Get Adobe Flash player
Što Plenkovića uopće interesira?

Što Plenkovića uopće interesira?

Banalno, nespretno i glupo laganje javnosti predsjednika Vlade i...

Martinje u Draganovom klubu

Martinje u Draganovom klubu

Svi premijeri, predsjednici, vlade i vlasti su ga...

Što se kuha u susjedstvu?

Što se kuha u susjedstvu?

U Hrvatskoj nema plana, nema strategije, niti imamo jedinstvo nacije u...

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Izrežirana predstava od koje hrvatski građani ne će biti obeštećeni...

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Budući Hrvatska nema registar stanovništva, pod pritiskom EU-a o...

  • Što Plenkovića uopće interesira?

    Što Plenkovića uopće interesira?

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:08
  • Martinje u Draganovom klubu

    Martinje u Draganovom klubu

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:02
  • Što se kuha u susjedstvu?

    Što se kuha u susjedstvu?

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:43
  • Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:40
  • Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:30

Zašto Australiju možda napušta sreća

 
 
Kina počinje iskaljivati svoj bijes  prema Zapadu na Australiji. Australci slabih živaca trenutačno bi vjerojatno trebali izbjegavati kineski tisak i društvene medije. Kombinacija napetosti zbog Južnog kineskog mora i Olimpijade Australiju je učinila ciljem napada kineskih nacionalista.
http://www.smh.com.au/content/dam/images/g/q/m/y/i/g/image.related.articleLeadwide.620x349.gqn0of.png/1470739495088.jpg
Sun Yang i Mack Horton
 
Sadašnji problem počeo je kad je prošli mjesec međunarodni sud donio presudu o Južnom kineskom moru nepovoljnu za Kinu.  Zajedno sa SAD-om i Japanom Australija je pozvala Kinu da poštuje presudu. Reakcija Pekinga bila je srdita. The Global Times, nacionalističke novine koje su podružnica People's Dailiyja, glasila  komunističke stranke, optužile su Australiju da „delirično“ reagira na presudu i dodale: „Kina se mora osvetiti… Ako Australija zakorači u vode Južnog kineskog mora, bit će idealan cilj za opomenu i napad.“ I olimpijski bazen postao je prijeporna voda. Kad je australski plivač Mack Horton optužio kineskog takmaca Sun Yanga da „vara lijekovima“, mediji u Kini zapalili su se psujući „rasističke“ i „necivilizirane“ Australce. Te događaje ne treba odbacivati kao bedaste ljetne priče. Njihovo značenje ide dalje od granica kinesko-australskih odnosa. Oni govore o širim napetostima koje rastu između Kine i Zapada. Već više od naraštaja kineskoj se javnosti prodaje službena povijest koja naglašava kako Kinu strane sile „ponižavaju već stoljeće“. Široko je rašireno vjerovanje da Zapad još uvijek radi protiv Kine.
 
Australija, predstraža zapadnoga saveza na rubu azijsko-pacifičke regije, mogla bi postati zemlja na kojoj će Kina iskaljivati svoj bijes prema Zapadu općenito, a prema SAD-u posebno. Australija je desetljećima poznata kao „sretna zemlja“. Oko 24 milijuna Australaca uživa u svom vlastitom sunčanom kontinentu bogatom rudama - a od problematičnih točaka svijeta dijele ih prostrani oceani. Ali povijesna dobra sreća Australije dijelom je ovisila i o činjenici da su te prostrane oceane kontrolirale prijateljske zemlje. Australija je bila dio britanskoga carstva kad je Britanija vladala morima. A od 1945. američka mornarica dominira Pacifikom.
 
Ali, ako Južno kinesko more i širi Tihi ocean postanu prijeporne vode, Australija bi se mogla naći pred nezgodnim izborom. Bi li se trebala prilagoditi ideji da će na kraju Kina dominirati u regiji Azije i Pacifika?  Ili bi trebala igrati na to da će i dalje dominirati slično nastrojen tradicionalan saveznik – SAD? Ta je dvojba među australskim stratezima izazvala živu raspravu. Michael Fullilove, šef Instituta Lowy, vodećeg australskog vanjskopolitičkog trusta mozgova, snažno podržava američko-australski savez. Ali on priznaje da je pitanje ima li SAD volje i snage za dominaciju oceanima oko Australije daleko u budućnosti. On kaže: „Naši 'veliki i moćni prijatelji' postaju manje veliki i manje moćni.“
 
Donedavno se strah zbog strateških implikacija uspona Kine činio relativno beznačajnim u usporedbi s gospodarskim koristima koje Australija ima od dinamičnosti Azije. Glavni razlog zašto Australija četvrt stoljeća nije doživjela recesiju jest snaga kineske potražnje za njezinim rudama. Jedna za drugom australske vlade inteligentno surfaju na valu azijskoga rasta. No sada i ekonomska strana australsko-kineskog odnosa  nosi probleme. Potražnja Kine za australskim sirovinama i hranom Australcima je uobičajeno dobra vijest. Ali problematičnije je to što Kina postaje veliki kupac zapadne i australske imovine. Početkom ove godine australska vlada spriječila je da jedna kineska kompanija kupi S Kidamn and Co., kompaniju koja posjeduje oko 1 posto australske zemlje. Prošli tjedan Australci su onemogućili da kineski ponuđači kupe Ausgrid, veliku državnu tvrtku za opskrbu električnom energijom. 
 
Činjenica da je Canberra navela zabrinutost za sigurnost kada je blokirala prodaju Ausgrida, pokazuje da tenzija između ekonomskih i sigurnosnih potreba Australije postaje vidljivija. Sve donedavno bilo je relativno neproblematično da se Australija ekonomski uzda u rast Kine – a u SAD-u vidi svog glavnog saveznika za sigurnost. Ali u sadašnjoj klimi i Kina i Amerika postaju partneri koji zahtijevaju više. Amerikanci su dali do znanja da bi cijenili malo pratnje australske mornarice ako i kada SAD bude provodio buduće „operacije za slobodu navigacije“ i plovio pored umjetnih otoka koje Kina gradi u Južnom kineskom moru. Kinezi su jasno dali do znanja da bi mogli reagirati vrlo oštro na bilo kakvo sudjelovanje Australije. Kineski pritisak još uvijek je vjerojatno više psihološki i diplomatski nego vojni ili ekonomski. Ali mogućnost kineske protureakcije usmjerene prema Australiji vjerojatno će se povećati ako Peking bude mislio da Canberra diskriminira kineske investitore. Sve to govori da bi Australija, koliko god to sada izgleda nevjerojatno, idućih desetljeća mogla postati geopolitičko žarište.  Dvadeseto stoljeće bilo je dobrohotno prema toj sretnoj zemlji. Dvadeset i prvo Australiji možda ne će biti tako sretno.
 

Gideon Rachman, Financial Times, London

Pola Turske ne podržava Erdoğana

 
 
Prvi odlazak turskog predsjednika Reçepa Tayyipa Erdoğana izvan zemlje nakon pokušaja vojnog udara bio je posjet ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Što je Erdogan time želio poručiti Zapadu, te zašto su utihnule kritike u Turskoj protiv njegove gotovo sultanske vladavine? O tome za RSE govori Amanda Paul, geopolitička i vanjskopolitička analitičarka, stručnjakinja za Tursku u Europskom centru za politiku u Bruxellesu.
https://i.ytimg.com/vi/oXBbi1HJU9g/maxresdefault.jpg
• Svjedoci smo sve napetijih odnosa Turske i Zapada. Ankara sve češće koristi antiameričku i antizapadnu retoriku. Znači li to da se Erdoğan okreće Moskvi i Teheranu, a okreće leđa Washingtonu i Bruxellesu?
- Nisam sigurna da ćemo uskoro vidjeti onakve odnose kakvi su bili prije ovoga pokušaja puča. Nisu bili idealni, ali bili su bolji, iako je bilo bitnih razlika. Ankara nije zadovoljna načinom rješavanja krize u Siriji, a posebno je nezadovoljna što Sjedinjene Države pomažu sirijske Kurde. S druge strane, Europskoj uniji zamjeraju što dogovor koji je zaustavio migrantski val nije ispoštovan do kraja. Ali, nemoguće je zamisliti da bi Turska mogla napustiti "zapadnu orbitu". Desetljećima je članica NATO-a. Kišobran vojne alijanse Turskoj je danas potrebniji nego ikada ranije, pogotovo što je turska vojska sada oslabljena, a sigurnosna situacija na terenu je vrlo složena. Također, EU je Turskoj važan i zbog ekonomskih veza. EU je najveće tržište za Tursku. Naravno, tu je i Rusija, a Turska očito želi preinačiti svoju vanjsku politiku, ali Rusija je zemlja koja u ekonomskom smislu ne raste i ona ne može ponuditi Turskoj onu vrstu sigurnosti koju može EU i SAD.
 
• Uvjereni ste da nema zaokreta Ankare prema Moskvi i Teheranu?
- To nije alternativa. Što uopće znači termin "strateško partnerstvo" s Rusijom? Može li Rusija na sebe preuzeti garanciju sigurnosti koja je potrebna Turskoj? Je li Rusija u situaciji da pomogne razvoju turske ekonomije nekom značajnijom mjerom ili sredstvima? Ne, to nije slučaj. U prošlosti su rusko-turski odnosi imali uzlazno-silazne faze. Dvije zemlje međusobno su ratovale, a kada nije bilo sukoba, imale su prilično zategnute odnose, kao što je slučaj u najnovije vrijeme nakon obaranja ruskog aviona na tursko-sirijskoj granici. Mislite li da su najbolji odnosi ikada između Rusije i Turske sada zbog toga što su njihovi lideri Putin i Erdoğan? Teško, prije bih rekla da se ovdje radi o ekonomskom interesu za obje strane. Naime, pogledate li pažljivije odnose kroz geopolitički i geostrateški ugao, vidjet ćete mnoge razlike. Od rata u Gruziji, aneksije Krima, rata u Ukrajini gdje Rusija podržava proruske separatiste na istoku zemlje, pa do rata u Siriji. Istina, sada su ih stavili po strani, ali te razlike egzistiraju i tako će biti i ubuduće. Zato je nemoguće da Rusija zamjeni strateško partnerstvo kakvo Turska ima s Europskom unijom i Sjedinjenim Državama već desetljećima.
 
• Vratimo se događajima u samoj Turskoj. Od pokušaja vojnog udara, deseci tisuća ljudi su ili uhićeni, ili je za njima raspisana tjeralica. Među privedenima su vojnici, časnici, diplomati, učitelji, sveučilišni profesori, suci, tužitelji, odvjetnici, novinari… Čitala sam da je raspisana tjeralica i za Hakanom Şükürom, poznatim nogometašem… Dokle sve to može ići?
- Već je otišlo suviše daleko, mnogo dalje nego su mnogi to očekivali. Više od 90.000 ljudi – to je razlog za zabrinutost. Međunarodne institucije, EU ili međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava moraju pažljivo pratiti što se događa u Turskoj. Mora se i istražiti što je bilo u pozadini navodnog puča? Je li iza svega bio pokret Fethullaha Gülena kako tvrde vlasti, i koji se uvukao u razne institucije? Međutim, vlast privodi i one koji nemaju nikakve veze s Gülenom ili njegovim pokretom. Ovo je prilika da se vlast "riješi" svih kritičara i oponenata, a ne tek operacija da se raskrinka Gülenov pokret.
 
• U zemlji je na snazi izvanredno stanje. Erdoğan ponavlja da će uvesti smrtnu kaznu, ako narod to želi. Mislite li da će on to i učiniti?
- Ako to uradi, to će biti, dodatno, vrlo uznemiravajući razvoj događaja koji će tražiti ozbiljan odgovor međunarodne zajednice. Željela bih vjerovati da se to neće dogoditi. Podsjećam da je smrtna kazna postojala u Turskoj kada je bio uhićen lider Kurda Abdullah Öcalan i ona nije primijenjena. Pretpostavljam da su turske vlasti svjesne mogućeg međunarodnog odgovora koji bi mogao uslijediti uvedu li ponovno smrtnu kaznu. Zato smatram da se cijela priča zavrtjela iz populističkih razloga kako bi vlada dobila na popularnosti. Ne vjerujem da bi Erdoğan za to dobio podršku drugih političkih stranaka u parlamentu, ali to bi bio ozbiljan problem uvede li ponovno smrtnu kaznu.
 
• Vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) želi kontrolirati sve u Turskoj, Erdoğan kontrolira stranku. Društvo je sve više žrtva njegove, gotovo, sultanske vladavine.
- Predsjednik Erdoğan zasigurno prekoračuje ovlasti koje ima u mandatu kao predsjednik države. Jasno je da je to vladavina jednog čovjeka. No, i pokušaj vojnog puča dao mu je dodatni vjetar u leđa i šansu da učvrsti svoju vladavinu na način kakav nije postojao ranije. Ali, ne treba zaboraviti da pola zemlje ne podržava predsjednika Erdoğana. Pedeset posto ljudi smatra da nedemokratski vodi zemlju, ograničava ljudska prava i slobode. Turska prolazi kroz jedno traumatično i turbulentno razdoblje. To je po mom sudu i razlog zašto su utihnule neke grupe koje su vrlo kritične prema predsjedniku Erdoğanu i načinu na koji on vlada.
 

Mirjana Rakela, Radio Slobodna Europa

Demokracija uzmiče u cijelom svijetu – zasad

 
 
Katkad jedan ili dva događaja mogu promijeniti političko raspoloženje po cijelom svijetu. Nelson Mandela pušten je iz zatvora u veljači 1990.,  samo tri mjeseca nakon pada Berlinskog zida. Ta su dva događaja inspirirala demokrate i liberale po cijelom globusu. Nažalost, sadašnje međunarodno raspoloženje mnogo je manje optimistično i manje naklonjeno demokraciji. Oblikovalo ga je prije svega pretvaranje Arapskog proljeća 2011. u krvoproliće i anarhiju. Autokrati po cijelom svijetu, prvenstveno u Rusiji i Kini, sada ukazuju na Bliski istok kao primjer opasnosti koje donosi preuranjena demokratizacija.
http://www.macleans.ca/wp-content/uploads/2015/03/MAC10_EDIT_POST011.jpg
Političari koji su predstavljali duh ranih 1990-ih bili su demokrati poput Mandele, Vaclava Havela  u Čehoslovačkoj – i liberalnih reformatora poput Mihaila Gorbačova i Borisa Jeljcina u Rusiji. Danas  su vođe koji utjelovljuju duh vremena autokrati koji malo cijene demokratske vrijednosti – ljudi poput Vladimira Putina i Recepa Tayyipa Erdogana, predsjednika Rusije i Turske, i Donalda Trumpa, demagoga koji govori gluposti i koji je nekako postao republikanski kandidat za predsjednika SAD-a. Ti ljudi potvrđuju opći dojam da je ovo za demokrate loše razdoblje. Freedom House, trust mozgova  koji objavljuje godišnje izvješće o stanju demokracije, tvrdi da je demokracija  u proteklom desetljeću globalno u povlačenju. Početkom ove godine objavio je da je 2015. „broj zemalja koje pokazuju smanjenje slobode - 72 - najveći otkako je počeo desetgodišnji pad.“
 
Najmanje slobodni dio svijeta jest Bliski istok, što je veliko razočaranje s obzirom na nade koje je potaknuo ustanak protiv autokratskih režima koji je izbio po arapskom svijetu prije pet godina. Egipat pati od veće autokracije nego što je bio Mubarakov režim svrgnut 2011. Čak su i u Europi u opasnosti neke slobode stečene 1989. U Poljskoj i Mađarskoj događa se erozija slobode tiska  i  neovisnosti sudova. U Turskoj, na granicama EU-a, također se gube teško stečene slobode jer nakon propalog puča zatvaraju novinare i sudce. I u nekim dijelovima Azije stvari se kreću unatrag. Tajland je doživio vojni udar 2014., a ovaj vikend glasovao je u korist novoga ustava koji će učvrstiti kontrolu vojske nad politikom. U Maleziji liberali zdvajaju nad makinacijama  vlade koju potresaju skandali, a istaknuti vođa oporbe Anwar Ibrahim opet je u zatvoru.
 
U dvjema najvažnijim autokratskim silama – Rusiji i Kini – vlade drastično postupaju s liberalima koji se usude izazvati vladajuće režime. Prošli je tjedan Kina u Tianjinu na duge zatvorske kazne osudila odvjetnike koji su se bavili ljudskim pravima, a druge prisilila na ponižavajuće isprike. Gotovo istovremeno u Rusiji je istaknuti oporbeni političar Jevgenij Urlašov osuđen na 12 godina u kažnjeničkoj koloniji zbog optužbi za korupciju koje su, čini se, izmišljene. Problemi demokracije šire se čak i na SAD, „vođu slobodnoga svijeta“. Čak i ako Trump ne postane predsjednik, on je već nanio neizmjernu štetu prestižu i dostojanstvu američke demokracije.
 
Ali usred svih tih mračnih vijesti važno je sjetiti se da svi trendovi ne pokazuju u pogrešnom smjeru. U Mjanmaru je oslobođena Aung San Suu Kyi – koja je bila u kućnom pritvoru kada je 1990. oslobođen Mandela – a prva vlada pod vodstvom civila nakon više od pola stoljeća preuzela je vlast početkom ove godine. Čini se da se demokracija dobro učvrstila u Indoneziji, četvrtoj zemlji na svijetu po broju stanovnika. A u najvećoj afričkoj zemlji Nigeriji prošle godine na predsjedničkim izborima izgubio je dotadašnji predsjednik – a zatim se mirno povukao s vlasti. Najvažnije od svega, i dalje postoje dokazi da unatoč svim kulturnim i ekonomskim razlikama među zemljama običnim ljudima po cijelom svijetu na kraju bude dosta korupcije, cenzure, nepravde i političkog nasilja. Baš su ovaj tjedan na ulice izašli ljudi u Etiopiji prosvjedujući protiv vlade koja je omogućila brz gospodarski rast, ali je snažno ograničila političke slobode. Posljednjih godina prosvjednici za demokraciju izašli su na ulice Hong Konga i Ukrajine i zahtijevali političke i građanske slobode.
 
Nesigurnu prirodu trenutka u kojemu živimo odražavaju trenutačni događaji u Južnoj Africi, koja je igrala tako poticajnu ulogu 1990-ih. Prošli je tjedan Mandelina stranka ANC doživjela pad podrške na regionalnim izborima jer su glasači reagirali na korupciju i neučinkovitost vlade predsjednika Jacoba Zume. Pesimističan je stav da će Zuma i njegovi „pajdaši“ učiniti sve da ostanu na vlasti – i da će njihove makinacije dalje štetiti južnoafričkoj demokraciji. Optimističan je stav da su ANC-ove izborne nevolje primjer kako je demokracija sposobna obnoviti  politiku jer se glasači okreću novim strankama kao što je Demokratski savez. Već sama nervoza vođa poput Zume, Putina i Erdogana govori mnogo. Iza njihovog razmetanja skriva se duboka nesigurnost. Autokracija možda napreduje po svijetu. Ali ona na kraju uvijek izazove otpor.
 

Gideon Rachman, Financial Times, London

Anketa

Tko je naredio uhićenje predsjednika Uprave JANAF-a?

Četvrtak, 01/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1693 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević