Get Adobe Flash player
Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

Stanković nijednom nije niti spomenuo Domovinski...

Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

Početkom 1990. tadašnji oficir JNA nije se nimalo razlikovao od...

Srbin koji voli domovinu!

Srbin koji voli domovinu!

Peđa Mišić: "Branili smo obitelj, djecu, kuću, ulicu,...

Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

Sramotan odnos Hrvatske prema šestorici Hrvata u Den...

Ljevičarima je sve dozvoljeno

Ljevičarima je sve dozvoljeno

U Hrvatskoj možeš svaki dan pljuvati po Hrvatima iz...

  • Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

    Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

    četvrtak, 23. studenoga 2017. 00:05
  • Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

    Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

    četvrtak, 23. studenoga 2017. 00:01
  • Srbin koji voli domovinu!

    Srbin koji voli domovinu!

    utorak, 21. studenoga 2017. 13:25
  • Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

    Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

    utorak, 21. studenoga 2017. 13:21
  • Ljevičarima je sve dozvoljeno

    Ljevičarima je sve dozvoljeno

    srijeda, 22. studenoga 2017. 23:57

Sto godina kasnije Kremlj se boji revolucije

 
 
Turbulencije se i dalje projiciraju na aktualnu Rusiju, a njeni čelnici su opsjednuti kontrolom. Stotinu godina od boljševičke revolucije Rusija nije ona zemlja koju je zahvatila euforija zbog prekretnice koju je na kraju ograničila i monopolizirala Komunistička partija Sovjetskog Saveza. No ipak, listopadske turbulencije i dalje se projiciraju na aktualnu Rusiju i u prvom redu djeluju poput preventivnog alarma za njene čelnike koji su opsjednuti time da izbjegnu eventualno prelijevanje drugih revolucija na Rusiju, bilo Majdanske (2013. – 2014.) iz Ukrajine ili turbulencija u sjevernoj Africi.
http://cdn.differencebetween.net/wp-content/uploads/2012/03/Difference-Between-Soviet-Union-and-Russia.png
Sustav koji je razvio Vladimir Putin od svog dolaska na vlast 2000. unaprijed reagira na bilo kakvu naznaku mogućeg gubitka vlasti (iluzornu ili realnu). Primjeri za to su izlike, koje nisu utemeljene u zakonodavstvu, koje koriste lokalne vlasti u Moskvi i drugim gradovima kako bi zabranile pravo oporbenih aktivista na prosvjedovanje. 5. studenog više stotina osoba uhićeno je u više ruskih gradova jer su izašle na ulice na poziv Vjačeslava Maljceva, utemeljitelja pokreta pod nazivomArtpodgotovka (koji se krajem listopada deklarirao kao ekstremist), a koji je za taj dan najavio revoluciju. Među uhićenjima bilo je i sljedbenika oporbenog političara Alekseja Navalnija.
 
Rusija se još nije riješila naslijeđa Sovjetskog Saveza. Tijela Lenjina i drugih očeva utemeljitelja i dalje su na Crvenom trgu (nasuprot restorana i luksuznim buticima), a navike ukorijenjene u sovjetsko doba jače su nego što su mislili oni koji su željeli 1991. okrenuti novu stranicu. Pukovnik Putin radio je u Odboru državne sigurnosti Sovjetskog Saveza (KGB) i u špijunaži u Istočnoj Njemačkoj, gdje je boravio u trenutku pada Berlinskog zida. Način na koji Putin misli i djeluje obilježilo je njegova obuka u tajnim službama, a mnogi političari i dužnosnici u njegovom okruženju dolaze iz istog miljea, tako da ti sektori imaju dominantu ulogu u državnoj administraciji. Velika razlika u odnosu na sovjetsko doba jest u tome da su onda sigurnosne službe bile podvrgnute ideologiji, liniji i kontroli Komunističke stranke, a sada su one te koje odlučuju o svemu te su u povlaštenom položaju u odnosu na druge institucije.
 
U ožujku iduće godine u Rusiji se održavaju predsjednički izbori, a sve upućuje na to da Putin kani osvojiti još jedan šestogodišnji mandat. U njegovom mandatu bilo je različitih razdoblja, a prema službenom narativu Rusija, potpuno otvorena svijetu, razočarala se u licemjerne zapadne zemlje koje su samo pokušavale profitirati od završetka Gladnog rata. od 2014., zbog politike u Ukrajini, odnosi sa Zapadnom dodatno su se narušavali. Sankcije i protusankcije proizašle iz ozračja nepovjerenja rezultirale su novim ekonomskim, političkim i psihološkim barijerama. U službenom narativu, sankcije stimuliraju i pokreću Rusiju. No zapravo, životni standard Rusa je opao, integracija Krima u državno tkivo i troškovi za vojsku, idu na uštrb ulaganja u socijalu, zdravstvo i obrazovanje. Ruski proračun i dalje ovisi o ugljikovodicima, a važne gospodarske reforme nisu se realizirale.
 
S Putinom, upravljanje državom transformiralo se u vertikalu kojom se upravlja iz centra. Formalno postoje tri neovisne grane vlasti koje uzajamno djeluju; u praksi, sustav je piramidalan i njime upravlja iz predsjedničke administracije (kao nekoć iz aparata Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza) gdje se odlučuje o politici koja se izvršava u parlamentu, u regijama, a i na sudovima kada je riječ o važnim pitanjima.
 
U Dumi, donjem domu Parlamenta, dominira Ujedinjena Rusija i druge političke stranke koje se prilagođavaju liniji Kremlja. Komunistička partija Rusije sa 42 zastupnika druga je politička snaga u Dumi, a početkom ove godine imala je 162 000 članova. “Lenjin, Staljin, pobjeda”, “Naša domovina je revolucija”, “Sovjetski Savez je naš ponos i slava”, “1917. – 2017.: Nastavlja se”, “protiv diktature oligarha i dužnosnika”, “protiv korupcije i samovolje”, “za uvođenje sustava progresivnih poreza”, samo su neke od krilatica Komunističke partije Rusije. Komunistička partija Rusije podržava Putinovu vanjsku politiku, a posebno je s entuzijazmom podržala aneksiju Krima. Na jednoj ceremoniji posvećenoj 1917. koja je nedavno održana u Dumi, lider komunista Genadij Zjuganov, izjavio je kako su potrebne odluke kojima će se spriječiti revolucija, i da “kapitalizam ne bi mogao riješiti nijedan od socijalnih problema”, navodeći Kinu kao primjer zemlje koja smanjuje socijalne razlike.
 
Sustav koji je učvrstio Putin ima čvrstu neinstitucionalnu jezgru koju čine neki od njegovih suradnika iz vremena kada je radio kao dogradonačelnik Sankt Petersburga, ali i prijatelji iz mladosti. Putin se zapravo ponaša poput arbitra između različitih skupina koje su prisutne u njegovu okruženju i manevrira među njima. Zapadne sankcije koje pogađaju mnoge od tih osoba primorale su ih da zbiju redove oko lidera, ali i na žrtve (za što očekuju dobiti obeštećenje); na primjer mnogi od njih morali su vratiti djecu i obitelji iz inozemstva, odustati od života u luksuznim vilama u Europi i međunarodnih poslova. Sve te grupacije podržat će Putina na izborima, ali već među njima raste zabrinutost jer gledaju prema budućnosti nakon 2024.
 
„Svim grupacijama na vlasti zajedničko je to što su svi pravi lopovi”, izjavio je ekonomist Vladislav Inozemcev u jednom razgovoru za rusku informativnu službu Znak. „Čitav vrh vlasti zapravo je zločinačka banda koja samo pljačka zemlju“, izjavio je Inozemcev, navodeći kao primjere jednog pukovnika FSB-a čiji je stan bio prepun gotovine, šefa carine koji je novčanice držao u kutijama cipela, potpredsjednika Vlade koji je kupovao nekretnine u Londonu, te generala nadležnog za borbu protiv organiziranog kriminala u Ministarstvu unutarnjih poslova za kojega je utvrđeno da je vlasnik nekretnine na Floridi u vrijednosti od 38 milijuna dolara.
 
U Sovjetskom Savezu propaganda je bila visoko razvijena aktivnost, a sovjetskoj tradiciji pribjegava i aktualni sustav kako bi održao neprijateljsku sliku Zapada „koji je okrenut protiv nedužne i neshvaćene Rusije“. Insinuacije i pretpostavke sve su domišljatije. Prošli tjedan, ne osvrćući se na pritužbe boraca za zaštitu ljudskih prava, Putin je govorio o „sustavnom i profesionalnom prikupljanju biološkog materijala Rusa“. No odmah nakon toga, zahvaljujući glasnogovornicima i politolozima bliskim Kremlju, zakukuljene riječi lidera pretvorile su se u optuživanje američkih tajnih službi da rade na razvoju selektivnog bakteriološkog oružja protiv Rusije. „Dokle god Putin bude živ, u Rusiji se ne će promijeniti ništa“, uvjeren je Inozemcev. „Putin će biti predsjednik do posljednjeg daha, tako da promjene ne će započeti prije početka 2030-ih, ali period „pucanja“ započet će sredinom 2020-ih i bit će vrlo zanimljiv“, prognozira spomenuti ekonomist. Živi bili pa vidjeli.
 

Pilar Bonet, El País, Madrid

Afrički islam pod saudijskim utjecajem

 
 
Bogati Saudijci investiraju milijune u gradnju džamija po cijeloj Africi. Radikalnim propovjednicima u ovim džamijama se predbacuje da destabiliziraju čitave regije. „Mi osjećamo tu mržnju na vlastitoj koži. Oni žele potisnuti naše tradicionalne moralne predodžbe“, žali se Marabout Mouhamed Ndiaye, vjerski sufistički vođa iz senegalske metropole Dake. On u sve većem utjecaju Saudijske Arabije na vjerski život vidi veliku opasnost za slobodu vjerskog izražavanja. „Oni naše mlade huškaju protiv nas i pozivaju ih na pobunu“, žali se vjerski poglavar.
https://www.commondreams.org/sites/default/files/styles/cd_large/public/views-article/yemen_day_three.jpg?itok=eSkeJfcC
Saudijci su svojim novcem izvršili veliki utjecaj na vjersku infrastrukturu Afrike. Oni grade džamije, ali i bolnice, kuranske škole u najsiromašnijim regijama kontinenta, šalju propovjednike i dijele stipendije za studije u Saudijskoj Arabiji. I po cijelom kontinentu šire svoju izrazito konzervativnu formu islama - vahabizam.
 
Milodari i radikalizacija
 
Veze Arapskog poluotoka i Afrike postoje tisućljećima. No tek nakon otkrića nafte i naglog bogaćenja Saudijske Arabije, intenziviralo se i vjersko misioniranje po Africi, posebice u zemljama Sahela. Saudijski vjernici/milijarderi karitativni angažman vide kao jednu od svojih obveza kao vjernika. No milodari u zemljama poput Malija, Senegala i Nigerije često su vezani uz prihvaćanje konzervativnog saudijskog islama. „Mladi propovjednici koji odlaze na školovanje u Saudijsku Arabiju se vraćaju toliko radikalizirani da ih ni vlastiti roditelji više ne prepoznaju“, svjedoči Ndiaye. Mnogi stanovnici zone Sahela prakticiraju mističnu i duhovnu formu islama, sufizam na koji Saudijci gledaju kao na primitivnu formu islama. Saudijci prakticiraju islam kakav je vladao u doba proroka Muhameda, a to konzervativno i fundamentalističko učenje su prihvatile i mnoge militantne i terorističke grupacije poput milicije Al Šabab ili Boko Harama.
 
Od propovijedi do pobune pa do tržišta
 
U najsiromašnijim dijelovima Afrike s visokom nezaposlenošću među mladima, konzervativni propovjednici sa svojim milodarima nailaze, kako govori Ndiaye u razgovoru za DW, lak plijen. „Često se ispred džamije besplatno dijele obroci. Mnogi se tada osjećaju dužni otići na propovijed gdje ih se polako ali sigurno radikalizira“, kaže Ndiaye. Agresivne propovijedi saudijskih propovjednika prouzročili su i nemire u Maliju 2012. tijekom kojih su uništeni mnogi spomenici i džamije sufista.
 
No nisu samo vjerski projekti u pitanju. Saudijska Arabije pojačano investira u poljoprivredne projekte. Prema pisanju dnevnika Financial Times, saudijska kraljevska obitelj je samo 2016. investirala preko četiri milijarde dolara u afričku poljoprivredu. No, kako kaže Jens Heibach s Njemačkog instituta za globalne studije u Hamburgu, saudijska kraljevska obitelj u sklopu sveobuhvatnih reformi koje bi Saudijsku Arabiju trebale pripremiti na razdoblje u kojem nafta više neće igrati presudnu ulogu, na Afriku gledaju i kao zanimljivo tržište budućnosti. U reforme pod zajedničkim nazivom „Vision 2030“ spada i okretanje od konzervativnog islama.
 
Promjene i u Africi?
 
No, kako kaže Heibach, taj proces bi mogao potrajati. On pritom ne vjeruje da će ovo okretanje umjerenom islamu pozitivno utjecati na sve izraženiju radikalizaciju u Africi. Jer mnogi privatni ulagači u Africi slijede svoje vlastite radikalne planove koji se često temelje upravo na radikalnim svjetonazorima. Bakary Sambe, docent za vjerske studije na sveučilištu Gaston Berger u Senegalu je tu ipak malo optimističniji. On se nada da bi liberalizacija u Saudijskoj Arabiji mogla pozitivno utjecati i na Afriku. No ni on ne vjeruje u nagli potpuni prekid radikalizacije koja je u tijeku. „Bojim sa da će kako u Saudijskoj Arabiji tako i u Africi djelovati grupe koje će se boriti protiv ovih promjena. To bi mogli biti mladi, 'usamljeni vukovi', koji će se buniti protiv starijih i raditi na širenju radikalnog islama“, zaključuje Sambe.
 

Gwendolin Hilse, Deutsche Welle

Zašto je politički manje važan identitet Katalonaca npr. od identiteta Slovenaca i Luksemburžana?

 
 
Proteklih je tjedana Katalonija napravila ogromne korake u smjeru osamostaljenja. Gledajući iz obične perspektive priča nam se može činiti jednostavnom: postoji teritorijalna cjelina s jasnim granicama, gdje su zadani svi potrebni elementi samostalnoga nacionalnog identiteta. Teško da može biti sporno kako Katalonija sa svojih 7,5 milijuna stanovnika, vlastitim jezikom, diversificiranim i razvijenim gospodarstvom, živim kulturnim i športskim životom, te i u globalnoj usporedbi istaknutim imidžom glavnoga grada Barcelone može funkcionirati kao samostalna država. Većina onih koji tamo žive podupire osamostaljenje. Zašto onda Katalonija ne može postati samostalnom državom? Zašto je politički manje važan identitet Katalonaca npr. od identiteta Slovenaca i Luksemburžana?
http://scd.en.rfi.fr/sites/english.filesrfi/imagecache/rfi_16x9_1024_578/sites/images.rfi.fr/files/aef_image/2017-10-06t115444z_1965639344_rc1e6dc6bd80_rtrmadp_3_spain-politics-catalonia-caixabank.jpg
Priča, međutim, daleko nije tako jednostavna. U prvom redu stoga što je razlika između nacionalnih identiteta i nacionalnih državnih tvorevina povijesna formacija. A suština europskoga projekta poslije drugoga svjetskog rata je upravo način na koji se i uz ratne konflikte i nepromjenjivost granica krojenih od pobjednika može ostvariti individualni i kolektivni identitet različit od nacionalnih država. Iako uz Kataloniju i primjer Flandrije ili Škotske zorno pokazuje kako regionalni identiteti i unutar Europske unije mogu dospjeti u fazu kvazi neovisnosti, u zapadnoj Europi od kraja drugoga svjetskog rata dosada nije došlo do kidanja država. Istodobno, politička elita najutjecajnijih članica EU-a s pravom strahuje od domino-efekta. Nije slučajno što ni njemačka, ni francuska, a niti talijanska politička elita ne podupire osamostaljenje Katalonije. Dapače, čak i britansko vodstvo koje je već i zbog spora oko Gibraltara uvijek sumnjičavo prema Španjolskoj jasno je dalo do znanja kako Kataloniju smatra dijelom Španjolske.
 
Naravno, ne možemo predvidjeti budući razvoj katalonskoga konflikta. A dobro znamo i kako se uspjeh pokreta za neovisnost uz odnos snaga često puta ne skriva u racionalnim razlozima nego ovisi i o iracionalnim, simboličkim elementima političke komunikacije. A i o hrabrim ili, pak, neodgovornim poduzetnim političarima koji svojom vještinom i srećom događaje mogu usmjeriti u neočekivanom smjeru. U svakom slučaju, osnovni interese privrženih pristalica Europske unije je očuvanje jedinstva Španjolske, jer je to ujedno i pokus europskoga jedinstva u malom: pokazuje kako se mogu upotpuniti i manifestirati identiteti lokalnih zajednica na način da se granice povijesno nastale državnopolitičke zajednice ne mijenjaju. Nije slučajno što bi jedna od najvažnijih slogana Europske unije – „Jedinstvo u različitosti“ – s punim pravom mogla biti i slogan proteklih četiri desetljeća Španjolske nakon Franca. Naime, Madrid i Kastilja značajno se razlikuju ne samo od Barcelone i Katalonije, ali i od Bilbaa i Baskije, Viga i Galicije, ili, pak, Granade i Andaluzije. Međutim, ključ jedinstva u različitosti je upravo iskušavanje višestrukog identiteta: da većina građana može istodobno živjeti svoj španjolski i katalonski, odnosno baskijski, galski ili andaluzijski identitet.
 
Osim aspekta ljudskih prava, upravo je i iz tog razloga velika grješka sa strane španjolske vlade primjena bilo kojeg nasilja koji prisiljava na izbor među identitetima. Logično je, dakle, da dok glavni zapadnoeuropski političari službeno podupiru madridsko vodstvo i ne pregovaraju neposredno s Kataloncima, vladu Mariana Rajoya pokušavaju nagovoriti na pregovore i suštinske kompromise. Prema sadašnjemu stanju čini se kako su strane dobile na vremenu do prijevremenih parlamentarnih izbora koji će se održati 21. prosinca. A poduzeća u međuvremenu čine što misle da je najbolje za njih: od početka listopada već je više od 1800 kompanija svoje sjedište u Španjolskoj prebacilo iz Katalonije u druge regije – jasno davši do znanja Kataloncima kako bi i za njih bilo bolje ostati u Španjolskoj. Međutim, o ishodu krize ne će se odlučiti u racionalnomu svijetu ekonomije nego u dijelom iracionalnomu prostoru politike. Kako je to bilo i u slučaju brexita. Imamo, dakle, razloga za zabrinutost.
 

Attila Bartha, Világgazdaság, Mađarska

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Subota, 25/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 829 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević