Get Adobe Flash player
Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

Na redu je Plenković - da Pupovca smijeni ili...

Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

Na "aktualcu" gledala sam ponašanje jednog...

Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

Politički i sociokulturni uljez u HDZ     Sintagmu...

Vrdoljakova amerikanizacija školstva

Vrdoljakova amerikanizacija školstva

Izmišljamo školu za život po mjeri HNS-a....

Performans kao (ne)kažnjivo djelo

Performans kao (ne)kažnjivo djelo

Urednik časopisa "Informatologia Yugoslavica" i savjetnik Franka...

  • Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

    Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:16
  • Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

    Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:08
  • Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

    Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

    srijeda, 19. rujna 2018. 17:58
  • Vrdoljakova amerikanizacija školstva

    Vrdoljakova amerikanizacija školstva

    srijeda, 19. rujna 2018. 18:43
  • Performans kao (ne)kažnjivo djelo

    Performans kao (ne)kažnjivo djelo

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:05

Europska unija kaska za američkim interesima

 
 
Pokušavajući balansirati svoje geoekonomske i geopolitičke interese s američkim, u vrtlogu kojeg je proizvela agilna i nepredvidiva administracija predsjednika Trumpa, njemačka politika sve češće dolazi na sam rub otvorenog sukoba s Washingtonom. Činjenica je kako uistinu svi Trumpovi  vanjskopolitički potezi, bez obzira na to  je li riječ o bilateralnim odnosima ili američkom djelovanju po bilo kojem svjetskom kriznom kompleksu, neposredno ili posredno čine štetu njemačkim i europskim interesima.
https://www.urm.lt/uploads/news/images/1020x540_ratio/81917_895f2bfe64ca49dfe3bee7ceeab3a9be.jpg
Kao da su, zapravo, u njima već unaprijed kao ciljevi postavljeni i udari po interesima EU-a i posebice Njemačke, kao njene najmoćnije članice. Američki pritisak za otklanjanjem  postojeće trgovinske neravnoteže u korist Njemačke, uz prijetnje nametanja  dodatnog carinskog opterećenja na njemačke i proizvode iz EU-a, u sferi je međusobnih odnosa, pa je američka nakana njihova redefiniranja razumljiva. Ali i izvan okvira međusobnih odnosa baš svaki američki vanjskopolitički potez proizvodi štetne posljedice za Njemačke i interese EU-a, posebice na Bliskom istoku, ključnom smjeru projekcije njemačkih i europskih geoekonomskih interesa. Katarska kriza, nesumnjivo inspicirana od strane Washingtona preko saudijskih posrednika, iz regionalne igre izbacila je Katar – važnog njemačkog i europskog gospodarskog i financijskog partnera. Američko priznanje Jeruzalema glavnim gradom Izraela opako je narušilo odnose Izraela s Njemačkom i EU-om koje nisu slijedile Washington. Povlačenje SAD-a iz nuklearnog sporazuma s Iranom pak,  prijeti propašću desetaka milijardi eura vrijednih ugovorenih poslova njemačkih i europskih tvrtki u Iranu koje bi se mogle naći pod režimom američkih sankcija.
 
Sve to već polako prerasta u kontinuirani sukob  Washingtona s Berlinom, Parizom i Bruxellesom. Čak se niti na najvišim razinama političkog odlučivanja i diplomacije više ne biraju riječi pri međusobnim optužbama. Tako sredinom svibnja američki predsjednik Trump izjavljuje: “Europska unija se ponaša bezobzirno prema SAD-u i našim radnicima. Prošle godine imali smo tako manjak u trgovini s 28 članica EU-a u iznosu od 151 milijarde dolara. Zato neka me nazivaju kakvim god žele pogrdnim imenima ali to više ne će biti moguće.“
 
Nešto ranije, predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk žestoko je udario po američkoj politici: “Danas svjedočimo novom fenomenu – hirovitom ponašanju američke administracije uz potpunu  odsutnost uvažavanja interesa drugih. Sudeći prema  najnovijim odlukama predsjednika Trumpa opravdano će mnogi reći – s takvim prijateljima tko treba neprijatelje.“ Francuski predsjednik Emmanuel Macron sa svečanosti primanja nagrade Karla Velikoga poručuje u Aachenu: “Nemojmo biti slabi, uzmimo sudbinu u svoje ruke“, a njemačkoj kancelarki Merkel šalje poruku „nemojte čekati, djelujte odmah“, pozivajući na žurnu i  zajedničku  reakciju Njemačke i EU prema američkim pritiscima i diktatima. Nešto kasnije Merkel otvoreno izjavljuje da se na američku zaštitu više teško može računati i da bi u okolnostima prijetećeg trgovinskog i ekonomskog rata s transatlantskim partnerom EU-a trebala „preuzeti stvari u svoje ruke“. Glede američkog povlačenja iz anuklearnog sporazuma s Iranom Merkel praktički optužuje svoje američke saveznike za rušenje međunarodnog poretka, kada kaže: „Ne može se tek tako otkazati sporazum s Iranom oko kojeg se pregovaralo 12 godina i koji je u Vijeću sigurnosti UN-a usvojen jednoglasno. Time se krši povjerenje u međunarodni poredak.“  Vodeći europski političari u naraslim  tenzijama prepoznaju trenutak kada je Europa na raskrižju – hoće li postati podređena američkim interesima ili će se razviti do statusa globalnog igrača.
 
Tako Donald Tusk kazuje: „Nesumnjivo, u ovoj novoj globalnoj igri koja se odvija pred našim očima izbor Europe je biti jedan od vodećih igrača, ili samo piun. Ovo je jedina realna alternativa. Da bi postala subjekt globalne politike, a ne njezin objekt, Europa mora biti ujedinjena ekonomski, politički i vojno kao nikada ranije. Jednostavno rečeno – ili smo zajedno ili nas neće biti. EU i SAD su partneri i saveznici pa se nametanje američkih carinskih barijera ne može opravdavati interesima nacionalne sigurnosti SAD-a. Apsurdno je i pomisliti da Europska unija može biti sigurnosna prijetnja SAD-u. Očito neki drugi razlozi su iza ovakovoga ponašanja.“ Francuski predsjednik Macron također konstatira kako je Europa došla do trenutka kada će prerasti u globalnu silu, ili, u suprotnom, krenuti prema svojoj propasti. Macron navodi: „Ako prihvatimo da druge velike sile, uključujući i naše saveznike odlučuju o našim opcijama i bitno utječu na naše odluke, tada nismo više suvereni i ne možemo biti vjerodostojni. Pred nama je velika prijetnja pa se postavlja pitanje, hoćemo li pristati na nametanje interesa drugih ili ćemo se izboriti za ono što je dobro za sve nas i europski suverenitet.“
 
Eskalaciji napetosti svakako je najviše pridonijelo američko povlačenje iz nuklearnog sporazuma s Iranom i jačanje sankcija prema Iranu, jer je sporazum za njemačko i europska gospodarstva u toj zemlji otvorio milijarde dolara vrijedne poslove od kojih su mnogi već ugovoreni bilo u obliku preliminara ili konačnog ugovora. Najveće poslove, dakako preuzelo je najmoćnije gospodarstvo EU-a – njemačko.
 
Njemačka je tako 2015. godine, samo nekoliko dana nakon potpisivanja nuklearnog  sporazuma, prema Iranu pokrenula neviđenu diplomatsku i gospodarsku ofanzivu . Tadašnji njemački ministar  gospodarstva Sigmar Gabriel odmah je s delegacijom Volkswagena sletio u Teheran, a sljedećih mjeseci uslijedili su posjeti oko 200 predstavnika njemačkih tvrtki i političara, uključno ministra gospodarstva pokrajine Baden-Württemberg Nilsa Schmida, ministra gospodarstva pokrajine Donje Saske Olafa Liesa. Jedna od najvećih njemačkih  vanjskotrgovinskih udruga „Der Nah-und Mittel-Ost Verein e.V.“ ili NUMOV (engl. German Near and Middle East Association) organizirala je „Iran Forum“ za iranske i njemačke poslovne partnere na visokoj razini, uz posredovanje njemačkog Ministarstva vanjskih poslova i sudjelovanje  njemačke pregovaračice nuklearnih pregovora  s Iranom, Helge Schmid. Fokus nije ostao samo na trgovini, nego se razgovaralo i o ulaganjima, jer iranska vlada pokušava povećati udio privatnog vlasništva u gospodarstvu, koje je još uvijek u 80 postotnom vlasništvu države i vjerskih zaklada. Već u studenom 2015. godine tadašnja ministrica gospodarstva pokrajine Bavarske,  Ilse Aigner u Teheranu je otvorila predstavništvo Bavarske poslovne udruge vbw (Verbände vbw – Vereinigung der Bayerischen Wirtschaft e. V.)., kojom prigodom je izvršni ravnatelj  vbw-a  Bertram Brossardt naglasio kako je „Iran ulaz u ekonomsku zonu koja obuhvaća prekograničnu populaciju od 400 milijuna ljudi“ i upozorio da je njemačkim tvrtkama žurno potrebna još jača politička potpora njemačke države i EU-a, jer američka konkurencija prisutna u Iranu pokazuje opasnu razinu nezadovoljstva njemačkom i europskom aktivnošću. Brossardt je dobro predvidio jačanje američkog  nezadovoljstva činjenicom  da većinu poslova u Iranu preuzimaju europske tvrtke a ne američke, kako je nesposobna administracija predsjednika Obame tko zna iz kojeg iracionalnog razloga očekivala.
 
Iran je tada lukavo igrao na sklapanje unosnih poslova upravo s njemačkim i europskim tvrtkma, jer je znao kako će u slučaju propasti sporazuma i nametanja novih američkih sankcija njemačka i europska politika odlučno spašavati svoje poslove i ekonomske interese, što će pak narušiti, ako ne i potpuno onemogučiti jedinstveni nastup Zapada prema Iranu, i Teheranu dati veći manevarski prostor. To se upravo i događa. EU i Njemačka pod svaku cijenu pokušavaju održati na životu nuklerni sporazum.
 
Početkom svibnja 2016. godine Sigmar Gabriel ponovo je posjetio Teheran i prvi prelimnarni ugovori za njemačke tvrtke već su bili na stolu. Tako je, primjerice, „Siemens“ ugovorio posao elektrifikacije željezničke pruge između Teherana i Mashara i izgradnju  željezničke pruge  velike brzine od Teherana do Isfahana. Za iranske željeznice Siemens je ugovorio isporuku  500 lokomotiva, a u  suradnji s iranskom „Mapna Group“ dogovorio  je i proizvodnju  plinskih turbina i sudjelovanje  u modernizaciji kompletne iranske elektrodistribucije.
 
No veliko je pitanje mogu li Njemačka i Europska unija uopće sebi dozvoliti sukob sa SAD-om, koji je za njih najveće izvozno tržište i ne bi li tako sebi nanjeli još veću štetu od one koju mogu pretrpjeti gubitkom ili prigušivanjem poslova s Iranom. Pitanje je kako parirati američkoj politici na globalnom planu i istovremeno održati svoje interese koji proizlaze iz suradnje sa SAD-om. Nasuprot  žustrim pozivima na aktivnu obranu od američke politike, iz njemačkih i europskih institucija stižu smireniji tonovi. Njemački ministar gospodarstva i poslovni krugovi upozoravaju kako je jačanje sukoba s Washingtonom vrlo rizično za njemački prosperitet,  jer su SAD najveće tržište njemačkih tvrtki i najvažnija investicijska destinacija. Njemački ministar gospodarstva Peter Altmaier upozorava: “Nemamo pravnog sredstva za zaštitu ili oslobađanje njemačkih tvrtki od sankcija američke vlade prema Iranu čiji bi sekundarni efekti zahvatili i uključene  njemačake tvrtke, poglavito kada je riječ o tvrtkama koje su u poslovnim odnosima s američkim tvrtkama. U najboljem slučaju možemo pružiti savjetodavne usluge našim tvrtkama.“ Izvjesno je da bi njemačko gospodarstvo, odnosno tvrtke uključene u poslove s Iranom  preživjele američke sankcije ali bi pretrpjele znatne gubitke. Tako je, primjerice, njemačka Commerzbank 2015. godine morala platiti kaznu od 1,45 milijardi eura zbog olakšavanja financiranja poslovanja s Iranom.
 
Poslovni krugovi, za razliku od vrhova političke vlasti i geostratega, ulaze u dublju financijsku analizu i zaključuju kako njemačke tvrtke koje imaju ugovorene poslove u Iranu imaju višestruko veće poslove na američkom tržištu koji im donose redovitu godišnju dobit. Tako bi, primjerice, Siemens od ugovorenih  poslova modernizacije iranske željezničke mreže i proizvodnje plinskih turbina mogao očekivati više milijardi dolara. No istovremeno taj isti Siemens u SAD-u godišnje zaradi 24 milijarde dolara. Ne postoji nikakav realni  interes da zbog natezanja njemačke politike s SAD-om  oko Irana,  koncern  Siemens ugrozi svoj redoviti  godišnji priljev profita iz SAD-a. Tvrtka Henkel Corp. sa sjedištem u Dusseldorfu  javno je objavila svoju analizu prema kojoj  njezino poslovanje s Iranom čini svega 1 posto ukupnog prihoda, odnosno svega 25 posto prometa tvrtke i 20 posto zarade od poslovanja u SAD-u. I ostale njemačke tvrtke su u sličnoj situaciji. Za njih je tržište SAD-a najvažnije. Prošle godine su njemačke tvrtke na američko tržište isporučile robu u vrijednosti od oko 112 milijardi eura, uzrokujući time suficit u trgovinskoj bilanci sa SAD-om od 51 milijardu eura. Njemačke izravne investicije dosegle su iznos od 260 milijardi dolara. Njemačko gospodarstvo tako se našlo  u svojevrsnoj  zamci koju je nesvjesno postavilo samo sebi i otvorilo bokove američkim ucjenama.
 
Nasuprot takvim procjenama gospodarskih krugova njemačka politika prisiljena je  pri kreiranju  politike i nastupa prema SAD-u uzimati u obzir širu geopolitičku sliku. Pri tom joj potporu i poticaj pružaju  vodeći njemački geopolitički think-tankovi i geostrateški analitičari. Tako njemački Institut  za međunarodne odnose i sigurnosne odnose (Stiftung Wissenschaft und Politik-SWP) zaključuje: „Europska unija treba djelovati jedinstveno i ne bi trebala zazirati od sukoba sa SAD-om, čak iako bi odlučni pristup EU-u najvjerojatnije izazvao teški sukob s neizvjesnim ishodom… Iako povećanje transatalnske napetosti nije poželjno,  EU ne smije bježati od konfrontacije jer bi Trumpova politika oštetila vjerodostojnost EU. Stoga je nužno inzistirati na neovisnoj politici prema Iranu.“ Drugim riječima SWP ima stav kako je riječ ne samo o gospodarskom sukobu nego i o sučeljavanju na geopolitičkoj razini. Ukoliko Njemačka i EU popuste američkim pritiscima u ovome trenutku, veliko je pitanje hoće li u bliskoj budućnosti ponovo biti u situaciji uzdići sebe na razinu globalnog svjetskog igrača. SWP očito smatra kako je nastupio pogodan trenutak za promicanje EU na tu razinu, a da povlačenje pod američkim pritiskom znači zatvaranje putova EU prema globalnom utjecaju. Inače, SWP je geopolitički think-tank koji ima savjetodavnu funkciju za njemački parlament i saveznu vladu u vanjskim i sigurnosnim poslovima. Njegov utjecaj je važan i u strukturama EU i NATO-a.
Nasuprot tome, njemački ministar gospodarstva Altmaier, iza kojega stoje gospodarski krugovi, smatra kako je geopolitičko nadmetanje sa SAD-om, sada koncentrirano oko iranskog nuklearnog sporazuma, sklizak teren koji može voditi samo tome da se Njemačka i EU u konfrontaciji sa SAD-om sve više približavaju Rusiji i Kini, što je prema njemu apsurdno. Altmaier upozorava: „SAD su i dalje ne samo naš najbliži NATO saveznik nego i stabilni  poslovni partner Europe i Njemačke. Zato bi trebalo ublažiti retoriku i izbjegavati ishitrene poteze.“
 
U takvom škripcu isprepletenih gospodarskih  i geopolitičkih interesa trenutno se nalazi njemačka politika i cijeli EU. Velika je mogućnost da će na kraju prevladati  aktualni  gospodarski  interesi na štetu dugoročnih geopolitičkih vizija – prerastanja EU-a u globalnog subjekta međunarodnih odnosa. I sada, u trenucima kada američka politika uvodi carine na uvoz čelika i aluminija i oštrih europskih reakcija, ipak se može očekivati kako će se, zbog ukupnosti europskih interesa prema SAD-u, njemačka i europska politika ipak na kraju prilagoditi Washingtonu. Europa je u svakom slučaju već dugo na raskrižju ptova prema još većoj podložnosti američkoj politici i razvoju vlastite globalne moći. Teško će se moći oduprijeti američkoj nadmoći ali, s druge strane, nalazi se u situaciji kada se cijela struktura EU više ne može održavati na mjestu u hladnom pogonu. Mora krenuti naprijed ili će se početi raspadati. To je klasičan problem svih geopolitičkih konstrukcija koje se stvaraju na imperijalnim temeljima. EU u svojoj je biti takva tvorevina i ne može izbjeći povijesno dokazanu  dinamiku imperijalnog razvoja.
 

Mario Stefanov, https://geopolitika.news/analize/mario-stefanov-njemacka-u-procjepu-svojih-i-americkih-interesa/

Europskoj uniji je samo još nedostajala populistička ekipa iz Italije

 
 
Još se ne zna koliko će preskupih obećanja novopečeni vlastodršci u Italiji zaista ispuniti. Bruxelles čekaju nemirna vremena jer će Conteova vlada tražiti dozvolu za razdragano trošenje posuđenog, smatra Barbara Wesel.
https://www.corrierequotidiano.it/sites/default/files/2018-06/salvinimigranti.jpg
Pri formiranju talijanske Vlade prevagnuo je princip bolje vrabac u ruci nego golub na grani. Mateo Salvini, promućurni strateg desničarske Lege, dugo je oklijevao i nadao se novim izborima. Njegova popularnost rasla je munjevitom brzinom te mu je bila bliska ideja da pojača izborni rezultat. Na kraju je prevladao oprez i on je pristao na brak iz računa s Pokretom pet zvijezda – i to po drugi put. Bilo bi čudo ukoliko novi premijer Giuseppe Conte bude više od marionete u rukama šefova dvije koalicijske stranke. Nepoznati profesor prava nema uporište ni u Legi ni u Pet zvijezda, njegova moć je posuđena. Conte je odabran kako bi bio slaba figura – šef vlade koji će morati pozvati dva stranačka stožera prije nego što nešto dogovori s kolegicom Merkel ili Macronom.
 
U tom stilu se dalje redaju imena neiskusnih u Vladi od kojih gotovo nitko ranije nije vodio ni općinsku upravu a kamoli obnašao neku višu političku funkciju. Novi ministar financija je do sada nepoznati profesor ekonomije, bez ikakvog iskustva u politici. Kada je njegovo ime priopćeno, novinari su ga grozničavo počeli guglati. Među prvim saznanjima čuje se da Giovanni Tria nije protivnik eura. Čitava Vlada se sastoji od početnika, s izuzetkom novog ministra vanjskih poslova Enzo Moavero Milanesija koji ima zavidnu karijeru u Europskoj komisiji, Europskom sudu i talijanskim vladama. To vladi u očima birača daje dodatnu vjerodostojnost jer među standarde populista spada i bijes protiv navodnog establišmenta. Ali, kako se vidi na primjeru gradonačelnice Rima koja dolazi iz Pet zvijezda i u glavnom gradu ne uspijeva učiniti baš ništa, vršenje vlasti zahtjeva više od krupnih riječi i nekoliko dobrih namjera.
Novčani pokloni koje je nemoguće financirati
 
Program braka između dvije ideološki nespojive stranke sastoji se prije svega u poklonima svojim biračima koji se ne mogu platiti iz proračuna. Tako su nestrpljivi u želji za promjenama, da dovedu nove ljude u politiku, da su zaboravili računati. Takozvani Flat-Tax – ista poreska stopa za sve – kojim vođa Lege Salvini želi usrećiti svoje pristalice, zapravo će državu koštati milijarde, a građane rasteretiti tek ako zarađuju više od 30.000 eura godišnje. Obični, jednostavni građani kakvi su pretežno glasali za populiste zapravo će plaćati više nego do sada.
 
Osnovni prihod koji su Pet zvijezda obećale siromašnima s juga zemlje je nadoknada za socijalno osiguranje koje je u Italiji već desetljećima manjkavo. Nažalost država za to nema novca. Ogromne rupe koje će spomenute dvije mjere otvoriti u državnoj blagajni ne mogu se zakrpati nagomilavanjem dugova. Uopće, osnovna ekonomska ideja nove vlade je u trenutnom stanju u svijetu dovedena u pitanje: može li Italija zaista smanjiti državni dug tako što će više trošiti? Veliki broj ekonomskih stručnjaka zastupa ovo učenje. Ali kako trenutno Donald Trump guši globalnu konjunkturu, teško je predvidjeti kako će se Italija izvući iz vira u koji je upala.
 
Europskoj uniji je samo još nedostajala populistička ekipa iz Italije. Jedva da je prebrođena grčka kriza, nailazi sljedeća, daleko veća prijetnja po zonu eura. Italija je ekonomski deset puta veća od Grčke. Ako Rim bude krenuo k državnom bankrotu, lom na financijskim tržištima bi mogao sa sobom povući cijelu zajedničku valutu. Još se ne zna koliko će preskupih obećanja novajlije u Italiji zaista i ispuniti. U svakom slučaju Bruxelles čekaju nemirna vremena jer će Conteova vlada tražiti dozvolu kako bi razdragano trošila posuđeno. Tu dozvolu EU ne može dati jer bi krah bio neizbježan.
 
I na drugim poljima će sa ovim Talijanima biti samo svađe. Salvinijeve tirade o razdvajanju rasa u vlakovima pokazuju ekstremno desničarski, rasistički svjetonazor. Ako kao ministar unutarnjih poslova natjera migrante u ograđene kampove, u Italiji će prvo izbiti grčevita borba za ljudska prava. Nepoznanica je zašto više lijevo usmjereni Pokret pet zvijezda trpi Salvinijevu demagogiju i planove. I još jedno: populisti u Rimu uvjeravaju ljude da je Njemačka kriva za talijansku krizu. To je zlonamjerna glupost. Statističko prosječno blagostanje po glavi stanovnika je u Italiji više nego u Njemačkoj. No Italija ima ogroman problem sa raspodjelom bogatstva. Pogledajte, dragi Talijani, u svoje dvorište i ne pripisujte drugima kaos, korupciju, nerad, aljkavost i sve ostalo što koči vašu lijepu zemlju. Osim toga važi: Avanti diletanti!
 

Barbara Wesel, http://www.dw.com/hr/avanti-diletanti/a-44049378

Od »Sjeverne Makedonije« do gubitka suvereniteta

 
 
Konačno su makedonske i grčke aktualne vlasti postigle dogovor o imenu Makedonije: zvat će se Sjeverna Makedonija. Dogovorili su se Zoran Zaev i Alexis Tsipras. Smjet će im ostati jezik, makedonski, bogme i konj, navodno najveći u Europi, s konjanikom koji će se zvati kako se zvao i što jest – Aleksandar Makedonski. Bit će simbol grčko-makedonskog (sjevernog?) prijateljstva. Ime zračne luke (Aleksandar Veliki) i autoceste već je promijenjeno. Informaciju o tome makedonski predsjednik Georgi Ivanov nije htio ni poslušati, a kamo li će, kaže, promjenu prihvatiti, potpisati. Odbija ju i značajan dio Makedonaca, uglavnom simpatizera VMRO-DPMNE ili domoljubnijih, no nejasno je koliki su oni postotak od ukupnog broja Makedonaca.
http://www.lastampa.it/rf/image_lowres/Pub/p4/2018/06/12/Esteri/Foto/RitagliWeb/1e00cdde-6e69-11e8-b428-a41bb8577be9_2018-06-12T174533Z_1677650684_RC19FD771490_RTRMADP_3_GREECE-MACEDONIA-DISPUTE-kU6H-U11101344653708iyD-1024x576%40LaStampa.it.JPG
Prihvaćaju ju makedonski Albanci, a za njih je opet nejasno koliko ih je u Makedoniji i koliko ih ima pravo glasa (doseljavanje s Kosova, dugo nema popisa stanovništva...). Ne prihvaćaju ju ni grčki desničari-stranka Novi Grci Panosa Kamenosa, ministra obrane, a oni su Tsiprasov koalicijski partner. Bugarska aktualna vlast, koja predsjeda EU-om, vjerojatno ju prihvaća s knedlom u grlu, jer ju pozdravlja „Bruxelles“. Nejasno je kako će se dogovor provesti samo ratifikacijom u parlamentima, ratifikacijama a zatim referendumima u Makedoniji i Grčkoj. Referendumom samo u Makedoniji. Ratifikaciju u Sobranju trenutno Zaev može provesti, ali onda se postavlja i pitanje promjene makedonskog ustava što će sigurno ići teže. Što je s Tsiprasom, no ako je politika „umijeće mogućeg“ često je, a možda i češće “zbivanje nemogućeg“ (vidi pod koalicija HDZ-HNS) pa pretpostavimo da dogovor prođe i u Grčkoj. Kad je makedonski referendum u pitanju navodno postoji mogućnost kako bi on mogao biti „anketni“, neobvezujući. Koliko sam uspio doznati u EU-u je zasad protiv samo Viktor Orbán koji ustrajno podržava Georgi Ivanova.
 
Ime Makedonije samo je virtualno bojno polje
 
Kad promatram ponašanje suvremenih Grka odavno sumnjam kako su stari Grci uopće i postojali, a ako jesu, što su onda od njih baštinili kroz milenije da bi se mogli smatrati njihovim nasljednicima. Samo uvjerenje kako su oko njih sve sami barbari. Inače Filip Makedonski i dakako sin nisu bili „Grci“ (Atika, Peloponez, Atenjani, Spartanci…) već Makedonci, a suvremenici su ih smatrali barbarima i osvajačima. Grčko inzistiranje na „grčkosti“ (staroj) Aleksandra Makedonskog poprilično je neutemeljeno. Evo nekih primjera: ruska carica Katarina Velika nije bila Ruskinja, britanska dinastija je istih „korijena“, Napoleon nije Francuz, Staljin, pa ni Lenjin nisu bili Rusi, Hitler nije bio Nijemac, Milošević nije bio ni Srbin ni Srbijanac… Činjenica je kako je dio primjera iz povijesnog doba kad nacije u modernom smislu nisu bile formirane (a u postmodernom traje njihovo „rasformiranje“, pače rastakanje, osobito tzv. malih). Aleksandar Makedonski je iz tog doba.
 
Vjerojatnost da bi Makedonci (sad sjeverni) samo zbog imena i njime „naoružani“ mogli atakirati na od njih etnički očišćenu tzv. Egejsku Makedoniju, dakle da bi mali narod mogao napasti daleko većega, naročito u današnjim geopolitičkim okolnostima, ravna je nuli. Čemu onda toliko masovno i uporno nacionalističko nastojanje na promjeni imena susjedne, male države? Osim što je to tipična narodna „zabava“, odvraćanje od pravih problema, uvjerenja sam kako Grci kad prosvjeduju protiv Makedonije, Makedonaca, imena ustvari misle na Turke i Tursku pa im je Makedonija samo neka vrsta „ispusnog ventila“. Na njih Grke i Grčku novi sultan itekako misli, na grčke otoke uz obalu Turske, na neriješeno ciparsko pitanje, a tamo negdje je navodno i nafta… Ako ima ambicija u Bosni (Bakir Izetbegović ga naziva „Božjim poslanikom“) kako ih ne bi imao u Grčkoj. Tko li bi ju branio - vjerojatno „car“.
 
Makedonsko pitanje je izuzetno kompleksno, zapravo ime je samo „bojno polje“, a još bi u igru trebalo uvesti Kinu (put svile, željeznica od Soluna do Budimpešte, kanal Solun-Singidunum…), Rusiju, zatim i manje susjedne igrače Albaniju, Bugarsku pa i Srbiju. Situacija trenutno pomalo paradoksalno govori i sljedeće: Albanci imaju skoro tri države; Albaniju i Kosovo, koje su odnedavno u carinskoj uniji i dio suvereniteta Makedonije (jezik u službenoj uporabi primjerice). Makedonci bi pak imali skoro tri pokrajine: Sjevernu Makedoniju (Vardarska), Egejsku Makedonije i Pirinsku Makedoniji (četvrtu, Ristovačku, pripojio je Blagoje Nešović Srbiji 1945.). U dvije (tri) su nepriznati kao nacija, a u trećoj… Pisali smo o ovoj temi ovdje više puta pa još samo pokušaj odgovora na pitanje: Kako će proći ovo sa „Sjevernom Makedonijom“? Pretpostavljam ovako, igrajući se malo vidovnjaka, iako se plašim kako se ni Baba Vanga ne bi snašla: makedonsko Sobranje će ratificirati promjenu imena, predsjednik Ivanov će to jednom odbiti potpisati, no u drugom izglasavanju njegov potpis više nije potreban. Zatim će Grčka skinuti veto na ulazak u NATO i početak pregovora s EU-om. Brzo će se odviti primanje Makedonije u NATO i početi pristupni pregovori s EU-om. Kad se sve to „zakuha“ i krene ime više ne će biti važno.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Utorak, 25/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 964 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević