Get Adobe Flash player
Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

Milan Bandić ima potporu samo 21,33 posto biračkoga...

Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

Opetovani napad i politički pritisak IDS-a preko Glasa Istre na Katoličku...

HRT-ove orjunaške norme novinarstva

HRT-ove orjunaške norme novinarstva

Traženje istine nije 'revizionizam' nego revizija laži koje se i...

Stalne političke pretumbacije

Stalne političke pretumbacije

Klecala prepuna bivših komunista     Kolo...

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

Eeeeeeeej, bre, Milorade, što ti...

  • Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

    Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

    četvrtak, 21. veljače 2019. 16:47
  • Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

    Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

    četvrtak, 21. veljače 2019. 12:16
  • HRT-ove orjunaške norme novinarstva

    HRT-ove orjunaške norme novinarstva

    utorak, 19. veljače 2019. 06:56
  • Stalne političke pretumbacije

    Stalne političke pretumbacije

    utorak, 19. veljače 2019. 06:47
  • Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

    Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

    utorak, 19. veljače 2019. 06:42

Moskva namjerava formalno nastaviti ostvarivati svoje ciljeve

 
 
Uspješna diplomatska aktivnost Moskve oko Gorskog Karabaha razotkrila je slabosti drugih posrednika. Sukobi između Azerbajdžana i Armenije od 2. do 5. travnja bili su popraćeni neviđenom aktivnošću  Moskve, što joj je omogućilo da u toj fazi dominira karabaškim mirovnim procesom. Rusija je postigla prekid vatre u Gorskom Karabahu 5. travnja, te nakon toga  razvila diplomatsku kampanju koja je, kako njezini predstavnici navode, bila  usmjerena na dugoročno rješavanje sukoba.
Izgleda da će Rusija u skoroj budućnosti predstaviti mirovni plan, koji bi mogao uključivati ​​sljedeće elemente: ponovno uspostavljanje kontrole Bakua nad nekim od takozvanih „okupiranih teritorija“ (izvan Karabaha) koje su  zauzeli Armenci kao i sigurnosna jamstva za nepriznatu Republiku  Gornji Karabah. Plan će najvjerojatnije uključivati ​​uvođenje ruskih mirovnih snaga u zonu sukoba. Sve ukazuje na to da Moskva namjerava formalno nastaviti ostvarivati svoje ciljeve u okviru postojećih međunarodnih formata, a posebice OESS-sove skupine iz Minska, kojom supredsjedaju  Francuska i Sjedinjene Američke Države. To bi joj omogućilo da  obnovi svoj imidž  regionalne sile koja je preuzela odgovornost za svoje susjedstvo te da dobije priznanje za svoje učinkovito posredovanje.
Učinkovita provedba tog hipotetskog scenarija značila bi porast ruskog utjecaja na cijelom južnom Kavkazu, na uštrb drugih igrača, posebno Turske i Zapada. Takav utjecaj omogućio bi Moskvi - po prvi put nakon pada Sovjetskog Saveza - da stekne kontrolu nad glavnim regionalnim prometnicama u oba pravca: sjever/jug i istok/ zapad.
 
Medvjedjevljeva leteća diplomacija
 
Rusija je prva reagirala na nastavak sukoba u Gornjem Karbahu. Druge države i međunarodne organizacije učinile su to tek kasnije, a njihove reakcije bile su ograničene na pozive za zaustavljanje sukoba. Predsjednik Vladimir Putin je 2. travnja dao izjavu o karabaškoj krizi, a  ruski ministri vanjske politike i obrane, Sergej Lavrov i Sergej Šoigu  telefonski su razgovarali sa svojim kolegama u Armeniji i Azerbajdžanu. Tijekom sljedeća tri dana vođeno je niz telefonskih razgovora između Vladimira Putina i predsjednika Armenije, Serža Sargsiana i Azerbajdžana, Ilhama Alijeva. Osim toga, načelnici Glavnih stožera oružanih snaga Armenije i Azerbajdžana posjetili su Moskvu, gdje se pregovaralo o prekidu vatre.
 
Izgleda da su  ključni sastanci održani nakon primirja. Lavrov je 6. travnja posjetio Baku, a  7. i .8. travnja  premijer Dmitrij Medvjedjev posjetio je prvo Erevan, a zatim Baku (također 8. travnja, Lavrov se sastao s armenskim šefom diplomacije u Moskvi, tijekom prethodno zakazanog sastanka Vijeća ministara vanjskih poslova zemalja ZND-a.) Ti su razgovori  bili usredotočeni na ruski mirovni plan za Karabah. Nakon tih posjeta, Dmitrij Medvjedjev je rekao da je cilj Moskve pronaći konačno rješenje sukoba,  te da je obzirom na bliskost i strateške odnose koji ju povezuju s obje zemlje Rusija „prirodni“ posrednik. I Dmitrij Medvjedjev i zamjenik premijera Dmitrij Rogozin, koji je zadužen za vojno-industrijski kompleks, potvrdili su da će Rusija nastaviti prodavati oružje objema zemljama, kako bi se osigurala ravnoteža snaga između sukobljenih strana.

 

Ruska diplomatska ofenziva pokazala je da Rusija ima i političku volju i instrumente da zaustavi rat i nametne svoje posredovanje stranama u karabaškom sukobu. Istovremeno, uspješna intervencija Moskve razotkrila je slabosti drugih posrednika (uključujući i ostale supredsjedatelje  OESS-ove skupine iz Minska), koji nisu bili sposobni spriječiti izbijanje sukoba, dovesti do njegova prekida ili nametnuti svoj program mirovnog procesa.
 
Ruski mirovni plan mogao bi sadržavati elemente koje je tijekom prethodnih godina predložila OESS-ova skupina iz  Minska: povratak pod kontrolu Bakua „okupiranih teritorija“ koji graniče s Karabahom, koje su zauzele armenske snage, kao i sam Gorski Karabah, za vrijeme rata od 1992.-4. (s izuzetkom takozvanog Lachin koridora i područja Kelbajar, koji povezuju teritorij između Karabaha i Armenije); sigurnosna jamstva za Karabah tako da mu se dodijeli privremeni status (na primjer, kao punopravnog sudionika u mirovnim pregovorima) i deblokadu  komunikacijskih linija, te ponovo uspostavljanje željezničkih veza između Azerbajdžana i autonomne Republike Nakičevana (preko Armenije), te između Erevana i armenskog gradu Megri (preko Nakičevana), koje se ne koriste  od početka 1990-ih.
 
Plan Moskve  je da  primirje nadziru strane mirovne snage raspoređene između položaja armenske i azerbajdžanske vojske, koje su  trenutno izravno postavljene jedna prema drugoj, što je pogodno za razne vrste provokacija. Te snage formalno bi mogao nominirati ZND, kao što je to bilo u slučaju snaga stacioniranih u Abhaziji u razdoblju između 1994. i 2008. godine. U praksi, međutim, vrlo vjerojatno će se sastojati samo od ruskih mirovnih snaga, možda uz simbolično sudjelovanje kontingenata iz drugih zemalja. Armenski  predsjednik je već objavio svoj pristanak za nazočnost mirovnih snaga. Ako se ovaj scenarij  ostvari, Azerbajdžan će povratiti dio svog izgubljenog teritorija, a Armenija će dobiti sigurnosna jamstva za međunarodno nepriznatu Republiku Gorski Karabah (to bi značilo da će konačni status Gorskog Karabaha vjerojatno  ostati otvoreno pitanje te da će konačna rezolucija o tom pitanju do daljnjeg biti odgođena). U tome će Rusija, međutim, najviše dobiti. Zahvaljujući svojim mirovnim snagama ona će imati izravan utjecaj na situaciju u zoni sukoba. To će biti dodatni, važan instrument za vršenje pritiska na obje zemlje.
Mnogo je naznaka da je minimalni uvjet Moskve u ovoj fazi plana  uvođenje mirovnih snaga na područje sukoba, što  Rusija zahtijeva još od 1990-ih. Maksimum će biti uvući Azerbajdžan (i na kraju cijeli južni Kavkaz) u ruske integracijske inicijative te ga posebno uvjeriti da se pridruži Euroazijskoj ekonomskoj uniji, a možda i  Organizaciji sporazuma o zajedničkoj sigurnosti (Armenija već sudjeluje u objema navedenim organizacijama kojima dominira Moskva). To bi Rusiji omogućilo - bez obzira na to koji stav zauzme  Gruzija – dominaciju nad južnim Kavkazom, kao i učinkovitu kontrolu nad oba prometna pravca  sjever/jug, a posebno istok/zapad (naftovoda i plinovoda, električnih vodova, željeznica, cesta). Takav scenarij označio bi neuspjeh četvrt stoljeća napora za izgradnju tranzitnog koridora neovisnog o Rusiji  koji bi  povezivao ​središnju Aziju i južni Kavkaz s Europom. Uloga drugih igrača u regiji (Zapada, Turske, Irana) dodatno će se smanjiti, a manevarski prostor kavkaskih zemalja bit će ograničen, osobito u slučaju Armenije, jer bi njene šanse za normalizaciju odnosa s Turskom pale gotovo na nulu.
http://cdn.static-economist.com/sites/default/files/imagecache/original-size/images/print-edition/20140906_EUM996.png
Kako bi međunarodna zajednica, posebno drugi igrači u regiji, prihvatili dominantnu ulogu Rusije u mirovnom procesu, Moskva će najvjerojatnije koristiti postojeće formate, posebno skupinu iz Minska, za rješavanje sukoba. Te će formate Moskva, međutim,  praktično koristiti kao „oglasne ploče“ za svoje vlastite prijedloge. Izvanredni sastanak skupine iz Minska održan je 9. travnja u Erevanu, tijekom kojeg su supredsjedatelji podsjetili da skupina djeluje na temelju tri principa: teritorijalnog integriteta država, prava naroda na samoopredjeljenje, i zabrane uporabe sile ili prijetnje da će biti  uporabljena. Kako se čini, EU i SAD su spremni prihvatiti rješenje koje je Moskva osmislila, premda to znači daljnje smanjenje njihova utjecaja u regiji.  Regionalni suparnik Rusije – Turska, koja je za vrijeme nedavne krize objavila da se snažnije stavlja na azerbajdžansku stranu, dok je istodobno  okrivila Kremlj zbog njegove uloge u zaoštravanja sukoba - neće biti sposobna  suprotstaviti se.
 
Moskva po drugi put pokušava riješiti karabaški sukob pod vlastitim uvjetima. Prethodni sukob, koji se dogodio u jesen 2008. godine, nakon rusko-gruzijskog rata,  pokazao je da je Rusija spremna na oružane intervencije u inozemstvu kako bi obranila svoje interese. Dana 2. studenog te godine, tadašnji predsjednik Rusije Dmitrij Medvjedjev uspio je uvjeriti predsjednike Sargsiana i Alijeva da potpišu zajedničku izjavu u dvorcu Meyendorff  u blizini Moskve. U izjavi su izrazili spremnost da surađuju na mirnom rješavanju sukoba te je naglašena važnost  OESS-ove skupine iz Minska (koja je, sa svoje strane, dokument ocijenila vrlo pozitivno). Susreti između tri predsjednika su se nakon toga nastavili (Medvjedjev, a onda Putin su se sastali s Alijevim i Sargsianom u novom formatu nekoliko puta), ali to nije dovelo do pomaka jer  Erevana i Baku nisu bili voljni pristati na ustupke, a Moskva nije bila sposobna nametnuti im svoju volju.
 
Za razliku od prethodnih pokušaja, izgleda da ovaj napor  ima šanse za uspjeh, jer se promijenila i unutarnja situacija u Azerbajdžanu i Armeniji, kao i regionalni kontekst. Obje zemlje su prošle kroz teške ekonomske i socijalne krize (kriza se snažno pogoršala  u slučaju Azerbajdžana, zbog niskih cijena sirove nafte), i one ne mogu računati niti na potporu  drugih vanjskih čimbenika (Erevan nema prostora za manevriranje u svojoj vanjskoj politici. Odnos Bakua  sa Zapadom je napet zbog pitanja ljudskih prava). Jačanje važnosti i ambicija Irana, zbog ukidanje sankcija također je motiviralo Rusiju. Teheran je također objavio (u siječnju ove godine) svoju želju da posreduje u karabaškom sukobu,  što dodatno potiče Moskvu da provoditi politiku „činjenica na terenu", jer želi izbjeći da se još jedan igrač  uključi u igru. Rješenje karabaškog sukoba će također ojačati poziciju Rusije u sukobu s Turskom. Osim toga, Moskva će najvjerojatnije željeti iskoristiti trenutnu izbornu kampanju u SAD-u da riješi sukob prije nego što novi predsjednik bude izabran  u studenom 2016.  i inauguriran u siječnju  2017. godine). 
 

Wojciech Górecki, Euractiv, Belgija

Europa promatra Iran kao alternativnu zrakoplovnu rutu  

 
 
EU i Iran će tijekom sljedećih mjeseci pregovarati o horizontalnom sporazumu o zračnom prometu, što se smatra prvim korakom u jačanju suradnje koja bi mogla smanjiti utjecaj Ujedinjenih Arapskih Emirata i Katara kao središta za duge letove. Značajni posjet osam europskih povjerenika  Iranu 16. travnja označio je početak nove faze u bilateralnim odnosima između EU-a i Irana, druge po veličini zemlje u regiji. Obje strane smatraju zračni promet  jednim od područja za produbljivanje suradnje kao i za iskorištavanje potencijala države koja se nalazi u središtu zrakoplovnih ruta od istoka prema zapadu, ali koja treba žurno modernizirati sektor zračnog prometa.
http://onemileatatime.boardingarea.com/wp-content/uploads/2016/01/Iran-Air.jpg
Povjerenica za promet, Violeta Bulc, rekla je za EurActiv.com da će „važno pitanje“ ovog novog razdoblja biti pregovori o horizontalni sporazumu s iranskim vlastima. „Ovo je jednostavna i brza procedura pregovaranja između Irana i Europske komisije, koja će u potpunosti  uskladiti sporazume o servisiranju koje Iran ima sa zemljama članicama sa zakonodavstvom EU-a“, dodala je. Ovaj horizontalni sporazum se također smatra prvim korakom za jačanje  veza civilnog zrakoplovstva sa zemljom koja bi mogla rival Dubaiu ili Abu Dhabiu kao strateškim čvorištima. Jedan dužnosnik EU-a je naglasio da je važan element koji se isticao u razgovorima između europskih vlasti i Irana tijekom njihovog posjeta Iranu je uloga koju bi Iran mogao igrati kao alternativna ruta prema zemljama Zaljeva.
 
Ova potreba za traženjem novih mogućnosti pojavila se nakon što su neke europske zrakoplovne kompanije i države članice optužile naftom bogate države da subvencioniraju svoje nacionalne prijevoznike i time im pomažu da se  prošire u Europi. Premda se očekivalo da će EU započeti pregovore o sveobuhvatnom sporazumu s Katarom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima do ožujka, države članice neće dati mandat Komisiji prije ljetne stanke. EU ostvaruje spori napredak u sklapanju sporazuma o zračnom prometu sa zemljama Zaljeva
 
Zemlje članice EU-a nisu uopće započele raspravljati o davanju mandata Europskoj komisiji za sklapanje sporazuma o zračnom prometu sa  zemljama u Perzijskom zaljevu, u kojima zračni promet brzo raste,  unatoč pritisku iz Bruxellesa za dobivanje zelenog svjetla od ranog proljeća. U svjetlu tih poteškoća, kao i zbog interesa za pronalaženje mogućnosti za smanjenje ovisnosti o Kataru i UAE-u, dužnosnik EU-a je dodao da bi horizontalni sporazum s Iranom mogao biti „važan element“ u postizanju  sveobuhvatnijeg sporazuma s Iranom u srednjoročnom razdoblju. Pogodnosti za Iran istaknuli su drugih akteri. Izvor iz industrije, koji je odbio biti imenovan, komentirao je da Iran želi i može postati važna regionalna sila u zrakoplovnom sektoru. No, njegove mogućnosti u velikoj mjeri ovise o tome koliko će Iran, osobito njegova perjanica,  zrakoplovna tvrtka Iran Air, povećati svoju flotu.
http://oekastatic.orf.at/static/images/site/oeka/20140939/karte.5291744.jpg
Prema nekim procjenama, Iran će trebati oko 400 novih zrakoplova u idućih deset godina. Drugi izvori iz industrijskog sektora bili su skeptični te su napomenuli da  tri glavna zračna prijevoznika iz Zaljeva (Etihad, Qatar Airways i Emirates) neće nikome dopustiti da uzme njihov dio kolača. Povjerenica za promet počinje dugu bitku protiv zrakoplovnih subvencija zemalja Zaljeva Povjerenica za promet Violeta Bulc pokušava izjednačiti uvjete na tržištu između europskih zrakoplovnih tvrtki i njihovih konkurenata iz država Zaljeva, koje svojim zračnim prijevoznicima  zbog ogromnih  subvencija osiguravaju veliku prednost.
 
„Entuzijazam je super, ali uistinu smatram da Iran neće brzo postati regionalna sila“, rekao je izvor blizak industriji zračnih prijevoznika. Iranska vlada pristala je kupiti 118 zrakoplova od Airbusa, uključujući i neke najnovije modele, za 27 milijardi dolara.  U međuvremenu je Boeing posjetio Iran nekoliko dana prije dolaska izaslanstva EU-a kako bi razgovarao o prodaji najnovijih modela zrakoplova, među kojima su 737, 787 i 777. Kupnja novih zrakoplova bit će ključna za uklanjanje Iran Aira s crne liste tvrtki kojima je u EU zabranjen rad.
 

Jorge Valero, Euractiv, Bruxelles

Ne pitajte otkud stižu kalašnjikovi: odgovor je često Srbija, Hrvatska ili Bugarska

 
 
Arsenal koji je otkriven u stanu Rede Kriketa, osumnjičenog terorista koji je uhićen 24. ožujka u blizini Pariza, uključuje eksploziv, kalašnjikove marke AK-47 i automatski pištolj iz Hrvatske. Teroristi koji su izveli napade u Parizu prošlog studenog koristili su se kalašnjikovima AK-47 koje je proizvela Zastava, srbijanska tvornica oružja. Braća Kouachi, koja su napala satirički časopis Charlie Hebdo prošlog siječnja, koristili su se streljivom za kalašnjikove koje je proizvedeno u Bosni i Hercegovini. Što god su drugo još dijelili ti teroristi, jednu su zajedničku stvar zasigurno imali: sklonost oružju s Balkana.
http://www.novosti.rs/upload/images/2016//03/31n/sv-oruzje.jpg
Red Kriket
 
Tendencija pojavljivanja oružja s Balkana u terorističkim napadima u Europi nije iznenađujuća. Poslije ratova u kojima se 1990-ih raspala Jugoslavija, u regiji je ostala golema zaliha oružja. Prema procjenama iznesenim u jednoj studiji, broj oružja u privatnim rukama na Balkanu veći je od 6 milijuna, a većina je tog oružja neprijavljena. Srbija ima najvišu koncentraciju privatnog oružja po glavi stanovnika u Europi. Na kontinentu s toliko strogim zakonima o posjedovanju oružja, balkansko oružja pokazalo se kao blagoslov i za organizirani kriminal. Francuska je policija ustanovila kako je od 26 komada oružja koji su zaplijenjeni pripadnicima lokalnih bandi u Marseilleu devet komada bilo kalašnjikovi iz bivše Jugoslavije. Francuzi izvještavaju da albanski krijumčari oružja u zemlju unose po 20 komada odjednom, skrivene u podu kombija. Slovačka policija je 2014. zaustavila kamion prepun oružja i granata koji se kretao iz Bosne prema Švedskoj.
 
Međutim, takve malene isporuke u sjeverozapadnu Europu zapravo su sitan dio industrije oružja u regiji, kaže Ivan Zveržanovski, koordinator SEESAC-a, organizacije koja radi na nadzoru malenog oružja na Balkanu. Veliki su naručitelji strane vlade, od kojih su mnoge zapadne. Američki, australski, britanski i kanadski vojni teretni zrakoplovi 2014. prikupili 22 milijuna šarži streljiva za kalašnjikove i drugo oružje iz Albanije i dostavili ih snagama kurdske Pešmerge koji se bore protiv Islamske države  (IS) u sjevernome Iraku. U tom je slučaju strjeljivo bilo besplatno: Albanija ga je donirala kako bi si priskrbila političke bodove u Washingtonu, kaže Evelyn Farkas, bivša dužnosnica američkog ministarstva obrane. No u većini slučajeva riječ je o unosnim ugovorima. Većina paravojnih postrojbi koje zapadne zemlje podupiru na Bliskome istoku koriste se oružjem iz bivšeg komunističkog bloka, osobito jeftinim, pouzdanim i dugovječnim kalašnjikovima AK-47. S obzirom da ih zapadne zemlje ne proizvode, balkanske zemlje dobro im dođu. Amerika kupuje kalašnjikove srbijanske Zastave od kasnih 2000-ih, i to uglavnom za iračke i afganistanske sigurnosne snage.
 
Dio tog oružja dospije do lokalnih pazara ili ih ukradu kada paravojne postrojbe dođu do arsenala koji pripada vladama. U jednome istraživanju ARES-a o streljivu koje koristi IS na jednome području Iraka 2015. ustanovljeno je da 17 posto oružja dolazi s Balkana. Videozapisi na društvenim mrežama pokazuju kako se sirijske paravojne postrojbe služe hrvatskim puškama – gotovo sigurno zahvaljujući pošiljci od 10 000 komada koja je prodana iračkim snagama u sklopu posla u vrijednosti od 100 milijuna eura 2014. i 2015. Hrvatsko oružje koje su hrvatske tvrtke 2012. prodale Saudijskoj Arabiji izvezeno je u Jordan, gdje ga dijele sirijskim pobunjenicima, a cijeli je posao poduprla CIA.
 
Iako većina tvornica oružja na Balkanu posluje zakonito, neke od njih su ilegalne. Nevladine skupine mogu doći do „potvrda o krajnjim korisnicima” koje su potrebne za međunarodne poslove posredstvom dobro povezanih konzultanata, kaže jedan izvor iz Srbije. Prema jednom drugom izvoru, paravojne postrojbe u Jemenu, koji se nalazi pod UN-ovim embargom na oružje, dobivaju oružje iz država Perzijskog zaljeva. Zapadne zemlje koje podupiru paravojne postrojbe, navodi taj izvor, „gledaju im kroz prste” Bugarsko oružje koje je navodno trebalo biti namijenjeno zemljama Perzijskog zaljeva pojavljuje se u Jemenu, Libiji i u Sudanu. Dva desetljeća poslije završetka ratova na Balkanu, čini se da trgovina oružjem u regiji ne posustaje. U američkome zračnom napadu na bazu IS-a u Libiji 19. veljače ubijene su dvije osobe srpske nacionalnosti koje su bile povezane sa srbijanskim veleposlanstvom i otete još u studenome. Srbijanski premijer Aleksandar Vučić kazao je da radije ne bi raspravljao o razlozima otmice. Bili su, rekao je, „povezani s nekim poslovima s trgovinom oružjem”.
 

The Economist, London, urednički komentar

Anketa

Jesu li hrvatske vlasti dobro postupile što su dozvolile da se u Muzeju Mimara slavio Dan agresorske "Vojske Srbije"?

Subota, 23/02/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1081 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević