, a što je i sukladno politici Ankare koja teži uključivanju zemlje u što veći broj međunarodnih, globalnih i regionalnih organizacija ili platformi za suradnju. I u tom smislu Erdoganov zahtjev (molba) upućena šefovima država BRIKS za prijam Turske u njihov klub ne treba biti posebno iznenađenje. Donosimo ključne Erdoganove riječi, izrečene u Johannesburgu, kako bismo naglasili o koliko se važnim pitanjima, zapravo, ovdje radi:
Erdogan je izrazio želju za suradnju Turske s BRIKS-om u sferi „ekonmije, trgovine, investicija i razvoja“;  izrazio je želju za nastavkom pregovora o suradnji s novom Razvojnom bankom BRIKS i najavio njihov završetak „u najkraće vrijeme“; predložio je osnivanje nove međunarodne rejting (kreditne)-agencije; naglasio tursku namjeru proširenja postojećeg energetskog partnerstva s državama BRIKS; naglasio je svoju uvjerenost kako treba učvrstiti suradnju muslimanskih zemalja i BRIKS (Erdogan je u Johannesburg pozvan kao poseban gost, pritom uz naglasak da Turska upravo predsjeda Organizacijom za islamsku suradnju!, što je jasan simbol kako BRIKS ne namjerava okrenuti leđa islamskim državama, već upravo suprotno), ponovivši svoje teze o tome kako je svijetu nužan pravedniji poredak. Tu je povukao paralelu s aktivnostima Islamske razvojne banke u Africi; naglasio je kako svijet ne može nastaviti živjeti u postojećem međunarodnom globalnom sustavu, koji nikoga ne zadovoljava osim „sretne manjine“ i njihovih interesa; govorio je o velikim turskim izdvajanjima za razvoj siromašnih zemalja od preko 8 milijardi dolara prošle godine (čime je ona lider u svijetu) i davanju krova nad glavom za 4 milijuna izbjeglica na turskom teritoriju, kao i direktnim turskim investicijama u Afriku koje su dosegnule 6 milijardi dolara.
 
Erdogan je naglasio i veliku stratešku važnost golemog turskog infrastrukturnog projekta tzv. Istanbulskog kanala, i pozvao sudionike biznis-foruma BRIKS-a na sudjelovanje u njemu. Erdogan je na putu natrag u Tursku odgovarao i na upite novinara, a tu se također našlo zanimljivih komentara, poput onih, da je Kina spremna na proširenje BRIKS-a upravo s Turskom, kao i to, da bi Kina mogla graditi još jednu tursku atomsku centralu – četvrtu po redu, nakon prve koju gradi Rusija, druge koju će graditi Japan i treće, vjerojatno Francuska, iako to još uvijek nije sasvim sigurno. Turska, kazao je Erdogan, surađuje s Kinom i u projektu „Jedan pojas-jedan put“. Međutim, Erdogan je, kao glavno pitanje na summitu BRIKS, naglaso raspravu o platnom prometu između članica koji bi se odvijao u nacionalnim valutama. Tijekom summita objavljeno je kako je Turska završila sve procedure za potpisivanje i stupanje na snagu kreditnog sporazuma s Kinom o dodjeli 3,6 milijardi dolara (1,2 mlrd. za treći most preko Bospora; 2,4 mlrd. za proširenje plinskog skladišta „Slano jezero“).
 
Što se tiče Rusije, Turska, nakon „zrakoplovne krize“ (rušenje ruskog Su-24 na sirijsko-turskoj granici u studenom 2015. g.) i povratka odnosa dviju zemalja u prijašnje okvire, Rusiju smatra glavnim tržištem za turske proizvode i usluge. Moskva nema pretjeranih razloga za blokiranje turskog zahtjeva za članstvom u BRIKS-u. Prijašnja sovjetska doktrina o nemogućnosti suradnje s Turskom zbog njezinog članstva u NATO savezu za Rusiji više nije aktualna (ona je i do sada surađivala i još surađuje i s drugim članicama NATO-a pa zašto ne i s Turskom), štoviše, po pojedinim aspektima to joj čak i odgovara, ne samo po pitanju ugleda u sposobnosti vođenja svoje vanjske politike. Rusiji suradnja s Turskom odgovara i unutar takvih organizacija kakve su EAES i ŠO(S), koje Tursku direktno pomiču prema Istočnom središtu moći.
 
U tom je smislu vrlo važno istaknuti kako se Erdogan u Johannesburgu sastao i s ruskim čelnikom Putinom i kineskim vođom Xi-Jinpingom, nakon čega je turskim novinarima kazao, ni manje ni više nego, da „naša solidarnost izaziva ljubomoru“, imajući u vidu rusko-turske odnose. Potrebno je istaknuti kako je na sastanku s Putinom sudjelovao i turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu, ministar obrane Hulusi Akar, kao i ministri financija i trgovine, ali i šef turske obavještajne agencije MIT Hakan Fidan. Je li tu potrebno što dodati kako bi se izvukli određeni zaključci? Teško. Zanimljiva je i šala kojom je Putin pozvao Erdogana u restoran, ali „pod njegovim uvjetima“ – ako Turska bude kupovala rusko meso! Erdogan se brzo snašao, riječima, kako će biti dobro ako oni „odmah po povratku riješe to pitanje“. Ta šala nije neutemeljena: Turska je veliki uvoznik mesa, pri čemu su najveći izvoznici (govedine) oni iz daleke Južne Amerike, a onda slijede europske zemlje poput BiH, Poljske, Mađarske, Rumunjske i Francuske. Putin bi rado promijenio taj poredak s obzirom na visoku proizvodnju ruskog kvalitetnog mesa, koja je, apsurdno, takvom postala zbog snažnih državnih poticaja agrarnog sektora nakon uvođenja zapadnih proturuskih sankcija i brzog otvaranja suvremenih privatnih farmi. S jedne strane Rusija je pretrpjela (i još uvjek trpi) teške posljedice po svoje gospodarstvo zbog zapadnih sankcija, a s druge je upravo zbog toga „u nebesa“ izdigla pojedine, ranije posve zapostavljene sektore svoga gospodarstva.
 
Što se tiče tursko-južnoafričkih odnosa, važno je naglasiti kako je Erdogan tijekom boravka na summitu BRIKS-a tu prigodu iskoristio i za otvaranje nove zgrade turskog veleposlanstva u Pretoriji. Ono što je tu važno jest to, da je on upozorio JAR na snažnu nazočnost organizacije FETO (u Turskoj proglašene terorističkom) upravo u toj zemlji ali i u čitavoj Africi. Pri tom je upozorio čelnike JAR kakvu je opasnu ugrozu po Tursku ta organizacija imala u pokušaju državnog udara 2016.g. Jasno je kako Erdogan daje do znanja kako će za daljnju suradnju JAR-e s Turskom, koju obje zemlje žele izdignuti na još višu razinu, biti nužno smanjiti, a u perspektivi i anulirati utjecaj te organizacije (za koju Ankara drži da je u rukama State Departmenta), na afričkom jugu.
 
Iz svega ovog zaključio bih slijedeće: BRIKS je Turskoj nužan u gotovo istoj mjeri koliko je Turska nužna BRIKS-u. Njihova suradnja otvara obostrano velike mogućnosti i to obje strane dobro znaju. I dok je BRIKS za Tursku idealna prigoda za uspostavu ravnoteže turskih odnosa sa Zapadom, Turska je za BRIKS prva i za sada jedina država koju bi prijamom u svoj sastav neposredno „iščupali“ iz „krila“ Zapada i smjestili je u Istočni (i Južni, po pitanju Afrike) centar moći. Turska je „gladna“ novih financijskih izvora nakon uvedenih zapadnih ograničenja, a Kina joj upravo to nudi. Kini je, s druge strane, Turska idealan most za plasman svojih proizvoda na Zapad kroz projekt „Put svile“. Tu je i Indija u sličnom položaju i sa sličnim interesima. A Brazil u ovom pitanju za sada nije toliko neposredno involviran i sasvim sigurno ne bi predstavljao zapreku turskom prijamu u taj klub od gotovo 3 milijarde stanovnika.
 
U svakom slučaju, kako se god završila ova priča, Turska je iznova na sebe uspjela privući pozornost svjetske visoke politike i analitičkih krugova, što najbolje ukazuje na sposobnost njezinog državnog i političkog vodstva za pravilno procjenjivanje globalnih geopolitičkih procesa i unutar njih pokušaja da se vještom kombinatorikom po Tursku iznađu najbolje mogućnosti. Hoće li Ankara u tome uspjeti (osobno mislim kako hoće) ostaje za vidjeti, ali i sama  težnja prema takvim ciljevima odlika je mudrog i habrog vrhovništva, s vizijom i brigom za vlastiti narod i zemlju. A to je upravo ono što danas mnogim zapadnim liderima i vladama nedostaje. Turska, zapravo, razgolićuje njihovu neučinkovitost i političku impotenciju kada je u pitanju briga o onima kojima upravljaju, a upravo odakle potiče i njihova sustavna želja za blaćenje i omalovažavanje turske politike i Erdogana osobno, neovisno o svim njegovim manjkavostima. Uostalom, puno većih manjkavosti od njega imaju pojedine zemlje i njihove vođe s kojima oni tako prisno surađuju. Imenovati ih nije potrebno. Njihova bliskoistočna „demokratičnost“  i „predana“ borba protiv terorizma ionako je svima dobro poznata.
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-turska-u-briks-u-izazovi-i-posljedice/

Kaspijsko jezero se od 2001. ubrzano počelo pretvarati u anglo-američko jezero

 
 
Azerbajdžan je postao washingtonski prioritet nakon raspada Sovjetskog Saveza. […] Britanski i američki naftni giganti počeli su tiho, ali brzo preuzimati kontrolu nad kaspijskim naftnim i plinskim resursima. […] Godine 2001. Kaspijsko jezero, najveća zatvorena vodena površina na Zemlji, počelo se ubrzano pretvarati u anglo-američko jezero, u smislu kontrole nad naftom. […]
http://1.bp.blogspot.com/_pt08zqcWYs0/THWPctZT4aI/AAAAAAAACso/kDQGFKOBMpU/s1600/Eldersburg+Shell+Station.JPG
Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a navodno je potrošilo 20 milijuna dolara kako bi za [ukrajinskog] predsjednika postavilo svog čovjeka. Bila je to još jedna 'demokratska' revolucija [tzv. 'narančasta revolucija' 2004. godine]. […] Političkom kontrolom nad Ukrajinom Washington bi mogao steći potencijalnu kontrolu nad većinom ruskih plinovoda iz sovjetskog razdoblja. […]
 
Kako se moglo očekivati, jedan od prvih poteza nakon vojne okupacije Iraka bilo je otkazivanje ugovora između Iračke vlade i kineskih državnih naftnih kompanija za razvoj golemih naftnih resursa u Iraku. Sumnje Pekinga bile su potvrđene. Kineska prisutnost u iračkim naftnim poslovima bila je glavni fokus okupacije Iraka. […] Pravi cilj, naravno, neizrečeni, bio je direktna kontrola i uskraćivanje tog mora nafte novim suparnicima, osobito Kini. […] Kako bi osigurale to gorivo, kineske naftne kompanije osigurale su svoje mjesto u Perzijskom zaljevu, osobito u Iranu i Saudijskoj Arabiji. Zapravo, 2009. godine više je saudijske nafte izvezeno u Kinu nego u SAD. […] Kinezi su ostvarili utjecaj i u Središnjoj Aziji, uključujući Kazahstan, te u Rusiji i Latinskoj Americi, od Venezuele do Brazila. […] Kineski predsjednik Hu Jintao posjetio je Alžir, Gabon i Nigeriju - tri afrička naftna diva - kako bi osigurao nesmetan dotok zaliha goriva. […] Ukratko, Kina je ugrozila desetljeća washingtonske politike tretiranja Afrike 'de facto' kolonijalnom ostavštinom pod patronatom MMF-a, čije se sirovine s vremena na vrijeme mogu i opljačkati. […] A izvor nafte, koji je postao žarište naftnog sukoba između Kine i SAD-a, bio je Sudan, u kojem su se nalazile goleme naftne zalihe Darfura. […] Kina ni u jednu drugu zemlju nije uložila više nego u Sudan, iz kojeg je ujedno dobivala najviše energetskih zaliha. […] Bushova administracija je vrlo agresivno odgovorila na sve veću prisutnost Kine u Africi, osobito u sudanskoj regiji Darfur, gdje su Kinezi pronašli golemo naftno polje. Nimalo slučajno Washington je uskoro optužio Sudan za genocid u Darfuru, a američki ministar vanjskih poslova Colin Powell pozvao je trupe NATO-a da 'uspostave mir'. […] Washington je sklopio vojni savez s Indijom protiv Kine, a predsjednik Obama je nakon 2009. godine drastično pojačao vojne akcije u Afganistanu i u Pakistanu. [Inače, Obama je dobitnik Nobelove nagrade za mir.] Cilj je bio jasan: kontrolirati pristup Kine euroazijskim resursima, ponajprije pristup nafti i plinu. […]
Washington je bio poprilično umiješan u poticanje 'spontanih' uličnih prosvjeda u Tunisu [prosinca 2010.] kojima je svrgnut Ben Ali. […] Uspjeh Revolucije jasmina pokrenut će slične ustanke diljem islamskog svijeta pod pokroviteljstvom SAD-a - od Sjeverne Afrike do Bliskog istoka i Središnje Azije. Krajnji cilj destabilizacije bile su Kina i Zapadna Europa, te Rusija i zemlje Euroazije. […]
 
Bilo je očito da je 'Projekt Veliki Bliski istok' bio plan za pljačku dragocjene državne imovine, koju će SAD provesti u zemljama Perzijskog zaljeva bogatima naftom. […] Washingtonskim 'Projektom Veliki Bliski istok' predviđa se američka dominacija nad cijelim islamskim svijetom od Sudana i Maroka preko Libije, Egipta, Perzijskog zaljeva do Pakistana i Afganistana. […] Dovođenje cijeloga niza zemalja od Maroka do Afganistana i Pakistana u stanje trajne krize i napetosti bit će uvjerljiva izlika NATO-u da 'zaštiti rute za opskrbu naftom'. […]
 
Istraživači [korporacije] RAND-a godinama su usavršavali metodu tzv. 'swarminga' za nekonvencionalnu promjenu režima, kojom se gomile mladih povezanih društvenim mrežama okupljaju na prosvjedima poput rojeva pčela (engl. 'swarming'). Washington i grupa tobožnjih nevladinih organizacija za promicanje 'ljudskih prava', 'demokracije' i 'nenasilja' pod washingtonskim okriljem sve su se više oslanjali na sofisticirano, 'spontano' pokretanje prosvjeda lokalnog stanovništva kako bi uzrokovali promjenu režima u korist Washingtona i kako bi primijenili plan Pentagona za dominacijom punog spektra. […]
 
Kina je bila glavni partner libijskoj državnoj naftnoj kompaniji. Za razliku od Tunisa i Egipta, Washington se u Libiji nije mogao skrivati iza fasade nenasilnih prosvjeda mladih. Bio je primoran posegnuti za naoružavanjem i obučavanjem autohtonih pripadnika libijske opozicije u onome što je preraslo u pravi pobunjenički građanski rat. […] Rat SAD-a protiv Libije - 'de facto' čin neokolonijalizma koji krši temeljne norme međunarodnog prava - shvaćen je kao 'humanitarni' rat. […] Pobune 2010. i 2011. godine na Bliskom istoku i u Africi uklapaju se u geografski kontekst Bushova plana za 'Veliki Bliski istok'. […] No krajnji cilj bio je uspostaviti čvrstu kontrolu nad ključnim strateškim resursom - naftom - i vjerojatno iskoristiti tu kontrolu za ucjenjivanje Kine, Japana i bilo koje euroazijske države koja bi vremenom mogla ugroziti dominaciju Washingtona i stvoriti novi euroazijski gospodarski prostor.“ (F. William Engdahl, Mitovi, laži i ratovi za naftu, Profil, Zagreb, 2012, str. 9-14, 19-22, 27-31, 33-34, 36, 39-41, 43, 45, 47-48, 50, 52-58, 61, 63, 66-70, 72, 80-81, 83-91, 95, 97-98, 103, 108, 110-111, 113-116, 121, 123, 125, 134-135, 142-143, 145, 147, 168, 170, 178, 188-189, 191-192, 196, 199, 200, 207-208, 219, 221-223, 231-232, 237, 246, 249-251, 254-255, 257, 260, 265-266, 271, 273-276, 279, 284, 286-287, 296-297, 300, 302, 304).
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Đivo Bašić

Svi su ratovi za naftu...

 
 
Kompanije koje su činile anglo-američki naftni kartel Sedam sestara vodile su SAD u sve veću ovisnost o nafti i to iz regije koju je američka inozemna politika Hladnog rata sve više činila nestabilnom - politički i vojno. Kamo god je Sedam sestara pošlo tražiti naftu, Pentagon i vojska SAD-a išli su za njima. […] No, SAD-u i CIA-i nije bilo poznato da je i Sovjetski Savez imao svoj naftni adut. Njihovi geofizičari i geokemičari od ranih su 1950-ih u strogoj tajnosti radili na razvijanju nove radikalne metode za pronalaženje nafte. […] Do 1980. godine mnoge manje republike - uključujući Kazahstan i Azerbajdžan - postale su drugi najveći proizvođač nafte na svijetu poslije Saudijske Arabije. […] Sedam sestara na Zapadu bile su opsjednute time kako prikriti činjenicu da svijet doslovno pliva na nafti. […]
https://i.pinimg.com/originals/93/68/a3/9368a329247b5aa5a6ccc15b2a5b5908.png
Iransko-irački rat označit će početak gotovo neprestanog niza posredničkih ratova u režiji SAD-a, te naposljetku ratova koje će izravno voditi SAD u novom stoljeću - za kontrolu naftom bogatog Bliskog istoka. […] Washington je potajno potaknuo rat između Irana i Iraka ne bi li na taj način podigao cijene nafte. Istodobno, Pentagon je dobio golemo odlagalište za višak oružja koje je ostalo iz rata u Vijetnamu. […] Washington je potajno potaknuo rat, namjerno šaljući lažne poruke suparničkim stranama. Za Washington i kompanije Sedam sestara, ratom su se dizale cijene nafte, i to dok god je toliko veliki udio svjetske nafte bio ugrožen. […] Iransko-irački rat dopustio je da cijena nafte bude na neviđeno visokoj razini, čime su banke u Londonu i New Yorku i dalje bile likvidne jer su nastavile reciklirati petrodolarske zajmove zemljama Istočne Europe, poput Poljske i Jugoslavije, te zemljama u razvoju koje su se brzo razvijale, poput Brazila, Argentine, Meksika i većine Afrike. […]

 

Odluka da se Sadam Husein potajno naoruža nakon rata s Iranom bila je dio dugoročnog strateškog projekta Pentagona i američkih elitnih krugova koji su kontrolirali Rockefellerove naftne kompanije (Mobil, Chevron, Exxon) i vojne industrije, uključujući obrambenu industriju i tvrtke za naftnu infrastrukturu […] Naoružanje Sadama 1989. godine bilo je priprema za sljedeću fazu u ostvarenju izravne kontrole Pentagona nad naftnim zalihama Bliskog istoka. […] Sljedeći korak bio je osigurati da Sadam Husein napravi ono što Washington želi - da izvede vojni napad na susjedni Kuvajt, malu državu veličine New Jerseyja, koja je bila smještena na rijeci Shatt el-Arab; na ključnoj transportnoj ruti za izvoz nafte preko Zaljeva u Europu i Japan. […] Sedam sestara i njihovi bankari ponovno su [1990.] osigurali visoke cijene nafte umjetno stvorivši nestašicu, te ponovno iskoristivši namjerno potaknut posrednički rat kako bi to učinili. […]
 
Izravan cilj Washingtona bio je razbiti Sovjetski Savez na usitnjene i nepovezane dijelove kako bi osigurao kontrolu nad njihovim golemim naftnim bogatstvom. […] Bushova administracija [u srpnju 1990.] inzistirala je na tome da se ekonomsko restrukturiranje bivših zemalja Varšavskog pakta i sovjetskih republika, uključujući i Rusiju, obavlja pod kontrolom MMF-a. Bila je to najdraža institucija Washingtona uz pomoć koje će slabija gospodarstva doći pod sferu utjecaja SAD-a zahtijevanjem masovne privatizacije i devalvacije valuta, čime će vanjsko preuzimanje biti iznimno jeftino i čime će se Istok otvoriti ka masivnom pljačkaškom pohodu koje će potrajati većim dijelom 1990-ih. […] Govorilo se da je Chevron podmitio dužnosnike za samo šaku dolara kako bi ušao u Kazahstan. U listu 'Moscow News' taj je dogovor nazvan 'prljavim poslom čija je namjera gurnuti goleme sovjetske naftne rezerve u crnu rupu bez ikakve zarade za Sovjetski Savez'. Bili su u pravu. […]
 
Golema podvodna naftna i plinska polja u blizini Bakua bila su veliki izazov za američke interese. Nafta iz Bakua na potencijalna će tržišta doći preko postojećeg naftovoda iz sovjetskog razdoblja koji je prolazio kroz rusku pokrajinu Čečeniju u kojoj je živjelo manje od pola milijuna ljudi, većinom muslimanskog stanovništva. […] Prigodno za geopolitičke ciljeve Washingtona u toj regiji, Čečeniju je uskoro zahvatio val nasilja koji je ugrozio izvoz nafte iz Bakua i Kaspijskog jezera preko Rusije. Trebat će pronaći neku drugu rutu. Vodeći zapadnjački mediji pokazali su krvavu bitku između Ruske Federacije i samoproglašene nezavisne Republike Čečenije kao borbu između muslimanskih Čečena koji traže pravo na svoju državu i pravoslavnih Rusa ili ateista; ili pak kao bitku vjekovne etničke mržnje. Međutim, to je bila borba  za kontrolu nad mogućim i postojećim naftovodnim putovima - hoće li ta kontrola pripasti Rusiji ili SAD-u. […] Kad su vodeće američke i britanske naftne kompanije nahrupile u države bivšeg Sovjetskog Saveza kako bi preuzele naftne zalihe pod povoljnim uvjetima, mudžahedinski borci koji su ostali iz gerilskog rata koji je SAD vodio u Afganistanu, tajno su dovedeni u Čečeniju. […] Washington je podržao 'neovisnost' Čečenije, što je bio dio strategije komadanja Rusije. […] Čim se zbog kaosa u Čečeniji pokazala potreba za izgradnjom alternativnog naftovoda kroz proameričku Gruziju i Tursku, novac i 'dobrovoljci' za čečenski cilj su nestali. Cilj je postignut - oslabljena je kontrola Moskve nad naftnim tokovima Kavkaza. […]
 
Cilj Chevrona, Exxona, Arco-a, BP-a i drugih anglo-američkih naftnih giganata, kao i banaka i političkih krugova iza njih, nije bio osigurati naftu za buduću veliku potražnju Amerike. To nikad nije bio predmet razmatranja. Njihov cilj bio je ni manje ni više nego kontrola najvećih poznatih područja bogatih naftom na cijelom planetu. Bio je to geopolitički plan od najveće strateške važnosti za buduću moć SAD-a - nije bilo važno koristiti se tom naftom, nego uskratiti je potencijalnim političkim protivnicima. […]
 
Ruski i ukrajinski znanstvenici utvrdili su da ugljikovodici - razne molekule vodika i ugljika koji su baza za naftu, plin, ugljen, pa čak i dijamante - nastaju otprilike 200 kilometara ispod površine Zemlje, gdje se proizvodi metan ili smjesa metana. Smjesa se pod visokim tlakom i temperaturom vertikalno probija prema površini preko tzv. migracijskih kanala. […] Uz drukčije geofizičko razumijevanje Zemlje i njezine unutarnje dinamike, nafta i plin bi se po cijelom planetu mogli pronaći u izobilju. A to sigurno nije bilo nešto što su moćni anglo-američki naftni giganti i njihovi bankari s Wall Streeta htjeli čuti. […] Jedno od najzapanjujućih otkrića ruskih istraživača tijekom nekoliko desetljeća ispitivanja i promatranja bio je zaključak da naftna polja ne izumiru. […] Ta je promjena imala strašne posljedice za geopolitičku strategiju Washingtona. Da parafraziramo već spomenuti citat Henryja Kissingera: 'Ako ne možete kontrolirati naftu, nećete kontrolirati ni cijeli svijet'. [Prof. s ukrajinske Akademije znanosti V. I. ] Sozanski je izračunao da je količina potencijalne proizvodnje nafte i plina barem '8 puta veća' od procjene koja se temelji na ograničenom, fosilnom podrijetlu nafte i plina. Zaključio je da 'postoje goleme količine nafte, dovoljne za potrebe čovječanstva za nekoliko tisuća godina'. […] Ne samo da se naftna polja obnavljaju; prema profesoru [Vladimiru] Kučerovu, ruski i ukrajinski znanstvenici potvrdili su da se korištenjem jedinstvene metode za istraživanje aktivnih geoloških područja na dubinama od 1000 metara mogu locirati ležišta podzemnih voda koja bi mogla omogućiti stalnu opskrbu čistom izvorskom vodom, što je zanimljivo za zemlje Bliskog istoka, Kinu i druge zemlje u kojima vlada nestašica izvora podzemnih voda. […]
 
Dick Cheney bio je dio skupine u američkom političkom ustroju koja će ubrzo iskoristiti argumente iscrpljenja nafte - Hubbertovu i Campbellovu teoriju o 'vrhuncu crpljenja nafte' - kako bi opravdala vojnu intervenciju SAD-a u naftnim poljima Bliskog istoka, gdje, kako je Cheney primijetio, 'nafta i dalje ostaje primarni posao Vlade'. […] Prije američke okupacije Iraka, Sadam Husein je potpisao ugovore o istraživanju iračkih naftnih polja s ruskim, francuskim i kineskim naftnim kompanijama […] prije početka rata u ožujku 2003. godine. Američke i britanske naftne kompanije bile su ostavljene na cjedilu; Sadam ih je isključio. Washington je napao Irak kako bi preduhitrio gubitak drugih po redu najvećih rezervi konvencionalne nafte na svijetu, koje su možda bile namijenjene Kinezima, Rusima ili Francuzima, ili svim trima zemljama zajedno. […] Ratovi se nisu vodili zbog toga da se osiguraju naftne zalihe SAD-u, kako su neki naivno vjerovali. Vodili su se zbog toga da se osigura američka globalna hegemonija [prevlast]. […] Administracija Bush-Cheney, koja je bila na vlasti od početka 2001. do 2009. godine, imala je jasnu stratešku misiju - osmisliti kontrolu golemog euroazijskog kontinenta bogatog mineralima, i to odvajanjem Rusije od Kine, militariziranjem područja od Bliskog istoka do Gruzije i Afganistana, te kontroliranjem naftovoda na cijelom euroazijskom kontinentu. […] Kada se krajem 1990-ih našao u financijskom škripcu, Sadam je većinu neiskorištene iračke nafte ugovorom dodijelio odabranim stranim naftnim kompanijama. Najperspektivnija područja dodijeljena su trima stranim naftnim kompanijama: ruskom Lukoilu, francuskom Totalu i kineskoj Nacionalnoj kompaniji za naftu. […] [U listopadu 2002. godine] Washington je očito zaključio da je strateški rizik od preuzimanja iračke nafte od strane Kine, Rusije i Francuske prevelik. Rat im je bio jedina opcija. […] Rat u Iraku 2003. godine pokrenut je zbog stvaranja trajnog lanca američkih vojnih baza iz kojih će se moći kontrolirati cijeli naftom bogat Perzijski zaljev. […]
 
Rat u Afganistanu 2001. i 2002., te rat u Iraku nakon 2003. godine - koji su do 2010. američke porezne obveznike stajali više od 1 bilijun [ili: tisuću milijardi] dolara - bila su tek početak niza geopolitičkih ratova za naftu i energente - ratova koji nikad nisu proglašeni, ali koji su to bili u svakom smislu te riječi. Ti naftni ratovi - javni i tajni - vođeni su na području od Kaspijskog jezera u središnjoj Aziji do Južnog kineskog mora, od Indijskog oceana do Perzijskog zaljeva, pa sve do središta Afrike. […]
(T. E. Lawrence, Seven Pillars of Wisdom, A Triumph, Anchor Books /Random House/, New York, 1991, str. 3., 17., 23.-26., 29., 31., 33., 36.-37., 39., 55., 89., 99., 101., 172., 270., 329., 333.-336., 661.).
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Utorak, 25/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1012 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević