Get Adobe Flash player
Od friganog gavuna do političko-medijskog slona

Od friganog gavuna do političko-medijskog slona

Pupavac točno odrađuje ono što je odšutio kada je Vučić...

Plenković, Pupovac i tzv. dječji logor

Plenković, Pupovac i tzv. dječji logor

Nijednom riječju nije Pupi spomenuo da su ta djeca bila žrtve međusobnog...

Sluganski mediji, Pupovac i Plenković

Sluganski mediji, Pupovac i Plenković

"Pustimo medije neka rade svoj...

Plenković griješi poput Mačeka

Plenković griješi poput Mačeka

Nikakva Hrvatska, ni srbofilska ni liberalna ni europska ne odgovara...

Nitko nije glasovao za koaliciju HDZ-SDSS-HNS

Nitko nije glasovao za koaliciju HDZ-SDSS-HNS

Demokracija u rukama jednog čovjeka ne može...

  • Od friganog gavuna do političko-medijskog slona

    Od friganog gavuna do političko-medijskog slona

    četvrtak, 11. listopada 2018. 09:05
  • Plenković, Pupovac i tzv. dječji logor

    Plenković, Pupovac i tzv. dječji logor

    četvrtak, 11. listopada 2018. 09:01
  • Sluganski mediji, Pupovac i Plenković

    Sluganski mediji, Pupovac i Plenković

    četvrtak, 11. listopada 2018. 08:56
  • Plenković griješi poput Mačeka

    Plenković griješi poput Mačeka

    četvrtak, 11. listopada 2018. 08:51
  • Nitko nije glasovao za koaliciju HDZ-SDSS-HNS

    Nitko nije glasovao za koaliciju HDZ-SDSS-HNS

    četvrtak, 11. listopada 2018. 08:45

Ne pitajte otkud stižu kalašnjikovi: odgovor je često Srbija, Hrvatska ili Bugarska

 
 
Arsenal koji je otkriven u stanu Rede Kriketa, osumnjičenog terorista koji je uhićen 24. ožujka u blizini Pariza, uključuje eksploziv, kalašnjikove marke AK-47 i automatski pištolj iz Hrvatske. Teroristi koji su izveli napade u Parizu prošlog studenog koristili su se kalašnjikovima AK-47 koje je proizvela Zastava, srbijanska tvornica oružja. Braća Kouachi, koja su napala satirički časopis Charlie Hebdo prošlog siječnja, koristili su se streljivom za kalašnjikove koje je proizvedeno u Bosni i Hercegovini. Što god su drugo još dijelili ti teroristi, jednu su zajedničku stvar zasigurno imali: sklonost oružju s Balkana.
http://www.novosti.rs/upload/images/2016//03/31n/sv-oruzje.jpg
Red Kriket
 
Tendencija pojavljivanja oružja s Balkana u terorističkim napadima u Europi nije iznenađujuća. Poslije ratova u kojima se 1990-ih raspala Jugoslavija, u regiji je ostala golema zaliha oružja. Prema procjenama iznesenim u jednoj studiji, broj oružja u privatnim rukama na Balkanu veći je od 6 milijuna, a većina je tog oružja neprijavljena. Srbija ima najvišu koncentraciju privatnog oružja po glavi stanovnika u Europi. Na kontinentu s toliko strogim zakonima o posjedovanju oružja, balkansko oružja pokazalo se kao blagoslov i za organizirani kriminal. Francuska je policija ustanovila kako je od 26 komada oružja koji su zaplijenjeni pripadnicima lokalnih bandi u Marseilleu devet komada bilo kalašnjikovi iz bivše Jugoslavije. Francuzi izvještavaju da albanski krijumčari oružja u zemlju unose po 20 komada odjednom, skrivene u podu kombija. Slovačka policija je 2014. zaustavila kamion prepun oružja i granata koji se kretao iz Bosne prema Švedskoj.
 
Međutim, takve malene isporuke u sjeverozapadnu Europu zapravo su sitan dio industrije oružja u regiji, kaže Ivan Zveržanovski, koordinator SEESAC-a, organizacije koja radi na nadzoru malenog oružja na Balkanu. Veliki su naručitelji strane vlade, od kojih su mnoge zapadne. Američki, australski, britanski i kanadski vojni teretni zrakoplovi 2014. prikupili 22 milijuna šarži streljiva za kalašnjikove i drugo oružje iz Albanije i dostavili ih snagama kurdske Pešmerge koji se bore protiv Islamske države  (IS) u sjevernome Iraku. U tom je slučaju strjeljivo bilo besplatno: Albanija ga je donirala kako bi si priskrbila političke bodove u Washingtonu, kaže Evelyn Farkas, bivša dužnosnica američkog ministarstva obrane. No u većini slučajeva riječ je o unosnim ugovorima. Većina paravojnih postrojbi koje zapadne zemlje podupiru na Bliskome istoku koriste se oružjem iz bivšeg komunističkog bloka, osobito jeftinim, pouzdanim i dugovječnim kalašnjikovima AK-47. S obzirom da ih zapadne zemlje ne proizvode, balkanske zemlje dobro im dođu. Amerika kupuje kalašnjikove srbijanske Zastave od kasnih 2000-ih, i to uglavnom za iračke i afganistanske sigurnosne snage.
 
Dio tog oružja dospije do lokalnih pazara ili ih ukradu kada paravojne postrojbe dođu do arsenala koji pripada vladama. U jednome istraživanju ARES-a o streljivu koje koristi IS na jednome području Iraka 2015. ustanovljeno je da 17 posto oružja dolazi s Balkana. Videozapisi na društvenim mrežama pokazuju kako se sirijske paravojne postrojbe služe hrvatskim puškama – gotovo sigurno zahvaljujući pošiljci od 10 000 komada koja je prodana iračkim snagama u sklopu posla u vrijednosti od 100 milijuna eura 2014. i 2015. Hrvatsko oružje koje su hrvatske tvrtke 2012. prodale Saudijskoj Arabiji izvezeno je u Jordan, gdje ga dijele sirijskim pobunjenicima, a cijeli je posao poduprla CIA.
 
Iako većina tvornica oružja na Balkanu posluje zakonito, neke od njih su ilegalne. Nevladine skupine mogu doći do „potvrda o krajnjim korisnicima” koje su potrebne za međunarodne poslove posredstvom dobro povezanih konzultanata, kaže jedan izvor iz Srbije. Prema jednom drugom izvoru, paravojne postrojbe u Jemenu, koji se nalazi pod UN-ovim embargom na oružje, dobivaju oružje iz država Perzijskog zaljeva. Zapadne zemlje koje podupiru paravojne postrojbe, navodi taj izvor, „gledaju im kroz prste” Bugarsko oružje koje je navodno trebalo biti namijenjeno zemljama Perzijskog zaljeva pojavljuje se u Jemenu, Libiji i u Sudanu. Dva desetljeća poslije završetka ratova na Balkanu, čini se da trgovina oružjem u regiji ne posustaje. U američkome zračnom napadu na bazu IS-a u Libiji 19. veljače ubijene su dvije osobe srpske nacionalnosti koje su bile povezane sa srbijanskim veleposlanstvom i otete još u studenome. Srbijanski premijer Aleksandar Vučić kazao je da radije ne bi raspravljao o razlozima otmice. Bili su, rekao je, „povezani s nekim poslovima s trgovinom oružjem”.
 

The Economist, London, urednički komentar

Arapski je drugi jezik u Švedskoj, a treći u Francuskoj i Nizozemskoj

 
 
Ovu je vijest iz Preporoda 18. travnja 2016. objavio sarajevski portal www.saft.ba:
»Stockholm –  Dr. Mikael Parkvali je predvodio istraživanje na sveučilištu Stockholm koji je najpopularniji jezik u Švedskoj, a da nije švedski. Istraživanje je pokazalo da je arapski jezik drugi jezik u toj skandinavskoj zemlji, izvijestio je Washington Post.
Pored Švedske arapski je danas drugi jezik i u Danskoj. Pored ovih zemalja arapski je veoma raširen u Francuskoj i Nizozemskoj gdje je na trećem mjestu po zastupljenosti. Inače, u Švedskoj se ne vodi službena evidencija o korištenju jezika zbog kulturne osjetljivosti: “Vlasti smatraju da mapiranje jezika zapravo znači mapiranje etničke pripadnosti”, napominje Parkvali. Prema švedskom zakonu, postoji pet priznatih manjinskih jezika – finski, laponski, romski, jidiš i mejankieli. Državni radio Sveriges Radio je nedavno najavio skoro emitiranje programa i na arapskom jeziku. Ajša Hadžimešić Hafizović, Preporod«
 

Ajša Hadžimešić Hafizović

Duboko ukorijenjen animozitet utro put nasilju između Armenije i Azerbajdžana

 
 
Armenija i Azerbajdžan slažu se oko toliko malo stvari. Ne samo danas, nego već dugo vremena. Azerbajdžan kaže da je Armenija započela najnoviji sukob granatiranjem civilnih naselja i napala azerbajdžanske snage. Armenija nudi sasvim drugačiju sliku i tvrdi da je Azerbajdžan izazvao sukobe kada je jedan od njegovih borbenih helikoptera Mi-24 otvorio vatru na armenske vojne položaje. Riječ je o dugotrajnom euroazijskom sukobu koji se svako toliko podgrijava i ključa već gotovo cijelo stoljeće.
http://hr.sott.net/image/s15/311844/full/572785_nagorno_karabah_f.jpg
Kako smo došli do ove točke? Gdje se sve zbiva? Armenija i Azerbajdžan bivše su sovjetske republike istočno od Turske, sjeverno od Irana i južno od Gruzije i Rusije. Armenija se nalazi u regiji južnog Kavkaza na istočnome rubu Europe. Južna regija te države sječe se s jugozapadnom granicom Azerbajdžana, čime je jedan dio Azerbajdžana koji se nalazi jugozapadno od Armenije odsječen od glavnine azerbajdžanskog teritorija. Istočnu granicu Azerbajdžana čini Kaspijsko more.
 
Regija Gorski Karabah nalazi se istočno od tog dijela južne Armenije, unutar granica Azerbajdžana. Iako su administrativne granice danas nepostojeće Autonomne oblasti Gorski Karabah pokrivale regiju od 1700 četvornih milja (što je područje nešto veće od Rhode Islanda), vlada Republike Gorski Karabah tvrdi da njezinih sedam regija pokriva 4415 kvadratnih milja (što bi bilo područje koje bi odgovaralo otprilike četiri petine američke savezne države Connecticut).
 
Republika? Regija? Koje je na kraju? Pa stvar je predmet spora, a u tome se krije i korijen sukoba. Gorski Karabah nije republika, iako tvrdi da ima vlastitu vladu, a njegov status regije ukinut je 1991. Međunarodno je priznat kao dio Azerbajdžana, no utjecaj te zemlje na regiju prilično je tanak. Iako je ondje krajem 1980-ih živjelo čak 40.000 Azerbajdžanaca, u popisu stanovništva 2005. naznačeno je kako je od 138 000 stanovnika regije manje od 400 bilo nearmenskog podrijetla. Područje danas naseljava oko 94.000 ljudi, tvrdi Republika Gorski Karabah.
 
Jesu li nedavni oružani sukobi nastupili niotkuda? Nipošto. Regija ima dugačku i krvavu povijest koja seže do vremena prije Krista. No za potrebe ove rasprave počnimo s padom Ruskog Carstva 1917. Azerbajdžanci i Armenci imaju različite verzije onoga što se i zašto točno dogodilo, što ne iznenađuje, no u par riječi, dvije su zemlje proglasile neovisnost i zaratile oko spornih teritorija 1918., rat je završio 1920. i zemlje su postale dijelom Sovjetskog Saveza 1922. Sljedeće je godine unutar granica Azerbajdžanske Sovjetske Socijalističke Republike formirana Autonomna oblast Gorski Karabah, čime je sukob zamrznut na nekoliko desetljeća. Dakle, stanje je bilo mirno gotovo cijelo stoljeće?
 
Ne. Tu i tamo bilo je prosvjeda, no 1988., nakon oružanih sukoba za koje su pretežno kršćanski Armenci pretežno muslimanske Azerbajdžance i obratno, dužnosnici Karabaha zatražili su da postanu dijelom Armenske Sovjetske Socijalističke Republike. Prosvjedi su se pretvorili u međuetničke sukobe, koji su 1991. eskalirali ratom nakon što su dužnosnici u Karabahu proglasili tu regiju neovisnom i nakon što je 1992. došlo do raspada Sovjetskog Saveza. Dvije godine kasnije, 1994., Rusi su uspjeli posredovanjem ostvariti primirje, no dotad su separatisti, koji žele potpunu neovisnost o Azerbajdžanu, zauzeli Gorski Karabah i sedam okolnih pokrajina. Kako stvari stoje danas? Napeto. OESS je 1994. formirao Skupinu iz Minska, kojoj trenutačno predsjedaju veleposlanici iz Ruske Federacije, Francuske i Sjedinjenih Država. Skupina nastoji postići dogovor o trajnome miru u ovome dugotrajnom sukobu, no tenzije povremeno svejedno jačaju, što je navelo međunarodna tijela poput Vijeća Europe, Organizacije islamske konferencije i Opće skupštine UN-a da osudi armenske postupke u regiji.
 
Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon reagirao je u travnju 2014. na izvješća o nasilju i žrtvama duž granice izjavom u kojoj je pozvao obje strane da „poštuju sporazum o primirju, da se suzdrže od daljnjeg nasilja i obvežu da će odmah smiriti situaciju i nastaviti s dijalogom.” U rujnu je ponovno izbilo nasilje, na što je armenski predsjednik Serž Sargsjan kazao Općoj skupštini Ujedinjenih naroda: „Ako Azerbajdžan nastavi s tako agresivnom politikom, ne će Armeniji ostaviti drugog izbora do li da se posluži nužnim pravnim i političko-vojnim mjerama kojima će se Republici Armeniji i Republici Gorski Karabah pružiti prilika da se razvijaju u sigurnosti i miru.”
 

Eliott C. McLaughlin, CNN, SAD

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Utorak, 16/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1014 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević