Get Adobe Flash player
Sad' ili nikada!

Sad' ili nikada!

Istina će izroniti 22. prosinca i nitko je ne će više moći...

Dostojanstvo prodano na rate

Dostojanstvo prodano na rate

Škola za život bi morala omogućiti ući u svijet rada sa što...

Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

Horizontalni pristup povećanju plaća je neka vrsta nakaradne komunističke...

Boris Miletić protiv vjernika

Boris Miletić protiv vjernika

Umjesto Adventa ili Došašća podmetnuo je "Prosinac u...

Kabinet voštanih figura

Kabinet voštanih figura

U poslijekomunističkim društvima mladi i obrazovani odlaze, elite...

  • Sad' ili nikada!

    Sad' ili nikada!

    utorak, 03. prosinca 2019. 19:11
  • Dostojanstvo prodano na rate

    Dostojanstvo prodano na rate

    četvrtak, 05. prosinca 2019. 13:24
  • Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

    Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

    utorak, 03. prosinca 2019. 18:58
  • Boris Miletić protiv vjernika

    Boris Miletić protiv vjernika

    srijeda, 04. prosinca 2019. 07:02
  • Kabinet voštanih figura

    Kabinet voštanih figura

    četvrtak, 05. prosinca 2019. 13:17

Povratak kanadskim diplomatskim tradicijama

 
 
Otkad je prošlog listopada doveo Liberalnu stranku na vlast u Kanadi, Justina Trudeaua prikazuju u glamuroznim časopisima poput Vanity Faira i Voguea; na duplerici Helloa pojavljuju se njegova žena i djeca. Premijer će 10. ožujka sjesti s Barackom Obamom za stol na državnoj večeri u Bijeloj kući kao prvi kanadski čelnik na tom događanju u posljednjih 19 godina. „Ne mogu se sjetiti nijednog kanadskog političara koji je privukao toliko pozornosti u Sjedinjenim Državama”, kaže Laura Dawson s Kanadskog instituta u Centru Woodrow Wilson u Washingtonu.
http://i.cbc.ca/1.2854415.1420535398!/cpImage/httpImage/image.jpg_gen/derivatives/16x9_620/justin-trudeau-20141112.jpg
Justin Trudeau
 
Trudeau duguje svoju poznatost i drugim stvarima osim glamuru. Na mjestu premijera naslijedio je pretjerano uzrujanog konzervativca Stephena Harpera, koji je u deset godina na čelu države vodio ideološki nabijenu vanjsku politiku koja se kosila s kanadskom tradicijom multilateralizma. Njegov je odnos sa Sjedinjenim Državama bio napet, a riječ je o najvažnijem vanjskopolitičkom odnosu koji Kanada ima. Trudeau zamjenjuje ljutnju osmijehom. Osobno je izrazio dobrodošlicu otprilike 25.000 izbjeglica koje je Kanada pristala primiti. Takve su geste doprinijele povratku Trudeaumanije koju je začeo premijerov otac Pierre Trudeau, markantan kanadski čelnik iz 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih. „No kako pretvoriti glasovitost u utjecaj?”, pita se Dawson.
 
Trudeauov odgovor glasi: povratkom kanadskim diplomatskim tradicijama. Kanada je deseto najveće gospodarstvo na svijetu; kao vojna sila ona je manje značajna. Tijekom svoje povijesti nastojala je povećati svoj skromni utjecaj radom u međunarodnim tijelima poput UN-a i Commonwealtha. Harper je te organizacije prezreo kao forume za ćaskanje s despotskim režimima. Odbio je poduprijeti globalni sporazum o klimatskim promjenama (ili provesti vjerodostojnu politiku borbe protiv klimatskih promjena u Kanadi).
 
Sada svjedočimo povratku suradnje, kaže Stéphane Dion, novi ministar vanjskih poslova. „Pismeni mandat” koji mu je povjerio Trudeau nalaže mu da nastavi raditi kroz UN. Trudeau je potpisao globalni klimatski sporazum koji je u prosincu postignut u Parizu. Trebao se sastati s 13 kanadskih pokrajinskih i teritorijalnih čelnika 3. ožujka kako bi razgovarali o nacionalnoj klimatskoj strategiji, a nakon razgovora s Obamom mogao bi najaviti i zajedničku klimatsku inicijativu. Premijer namjerava obnoviti diplomatske odnose s Iranom i obnoviti odnos Kanade s partnerom Meksikom te sa Sjedinjenim Državama u sklopu Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini. Obećao je ukloniti vizna ograničenja za Meksikance koja su nametnuta 2009. kako bi se smanjio priljev tražitelja azila i koja su posljednjih sedam godina izazivala napetosti.
https://media.licdn.com/mpr/mpr/p/2/005/086/3f0/05d44ef.jpg
Stephen Harper
 
Novi premijer ne povlači sve Harperove politike. Kanada će vjerojatno ratificirati sporazum o slobodnoj trgovini s Europskom unijom, o kojemu je pregovarao Harper. Zemlja bi se mogla pridružiti i Transpacifičkom partnerstvu između desetak zemalja Azije i Sjeverne Amerike. „Ne bismo trebali mijenjati baš sve”, kazao je Dion u jednome nedavno održanom govoru.
 
Čak i ako Trudeau s Obamom uspostavi tek korektan osobni odnos, bit će to značajna promjena. Dvojica čelnika i zaljubljenika u šport već su razmijenili par dobronamjernih podbadanja o tome čija je hokejaška momčad bolja. Obama je dostojanstveno primio Trudeauovu odluku da povuče šest kanadskih borbenih zrakoplova iz borbe protiv Islamske države koju predvode Sjedinjene Države, a umjesto toga povećava humanitarnu pomoć i broj postrojbi koje će savjetovati iračke Kurde. Cjevovod Keystone XL, koji bi trebao dopremati sirovu naftu iz kanadske Alberte na jug SAD-a, bio je velika želja Stephena Harpera, no Obama je na njega uložio veto i nije vjerojatno da će se o njemu na međudržavnoj večeri mnogo razgovarati.
 
Dakle, ostaju trgovina i porezi. Sjedinjene Države su tržište za tri četvrtine kanadskog robnog izvoza i izvor dvije trećine uvoza u Kanadu, no trgovina bi trebala teći slobodnije nego sada. Planom „nadilaženja granica” trebao bi se ostvariti upravo taj cilj, no inicijativa je naišla na prepreku: neslaganje oko toga koji će se zakon primjenjivati na američke službene osobe u Kanadi kada će odobravati robu za uvoz. Pogoršati bi se mogao i spor oko kanadske drvne građe, koju se prema mišljenju Sjedinjenih Država subvencionira. Kanada prigovara na američki zakon kojime se kanadske banke obvezuju isporučivati podatke o bankovnim računima američkih državljana koji žive u Kanadi. No glavna prijetnja kanadsko-američkim odnosima ne će biti ništa što bi mogla učiniti dvojica čelnika na večeri u Bijeloj kući. Ključna bi prijetnja mogao biti glasan mogul iz svijeta nekretnina koji želi postati sljedećim stanovnikom te zgrade.
 

The Economist, London (urednički komentar)

Postoje izgledi za ponovno ujedinjenje otoka

 
 
Grčko-ciparski predsjednik Nikos Anastasiades traži od nizozemskog predsjedništva Vijeća EU-a da turski postane službeni jezik Europske unije. On time želi potaknuti proces mogućeg ponovnog ujedinjenja otoka. EU bi trebao pripremiti put za primanje turskog u krug 24 službena jezika Europske unije, napisao je grčko-ciparski predsjednik Nikos Anastasiades u pismu upućenom nizozemskom predsjedništvu Vijeća EU-a. Taj zahtjev Cipar je prvi put formulirao 2002. u okviru vlastitih pristupnih pregovora. Ali tada je preporučeno da se tom planu ne teži pretjerano agresivno s obzirom da veći broj jezičnih kombinacija podrazumijeva jasno i više troškove. Osim toga, željela se izbjeći osjetljiva tema odnosa između Europske unije i Turske.
http://setterfield.org/Cyprus_clip_image006.jpg
Sjever i jug otoka uskoro bi mogli postići sporazum o ponovnom ujedinjenju Anastasiadesov ponovni interes da turski uvrsti na popis službenih jezika Europske unije pokazuje da postoje izgledi za ponovno ujedinjenje otoka koji je podijeljen od 1974. godine. I Turska Republika Sjeverni Cipar, koju je dosada priznala samo Turska, i Republika Cipar na jugu, koju su priznale gotovo sve svjetske zemlje, vjeruju da bi uskoro mogle postići sporazum.
 
Na Cipru postoje dva službena jezika: grčki i turski. Veliki dio onih koji govore turski živi na sjeveru zemlje. EU ne pridaje nacionalnim službenim jezicima uvijek isti značaj. Tako je luksemburški jezik 1984. proglašen nacionalnih službenim jezikom Velikog Vojvodstva, ali na razini Europske unije nikada nisu postojale ambicije da se tom jeziku dade isti status na europskoj razini. Promjene u jezičnoj politici Unije uglavnom se mogu donijeti samo ako svih 28 zemalja članica zastupa isto mišljenje. Svako područje politike Europske unije ima vlastitu prevoditeljsku službu. Veliki dio posla preuzima Opća uprava za prevođenje Europske komisije. Godišnje toj upravi stoji na raspolaganju proračun od oko 330 milijuna eura. 2014. njeni su djelatnici preveli ukupno 2,3 milijuna stranica. Prema procjenama ukupni troškovi prevođenja svih institucija iznose oko jedan posto godišnjeg proračuna Europske unije – odnosno dva eura po građaninu Europske unije. Svaki novi službeni jezik donosi dodatne troškove u iznosu od 37 milijuna eura
 
Za novi službeni jezik bilo bi nužno izdvojiti dodatnih 37 milijuna eura budući da bi se broj mogućih jezičnih kombinacija povećao s 552 na 600. Uvođenje turskog vjerojatno ne bi bio preveliki izdatak. Naime, institucije poput Vijeća već imaju stručnjake za turski s obzirom da EU redovno razgovara i pregovara s Ankarom.
 

Samuel Morgan, Der Tagesspiegel

Unija se uhvatila Turčina pa ga se ne može riješiti

 
 
Za Angelu Merkel i prominentne osobe EU-a sve više se čini kako u sadašnjoj migracijskoj krizi smiraj može donijeti samo jedna jedina osoba. Predsjednik Turske, Recep Tayyip Erdogan. Ako Turska bude poštivala dogovor između EU-a i Turske, može značajno usporiti migracijski pritisak na Balkan, a time bi i EU došao do daha. No ovaj čas postoji samo mala šansa za to. Ta priča, međutim, skriva mnoge zamke. Najvažnija je što Turska nije jedina pupčana vrpca Europe, ni migracija iz Libije nije u potpunosti prekinuta, a tijekom proljeća mogla bi ponovno doći do izražaja. Sada se ne želim baviti stanjem u Libiji, ali valja imati na umu da će europskim čelnicima prouzrokovati još puno glavobolje.
http://www.lessonsite.com/ArchivePages/AutoGradeWorldCultures/Lesson02/trmap_geo.jpg
Turska, međutim, ne će biti spasiteljem EU-a, tako se bar čini temeljem politike zadnjih godina. Turska je i do sada, u svom najboljem interesu, štitila svoje granice. Konflikt u Siriji traje godinama, a propusnost Turske porasla je zadnjih godinu dana. No, ne dajmo se zavarati, znatan dio ljudi koji dolaze iz Turske nisu Sirijci ili Iračani nego su pristigli iz svih krajeva svijeta. I među uhićenima nakon poznatih događaja u Kölnu većina su bili migranti iz sjeverne Afrike koji su preko Turske došli do Njemačke. Zašto jedan Marokanac ide u Tursku ako mu je cilj Njemačka, umjesto da na područje EU-a uđe u Španjolskoj? Zato što je u tom smjeru ruta otvorena, ili je bar tako bilo tijekom jeseni, s obzirom da Turska sada već propušta sve. Pitanje je zašto to sada čini, a zašto nije činila i do sada?      
 
Problem s kojim se suočavamo je mnogoslojan. Važno je biti svjestan kako je Turska umnogome hibridna država. Zbog ataturkovske tradicije jedna je od najviše sekulariziranih muslimanskih zemalja koja se upravo pod Erdoganovom vlasti ponovno počinje islamizirati. Nije slučajno da su se za vrijeme Erdogana do 2015. godine poboljšavali tursko-kurdski odnosi, naime onome tko razmišlja u okvirima islama, nevažna je narodnost, ona je primarna samo sa sekularnoga, odnosno u ovom slučaju nacionalističkoga aspekta. Geografski Turska leži na stjecištu Europe i Azije, sposobna je orijentirati se u oba smjera. Dok nije bila gospodarskim čimbenikom i dok su njome upravljali sekularni režimi, naginjala je prema EU-u. Pod Erdoganom se i to promijenilo, kaos na Bliskom istoku Ankari je omogućio da postane dominantnim akterom u regiji kojoj kulturološki pripada i kojom je vladala od 16. do 20. stoljeća. A to je poseban dar za vodstvo koje se islamizira. Međutim, suprotno EU-u, Bliski istok nije federacija koja se temelji na trgovini, u kojoj je najvažniji jezik novac i gdje se borbe vode za stolom za večeru, nego je klasični teren moći i politike na kojem se ponekad ispali i pokolje oružje. A karte se upravo sada ponovno dijele. Iran, Saudijska Arabija i Turska bore se za pozicije, potonja u Siriji i Iraku. Turska je dakle zainteresirana za pobjedu u borbi i zasigurno će se poslužiti svim sredstvima kako bi to postigla.
 
Što je Turska do sada izgubila u sirijskom konfliktu? Dijelovi Turske nastanjeni Kurdima praktično su se pretvorili u područja kojima hara građanski rat, a zemlja treba platiti sve ljudske i materijalne terete toga. Pristiglo je više milijuna ratnih izbjeglica koji opterećuju tursku državu i društvo. (Iako je važno napomenuti kako Turska ne troši na izbjeglicu iznose kao Švedska, odnosno na većinu njih ništa ne troši. A time smo odgovorili na pjesničko pitanje kako može Turska skrbiti za više izbjeglica od EU-a: eto, tako.) Osim toga, uspjela se zavaditi i s Rusijom, što također nosi značajne gubitke kako s političkoga tako i s gospodarskoga aspekta.
http://www.arabnews.com/sites/default/files/tmp/imagecache/galleryformatter_slide/sites/default/files/2014/09/29/turkish%20tanks.jpg
Turska vojska u Siriji
 
Što Turska može dobiti? Puno toga. Ozbiljni utjecaj u Siriji i Iraku. Sudjelovanje u izgradnji autonomije tamošnjih Kurda. Uspostavu dobrih i neposrednih političkih i gospodarskih odnosa sa Saudijskom Arabijom i Katarom. Puno novca i još tješnje gospodarske odnose s EU-om. Ne mislim da bi Erdogan želio svako malo odlaziti u Strasbourg kako bi s Guyem Verhofstadtom konzultirao o pitanjima demokracije, stoga ja niti ne predviđam pristupanje Turske EU-u. Što će izgubiti ako u Siriji pobijedi Assad? S jedne strane, u tom slučaju uzaludni su svi njegovi ljudski i materijalni troškovi, a što se kasnije to dogodi račun će biti to veći. Svi njeni bliskoistočni susjedi (Iran, Irak, Sirija) bit će njeni neprijatelji koji će ju odsjeći od saudijskih i katarskih ugljikovodika. Zamisliv je i scenarij u kojem će veliki dio sirijskih izbjeglica ostati na plećima Turske, s obzirom da se oni neće željeti vratiti nakon restauracije, a u Siriji niti neće rado dočekivati one koji dolaze iz rivalske zemlje. Taj se scenarij može ostvariti ako Assad pobijedi vojnim putem. K tomu, političko i vojno osnaživanje Kurda u Siriji i Iraku može generirati ozbiljne probleme za
 
Iz svega toga je razvidno kako je ulog za Tursku puno veći od tri milijarde eura, a zadaća ozbiljnija od skrbi za izbjeglice ili eliminiranja trgovine ljudima. Turska je počela voditi politiku moći i čvrsto se bori. Odnose s Rusijom već je žrtvovala, a ako je suditi po onome kako je Erdogan razgovarao s Tuskom i Junckerom, ako EU ne bude politizirao u skladu s turskim interesima, ne treba očekivati mnogo dobra od Ankare. Uzimajući dakle u obzir dosadašnje događaje, nadati se da će Turska riješiti migrantsku krizu za EU itekako je optimistični pristup, s obzirom na to da će Turska, ako je suditi po dosadašnjem, za to tražiti cijenu koju će EU moći ispuniti samo uz ozbiljne političke žrtve. A tada će Angela Merkel moći postaviti i pitanje: kako je moguće da Turska uspijeva orijentirati EU, a ne EU Tursku?
 

Mátyás Lajtai, Magyar idők

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Nedjelja, 08/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1155 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević