Get Adobe Flash player
Sad' ili nikada!

Sad' ili nikada!

Istina će izroniti 22. prosinca i nitko je ne će više moći...

Dostojanstvo prodano na rate

Dostojanstvo prodano na rate

Škola za život bi morala omogućiti ući u svijet rada sa što...

Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

Horizontalni pristup povećanju plaća je neka vrsta nakaradne komunističke...

Boris Miletić protiv vjernika

Boris Miletić protiv vjernika

Umjesto Adventa ili Došašća podmetnuo je "Prosinac u...

Kabinet voštanih figura

Kabinet voštanih figura

U poslijekomunističkim društvima mladi i obrazovani odlaze, elite...

  • Sad' ili nikada!

    Sad' ili nikada!

    utorak, 03. prosinca 2019. 19:11
  • Dostojanstvo prodano na rate

    Dostojanstvo prodano na rate

    četvrtak, 05. prosinca 2019. 13:24
  • Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

    Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

    utorak, 03. prosinca 2019. 18:58
  • Boris Miletić protiv vjernika

    Boris Miletić protiv vjernika

    srijeda, 04. prosinca 2019. 07:02
  • Kabinet voštanih figura

    Kabinet voštanih figura

    četvrtak, 05. prosinca 2019. 13:17

Kineske aspiracije prema Srednjoj Aziji

 
 
Tema koja zasigurno rasplamsava strasti u Kazahstanu, Kirgistanu i Tadžikistanu je teritorij i Kina. Kina je uzela teritorij  središnje Azije i poljoprivrednici iz Kine već rade na iznajmljenim poljima u srednjoj Aziji, a to lokalno stanovništvo nije dobro prihvatilo. To je odigralo ulogu u nedavnim velikim prosvjedima u Kazahstanu. Osobno sam sklon složiti se s onima koji smatraju da je Kazahstan lonac u kojem vrije u ovom trenutku. Postoje mnoga pitanja koja uzrokuju nezadovoljstvo u Kazahstanu. Pitanje privatizacije zemljišta i najave da bi  ga Kinezi mogli dobiti, čak i privremeno, samo je pojačalo plamen ispod lonca u kojem već vrije. Još više iznenađuje da je kazahstanska vlada, suočena s najgorom gospodarskom krizom u zadnjih 20-ak godina, odabrala u ovom trenutku najaviti  privatizaciju zemljišta, ali nije  kristalno jasno rekla da stranci, uključujući  i Kineze, ne mogu posjedovati kazahstansko zemljište.
http://afe.easia.columbia.edu/china/geog/China_sm97.gif
Dužnosnici plaćaju za to i sada rade prekovremeno kako bi objasnili plan privatizacije i smirili napetosti  koje su nastale kada su se počele širiti glasine da će doći kineski radnici kako bi radili na  kazahstanskom poljoprivrednom zemljištu. Takva zabrinutost ljudi u Kazahstanu, te u Kirgistanu i Tadžikistanu, također, nije neutemeljena. Kako bismo shvatili zašto, trebamo se vratiti oko 20 godina unatrag, do sporazuma čiji je cilj bio ublažavanje napetosti. Krajem travnja 1996. godine, čelnici Kine, Rusije, Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i sastali su se u Šangaju  kako bi potpisali i sporazum o povlačenju vojnih snaga s bivše kinesko-sovjetske, danas kinesko-ruske granice. To je bila gesta za izgradnju povjerenja. Dogovor je zacementiran odlukom o formiranju Šangajske petorke, koja je pet godina kasnije, nakon pristupanja Uzbekistana, postala Šangajska organizacija za suradnju (SCO).
 
Mnogi analitičari iz  središnje Azije primijetili su da je SCO postao sredstvo Kine za ekonomski ulazak u središnju Aziju, te da je sada Kina vodeći trgovinski partner svih pet srednjoazijskih država. Sporazum Šangajske petorke  također je otvorio vrata Kini da potražuje teritorij duž granice sa središnjom Azijom. Dogovor iz 1996. odbacio je crtu koja je bila kinesko-sovjetska granica i trebalo je izvršiti nova razgraničenja. Tadašnji predsjednik Jiang Zemin  posjetio  je Kazahstan i Kirgistan  u srpnju 1996. kako bi razgovarao o razgraničenju. Jiang je preskočio Tadžikistan, koji je u to vrijeme  bio već tri godine u građanskom ratu.
 
Do početka 1999. godine, Kazahstan je bio spreman ustupiti gotovo polovicu od 34.000 kvadratnih kilometara za koje je Kina tvrdila da je sporni teritorij. To je bila vrlo nepopularna odluka u Kazahstanu. Tada su se tome usprotivili izabrani oporbeni zastupnici u parlamentu, bilo je i društvenih pokreta i neovisnih medija koji su, u odnosu na danas, imali daleko više manevarskog prostora. Te skupine su kritizirale taj potez. Državni mediji su u više navrata isticali činjenicu da je  Kazahstan dobio „56,9 posto“ spornog teritorija, ali su kritičari naglašavali da je preostalih 43,1 posto bio kazahstanski teritorij do novog dogovora s Kinom.
 
Mazhilis, Donji dom parlamenta, usvojio je sporazum o granici s Kinom 3. veljače 1999. godine,  Senat ga je usvojio 10. ožujka, a predsjednik Nursultan Nazarbajev potpisao 24. ožujka. Kinesko-kirgistanski sporazum o granicama mnogo je složeniji. Dogovor prema kojem Kirgistan treba ustupiti 1.250 kvadratnih kilometara svog teritorija Kini  potpisan je 1999. godine. Postojala je široka, vrlo glasna oporba u to vrijeme, uključujući i pozive da se optuži tadašnji predsjednik Azar Akaev, i to je trajalo nekoliko godina. Proces razgraničenja započeo je u lipnju 2001. godine.  U roku od nekoliko dana Zakonodavna skupština parlamenta i Zastupnički dom (Kirgistan je tada imao dvodomni parlament), glasali su za zaustavljanje razgraničenja, a potom pripremili nacrt zakona kojim je  sporazum trebao biti otkazan. Tek krajem svibnja 2002. godine tadašnji predsjednik Akaev napokon je imao sporazum kojeg je mogao potpisati, te je slijedećeg mjeseca otputova u Kinu kako bi ga formalizirao s  kineskim dužnosnicima. Čak su u veljači 2003. godine neki kirgistanski parlamentarni zastupnici zahtijevali da sporazum bude  raskinut.
 
Tadžikistanski sporovi
 
Tadžikistan i Kina također su potpisali sporazum o razgraničenju 1999. godine, ali  sve do 2002. Tadžikistan nije bio spreman ustupiti oko 1.122 četvornih kilometara spornog teritorija  Kini. Kao što je bio slučaj Kazahstana i Kirgistana, bilo je mnogo protivnika sporazuma u Tadžikistanu, uključujući i stanovnike u tadžikistanskoj istočnoj  Autonomnoj pokrajini Gorski Badakšan. Teritorij koji se trebao dati  Kini bio je u Gorskom Badakšanu,  te je zbog autonomnog statusa pokrajine tehnički trebalo zatražiti lokalno odobrenje sporazuma. Tadžikistanski parlament nije konačno odobrio sporazum sve do siječnja 2011. godine zbog ponovnih kritika, osobito  Islamske renesanse stranke Tadžikistana (IRPT), koja je još uvijek imala  dva mjesta u parlamentu u to vrijeme. Zamjenik predsjednika IRPT Saidimir Husayni rekao je u to vrijeme da „je  trebalo održati referendum o tom pitanju, jer to područje nikada nije pripadalo Kini“. Tadžikistan je priznat kao neovisna država od strane UN-a." Što se tiče zahtjeva  Kine,  Husayni ga je odbacio. „Takvi zahtjevi postoje u  cijelom svijetu i ne mogu se smatrati dokazom.“
http://www.china-briefing.com/news/wp-content/uploads/2008/05/central-asia.jpg
Lokalne vlasti u Gorskom  Badakšanu nisu bile konzultirane. Pitanje se ponovno pojavilo u travnju 2013. godine, kada je čelnik oporbenog SDP Tadžikistana, Rahmatullo Zoirov, dao  intervju za iranski radio Khorasan i rekao da je tadžikistanska vlada ustupila više teritorija nego što je priznala. Tadžikistanska vlada odbacila  je tvrdnje Zoirova,  te je nakon toga otkazala akreditacije za tri  dopisnika Radio Khorasana. Manje od tjedan dana nakon je tadžikistanski parlament odobrio kontroverzni sporazum o razgraničenju s Kinom, tadžikistanska vlada je imala druge novosti. Oko  2.000 hektara zemljišta u regiji Khatlon, koju su  napustili radnici migranti koji su otišli  u Rusiju, trebalo je biti dano u zakup kineskim seljacima.
 
„Davanje u najam“ nije bolje
 
To nas opet vraća u Kazahstan i mogućnost da kineski seljaci obrađuju kazahstansku zemlju. Koncem 2009. godine, kazahstanski predsjednik Nursultan Nazarbajev rekao je da  je Kina zatražila u najam oko 1 milijun hektara zemlje. Ta ideja je izazvala  prosvjede i kazahstanski dužnosnici su  idućih nekoliko mjeseci opovrgavali da je  Kazahstan planirao „dati“ zemljište Kini. Kazahstanski dužnosnici trebali su znati što će se dogoditi kada se najavila privatizacija zemljišta  2016.  To što su u prijedlogu naveli da stranci mogu samo iznajmiti zemlju najviše na 25 godina vjerojatno ne će umanjiti strahove stanovništva da Kina namjerava progutati kazahstanski teritorij. Zašto bi to bilo djelotvorno kada je Kina tijekom zadnjih 15 godina već stekla 16.000 četvornih kilometara teritorija koji je nekad pripadao srednjoj Aziji?
 

Bruce Pannier, Radio Slobodna Europa

Više nitko nije siguran

 
 
Turska vlada sve češće pokušava kontrolirati izražavanje mišljenja i izvan svoje zemlje. Vladaru Turaka na Zapadu su se dugo divili ili mu se podsmjehivali, ali čini se da pred Tayyipom Erdoganom sada nitko više nije siguran. Ni gradska uprava Ženeve, ni Jan Böhmermann, ni Drezdenski simfoničari, ni svi Nizozemci. Turski predsjednik više ne prašta. Od ožujka, kada je zbog jedne pjesme o Erdoganu na njemačkom radiju njemački veleposlanik pozvan u tursko ministarstvo vanjskih poslova, ne prestaju diplomatske intervencije protiv navodnih  vrijeđanja predsjednika u inozemstvu. Javnost u Europi i SAD-u trlja oči pred širenjem turske zone veličanstva. Svojom odlukom da se dozvoli podizanje optužnice protiv satiričara Jana Böhmermanna šefica njemačke vlade platila je Erdoganu „otkupninu“, komentirao je New York Times; ali Angeli Merkel turski predsjednik treba za sporazum o izbjeglicama. Erdogan je prisilio njemačku kancelarku da javno prihvati njegov stav da je pogrješno rugati mu se, kazao je taj list.
http://www.ndr.de/media/erdogan100_v-contentgross.jpg
Barem je Ženeva odbila zahtjev turske vlade da se s izložbe na Trgu naroda ukloni jedna fotografija koja predsjedniku smeta. A Drezdenski simfonijski orkestar prošlog je vikenda  svirao jednu kompoziciju o genocidu nad Armencima čije je skidanje s repertoara Turska tražila. Nizozemski ministar vanjskih poslova Bert Koenders upozorio je svoje zemljake: nema jamstva za nizozemske građane koji na primjer na društvenim mrežama kritiziraju Erdogana i nakon toga putuju u Tursku. Povod je uhićenje u Turskoj nizozemske novinarke turskoga podrijetla Ebru Umar. Nakon toga provaljeno je u njezin amsterdamski stan. Prije toga turski konzulat u Rotterdamu pozvao je građane turskoga podrijetla da prijavljuju kritiku Erdogana.
 
Razloga za iznenadne zahtjeve za cenzurom i kaznama u inozemstvu ima: u zadnje je vrijeme narasla samosvijest turskoga predsjednika u izbjegličkoj krizi, ali i pravni problemi ljudi iz Erdoganaova kruga u inozemstvu. Tako je Erdoganov mlađi sin umakao neugodnoj istrazi talijanskoga pravosuđa i prekinuo svoj doktorski studij u Bologni; jedan turski poslovni čovjek koji živi u egzilu podnio je prijavu zbog sumnje u pranje novca.
 
A u SAD-u se sudi Rezi Zarrafu, ključnoj figuri u istrazi zbog korupcije koju je Erdogan prekinuo. Ta su dva slučaja vjerojatno učvrstila mišljenje turskog šefa države da inozemstvo stalno nastoji oklevetati njega i Tursku. Erdoganova putovanja na Zapad zbog agresivnog ponašanja njegovog osiguranja ionako su već legendarna. Tako su Erdoganovi čuvari za vrijeme njegova zadnjeg  posjeta Washingtonu tukli prosvjednike, a predstavnike tiska tjerali povicima kojima pastiri tjeraju stoku.
 
U Turskoj je Erdogan u međuvremenu podnio više od 1800 prijava zbog klevete, a pritom su mu na nišanu bili prvenstveno kolumnisti. U izvješću američke nevladine organizacije Freedom House objavljenom prije Međunarodnog dana slobode tiska Turska je opet loše prošla. Kandidatkinja za članstvo u EU-u za ukupno stanje građanskih prava dobila je ocjenu „djelomična sloboda“, a za slobodu tiska opet „nema slobode“.
 
Etyen Mahçupayan, turski Armenac i publicist te povremeno i savjetnik premijera Ahmeta Davutoglua, izvješća Freedom Housea bio je odbacio kao nereprezentativna. Ali sada je u prilogu za jedne turske novine došao do neobičnog nalaza: Turska nije nikad uspjela postati društvo, napisao je  Mahçupayan. Različite etničke i vjerske skupine žive – u najboljem slučaju – jedne pored drugih, ali volja za zajednički život i formuliranje društvene volje oduvijek je bila slaba. Zapovijeda samo onaj tko je politički najjači. Mahçupayanov nalaz mogao bi biti objašnjenje zašto je šef države mogao toliko proširiti svoju kontrolu.
 

Markus Bernath, Der Standard, Beč

Hoće li muslimanski migranti prije uništiti Njemačku ili Europu?

 
 
Na prijelazu stoljeća Njemačka je postala kozmopolitska i opuštena, pa tako konačno i „normalna“ europska zemlja. Masovno useljavanje moglo bi dovesti u pitanje taj model uspjeha. Veliki napori nakon 1990. prošli su, mnogo toga uspjelo je, premda ne sve. Ali zbog dobre konjunkture i neprestane produktivnosti mnogo se toga zaboravlja.  Njemačka je zemlja starih,  smirenih i to joj čini dobro. Nema militantnosti, ni u vanjskoj ni u unutarnjoj politici, osim na desnom i lijevom rubu. U usporedbi s europskim susjedima Njemačka je prijateljski raspoložena prema strancima, desne stranke i pokreti marginalizirani su, a radi utopije ujedinjene Europe njezini su se građani (premda suzdržano mrmljajući) odrekli čak i njemačke marke.  Spremni su pomoći, bijeda drugih ljudi dira ih, pravda im je iznad svega, i spremni su potrošiti novac radi „solidarnosti“. Njemačka je u inozemstvu stalno  sve omiljenija, što ne mogu vjerovati samo  Nijemci sami. Ali, sada se čini da su njezine najbolje godine za njom. Vodeći političari i tvorci javnoga mnijenja to čak žele: mora postati šarenija, mlađa, raznovrsnija, otvorenija svijetu. Posve drukčija.
http://www.kai-otzen.de/BRD/Deutsches-Reich-1871-1918zu1937.jpg
Tako je to  barem zvučalo na početku „izbjegličke krize“, koja to zapravo nije, jer u Njemačku ne dolaze pretežno oni kojima je potrebna zaštita, nego useljenici.  Cijela stvar postala je kriza ne zbog izbjeglica, nego zbog neuređene i neobuzdane migracije i nesposobnosti politike da ih razlikuje. Potrebni su bili različiti odgovori – ali euforija promjene ne pravi razlike.
 
Toliko rastanaka
 
„Izbjeglice će promijeniti Njemačku“, kazala je Angela Merkel ljeti 2015., a sekundirao joj je ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere. Promijeniti se, naravno, mora nabolje. „Naše će društvo postati još raznovrsnije, to će biti i naporno, a katkad i bolno“, ali „u tome  svi moraju sudjelovati i prihvatiti promjene“, kazala je zamjenica predsjednika SDP-a i povjerenica za izbjeglice Aydan Özoguz u rujnu. A šefica kluba zastupnika Zelenih u Bundestagu Katrin Göring-Eckardt u studenome prošle godine euforično je  izjavila: „Naša će se zemlja promijeniti i to drastično. I ja se tome radujem!“ Tu radost Nijemci sve manje dijele. Zašto? Jer ne žele promjene? Ili zato što ne mogu vjerovati da bi dosad skoro najbolja Njemačka zahvaljujući pretežno muslimanskim migrantima mogla postati još sjajnija i ljepša?
 
Mi se razumijemo u promjene. Malo koja zemlja ima toliko prakse s promjenama – a njemačko stanovništvo isto se tako više nego jednom opraštalo od Njemačke. Možda čak imamo neku vrstu oproštajnog tika? Njega možemo zahvaliti verziji Njemačke najstrašnije od svih – nacizmu od 1933. do 1945. Taj kulturni slom nismo sebi oprostili do danas – a mnogi ga sebi ne mogu ni objasniti, a da pritom te strašne godine ne apsorbiraju cijelu njemačku povijest. Po toj logici već je carstvo nakon 1871. bilo neka vrsta profašističke države koja je pripremila, ako ne i skrivila, Prvi svjetski rat kao „najveću katastrofu 20. stoljeća“. Nije točno ni jedno ni drugo. Nijemci nisu većinom  bili karikature kao u „Podaniku“ Heinricha Manna, i nije im trebao poraz u Prvom svjetskom ratu da bi postali dobri demokrati.  Unatoč nepravednom izbornom sustavu u Njemačkom Carstvu parlamentarizam je bio vrlo živ. Već 1890. SPD je dobio većinu glasova, u Reichstagu je 1912. zamijenio Stranku centra kao najjača stranka.
 
Što su dakle sile pobjednice Njemačkoj morale pokazati? Kako se ukida  monarhija? Demokraciju? Da se monarhija i slobodni izbori s jakim parlamentom dobro podnose, tada je dokazivala ne naposljetku i Velika Britanija.
 
Nevoljena Vajmarska Republika
 
Vajmarska Republika bila je nevoljena i zato, ali ne samo zato, što je u Njemačkoj bilo premalo demokrata.  Patila je od radikala desno i lijevo, od plašljivog građanstva i SPD-a koji je oklijevao i još uvijek nije znao ne bi li ipak bila bolja revolucija. Smrtni udarac republici nisu, međutim, zadali glasači, nego građanske elite. NSDAP je na zadnjim slobodnim izborima u studenome 1982. s 33,1 posto dobio manje glasova nego na prethodnim izborima (i 4,2 posto manje nego SPD i KPD zajedno). Ni u ožujku 1933., kada je Hitlerova vlada već progonila SPD i KPD, NSDAP s 43,9 posto nije postigao apsolutnu većinu. Narod nije nikada bio identičan sa „svojim vođom“, a već 1933. nije se znalo kako će sve to završiti. Ne, nesreća nije bila neizbježna; to s Hitlerom bit će gotovo za pola godine, vjerovali su mnogi. To što Židovi 1933. nisu pobjegli iz Njemačke moglo se zahvaliti ne naposljetku i njihovoj lojalnosti prema zemlji koja ih je još 1871. učinila ravnopravnim građanima.  Antisemitizam nije bio njemački specijalitet, naprotiv. Ali zato je Holokaust izazvao takvu prestrašenost: nije se moglo zamisliti da bi Nijemci kao „kulturni narod“  mogli  imati toliko duboke volje za uništenjem.
http://www.helles-koepfchen.de/bilder/originale/wissen/geschichte_kultur/karte_weimarer_republik.jpg
Njemačka 1919.
 
Jesu li „Nijemci“ 1945. oslobođeni? To može tvrditi samo onaj tko misli da je bolje bilo dospjeti pod Staljinovu čizmu, što je bila sudbina koju je dio Njemačke pod sovjetskom okupacijom dijelio s drugim narodima, primjerice Poljacima koji su u ratu s Hitlerom platili visoku cijenu, a rat su ipak izgubili.
 
Njemačku treba ukloniti?
 
Nakon godina gladi nakon rata zapadni su Nijemci bez sumnje jako dobro prošli. Njemačka više nije bila opasna, za njezinu sigurnost jamčili su drugi, moralo se i moglo biti pacifist. Ali ostala je stara trauma Tridesetogodišnjeg rata koji je opustošio velike dijelove zemlje. U slučaju vrućeg rata između Sovjetskoga Saveza i SAD-a cijela Njemačka  bila bi poprište  bitke nakon koje bi ostala spaljena i kontaminirana zemlja. Mirovni pokret bio je pojava u cijeloj Njemačkoj i mnoge je naveo na to da DDR s blagošću prihvate kao drugu njemačku državu, jer konačno, svima je prijetilo uništenje.
   
Godina 1989. donijela je rastanak od Savezne Republike i DDR-a. Na obje je strane bilo onih koji se s time nisu slagali, jer nije sve bilo loše, zar ne? Europski susjedi bojali su se sad manje, sad više nove njemačke velesile i nastojali je ograničiti – zamjenom marke eurom, čime se Njemačkoj, kako su tada govorili u Elizejskoj palači, oduzela njezina „atomska bomba“. Ukratko: imamo iskustva s rastancima, a i s promjenama. Nema dakle razloga da sebi nešto predbacujemo?
 
Možda nam pođe za rukom i ono s ukidanjem samih sebe. Ako je vjerovati britanskom povjesničaru Brendanu Simmsu, ostatku svijeta time činimo uslugu; još uvijek i opet u Europi je riječ o „njemačkom pitanju“, danas je to „paralizirajući politički vakuum u središtu“ Europe. Treba ga dakle ukloniti, svejedno na koji način? Simmsu je najdraže rješenje sve većeg europskog ujedinjenja. Ali ono će propasti zato što nijedna susjeda Njemačke ne želi odustati od suverenosti nacionalne države. Tada bi, ako je njegova teza točna,  uistinu preostalo samo jedno: ukloniti Njemačku. Nismo li već na najboljem putu?
 
Opasnost od vakuuma
 
U velikoj mjeri opuštena zemlja, u kojoj su u većini ljudi miroljubivi već zahvaljujući svojoj dobi, od nedavno je suočena s problemom koji razdire društva otkad je svijeta. Većina doseljenih sastoji se od mladih muškaraca koje ne „pacificira“ niti veže ni obitelj ni posao i čija vjera ili nacionalni osjećaj ne odgovara sekularnoj i slabo nacionalno raspoloženoj Njemačkoj.  S njihovom frustracijom valja računati kad se ne ispune obećanja koja su oni pročitali u njemačkoj dobrodošlici.  Osim toga, malo njih ima preduvjete koji bi  skoru integraciju na tržištu rada činili vjerojatnom – na stranu sada to da će još dugo ostati nejasno tko može ostati a tko mora otići, zbog čega su sva nastojanja na integraciji  preuranjena ili besmislena. Samo mladost nije dovoljna kvalifikacija. 
https://www.schularena.com/geschichte/themen/karten/zwischenkriegszeit_nationalismus/D_35bis39.gif
Njemačka 1939.
 
Usput rečeno, onima kojima je stvarno potrebna pomoć ne pomaže se politikom koja upravo poziva na zlouporabu velikodušnosti. Čimbenici koji tjeraju ljude iz njihovih domovina i dalje postoje, a najveći čimbenik privlačnosti, relativno najbolje opremljena socijalna mreža u Njemačkoj, neće izdržati navalu ako se ovako  nastavi. Radikalno liberalnim reformatorima te će se promjene vjerojatno najviše dopasti: rastanak sa socijalnom državom. Ono što naši političari pozdravljaju (sa sve slabijim entuzijazmom) ne će zemlju nipošto učiniti otvorenijom prema svijetu – šarenijom možda hoće, ako se uračunaju plave mrlje. Neuređeno useljavanje nije zamjena ni za jednu promjenu koja zemlji doista treba, od porezne reforme koja se obećavala u izbornom programu Angele Merkel 2005. do reforme mirovinskog sustava koja će uzeti u obzir činjenicu da  ljudi postaju sve stariji.
 
Da, potrebne su nam promjene. Ali trebaju li nam promjene s takvim gubitcima? Ima Nijemaca notornih mrzitelja samih sebe koji bi to pozdravili. Ako Njemačka ukine samu sebe, bit će jedan problem manje. Stvarno? Zabluda je njemačke povijesti to što se zemlju reducira na prljavih dvanaest godina od 1933. do 1945. A zapitajmo i susjede što misle o destabiliziranoj Njemačkoj usred Europe. Bi li ona bila šarena i kozmopolitska? Ili jednostavno strašno opasna?
 

Cora Stephan, Neue Zürcher Zeitung, Švicarska

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Utorak, 10/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1492 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević