Get Adobe Flash player
Ivica Todorić pojašnjava grupu Borg

Ivica Todorić pojašnjava grupu Borg

Svjedočenje vlasnika Agrokora u DORH-u 7. lipnja...

Rada-Lambada protiv hrvatske države

Rada-Lambada protiv hrvatske države

Petokolonaška izdajnička djelatnost pored spomenika Oca...

Brod 'Galeb' - simbol Titine diktature

Brod 'Galeb' - simbol Titine diktature

Oberschnell-ovska revizija titoizma!     „Ako...

I politička trgovina ima vijek trajanja

I politička trgovina ima vijek trajanja

Smiju li nam se oni s povlaštenim saborskim mirovinama na...

Ministar Marić je kriv zato što je uspješan

Ministar Marić je kriv zato što je uspješan

Komedijaška predstava s pokušajem tobožnjeg utvrđivanja...

  • Ivica Todorić pojašnjava grupu Borg

    Ivica Todorić pojašnjava grupu Borg

    četvrtak, 13. prosinca 2018. 12:36
  • Rada-Lambada protiv hrvatske države

    Rada-Lambada protiv hrvatske države

    četvrtak, 13. prosinca 2018. 06:27
  • Brod 'Galeb' - simbol Titine diktature

    Brod 'Galeb' - simbol Titine diktature

    četvrtak, 13. prosinca 2018. 12:27
  • I politička trgovina ima vijek trajanja

    I politička trgovina ima vijek trajanja

    četvrtak, 13. prosinca 2018. 06:22
  • Ministar Marić je kriv zato što je uspješan

    Ministar Marić je kriv zato što je uspješan

    četvrtak, 13. prosinca 2018. 06:18

Ekumenski pragmatizam ili izdaja Katoličke Crkve

 
 
Milijuni poklonika misle da papa Franjo posjeduje gotovo anđeosku duhovnost. No nakon susreta s patrijarhom Ruske pravoslavne crkve Kirilom 12. veljače, neki se pitaju je li poglavar Katoličke Crkve pohitao onamo gdje se anđeli boje poći. Sastanak s ruskim kolegom uvukao je Franju duboko u geopolitiku i naveo ga da prešutno podrži rusku vanjsku politiku te da kritizira politiku Zapada na način koji je razbjesnio neke podupiratelje Katoličke Crkve.
http://www.themoscowtimes.com/upload/iblock/f22/pope-patriarch-first-meet.jpg
Papa Franjo i patrijarh Kiril na Kubi 12. veljače 2016.
 
Očigledno je zašto je sastanak Franji bio privlačna prilika. Pomirenje je u samom srcu njegova svjetonazora. „Mostovi imaju trajnost i grade mir. Zidovi ne”, kazao je novinaru Corriere della Serra u intervjuu prije sastanka. S obzirom na konstantno jačanje islamizma i na to da se kršćane na Bliskom istoku progoni zbog uvjerenja, katolički čelnici privatno lamentiraju kako su mnoge crkve podijeljene zbog teoloških pitanja prema kojima je većina laičkih kršćana ravnodušna. Ohrabrit će ih što je prvo svjetovno pitanje u zajedničkoj deklaraciji objavljenoj na kraju sastanka bijeg kršćana s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike.
 
Susret vjerskih poglavara tek je prvi korak na dugačkome putu prema uzajamnom razumijevanju među dvjema crkvama. Međutim, za rusku je vladu to diplomatska pobjeda. Ruska pravoslavna crkva i Kremlj često nastupaju u tandemu i patrijarh Kiril nije mogao pristati sastati se s papom bez blagoslova ruskog predsjednika Vladimira Putina. Putin je isticao kako je pravoslavno kršćanstvo stup ruskog nacionalnog identiteta i poziva se na konzervativne vjerske vrijednosti da podupre svoju vladavinu. Kada govori o svjetovnim pitanjima, ta crkva nije neovisna institucija, nego je do neke mjere produžena ruka ruske države.
 
Ruski veleposlanik u Vatikanu kazao je da Franjo i Putin dijele „uzajamnu privrženost”. To je možda istina, a možda i nije. No Franjo je u intervjuu prije susreta jasno dao do znanja da se u nekim pitanjima slaže s Putinom i da se ne slaže s Amerikom i njezinim saveznicima. Govoreći mnogo konkretnije o geopolitičkim stvarima nego što to obično čine pape, Franjo je ustvrdio da su se katastrofalan ishod invazije na Irak i razočaravajući rezultat Arapskog proljeća mogli predvidjeti. Njegovi komentari o Iraku nisu bili vrlo kontroverzni (pape rutinski osuđuju uporabu sile), no spominjanjem Arapskog proljeća naizgled je ukazao na to da se autokrate u toj regiji trebalo ostaviti na vlasti. Kad je bila riječ o Libiji, u kojoj su zapadne sile pomogle svrgnuti bivšeg diktatora Moamera Gadafija, papa je bio eksplicitan: „Zapad bi trebao biti samokritičan.” Nastavio je: „Stajališta Svete Stolice i Rusije djelomice se preklapaju.”
 
Franjo jest dodao da ne bi trebalo suviše podupirati stavove Kremlja jer Rusija „ima svoje interese”. To je vrlo blago rečeno. Putin je suočen s otvorenim antagonizmom zapadnih država otkad je intervenirao u Ukrajini. Sa svoje strane, kaže Aleksandar Baunov iz moskovske podružnice Centra Carnegie, Putin nastoji „pokazati da je tradicionalan religiozan zapad manje neprijateljski nastrojen.” Sastankom s Franjom Putin je doprinio formiranju pomlađena imidža Rusije kao svjetske sile. Putinov glasnogovornik nazvao je to „zajedničkim korakom unaprijed” Rusije i zapada. Zajednička izjava objavljena nakon sastanka bila je bliska stajalištima Kremlja o sukobima u Siriji i Ukrajini. Franjo i Kiril složili su se da postoji potreba da se stane ne kraj progonima kršćana na Bliskome istoku. Nisu spomenuli rusku ulogu u u Siriji, gdje je zahvaljujući ruskim zračnim napadima na strani vlade Bašara al-Asada ubijen velik broj civila i gdje je pogoršana humanitarna situacija.
 
Nazočnost Grkokatoličke crkve u Ukrajini bolna je točka za moskovski patrijarhat, koji to smatra katoličkom prijetnjom pravoslavnom teritoriju. No Franjo je bio osjetljiv prema Putinovu gledištu o sukobu u Ukrajini. U zajedničkoj se izjavi osuđuje „sukobe” u Ukrajini, no ne spominje se uloga Rusije, a rat se prikazuje kao unutarnji sukob. Mnogi su Ukrajinci u tome vidjeli Putinov potpis. Miroslav Marinovič, zamjenik rektora Katoličkog sveučilišta u Ljvivu, kazao je da su dijelovi deklaracije koji se odnose na Ukrajinu „očigledno napisani u Kremlju”. Nadbiskup Svjatoslav Ševčuk, čelnik Ukrajinske katoličke crkve, bio je još oštriji. Članovi njegove crkve, kazao je, osjećaju se „kao da ih je Vatikan izdao”. Stoljećima je jedna od ključnih razlika između velikih crkava istoka i zapada bila u tome što su pravoslavne crkve podložne režimima, a Katolička Crkva razmjerno je neovisna o mijenama vlasti. Franjin sastanak s Kirilom svakako je pokazao da je neovisan o zapadnim državama, no mnogim sljedbenicima njegove crkve činilo se kao da papa ljubi prsten autokrata u Moskvi.
 

The Economist (urednički komentar)

Trideset milijuna Kurda – najveća nacija koja nema državu!

 
 
Na čitavom Bliskom istoku, posebno nakon svih destabilizacija koje je američko „arapsko proljeće” donijelo, strahuje se od ideja o potpunom ratnom preuređenju postojećih granica. Krajem prošle godine dobro obaviješteni „Jerusalem Post” objavio je analitički članak pod nazivom „Hoće li 2016. biti godina Kurdistana?”. U procjenama raznih američkih stručnjaka, pa i institucija, poigrava se  idejom da bi do 2030. mogla nastati nezavisna kurdska država koja bi objedinjavala kurdsko stanovništvo iz svih četiriju zemalja u kojima danas živi.
http://www.edmaps.com/assets/images/kurdistan_elections_2015.png
Kurdsko pitanje već je nakon američke okupacije Iraka 2003. godine ponovo došlo u fokus. Nekad moćna Huseinova država, već tada je de facto podijeljena na tri dijela. Na sjeveru je nastao autonomni kurdski entitet, u kojem obitelj Barzani drži sve poluge moći i vlasti. Bogata nalazišta nafte daju solidnu osnovu za izgradnju vojnih i političkih kapaciteta, pa se o iračkom Kurdistanu već može govoriti kao o realnosti. Predsjednik te regije Mahmut Barzani i njegova desna ruka sin Masud, vrlo mudro i pažljivo grade poziciju svoje regije, ne govoreći o nezavisnosti, ali je uz očuvanje dobrih kontakata s svim velikim silama de facto razvijaju i pripremaju.
 
Nakon što su Francuzi, Britanci i Amerikanci 2010., uz pomoć Turske i Saudijaca, počeli rasturati  Siriju, u moru novih vojnih i političkih čimbenika izronile su i kurdske organizacije. Unatoč političkim sukobima raznih frakcija, koji su povremeno prelazili i u oružane sukobe, sirijski su Kurdi uz faktički blagoslov Assadove administracije i podršku Amerikanaca oformili svoj teritorij. Sjećamo se velike uspješno okončane bitke za Kobane, grad koji su preoteli od ISIL-a. Američka podrška kurdskoj Stranci demokratskog jedinstva ovih dana izaziva oštre reakcije turskog predsjednika Erdogana. Za njega je ta stranka filijala Öcalanovog PKK-a, s kojom je njegova država ponovno u ratu. Na čudan način ta kurdska samouprava u Siriji ima podršku čak i Irana, jedine države čiji Kurdi u ovom trenutku nisu vojno aktivni.
 
Kurdsko pitanje kod Turaka razumljivo izaziva ogromnu nervozu. Najbrojnija i najradikalnija kurdska zajednica živi upravo u državi kojom Erdogan upravlja duže od petnaest godina. Za četiri godine navršit će se stoljeće od potpisivanja mira u Sèvresu, kojim je počeo raspad Otomanskog carstva. Kao dio ovog dokumenta predviđao se nastanak nezavisnog Kurdistana na teritoriju današnje Turske. Njegov nastanak zaustavio je silom oružja Kemal Ataturk pa je do potpisivanja mira u Lausannei 1923. ideja o Kurdistanu skinuta sa stola. No, od tada do danas traje borba nemalog dijela kurdskog naroda protiv države Turske, s ciljem da se rješenje iz Sèvresa vrati na stol.
 
Kurdsko pitanje u međuvremenu je postalo moneta za razne unutarnje igre u samoj Turskoj. Dugo se spekuliralo da turska vojska namjerno potiče sukobe s vojnim snagama Öcalanovog PKK-a svaki put kad ima problem s civilnim vlastima svoje države. Ratni sukobi značili su i elemente izvanrednog stanja u kojem bi vojska uvijek mogla nametnuti svoju volju i političarima. Erdogan i AKP su prva politička snaga koja je uspjela pobijediti vojsku i bar je institucionalno staviti pod kontrolu politike. No, nakon neuspjeha na lipanjskim izborima, i AKP je, kao nekada vojska, pribjegao upotrebi PKK-a. Država je, pod izgovorom borbe protiv terorizma, okončala prekid sukoba i započela vojne operacije u dijelovima naseljenim Kurdima. Kada je PKK odgovorio, počeo je pravi rat u kojem turska vojska operira i po gradovima, a tisuće ljudi već je moralo napustiti svoje domove. Između ostalog, i zbog toga, AKP je na izborima u studenom dobio mnogo više glasova i uspio formirati vladu. Prokurdska stranka dobila je manju podršku, a PKK i ratna opcija ponovno su dobili prednost kod turskih Kurda.
http://www.lesclesdumoyenorient.com/IMG/png/kurdistan_de_sevres_a_lausanne.png
Ovo Erdoganovo igranje vatrom plaši mnoge u Turskoj, a radikali ga čak optužuju da je kriptojevrej, koji će na kraju ostaviti zemlju bez kurdskog dijela. Na čitavom Bliskom istoku, posebno nakon svih destabilizacija koje je donijelo američko „arapsko proljeće”, strahuje se od ideja o potpunom ratnom preuređenju postojećih granica. Veoma su „popularne” i raširene karte Velikog Bliskog istoka, kakvu je još 2006. objavio američki obavještajac Ralf Peters. Ova mapa kojom se neslužbeno barata i u institucionalnim krugovima, predviđa formiranje nekoliko novih država, kao što su Beludžistan, Sveta islamska država i Kurdistan.
 
Broj Kurda procjenjuje se na 25 do 30 milijuna, što ih čini potencijalno veoma moćnim narodom – to je najveća nacija na svijetu koja nema svoju državu. Točno je, doduše, da su oni i dalje politički veoma podijeljeni, da nema dovoljno povezanosti na osnovi koje bi danas netko mogao i zamisliti njihovo ujedinjenje. No, ako znamo kako su se velike sile kroz čitavo proteklo stoljeće igrale kreiranja nacija i država, onda nije teško zamisliti proces koji bi za petnaestak godina od nepovezane mase ljudi mogao stvoriti moćan pokret za sjedinjenje u Kurdistan. Put do takvih rješenja u pravilu vodi preko novih ratova. Dakle, za očekivati je da će se ova nezapamćena migracija stanovništva prema Europi nastaviti i u narednom razdoblju.
 

Miša Đurović, znanstveni savjetnik u Institutu za europske studije, Politika, Beograd

Cijeli Zapad četiri godine nije uspio pobijediti Bashara al Assada

 
 
"Ako sirijski neuspjeh Zapada ima svoj simbol, onda je to Alep" - tako i sami atlantisti procjenjuju stanje na Bliskom istoku. Sve bliže zauzimanje drugog po veličini grada u Siriji od strane vladinih snaga uistinu će postati prekretnicom u cijelom sirijskom ratu. I ne samo tamo - Rusija osvaja važnu psihološku pobjedu u geopolitičkom sukobu sa SAD-om.
http://ichef-1.bbci.co.uk/news/624/cpsprodpb/1088C/production/_86142776_syria_us_russian_airstrikes_624_20151014.png
Ključni zapadni mediji u posljednjih nekoliko dana pišu tonom kojim pozivaju na uzbunu - nastavljajući optuživati Rusiju za brutalna bombardiranja Alepa, tisak piše o potpunom neuspjehu američke politike u sirijskom smjeru. Čak i u uvodnicima anglosaksonskih listova govori se o tome da se više "ne može skriti mračnu činjenicu da Obamina administracija sada vidi potpuni neuspjeh svoje strategije".
 
Okruženje i skori pad Alepa prikazuje se kao velika humanitarna katastrofa za koju je kriva Rusija koja se ne želi zaustaviti borbe, ali jasno je da je Zapad shvatio svoj poraz u Siriji. Ni SAD, niti uvjetno zapadna (kada joj je to korisno) Turska ne može zaustaviti napredak sirijske vojske, koja će ubrzo povratiti kontrolu nad Alepom i velikim dijelom granice s Turskom. To je prekretnica u ratu – pobunjenici orijentirani na Zapad, Tursku i Saudijsku Arabiju, više ne mogu primati pomoć izvana, a situacija u zapadnom dijelu Sirije jasno ide u korist Damaska. To još nije pobjeda Assada, čak niti pobjeda u ratu za oslobađanje zapadnog (i najnaseljenijeg) dijela Siriji, ali je važan pomak u tom smjeru.
 
Nije Moskva gledala na Siriju kao na arenu sukoba između Rusije i Zapada - izvorno su se upravo SAD i zaljevske zemlje oslanjale na antiasadovske snage, pomažući im u građanskom ratu. Do trenutka kada je Rusija prešla s opskrbe oružjem Damaska na izravni vojni angažman svojih zrakoplova u borbi, Sjedinjene Države, Europa, Turska i Saudijska Arabija je odavno praktično otpisali Assada – rasprava se uglavnom vodila o tome kako urediti postasadovsku Siriju i nositi se s IS-om, koji je neočekivano izrastao u jakog i nekontroliranog igrača. No, u manje od šest mjeseci, situacija se promijenila - sada Assad uz pomoć Rusije vraća kontrolu nad zemljom i nikakva "naoružana opozicija" ne može zaustaviti taj proces.
 
Zapad ne želi i ne može ići sam boriti se u Siriji, naime formalno Rusija i Zapad imaju zajedničkog neprijatelja - IS. U bombardiranjima koje je Washington pojačao na zapadnoj, iračkoj fronti protiv IS-a – vjerujući pri tom da će u sirijskoj močvari Rusija zapeti za dugo vremena i da će biti vremena za dogovore o podjeli sfera utjecaja u Siriji – oslabljene su pozicije "kalifata", ali nisu mogli pomoći antiasadovskim pobunjenicima. A bez "oružane opozicije" nema se čime cjenjkati s Moskvom: Rusija je na strani Assada i njegove vojske, legalne državne vlasti, a što vi imate?
 
Razgovori u Ženevi će se, naravno, nastaviti, ali svatko razumije da se o svemu odlučuje na bojnom polju. A što manje teritorija ostaje pod kontrolom "oporbe", što su gori njeni izgledi, to će teže biti Sjedinjenim Državama pokazati svoj utjecaj na sirijsko reguliranje. U stvari, SAD ne uznemiruje jačanje pozicija Assada, a čak ni činjenica da Moskva dobiva odlučujući glas u određivanju budućnosti Sirije - na kraju krajeva, nakon početka ruskih vojnih operacija SAD se već mogao psihički pripremiti na gubitak Sirije (ili barem njena većeg dijela). Najgore za Washington skriva se u dalekosežnim posljedicama poraza njihova plana za sirijsko reguliranje. SAD je ionako već izgubio veliki dio povjerenja većine regionalnih sila na Bliskom istoku, a povratak kontrole Assada nad Sirijom uz moskovsku pomoć znači za američku krajnji gubitak obraza.
 
Ispada da su gotovo svi susjedi Sirije i regionalne zemlje (osim Irana) bili zajedno sa SAD-om i Europom protiv Assada, u jednom ili drugom obliku podržavajući "oružanu oporbu", i za četiri godine nisu mogli poraziti ga. Doletjelo je rusko zrakoplovstvo, a Assad je za nekoliko mjeseci preokrenuo situaciju u svoju korist. To jest, Rusija je sama pobijedila SAD s njegovim ogromnim vojnim i geopolitičkim mogućnostima, a i islamske zemlje koje su pomagale protivnicima Assada. Ta je činjenica spoznana još prošle jeseni, odmah nakon početka ruske operacije - ali sada, kada se prva faza završava u okolici Alepa, Amerikanci u očima Arapa izgledaju posebno blijedo. Mi smo spremni boriti se u Siriji, ako koalicija na čelu sa Sjedinjenim Državama tako odluči – rekli su Saudijci, znajući da se Washington neće odlučiti za borbu (a bez SAD-a Saudijska Arabija neće ratovati u Siriji). No, Saudijcima je važno SAD potvrdi da ne može, ne želi, neće ratovati, to jest da odbijaju svoga najvažnijeg bliskoistočnog saveznika.
 
Razlozi zbog kojih se Sjedinjene Države ne će boriti - unutarnja situacija, dosluh s Moskvom ili Iranom, nevoljkost da se ide u neki drugi rat – također su važni, ali još uvijek su sekundarni za saudijske prinčeve. Za njih je principijelna sama činjenica odustajanja Washingtona, što oni, naravno, ocjenjuju kao predaju. A nije ovo prva predaja - u 2013. godini kraljevstvo je čak odbilo mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a, zato što su u Rijadu bili nezadovoljni odustajanjem Obame od obećanog napada na Siriju. Kraljevstvo, jamac čije sigurnosti je uvijek bio SAD, više ne može vjerovati Washingtonu, a u trenutnoj vojnoj situaciji na Bliskom istoku za Rijad to uopće nije prazno pitanje. „Kalifat“ usmjeren na Saudijce, rat s Jemenom, sukob s Iranom – Kraljevstvo ima previše problema, a da ne spominjem niske cijene nafte, iako je njih u velikoj mjeri izazvao upravo Rijad. SAD gubi Saudijsku Arabiju i simbolično je da će se posjet Moskvi kralja Salmana, čini se, održati već sredinom ožujka.
 
Prvo u povijesti putovanje kralja Saudijske Arabije u Rusiju prvotno je planirano za jesen prošle godine, ali nakon početka naše operacije u Siriji Rijad je odlučio odgoditi posjet, a točan datum tada još nije niti dogovoren. Posjet je prije svega od simboličkog značaja -  kontakti na najvišoj razini između Rusije i Saudijske Arabije prošle godine provodili su se regularno: Putin je razgovarao sa Salmanom u New Yorku nekoliko dana prije početka naše operacije u Siriji, a zatim u studenom u Turskoj na samitu "dvadesetke", osim toga, oni su razgovarali nekoliko puta telefonski, a za detaljnije pregovore Rusiju je dva puta (u lipnju i listopadu) posjetio kraljev sin, i zapravo suvladar Mohammed.
 
Osim Saudijaca Moskvu je posjetila većina vladara zaljevskih zemalja (zadnje je došao kralja Bahreina), pa čak i kralj Maroka, zapadnog predgrađa arapskoga svijeta, Mohammed VI. iznenada se sjetio da on već 14 godina nije bio u Rusiji. Arapi više nego ozbiljno danas na Moskvu gledaju kao na glavnog igrača na cijelom Velikom Bliskom istoku, i to aktivnog igrača s kojim treba uspostaviti blizak odnos. Na pozadini frustracije Amerikanaca, da ne spominjemo jako nepovjerenje prema njima zbog invazije na Irak i ponašanja u toku Arapskog proljeća i sirijskog sukoba, Rusija izgleda više privlačna. Ona ne samo da ne izdaje svoje saveznike, ali ima i dovoljno bliske, a u Siriji čak i savezničke odnose s Iranom, to jest u stanju je ublažiti napetosti između zemalja Zaljeva i Teherana.
 
Sigurno je da se nitko ne želi svađati s Rusijom: oborivši 24. studenoga ruski zrakoplov, Turska je pokazala sve "čari" takvoga puta. Oni se uopće ne skrivaju u zamrzavanju bilateralnih odnosa (ekonomski odnosi naše zemlje s arapskim monarhijama prilično su skromni) nego u prestanku političke suradnje s Moskvom u njihovoj vlastitoj regiji, na Bliskom istoku. Posvadivši se s Putinom, Erdogan je izgubio mogućnost utjecaja na sirijsko, a time i kurdsko pitanje, to jest, ugrozio je nacionalnu sigurnost države. A to je nešto što ni jedan vladar u arapskom svijetu ne može si priuštiti. Pogotovo u uvjetima kada je američka strategija u Siriji propala i nitko ne razumije ni planove ni metode Washingtona u regiji, birajući između uvjerenja da Sjedinjene Države jednostavno žele produljiti požar u regiji što je duže moguće, i sumnje da oni naprosto nemaju nikakvu strategiju.
 

Pjotr Akopov, Vzgljad, Rusija

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Srijeda, 19/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1289 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević