Get Adobe Flash player
Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Političari misle o izborima, ja kao državnica mislim o budućim...

Smišljeni napad na Predsjednicu

Smišljeni napad na Predsjednicu

Puno je nedobronamjernih koji su sudjelovali u pripremi dočeka...

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Nakon što je Vučićeva propagandna bagra otišla u Srbiju...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Umjesto pozitivne, nad Hrvatima u Srbiji, nastavljena negativna izborna...

Hrvatska naspram Srbiji danas

Hrvatska naspram Srbiji danas

Nadam se da će se Srbi u budućnosti odreći...

  • Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:43
  • Smišljeni napad na Predsjednicu

    Smišljeni napad na Predsjednicu

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:36
  • Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    četvrtak, 15. veljače 2018. 19:29
  • Previše glume, teatralnosti, patetike...

    Previše glume, teatralnosti, patetike...

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:32
  • Hrvatska naspram Srbiji danas

    Hrvatska naspram Srbiji danas

    srijeda, 14. veljače 2018. 12:38

Kako fluktuacije cijena 'crnog zlata' utječu na političko-ekonomsku sliku svijeta

 
 
Promjene u cijeni nafte povezane su sa svjetskom ekonomijom, i često se gledaju kao uzrok inflacije i recesije. Uzrok porastu cijena nafte na svjetskom tržištu od kraja Drugog svjetskog rata do danas ponajviše su politički konflikti kao i zakon ponude i potražnje. Naravno, nafta je moćno političko i ekonomsko sredstvo koje se koristi za ostvarivanje geopolitičkih i geoekonomskih interesa. Nakon 1945. u svijetu je počelo razdoblje obnove gospodarstva i rasta životnog standarda te se počela razvijati autoindustrija. Povećana potražnja za naftnim derivatima iznenadila je naftnu industriju koja nije bila spremna istovremeno odgovoriti na zahtjeve tržišta, što je povuklo za sobom povećanje cijene sirove nafte. Između 1947. i 1948. dogodilo se povećanje s 19 na 25 dolara po barelu nafte. 1950-ih Iran je nacionalizirao svoju naftnu industriju što je rezultiralo blokadom od SAD-a i Britanije. Bojkot Irana je izazvao nedostatak sirove nafte na mjesečnoj bazi i nedostatak je izazvao brojna ograničenja u svakodnevnom korištenju naftnih prerađevina. Kanada je zabranila sve privatne letove u državi dok je Britanija naredila smanjenje civilnih letova.
http://www.nakilat.com.qa/App_Themes/Nakilat/Images/Charterers.png
Sueska kriza 1956. uskratila je svijet opskrbom nafte što je diglo cijenu tijekom jedne godine s 24 na 26 dolara za barel. 1960. Organization of the Petrolium Exporting Countries organizira udruženje nazvano simbolički "sedam sestara". OPEC je udruženje koje je ujedinilo sedam globalnih proizvođača sirove nafte u jedno udruženje. U početku se udruženje sastajalo od Saudijske Arabije, Kuvajta, Iraka, Irana, Venezuele da bi se kasnije pridružio Katar, Libija, Ujedinjeni Emirati, Alžir i Nigerija. Početku djelovanja OPEC-a, sam OPEC nije bio svjestan svoje geopolitičke moći i vodio se strategijom koja bi mu trebala osigurati zaštitu od prevelike eksploatacije nafte. Među prvim strategijama se navodi i strategija za zaštitu od korporacijskog i kapitalnog iskorištavanja OPEC-a. Kroz povijest OPEC počinje jačati svoju geopolitički položaj i tako lagano počinje koristiti naftu kao svoje osnovno sredstvo za postizanje ciljeva na geopolitičkoj sceni. Udruženje je stabiliziralo cijenu i opskrbu na tržištu ali i lagano smanjilo cijenu tijekom šezdesetih.
 
Između 1973. i 1977. cijene nafte skočile su s 19 na 51 dolar po barelu zahvaljujući ratu Izraela i arapskih država. OPEC je uveo embargo na izvoz sirove nafte. Embargo je pogađao zemlje koje su odlučile pomoći Izraelu. Embargo je za sobom povukao pomanjkanje sirove nafte na svjetskom tržištu. Iranska revolucija 1978.-1979. stvorila je novu krizu koja je povećala cijene nafte na 98 dolara po barelu 1980. Iransko-irački rat smanjio je proizvodnju sirove nafte u obje države, a samim time i smanjio proizvodnju i ponudu sirove nafte za 6% na svjetskom tržištu. Od 1978. do 1981. najviša cijena je iznosila 115.34 dolara za barel.
 
Rat Irana i Iraka trajao je dugo tijekom osamdesetih ali se proizvodnja nafte u tim državama počela oporavljati. Tih godina svjetska potrošnja nafte značajno se smanjila. Saudijska Arabija je zbog niske cijene smanjila proizvodnju sirove nafte kako bi održala cijenu na sebi prihvatljivoj razini ali ni smanjenje proizvodnje za 25% nije uspjelo održati veću cijenu nafte. Na tržištu se pojavljuju proizvođači sirove nafte koji do tada nisu imali veliki tržišni udio ali sa svojom povećanom ponudom rušili su cijenu. Ovdje se misli na Venezuelu, Nigeriju, Meksiko i Rusiju, koje s povećanjem ponude stvaraju prezasićenost na tržištu. Monopolistički slom OPEC-a donio je tržišno formiranje cijena na naftnom tržištu. Tržište je zbog smanjenje potražnje za naftom u odnosu na ponuđenu količinu nafte, u danom periodu snizilo cijenu nafte. Između 1981. i 1986. dogodio se pad cijene s 103 na 27 dolara po barelu nafte.
 
Zbog vrlo niske cijene nafte proizvođači iz Amerike počinu osjećati posljedice zbog prejeftine nafte. Američki proizvođači sirove nafte počinju koristiti naziv "naftni šok. Amerika je prihvatila probleme koji su se stvorili kod domaćih naftnih proizvođača, ali cijena tih problema bila je zanemariva u odnosu na američki geopolitički cilj: zadržati nestabilnost u arapskom svijetu i tako odgoditi mir, stabilnost i dogovor arapskog svijeta. Mir na Bliskom istoku negativno bi djelovao na američku mogućnost utjecaja na tamošnje prilike kao i mogućnosti da manipuliraju cijenama nafte.
 
Zaljevski rat 1991. odnosno američka intervencija protiv Iraka bili su dio geopolitičke strategije kako bi se stabilizirale cijene nafte na svjetskom tržištu, što je u konačnici i uspjelo. Koalicija država predvođenja SAD-a ukazuje na to da su mnoge države spremne na koalicije i na kompromisna udruživanja, kako bi si osigurale jeftiniju naftu. Koalicija prvi puta u povijesti koristi svoju udruženu i geopolitičku moć u svrhu korigiranja tadašnjih cijena nafte. Irak se povlači nakon američke vojne akcije iz Kuvajta. Zbrajanjem iračke i kuvajtske proizvodnje sirove nafte dolazi se do podatka koji ukazuje na to da navedene zemlje u danom periodu zajedno proizvode 9% ukupno dostupne sirove nafte na svjetskom tržištu. Cijena je rasla zbog straha da će se sukob prošiti na Saudijsku Arabiju i tako izazvati veće probleme u opskrbi sa sirovom naftom. Također, usporavanje azijskih ekonomija (Azijska financijska kriza) devedesetih dovelo je po pada cijena nafte na samo 16 dolara po barelu 1998. 
Godine 1999. globalna ekonomija se ponovno vraća na razinu na kojoj je bila u pred krizno vrijeme. U vrijeme rasta ekonomija povećava se i cijena sirove nafte. 2000. imamo cijenu koja iznosi 46.75 dolara po barelu sirove nafte. Nažalost rast ekonomije nije se uspio održati na duže vrijeme jer je već 2001. uočena stagnacija globalne ekonomije koja je zatim imala blagi pad. 2001. cijena sirove nafte na globalnom tržištu pala je na cijenu od 25.88 dolara za jedan barel. U ovom razdoblju uočena je velika osjetljivost cijene prema globalnoj potražnji za sirovom naftom. U kratkom vremenu vidljive su nagle oscilacije kod cijene koja je formirana prema potražnji koju definira tržište. Kako ekonomija usporava tako se i potreba za naftom smanjuje što ujedno izaziva i pad cijene dok rast ekonomije uvijek povećava potražnju za sirovom naftom i tako stvara kratke šokove na naftnom tržištu.
 
Na cijenu nafte utjecale su i američke intervencije u Afganistanu 2001. i Iraku 2003.Cijena nafte je rasla zbog ratnog stanja u Iraku, ali i burzovnog straha koji se temelji na pretpostavci da postoji mogućnost nastanka smanjene ponude nad potražnjom na tržištu sirove nafte. Kretanje vojske za sobom povlači povećanu potrošnju nafte, što destabilizira omjer ponude i potražnje. Nakon rata u Iraku postalo je jasno da Bliski istok postaje super važno geopolitičko središte. Vodeće svjetske sile sve snažnije iskazuju svoju geopolitičku moć na način da se upliću u lokalnu politiku na područjima koja su bogata energetskim sirovinama. 2000-ih je cijena nafte rasla radi rasta svjetskog gospodarstva. Od 2005. do 2008. nastavlja se stabilan rast svjetskog gospodarstva ali se ponuda nafte na svjetskom tržištu zadržava na razini od 2005. Zadržavanje proizvodnje sirove nafte na količinama koje su bile dostatne u 2005. rezultiralo je rastom cijena nafte sve do 2008. U 2008. najviša cijena sirove nafte iznosila je 147 dolara za jedan barel, to je ujedno i najviša cijena sirove nafte na svjetskom tržištu.

 

Godina 2000-ih naftne kompanije na obje strane Atlantika ostvarivale su rekordne zarade zbog visokih cijena nafte. Primjerice, naftna kompanija Royal Dutch Shell ostvarila je 2005. najveći profit u povijesti britanskih korporacija, od 22.9 milijarda USD, što je 30 posto više nego u dotad rekordnoj 2004. Najveća naftna kompanija Exxon Mobil također je ostvario rekordnih 36 milijarda USD, što je porast od 11 milijardi USD u usporedbi s 2004. Zanimljiva je usporedba s krajem 90-ih, kad se razmatrao mogući utjecaj cijene nafte niže od 15 USD po barelu na razinu investicija i otkrića u naftnoj industriji. Multinacionalne naftne kompanije ostvarivale su tad niske prihode. S obzirom na to da je za naftne kompanije u budućnosti najveća prijetnja smanjenje naftnih rezerva, većina novca neće se ulagati u povećanje globalne ponude, već na zamjenu postojećih naftnih nalazišta.
 
Različite interesne skupine nastoje iskoristiti povremene visoke cijene nafte da bi ostvarile veći prihod. Kod zemalja proizvođača nafte kao što su Rusija, Venezuela, Kina, Indija 2000-ih bio je uočljiv trend prema nacionalizaciji naftne industrije i otežavanju prodora stranih kompanija. U tome su države bile iznimno uspješne. Većina nacionalnih naftnih kompanija posluje s mekim budžetom (oslanjanje na pomoć države), uz slabije ispunjavanje ekoloških kriterija i ljudskih prava. Velike naftne kompanije iz razvijenih zemalja imaju višu tehnološku razinu u usporedbi s njime.
 
Godine 2008. pojavljuje se Svjetska financijska kriza koja je rušila financijska tržišta, raste nezaposlenost, industrijska proizvodnja pada i počinje se pojavljivati višak u ponudi sirove nafte naspram proizvedene količine. Cijena nafte pada sa 147 na 43.66 dolara po barelu. Nakon krize iz 2008. azijsko i europsko tržište se počinje sporo oporavljati u 2012., ali nedovoljno da bi se potražnja za naftom nastavila na razinama od pred kriznog stanja 2008. Od 2012. do sredine 2014. cijena nafte se kretala oko prosječne cijene sirove nafte od 97.70 dolara po barelu. U ljeto 2014. cijene nafte spustile su se na rekordno niske razine. Tadašnjom odlukom država članica OPEC-a da nafta ima fluktuaciju cijena prema tržišnom odnosu ponude i potražnje, došlo je do preobrata nafte iz političke u ekonomsku robu, gdje je ponuda jednostavno premašila potražnju. Iako globalna potražnja za naftom neprestano raste, ona ipak raste u pola od rasta ponude. Do sredine 2014. globalna potražnja se počela smanjivati. U tom trenutku su mnogi očekivali da će Saudijska Arabija i ostali naftni proizvođači u OPEC-u smanjiti svoju proizvodnju kako bi se povećala cijena.
 
Ipak, to se nije dogodilo. Saudijska Arabija je zapravo povećala proizvodnju kako bi održala svoj udio na tržištu, nadajući se da će pad cijena nafte srušiti američke proizvođače, koji zahtijevaju više cijene ne bi li tako bili profitabilni. Kako je ponuda ostala postojećom, a potražnja se pokazala manjom od očekivanog, cijene su dalje padale. Američki naftaši su se pokazali više nego prilagodljivim niskim cijenama nafte nego što su Saudijci mislili. Naftne kompanije su smanjile troškove i povećale proizvodnju kako bi nastavili s ponudom svoje nafte. Irak je skoro udvostručio proizvodnju od 2014., kako se počeo lagano oporavljati od sukoba. Dakle pad cijena nafta koji se dogodio 2014. rezultat je povećane proizvodnje nafte u SAD-u, manje potražnje za naftom u razvijenim zemljama i zastoja kineskog gospodarstva. U veljači 2016. cijena barela bila je ispod 30 dolara što je pad od skoro 75% u odnosu na sredinu 2014. Požari u Kanadi, napadi u Nigeriji, problemi sa Zika virusom u Venezueli doveli su do poteškoća s opskrbom nafte pa je sredinom svibnja 2016. cijena barela porasla na 48.41 dolar po barelu što je bio rekord u posljednjih sedam mjeseci. Članice OPEC-a su se 30. studenog dogovorile o zamrzavanju outputa nafte prvi put nakon 2008. dok su cijene nafte iznosile oko 50 dolara. Usprkos dogovoru o smanjenju outputa u svibnju cijene su pale 45 dolara po barelu. Kroz cijelu 2017. cijene nafte kretale su se oko 50 dolara usprkos uraganu Harveyu i političkim nemirima na Bliskom istoku. Krajem studenog 2017. cijene su skočile na 59 dolara po barelu zbog zatvaranja naftovoda Keystone i rasta optimizma u vezi proširenja dogovora OPEC-a o ograničavanju proizvodnje nafte.
 
Niske cijene nafte imaju različite učinke diljem svijeta. Vozači u SAD-u, Europi, i drugdje to osjećaju, jer je benzin vrlo jeftin, što daje potrošačima veću mogućnost trošenja novca na druge proizvode i usluge. Naftni proizvođači Rusija i Saudijska Arabija, međutim, muku muče s ravnotežom u svojim proračunima. Takve države postaju manje neovisne i prisiljene su na suradnju s drugim državama i postaju ovise o stranim investicijama. Same naftne kompanije postaju siromašnije.Ukoliko se aktualne relativno niske cijene nafte ne povećaju OPEC-ove članice bit će prisiljene na značajne rezove u financijskom poslovanju. Niske cijene nafte osamdesetih pridonijele su raspadu SSSR-a. Niske cijene mogu prouzročiti unutarnje nemire i sukobe u nekoj državi. Naravno da velikim državama uvoznicama nafte poput Japana, Indije i Kine one odgovaraju.
 
S druge strane, visoke cijene nafte idu ruku pod ruku s visokim stopama ekonomskog razvoja. Visoke cijene pogoduju zemljama izvoznicama nafte a nisu prednost za zemlje uvoznice iako šteta nije velika kao što se prije mislilo. Visoke cijene nafte izlažu svjetsko gospodarstvo mogućnostima inflacije i recesije. Sve ostale cijene rastu poput cijena hrane, transporta i drugih materijala a plaće ne rastu. Zapošljavanje u naftnim kompanijama može se povećati ali često to i nije slučaj. Mnoge tvrtke su prisiljene bankrotirati zbog visokih cijena. Visoke cijene negativno utječu na državne proračune jer mnoge tvrtke propadnu pa država treba više izdvajati za nezaposlene a i svi državni troškovi: npr. održavanja infrastrukture su veći. Fluktuacije cijena nafte mač su s dvije oštrice i moćno političko i ekonomsko oružje. 
 
Izvori:
 
Engdahl, F.W.: Stoljeće rata, Agram, Zagreb, 2004.
https://www.bloomberg.com/news/articles/2002-01-27/how-the-islamic-world-lost-its-edge
https://www.forbes.com
https://www.investopedia.com
https://www.washingtonpost.com
https://www.rt.com
http://www.opec.org/opec_web/en/
https://ourfiniteworld.com/2013/01/17/ten-reasons-why-high-oil-prices-are-a-problem/
 

Matija Šerić

Energija je ruska droga o kojoj i mi postajemo ovisni

 
 
Političko hrvanje oko baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2 bliži se svom kraju. Taj bi plin povećao ovisnost zapadne Europe o Moskvi, dok je se istočna Europa postupno oslobađa. U Europi se trenutno odvija „Great Game“. Velikom igrom u 19. stoljeću se nazivala se borba između Rusije i Velike Britanije za zone utjecaja u Aziji. Ovaj put Europa je istodobno i šahovska ploča i jedan od aktera. A to čitavu stvar čini dvostruko uzbudljivom: Hoće li i može li se Europa oduprijeti nastojanjima Rusije da kontinent još u većoj mjeri učini ovisnim o sebi?
http://nato.md/wp-content/uploads/2017/01/3349_tn718.jpg
Igra, koja upravo ulazi u svoju završnu fazu, vodi se oko novog plinovoda: Sjevernog toka 2. Podsjetimo se: 2005. njemački kancelar Gerhard Schröder, na samom kraju svog mandata, izborio se za prvi baltički plinovod za što je nedugo nakon toga nagrađen dobro plaćenim poslom na projektu Sjeverni tok. Umjesto da se izgradi podzemni plinovod preko Poljske, postavljen je mnogo skuplji plinovod preko Baltičkog mora. Sjeverni tok 1 koristi se godinama, iako njegovi kapaciteti nikada nisu iskorišteni u potpunosti. Unatoč tome, 2018. trebalo bi se započeti s gradnjom Sjevernog toka 2. Ruski dužnosnici već su prije nekoliko godina otkrili svoje naume: strateški cilj plinovoda preko Baltičkog mora jest eliminacija Ukrajine kao tranzitne zemlje.
 
U međuvremenu, zabrinutost raste i u Danskoj, Švedskoj i Finskoj – gdje se ovih tjedana rješavaju postupci ishođenja dozvola. A negoduje i Bruxelles koji sada pokušava podmorske plinovode staviti pod svoju kontrolu pomoću europskog prava.  Pristaše Sjevernog toka ističu da se radi stabilnosti potrošnje plina u Europi stalno moraju graditi novi plinovodi. Tvorci Sjevernog toka ističu da je cilj postići diversifikaciju izvora energije. No svi plinovodi uvijek bi trebali voditi u Rusiju, preko Baltičkog mora, Crnog mora i Turske. Dakle, Sjeverni tok nikako ne može pridonijeti diverzifikaciji. Osim toga, Rusija je ionako već najveći isporučitelj, od nafte preko zemnog plina do krutih goriva, i to i Njemačkoj i Europskoj uniji u cjelini. Sjeverni tok je, dakle, suprotnost diversifikaciji. Ali zašto bismo se trebali protiviti tome da Njemačka i Europa još više plina naručuju od Rusije i da još više postanu ovisnima o današnjim vlastodršcima u Moskvi? Iz dva razloga: prvo, radi interesa Europe. I drugo radi interesa ruskog naroda.
 
Krenimo prvo s drugim: samo izvoz nafte i plina generira oko polovinu ruskih državnih prihoda. Aktualni ruski premijer Dmitrij Medvjedjev, izjavio je 2009, kada je obnašao dužnost predsjednika: „Trgovina naftom i plinom je naša droga. Akutni problemi time se mogu dobro riješiti. Ne trebamo reformu gospodarstva.“ Sjeverni tok bi trebao postati najveći raspačavač te droge. Ako im nastave pristizati rublji, današnji vlastodršci u Moskvi mogu činiti ono što najradije čine: bogatiti se, ne provoditi reforme i jačati vojni, sigurnosni i policijski aparat. Je li to uistinu u interesu Rusije? Što se tiče prvog razloga, europski interesi trebali bi nam biti još važniji. Energija  se nažalost, kao i željeznice, podatkovni kabeli ili dostavna vozila – mogu zlorabiti za agresivne svrhe. Moskva, sovjetska ili postsovjetska, svjetski je prvak u blokiranju i sprječavanju isporuke energenata.
 
Berlinska blokada 1948./1949., tijekom koje su se Zapadnom Berlinu briketi morali dostavljati zrakoplovima, možda je najbolji primjer za to; a nenajavljena obustava isporuke nafte rafineriji u Litvi 2006. jedan od novijih. Nitko ne će reći da je Rusija proteklih godina postala miroljubivija i spremnija za dijalog. Ali Njemačka je postajala ovisnijom o ruskim koncernima i oligarsima, i to ne samo u pogledu isporuka, već i spremnicima zemnog plina. Gotovo polovina njemačkih kapaciteta skladištenja plina sada je djelomično ili u cijelosti u ruskim rukama. I u takvoj situaciji, 2015. Sigmar Gabriel, tada ministar gospodarstva, posjetio je Putina. Kremlj je odmah objavio da se Gabriel izjasnio za to da Sjeverni tok 2 ne će biti obuhvaćen pravnom stečevinom EU u području energetike, odnosno jasnije rečeno, da će ruska strana imati pristup i moći izvlačiti cijelu zaradu od plinovoda. Gabrielovo ministarstvo nije moglo ili htjelo odgovoriti na pitanje je li to ministar u Moskvi uistinu rekao.
 
Prošli tjedan Welt je pisao o tome koliko su često lobisti Sjevernog toka 2 svraćali u sjedište njemačke vlade. S Aleksejem Millerom, šefom Gazproma, matičnom tvrtkom Gazproma, posebno se često sastajao Gabriel. A kada je on ove godine bio na večeri kod Putina u Moskvi, on je odjednom otvorio jedna vratašca, i kroz njih je izašao kao deus ex machina Gerhard Schröder. Može li jedan njemački ministar, kad mu s druge strane stola sjedi njegov bivši šef, slobodno zastupati njemačke interese? Teško. Ako su Rusija i energetska ovisnost sigurnosni rizik, onda je i sigurnosni rizik i ta konstelacija. Od ukrajinskih plinskog ratova prije nekoliko godina mnogo se toga promijenilo. Zapravo, novi plinovodi su poboljšali situaciju. Ukrajina se potpuno oslobodila ovisnosti o plinu koji izravno dolazi iz Rusije, a Poljska i baltičke zemlje ostvaruju napretke u tom smjeru. Ali zašto onda zapadni Europljani idu u smjeru iste ovisnosti iz koje se istočni Europljani pokušavaju izvući?
 
„Rusko gospodarstvo moralo bi uskoro biti spremno prijeći na ratnu proizvodnju“, izjavio je Putin u studenom. Ta se izjava može odbaciti kao predizborno hučanje (iako su ranije ruske predizborne kampanje prolazile bez takvih riječi). Ali ruski stručnjak blizak Kremlju, Sergej Karaganov, bio je u pravu kada je nedavno izjavio: „Rusi su slabi trgovci, oni se ne bave rado ekonomijom. Ali zato su izvanredni ratnici.“ U neizvjesnim vremenima gradnja plinovoda mora se, više nego ikada prije, promišljati i u tom kontekstu. Interesi šačice koncerna ne smiju određivati našu energetsku politiku. Njemačka i Europa postupile bi ispravno kada bi Sjevernom toku 2 postavile granice u obliku pravila EU-a – ili kada bi ga blokirale.
 

Gerhard Gnauck, Die Welt

Amerikanci predvodnici u proizvodnji nafte, a to i nas može veseliti

 
 
Sjedinjene Države sljedeće će godine dodatno povećati proizvodnju nafte. Prema prognozama ministra energetike do sredine 2018. godine dnevno će proizvoditi više od 10 milijuna barela nafte, što je razina Saudijske Arabije, a ujedno i najbolji američki pokazatelj od 1970. godine. Ako ostanu sadašnje cijene, a ostane na snazi i sporazum zemalja OPEC-a o smanjenju proizvodnje, eksploatacija nafte u Americi do kraja sljedeće godine mogla bi preteći ne samo Saudijsku Arabiju nego čak i aktualnu predvodnicu, Rusiju.
Sve to zanimljivo je i za Mađarsku jer temeljem toga analitičari očekuju da će se cijena nafte 2018. godine kretati na razini višoj od ranijih 50, no ispod 60 dolara, u prosjeku oko 55 dolara po barelu. Ta cjenovna razina može biti povoljna za mađarske vozače utoliko što u tom slučaju neće porasti trošarina ugrađena u cijene goriva. (U smislu prošlogodišnje izmjene zakona o trošarinama, Ako bi tromjesečna prosječna cijena Brenta u jednom kvartalu pala ispod 50 dolara, trošarina benzina povećala bi se za neto 5, a dizela za neto 10 forinti po litri.)
 
Trenutno SAD dnevno proizvodi u prosjeku 9,2 milijuna barela crnoga zlata, te je tako iza Rusije s proizvodnjom od 10,5 milijuna barela i Saudijske Arabije s proizvodnjom nešto iznad 10 milijuna barela treći u redu. Dogodine američko ministarstvo očekuje rast od 8,7 posto, a prema analitičarima SAD do kraja sljedeće godine može doći do 10,4-10,7 milijuna barela dnevno. U odnosu na prethodni mjesec već i u studenom ove godine proizvedeno je za 360 tisuća barela više, a razlog tomu je što se protekom sezone uragana u Meksičkom zaljevu ponovno radi punom parom.
 
Glavni pokretač rasta sljedeće godine je povećanje eksploatacije nafte iz škriljevca u količini od 0,7-1 milijun barela dnevno. Međutim, eksploatacija nafte iz škriljevca je zasada prilično skupa; ta se prepreka, pak, može preskočiti daljnjom tehnološkom revolucijom i/ili povećanjem cijene nafte. Washington je stoga u pat-poziciji; prema njenim izračunima, ukoliko rast proizvodnje dostigne razinu veću od 8%, time riskira pad cijene nafte tipa Brent i WTI. Nije slučajno što OPEC faktorom nesigurnosti broj jedan na naftnom tržištu smatra kretanja u američkoj proizvodnji nafte iz škriljevca. Glavni tajnik naftnog kartela Muhammad Barkindo mišljenja je da je rast eksploatacije usporen, polja koja se trenutno eksploatiraju se prazne, te je njihova obrada sve manje učinkovita. Ne boji se renesanse škriljevca ni saudijski ministar energetike, a njegovu ocjenu podupire i činjenica da je na razini od 40-46 dolara ranije rastući trend zastao. Međutim, ako bi sporazum OPEC-a i izvoznika izvan kartela cijenu nafte po barelu digao na razinu iznad 60 dolara, to bi ponovno moglo pospješiti rad na poljima škriljevca. Istina, ni tom cjenovnom razinom ne treba očekivati ogroman skok, s obzirom da troškovi proizvodnje jednog barela nafte iz škriljevca iznose 30-45 dolara. Toga su svjesne i članice OPEC-a, te će proizvodnju smanjivati sve dok cijena nafte ne postigne razinu na kojoj bi povećanje eksploatacije škriljevca zaprijetilo njihovim pozicijama. Istodobno, istina je i da će povećanje proizvodnje ponovno dovesti do pada cijena, što opet samo neće biti pogodno za one koji se uzdaju u naftu iz škriljevca.
 
Istodobno, približno 2,5 postotni godišnji rast potrošnje na svjetskoj razini također ublažava posljedice povećanja američke proizvodnje. Valja napomenuti kako SAD troši dnevno 19,2 milijuna barela. To znači da je manjak 10 milijuna barela dnevno, što pokriva iz uvoza. Ta brojka je veća no što je bila 2003. godine kada je uz cijenu od 33 dolara po barelu SAD uvozio 8 milijuna barela nafte dnevno.
 

Gábor Stier, Magyar Nemzet

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Srijeda, 21/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 707 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević