Get Adobe Flash player
Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

Primjer Milana Babića je dobar i jedini ispravan put za suživot i...

Karolina Velika!

Karolina Velika!

Vidimo izgrađenu osobu koja njeguje obiteljske vrijednosti i od koje...

Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

Vraća Hrvatskoj ustav iz 1974., jer vraća Srbe u ustav, i onda će ići...

IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

IDS-u je uspjelo što nije ni Benitu...

Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

Najviše fantazije danas ima u genderističkoj...

  • Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

    Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:16
  • Karolina Velika!

    Karolina Velika!

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:09
  • Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

    Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

    četvrtak, 06. kolovoza 2020. 09:32
  • IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

    IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:04
  • Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

    Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

    četvrtak, 06. kolovoza 2020. 17:31

Egipatska vojska priprema se za izbacivanje turskih snaga iz Libije!

 
 
Rastu napetosti oko Libije nakon što je Ankara, od početka ove godine, aktivno, svojim modernim oružanim sustavima, vojnim instruktorima, i sebi odanim proxy-snagama iz redova radikalnih islamističkih boraca iz sirijske regije Idlib do neprepoznatljivosti ojačala vojne snage središnje vlade nacionalnog jedinstva u Tripoliju. One su, ubrzo, nakon do tada potpuno podređenog položaja i borbe za golo preživljavanje na širem prostoru glavnog libijskog grada u odnosu na snage Libijske nacionalne vojske pod zapovjedništvom generala Khalife Haftara, krenule u snažnu protuofenzivu i potonjima nanijele prve velike i teške poraze. Vladine su snage, uz pomoć turskih udarnih bespilotnih letjelica i dalekometnog topništva, Haftarove borce vrlo brzo protjerale iz zapadnih dijelova Libije, do sredozemnog grada i luke Sirt, istočno od Tripolija, a koji posljednjih tjedana one također najavljuju osvojiti. Međutim, krajem lipnja egipatsko državno i vojno vodstvo tu je namjeru Tripolija (koju, inače, otvoreno podupire i Ankara i bez čijeg se odobrenja libijska vlada premijera Fayeza Al-Sarraja to ne bi niti usudila činiti) nazvalo „crvenom crtom“, koju Kairo ne će dozvoliti prijeći i zbog koje može doći i do otvorene  egipatske vojne intervencije u Libiju.
https://dneegypt.nyc3.digitaloceanspaces.com/2020/01/turkey_1-2-768x430.jpg
A egipatska vojska nipošto nije, nekakva, uobičajena slika bliskoistočnih verzija „kljastih“, nesposobnih vojski korumpiranih zapovjedništava na svim razinama, koje bez strane pomoći, u vojnom smislu na terenu nisu u stanju učiniti ništa konkretno.  Upravo suprotno, egipatska je vojska najjača od vojski svih arapskih zemalja, s velikim vojnim iskustvom, znanjem, školovanim časničkim kadrom i profesionalnim ustrojem unutar svih svojih rodova. Ona je i vrlo dobro naoružana i posjeduje veliki aktivni i pričuvni kadar (Egipat broji više od 80 milijuna stanovnika). Egipatska vojska ima i dobre i uvježbane pomorske snage, ne tako davno osnažene i s dva najsuvremenija francuska nosača helikoptera klase „Mistral“, izgrađena 2014. i 2015. u francuskom brodogradilištu i prvotno namijenjena za rusku vojsku (Francuska, je pod pritiskom SAD-a nakon uvedenih proturuskih sankcija 2014., bila primorana obustaviti njihovu isporuku Rusiji iako je prvi Mistral već bio u potpunosti izgrađen i na njemu su se već počeli uvježbavati ruski mornari za njegovo preuzimanje, a drugi djelomično, dok je Moskva oba nosača već u cijelosti bila platila.
 
Nakon dužih pregovora francuske i ruske strane dogovorena je isplata financijskih odšteta Moskvi, kao i prodaja Mistrala Egiptu). Ono što je za Kairo jedini nedostatak, kada je pokretanje velikih vojnih operacija u pitanju,  je teško gospodarsko stanje u zemlji i nedostatak novca. Međutim, kada je riječ o Libiji, novac mu ne bi bio problem. Njega mu već osiguravaju bogate Zaljevske monarhije, prije svih UAE, koji s Egiptom dijele identični stav po pitanju te zemlje, potpuno suprotan onom turskom. Oni, osim toga, na Tursku zajedno gledaju kao na opasnog regionalnog konkurenta koji u arapskom svijetu nema što tražiti. Turska, naravno, misli suprotno i igra na kartu islamskog jedinstva, posredstvom panislamističke organizacije „Muslimanska braća“, koju su, međutim, iz svojih zemalja protjerali i Egipat i sve Zaljevske monarhije s izuzetkom Katara, koji je i dalje ostao vjeran turski saveznik – i po pitanju Sirije i po pitanju Libije.
 
Desetoga srpnja medij The Arab Weekly piše kako je egipatska vojska počela velike vojne vježbe pod kodnim nazivom „Hasm 2020.“ nedaleko od granice s Libijom. U njoj su angažirane različite vrste vojne tehnike, kao priprema za moguću vojnu operaciju na teritoriju njoj susjedne zapadne zemlje. Ta činjenica pojačava očekivanja koja idu u smjeru da se egipatska vojska već odlučila za vojnu varijantu rješenja libijskog sukoba nakon aktivnog miješanja Turske u isti. To je miješanje za Kairo stvorilo neugodnu i potpuno neprihvatljivu situaciju. Libija za  Egipat tradicionalno predstavlja životno važnu stratešku dubinu kada je riječ o njegovoj nacionalnoj sigurnosti, navodi taj medij.
 
Egipatski ministar obrane general Mohamed Zaki nalazi se na zapadnoj granici svoje zemlje već gotovo mjesec dana. Najveća egipatska vojna baza na zapadu zemlje „Muhammad Naguib“, otvorena je, očito ne bez razloga, prije svega tri godine. U zoni Sredozemnog mora, prema granici s Libijom, ojačava se i vojno-pomorska baza „Jarjour“. U svom govoru u Vijeću sigurnosti UN-a, 8. srpnja, egipatski ministar vanjskih poslova Sameh Shoukry, izjavio je, kako  stanje u Libiji predstavlja ozbiljnu ugrozu stabilnosti i sigurnosti u čitavoj regiji. General-bojnik Alla Ezzedine, bivši direktor Centra za strateške studije egipatske vojske u Kairu (Centre for Strategic Studies of the Egyptian army), za The ArabWeekly je izjavio, kako se za najodlučniji scenarij djelovanja najveće arapske republike s najsnažnijim oružanim snagama u regiji, nastavljaju pripreme  na svim razinama – od malih postrojbi do najvećih kopnenih vojski – od kada se Ankara uključila u unutar-libijski sukob.
 
Prosudba:
 
Otvoreni rat između Turske i Egipta (zbog Libije) najmanje je što u ovom trenutku Turskoj odgovara. Turska se vanjska politika nalazi u vrlo složenim regionalnim i globalnim okolnostima, s vrlo zaoštrenim odnosima s EU-om i pojedinim ključnim članicama NATO-a. To što je ona članica istog vojno-političkog saveza u ovom joj slučaju ne znači previše. Ona, možda, sada, po pitanju Libije i ima potporu SAD-a, ali Washington je tradicionalno pragmatičan i onaj tko mu je na određenom prostoru danas saveznik, već sutra mu vrlo lako može postati neprijatelj, ili će se prema njemu, u blažoj varijanti, odnositi posve indiferentno. Osim toga, Sjedinjene Države sada su zaokupljene samima sobom i nadolazećim izborima, pa im bilo kakva aktivnija vojna umiješanost u probleme Libije nikako nije prioritet. Turska je vojska, osim toga, već aktivno uključena i na sjeverozapadu i sjeveroistoku Sirije, kao i na sjeveru Iraka. Nije da ona nema još dovoljno potencijala i za i druge, još puno veće vojne operacije – upravo suprotno. Ali tada bi se one morale odvijati u njezinom bližem okružju, a nikako tako daleko od matičnog državnog prostora kako je to sada slučaj u Libiji. Jer ta činjenica u vojnom smislu snažno otežava i poskupljuje logističku potporu svojim snagama na terenu, što se ne može dugo izdržati. Poglavito ne, ukoliko se radi o sukobu s vojskom snage one egipatske, kojoj je njezin matični i logistički prostor fizički naslonjen na kopnene bojišnice.
 
Osim toga, političko-diplomatski gledano, Ankara ne bi imala niti približno takvu potporu u ratu s Egiptom oko Libije, kakvu bi imao Kairo: on bi je dobio od ključnih arapskih država, Francuske, Italije, Grčke i td. (a nije isključeno čak niti od strane SAD-a čiji je i on veliki partner, sve ovisno o razvoju situacije). Također, i nikako ne manje važno, jedna od sretnijih zemalja takvim crnim scenarijem bio bi Izrael. Njemu bi egipatsko-turski rat bio „šlag na torti“ bliskoistočnog kaosa, skoro isto, kao i onaj u slučaju eventualnog američko-iranskog rata. Bio bi mu idealna podloga za eliminaciju još jednog vrlo neugodnog geopolitičkog protivnika, kakva mu je danas Turska pod vodstvom predsjednika Reçepa Tayyipa Erdoğana, i zapravo je posve sigurno da bi Izrael aktivno stao na stranu Egipta i pružao mu svesrdnu pomoć  – i vojno-tehničku i obavještajnu i logističku.
 
Može li to Turska sve izdržati, nisam siguran, ali ako bi kojim slučajem i mogla, iz rata s Egiptom izišla bi potpuno oslabljena, što bi značilo i kraj njezinih regionalnih i ukupnih vanjskopolitičkih ambicija za dugo vrijeme. U tom smislu uopće nisam uvjeren kako ne postoje, čak i vrlo jake, silnice, kojima bi egipatsko-turski rat itekako išao u prilog zbog njihovih interesa, ne samo po pitanju Libije. Kairo je, očito, od njih vrlo dobro instruiran i za tu avanturu spreman, tim više što mu Libija u strateškom smislu ipak znači puno više  nego Turskoj, kojoj ta zemlja ipak nije životno bitna, kakvom, primjerice, Ankara predstavlja sebi susjednu Siriju. Libija bi joj, dakako, bila idealna osnova za daljnji prodor svojih gospodarskih interesa u dubinu Afrike i strateško pozicioniranje u središtu Sredozemlja, ali to su ipak planovi koji se ne ostvaruju pod svaku cijenu, već u okvirima koji su u određenom trenutku realno mogući i zadani, i koji ne ovise isključivo o samoj Ankari. Mislim da to Erdoğan i njegovi stratezi itekako dobro razumiju i da će se na kraju okrenuti pregovorima o političkom rješenju libijskoga problema, u koji će biti uključeni i svi ključni vanjski igrači. Jer, kao i u Siriji, i u Libiji (možda još i više s obzirom na njezin položaj i goleme rezerve nafte) jedna strana ne može biti apsolutni pobjednik i za sebe uzeti baš sve.
 
Naravno, uvijek postoji mogućnost i za neke suprotne, mračne scenarije, ali mislim kako oni ipak nisu u interesu niti Ankare niti Kaira i da će se od njih odustati bez obzira na međusobne prijetnje, sve češće upućivane s najviših političkih razina i praćene pokazivanjem vojnih mišića.
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-egipatska-vojska-priprema-se-za-izbacivanje-turskih-snaga-iz-libije/

Europa na udaru liberalne revolucije

 
 
Usporedno s organiziranim „spontanim“ revoltom po ulicama američkih gradova usmjerenim prema američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, s druge strane Atlantika odvija se europski krak istog „događanja naroda“. Građanski nemiri s obje strane Atlantika jedinstvena su operacija izgrađena na američkim rasnim sukobima, a za izvoz u Europu redizajnirana dodavanjem osjećaja krivnje zbog europske kolonijalne prošlosti i uloge u trgovini robljem. Europski prosvjedi protiv rasizma u ovim trenucima postupno gube na snazi, jednostavno zato što su postigli svoj cilj, a to je bila priprema terena za ono što će uslijediti nakon američkih predsjedničkih izbora i očekivanog Trumpovog poraza. Europski građani medijskom kampanjom i prosvjedima pripremljeni su za restauraciju liberalnog poretka koja bi trebala uslijediti nakon Trumpovog odlaska s položaja američkog predsjednika.
https://img.zeit.de/politik/ausland/2019-04/europa-kulturkampf-brexit-aufbruch/wide__450x253__mobile
Simultano se zapravo pokreću dvije bitke, jedna za političku kontrolu SAD-a, a druga za Europu i obnovu liberalnoga poretka zapadnoga svijeta. Iniciranje pripremnih procesa za veliku transatlansku bitku na dvije bojišnice precizno je tempirano pred američke predsjedničke izbore. S američke strane cilj je spriječiti reizbor predsjednika Trumpa, a u Europi održati utjecaj liberlane elite do planirane promjene američke administracije. Tada će u biti ista politička snaga, s američke strane tzv. neoconsi, a s europske lijevo-liberalni politički holding neometano ovladati s oba krila transatlanske integracije. Potom će stabilizirati svoje unutarnje političke pozicije u najmoćnijim državama Europske unije predvođene Njemačkom i u suradnji s novom politikom SAD-a nakon Trumpa, obnoviti narušenu snagu liberalnog i tzv. multilateralnog poretka utemeljenog na višestranim ugovorima i integracijama, koje je američki predsjednik  nemilice razbijao, te ponovo punom silinom krenuti putom, s kojeg je izbačena Trumpovom pobjedom i njegovim predsjedništvom.
 
Prema planovima političkih snaga koje stoje iza američkih i europskih prostora i uličnih nereda, eliminacija Trumpa i potiskivanje političkih snaga koje iza njega stoje i posljedično blokiranje daljnjeg jačanja desnih snaga u Europi omogućit će trijumfalnu obnovu liberalnog i multilateralnog globalnog poretka.
Da je tome uistinu tako svjedoče istupi vodećih zagovornika liberalnog poretka i analize uglednih think-tankova, istinskih kreatora europske i američke politike.
Tako bivša ministrica vanjskih poslova Španjolske Ana Palacio u članku pod naslovom „Multilateralism in a G-Zero World“ za Sorosov „Project Syndicate“ od 22. lipnja ove godine tvrdi da se je svijet uglavnom zbog politike američke administracije pod predsjednikom Trumpom i jačanja desnih i tzv. populističkih snaga u Europi našao u situaciji kada ne postoji ni jedna sila koja je oko sebe sposobna okupiti druge moćne države i uspostaviti stabilan poredak zasnovan na liberalnim vrijednostima i multilateralizmu. Palacio, zapravo, misli isključivo na SAD, koje, po njoj, propuštju igrati ulogu stvoritelja i čuvara liberalnog poretka i to naziva stanjem „G-Zero“, svojevrsnom pat-situacijom, u kojoj ne postoji sila koja ima dovoljno snage nametnuti poredak.
 
Implicitno najavljujući  priželjkivanu propast Trumpove administracije  Palacio navodi: “Kada konačno globalno vodstvo ponovo oživi“ – očito misleći na vodstvo SAD-a – „svijet može započeti raditi na izgradnji boljeg mulitlateranog sustava utemeljenog na zajedničkim interesima i osjećaju zajedničke odgovornosti. U međuvremenu politički lideri moraju činiti sve što je potrebno kako bi još uvijek postojeći multilateralni sustav, ovakav kakav je, manjkav i ograničen ostao živ i održiv.“ Palacio nastavlja: „SAD i budimo jasni samo SAD, imaju dovoljno potencijala i utjecaja stvoriti zajednički program usredotočen na reformu postojećih okvira. No, čini se da Trump umjesto toga pokušava demontirati te iste okvire. Ubrzo nakon ulaska u Bijelu kuću Trump je najavio povlačenje Amerike iz Pariškog klimatskog sporazuma. Prekinuo je i američke odnose sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom ozbiljno narušavajući njenu sposobnost koordiniranja učinkovitog globalnog odgovora na krizu Covid-19. Ako se njegova destrukcija nastavi ovim tempom, do vremena kada Trump napusti ured, multilateralni poredak biti će na održavanju života ili čak u gorem stanju. Tko god ga nasljedi namučit će se kako bi popravio nastalu štetu. Kao i zgradu, multilaterlani sustav je mnogo lakše srušiti nego obnoviti.“ Uočljivo je kako Ana Palacio Trumpovim odlaskom barata kao gotovom činjenicom.
 
Godinu dana ranije američki think-tank „The German Marshall Fund of the United States“ (GMF) posvećen promicanju transatlanskih odnosa i suradnje, u studiji pod nazivom „Europa i liberalni poredak“ objavljenoj  21. ožujka 2019. godine postavlja temelje djelovanja europske politike na obnovi liberalnog  i multilateralnog poretka nakon očekivanog Trumpovog odlaska s političke scene.
 
Autor opsežne i ozbiljne studije je Bart M.J. Szewczyk, nekadašnji bliski suradnik državnog tajnika Johna Kerryja u Stožeru za političko planiranje State Departmenta, a od 2016.-2017. godine bio je i politički savjetnik američke veleposlanice pri UN-u Samanthe Power. Szewczyk zagovara aktivnu ulogu europske politike u obnovi i jačanju liberalnog poretka nakon  Trumpove ere. On kaže: „Europa ima dugu tradiciju izgradnje političkih poredaka, od kardinala Richelieua do Otta Von Bismarcka, iz čega može crpiti inspiraciju za suočavanje s trenutnim izazovima. Njen glavni izvor moći, osim materijalnih resursa, je njena široka mreža utjecaja diljem svijeta.“ Sasvim otvoreno, za devastaciju liberalnog poretka Szewczyk osim Kine i Rusije optužuje i politiku Trumpove administracije, kada navodi: „Liberalni poredak je napadnut od strane aktera izvana, ali i unutar Zapada. Prvi put nakon 1989. godine autoritarnost- prije svega u Kini i Rusiji, ali i u dijelovima Zapada ponuđena je kao atraktivna alternativa demokraciji, ljudskim pravima i tržišnoj ekonomiji. Disruptivnost Trumpove vanjske politike dodatno je poljuljala temelje Zapada. Nova američka Strategija nacionalne sigurnosti na vidljiv način isključuje liberalni poredak kao temeljni američki interes, odstupajući od tradicije koja datira još od NSC-68, doktrine američke nacionalne sigurnosti u doba hladnoga rata usvojene od strane Trumanove administracije u 50.-im godinama prošloga stoljeća. Na posljednjem Summitu G-7 SAD su pokušale izbrisati bilo kakve poveznice koje upućuju na međunarodni poredak zasnovan na pravilima. Takav razvoj događaja izazvao je Europu kroz Europsku uniju i njene države članice da razviju strategiju za očuvanje liberalnih vrijednosti od neliberalnih snaga…. Pored toga europska politika treba odvojiti više vremena i resursa za spašavanje liberalnog poretka.“
 
Sve je kristalno jasno, praktički ništa ne treba istraživati i analizirati kada političke grupacije koje stoje iza obnove i transformacije liberalnog poretka sasvim jasno i eksplicitno iskazuju svoje stavove. Sve piše samo treba znati gdje čitati.
Iz navedenih primjera teško je izbjeći zaključak da je zagovornicima liberalnoga poretka u ovome trenutku najveća smetnja američki predsjednik Donald Trump i centri političke i gospodarske moći koji ga podržavaju. Tek njegovom eliminacijom moći će se vratiti usklađenoj politici SAD-a i Europe na starim putovima promicanja multilateralnog i liberalnog poretka diljem svijeta. Stoga je na američkom ogranku ratišta za liberalni poredak Trumpu priređena „revolucija“ u stilu „arapskoga proljeća“ i praktički američki politički život doveden do stanja kaosa. Na europskom dijelu ratišta organizirani su masovni prosvjedi čiji cilj, zapravo, uopće nije utjecaj na vlast, odnosno vodeće političke snage u Europi, nego izražavanje solidarnosti s američkim snagama koje se tuku s Trumpom i izražavanja spremnosti europske politike za suradnju s onima koji Trumpa uspiju skinuti s političke scene. Oni su trebali potvrditi upravo onakvu orijentaciju Europe i Europske unije kakvu je u svojoj studiji za „The German Marshall Fund of the United States“ definirao Bart Szewczyk. Prosvjedi u Europi nisu bili usmjereni protiv vodeće politike nego upravo obrnuto od nje su posredno bili podržavani.
 
Organizirani neredi na ulicama europskih gradova
 
Prosvjedi i neredi koji su ih pratili po europskim prijestolnicama medijski su se pokušali pokazati kao klasična „pobuna masa“. No to jednostavno nije tako. Ne radi se o „pobuni masa“ kako ju je  davno opisao španjolski filozof Jose Ortega y Gasset, nego o klasičnom organiziranom, tobože spontanom „događanja naroda“ kakva su korištena u revolucijama „arapskoga proljeća“. Zbivanja su organizirana i vođena upravo od elite, zapravo moćnog vladajućeg liberalnog dijela europske elite. Razlika od „pobune masa“ više je nego očita, jer „pobuna masa“ je usmjerena na elite koje su izgubile sposobnost vođenja i argument vlastitog primjera. Ona je neorganizirana i tek kada se stvori kritična masa preuzimaju je političke grupacije i koriste za svoje ciljeve. Ovdje to nije slučaj, prosvjedi i neredi na ulicama europskih gradova očito su organizirani i nisu usmjereni protiv vladajuće elite, nego njezin liberalni korpus, koristeći medije i građane na ulici šalje poruku američkim političkim saveznicima o spremnosti za suradnju u budućoj velikoj obnovi liberalnog poretka na obje strane Atlantika.
 
Revolucije „arapskoga proljeća“ koje su razorile Bliski istok vraćaju se svojim izvorištima – SAD-u i Europi. Predvode ih iste snage liberalnog holdinga koje su prethodnih godina nasilno i krvavo svijetom širile tzv. liberalnu demokraciju. Sada svoju liberalnu intervenciju šire na vlastiti životni prostor, na zapadni svijet, na nominalno demokratske države, u koijima su, prije svega zbog protivljenja građana njihovim vanjskih avanturističnim intervencijama i ratovanjima koje su pokretale, i izgubile pozicije. Prisiljeni su činiti to što čine kako bi se pokušali održati na površini i vratiti u svoje ruke apsolutnu vlast koju su imali prije pobjede Donalda Trumpa na izborima u SAD-u i usporednog jačanja suverenističkih i desnih snaga u najmoćnijim državama Europske unije. Stoga su svojim spontanim revolucijama kojima su razarali svijet u konačnici udarili na SAD i Europu. Trump je od starta bio njihova meta, a sada su, u završnici borbe protiv njega, uspjeli u SAD–u stvoriti organizirani kaos i s druge strane europskim prosvjedima dobiti potvrdu buduće suradnje nakon izborne pobjede u SAD-u. To je, inače, modus operandi holdinga liberalnog intervencionalizma: strpljivo čekanje povoda, medijsko napuhavanje i histeriziranje i potom unaprijed pripremljeni izlazak građana na ulicu. Osnovne poluge njihova djelovanja su simultano korištenje organizacija civilnoga društva, medijskog prostora nad kojim su ostvarili kontrolu i obavještajnog sustava ili barem njegova djela  bez čije uloge se ništa ne bi moglo pokrenuti. Kada se pribave sve te poluge utjecaja pokreću se „spontane“ revolucije.
 
Uspije li im do kraja godine pobijediti u SAD-u eliminacijom političkog kruga oko Trumpa, to će im, zbog enormno snažnog utjecaja američke politike otvoriti put i nadmoći u Europi, odnosno učvršćenju svoje vlasti u najmoćnijim državama Europske unije. To bi pak, za transatlantsku liberalnu elitu bio čisti bingo. Ponovo bi mogli neometano ne samo dominirati političkim životom svojih država i cijelim transatlantskim integracijskim kompleksom, nego i nastaviti za Trumpove ere zamrli demokratski intervencionizam diljem svijeta. Bit će to, zapravo, povratak starom agresivnom, imperijalnom djelovanju SAD-a i vodećih država Europske unije maskiranom doktrinom širenja liberalne demokracije diljem svijeta. Tada će punim plućima na globalnoj razini prodisati i zelena ideologija i njezino praktično političko djelovanje odbacivano od strane Trumpove administracije, ali sačuvano i njegovano u europskom okrilju. Računa se na izgradnju američkog ekvivalenta europskom novom zelenom planu (The European Green Deal). Nova zelena politika podignuta na globalnu razinu uz korištenje kriznog potencijala koronakrize bit će poluga transformacije i učvršćenja liberalnog poretka. Američki i europski stratezi drže da će to osigurati dominaciju SAD-a i najmoćnijih država Europske unije za više desetljeća.
 

Mario Stefanov, https://www.geopolitika.news/analize/mario-stefanov-americko-proljece-seli-u-europu/

Francuska na Tursku kreće novim sankcijama uz pomoć EU-a?

 
 
Francusko-turski odnosi naglo se zaoštravaju uslijed pogoršanja stanja u Libiji i aktivnog vojnog sudjelovanja turske vojske na strani tamošnje vlade nacionalnog jedinstva premijera Fayeza Al-Sarraja. Ti narušeni odnosi dodatno štete ionako ne previše skladnim odnosima unutar NATO-a čije su one članice, a sve se više odrazuju i na odnose između Turske i EU-a u kojoj Pariz ima jednu od vodećih uloga. U tom smislu treba sagledavati i sljedeću vijest:Jean-Yves Le Drian, francuski ministar vanjskih poslova, izjavio je kako će se 13. srpnja sastati ministri diplomacija EU-a s ciljem razgovora o Turskoj, kada će se razmatrati i mogućnost uvođenja novih sankcija protiv Ankare. Podsjetio je kako je EU već uveo sankcije protiv Turske zbog njezinih poslova vezanih uz eksploataciju nafte u isključivoj gospodarskoj zoni Cipra, i dodao, kako „mogu biti razmotrene i druge sankcije“.
https://zenith.me/sites/default/files/pool/medias/3..jpg
Podsjećamo: vrhunac vrlo oštre političke i diplomatske retorike između Pariza i Ankare zbio se 29. lipnja vezano uz Libiju. Tada je francuski predsjednik Emmanuel Macron optužio Tursku za „masovni izvoz džihadista“ u tu sjevernoafričku zemlju, a miješanje Ankare u unutarnje stvari Libije nazvao je „kriminalnim“. Nakon što je francusko Ministarstvo vanjskih poslova 17. lipnja optužilo Ankaru za „agresivno ponašanje“ turskih vojnih brodova prema francuskom brodu koji je sudjelovao u NATO-ovoj misiji u Sredozemnom moru (o čemu smo već ranije pisali, vidi poveznicu ispod teksta), sinoć je turski ministar vanjskih poslova Hulusi Akar izjavio kako je Ankara uz pomoć video snimaka i radarskih snimaka „dokazala“ kako njezini brodovi nisu obavljali nikakve protuzakonite aktivnosti na koje je ukazivala francuska strana (info: Hürriyet Daily News).
 

Irina Meter, https://www.geopolitika.news/vijesti/francuska-na-tursku-krece-novim-sankcijama-uz-pomoc-eu/

Anketa

A. Plenković i T. Medved dodvoravaju se Srbima. Je li to izdaja?

Ponedjeljak, 10/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1122 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević