Get Adobe Flash player
Zabrana mise na Bleiburgu - ubijanje sjećanja

Zabrana mise na Bleiburgu - ubijanje sjećanja

Inicijativa zabrane potekla je iz...

Aco Stanković poziva srbijanske rasiste

Aco Stanković poziva srbijanske rasiste

Huškački govor Sergeja Trifunovića pred razjarenom ruljom u kojemu...

HSP najveći gubitnik izbora u Lici

HSP najveći gubitnik izbora u Lici

HSP izgubio 2.108 ili 35 posto glasova i jedan mandat u odnosu na izbore...

Dado nije znao slušati

Dado nije znao slušati

S Dadom i bez Dade Lika propada, poput mnogih naših krajeva i...

Spomenik iz Bleiburga prenijeti u Hrvatsku

Spomenik iz Bleiburga prenijeti u Hrvatsku

Vrijeme je da napokon počnemo stvarati kulturu sjećanja na...

  • Zabrana mise na Bleiburgu - ubijanje sjećanja

    Zabrana mise na Bleiburgu - ubijanje sjećanja

    četvrtak, 14. ožujka 2019. 18:25
  • Aco Stanković poziva srbijanske rasiste

    Aco Stanković poziva srbijanske rasiste

    četvrtak, 14. ožujka 2019. 15:11
  • HSP najveći gubitnik izbora u Lici

    HSP najveći gubitnik izbora u Lici

    srijeda, 13. ožujka 2019. 19:52
  • Dado nije znao slušati

    Dado nije znao slušati

    srijeda, 13. ožujka 2019. 19:46
  • Spomenik iz Bleiburga prenijeti u Hrvatsku

    Spomenik iz Bleiburga prenijeti u Hrvatsku

    srijeda, 13. ožujka 2019. 19:43

Čemu nas uči ekonomska katastrofa u Venezueli

 
 
Venezuela je često predmet usporedbe s Rusijom. Gospodarstvo je gotovo u potpunosti ovisno o izvozu nafte, nesposobnost raspoređivanja ogromnim prihodima u masnim godinama, trošenje istih na kupnju lojalnosti građana umjesto na reforme u gospodarstvu, jačanje autoritarnih tendencija u omjeru pogoršanja naftne konjunkture – a kao rezultat zemlja proživljava nedostatak lijekova i hrane i očekuje ​​pobune zbog gladi. Prošlogodišnji pad cijena nafte izazvao je socijalne napetosti koje su se pretvorile u pobjedu opozicije na parlamentarnim izborima u prosincu i teška sučeljavanja vlade i parlamenta.
http://news.nationalgeographic.com/content/dam/news/photos/000/770/77087.adapt.768.1.jpg
Događaji u Venezueli su groteskno pojačana slika o tome kako se autoritarni režim bori za svoj opstanak, pogoršavajući ionako katastrofalnu situaciju u gospodarstvu. Pobjeda opozicije na parlamentarnim izborima dala je nadu da će režim Nicolasa Madura tražiti načine transformacije i daće doći do zajedničkog traženja izlaza iz gospodarske slijepe ulice. Nažalost, izabran je suprotan put: Vlada je u svibnju po drugi puta produljila izvanredno stanje u gospodarstvu na dodatnih 60 dana (na snazi je od siječnja), pokušavajući još oštrije kontrolirati cijene i centralizirano distribuirati hranu, izjavivši kako je parlament "izgubio političku važnost". Potpise koje oporbenjaci prikupljaju za raspisivanje referenduma o opozivu Madura, vlada smatra krivotvorenima. Za probleme koji su zadesili zemlju Maduro optužuje "strane sile" na čelu s SAD-om, a prošlotjedni apel Organizacije američkih država da konačno započne dijalog s oporbom naziva miješanjem u unutrašnje stvari zemlje. Sve su češća izvješća da ljudi izlaze na ulice, gdje ih dočekuje Nacionalna garda.
 
"Omiljena i bratska Rusija" (po riječima pokojnoga Cháveza) ne žuri pomoći svom strateškom partneru. U posljednjih nekoliko godina, Rusija je povećala prisutnost svojih tvrtki u projektima nafte i plina u Venezueli, ali danas je konjunktura loša, postoje problemi s financiranjem, a tržište je zasićeno. S druge strane, Venezuela je uspjela kupiti rusko oružje za povezani kredit u iznosu od 2,2 milijarde dolara izdan 2009. godine. U 2011. godini je sklopljen Ugovor o projektima u vojno-tehničkoj sferi vrijednosti još 4 milijarde dolara. Proizvoda i ne treba biti, ali tenkovi su potrebni.
 

Nikolaj Epple, Vjedomosti, Rusija

Proširenje bilateralnih odnosa moglo bi preoblikovati azijski geopolitički poredak

 
 
Gotovo godinu dana nakon usvajanja, nuklearni sporazum s Iranom - formalno poznat kao Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja - i dalje ostaje politička nogometna utakmica u Washingtonu. Kao odgovor na pritisak Teherana, Obamina administracija nastavlja tražiti sve veće ublažavanje sankcija iranskom režimu. Opravdanje koje iznose državni dužnosnici, od državnog tajnika Johna Kerryja na niže, je da Iran tek treba požnjeti stvarne koristi od sporazuma, te ga stoga treba dodatno poticati kako bi se osiguralo kontinuirano ispunjavanje uvjeta sporazuma.
http://worldhomelandsecurity.com/wp-content/uploads/2013/05/india-iran.jpg
U Aziji se, međutim, oblikuje potpuno drugačija slika. Zadnjih tjedana se moglo uočiti da Teheran u svim područjima jača bilateralne odnose sa zemljama kao što su Južna Koreja i Turkmenistan, od trgovine do sigurnosne suradnje, što je jasan pokazatelj da je, nakon usvajanja Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije, Islamska Republika sada dobro, te je uistinu izašla iz "kutije" sankcija. Među državama koje pokušavaju ponovo presložiti odnose s Iranom daleko je najznačajnija Indija. Dugo destimulirani zbog međunarodnih sankcija, bilateralni odnosi između Teherana i Delhija sada brzo jačaju -  što bi  moglo preoblikovati azijski geopolitički poredak. Najočitiji javni znak da dolazi do zatopljenja odnosa između dviju zemalja visokog profila, bio je prošlomjesečni dvodnevni državni posjet Iranu indijskog premijera Narendra Modija. Tijekom posjeta zaključeno je desetak novih sporazuma u području  trgovine, telekomunikacija i transporta,  a Modi i njegov iranski kolega Hasan Rouhani nazvali su to "novom erom" u odnosima dviju zemalja.
 
Ključan među tim sporazumima bio je onaj o kojem se dugo pregovaralo, da Indija gradi i upravlja iranskom lukom Chabahar. Višegodišnji sporazum, vrijedan 500 milijuna dolara, uključuje projektiranje i izgradnju dva terminala u luci na jugu Irana, za indijske proizvode namijenjene bliskoistočnim i afričkim tržištima. Ovaj sporazum je također preteča trilateralnog sporazuma, koji je nakon toga potpisan između Irana, Indije i Afganistana za stvaranje mreže željezničkih pruga i cesta u cijeloj jugozapadnoj Aziji, koje će koristiti luku Chabahar kao tranzitno središte.
 
Za Indiju je ovaj sporazum nešto poput strateškog državnog udara. Ova zemlja je dugo  bila sputana u svom pristupu Srednjoj Aziji i Afganistanu, zbog svog zemljopisnog položaja i svojim opterećenim odnosima s regionalnim rivalom Pakistanom, na žalost dužnosnika u New Delhiju. Jednom kad postane operativna, luka Chabahar i s njom povezana transportna mreža, pomoći će riješiti taj problem, te omogućiti Indiji da zaobiđe Pakistan i poveća svoj izravni politički i ekonomski angažman u oba područja.
 
Za Iran će sporazum biti još važniji. U posljednjih nekoliko godina, Iran je dosljedno pokušavao povećati svoj angažman u Aziji, kako bi suzbio učinke sve većih zapadnih sankcija i proširio svoju globalnu prisutnost. To, između ostaloga, uključuje  planove za izgradnju 800 milja dugog "plinovoda mira", koji će se protezati od istočnog Irana preko Afganistana do zapadnog Pakistana - projekta koji je uspješno započet 2013. godine, kada je Iran povukao kredite u vrijednosti od pola milijardi dolara za financiranje energetske trase.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/f/fc/Prime_Minister_Narendra_Modi_with_President_of_Iran,_Hassan_Rouhani.jpg
Narendra Modi i Hasan Rouhani
 
Međutim, Islamska Republika još uvijek sanja da postane glavni ekonomski igrač u Aziji, a ta želja se iznova podgrijava nakon ukidanja međunarodnih sankcija. Sporazum o luci Chabahar mogao bi pomoći Iranu da se znatno približi ostvarenju tog cilja. Sporazum će omogućiti Iranu da se pozicionira kao ključna tranzitna ruta za indijske proizvode, te postane značajan sudionik u izvoznoj  strategiji Indije. Također je sigurno da će to oživjeti napore Irana za stvaranje alternativne energetske trase preko Azije -  što bi, ukoliko se to ostvari, stvorilo "neraskidivu dugoročnu političku i ekonomsku ovisnost milijardi kineskih i indijskih kupaca", prema mišljenju energetskih stručnjaka. Približavanje Teherana i Delhija se u međuvremenu dalje polako nastavlja i na druge načine. Indijske rafinerije nafte, na primjer, dobile su mig zbog otvaranja Modijeve vlade prema Teheranu, te se sada navodno pripremaju isplatiti gotovo 7 milijardi dolara duga Iranu - što će iranskom gospodarstvu, čiji rast ovisi o energentima, a koje se sada  polako bori da ponovo stane na svoje noge, dati značajni dodatni pozitivni poticaj.
 
Sve to čini ponovni angažman Indije potencijalno značajnim - i presudnim. Veze Indije sa suvremenim Iranom datiraju iz antičkih vremena, a ti kontakti dviju civilizacija su njegovani u modernim vremenima kroz zajedničko nepovjerenje prema Pakistanu i zajedničkim interesom za protjerivanje talibana iz Afganistana. Usprkos tome, sve donedavno je Delhi bio spreman ograničiti svoje interakcije s Teheranom iz poštovanja prema američkim i europskim sankcijama. Međutim, to više nije tako. Nakon urušavanja međunarodnog konsenzusa oko ekonomske izolacije Irana,  Indija - kao i mnoge druge države - počinje iskorištavati nove mogućnosti u Islamskoj Republici. U tom procesu,  Iranu je omogućeno otvaranje, kako bi izgradio dugo tražene gospodarske veze prema  jugozapadu i južnoj Aziji. To je također pomoglo postaviti temelje za održiv i dugoročni gospodarski oporavak iranskog režima.
 

Ilan Berman, The Washington Times

U Albaniji većinski muslimani dosad su bili tolerantni prema kršćanima

 
 
Turkish Weekly održao je iscrpan intervju s dr. sc. Albertom Rakipijem o trenutačnom položaju Albanaca na Balkanu uz poseban osvrt na Albaniju. Albert Rakipi je izvršni direktor Albanskog instituta za međunarodna istraživanja (AIIS). Rakipi ima doktorat iz međunarodnih odnosa sa Sveučilišta Bilkent u turskome gradu Ankari. Prije nego što je preuzeo mjesto na AIIS-u, bio je karijerni diplomat i zamjenik ministra vanjskih poslova Republike Albanije
https://i.ytimg.com/vi/vavbRE-z3Bk/hqdefault.jpg
• Koji su vanjskopolitički prioriteti Albanije na regionalnoj i međunarodnoj razini i kako ocjenjujete trenutačan proces integracije Albanije u EU?
- Albanska vanjska politika u fazi je tranzicije. Nakon pada komunizma, proces preobrazbe Albanije uvelike se oslanjao na vanjsku politiku države. Zemlja se poslužila strateškom vizijom kako bi se izvukla iz ekstremne izolacije i kako bi si olakšala obnovu države i gospodarstva. Usvojivši odlučnu predanost orijentaciji prema zapadu, Albanija je uspjela postati članicom NATO-a i poduzeti važne korake naprijed u procesu europske integracije. To su bila važna i velika postignuća. Međutim, čini se da trenutačno postoji manjak novih ideja. Čini se da je na djelu pristup koji se više oslanja na improvizaciju, ad hoc rješenja i mnogo propagande, a mnogo je manje jasnoće, manji je broj prioriteta i, što je najvažnije, nema prave hijerarhije među tim prioritetima. Zato tvrdim da se vanjska politika Albanije nalazi u prijelaznoj fazi. Na regionalnoj razini, nova je vlast objavila da je njezin prioritet da sa susjedima riješi sva otvorena pitanja. Bilo je to jednostavno posuđivanje teze turskog premijera Ahmeta Davutoglua. No takvo što ne pristaje Albaniji.
 
Na međunarodnoj razini čini se da postoji pravi manjak realizma i skromnosti. Tu i tamo Albanija kao mikrodržava pokušava se ponašati kao golem igrač u međunarodnim odnosima. Možda je to rezultat komunističkog nasljeđa i tradicije asimetričnih odnosa (u prvom redu s velikim supersilama) tijekom kojih se Albanija ponašala kao da je u središtu svemira. Sada imamo desetak država, među kojima su neke velike supersile, koje Albanija naziva svojim strateškim partnerima. Europska integracija ključna je za demokratsku budućnost naše zemlje. Proces integracije EU-a dosad je bio pokretačka sila obnove države i modernizacije društva. Činjenica da trenutačno ne ostvarujemo veći napredak na tom polju ne znači da se znatan napredak ne ostvaruje u obnovi i funkcioniranju države, gospodarstva i demokracije u zemlji. Albaniju ne mijenja pristupanje zemlje EU-u. Upravo suprotno. Napredak funkcionalnosti države, gospodarstva i demokracije ono je što zbližava Albaniju s EU-om. Europska integracija nije pitanje vanjske politike.
 
• Hasim Thaçi izabran je za predsjednika Kosova u jeku političke krize u zemlji. Kako ocjenjujete trenutačne okolnosti na Kosovu?
- Hashim Thaçi je dominantna politička figura na Kosovu. Iznimno je popularan i izabran je s velikom većinom, ako ne i najvećom koju je ikada dobio demokratski izabran dužnosnik u zemlji. Kao što je slučaj sa svakim političarom u svijetu, velik dio društva ga ne podržava ili ga čak prezire. To je vrlo normalno za čelnika političke stranke, a čak i za premijera. Međutim, očekuje se da će šef države, odnosno predsjednik, biti ličnost koja osigurava jedinstvo. A u tome, po mom mišljenju, se krije najveći izazov za Thaçija kao predsjednika. Njegova preobrazba iz vođe Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) sa svim različitim nijansama i tumačenjima, u umjerena političara koji je uložio toliko u proces izgradnje državnih institucija na Kosovu i u proces osiguravanja priznanja Kosova u međunarodnoj areni zaista je impresivan. S obzirom na to da je izabran u jeku teškog i dubokog političkog sukoba između većine i oporbe, novog šef države na Kosovu u prvom redu čeka pitanje pronalaska načina za smirivanje teških političkih kriza.
 
Međutim, to bi bilo samo prvi korak. Pravi će izazov Thaçiju biti funkcionirati kao predsjednik svih građana i odvojiti se od nesretnog političkog modela naših vječnih autoritarnih čelnika koji vlast niti dijele, niti je prepuštaju drugima. Kao i mnoge druge države na Balkanu, Kosovo je slaba država. Nažalost, katkad pokazuje čak i simptome propale države. Nesuglasice i duboke podjele nagrizaju političku stabilnost i potencijal koji zemlja treba razviti. Čini se da Srbija nije spremna odreći se paralelnih institucija koje su nanijele priličnu štetu procesu izgradnje države i njezine funkcionalnosti na Kosovu. Međutim, kada bismo se naprosto usredotočili na tu dinamiku, samo bismo upirali prstom u „neprijatelja” kao isključiva krivca. Ključni je problem danas to što političke stranke pristaju graditi demokratski režim, ali ne igraju po pravilima demokratske utakmice. Izgradnja državnih institucija nije laka u zemlji u kojoj nedostaje državotvorna tradicija i u kojoj je liberalno iskustvo ograničeno na povremene primjere.
 
• U Makedoniji je u tijeku politička kriza u kojoj jačaju etničke tenzije između vlade i tamošnjih Albanaca. Kako vidite trenutačne okolnosti u Makedoniji?
- Makedonija je nažalost žrtva tiranije statusa quo. Više od deset godina ta se zemlja nalazi u limbu glede integracije u EU i zbog nedostatka pomaka došlo je do mnogih koraka unazad. Politički sustav u Makedoniji postaje sve autokratskijim i neliberalnijim, a zabrinjava i to što se često mogu vidjeti i čuti populistička retorika i politika. Situacija utoliko više brine ukoliko Makedonija ima osjetljivu međuetničku ravnotežu. Svi čimbenici rizika u Makedoniji ozbiljne su prijetnje sigurnosti i stabilnosti Balkana. Kada se radi o rješenjima političke krize, u regiji nažalost postoji kultura ovisnosti o međunarodnoj zajednici i strancima. Ona katkad doseže apsurdne razine iz kojih se čak oblikuju teorije zavjere. Postoji potreba da lokalni akteri preuzmu vodstvo nad situacijom, odnosno da preuzmu odgovornost i ponude rješenja.
 
• Kakvima smatrate odnose Albanije s Albancima na Kosovu i u Makedoniji i koja je uloga Albanije u pogledu Albanaca na Balkanu?
- Neovisnost Kosova i promjena političkog zemljovida na Balkanu stvorili su sasvim novu realnost. Kao rezultat toga, odnosi između Albanaca ponajprije su u domeni međudržavnih odnosa. Mnogi su smatrali da će se odnosi između Albanije i Kosova nakon proglašenja kosovske neovisnosti razvijati brzo i donijeti mnoge prednosti, međutim, danas vidimo da tome nije bio slučaj. Iako nema problema među dvjema državama, ta su dva društva bila ne samo odvojena, nego i snažno izolirana jedno od drugog dugo vrijeme i stoga su danas prilično različita. S vremena na vrijeme počinju prekogranični trgovinski ratovi oko prehrambenih proizvoda poput krumpira, mlijeka i mesa…a čak i oko druge robe. U odnosima između Albanije i Kosove mnogo je aktivnosti na površini, osobito u Albaniji: zajedničke sjednice vlada, razapinjanje velikih i brojnih zastava, isticanje velikih simboličkih orlova koji dominiraju dekorom i glasna propaganda. U međuvremenu dvije vlade zapravo ne uspijevaju izgraditi nužne mehanizme i instrumente koji bi mogli ojačati i proširiti gospodarske odnose i trgovinu.
 
Dobro je poznata činjenica da je količina trgovine između Kosova i drugih bivših jugoslavenskih republika, uključujući ponajprije Srbiju, mnogo veća nego trgovina Kosova s Albanijom. Na gospodarskom polju čini se da je točna teza Tima Judaha iz Economista da je u tijeku obnova jugosfere. Iako se ne slažu svi s time, prilično je izvjesno da izgradnja tržišta na etničkoj osnovi nije moguća ako tržište i gospodarstvo u Albaniji ne funkcioniraju dobro. Najmanje jedna politička stranka na Kosovu koja sudjeluje u radu parlamenta aktivno podupire stvaranje zajedničke države s Albanijom. Međutim, „Veliku Albaniju” zapravo bi trebalo zamisliti u gospodarskom smislu, kao što tvrde Behgjet i Pacolli. Nije razlog tome što su Kosovo i Albanija slabe i disfunkcionalne države to što su bile odvojene ili zbog toga što su i danas zasebne države. Jednako tako, neće početi biti funkcionalnima samo time što ih udružimo. I trebalo bi primijetiti da nije riječ samo o ekonomiji. Između društava u Albaniji, Kosovu i Makedoniji također je manje kulturne komunikacije i interakcije, unatoč tome što su otvorena i slobodna društva. Svjestan sam da to zvuči kao paradoks.
 
Što se tiče pitanja postoji li uloga za Albaniju glede Albanaca diljem Balkana, vjerujem da je Albanija dosad imala konstruktivnu ulogu u albanskim pitanjima u regiji. Činila je to bezrezervno podupirući politike zapada. To je, vjerujem, najvažniji kontekst u kojemu trebamo analizirati ulogu Albanije. Međutim, iz drugog aspekta, Albanci u okolnim zemljama često su smatrali Albaniju svojom djedovinom. Bez obzira na to, uloga Albanije u tom smislu postupno se smanjuje iz triju razloga: 1) rasta i djelomičnog sazrijevanja političkih elita na Kosovu; 2) postupnog otpora tih elita prema svim oblicima pokroviteljstva Tirane te, ne manje važno, zbog 3) opetovanih kriza koje su utjecale na Albaniju, a katkad njezine institucije čak dovodile na rub propasti. Potonji je razlog posebno narušio legitimitet i ugled Albanije, ali i ograničio realne mogućnosti Albanije da zauzme ulogu predvodnika i uzora za Albance u regiji.
 
• Albanci čine najveće muslimansko stanovništvo na zapadnome Balkanu i nanesena im je znatna šteta zbog islamističkog radikalizma i ISIS-ova novačenja mladih. Možete li podijeliti svoje mišljenje o vjerskom radikalizmu na Balkanu, osobito u pogledu albanskih muslimana i stranih boraca u Iraku i Siriji?
- Islamski radikalizam i pitanje stranih boraca fenomen je koji je prisutan na svjetskoj razini, a očituje se i na Balkanu. Najmanje stotinu albanskih građana unovačio je ISIS i pridružili su se njegovim postrojbama. S Kosova i iz Makedonije ISIS je povukao još mnogo više ljudi, vjerojatno dvostruko više nego iz Albanije. Prošle godine su državne agencije izvijestile da nitko iz Albanije nije otputovao u Siriju. Problem je vrlo ozbiljan i za Albaniju neprihvatljiv. Albanska društva u Albaniji, Makedoniji i na Kosovu međusobno se razlikuju u pristupu religiji. U cijeloj suvremenoj povijesti Albanije nema nijednog primjera mobilizacije na vjerskoj osnovi. Vjera u Albaniji nikad nije imala ulogu organizirajuće ideologije za društvo, a to još više vrijedi glede organizacije države. Međutim, unatoč postojećem skladu religija, rizik je stvaran: u prošlosti se muslimani u Raki nisu niti molili u javnosti, a sada je taj grad postao prijestolnicom Islamske države.
 
Albanska društva na Kosovu i u Makedoniji pokazuju se religioznijima i utjecaj radikalnih islamskih skupina ondje je izraženiji. Broj stranih terorista iz tih područja stoga je veći. Islamska radikalizacija nesumnjivo može postati prijetnjom nacionalnoj sigurnosti; u slučaju Albanije ona bi ugrozila vjerski suživot u zemlji, što bi bilo pogubno. Države na Balkanu općenito su slabe i njihove su sposobnosti da osiguraju najosnovnija javna dobra za građane vrlo ograničene. Ta je situacija narušila povjerenje javnosti u institucije i u legitimitet političkih režima u cijeloj regiji. Ona stvara prostore koji su nužni da bi u njih ušao utjecaj radikalnih i ekstremističkih skupina. Te skupine obećavaju građanima ne samo javna dobra, nego i državu, zastavu i budućnost.
 

Hamdi Fırat Büyük, The Journal of the Turkish Weekly, Ankara, Turska

Anketa

Treba li ministrica Gabrijela Žalac podnijeti ostavku?

Četvrtak, 21/03/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 893 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević