Get Adobe Flash player
Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Dokle "mudri" mudrovaše, dotle "ludi" Grad...

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina...

Dva brda – dva pogleda na probleme

Dva brda – dva pogleda na probleme

Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i...

U Srbiji samo normalno nije moguće

U Srbiji samo normalno nije moguće

Hrvatsku se optužuje za vađenje organa!     Bolesna...

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Sukob Hrvata i Srba nije izbio zbog jezika niti zbog vjere, već zbog...

  • Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:54
  • Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:46
  • Dva brda – dva pogleda na probleme

    Dva brda – dva pogleda na probleme

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:38
  • U Srbiji samo normalno nije moguće

    U Srbiji samo normalno nije moguće

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:50
  • Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    četvrtak, 16. studenoga 2017. 13:48

Dokle će Rusija pod okupacijom držati Abhaziju i Južnu Osetiju

 
 
Moskva i Washington potvrđuju svoje interese na jugu Kavkaza dok Gruzija i Abhazija održavaju tenzije koje su dovele do rata 2008. Zaprežna kola najčešće su prijevozno sredstvo između dvaju geostrateških područja na jugu Kavkaza. Zaprežna kola, puna seljaka prelaze preko mosta nad rijekom Inguri, između obale pod kontrolom Gruzije, prozapadne zemlje orijentirane na NATO, i obale pod kontrolom Abhazije, teritorija s 220 kilometara crnomorske obale, na kojem je Rusija uspostavila svoje vojne baze nakon što ga je priznala državom 2008.
https://assets.publishing.service.gov.uk/media/56092b1ce5274a036900000e/150928_Georgia_jpeg.jpg
Nakon raspada SSSR-a 1991. Abhazija je bila autonomno područje sovjetske republike Gruzije. Abhažani su tražili da im se dopusti korištenje vlastitog jezika i razvoj vlastite kulture. 1992. gruzijske postrojbe ušle su u Abhaziju, ali su abhaske snage odbile napad 1993. zahvaljujući pomoći dobrovoljaca sa sjevera Kavkaza (među kojima su bili i Čečeni) te ruski vojnici. Gruzijci u Abhaziji bili su primorani na bijeg jer su optuženi za kolaboraciju s Tbilisijem.
 
Rijeka Inguri razdjelnica je na kojoj je zamrznut rat između Gruzijaca i Abhažana nakon što su uz interveniranje Rusije 1994. postignuti sporazumi koji su omogućili dolazak međunarodnih mirovnih snaga i promatrača UN-a. Otada je sukob prošao kroz razne faze, ovisno o promjenama politike u Moskvi i Tbilisiju. Abhazija je danas jedan od problematičnih teritorija proizašlih iz raspada SSSR-a, i od svih ima najviše povijesnih argumenata za neovisnost i državni identitet. No veliki akteri svjetske politike ne bave se detaljno posljedicama Staljinove politike koji je umjetno podijelio SSSR i potaknuo migracijske tokove čime su se promijenili sekularne demografske ravnoteže.
 
Abhazija, u kojoj danas živi manje od 250 000 stanovnika, usprotivila se masovnom povratku odbjeglih Gruzijaca – kojih je prema procjenama bilo više od 200 000 – ali je dopustila povratak desetaka tisuća stanovnika doline Gali koji su tijekom rata potražili utočište u Gruziji. To je bilo prije 2008. kada su UN i druga međunarodna tijela još uvijek djelovala na području Abhazije kako bi pronašli odgovarajuću formulu za dvije zajednice.
 
Neuspjeli napad gruzijskog predsjednika Saakašvilija na civile u Južnoj Asetiji, drugu problematičnu autonomnu pokrajinu, izveden u kolovozu 2008. bio je početak jedne nove epohe u regiji. Rusija je odgovorila na napad, i nakon što je priznala državnost Abhazije i Južne Osetije, primorala je mirovne snage i međunarodne promatrače da se povuku iz tih teritorijalnih konflikata. U listopadu 2014. Rusija i Abhazija potpisale su sporazum o prijateljstvu na temelju kojeg su uspostavile zajedničke vojne, policijske i sigurnosne jedinice. Ruski mirovnjaci postali su vojnici smješteni u vojnim bazama, a prema gruzijskim računicama u Abhaziji i Južnoj Osetiji trajno je stacionirano više od 10 000 vojnika.
 
Na abhaskoj obali rijeke Inguri putnike koji dolaze iz Gruzije dočekuju ruski granični policajci. Politički mediji u Sujumu tvrde da je predsjednik Abhazije Alekandar Ankvav bio primoran podnijeti ostavku u lipnju 2014. jer se usprotivio tom sporazumu. Njegov nasljednik Raul Jádzhimba, koji je prije radio u sovjetskom KGB-u, potpisao je dokument o jačanju veza s Moskvom. On je očito, za razliku od svog prethodnika, bio poslušan Kremlju koji je vršio pritisak na Abhaziju da ograniči aktivnosti lokalnih nevladinih organizacija koje se zauzimaju za razvoj civilnog društva i održavaju veze sa Zapadom.
 
Ovaj mjesec, i SAD i Rusija potvrdili su svoju posvećenost regiji. Američki potpredsjednik Mike Pence izjavio je da je „Gruzija ključni saveznik SAD-a“ i osudio Rusiju jer i „dalje drži pod okupacijom petinu gruzijskog teritorija“. Penceova izjava ohrabrila je gruzijske političare koje je Barack Obama ostavio na cjedilu. Nekoliko dana kasnije Putin je odgovorio. Prilikom jednog dvoipolsatnog posjeta Abhaziji ruski lider potvrdio je da Rusija ima „posebnu vezu“ s tim teritorijem. „Mi garantiramo sigurnost, autonomiju i neovisnost Abhazije“, izjavio je predsjednik za čijeg je posjeta potpisan sporazum koji Abhažanima omogućuje pristup ruskom sustavu socijalne sigurnosti.
 
U Tbilisiju taj se sporazum smatra reakcijom na besplatnu zdravstvenu skrb koju Abhažani imaju u Gruziji. Tbilisi je nakon Saakašvilijeva mandata započeo politiku „ispružene ruke”“ u nadi da će mirnim putem reintegrirati bivše autonomne pokrajine. Gruzija, u kojoj živi 3,7 milijuna stanovnika, oslanja se na turizam. Zemlju je u razdoblju od siječnja do srpnja 2017. posjetilo četiri milijuna turista. Uz pomoć američkih tvrtki i europskih sredstava Tbilisi planira izgraditi luku u Anakliji, nedaleko Abhazije. Tom investicijom vrijednom 2,5 milijarde dolara Gruzija se nada profitirati od trgovine između Zapada i Kine te privući radnike i poduzetnike iz Abhazije.  No u Sujumu su ravnodušni prema gruzijskim planovima, a abhaški ministar gospodarstva Augur Ardzimba poručio je da se samo „luđaci“ mogu nadati da će se Abhazija vratiti Gruziji. U krajoliku na obalama rijeke Inguri kontrasti se pojačavaju: na gruzijskoj strani plaže su pune staklenih nebodera, dok na abhaskoj strani prevladavaju ruševine koje održavaju sjećanje na rat.
 

Pilar Bonet, El País

Većina infrastrukturnih projekata u povezivanju s Europom usmjeren je na Tursku

 
 
Što kriza između Turske i Europske unije znači za Gruziju. Gruzija se želi približiti Europi. Vlada i oporba u toj maloj kavkaškoj zemlji u gotovo su svim pitanjima zavađene do krvi, ali u pitanju EU-a govore istim glasom. I održavaju stav građana: sva ispitivanja javnog mnijenja provedena proteklih godina pokazuju da se velika većina građana izjašnjava za približavanje Europskoj uniji i Natou. Istina je da je upitno pripada li Gruzija u geografskom pogledu Europi, ali kulturno se Gruzijci bez imalo sumnje smatraju Europljanima. No Gruzija ima problem sa svojim velikim susjedima, jer se oni sve više udaljuju od Europske unije. Što se tiče Rusije, s gruzijskog gledišta sve je jasno –sve dublje rusko razilaženje sa Zapadom ostavlja posljedice na Gruziju, ali ne mijenja korjenito situaciju.
http://www.100resilientcities.org/wp-content/uploads/2017/07/autobahn20christian20allinger20flickr20resize.jpg
S Turskom, međutim, koja graniči s jugozapadom Gruzije situacija je drukčija. „Turska je uvijek imala važnu ulogu za euroatlantsku integraciju Gruzije“, smatra Mikheil Janelidze, gruzijski ministar vanjskih poslova. To se posebno odnosi na pitanja koje  Janelidze ubraja u područje „fizičke integracije“. Osim teoretske mogućnosti da preko Rusije dođe u srednju Europu, jedini kopneni put iz Gruzije u EU vodi preko Turske. Zbog toga je i većina infrastrukturnih projekata čiji je cilj povezivanje s Europom usmjeren na Tursku, i zbog toga je problem koji za Gruziju može proizaći iz pogoršanja odnosa između Erdoganove Turske i EU vrlo velik. Gruzijska vlada suočava se s dilemom o kojoj ne želi govoriti javno. Na pitanje koje su posljedice europsko-turskih napetosti na Gruziju, ministar vanjskih poslova odgovara praznim diplomatskim floskulama: „Mi s Turskom imamo strateško partnerstvo. U projektima koji su bitni za Gruziju ne vidimo nikakvih promjena.“ A na pitanje: Što ako dođe do potpunog narušavanja odnosa između Turske i Europske unije, Janelidze odgovara: „Postoji samo jedan plan: integracija čitave regije, uključujući Tursku.“
 
Otkako je prije pet godina nakon demokratskih izbora došlo do prijevremene smjene vlasti, takva retorička suzdržanost zapravo je temeljno obilježje gruzijske vanjske politike – pa čak i u odnosu s Rusijom. Pod palicom bivšeg predsjednika Mihaila Saakašvilija Gruzija se trudila oštrim riječima i zauzimanjem kod saveznika držati rusko-gruzijski konflikt na međunarodnom dnevnom redu, nadajući se da će se tako stečenom pozornošću najbolje zaštititi od pokušaja uplitanja velikog susjeda. Time je gruzijsko vodstvo svojim dobronamjernim partnerima na Zapadu pošteno išlo na živce. Osim toga, probudilo je sumnju u to da se trudi pridobiti solidarnost zaoštravanjem konflikta.
 
Od Saakašvilijeva odlaska gruzijska vlada pokušava postići svoje ciljeve posve drukčijom politikom: demonstrativno težeći smanjenju tenzija i dijalogu s Rusijom. S gledišta Janelidzea ta je politika uspješna. S jedne strane, ponovno je uspostavljena trgovinska razmjena, nakon što je Rusija zabranila uvoz vina, voća, povrća i mineralne vode iz Gruzije, dakle najvažnijih gruzijskih izvoznih proizvoda, a s druge strane, ponovno su uspostavljeni kontakti među gruzijskim i ruskim građanima, čime je Gruzija svojim partnerima na Zapadu dokazala da se zauzima za razvoj demokracije i stabilnost u regiji.
 
Postizanje rješenja izglednije je i u konfliktu s Rusijom oko separatističkih regija Abhazije i Južne Osetije, u kojima su stacionirane ruske postrojbe. „Na agresiju na našem teritoriju mi odgovaramo isključivo mirovnim i diplomatskim sredstvima“, izjavio je Janelidze. „Mi se trudimo ljudima u „okupiranim područjima“ biti što primamljiviji, primjerice nudimo im mogućnost korištenja usluga našeg zdravstvenog sustava. Ruska strana, pak, stalno pokušava isprovocirati Gruzijce. Tako se primjerice granice odcijepljenih područja sve više učvršćuju, primjerice podizanjem ograda od bodljikave žice. Osim toga, ruske su postrojbe proteklih godina granice Južne Osetije sve više pomicale u područje pod kontrolom Tbilisija, a na jednom mjestu ruski vojnici stoje pored glavne prometnice koja glavni grad povezuje sa zapadom zemlje. U Abhaziji je tamošnje gruzijsko stanovništvo izloženo sve jačim pritiscima; primjerice zatvaranjem dvaju „graničnih prijelaza“ prekinute su postojeće poveznice s ostatkom zemlje. Gruzijska oporba optužuje vladu da te teme ne tematizira dovoljno odlučno na međunarodnoj razini, na što ministar Mikheil Janelidze samo odgovara: „Što se tiče okupiranih teritorija, mi u Ujedinjenim narodima i OESS-u imamo važnu potporu.“
 
Slika o mirnom, pouzdanom i demokratskom partneru Zapada u problematičnoj regiji mora se očuvati. Janelidze je tako neizravno stavio na znanje da je upravo to odgovor Gruzije na opasnosti koje za nju proizlaze iz razvoja u Turskoj: „Gruzija postaje jedan od najvažnijih saveznika Zapada u ovoj regiji.“  Drugim riječima, Gruzija pouzdanija od drugih. To po njegovu mišljenju vrijedi i za unutarnjopolitički razvoj: „ U raspravi oko novog ustava, koji bi se trebao usvojiti već na jesen, uzeti su u obzir svi prijedlozi Europskog vijeća; uključena je i oporba i blizu smo postizanja konsenzusa.“ Međutim, slika u ovom pitanju nije tako idealna: krajem prošlog tjedna pregovori oko ustava prekinuti su uz međusobno okrivljavanje dviju strana.
 

Reinhard Veser, F.A.Z.

U Turskoj, Siriji, Iraku i Iranu živi 40 milijuna Kurda

 
 
SAD i Turska povijesni su saveznici. Prije nekoliko godina Erdoğanov sustav slovio je kao sjajan uzor. No to se uvelike promijenilo – i Americi stvara problem. Vrijeme taktiziranja sada je gotovo.
http://www.knnc.net/Img/News/14420171341484_kurdistanmap1432017.jpg
U Ankari se trenutno sastaju strani vojnici. Čak je i šef glavnog stožera iranske vojske po prvi put od 1979. došao u Tursku. U srijedu je doputovao američki ministar obrane James Mattis, a nakon njega i šef ruskog glavnog stožera Valeri Gerasimov. Očito sada kuha nešto veliko. Turska je odlučila vojno se suprotstaviti Amerikancima u Siriji jer tamo SAD pruža potporu sirijskim Kurdima. Njih Washington smatra pouzdanijima od Turske, dugogodišnjeg Nato-partnera koji postaje sve problematičniji. Prema tome, Turska, koja je bila ključna američka „predstraža“ na Bliskom istoku, mogla bi postati njen protivnik. A povijest ovog udaljavanja počela je prije dobrih deset godina. Tada je Turska za novog američkog predsjednika Baracka Obamu bila uzor: demokratska država predvođena „umjereno muslimanskom vladom“. To se smatralo receptom za „stabilnost“ na čitavom Bliskom istoku.
 
Obamin zaokret na Bliskom istoku
 
No čini se taj recept u Washingtonu sada smatra propalim. Oštrije rečeno, sada vrijedi deviza: demokracija i islam ne idu zajedno. Temelj te promjene mišljenja zapravo je sama turska politika: „umjereno muslimansko vodstvo“ na čelu s predsjednikom Erdoganom pokazuje se sve manje umjerenim, sve više muslimanskim te u Siriji podržava radikalno fundamentalističke snage – što se izravno kosi s američkom strategijom. Mnogo prije nego što je Donald Trump stupio na dužnost predsjednika, Obama je promijenio stav: „Amerikanci su podržavali vojsku u Kairu koja je izvela puč, umjesto da su se tamo oslanjali na „umjerene muslimane“. Bio je to povratak tradicionalnoj američkoj bliskoistočnoj politici koja je više važnosti pridavala „stabilnosti“, a manje „demokratizaciji“. Prihvaćali su se diktatori ako su bili prozapadno orijentirali. No Turska je od uzora postala zastrašujući primjer. Posljedica toga je veliki je upitnik u samom Natou. Već odavno se osjetljive informacije ne dijele s Ankarom jer Washington sumnja da se na tradicionalnog partnera politički još uopće može oslanjati. Američka dilema je sljedeća: Gubitak Turske za SAD bi bio katastrofa, ali se i njeno djelovanje u Natou također smatra katastrofom.
 
Zemljopisni most Kurda
 
Turska, pak, katastrofalnom smatra američku politiku prema Kurdima. Kurdska de facto država u Siriji uzduž turske granice i njihova vojska, YPG, tijesno su povezani s kurdskim PKK-om ustoličenim na jugoistoku Turske protiv kojeg Turska od osamdesetih godina vodi krvavi rat u vlastitoj zemlji. Sada PKK sa svojim područjima na sjeveru Iraka i YPG-p, u Siriji drži pod kontrolom veliki geografski „most“ uzduž iračke planine Sindžar. Što o tome misli Turska, pokazala je zračnim napadima na Sindžar u kojima je život izgubilo 40 osoba.
 
Spojeni teritorij PKK-a i YPG-a uzduž granica Turske opremljen modernim američkim naoružanjem Ankari nikako nije prihvatljiv. Ali to nije sve. Autonomna regija Kurdistan koja nominalno pripada Iraku priprema referendum o neovisnosti za 25. rujna. Time bi odcjepljenje kurdskog područja u Iraku bila gotova stvar. I za taj naum Kurdi uživaju potporu Amerikanaca. A to bi moglo imati posljedice, primjerice konflikt oko kontrole nad gradom Kirkukom na koji pravo polažu Kurdi, Iračani, ali i Turkmeni.
 
Kurdi se više ne bore protiv Kurda
 
Odcjepljenje Kurdistana za Tursku je u cijeloj toj situaciji manji problem. „Kurdistan“ je zapravo turski protektorat, tamošnje kurdsko vodstvo, na osnovi konzervativnih plemenskih struktura, već se odavno složilo s Ankarom. Tursku najviše brine to što na njenim granicama nastaje država PKK-a – koji je ideološki lijevo orijentiran. Ali za razliku od prije, Pešmerge, kurdistanska vojska, nije više bezuvjetno spremna, boriti se na strani Turske protiv PKK-a. Sada postoji novi osjećaj zajedništva: borbe Kurda protiv Kurda, koje su bile česte u povijesti, sada su nezamislive jer bi se u budućnosti PKK-ova država centrirana u Siriji i država Pešmerga smještena u Iraku mogle ujediniti. I tako je u regiji započela nova velika igra oko nastanka pleomorfnog Kurdistana. U Turskoj, Siriji, Iraku i Iranu živi 40 milijuna Kurda. Oni bi sada po prvi put mogli dobiti jednu ili više država.
 
Vrijeme taktiziranja je gotovo
 
A to bi korjenito promijenilo kompleksu ravnotežu snaga na Bliskom istoku. I upravo je to glavni razlog posjeta američkog ministra obrane Ankari. SAD zasada ne odustaje od pružanja potpore Kurdima, unatoč otporu Turske. SAD se suočava s jednom višeslojnom dilemom. Kurdi – i PKK, koji i sam SAD službeno smatra „terorističkom organizacijom“, a posebno Pešmerge – desetljećima su bili jedini vojno i politički pouzdan partner Amerikanaca u regiji. Ali pružati njima potporu znači ući u konflikt s Turskom. Hoće li to Washington riskirati čak i po cijenu iransko-turske suradnje protiv američkih interesa u Iraku i Siriji? Hoće li riskirati poniženje, ako se u igru uključe i Rusi? Jedina alternativa bila bi ostaviti Kurde na cjedilu. No moralno gledano najveća američka blamaža nakon prvog Iračkog rata bila je kada su iskoristili iračke Kurde kako bi se borili protiv Sadama Huseina, a zatim prekriženih ruku gledali kako se nad njima provodi masakr. Vrijeme taktiziranja je gotovo. Odluke se moraju donijeti.
 

Boris Kálnoky, Die Welt

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Četvrtak, 23/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1151 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević