Get Adobe Flash player
Jasenovački 'drugokolonaši' su - petokolonaši

Jasenovački 'drugokolonaši' su - petokolonaši

Ne smetaju im hrvatske kune kad podržavaju Plenkovića i HDZ. Smeta im...

Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

Andrej oko sebe ima klimavce, puzavce, kameleone, beskralježnjake,...

Pravnik Ivo protiv prava na život i istinu

Pravnik Ivo protiv prava na život i istinu

Sesardić: Josipović slijedi logiku onog ideološki korumpiranog suda...

Sprega lokalne i državne politike

Sprega lokalne i državne politike

Projekt Brijuni Rivijera Ivana Jakovčića povezuje lokalne i državne...

Desnica zastranila zbog egoizma

Desnica zastranila zbog egoizma

Ništa nisu naučili iz...

  • Jasenovački 'drugokolonaši' su - petokolonaši

    Jasenovački 'drugokolonaši' su - petokolonaši

    četvrtak, 18. travnja 2019. 12:16
  • Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

    Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

    četvrtak, 18. travnja 2019. 11:51
  • Pravnik Ivo protiv prava na život i istinu

    Pravnik Ivo protiv prava na život i istinu

    četvrtak, 18. travnja 2019. 11:44
  • Sprega lokalne i državne politike

    Sprega lokalne i državne politike

    srijeda, 17. travnja 2019. 11:10
  • Desnica zastranila zbog egoizma

    Desnica zastranila zbog egoizma

    četvrtak, 18. travnja 2019. 11:39

Oživljavanje doktrine ograničenog nuklearnog rata u Europi

 
 
Najavu američkog povlačenja iz INF sporazuma o zabrani nuklearnog oružja malog i srednjeg dometa kopnenog baziranja u Europi, kao  i ranije američko raskidanje sporazuma o ograničavanju razvoja protubalističkih sustava ili tzv. proturaketne obrane i realna mogućnost da se sporazum o ograničavanju strateškog nuklearnog naoružanja START 2010 ne produži nakon isteka djelovanja u veljači 2021. godine  potrebno je promatrati u kontekstu ubrzanog tehnološkog razvoja oružja koja čine bespredmetnim odredbe davno sklopljenih ugovora. No, usporedno,  i u kontekstu dramatičnih promjena političkih odnosa Zapada i Rusije i njihovog zaoštravanja gotovo na razinu novog hladnoga rata i povratka na scenu zloglasne  strategije ograničenog nuklearnog rata na europskim prostorima. I američka i ruska strana ne skrivaju da u svojim strateškim planovima imaju i varijantu ograničenog nuklearnog rata, a sve su očitije i operativne pripreme snaga na terenu.
http://www.xinhuanet.com/english/2018-11/24/CmcetdE002003_20181123_MCMFN0A001_11n.jpg
Razvoj novih vrsta nuklearnih oružja kratkog i srednjeg dometa i s američke i s ruske strane, i ponovno oživljena doktrina ograničenog nuklearnog rata na europskim prostorima stvara toliki pritisak na odredbe već zastarjelih ugovora o kontroli nuklearnih oružja, posebice na sporazum INF, koji je u ovome trenutku faktički najvjerojatnije prekršen i od jedne i od druge strane i na terenu učinjen potpuno besmislenim. Oružani sustavi koji su razvijeni i uvedeni u naoružanje i koji se dalje razvijaju, oružja su neke sasvim druge tehnološke ere od one u kojoj je INF sklopljen davne 1987. godine. Jednostavno rečeno,  tehnologija  nuklearnog naoružanja,  posebice  onoga kratkog i srednjeg dometa, više ne odgovara sadržaju odredbi ranije sklopljenih ugovora.
 
Sporazmom INF, kojeg su 1987. godine potpisali Ronald Reagan i Mihail Gorbačov, a stupio na snagu 1. lipnja 1988. Godine,  strane su se obvezale povući s položaja i uništiti sve svoje balističke i krstareće rakete kopnenog baziranja kratkog dometa od 500 do 1000 kilometara i srednjeg dometa od 1000 do 5500 kilometara.Tijekom slijedećih godina to je uistinu učinjeno. Sporazum se odnosi isključivo na raketna oružja sposobna nositi nuklearne bojne glave, koja se  baziraju i lansiraju s kopna, pa se u promjenjenom geostrateškom okviru, posebice nakon otvaranja ukrajinske krize, s obje strane  obnavlja razvoj novih nuklearno sposobnih raketnih sustava srednjeg i kratkog dometa koji se koriste sa zrakoplova i ratnih brodova, ali ne i s kopnenih platformi kako se ne bi prekršile odredbe INF sporazuma. No međusobna optuživanja o kršenju sporazuma traju godinama. Amerikanci tvrde da su ruske rakete kopnenog baziranja 9M728  Iskander-K  zapravo krstareći projektili  srednjeg dometa koje se kriju iza istog imena i istog mobilnog  vozila – lansera kao i 9K723 Iskander-M, koji je balistička raketa nominalnog dometa 480 km. Njegov domet je također po američkim saznanjima suspektan i procjenjuje se da debelo prelazi donju granicu INF sporazuma od 500 kilometara. S druge strane Rusi godinama tvrde da su Amerikanci zadržali pojedine sekcije sustava  „Pershing“, prikazujući ih kao  mete za vježbovna gađanja protuzračnim raketama. Također smatraju američke  naoružane bespilotne letjelice kakve se koriste u borbi protiv terorističkih organizacija krsterećim raketama  kopnenog baziranja s potencijalnim nuklearnim kapacitetima.
 
No sučeljavanje je prešlo u novu fazu. I ruska i američka strana tvrde kako ona druga  nuklearne projektile iz dosadašnjeg  pomorskog i zrakoplovnog  rasporeda dometa 500 do 5500 km prikriveno  raspoređuje na kopnu u Europi  i time krši INF sporazum. Prema američkim tvrdnjama nova ruska krstareća raketa Novator 9M729, NATO oznake SSC-8 usavršena je i kopnenoj upotrebi prilagođena verzija poznatog  i u sirijskom ratu testiranog pomorskog krstarećeg projektila 3M-14 Kalibr koja se može lansirati s istog vozila kao i projektili  Iskander, a dometa je oko 2600 km, dakle u okviru zabranjenih 500 do 5500 km, pa je njihovo uvođenje u operatinu uporabu direktno kršenje odredbi INF sporazuma.
 
S druge strane Rusi tvrde kako su lanseri Mk41 VLS američkog proturaketnog obrambenog štita u Europi  (Aegis Ashore Missile Defense System -AAMDS) instalirani u rumunjskom  Deveselu i operativno aktivirani  2016. godine oružja koja direktno krše INF sporazum jer su to višenamjenski lanseri napadne „strike“ vezije sustava proturaketne obrane Aegis  dužine 7,7 koji su  sposobni, osim proturaketnih projektila SM-3  lansirati i krstareće projektile BGM-109 Tomahawk  s nuklearnim bojnim glavama, koje s dometom od oko 2500 km lako mogu iz rumunjske baze dosegnuti sve do Moskve. Utemeljeno se može pretpostaviti da i američki lanseri i nove ruske rakete uistinu predstavljaju kršenje sporazuma INF jer su zapravo na ovaj ili onaj način maskirani kopneni  lanseri  sporazumom zabranjenih projektila. No ni jedna strana ne može to nedvojbeno dokazati. I jedna i druga izvedba oružnog sustava su kopnenoj upotrebi prilagođene  verzije izvorno mornaričkog oružja  američkog sustava Aegis i ruskog Kalibr. Svojom pojavom i tehnološkim karakteristikama pregazili su davno potpisani INF sporazum o kontroli nuklearnog oružja malog i srednjeg dometa u Europi.
 
Vojni analitičar švedske javne televizije SVT Jons Olsson istče kako je došlo do izuzetno opasne situacije, u kojoj su nova nuklearna oružja svojim karakteristikama INF ugovor učinile beskorisnim, a ne postoji volja da ga se modernizira i prilagodi promjenjenim okolnostima, već, naprotiv, američka strana otvoreno najavljuje povlačenje iz sporazuma. Nakon toga, prema Olssonu, neće više postojati niti jedan obvezujući dokument koji bi sprječavao ili barem ograničavao novu utrku u nuklearnom naoružanju kratkog i srednjeg dometa u Europi. To, prema njemu, znači samo jedno – na djelu je ponovo doktrina ograničenog nuklearnog rata. Jonas Olsson kazuje: “Sve se više pozornosti posvećuje taktičkom nuklearnom oružju,  a visoki vojni dužnosnici sve češće tvrde kako se ono u određenim situacijama može primjeniti na europskom tlu i da njegova uporaba ne mora dovesti do globalnog nuklearnog rata i uništenja cijele planete.“
 
Tolika razina sučeljavanja oko nuklearnog oružja malog i srednjeg dometa kopnenog baziranja i njihov ubrzani razvoj, unaprijed sračunat na zaobilaženje odredbi INF sporazuma, nedvojbeno ukazuje na ponovno oživljavanje opasne doktrine ograničenog nuklearnog rata koji bi se vodio na prostorima Europe, po crtama neposrednog kontakta američkih snaga i  NATO saveza s ruskom vojnom silom. Ta oružja su, zapravo, temeljna borbena sredstava za vođenje upravo takvog  rata.
 
Ideja da se ograničenim, nestrateškim nuklearnim udarima po protivničkim snagama mogu ostvariti  strateški dobici ne temelji se na egzaktno utvrđenim podacima,  nego na klimavoj  pretpostavci da neprijatelj nije toliko lud odgovoriti  totalnim nuklearnim ratom koji bi uništio obje strane kao reakciju na taktički nuklearni udar. Riječ je o opasnoj doktrinarnoj strateškoj konstrukciji, koja je u svojoj biti čista  deluzija, vodi snižavanju nuklearnoga praga i otvara mogućnost tzv. malog nuklearnog rata na europskim prostorima, koji bi, dakako, poštedio glavne ratne aktere – SAD i Rusiju. Očito više nije dovoljno voditi posredničke konvencionalne ratove diljem svijeta, već je u međusobnom sučeljavanju kao ulog potrebno ubaciti i nuklearno prženje Europe.
 
Pentagon je 2. veljače 2018. godine objavio novu američku nuklearnu doktrinu  „Nuclear Posture Review (2018)“. Sredinom ožujka 2018. godine pred Senatskim odborom za oružane snage (Senate Armed Services Committee) novu nukleranu strategiju prezentirao je osobno zapovjednik američkog Strateškog zapovjedništva ( U.S. Strategic Command -USSTRATCOM) general John Hyten. On navodi sljedeće: “Ruski predsjednik Putin najavio je još u travnju 2000. godine da će ruska doktrina koristiti nuklearno oružje s niskim učincima na bojnom polju u slučaju konvencionalnog preopterećenja“. General Hyten upozorava da to znači kako su Rusi spremni u slučaju protivničkog uspjeha u konvencionalnom ratu iskoristiti nestrateško nuklearno oružje male snage. Prema američkim tvrdnjama ruska doktrina predviđa uporabu  taktičkog nuklearnog oružja u slučajevima tzv. konvecionalnog preopterećenja, kada ruske snage ne bi više mogle parirati udarima konvencionalnih snaga SAD-a i njegovih saveznika. Tu strategiju američka strana naziva doktrinom „eskalacije radi deeskalacije“ jer Moskva navodno računa da bi zbog mogućnosti  eskalacije nuklearnog rata prema totalnom u nastavku pokrenutog ograničenog  nuklearnog rata protivničke snage mogle odustati od daljnjeg  konvencionalnog vojnog djelovanja  prema ruskim snagama. Američka strana poziva se na razvoj i raspoređivanje velikog broja ruskih projektila kratkog i srednjeg dometa na europskom prostoru,  među kojima su, navodno, i novi  projektili 9M729 ili  SSC-8 za koje se tvrdi da su po svojim kakrakteristikama u suprotnosti s odredbama sporazuma. Ne samo da se raspoređuju kao kopnena oružja uz lažno prikazivanje dometa, nego se, prema Washingtonu, masovno koriste sa zrakoplovnih i pomorskih platformi i svojim karakteristikama probijaju okvire starih nuklearnih ugovora i uvode nadmetanje u sferu doktrine  ograničenog nuklernog rata.
 
Projektili SSC-8 i  „Kalibr“  oružja su upravo takvog rata i za njega su dizajnirana. Uostalom i samo korištenje  krstarećih  raketa  „Kalibr“ u  sirijskoj kampanji, ali s konvencionalnim bojnim glavama bila je gola  demonstracija ruske spremnosti vođenja ograničenog nuklearnog rata, jer nije postojala nikakva vojna potreba za njihovu uporabu na koju ne bi mogli odgovoriti drugi operativno korišteni ruski kopneni i zrakoplovni potencijali. Svojom porukom ruski predsjednik  je objavio kako  ruska strategija uključuje mogućnost vođenja ograničenog nuklearnog rata.
 
General Hyten upozorava da to znači da su Rusi već sada spremni u slučaju protivničkog uspjeha u konvencionalnom ratu iskoristiti nestrateško nuklearno oružje male snage, u kojem slučaju, prema sadašnjem stanju američkog arsenala,  Amerikanci praktički ne bi imali s čime odgovoriti, osim svojim strateškim nuklearnim potencijalima. Stoga je, prema njemu, u skladu s novom američkom nuklearnom doktrinom  potrebno razviti odgovarajuća oružja kao protutežu velikom broju ruskih taktičkih nuklearanih oružja raspoređenih u Europi i koji bi se koristili u slučaju takvog pretpostavljenog razvoja ratnih zbivanja. Najučinkovitiji način, prema procjeni američkih stratega  čija je razmišljanja iznio general Hyten, je razvoj nuklernih bojnih glava male snage, otprilike onakve  kakvu su imale nuklearne bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki  i njihovo  instaliranje na dalekometne prijenosnike strateškog nuklearnog oružja – balističke projektile koji se lansiraju s podmornica i krstareće rakete bazirane na podmornicama i brodovima. Time bi se takvo oružje velikoga dometa moglo prekvalificirati u taktičko nuklearno oružje koje nije regulirano postojećim sporazumima o ograničenju strateškog nuklearnog oružja, ali nije protivno ni odredbama sporazuma INF o kontroli nestrateškog nukelarnog oružja malog i srednjeg dometa u Europi. Razvojem takvih oružja sporazum INF postat će u cijelosti bezvrijedan.
 
Pri svemu tome je temeljno pitanje, čime se, zapravo, definira strateški ili taktički značaj nuklearnog oružja –  da li dometima sredstava prijenosa do cilja kako je kodificirano u postojećim nuklearnim sporazumima, ili se klasifikacija vrši prema učincima nuklearne bojne glave na cilju. Tradicionalno se to određivalo uglavnom prema dometu sredstava prenošenja balističkih raketnih sustava , krstarećih projektila i strateških bombardera. No, sada se zbog tehnološkog razvoja koji probija normativne okvire postojećih sporazuma u velikom globalnom sučeljavanju SAD-a sa ruskim i kineskim konkurentima,  ali i u pariranju malim nuklearnim silama u nastanku, sve više gura klasifikacija prema učinku nuklearne bojeve glave na cilju. Time se automatski zaobilaze i čine bezvrijednim ugovori o ograničavanju strateškog nuklearnog naoružanja, kao i  INF sporazum.Ti sporazumi su već danas u velikoj mjeri dovedeni u pitanje, izbušeni svim mogućim rupama i upitne normativne funkcionalnosti.
 
Istovremeno američkom vodstvu  takva klasifikacija odgovara, jer svojim strateškim nuklearnim oružjem koje zbog ugrađenih  nuklearnih bojnih glava male snage  praktički postaje taktičko nuklearno oružje,  može odgovoriti novim malim nuklearnim silama kao što je Sjeverna Koreja ili Iran, pozivajući  se da zapravo nije ni koristila svoj strateški nuklearni potencijal iako bi, primjerice, balističke rakete s podmornica možda bile ispaljene s udaljenosti i do 10 tisuća km. To američkoj strani omogućava veću fleksibilnost nuklearnog odgovora, tim prije što takve nuklearne sile za sada i nemaju nukleranu snagu kojom bi u punoj mjeri SAD-u odgovorile na strateškoj razini. No, pariranje novim nuklearnim silama samo je jedan od elemenata nove američke nuklearne strategije, a njezin glavni cilj je Rusija i mogućnost vođenja ograničenog nuklearnog rata na europskim prostorima.
 
Uništavanje sporazuma INF o zabrani razmještanja nuklearnog oružja malog i kratkog dometa na europskom kopnu, što je postignuto razvojem novih vrsta oružja koji probijaju njegove normativne okvire, izuzetno je opasna situacija koja na europskim prostorima snižava nuklearni prag i širom otvara vrata mogućnosti ograničenog nuklearnog rata. U procesu ubrzanog  preustroja američkog nuklearnog arsenala kao središnje pitanje nametnula se upravo izgradnja sposobnosti za vođenja ograničenog nuklearnog rata na europskim prostorima. Među američkim stratezima prevladao  je stav da se u slučaju ratnog sukoba u Europi nastupajuće ruske snage mogu zaustaviti preciznim ograničenim nuklearnim udarima. Procjenjujući da bi ionako  svaki direktni sukob NATO-a s Rusijom na kraju ipak završio nuklearnim ratom, zaključili su da bi „kontrolirana teritorijalno  ograničena nuklearna eskalacija“ odbila daljnji ruski napad i posljedično spriječila globalni nuklearni rat.
 
Ta morbidna geostrateška logika, da je moguće malim nuklearnim ratom spriječiti veliki nuklerni rat puno ranije od  ideje o ugradnji  nuklearnih bojnih glava male snage  na oružja  iz američke strateške trijade i otvaranja mogućnosti njihove deklasifikacije u taktička oružja, potaknula je prilagodbu  američke vojne doktrine i 30 milijardi dolara težak razvoj nove generacije preciznijih i sposobnijih krstarećih raketa LRSO (Long-Range Standoff weapon ) za lansiranje sa zrakoplova koje su prilagođene uporabi  u takvom planiranom  ograničenom nuklearnom ratu. Projektili AG-158 JASSM (Joint Air-to-Surface Standoff Missile), dometa 370 km  i AGM-158B JASSM-ER (Joint Air-to-Surface Standoff Missile-Extended Range) dometa tisuću kilometara, sposobni nositi konvencionalne i nuklearne bojne glave, ubrzano se uvode u naoružanje  kao ključna komponenta modernizacije američke nuklearne trijade strateških oružja (strateški bombarderi, interkontinentalni balistički projektili, podmornice s balističkim projektilima)  i postaju okosnica američke nuklearne strategije. Odlikuje ih velika preciznost i otpornost na proturaketnu obranu zbog stealth svojstava i manevarskih  sposobnosti. Njima se opremaju strateški bombarderi B-52 i B-2 kao i budući B-21, no zbog svoje male mase i kompaktnog dizajna  za razliku od ranijih krstarećih raketa mogu se koristiti i s  manjih borbenih zrakoplova taktičke namjene. Verzija JASSM, osim SAD-a,  uvedena je i u naoružanje  Australije, Finske i Poljske. Iako projektili LRSO nemaju sposobnost strateškog nuklelarnog odvraćanja američki dužnosnici ih u scenarijima nuklearnih  sukoba  otvoreno opisuju kao ofenzivno taktičko nuklearno oružje koje se može koristiti u početnim fazama sukoba prije uporabe strateškog dalekometnog nuklearnog oružja. Tako je  na tiskovnoj konferenciji 2014. godine general  Garrett Harencak, tadašnji pomoćnik načelnika stožera američkog zrakoplovstva za strateško odvraćanje i nuklearno  integriranje opisao  njihovu ulogu kao „nuklearno oružje koje se koristi u fazi prije stvarnog i globalnog nuklearnog rata, kada naši bombarderi koriste nuklearno oružje na regionalnoj pozornici“.
 
Uporaba  tog nuklearnog oružja u fazi konflikta prije nuklarnog  rata nije ništa drugo nego oživotvorenje strategije ograničenog nuklearnog rata. Američka strategija računa da bi se njegovom uporabom na ograničenom europskom prostoru mogao odvratiti protivnik od nastavka sukoba i tako spriječiti direktni nuklearni rat SAD i Rusije i izbjeći razaranja na američkom tlu. U drugoj varijanti LRSO projektili s nuklearnim bojnim glavama mogli bi se upotrijebiti prije nuklearnog napada strateškim oružjem u svrhu uništenja ili slabljenja ruske proturaketne obrane i otvaranje puta strateškim nuklearnim udarima, koji bi onemogućili protivnički nuklearni odgovor i osigurali pobjedu u nuklearnom ratu bez štete za američki teritorij. “Tim oružjem možemo napraviti rupe i praznine u protivničkoj protuzračnoj obrani i otvoriti prostor napadnim bombarderima“, objasnio je   2014. godine zapovjednik američkih strateških nuklearnih  bombarderskih snaga (Air Force Global Strike Command -AFGSC) general Stephen Wilson. Očito, tvrdnje da se nema čime odgovoriti na mogući ruski taktički nuklearni udar u Europi i da je stoga potrebno dio strateškog oružja ugradnjom slabijih bojnih glava prekvalificirati u taktičko nuklerno oružje ne odgovara istini. Stvarni cilj je unušenjem zbrke u klasifikkaciju obezvrijediti ranije porpisane ugovore o ograničenju nuklearnog naoružanja, posebice sporazum INF i time širom otvoriti vrata implementaciji doktrine ograničenog malog europskog nuklernog rata.
 
Teorija ograničenog nuklernog rata oborena je još davne 1983. godine za Reagonove administarcije velikom strateškom ratnom igrom „Proud  Prophet“, čiji je cilj bila provjera tadašnje američke nuklearne doktrine. Odvijala se u krajnje realnim uvjetima u potpunoj tajnosti tijekom 7 tjedana. Uz sudjelovanje zapovjednih struktura svih rodova američkih oružanih snaga širom svijeta, sa stotinama vojnih časnika i najviših vojnih i političkih dužnosnika koji odlučuju o upotrebi američki nuklearnih snaga, uključujući i tadašnjeg ministra obrane Caspara Weinbergera i predsjedavajućeg zajedničkog stožera američkih oružanih snaga simuliran je nuklearni rat s tadašnjim SSSR-om. Provjerene su sve teorije,  pa i ona o preventivnom nuklearnom udaru i ograničenom nuklarnom ratu. Rezultat je bio poražavajući – svaka proigrana varijanta nuklearnog ratovanja završila je potpunim uništenjem obiju strana. Poginulo je 500 milijuna ljudi, cijela sjeverna hemisfera postala je nepodobna za život. Sam predsjednik Reagan je simulaciju zaključio izjavama  da je ideja kako  se nuklearno oružje može koristi za išta osim zastrašivanja i odvraćanja opasna i da se nuklearni rat ne može dobiti.
 
I sada, gotovo 40  godina nakon „Proud  Prophet“, stvoren je krug novih stratega koji temeljem promijenjenih okolnosti, apsolutne tehnološke dominacije američke vojne sile i tehnološkog razvoja, ponovno promišljaju ideju ograničenog nuklarnog rata po kojoj se malim nuklearnim ratom s nuklearnim oružjem male snage može spriječiti veliki nuklearni rat. Ograničeni, mali nuklearni rat bi se, dakako, odigrao na europskom terenu kako bi spriječio veliki nuklearni rat koji bi ugrozio američki teritorij. Senatorica Dianne Feinstein povodom rasprava o finaciranju novih krstarećih raketa javno je upozorila da su oružja LRSO namjenjena vođenju upravo ograničenog nuklearnog rata: “Iskreno mislim da su ova oružja projektirana kako bi nam pomogla boriti se i pobijediti u ograničenom nuklearnom ratu. Držim da je riječ o šokantnom konceptu.“ Stvorena oružja odaju namjere i strateška promišljanja njihovih tvoraca. Američki sustavi LRSO, nove bojne glave male snage koje bi se instalirale na strateška oružja  i ruski „Kalibr“i SSC-8 kreirani su s istom svrhom u okviru različitih varijanti koncepta ograničenih nuklearnih  djelovanja na europskim prostorima. Koliko god stare teorije ograničenog nuklearnog rata bile danas sofisticirane i prilagođene modernom političkom i tehnološkom razvoju, uvijek  će ostati samo opasna zabluda, koja jedan za drugim ruši sve ranije sklopljene ugovore o ograničavanju nuklearnog oružja. Nova tehnologija razvijena za potrebe uskrsnule doktrine ograničenog nuklearnog rata učinila ih je beskorisnima i reliktima nekog prošlog  vremena.
 

Mario Stefanov, https://www.geopolitika.news/analize/mario-stefanov-ozivljavanje-doktrine-ogranicenog-nuklearnog-rata-u-europi/

Godina 2019. - globalna gužva na "balkanskoj ploči"

 
 
Startala je 2019. godina. Zasad je jedino sigurno kako ćemo u Hrvatskoj dobiti novu političku stranku, „rascvast“ će se stranka pod imenom Start. Starije će najviše asocirati na zagrebački, Vjesnikov, polu pornografski dvotjednik iz doba socijalizma istoga imena. Sličnih „startup“ stranaka Hrvatska je već preživjela mnoštvo pa će i ovu, kažu „zvijezde“.
http://3.bp.blogspot.com/-imq-vOou8RM/UQVDKsDOdGI/AAAAAAAADWw/cw2u2N359Tg/s1600/Balkan_troubles1.jpg
Nego kako „stvari stoje“ na jugoistoku Europe, području koje su Nijemci ne baš tako davno i ne bez doze sprdnje i, svakako, nadmenoga podcjenjivanja nazvali „Balkan“, čemu su se onda pridružili i drugi „zapadnjaci“ - oni, kao, „civilizirani“, a ovdje „Balkan“. Zemljopisni pojam manje-više, ali ono što sadrži danas bi se, bez zadrške, moglo smatrati nekorektnim političkim govorom koji čak ide i do granice, ni manje ni više, već rasizma. Kako bilo, ma koliko to htjeli, željeli, trsili se narodi koji na tom prostoru žive ne mogu zbaciti tu pogrdnu i uvrjedljivu „balkansku košulju“.
 
Sve je počela Srbija pa u njoj sve treba i završiti
 
Nema nam kamo iz te mišolovke nego se zapitati, a što Balkan čeka u 2019. godini? Bit će zanimljivo, jer na njemu se sukobljavaju nekoliko, skraćeno rečeno, globalizama: stari, zapadni u bitnome američki, novi kineski, novi ruski, te islamski preko turskoga neosultanizma, saudijskog vehabizma, iranske, šijitske inačice i još, sad kao ponešto samostalni igrač, stari britanski imperij koji najvjerojatnije i izlazi iz EU-a kako bi "igrala" što samostalnije. Jedan, američki, pritom slabi, a takva je i Trumpova koncepcija, dok kineski raste pri čemu neki govore i o „osovini“ Peking-Moskva (?) Eunija  samu sebe slabi, a islamski globalizam je posebna priča (sukob suniti - šijiti itd.) dok neosultanizam raste, uz zanimljivu, u svakom pogledu rusku podršku zasad. Među ovim igračima na velikoj „šahovskoj ploči“ mnogo je usputnih „igara“, pa i neočekivanih, ali „balkanska ploča“ je malena, čini se za takve „macane“ i premalena, uostalom kao i „figure“. Krenut ćemo iz središta, s Kosova jer trenutačno je tamo najzanimljivije nakon što je Makedonija (oprostite SRM, Sjeverna republika Makedonija) trenutno „smirena“, a bit će mirnija kad i ako bude primljena u NATO.
 
Realno „najtrusnije“ nije Kosovo, već je to Srbija - sve je naime „onda“ počelo od Srbije, a ona se još nije ni primirila a kamo li smirila i priznala poraze. Pokušaj ponovnog „uvlačenja“ sada države Kosovo u Srbiju, u čijem ustavu ona i danas figurira kao „suštinska autonomija“, ma što to značilo, na tragu je vraćanja na početak. Nije dakle, kako to srbijanski političari, analitičari i ini, skoro svi do jednoga, govore „na Kosovu sve počelo pa tamo sve treba i završiti“, već je u Srbiji i od Srbije „sve počelo“ pa tamo treba i završiti. Srbija trenutno nastoji sjediti na nekoliko stolica: europskoj, vodi pristupne pregovore, na ruskoj, igrajući se tzv. malih Rusa, traži kontakte prema Trumpu, a za antisrpstvo optužuje američku prethodnu administraciju („duboka država), na kineskoj - Kinezi su neki dan preuzeli RTB Bor a tu je i niz njihovih drugih investicija - širom je otvorila srbijanska vrata za novi „put svile“, a namiguje i sultanu Erdoğanu.
 
Hoće u EU, ne će u Nato, a proglasila vojnu neutralnost. Kako sada izgleda političke i ine elite bi da se Srbiji “vrati“ Kosovo, svakako mirnim putem, te da im ga vrati netko drugi. Na tom tragu je i prijedlog, kojega neki srbijanski analitičari drže realnim, da se o njegovoj sudbini pregovara trostrano između SAD-a, Rusije i Kine. Eunije tu kao da nema iako se glavni pregovori između Kosova i Srbije održavaju u Bruxellesu - a radi se prvenstveno o europskom problemu. Eunija ne traži od Srbije izričito priznanje Kosova već uređenje odnosa i, reklo bi se, neku vrstu „suštinske autonomije“ za Srbe na Kosovu. Od te ključne pregovaračke trojke Kina i Rusija nisu priznale Kosovo. Kina prvenstveno zbog Tajvana, prijeti mu i vojno, ali i Tibeta, Rusija zbog Krima i rata s Ukrajinom, a ima još sličnih  „graničnih“ problema (Abhazija, Južna Osetija itd.). Za njih Srbija očito računa kako su na njezinoj strani, a u Trumpa se uzdaju nakon posebice nakon najave da će povući vojsku iz Sirije, ali izgleda polaganije nego se činilo na prvi pogled. I zbog najave povlačenja iz Afganistana, a bi se Ameri i EU mogli bi se povući i s Kosova, misle u Beogradu.
 
Na drugoj strani je i nada u rusku vojnu bazu kod Niša (ruska „vatrogasna“ je već tamo). Uz kosovski Srbija veže i bosanski čvor, gubitak, kako računa, Kosova želi nadoknaditi dobitkom tamošnje srpske republike. Posebno na tome nastoji „istureni“ igrač aktualni predsjednik BiH što je vjerojatno i svjetski kuriozitet: predsjednik države želi raskomadati istu! Na tom planu on posebno nastoji jačati veze s Rusijom i obilazi oko Putina. Većina je vjerojatno zaboravila kako je Dodik na vlast došao, doslovce, na amerskim transporterima i uz podršku civilnih udrugara - kao socijaldemokrat! Danas je nacional-socijaldemokrat. Ameri baš ne vole da ih njihovi „puleni“ na nekom odjeljku političkog puta skrenu ustranu (nimalo se po tome ne razlikuju od boljševika) pa ćemo gledati njegovu daljnu sudbinu.
 
Kosovo ubrzalo igru
 
Kosovo je proteklih mjeseci glede suverenosti malo ubrzalo događaje, prvo je donijelo uvozne takse za Srbiju i BiH, a zatim formiralo i začetak vojske, prvenstveno simbolički. Nakon taksi Srbija je prekinula pregovore. U međuvremenu su Kosovo i Albanija uredili granicu po ugledu na EU, što se ustvari tumači kao njeno ukidanje i put prema tzv. Velikoj Albaniji. U Velikoj Albaniji Srbija vidi prigodu i za Veliku Srbiju, doduše sad nešto manju. Ne treba ipak zaboraviti kako se ona nije odrekla Crne Gore, s njom se odnosi dodatno  kompliciraju a naročito u vezi uloge SPC-a. Crnogorci su nedavno zakonski obesnažili odluke tzv. Podgoričke skupštine iz 1918. koja je, zapravo silom, prisajedinila Kraljevinu Crnu Goru Kraljevini SHS, što se dogodilo i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Ovih dana je nekoliko svećenika, monaha i monahinja bez crnogorskog državljanstva, dakle građana Srbije, a koji djeluju u „filijali“ SPC-a u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj otkazala boravak. Ovo se u Srbiji tumači na tragu nedavno priznate autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve i izražava bojazan kako je sada na redu obnova autokefalnosti CPC-a za što se već desetljećima bori i Makedonska pravoslavna crkva, „u daljini“ je sve upitniji položaj SPC-a u Hrvatskoj. Na istoku Srbije sve je aktivnija Rumunjska pravoslavna crkva… Ovo je važno kad se zna kako su crkva i država u pravoslavlju zapravo jedno, pri čemu je država obično jača, i nema tog tipa, odsječka, sekularizma kao kod Katoličke Crkve i nekih protestantskih.
 
Stiže car Putin
 
Sedamnaestog siječnja u posjet Srbiji stiže Vladimir Vladimirovič Putin. Od njega očekuju puno, kao da je stvarni Djed Mraz („Božić Bata“) s vrećom političkih, vojnih i gospodarskih darova. On je ujedno prvi globalni moćnik koji stiže na malu „balkansku“ ploču, a tko rano rani… Dodik se već pohvalio kako će i on pohrliti u Beograd. U Putinovoj „vreći“, nadaju se, nalaze se rješenje za Kosovo (povratak?) nova donacija naoružanja (Rusi izgleda manje kompliciraju kod naoružavanja „neutralne“ Srbije, nego li Ameri kad se radi o članici Natoa Hrvatskoj) te nove investicije. Vidjet ćemo reakcije ostalih „šahista“. Sve u svemu, i tu ćemo završiti, za naš „ukus“ u maloj „balkanskoj bari“ (rekli bi zapadnjaci) previše je  krokodila. Ili su „krokodili“ u međuvremenu postali vegetarijanci? Te na samom kraju: u okviru priča kako će se Kina i Rusija uključiti u rješavanje „kosovskog čvora“, u Srbiji se govori i o potrebi neke nove međunarodne konferencije o svim, ponavljam: svim, granicama na prostoru davno umrle Jugoslavije. Sve ispočetka. Vidi li se to s hrvatskih brežuljaka?
 

Mato Dretvić Filakov

Turska od Hrvatske traži da iz udžbenika izbaci činjenice o turskom genocidu nad Armencima iz 1915. godine

 
 
Svijet je upravo obilježio Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, kao i 70. godišnjicu oslobađanja Auschwitza, najvećeg koncentracijskog logora nacističke Njemačke. Holokaust je zapravo drugo ime za genocid koji je nad Židovima počinio nacistički režim te njihovi sateliti. No prvi takav genocid u povijesti dogodio se nad Armencima, ali se on danas često prešućuje i relativizira.
https://images.theconversation.com/files/78886/original/image-20150422-20771-1vudgw6.jpg?ixlib=rb-1.1.0&q=45&auto=format&w=926&fit=clip
Zašto sve to spominjem sada? Zato jer je početkom prosinca prošle godine turski veleposlanik u Hrvatskoj Ahmet Tuta poslao pismo Vedranu Mornaru (hrvatskom ministru znanosti, obrazovanja i sporta) u kojemu veleposlanik traži da se iz hrvatskih udžbenika izbace nezgodni dijelovi koji govore o turskom genocidu na Armencima tijekom Prvoga svjetskog rata. Dopis objavljujem u cijelosti, pa ga se može pročitati.

Evo ukratko iz Hrvatske enciklopedije o povijesti Armenije: „U XVII. st. bila je podijeljena između Osmanskoga Carstva i Perzije. Armenci su pod osmanskom vlašću bili izvrgnuti progonima i pogromima pa su se selili u trg. gradove Carstva, u Rusiju i zapadnu Europu. Nakon rusko-perzijskog rata 1828. Rusija je prisvojila perzijski dio Armenije (Erevanski i Nahičevanski kanat), a nakon rusko-turskog rata 1877–78. i Berlinskoga kongresa 1878. dobila je Kars, Ardahan i Batum. Carskim ediktom 1863. proglašen je Armenski narodni ustav prema kojem su Armenci u Osmanskom Carstvu dobili samoupravu.

Težnje za državnom samostalnošću Armenaca pod vlašću Porte iskorištavale su velike sile, osobito Velika Britanija i Rusija, radi političkih pritiska na Osmansko Carstvo. Zato je sultan Abdul Hamid II. odlučio riješiti armensko pitanje izvrgnuvši narod postupnom uništenju. Godine 1894. njegova vojska počinje s pokoljem Armenaca u Sasunu, a pogromi se, u cijeloj istočnoj Anadoliji, ponavljaju krajem 1895. i početkom 1896., i u njima je ubijeno oko 150 000 Armenaca. Njihov se položaj jedva nešto popravio tek nakon mladoturske revolucije 1908. I Armenci u Transkavkaziji odupirali su se politici nacionalnog ugnjetavanja, koju je provodio ruski carski režim, pa ruska diplomacija nastoji 1913. postignuti sporazum s armenskim nacionalističkim građanstvom u Osmanskom Carstvu.

Porta početkom 1914. potpisuje sporazum o reformama, koje su Armencima imale osigurati određenu autonomiju pod nadzorom velikih sila, u prvome redu Rusije. No u ratu ponovno započinje genocid nad armenskim narodom pod osmanskom vlašću, koji je u ratu pokazivao simpatije prema Rusiji; između 400 000 i 550 000 ljudi okrutno je ubijeno; jednako toliko poginulo ih je prilikom progona u pustinje Mezopotamije; oko 200 000 uspjelo je pobjeći u Rusiju, a oko 400 000 prešlo je na islam da spase život; na taj je način osmanski dio Armenije ostao zapravo bez Armenaca.“

O turskom genocidu nad Armencima objavljeno je pak mnoštvo literature. Evo što o tome ukratko donosi hrvatska Wikipedia: „Genocid nad Armencima je skupno ime za dva događaja u kojima su Turci na teritoriju Osmanskog carstva pobili i raselili velik broj Armenaca, čime je na tom području nestao zapadni armenski jezik. U isto vrijeme, na istom geografskom području, sa jednakim metodama odvijao se i genocid nad Asircima.

Oba genocida imali su za cilj osiguravanje kompaktnog turskog etničkog područja i sprječavanje da Rusija sa područja 
Kavkaza iziđe na obale Mediterana, preko područja današnje istočne Turske koje su u to doba u velikom dijelu naseljavali kršćanski Armenci i Asirci. Godine 1890.je u Osmanskom Carstvu živjelo 2,5 milijuna Armenaca, od kojih su većina bili vjernici Armenske katoličke Crkve odnosno Armenske apostolske CrkveRusija je Armence podupirala u njihovim zahtjevima za autonomijom jer je željela oslabiti Osmansko Carstvo. Iako je autonomaški pokret brzo rastao, sultan Abdul Hamid II. je odlučio zadržati vlast nad tim područjem.

Otomanska je vlada potakla protuarmenske osjećaje kod 
Kurda, susjeda Armenaca, pa su Armenci zbog toga i zbog povišenja poreza podigli ustanak. Osmanska vojska i kurdske paravojne snage pobile su 1894. na tisuće Armenaca i spalile mnogo sela. Dvije godine kasnije su armenski revolucionari zauzeli Osmansku banku (tur. Osmanlı Bankası, odnosno Bank-ı Osmanî-i Şahane) u Carigradu da bi privukli pažnju međunarodne javnosti. Odredi muslimanskih Turaka zatim su pobili 50.000 Armenaca. Stupanj upletenosti otomanske vlade u te odrede nije dobro poznat i predmet je rasprave.

Rusija i Turska su ušle u I. svjetski rat kao neprijatelji. Turci su Armence smatrali ruskom petom kolonom. U veljači 1915. svih 60.000 mobiliziranih armenskih vojnika zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno. Armence u blizini fronta (slična je sudbina zadesila i ljude daleko od crte bojišnice) potjerali su da pješače prema negostoljubivim pustinjskim krajevima Sirije i Mezopotamije, a 24. travnja su u Istanbulu i drugim velikim turskim gradovima uhićeni i pobijeni armenski intelektualci.

Ukupno je tako izginulo oko milijun i pol ljudi, dok se preživjeli nakon rata nisu mogli vratiti kući, pa su se iselili ruski dio Armenije ili Zapadnu EuropuSjevernu Ameriku i Australiju.

Te rane nisu posve zacijelile i još utječu na odnose između između Armenije i Turske. Armenija tvrdi da su ti događaji bili planirani i da ih se može nazvati samo 
genocidom. Taj je stav 1985. i 1986. zauzeo i UN, a godinu dana kasnije i Europski parlament. S druge strane, Turska i dalje tvrdi da to nije bio genocid i da su samo neki zapovjednici "otišli malo predaleko". Neke su armenske organizacije (npr. ASALA) u drugoj polovici 20. stoljećaterorističkim napadima neuspješno pokušale natjerati Tursku da promijeni stav.

Jasno je da je međunarodna zajednica znala za te događaje, a nije reagirala drukčije (osim 
američkog veleposlanika) nego mlakim protestima veleposlanika.

Genocid nad Armencima je u javnosti malo spominjan, posebice na Zapadu. Njega se tretira kao nejasan događaj koji se dogodio zbog nacionalne i vjerske nesnošljivosti u 
Osmanskom carstvu. To je pomalo naivno, jer se dobro zna da je sve zločine počinila izravno ili neizravno osmanska vojska u kojoj su mahom prevladavali Turci. Turci tvrde da je 1915. izbio građanski rat.

Jedni od rijetkih turskih javnih osoba koje su proučavale genocid nad Armencima su 
Orhan Pamuk i Elif Şafak.
Orhan Pamuk je proučavao genocid nad Armencima, zbog čega se turska vlada uznemirila i dala ga je uhititi. Po tome se najbolje vidi da je Turska još uvijek vojna država s nasilnim vojnim aparatom koji cenzurira sve oblike medija i javnog mišljenja. On je bio sproveden na državni sud, te je bio prislijen reći da se više ne će time baviti. Zagonetno je i to zašto se odmah nakon suđenja, 2007. g. preselio u Pariz.

Elif Şafak je napisala knjigu
„Kopile Istanbula” (2005.), u kojoj je opisala jednu tursku obitelj iz Istanbula i jednu armensku obitelj iz Los Angelesa. U njoj je opisala isprepletenost tih dviju obitelji i ulogu Turaka u genocidu nad Armencima.
Pokušaji nekih zemalja (
Francuska2011.), da kažnjava javno nijekanje genocida nad Armencima završilo je prosvjedovanjem Turaka i paljenjem francuske i armenske zastave.
 Mnogi Turci tvrde da su oni bili žrtve razjarenih Turaka koji su ih htjeli ubiti u vlastitoj državi. U Turskoj se o Genocidu nikada ne govori.“

Što će učiniti Hrvatska? Ministarstvo je, koliko sam doznao, dopis proslijedilo nakladničkim kućama koje su nakladnici udžbenika iz povijesti, ali bez izričitog traženja da se nešto mora promijeniti. Sudeći prema dopisu, Ministarstvo sve prepušta dalje posvjesničarima, kako bi trebalo i biti. Ali Turska i na ovom primjeru dokazuje da je autoritarna država, i kao takva daleko od temeljnih zapadnoeuropskih vrijednosti.
 

Zvonimir Despot, 29. I. 2015., https://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/turska-hrvatskoj-izbacite-iz-udzbenika-turski-genocid-nad-armencima-6237

Anketa

Za koga ćete glasati na izborima za Europski parlament?

Četvrtak, 25/04/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 751 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević