Get Adobe Flash player
Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

Nije Putin slučajno vratio Boga u ustav. Ne, ne. Bila je to priprema za...

Tko treba vladati Hrvatskom?

Tko treba vladati Hrvatskom?

Ova vremena zaslužuju katolički odgovor     Kroz...

Boji se savjeta za gospodarstvo

Boji se savjeta za gospodarstvo

Plenkovićeva demagogija o reprezentativnoj...

Nikakve koristi od gradonačelnikova

Nikakve koristi od gradonačelnikova "delanja"

Mnogi su se rodili u Petrovoj bolnici iz koje sad bježe rodilje i porađaju...

Je li sada jasno tko je Plenković?

Je li sada jasno tko je Plenković?

Nije on kriv za potres i zarazu, ali je kriv za mnoge druge...

  • Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

    Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

    četvrtak, 02. travnja 2020. 15:00
  • Tko treba vladati Hrvatskom?

    Tko treba vladati Hrvatskom?

    ponedjeljak, 30. ožujka 2020. 21:29
  • Boji se savjeta za gospodarstvo

    Boji se savjeta za gospodarstvo

    četvrtak, 02. travnja 2020. 14:54
  • Nikakve koristi od gradonačelnikova

    Nikakve koristi od gradonačelnikova "delanja"

    srijeda, 01. travnja 2020. 09:36
  • Je li sada jasno tko je Plenković?

    Je li sada jasno tko je Plenković?

    srijeda, 01. travnja 2020. 09:31

Šef egipatskih obavještajaca stigao u Damask: cilj jasan – regionalno suprotstavljanje Turskoj

 
 
Prošloga tjedna delegacija libijske vlade s istoka te zemlje, koja podupire Libijsku nacionalnu vojsku (LNA) na čelu s generalom Khalifom Haftarom, stigla je u sirijsku prijestolnicu Damask gdje je obnovila rad libijskog veleposlanstva u toj zemlji. Prije njih rad svojih veleposlanstava u Damasku obnovili su UAE i Bahrein, pričemu se uočavaju i sve intenzivniji kontakti sirijskog predsjednika Bashara el-Assada sa Saudijskom Arabijom. Dakle, nakon što je većina arapskih zemlja, združenih u organizaciju Arapska liga, 2012. prekinula diplomatske odnose sa Sirijom zbog protivljenja Assadovoj politici tj. stavljanja na stranu sirijske oporbe, sada se primjećuje suprotan proces, koji sam po sebi govori jako puno.
https://horizonweekly.ca/wp-content/uploads/2018/08/Hatay.png
Nazočnost turske vojske na sjeverozapadu Sirije i kod Idliba izravno je povezana s turskom okupacijom sirijske pokrajine Hatay 1939. godine
 
Tako, kao što se u europskim medijima, čak i onim mainstream, sve rjeđe čuju riječi tipa „sirijski diktator“, kako se redovito označavalo predsjednika Assada (pri čemu je u njima sve zamjetnija i konačna „spoznaja“ o tome kako u Idlibu ipak djeluju snage terorističke organizacije „Al-Qaida“ i njezine filijale), i u ključnim se arapskim zaljevskim monarhijama postupno mijenja stav prema Assadu. Pritom se, očito, pragmatično polazi od stvarnosti, koja je neumitna i koja kaže kako će Assad na vlasti ostati onoliko dugo koliko će to biti u interesu Moskvi. A njoj će Assad trebati barem do postizanja stabilizacije sigurnosnog stanja na ukupnom prostoru Sirije i otpočinjanja unutarpolitičkog dijaloga o budućnosti te zemlje (kojega ne može biti bez prethodno uspostavljene sigurnosne stabilnosti), kojim bi se trebao donijeti novi ustav zemlje i odrediti „pravila igre“ nakon kojih će se onda moći održati parlamentarni izbori i formirati vlada. Moskva je u više navrata službeno objavila kako će podržati bilo kojeg budućeg, zakonito izabranog sirijskog predsjednika, i kako je, dok se to ne dogodi, za nju zakonit jedino predsjednik Assad.
 
A kako je vojnim ulaskom Turske u Idlib šansa za pacifikacijom i preostalog, u nedavnoj ofenzivi još neoslobođenog dijela te regije od strane sirijske vojske u skorije vrijeme vrlo mala (turska vojna nazočnost u Idlibu od sada je Moskovskim sporazumom i službeno potvrđena, a legalni boravak turskih vojnika u Idlibu kroz uspostavu 12 nadzornih točaka zapravo je omogućio rusko-turski Sporazum iz Sočija iz rujna 2018.g. jer je prije njega Ankara u Idlibu vojno mogla djelovati samo „ispod stola“), očito je kako će do potpune stabilizacije stanja trebati još dosta pričekati i da će, sukladno tome, Assad još dugo stolovati u Damasku. Čišćenje Idliba na prostoru sjeverno od prometnice M-4 koja povezuje gradove Aleppo i Latakiju, i zapadno od prometnice M-5 koja povezuje Aleppo i Damask (objema će se, sada, nakon prošlotjednog Moskovskog sporazuma između Rusije i Turske, kroz njih slobodno moći prometovati i to je bio glavni i sada ostvareni strateški cilj prve faze vojne ofanzive sirijske vojske na Idlib i jugo-zapadno od grada Aleppa) od terorističkih snaga, naravno, mogla bi provesti i Ankara, ali teško je vjerovati kako će ona to željeti učiniti. Te su joj organizacije (iako ih i ona formalno smatra terorističkim, prije svega „Hayat Tahrir ash-Sham“ kao najmoćnija organizacija koja broji 20-ak tisuća boraca) nužne u očuvanju turskih interesa jer su proturske – Assadu oporbene organizacije u Idlibu previše slabe da bi se bez džihadista mogle suprostaviti sirijskoj vojsci u eventualnom novom vojnom srazu (jer to, bez neposredne turske vojne pomoći i pokretanja turske operacije „Proljetni izvor“, ni međusobno združene nisu bile u stanju nakon pokretanja sirijske ofanzive).
 
A upravo je sve veća turska vojna nazočnost na sjeveru Sirije (uz gore spomenuti – ruski) jedan od najvažnijih razloga zašto arapske zemlje sada nastoje obnoviti svoje diplomatske, političke i gospodarske veze s Damaskom. One, prije svega Saudijska Arabija, UAE i Egipat (kao ključne arapske zemlje) s velikim nezadovoljstvom gledaju na sve intenzivnije turske napore za jačanjem svog utjecaja na arapskim sunitskim prostorima – od Libije i Sirije do Katara, i dalje u islamski prostor saharske i subsaharske Afrike. U tom kontekstu treba promatrati i danas prispjelu vijest, kako je je direktor egipatske obavještajne službe Abbas Kamel stigao u Damask gdje će se razgovarati sa svojim sirijskim kolegom Alijem Mamlukom i drugim visokim sirijskim državnim službenicima (info: agencija Al-Masdar News). Službeni cilj tog posjeta je jačanje koordinacije između Egipta i Sirije u borbi protiv terorizma i jačanje bilaterlanih veza između dviju država. Pritom je suvišno i govoriti kako se Kairo snažno protivi turskoj vojnoj intervenciji protiv sirijske vojske, kao što se isto tako protivi i već započetom aktivnom turskom vojnom miješanju u Libiji na strani snaga vlade Fareza Sarraya u Tripoliju, koje su pod opsadom Haftarove LNA. Upravo su Egipat i UAE (uz Francusku), najveći politički ali i vojni sponzori Haftarove vojske i libijske vlade s istoka zemlje, stacionirane u Bengaziju.
 
Sirija nije jedina zemlja koju posjećuje prvi egipatski obavještajac: on je, prije nje, počevši od 2. ožujka, posjetio niz arapskih zemalja (Alžir, Maroko, Sudan), a njihov glavni smisao bio je upoznati arapske zemlje s egipatskom inicijativom „suprotstavljanja rastućem utjecaju turskog predsjednika Reçepa Tayyipa Erdoğana“ u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku (kako su to obrazložili egipatski mediji). Jer sadašnji, najgori egipatsko-turski politički i diplomatski odnosi u povijesti (ako ti odnosi uopće više i postoje) neposredna su posljedica velikog osobnog animoziteta između egipatskog predjsednika Al-Sisija i turskog čelnika Erdoğana. Ovaj potonji podupire panislamsku organizaciju „Muslimanska braća“ (koja je, osim u Turskoj i Kataru izgubila ključna politička uporišta u gotovo svim arapskim zemljama), a upravo je Al Sissi vojnim putom svrgnuo na izborima u Egiptu legalno izabranog (sada već umrlog) Muhammeda Mursija, čelnika (sada već zabranjenog) egipatskog ogranka „Muslimanske braće“ i osobnog Erdoğanovog prijatelja.
 
Što s Tunisom?
 
Cilj posjeta šefa egipatske obavještajne službe je i Tunis, gdje se, donedavno, sve više primjećivao utjecaj Turske, kako politički tako i vojno-sigurnosni. Iako je novoizabrani predsjednik Tunisa Kais Said vrlo brzo odbacio sve Erdoğanove prijedloge uopućene bivšem predsjedniku te zemlje (tijekom Erdoğanovog posjeta Tunisu u prosincu prošle godine) oko uspostave nekog tursko-alžirsko-tuniškog savezništva po pitanju Libije i korištenju teritorija Tunisa kao svojevrsne logističke baze za potporu vladi u Tripoliju, sam Said ne može tako naglo prekinuti veze s Turskom. Jer u Tunisu je i dalje snažna oporbena stranka „Al-Nahda“ – bliska upravo „Muslimanskoj braći“, a njezin vođa Rashid Gannushi je i predsjednik tuniškog parlamenta. Prošle godine ta je stranka inkorporirala veliki broj svojih suradnika u državnu službu, kako u tijela sudbene vlasti tako i u državnu Službu sigurnosti.
 
Ono što će, ako izuzmemo smanjenje mogućnosti političkog utjecaja na Tunis nakon izbora novoga predsjednika, po Erdogana ipak biti važno, jest činjenica o daljnjem nastavku vojno-industrijske suradnje između dviju zemlja. O tome svjedoči i u srijedu, 4. ožujka otvorena Prva tuniška izložba zrakoplovne i vojne industrije, na kojoj sudjeluje oko 250 inozemnih tvrtki iz 80 zemalja, između ostalih i SAD-a, Njemačke, Rusije, Kanade, kao i Turske. Javnosti će se demonstrirati sposobnosti oko stotinu letjelica. Za ovu analizu bitan je onaj segment koji govori kako su se na tom airshowu, na kojem se očekuje oko 40 tisuća posjetitelja i 100-injak službenih delegacija, Tunis i Turska dogovorili o kupnji turskih bespilotnih letjelica (dronova) i to upravo onih koji su proteklih tjedana javno demonstrirali svoju moć na bojišnicama u Idlibu protiv sirijske vojske. Radi se o dronovima „Anka“ turskog državnog proizvođača TAI, koje će uskoro početi koristiti tuniška vojska. TAI je već krajem siječnja Tunisu isporučio prvi količine spomenutih dronova. A to znači kako se turska vojna industrija sve više učvršćuje u toj sjeverno-afričkoj državi. Upravo je turski TAI nakon više mjeseci pregovora bio odabran za isporuke triju sustava Anka, svaki od kojih uključuje 2 drona srednje visine „long endurance“ i zemaljsku postaju, koji mogu biti naoružani raketama MAM-L. Iako je sirijska vojska, nakon početnog šoka poslije aktivnog početka turske uporabe tih dronova u Idlibu i velikih gubitaka koje je pritom pretrpjela, naoružavši se dodatnim sustavima PZO uspjela u dva dana oboriti čak 4 od ukupno 10 korištenih turskih dronova, činjenica je kako se tu ipak radi o ubojitom oružju, koje se uz bolju primjenu dodatnih zaštitnih sredstava može uspješno koristiti na bojišnicama i za neprijatelja predstavljati ozbiljan problem.
 
A sama činjenica kako novoizabrani predsjednik Tunisa nije želio prekidati prethodno sklopljene vojne sporazume između njegove zemlje i Turske, jasno govori koliko on mora biti oprezan pri povlačenju protuturskih (protu-Erdoğanovih) poteza s obzirom na još uvijek respektabilan utjecaj „Muslimanske braće“ u tuniškom društvu.
 
Međutim, spomenuta egipatska protu-Erdoğanova inicijativa u arapskim prostorima sigurno nije samo „hir“ Kaira, već iza nje stoje i ostale moćne arapske zemlje, koje se (to se ne smije zanemariti, upravo suprotno) sve više povezuju i s Rusijom u izgradnji međusobnih svestranih odnosa, uključno i onih u sferi obrane – naravno, ne na protuturskoj platformi (ali zakonitosti geopolitike i s njima povezanih interesa pritom su itekako vidljivi). Zbog toga će biti zanimljivo pratiti na koji će se način dalje odvijati turska nastojanja za širenje  svog utjecaja u sjevero-afričkom i jugozapadnim azijskim prostorima u kojima se oni neposredno sudaraju s onim arapskim. Jednako kao što se u smjeru Istoka tj. srednjoazijskih prostora (kavkaške i kaspijske regije i dalje prema Afganistanu) turski interesi neposredno sudaraju s ruskim (i kineskim).
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-sef-egipatskih-obavjestajaca-stigao-u-damask-cilj-jasan-regionalno-suprostavljanje-turskoj/

​Izdavači bi trebalo neke knjige iz književnosti i poezije tiskati u dvije verzije, na ćirilici i latinici, pa neka čitatelji biraju

 
 
Posljednjih godina kod nas se često raspravlja o ćirilici. Drugim riječima, izražava se strah što se dvoazbučje pomiče na stranu latinice. Ekstremno gledište je da bismo morali ukinuti latinicu u javnoj upotrebi jer to hrvatsko pismo sve više ugrožava opstanak srpstva. Umjereniji smatraju da je ćirilično pismo ugroženo i da ga treba spašavati.
Slikovni rezultat za rajko igic
Rajko Igić
 
Ako smo, pored ćirilice, u priličnoj mjeri već dugo koristili latinicu, pitanje je je li ona postala naše pismo bez obzira na to kako je i gdje od latinskog pisma nastala, koji su je lingvisti i pod čijim utjecajem stvarali. Činjenica je da koristimo dva pisma i da nam je danas teško, praktično nemoguće, odreći se latinice čijoj je većoj upotrebi doprinio internet. Što da se radi? Vjerujem kako moramo voditi brigu kako da se postigne nekakva ravnoteža uporabe oba pisma. Ali, taj cilj će zahtijevati prebrojavanja, tj. provjeravanja balansa i uvijek će biti onih koji rezultatima tih mjerenja nisu zadovoljni.
 
Kod nas se ćirilica u školama prva uči i ako se poštuju odluke da se ona koristi kao službeno pismo, to je najvažniji korak koji činimo za očuvanje našeg tradicionalnog pisma. Ako tiskamo knjige živih autora, morali bismo poštovati njihovo pravo izbora pisma. Izdavači bi trebalo neke knjige iz književnosti i poezije tiskati u dvije verzije, na ćirilici i latinici, pa neka čitatelji biraju. Ostaje problem pogrješnog svrstavanja knjiga tiskanih latinicom u Srbiji kada se one u stranim knjižnicama i nekim sekundarnim publikacijama gotovo redovno ubrajaju u hrvatsko stvaralaštvo. Taj problem može se veoma lako riješiti. Na svakoj knjizi se kolofon tj. podaci o njoj (ime autora, naslov knjige, ime urednika, lektora, naziv izdavača, grad, tiraža, CIP i ostalo) može obvezno ispisati ćirilicom; dakle, i u knjigama koje se tiskaju latinicom. U tom slučaju su zabune minimalne, jer moguće je da se među srpskim knjigama, grješkom, nađe poneko makedonsko ili bugarsko djelo, i obrnuto.
Znanstveni i tehnički časopisi kod nas se većinom tiskaju latinicom i to je uglavnom opravdano; u tim publikacijama je najvažnije u kojoj je ustanovi autor ostvario znanstveno ili stručno istraživanje. Što se tiče ispisivanja naziva (i obavještenja) na cestama, ulicama u gradovima, željezničkim i autobusnim stanicama, poželjno bi bilo da se oni pišu dvoazbučno. Reklame i nazivi prodavaonica nisu glavne, a često su promjenljive i zanemarljive jezične odrednice. Zagovornici koji smatraju da bi latinicu trebalo iz Srbije protjerati, kako bi se znalo da zemlja pripada Srbima koji će se zahvaljujući ćirilici kao takvi održati, nisu u pravu jer nije pismo, pa ni poseban jezik neophodan faktor koji održava narod.
Protjerivanje latinice sliči na stari stav naše crkve da su Srbi samo oni koji su pravoslavci. Tako smo izgubili mnoge stanovnike čiji su se preci izjašnjavali kao Srbi; npr. mnogi Dubrovčani-katolici osjećali su se Srbi, a jedan od njih bio je otac Ivana Đaje, našeg velikog znanstvenika. Ivan je u Beogradu završio osnovnu školu i gimnaziju, doktorirao na Sorbonni, na poziv kralja vratio se u Beograd, u njemu osnovao čuveni institut za fiziologiju i stvarao velika djela iz oblasti termoregulacije. Kada je sir Alexander Fleming, pronalazač penicilina, umro, na upražnjeno mjesto u Francuskoj akademiji znanosti, izabran je Ivan Đaja. Ipak je Đaja u Beogradu, od nekih naših znanstvenika, bio zapostavljan – možda zato što se izjašnjavao da je Srbin katoličke vjeroispovijesti. Đaja je stvarao u Beogradu od 1910. do svoje smrti 1957. godine, a u vrijeme njemačke okupacije proveo je jedno vrijeme na Banjici, njemačkom koncentracijskom logoru.
 
Na opstanak Srba, danas i u buduće možda će ćirilica samo neznatno doprinositi, jer najveći doprinos se očekuje od osjećaja pripadnosti srpskoj kulturi koju je narod gradio vjekovima u vremenima koja mu nisu bila naklonjena. Tako je i danas, a tako će i sutra biti. Ali, naša borba za opstanak i svestran napredak jača nam snagu, širi vidike i podstiče humanost.
 

Rajko Igić, Chicago, 25. XII. 2019., http://www.politika.rs/sr/clanak/444389/Pogledi/Kako-postici-ravnotezu-upotrebe-oba-pisma

Kissinger je vodio 'realpolitiku' koja promatra međunarodne odnose kroz pragmatična leća

 
 
Henry Kissinger, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i državni tajnik, u 97. godini života ponovno je privukao pozornost javnosti. Upozorio je da bi postojano sukobljavanje SAD-a s Narodnom Republikom Kinom moglo imati „katastrofalan ishod”, „gori od svjetskih ratova koji su razorili europsku civilizaciju”.
https://www.chinafile.com/sites/default/files/styles/large/public/assets/images/article/featured/113913313_0.jpg?itok=lfYvMwzp
Mao Tse Tung i Henry Kissinger
 
Ovo i druga Kissingerova razmišljanja u New Yorku pred Nacionalnim komitetom za odnose između SAD-a i NR Kine primljena su s velikom pažnjom u medijima, među analitičarima i tvorcima politike u Pekingu. Tu Henryja Kissingera smatraju ključnom osobom u normalizaciji diplomatskih odnosa između ljutih ideoloških protivnika Kine i SAD-a tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, od kada se on posvetio snaženju veza između dvije danas vodeće države svijeta. Kissinger je za mnoge znalce u svijetu kontroverzna ličnost. U SAD-u ga smatraju jednim od najistaknutijih državnih tajnika poslije Drugoga svjetskog rata. No, njegov ugled kod kuće i u svijetu veoma je narušen vjerovanjem da je bio duboko upleten u Vijetnamski rat i da je među odgovornima za mnogobrojne civilne žrtve serijskih tepih-bombardiranja širom Indokine. Kissinger je, također, optužen za podržavanje vojnog puča u Čileu 1973. protiv predsjednika Salvadora Allendea, kao i prljavog rata vladajućih argentinskih generala sedamdesetih godina protiv radnika i ljevičara.
 
Kineski mediji, ističu kako je, usprkos svemu, Kissinger vodio „realpolitiku” koja promatra međunarodne odnose kroz pragmatična leća. Otuda je zagovarao politiku popuštanja zategnutosti u odnosima sa Sovjetskim Savezom i NR Kinom. Kissinger je na skupu u New Yorku izrazio relativno neutralno mišljenje i prijedloge o odnosima Kine i SAD-a. Spomenuo je da „više nije moguće misliti da jedna strana može dominirati nad drugom” i da se obje zemlje „moraju naviknuti na činjenicu da su u nekoj vrsti rivalstva”. U Pekingu se na ovu njegovu izjavu gleda kao na vješti podsjetnik tvorcima politike SAD-a da ne bi trebalo da govore Kini što treba raditi kao što su to ranije činili. Također, da se moraju na racionalniji način suočiti s izazovima koje bi Kina mogla nametnuti. Ključna Kissingerova opaska bila je da „one zemlje koje su bile izuzetne i jedne jedine, moraju se naviknuti na činjenicu da su dobile rivala”. Poslije pada Sovjetskog Saveza, SAD je sebe smatrao jedinom super silom.
 
Komentator dnevnika „Global times” (GT), svojevrsnih „večernjih novina” iz sastava medijske kuće „Glas naroda” („Jenmin Jibao”), organa Komunističke partije Kine, ocijenio je da su zapažanja čuvenog diplomate „racionalna, budući je shvatio suštinu novih promjena u odnosima Kine i SAD-a. Naime, naglim razvojem sveobuhvatne snage NR Kine jaz sa SAD-om brzo se smanjuje”, navedeno je u „Global timesu”. Kina je postala ravnopravan konkurent SAD-a u mnogim oblastima. „Nema sumnje, mnogi aspekti evolucije Kine izazovi su za SAD”, dodao je Kissinger, ocjenjujući da se „nikada ranije nije dogodilo da se dvije velike zemlje u različitim dijelovima svijeta nalaze u sličnim pozicijama”.
 
Usporedno je koosnivač washingtonskog Centra za ekonomska i politička istraživanja (CEPR), Dean Baker demantirao predsjednik Donalda Trumpa da će NR Kina uskoro biti najveće gospodarstvo na svijetu. „Ekonomija Kine je pretekla američku 2015., kada se ukupan domaći proizvod mjeri paritetom kupovne moći (PPP)”, naveo je Baker. PPP je ekonomska teorija koja uspoređuje zemlje po tomu koliko je nacionalne valute potrebno da se kupi ista „košara robe”. Međunarodni monetarni fond koristi PPP, koji većina ekonomista smatra najboljom mjerom veličine ekonomije neke zemlje. Prema Bakeru, kinesko gospodarstvo je sada za preko 25 posto veće od američkoga, mjereno PPP-om. „Kineski rast je bio više nego dvostruko veći od rasta SAD-a poslije dolaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću”, naveo je američki ekonomist.
 
Kissinger vjeruje da lideri obiju strana mogu pronaći način za razrješenje nesuglasica i spriječiti katastrofalne posljedice. Kao ličnost koja je u posljednjih gotovo pola stoljeća posjetila NR Kinu 50 puta i razumije je, Kissinger vjeruje u njezin miran razvojni put. Kissinger, međutim, podsjeća da, „kada smo uspostavili ove odnose (SAD-a i NR Kine, opaska B.K.), oni su bili strateške prirode. Bilo je razlika na početku odnosa. I pored toga, tijekom mnogo desetljeća naučili smo živjeti jedni pored drugih”. Iskusni diplomat je pokušao reći kako obje države trebaju tretirati bilateralne odnose iz strateške perspektive i složiti se da se ne slažu, primijetio je „Global times”.
 
U Pekingu se smatra kako najnovija Kissingerova zapažanja odražavaju opciju koju je on navodio više puta posljednjih godina: Obje zemlje su se promijenile, pa i njihovi uzajamni odnosi. I nema povratka na staro.
U međuvremenu, odnosi između Kine i SAD-a su najznačajniji za diplomacije obiju zemalja. U Pekingu ponavljaju kako Kina nema namjeru zamijeniti SAD na mjestu svjetskog lidera. No, „Global times” smatra da Washington zbog vlastitog hegemonističkog načina razmišljanja, vidi Peking kao prijetnju”. Kissinger je, pak, optimistično završio newyorška zapažanja: „Uvjeren sam da će čelnici na objema stranama shvatiti kako budućnost svijeta ovisi od toga da dvije strane pronađu rješenja i izbore se s neizbježnim teškoćama”.
 

Borislav Korkodelović, http://www.politika.rs/sr/clanak/443764/Pogledi/Zasto-Kisindzer-izaziva-veliku-paznju-u-Kini

Anketa

Čega se više bojite?

Četvrtak, 09/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1220 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević