Get Adobe Flash player
Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Dokle "mudri" mudrovaše, dotle "ludi" Grad...

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina...

Dva brda – dva pogleda na probleme

Dva brda – dva pogleda na probleme

Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i...

U Srbiji samo normalno nije moguće

U Srbiji samo normalno nije moguće

Hrvatsku se optužuje za vađenje organa!     Bolesna...

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Sukob Hrvata i Srba nije izbio zbog jezika niti zbog vjere, već zbog...

  • Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:54
  • Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:46
  • Dva brda – dva pogleda na probleme

    Dva brda – dva pogleda na probleme

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:38
  • U Srbiji samo normalno nije moguće

    U Srbiji samo normalno nije moguće

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:50
  • Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    četvrtak, 16. studenoga 2017. 13:48

Dogodila se rehabilitacija Rusije kao velesile, što dovodi i do jačanja suprotstavljanja

 
 
Da je netko prije dvije godine rekao da će uskoro Rusija dijeliti karte na Bliskom istoku, vjerojatno bi se mnogi samo nasmiješili. Moskva je riskirala i požurila je u pomoć svomu savezniku Bašaru al Asadu, te je do danas okrenula ishod rata. Nije spasila samo sirijskoga predsjednika nego je osnažila i svoje međunarodne pozicije. Dapače, smatram kako je čak i promijenila globalna pravila igre. Ako pogledamo stvarnu težinu Rusije, to je ogromno postignuće, a ako tomu dodamo u kojem je stanju bila zemlja poslije raspada Sovjetskoga Saveza, tek tada možemo stvarno vrjednovati značaj ova Putinova smjelog koraka.
https://foreignpolicymag.files.wordpress.com/2016/07/gettyimages-71630897.jpg?w=2000
Rusija je još i prije 15-20 godina lizala svoje rane nastale raspadom imperija, te je posrćući na rubu gospodarskoga sloma, kavkaskih ratova i raspada očajno nastojala integrirati se u zapadni liberalni svjetski poredak. Preostalo joj je jedino atomsko oružje. Stoga su je mnogi opisivali sljedećim riječima: Gornja Volta, s raketama. Država nije imala vojsku koja bi bila sposobna zaštititi nacionalne interese. 90-ih godina cilj je bio preživljavanje. Međunarodni položaj Rusije zorno je odrazila kriza u bivšoj Jugoslaviji u kojoj su se pokazale kako njena politička tako i tehnološka slabost. U međuvremenu, Moskvu je Zapad velikodušno primio u najvažnije institucije liberalnoga svjetskog poretka. Postala je članicom G8, a i Europska unija odnosila se prema Rusiji kao prema strateškomu partneru. No to partnerstvo daleko nije bilo ravnopravno. A i Rusija koja se polako uzdizala sve je teže prihvaćala tu podčinjenost. Dobro je to odrazio i govor Putina u Münchenu 2007. godine, a još više kriza u Gruziji kada je Moskva pokazala kako se više ne može igrati s njom. Potom je došla Ukrajina gdje je Rusija lišila SAD monopola kršenja međunarodnoga prava, a potom Sirija koja ne samo da ju je vratila među velesile nego je ubrzala i reviziju posthladnoratovskoga poretka.
 
Uz škrgut zubima, ali dogodila se rehabilitacija Rusije kao velesile, što dovodi i do jačanja suprotstavljanja. Ali prinos toga je i da sada jedan za drugim u Moskvu dolaze egipatski, turski predsjednik, izraelski premijer ili jordanski kralj, nadajući se posredovanju Kremlja. A sada je došao i vladar Saudijske Arabije, zemlje koju se smatra neprijateljem Rusije. Rijad je spreman utrošiti milijarde kako Moskva ne bi dopustila preveliko jačanje Irana, zemlje koja je regionalni suparnik Siriji. Sve je to jasno priznanje ruskih vojnih i diplomatskih uspjeha.
 
Ali kako je Kremlj uspio potisnuti u pozadinu Sjedinjene Države koje su od Rusije puno značajnije i što se gospodarske, a i što se vojne snage tiče? Bivši ruski veleposlanik u Siriji Aleksandr Zotov to je ilustrirao športskom usporedbom, ukazujući kako u ringu među dvama boksačima nije odlučujuća samo mišićna masa nego i tehničko znanje. A ruski uspjesi, kao i američki neuspjesi, mogu se objasniti postojanjem, odnosno nedostatkom toga tehničkoga znanja koje karakterizira politiku i diplomaciju. Moskva je prije svega dobro procijenila trenutak koji se pojavio kritičnim jačanjem Islamske države, kada je mogla nastupiti najučinkovitije i uz najmanje rizike. Putin se nije libio koristiti ratno zrakoplovstvo, a hrabro se je suočio i s očekivanim kritikama. Istodobno, u očima svojih saveznika, a i protivnika u regiji dokazao je predvidljivost i pouzdanost. Sve je to dodatno osnažila činjenica da Washington ni nakon provokacije uporabom kemijskoga oružja nije ispunio obveze koje je preuzeo prema partnerima. Ali iznevjerio je i Saudijsku Arabiju i Izrael kada je sklopio nuklearnu nagodbu s Iranom. Strateški pristup Moskve jačala je i činjenica da je Amerika naizmjence podupirala te umjerenu oporbu, te teroriste. Pored toga, Kremlj se istaknuo i pragmatizmom, jer je bio spreman pregovarati sa svim silama u regiji, tako s Izraelom, Turskom, a sada i sa Saudijskom Arabijom, ako oni poštuju ruske interese.
 
Vojnim nastupom koji je doveo do pokretanja konflikta s mrtve točke Rusija je postala neizbježna na Bliskom istoku, ali to joj ne otvara samo niz mogućnosti nego joj nameće i dodatnu odgovornost. Ona, naime, uzimajući u obzir sve više interesa treba uspostaviti nekakvu ravnotežu snaga, ne samo radi očuvanja stabilnosti regije nego i radi zadržavanja vlastite uloge. A koliko je to komplicirano, pokazuju najnoviji događaji. Trumpova prijetnja da će otkazati nuklearni sporazum s Iranom, ili povećanje napetosti između Kurda i Iračana te porast vojne aktivnosti Turske. Očuvanje ravnoteže je istodobno taktička i strateška zadaća, a uspjeh u provedbi te zadaće može predstavljati značajan korak i u pretvorbi svjetskoga poretka. A da to i Kremlj misli tako, dobro pokazuje i glavna tema godišnjega foruma Valdaj-kluba koji danas počinje u Sočiju. Članovi kluba razgovarat će o tomu hoće li iz konflikata izrasti novi svjetski predak, te može li razaranje koje se danas događa u svijetu imati stvaralačku snagu?
 

Gábor Stier, Magyar Nemzet

Napuštanje sporazuma ne bi bilo u interesu Izraela

 
 
Meir Javedanfarje iranski-izraelski autor, komentator i predavač.Predaje tečaj Suvremene iranske politike u Interdisciplinarnom centru (IDC), Herzliya. Gostovao je na pet jezika (perzijski, hebrejski, engleski, španjolski i portugalski) na više od 20 sveučilišta širom svijeta. Koautor je biografije Mahmouda Ahmadinejadaa Nuklearna sfinga Teherana. Govori o posljedicama koje bi propast sporazuma o nuklearnom programu Irana imao za Bliski istok.
https://pbs.twimg.com/profile_images/465502205756194817/aoTsxxeE.jpeg
• Premijer Benjamin Netanjahu nedavno je pred Općom skupštinom UN-a zatražio da se sporazum o nuklearnom programu Irana korigira ili raskine? Ali bi li Izraelu uistinu bilo interesu da Donald Trump „sruši“ sporazum?
- To, naravno, ne bi bilo u interesu Izraela. Pa nije vrh naše vojske bez razloga protiv raskida sporazuma s Iranom. Čak ni Aipac – konzervativni, američko-izraelski odbor za javna pitanja u SAD-u ne podržava predsjednika Donalda Trumpa u ovom pitanju. Ako Washington napusti sporazum, to bi Irancima dalo priliku da se predstave kao žrtve kršenja sporazuma. Dakle, napuštanje sporazuma bilo bi loše za Izrael. A takav sporazum ne može se jednostrano korigirati.
 
Smatrate li da ima izgleda da se o pojedinim aspektima sporazuma ponovno pregovara? Neovisno o ograničenom roku, Izrael smeta to što sporazum ne obuhvaća pitanje konvencionalnog oružja.
- Ne, smatram da te mogućnosti nema. Sporazum je sklopljen i Iran neće biti spreman iznova pregovarati. Trump neće moći primorati Irance da iznova pregovaraju. Zbog toga bismo trebali pomno pratiti što čine. Ako Iranci ne budu poštivali uvjete, o tome se mora sastaviti izvješće i po potrebi ih se mora sankcionirati.
 
Čini se da Netanjahu smatra da bi SAD jednostrano mogao baciti Iran na koljena?
- To je pogrješna procjena, Trump to ne može. Iran su za pregovarački stol dovele dvije stvari: prvo, ukidanje sankcija kojima su podlijegali međunarodni poslovi s iranskim nacionalnim bankama. I drugo, mogućnost ponovnog izvoza nafte. Amerikanci ne mogu sami nametnuti bolne sankcije, jer u tome ne bi imali potporu ostalih sedam potpisnica sporazuma među kojima je i Njemačka.
 
Smatrate li da bi na kraju Izrael i SAD mogli biti gubitnici?
- Ako se raskine sporazum, mi bismo bili poprilično izolirani, a ne Iran. Zato čitava rasprava odvraća pozornost od toga što Iran radi u regiji, a o strašnom kršenju ljudskih prava u vlastitoj zemlji da i ne govorimo.
 
• Bi li propast sporazuma ponovno vratila na dnevni red vojnu intervenciju, pa čak i jednostranu?
- Sigurno. Iran više ne bi bio vezan sporazumom , ponovno bi mogao pokrenuti centrifuge i svoj uran obogaćen na razinu od 20 posto približiti točki od koje bi mogao postati prikladan za izradu oružja. U tom slučaju iranska nuklearna bomba mogla bi se spriječiti samo vojnom opcijom.
 
A to bi Irancima bio poticaj jer bi nakon preventivnog napada željeli još prije postati atomskom silom, zar ne?
- Zbog toga izraelski generali podržavaju sporazum, jer nam on omogućuje da dobijemo na vremenu, točnije još 13 godina računajući od danas. A to je za nas 13 godina u kojima bi se mogla izbjeći eskalacija konflikta. 13 godina u kojima bi inspektori Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) mogli saznati mnogo o iranskom nuklearnom programu, što bi nam kasnije moglo biti od koristi. Osim toga, 13 godina na Bliskom istoku dugo je razdoblje u kojem se može dogoditi mnogo toga. Tko zna, možda režim u Teheranu doživi slom. Ne smijemo zaboraviti da Iran potresa čitav niz unutarnjopolitičkih kriza, među kojima je posebno izražen problem droge.
 
Trenutno Iran se širi kao hegemonijalna sila. Oružane snage Irana već su uočene nedaleko izraelsko-sirijske granice.
- Po mom mišljenju iranski utjecaj u Siriji za Izrael je još uvijek daleko najveća prijetnja jer tu, za razliku od nuklearnog programa, nema kanala za razgovor između Amerikanaca i Libanonaca. Iran naoružava Hessbollah i očito gradi čak tvornicu raketa u Libanonu. Iran će u Siriji nakon Assada i dalje imati snažnu ulogu. Konflikti sa Hesbollahom na našoj sjevernoj granici posve su realan scenarij. Oni bi mogli dovesti do ratnog sukoba između Izraela i Irana, čak i da to nijednoj strani ne bude namjera.
 

Inge Günther, Frankfurter Rundschau

Izbjeglička kriza samo je dio propale politike prema Africi

 
 
Zamjenik talijanskog ministra vanjskih poslova Mario Giro kritizira odsutnost europskih partnera i jednostrane poteze Francuske u migracijskog politici. Veliki potezi, koje je Macron pokušao ostvariti, u Libiji nemaju smisla. Pomoćnik talijanskog ministra vanjskih poslova Mario Giro odbacuje optužbe da je za suzbijanje migracije plaćao i krijumčare. „S koferima punim novca u Libiji se ništa ne može postići“, izjavio je Giro za Welt.
http://cdn.images.express.co.uk/img/dynamic/78/750x445/834258.jpg
„Lokalnim libijskim predstavnicima rekli smo: 'Ako ne prestanete iz dana u dan slati nove brodove, onda nećete svjedočiti obnovi zemlje.' Libijci trebaju humanitarnu pomoć, a ne oružje. Oni ne smiju dobiti novac, nego pomoć u stvarima. Tamo se suočavamo s oko 150 paravojnih jedinica koje stalno mijenjaju saveznike i biznise. Dugo su bili upleteni u trgovanje ljudima. Deal je politički sporazum. Pregovarali smo s mnogo libijskih frakcija. To je Sizifov posao. Ali veliki potezi koje je francuski predsjednik tamo pokušao ostvariti krajem srpnja spontanim mirovnim razgovorom, u Libiji nemaju smisla“, drži Giro.
 
„Macron je za stol doveo Fayiza al-Sarradascha, predsjednika međunarodno priznate vlade, i njegova rivala, generala Kalifa Haftara s istoka Libije. Čak se i vlastodršci moraju pravdati pred paravojnim postrojbama jer im one osiguravaju vlast. Izbjeglička politika u toj je fragmentiranoj, sjevernoafričkoj državi, kompleksna, a rezultati se postižu dugotrajnim, kompliciranim procesima koji iziskuju veliko strpljenje.“
 
Manje izbjeglica u Italiji
 
Od ljeta iz Libije u Italiju dolazi manje izbjeglica jer je Italija osposobila libijsku obalnu stražu za presretanje i vraćanje brodova s izbjeglicama. Osim toga, humanitarnim organizacijama zabranjeno je da sa svojim spasilačkim brodovima odlaze na obalu i ukrcavaju migrante kako bi ih prevezli u Italiju. Talijanska vlada često je bila izložena optužbama da plaća libijskim paravojnim postrojbama koje su prije bile aktivne u krijumčarenju ljudi.
 
Giro prevrće papire, tražeći popise konkretnih želja pregovaračkih partnera, gradonačelnika i plemenskih vođa. „To su često jednostavne stvari poput uređaja za desalinizaciju vode, igrališta, nadzornih kamera, između ostalog za arheološke iskopine, stipendija za studente, bolnica, opreme za lokalne izviđače. To je ključno za lokalnu političku vlast Libijaca, a oni su naše oružje, i na sjeveru, i na jugu“, smatra Giro.
 
Optužbe na račun Minnitija
 
Giro istodobno optužuje ministra unutarnjih poslova Marca Minnitija da je pretjerano kruto postupao prema spasilačkim organizacijama. „Bez njihove pomoći mnogo bi se ljudi utopilo. Otkako se izbjeglice vraćaju sa sredozemne granice u internacijske kampove, borave na „paklenim mjestima“ bez izbjegličkog statusa.“ Giro smatra da je izgubljeno dragocjeno vrijeme. Također je istaknuo da je njegovo ministarstvo osiguralo šest milijuna eura kako bi se u suradnji s organizacijama za zaštitu ljudskih prava dopremila humanitarna pomoć u izbjegličke kampove.
 
Giro drži da je izbjeglička kriza samo dio propale politike prema Africi. „Zemlje poput Malija i Nigera mogle bi kolabirati pod pritiskom međunarodnih krijumčara, trgovina ljudima tamo je grana gospodarstva, a na tom čvorištu između Južne Amerike, Azije, Libije i Europe cvjeta i trgovina drogom i oružjem. Globalni kriminal već se odavno umrežio, dok su države to propustile učiniti. Rizik je da bismo tamo uskoro mogli imati propale države i da bi tamo džihadisti mogli uspostaviti vlastitu državu. U tom slučaju još bi više izbjeglica stizalo s juga. Već sada postoji veliki pritisak na južne granice Tunisa i Alžira. Problem je prisutan već tjednima. Ljudi se brzim brodovima prevoze iz Tunisa u Italiju. Bojimo se da među njima ima i džihadista jer se mnogo boraca iz Sirije vratilo u Tunis“, zaključuje Giro.
 

Constanze Reuscher, Die Welt

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Četvrtak, 23/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1107 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević