Get Adobe Flash player
Samo domoljubi razumiju osjećaj sreće

Samo domoljubi razumiju osjećaj sreće

Hrvatski su nogometaši u Rusiji pokazali ljubav prema...

Izbornik. Kako to gordo zvuči!

Izbornik. Kako to gordo zvuči!

Od igrača nikoga ne treba izdvajati, jedino treba...

Žarko - posljednji Mohikanac jugoslavenstva

Žarko - posljednji Mohikanac jugoslavenstva

Zdravku Mamiću čestitam rođendan 16. srpnja i predlažem ga za...

Junaci nacije i ponos Kroacije

Junaci nacije i ponos Kroacije

Svjesno se, poslije odlaska Kalinića, pokušala stvoriti nezdrava...

Propao puč u SDP-u

Propao puč u SDP-u

Klijentelistima Grbinu, Ostojiću, Obersnelu i Jovanoviću je jedino do...

  • Samo domoljubi razumiju osjećaj sreće

    Samo domoljubi razumiju osjećaj sreće

    četvrtak, 12. srpnja 2018. 08:55
  • Izbornik. Kako to gordo zvuči!

    Izbornik. Kako to gordo zvuči!

    četvrtak, 12. srpnja 2018. 13:54
  • Žarko - posljednji Mohikanac jugoslavenstva

    Žarko - posljednji Mohikanac jugoslavenstva

    četvrtak, 12. srpnja 2018. 14:00
  • Junaci nacije i ponos Kroacije

    Junaci nacije i ponos Kroacije

    utorak, 10. srpnja 2018. 14:23
  • Propao puč u SDP-u

    Propao puč u SDP-u

    četvrtak, 12. srpnja 2018. 08:26

Tko želi postati predsjednik Europske Komisije, mora bizi izdajica u svojoj državi

 
 
Sadašnji predsjednik Europske Komisije ima veliki ugled u krugovima Europske unije ali ne i u Poljskoj. On je morao pobjeći iz svoje domovine u Brussels i to potpuno kompromitiran. Sveukupno se može reći da je njegova vlada u Poljskoj bila katastrofa: masovna emigracija mladih Poljaka koja će se odraziti na buduće umirovljenike, korupcija i skandali, afera Amber Gold, nepotizam koji je dosegao perverziju u stranci Građanska platforma, te vrlo brojni propusti u projektu koji se tiču Nord Stream -  Sjevernog toka – ruskog naftovoda.
https://tajnearchiwumwatykanskie.files.wordpress.com/2014/07/tusk-klamal-w-sprawie-amber-gold.jpg?w=900&h=543
Nezaposleni mladi mogu zapaliti baklju revolucije. Zato ako želite sebi osigurati mjesto u politici snizite plaće i otvorite granice. Nezaposleni mladi spremni na raskidanje veza emigriraju a samo oni koji su manje motivirani da izađu na ulice ostaju.Godin 2005. Donald Tusk je na taj način upravljao svojim narodom. Izručio je Poljsku u naručje Europske unije. Otada je značajno opao broj stanovnika zahvaljujući emigraciji mladih Poljaka.
 
Nigel Farage je na svoj način komentirao ovo okrećući se prema Tusku u Europskom parlamentu: „Vi raspravljate o emigraciji a neprekidno ste obečavali poljskim glasačima da će se mladi Poljaci vratiti u Poljsku dok je istovremeno g. Cameron obećavao Britancima da će nam doći Poljaci. Onda izgleda da ste obadvojica bili u krivu. Vaša država je izgubila dva milijuna mladih ljudi otkad ste pristupili Europskoj uniji, a razlog je očit: Novac, zar ne? I Vi sami ste dokaz tomu. I Vi ste sada novi poljski emigrant. Od plaće 60 000 eura na godinu sada imate 300 000 eura godišnje. Vi ste pogodili pravi EU jackpot!“  Što je to potaklo Tuska osim novca da krene u Brussels i prekine političku karijeru u Pljskoj?
 
KREATIVNE RAČUNOVOĐE IMAJU LJEPLJIVE PRSTE
 
Donald Tusk je bio predsjednik Građanske platforme – kvazi liberalne stranke koja je doista podjednako lojalna ljevičarima u Brusselsu, tehnokratima i poljskim komunistima kao što je nekada bila političarima u Moskvi. Poljski dug je za vrijeme vladavine Građanske platforme narastao sa 45 posto bruto nacionalnog prihoda u 2008. na 57 posto u 2013. Ako pobliže razmotrite kreativne računovođe Poljskog Statističkog Ureda otkrit ćete skrivenu zaduženost u obvezama prema umirovljenicima koje nisu uračunate u dug. Da su uračunate zaduženost bi skočila na 200 % BDP-a.Ako pobliže pogledate ove podatke vidjet ćete da je nacionalni dug naglo pao u 2014. Je li to uspjeh Građanske platforme? Ni najmanje. To je prije krađa iz džepa poljskih građana koji je Tusk nemilosrdno praznio zajedno sa svojim ministrima da ne bi prešao dopuštene EU granice deficita.
 
Godine 1999. je poljski mirovinski sustav bio potpuno reformiran jer je bio ostatak komunizma i nije motivirao ljude od 55 godina naviše da zarađuju za život do 65. Za njih je bilo povoljnije da idu u raniju mirovinu. S obzirom na smanjenu stopu nataliteta i plodnosti kao i deficita u mirovinskom sustavu vlada je odlučila preći s isplate javnog /državnog/ starosnog osiguranja na djelomične privatne mirovine.Uvedena su tri „stupa“mirovinskog sustava. Otada su se obvezne doprinose za prvi stup morali uplaćivati u središnju osiguravajuću instituciju svi stalno zaposleni. Doprinose za drugi stup su trebali uplaćivati samo stalno zaposleni /na neodređeno vrijeme/ što je trebalo smanjiti sivu ekonomiju i službeno povećati broj zaposlenih.
 
Drugi stup su činili privatni mirovinski fondovi koji su mogli investirati u dionice državnih tvrtki. To je trebalo osigurati da mirovine iz drugog stupa ne će biti niske kao one iz prvog stupa. Godine 2013. poljski privatni mirovinski fondovi su se povisili na preko 300 milijardi zlota. Kako je Poljska bila u opasnosti da prijeđe limit od 60 posto proračunskog deficita koji je propisalo EU Donald Tusk je odlučio zahvatiti u narodnu ušteđevinu i u 2014. je nacionalizirao 51 % depozita drugog stupa. Tako je proračunska rupa kratkotrajno pokrpana a Poljaci su oštećeni za 150 milijardi eura svojih ušteđevina. Međutim prema demografskom razvoju Poljske vidi se da ovako izmanipulirani mirovinski sustav nema budućnosti. U budućnosti će biti premalo ljudi koji će raditi i biti u mogućnosti uplaćivati mirovinske doprinose.Tusk nije bio tako dalekovidan. On je uvijek bio više zainteresiran za svoju karijeru nego za ono što će se dogoditi njegovom narodu kao posljedica njegovih odluka.
 
Talijanski kapetan broda Schettino je 2013. pobjegao s broda koji je tonuo s brojnim putnicima od kojih su se malobrojni spasili. Dok je Tusk bio premijer skandali su nicali kao gljive. Pravosudne i zakonske afere u koje su bili upleteni Tuskov ministar športa i unutarnjih poslova, skandali s poljskim brodogradilištima u Szczecinu i Gdyniji i mnogim velikim poduzećima u državnom vlasništvu koje je Tuskov ministar za državno vlasništvo Aleksander Grad prodao stranom investitoru za sitnicu. Zatim mnogi korupcijski skandali u koje je bila upletena Građanska platforma ne samo u Waršavi nego i u mnogim regijama Poljske.
 
A što s mladim ljudima? Zar oni nisu izašli na ulice protestirati protiv vlade? Ovaj put nisu. Kad je Tusk bio na vrhuncu drskosti i htio se pridružiti kontraverznom ACTA sporazumu u kojem su mladi ljudi vidjeli ograničenja slobode na internetu val protesta je zahvatio zemlju. Oko deset tisuća ljudi je sudjelovalo u protestu. Mnogi su bili ranjeni. Kapetan Tusk je, međutim, ostao uporan i potpisao je ugovor. Usmjerio se prema opasnoj hridi sljedeće afere. Ovaj se put pokazao previše čvrst čak s obzirom na samog sebe i za posadu svoga broda, tj. na vjerne iz Građanske platforme. U pitanju je Amber Gold, tajnovita banka u sjeni u kojoj su Poljaci izgubili 140 milijuna zlota. Amber Gold, kompanija za financijske usluge u Gdanjsku, Tuskovom zavičaju, je 2009. navodno investirala u zlato i OLT avionsku kompaniju. Ustvari je to bila piramidska shema tako da je uskoro postala nesolventna. Tusk nije htio spasiti milijune svojih sugrađana iako su mu pouzdani autoriteti govorili da je kompanija veoma sumnjiva. Zašto? Odgovor je sasvim jasan: U OLT tvrtki je bio zaposlen Tuskov sin Michal kao konsultant.
 
POŽELJNA OBITELJ
 
Za vrijeme vladavine Tuska i njegove Građanske platforme nezaposlenost među mladima je porasla dramatično do 28,2 % u prvo tromjesečju 2013. U to vrijeme je bilo veoma teško mladoj osobi naći stalno zaposlenje ako nije bio član ili dobar prijatelj nekoga iz Građanske platforme. Nepotizam je zahvatio sve slojeve Tuskovih ministarstava, direktora, do kompanija s udjelom države, lokalnih službi i autoriteta koje su vodili članovi Građanske platforme. Poznati poljski magazin je objavio „listu srama“ koju su činila 428 aktivista Građanske platforme čije su članovi obitelji i poznanici držali položaje u javnim institucijama i državnim agencijama. U vrijeme od 2007. do 2012. ovi su ljudi zaradili više od 200 milijuna zlota što je u poljskim uvjetima bilo godišnje 100.000 po osobi. Plaće nisu bile isplaćivane za realni rad. Mnogi od ovih ljudi nisu uopće bili sposobni raditi na poslovima na tako visokim položajima.
 
NORTH STREAM – SJEVERNI TOK – VELIKA IZDAJA
 
Sam Tusk je bio lijen i nepouzdan naročito u pitanju vanjske politike koja je od ogromne važnosti za Poljsku. Ono što se može smatrati najvećom izdajom je prepuštanje Sjevernog toka Njemačkoj.
Izgradnja plinovoda po dnu Baltičkog mora za opskrbu Njemačke, Francuske i Nizozemske direktno iz Rusije po cijeni od 7,4 milijarde eura vodio je bivši časnik STASI-ja Mattias Warnig. Nije čudo: napad na Poljsku su pripremale obavještajne službe. Dogodilo se produženje tradicije iz Locarna - sporazuma Ribbentrop – Molotov - koji je postignut između europskih sila na štetu Poljske a da nitko Poljsku nije pitao za mišljenje.
 
Za vrijeme gradnje Sjevernog toka Europa je često bila izložena prekidima u dopremi plina iz Rusije zbog, na pr., jer Bjelorusija nije platila isporuku Gazpromu pa se zatvarala pipa. Od kraja 2011. do otvaranja Sjevernog toka istočna Europa više nije bila od velike političke i gospodarske važnosti za zapadnu Europu. Čak kad bi Rusija i htjela okupirati Bjelorusiju i Ukrajinu i kazniti Poljsku obustavom dopreme plina zapadna Europa bi imala neprekinutu dopremu plina iz Sjevernog toka. Konstrukcija ovog plinovoda je marginalizirala glavne poljske luke Szczecin i Swinoujscie jer je plinovod položen na dubini od 17,5 metara što znači da jedino brodovi s maksimalnim gazom od 13,5 metara mogu koristiti gornje luke.
 
Rostock je bio spašen i Njemačka i Francuska i druge države su bile u mogućnosti da ugovore niže cijene plina od Poljske. Tusk se uopće nije potrudio oko toga. Ne samo on. Sjeverni tok je primjer korupcije među političarima zapadne Europe. Bivši njemački kancelar Gerhard Schröder, koji je potpisao ugovor za gradnju plinovoda, učinio je to malo prije izbora znajući da će SPD biti gubitnik. Znajući to on je postao šef Izvršnog odbora Gazproma. Paavo Lipponen, bivši premijer Finske, koji je podupirao Sjeverni tok u svojoj zemlji do najvišeg stupnja je također ušao u kompaniju. A Donaldu Tusku su čestitali sa zahvalnošću postavljajući ga za predsjednika Vijeća Europske unije. On je bio više nego voljan prihvatiti ovu dužnost jer je morao napustiti Poljsku – mali brod koji tone -  i ukrcati se na veći – Titanik.
 

Gefira-Global Analysis from European Perspective..., https://gefira.org/en/2018/03/09/european-commissioner-tusk-double-crossed-

(s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Sedam sestara na Zapadu bile su opsjednute time kako prikriti činjenicu da svijet doslovno pliva na nafti

 
 
Kako prikriti činjenicu da svijet doslovno pliva na nafti? Bit nove pozornosti Rockefellerovih usmjerene na ekologiju bila je u tome da su oni, a ne opća populacija, određivali što se podrazumijeva pod ekologijom, kao i koga kriviti za probleme vezane za nju. Stručnjaci za socijalno planiranje američkog establišmenta i njihovih kolega u Velikoj Britaniji i Europi počet će novu fazu njihova ‘tihog oružja za mirne ratove’. Namjera im je bila obične građane uvjeriti da su oni, ljudska bića, najveća prijetnja budućnosti planeta - kako bi jedan član elite rekao: ‘ljudi su rak’. […] Ukratko, to je bio totalitarni program za osnivanje svjetske vlade koji se koristio navodnom ekološkom katastrofom kao pokretačem takve goleme promjene; ‘drastične promjene vrijednosti sustava i ciljeva čovjeka’, kako je Rimski klub naznačio. […]
http://www.oilandgasmexico.com/wp-content/uploads/2016/04/4.-The-Seven-Sisters.-Source-Petrosociety.jpg
Rimski klub od početka je bio projekt obitelji Rockefeller, iako je zbog političkih razloga obitelj koja je kontrolirala svjetski dotok nafte i većinu svjetskog novca radije ostala u pozadini. Klub je osnovan 1968. godine na privatnom imanju Zaklade Rockefeller, u Vili Serbelloni, osamljenom konferencijskom centru Bellagiu, na jezeru Como u Italiji. […] Cilj mu je bio promovirati ideju ‘ograničenosti prirodnih resursa’ (plina i ulja [nafte]), te poticati upotrebljavanje tzv. alternativnih izvora energije, poput vjetra i sunčeve energije. […] Krugovi okupljeni oko Rockefellerovih trustova mozgova, te bankarski interesni krugovi nisu se zaustavili na osnivanju Rimskog kluba. Pokrenuli su stvaranje niza neomaltuzijanskih nevladinih organizacija koje su navodno bile predane ‘zaštiti prirode’ i koje su propagirale ideju da ‘ljudi zagađuju okoliš’. Dakle, kako bi se smanjilo onečišćenje, mora se smanjiti i broj stanovništva, i to drastično, osobito u zemljama Trećeg svijeta u Africi, Latinskoj Americi i Aziji, gdje ono brzo raste. […]
 
Osnivanje brojnih nevladinih organizacija početkom 1970-ih bilo je dio osmišljene strategije. Zamisao je bila upotrijebiti nevladine organizacije, koje su novac izuzet od poreza dobivale iz subvencija, kako bi se dobio dojam da je riječ o sveobuhvatnoj, spontanoj podršci javnosti iza kojih stoji odabrana politika, koja će, ako se izravno poveže s prezimenom Rockefeller ili njihovim korporacijama, biti sumnjiva javnosti. Strategija korištenja nevladinim organizacijama pokazat će se kao jedno od najučinkovitijih oružja elitnih krugova u provođenju njihova privatnog programa. […] Smatrali su da populacija koja se suočava sa sve manjim prihodima i jedva se bori za kruh ne će imati vremena i volje za razmišljanje o ozbiljnom revoltu.
 
[…] Drugi [mehanizam] je bio slabo poznata, no izrazito utjecajna elitna skupina ‘Klub 1001: fond za očuvanje prirode’ (1001 Club: A Nature Trust), koju je 1971. godine osnovao utemeljitelj i predsjednik Družbe Bilderberg, nizozemski princ Bernhard. […] postaje jasno da se Rockefellerov ‘fond za očuvanje prirode’ sastojao od odabranog kluba najbogatijih i najmoćnijih svjetskih pljačkaša. […] U govoru na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu u Švicarskoj, engleski princ Filip, koji je tada bio predsjednik međunarodnog WWF-a, rekao je elitnom skupu sastavljenom od najutjecajnijih svjetskih poslovnih i političkih moćnika da ljudsko stanovništvo treba tretirati kao ovce i da ga treba ‘srezati’ na željeni broj. […] Princ Filip nije rekao tko će preuzeti na sebe strašnu odgovornost odlučivanja u ime cijele ljudske vrste o tome tko će biti ‘srezan’, a kome će biti dopušteno živjeti. […] Bit nove pozornosti Rockefellerovih usmjerene na ekologiju bila je u tome da su oni, a ne opća populacija, određivali što se podrazumijeva pod ekologijom, kao i koga kriviti za probleme vezane za nju. Kao dio programa ‘Tiho oružje za mirne ratove’ globalnog socijalnog planiranja, počeli su propagirati znanstveno nedokazanu misao da su emisije ugljikova dioksida koje dolaze iz automobila na naftna goriva i elektrana na ugljen nova prijetnja budućnosti planeta, odnosno da su odgovorni za ‘globalno zagrijavanje’. […] I dok je zagađenje bilo pravi problem, ideja da se planet ‘zagrijava’ bila je varka. […] Pitanje koje se nametnulo bilo je zašto bi vodeće osobe iz anglo-američkih naftnih i bankarskih krugova osnovale i financirale pokret koji se navodno zalaže za smanjenje industrijskog razvitka i naposljetku potrošnje nafte. […]
 
Odgovor nije bio tako očit. Kao što je sredinom 1970-ih, u vrijeme pokretanja nevladinih organizacija za zaštitu okoliša, tadašnji ministar vanjskih poslova Henry Kissinger navodno izjavio: ‘Kontrolirajte naftu i kontrolirat ćete cijele države, ili skupine država’. Vrijedno je spomenuti da je širenjem poruke o ‘čovječanstvu’ kao ‘pravom neprijatelju’ korporacijski svijet učinkovito skrenuo pozornost sa sebe. Za krugove okupljene oko Davida Rockefellera nafta je postala mnogo više od izvora osobnog ili korporativnog bogatstva. Postala je učinkovit regulator ili kontrolor cijele svjetske ekonomije. Ako su određeni moćni interesni krugovi mogli kontrolirati taj regulator, puštanjem ili isključivanjem goriva, mogli su kontrolirati i sudbinu država i svjetske geopolitike. To je bio plan Rockefellerovih 1970-ih.
 
Razvoj događaja u sljedećim desetljećima rezultirat će ratovima i svjetskim gospodarskim krizama, što je malo tko uopće mogao predvidjeti. […] Kompanije koje su činile anglo-američki naftni kartel Sedam sestara vodile su SAD u sve veću ovisnost o nafti i to iz regije koju je američka inozemna politika Hladnog rata sve više činila nestabilnom - politički i vojno. Kamo god je Sedam sestara pošlo tražiti naftu, Pentagon i vojska SAD-a išli su za njima. […] No, SAD-u i CIA-i nije bilo poznato da je i Sovjetski Savez imao svoj naftni adut. Njihovi geofizičari i geokemičari od ranih su 1950-ih u strogoj tajnosti radili na razvijanju nove radikalne metode za pronalaženje nafte. […] Do 1980. godine mnoge manje republike - uključujući Kazahstan i Azerbajdžan - postale su drugi najveći proizvođač nafte na svijetu poslije Saudijske Arabije. […]
 
Sedam sestara na Zapadu bile su opsjednute time kako prikriti činjenicu da svijet doslovno pliva na nafti. […] Iransko-irački rat označit će početak gotovo neprestanog niza posredničkih ratova u režiji SAD-a, te naposljetku ratova koje će izravno voditi SAD u novom stoljeću - za kontrolu naftom bogatog Bliskog istoka. […] Washington je potajno potaknuo rat između Irana i Iraka ne bi li na taj način podigao cijene nafte. Istodobno, Pentagon je dobio golemo odlagalište za višak oružja koje je ostalo iz rata u Vijetnamu. […] Washington je potajno potaknuo rat, namjerno šaljući lažne poruke suparničkim stranama. Za Washington i kompanije Sedam sestara, ratom su se dizale cijene nafte, i to dok god je toliko veliki udio svjetske nafte bio ugrožen. […] Iransko-irački rat dopustio je da cijena nafte bude na neviđeno visokoj razini, čime su banke u Londonu i New Yorku i dalje bile likvidne jer su nastavile reciklirati petrodolarske zajmove zemljama Istočne Europe, poput Poljske i Jugoslavije, te zemljama u razvoju koje su se brzo razvijale, poput Brazila, Argentine, Meksika i većine Afrike. […] (nastavlja se)
 

Đivo Bašić (Sedam stupova mudrosti i sedam sestara, citati iz knjige na engleskom Lawrencea od Arabije, Williama Engdahla i izvadak iz jedne epizode o sedam sestara, „starih“ i navodno „novih“)

Europska unija kaska za američkim interesima

 
 
Pokušavajući balansirati svoje geoekonomske i geopolitičke interese s američkim, u vrtlogu kojeg je proizvela agilna i nepredvidiva administracija predsjednika Trumpa, njemačka politika sve češće dolazi na sam rub otvorenog sukoba s Washingtonom. Činjenica je kako uistinu svi Trumpovi  vanjskopolitički potezi, bez obzira na to  je li riječ o bilateralnim odnosima ili američkom djelovanju po bilo kojem svjetskom kriznom kompleksu, neposredno ili posredno čine štetu njemačkim i europskim interesima.
https://www.urm.lt/uploads/news/images/1020x540_ratio/81917_895f2bfe64ca49dfe3bee7ceeab3a9be.jpg
Kao da su, zapravo, u njima već unaprijed kao ciljevi postavljeni i udari po interesima EU-a i posebice Njemačke, kao njene najmoćnije članice. Američki pritisak za otklanjanjem  postojeće trgovinske neravnoteže u korist Njemačke, uz prijetnje nametanja  dodatnog carinskog opterećenja na njemačke i proizvode iz EU-a, u sferi je međusobnih odnosa, pa je američka nakana njihova redefiniranja razumljiva. Ali i izvan okvira međusobnih odnosa baš svaki američki vanjskopolitički potez proizvodi štetne posljedice za Njemačke i interese EU-a, posebice na Bliskom istoku, ključnom smjeru projekcije njemačkih i europskih geoekonomskih interesa. Katarska kriza, nesumnjivo inspicirana od strane Washingtona preko saudijskih posrednika, iz regionalne igre izbacila je Katar – važnog njemačkog i europskog gospodarskog i financijskog partnera. Američko priznanje Jeruzalema glavnim gradom Izraela opako je narušilo odnose Izraela s Njemačkom i EU-om koje nisu slijedile Washington. Povlačenje SAD-a iz nuklearnog sporazuma s Iranom pak,  prijeti propašću desetaka milijardi eura vrijednih ugovorenih poslova njemačkih i europskih tvrtki u Iranu koje bi se mogle naći pod režimom američkih sankcija.
 
Sve to već polako prerasta u kontinuirani sukob  Washingtona s Berlinom, Parizom i Bruxellesom. Čak se niti na najvišim razinama političkog odlučivanja i diplomacije više ne biraju riječi pri međusobnim optužbama. Tako sredinom svibnja američki predsjednik Trump izjavljuje: “Europska unija se ponaša bezobzirno prema SAD-u i našim radnicima. Prošle godine imali smo tako manjak u trgovini s 28 članica EU-a u iznosu od 151 milijarde dolara. Zato neka me nazivaju kakvim god žele pogrdnim imenima ali to više ne će biti moguće.“
 
Nešto ranije, predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk žestoko je udario po američkoj politici: “Danas svjedočimo novom fenomenu – hirovitom ponašanju američke administracije uz potpunu  odsutnost uvažavanja interesa drugih. Sudeći prema  najnovijim odlukama predsjednika Trumpa opravdano će mnogi reći – s takvim prijateljima tko treba neprijatelje.“ Francuski predsjednik Emmanuel Macron sa svečanosti primanja nagrade Karla Velikoga poručuje u Aachenu: “Nemojmo biti slabi, uzmimo sudbinu u svoje ruke“, a njemačkoj kancelarki Merkel šalje poruku „nemojte čekati, djelujte odmah“, pozivajući na žurnu i  zajedničku  reakciju Njemačke i EU prema američkim pritiscima i diktatima. Nešto kasnije Merkel otvoreno izjavljuje da se na američku zaštitu više teško može računati i da bi u okolnostima prijetećeg trgovinskog i ekonomskog rata s transatlantskim partnerom EU-a trebala „preuzeti stvari u svoje ruke“. Glede američkog povlačenja iz anuklearnog sporazuma s Iranom Merkel praktički optužuje svoje američke saveznike za rušenje međunarodnog poretka, kada kaže: „Ne može se tek tako otkazati sporazum s Iranom oko kojeg se pregovaralo 12 godina i koji je u Vijeću sigurnosti UN-a usvojen jednoglasno. Time se krši povjerenje u međunarodni poredak.“  Vodeći europski političari u naraslim  tenzijama prepoznaju trenutak kada je Europa na raskrižju – hoće li postati podređena američkim interesima ili će se razviti do statusa globalnog igrača.
 
Tako Donald Tusk kazuje: „Nesumnjivo, u ovoj novoj globalnoj igri koja se odvija pred našim očima izbor Europe je biti jedan od vodećih igrača, ili samo piun. Ovo je jedina realna alternativa. Da bi postala subjekt globalne politike, a ne njezin objekt, Europa mora biti ujedinjena ekonomski, politički i vojno kao nikada ranije. Jednostavno rečeno – ili smo zajedno ili nas neće biti. EU i SAD su partneri i saveznici pa se nametanje američkih carinskih barijera ne može opravdavati interesima nacionalne sigurnosti SAD-a. Apsurdno je i pomisliti da Europska unija može biti sigurnosna prijetnja SAD-u. Očito neki drugi razlozi su iza ovakovoga ponašanja.“ Francuski predsjednik Macron također konstatira kako je Europa došla do trenutka kada će prerasti u globalnu silu, ili, u suprotnom, krenuti prema svojoj propasti. Macron navodi: „Ako prihvatimo da druge velike sile, uključujući i naše saveznike odlučuju o našim opcijama i bitno utječu na naše odluke, tada nismo više suvereni i ne možemo biti vjerodostojni. Pred nama je velika prijetnja pa se postavlja pitanje, hoćemo li pristati na nametanje interesa drugih ili ćemo se izboriti za ono što je dobro za sve nas i europski suverenitet.“
 
Eskalaciji napetosti svakako je najviše pridonijelo američko povlačenje iz nuklearnog sporazuma s Iranom i jačanje sankcija prema Iranu, jer je sporazum za njemačko i europska gospodarstva u toj zemlji otvorio milijarde dolara vrijedne poslove od kojih su mnogi već ugovoreni bilo u obliku preliminara ili konačnog ugovora. Najveće poslove, dakako preuzelo je najmoćnije gospodarstvo EU-a – njemačko.
 
Njemačka je tako 2015. godine, samo nekoliko dana nakon potpisivanja nuklearnog  sporazuma, prema Iranu pokrenula neviđenu diplomatsku i gospodarsku ofanzivu . Tadašnji njemački ministar  gospodarstva Sigmar Gabriel odmah je s delegacijom Volkswagena sletio u Teheran, a sljedećih mjeseci uslijedili su posjeti oko 200 predstavnika njemačkih tvrtki i političara, uključno ministra gospodarstva pokrajine Baden-Württemberg Nilsa Schmida, ministra gospodarstva pokrajine Donje Saske Olafa Liesa. Jedna od najvećih njemačkih  vanjskotrgovinskih udruga „Der Nah-und Mittel-Ost Verein e.V.“ ili NUMOV (engl. German Near and Middle East Association) organizirala je „Iran Forum“ za iranske i njemačke poslovne partnere na visokoj razini, uz posredovanje njemačkog Ministarstva vanjskih poslova i sudjelovanje  njemačke pregovaračice nuklearnih pregovora  s Iranom, Helge Schmid. Fokus nije ostao samo na trgovini, nego se razgovaralo i o ulaganjima, jer iranska vlada pokušava povećati udio privatnog vlasništva u gospodarstvu, koje je još uvijek u 80 postotnom vlasništvu države i vjerskih zaklada. Već u studenom 2015. godine tadašnja ministrica gospodarstva pokrajine Bavarske,  Ilse Aigner u Teheranu je otvorila predstavništvo Bavarske poslovne udruge vbw (Verbände vbw – Vereinigung der Bayerischen Wirtschaft e. V.)., kojom prigodom je izvršni ravnatelj  vbw-a  Bertram Brossardt naglasio kako je „Iran ulaz u ekonomsku zonu koja obuhvaća prekograničnu populaciju od 400 milijuna ljudi“ i upozorio da je njemačkim tvrtkama žurno potrebna još jača politička potpora njemačke države i EU-a, jer američka konkurencija prisutna u Iranu pokazuje opasnu razinu nezadovoljstva njemačkom i europskom aktivnošću. Brossardt je dobro predvidio jačanje američkog  nezadovoljstva činjenicom  da većinu poslova u Iranu preuzimaju europske tvrtke a ne američke, kako je nesposobna administracija predsjednika Obame tko zna iz kojeg iracionalnog razloga očekivala.
 
Iran je tada lukavo igrao na sklapanje unosnih poslova upravo s njemačkim i europskim tvrtkma, jer je znao kako će u slučaju propasti sporazuma i nametanja novih američkih sankcija njemačka i europska politika odlučno spašavati svoje poslove i ekonomske interese, što će pak narušiti, ako ne i potpuno onemogučiti jedinstveni nastup Zapada prema Iranu, i Teheranu dati veći manevarski prostor. To se upravo i događa. EU i Njemačka pod svaku cijenu pokušavaju održati na životu nuklerni sporazum.
 
Početkom svibnja 2016. godine Sigmar Gabriel ponovo je posjetio Teheran i prvi prelimnarni ugovori za njemačke tvrtke već su bili na stolu. Tako je, primjerice, „Siemens“ ugovorio posao elektrifikacije željezničke pruge između Teherana i Mashara i izgradnju  željezničke pruge  velike brzine od Teherana do Isfahana. Za iranske željeznice Siemens je ugovorio isporuku  500 lokomotiva, a u  suradnji s iranskom „Mapna Group“ dogovorio  je i proizvodnju  plinskih turbina i sudjelovanje  u modernizaciji kompletne iranske elektrodistribucije.
 
No veliko je pitanje mogu li Njemačka i Europska unija uopće sebi dozvoliti sukob sa SAD-om, koji je za njih najveće izvozno tržište i ne bi li tako sebi nanjeli još veću štetu od one koju mogu pretrpjeti gubitkom ili prigušivanjem poslova s Iranom. Pitanje je kako parirati američkoj politici na globalnom planu i istovremeno održati svoje interese koji proizlaze iz suradnje sa SAD-om. Nasuprot  žustrim pozivima na aktivnu obranu od američke politike, iz njemačkih i europskih institucija stižu smireniji tonovi. Njemački ministar gospodarstva i poslovni krugovi upozoravaju kako je jačanje sukoba s Washingtonom vrlo rizično za njemački prosperitet,  jer su SAD najveće tržište njemačkih tvrtki i najvažnija investicijska destinacija. Njemački ministar gospodarstva Peter Altmaier upozorava: “Nemamo pravnog sredstva za zaštitu ili oslobađanje njemačkih tvrtki od sankcija američke vlade prema Iranu čiji bi sekundarni efekti zahvatili i uključene  njemačake tvrtke, poglavito kada je riječ o tvrtkama koje su u poslovnim odnosima s američkim tvrtkama. U najboljem slučaju možemo pružiti savjetodavne usluge našim tvrtkama.“ Izvjesno je da bi njemačko gospodarstvo, odnosno tvrtke uključene u poslove s Iranom  preživjele američke sankcije ali bi pretrpjele znatne gubitke. Tako je, primjerice, njemačka Commerzbank 2015. godine morala platiti kaznu od 1,45 milijardi eura zbog olakšavanja financiranja poslovanja s Iranom.
 
Poslovni krugovi, za razliku od vrhova političke vlasti i geostratega, ulaze u dublju financijsku analizu i zaključuju kako njemačke tvrtke koje imaju ugovorene poslove u Iranu imaju višestruko veće poslove na američkom tržištu koji im donose redovitu godišnju dobit. Tako bi, primjerice, Siemens od ugovorenih  poslova modernizacije iranske željezničke mreže i proizvodnje plinskih turbina mogao očekivati više milijardi dolara. No istovremeno taj isti Siemens u SAD-u godišnje zaradi 24 milijarde dolara. Ne postoji nikakav realni  interes da zbog natezanja njemačke politike s SAD-om  oko Irana,  koncern  Siemens ugrozi svoj redoviti  godišnji priljev profita iz SAD-a. Tvrtka Henkel Corp. sa sjedištem u Dusseldorfu  javno je objavila svoju analizu prema kojoj  njezino poslovanje s Iranom čini svega 1 posto ukupnog prihoda, odnosno svega 25 posto prometa tvrtke i 20 posto zarade od poslovanja u SAD-u. I ostale njemačke tvrtke su u sličnoj situaciji. Za njih je tržište SAD-a najvažnije. Prošle godine su njemačke tvrtke na američko tržište isporučile robu u vrijednosti od oko 112 milijardi eura, uzrokujući time suficit u trgovinskoj bilanci sa SAD-om od 51 milijardu eura. Njemačke izravne investicije dosegle su iznos od 260 milijardi dolara. Njemačko gospodarstvo tako se našlo  u svojevrsnoj  zamci koju je nesvjesno postavilo samo sebi i otvorilo bokove američkim ucjenama.
 
Nasuprot takvim procjenama gospodarskih krugova njemačka politika prisiljena je  pri kreiranju  politike i nastupa prema SAD-u uzimati u obzir širu geopolitičku sliku. Pri tom joj potporu i poticaj pružaju  vodeći njemački geopolitički think-tankovi i geostrateški analitičari. Tako njemački Institut  za međunarodne odnose i sigurnosne odnose (Stiftung Wissenschaft und Politik-SWP) zaključuje: „Europska unija treba djelovati jedinstveno i ne bi trebala zazirati od sukoba sa SAD-om, čak iako bi odlučni pristup EU-u najvjerojatnije izazvao teški sukob s neizvjesnim ishodom… Iako povećanje transatalnske napetosti nije poželjno,  EU ne smije bježati od konfrontacije jer bi Trumpova politika oštetila vjerodostojnost EU. Stoga je nužno inzistirati na neovisnoj politici prema Iranu.“ Drugim riječima SWP ima stav kako je riječ ne samo o gospodarskom sukobu nego i o sučeljavanju na geopolitičkoj razini. Ukoliko Njemačka i EU popuste američkim pritiscima u ovome trenutku, veliko je pitanje hoće li u bliskoj budućnosti ponovo biti u situaciji uzdići sebe na razinu globalnog svjetskog igrača. SWP očito smatra kako je nastupio pogodan trenutak za promicanje EU na tu razinu, a da povlačenje pod američkim pritiskom znači zatvaranje putova EU prema globalnom utjecaju. Inače, SWP je geopolitički think-tank koji ima savjetodavnu funkciju za njemački parlament i saveznu vladu u vanjskim i sigurnosnim poslovima. Njegov utjecaj je važan i u strukturama EU i NATO-a.
Nasuprot tome, njemački ministar gospodarstva Altmaier, iza kojega stoje gospodarski krugovi, smatra kako je geopolitičko nadmetanje sa SAD-om, sada koncentrirano oko iranskog nuklearnog sporazuma, sklizak teren koji može voditi samo tome da se Njemačka i EU u konfrontaciji sa SAD-om sve više približavaju Rusiji i Kini, što je prema njemu apsurdno. Altmaier upozorava: „SAD su i dalje ne samo naš najbliži NATO saveznik nego i stabilni  poslovni partner Europe i Njemačke. Zato bi trebalo ublažiti retoriku i izbjegavati ishitrene poteze.“
 
U takvom škripcu isprepletenih gospodarskih  i geopolitičkih interesa trenutno se nalazi njemačka politika i cijeli EU. Velika je mogućnost da će na kraju prevladati  aktualni  gospodarski  interesi na štetu dugoročnih geopolitičkih vizija – prerastanja EU-a u globalnog subjekta međunarodnih odnosa. I sada, u trenucima kada američka politika uvodi carine na uvoz čelika i aluminija i oštrih europskih reakcija, ipak se može očekivati kako će se, zbog ukupnosti europskih interesa prema SAD-u, njemačka i europska politika ipak na kraju prilagoditi Washingtonu. Europa je u svakom slučaju već dugo na raskrižju ptova prema još većoj podložnosti američkoj politici i razvoju vlastite globalne moći. Teško će se moći oduprijeti američkoj nadmoći ali, s druge strane, nalazi se u situaciji kada se cijela struktura EU više ne može održavati na mjestu u hladnom pogonu. Mora krenuti naprijed ili će se početi raspadati. To je klasičan problem svih geopolitičkih konstrukcija koje se stvaraju na imperijalnim temeljima. EU u svojoj je biti takva tvorevina i ne može izbjeći povijesno dokazanu  dinamiku imperijalnog razvoja.
 

Mario Stefanov, https://geopolitika.news/analize/mario-stefanov-njemacka-u-procjepu-svojih-i-americkih-interesa/

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Ponedjeljak, 16/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 714 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević