Get Adobe Flash player
Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Dokle "mudri" mudrovaše, dotle "ludi" Grad...

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina...

Dva brda – dva pogleda na probleme

Dva brda – dva pogleda na probleme

Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i...

U Srbiji samo normalno nije moguće

U Srbiji samo normalno nije moguće

Hrvatsku se optužuje za vađenje organa!     Bolesna...

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Sukob Hrvata i Srba nije izbio zbog jezika niti zbog vjere, već zbog...

  • Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:54
  • Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:46
  • Dva brda – dva pogleda na probleme

    Dva brda – dva pogleda na probleme

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:38
  • U Srbiji samo normalno nije moguće

    U Srbiji samo normalno nije moguće

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:50
  • Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    četvrtak, 16. studenoga 2017. 13:48

Zašto su Marokanci glavni akteri terorizma u EU-u

 
 
Marokanski kralj Muhamed VI. pomilovao je, dva dana nakon atentata u Barceloni, 415 zatvorenika, među kojima i 14 džihadista, od koji je 13 (svi su imali kazne zatvora na manje od 30 godina) oslobođeno, a jednome je smrtna kazna pretvorena u kaznu zatvora od 30 godina.
https://www.moroccoworldnews.com/wp-content/uploads/2016/11/King-Mohammed-VI-from-Dakar-Senegal.jpg
Muhamed VI. - marokanski kralj
 
Kralj udjeljuje pomilovanja u sklopu obilježavanja praznika Revolucije kralja i naroda, kada se kralj Muhamed V. vratio u Maroko 1956. iz egzila, odnosno otkad je ta država, danas od oko 33 milijuna stanovnika, dobila neovisnost od Francuske i Španjolske. Muhamed VI., rođen 1963., koji je na prijestolju zamijenio svoga oca Hasana II., pomilovao je i džihadiste koji su, kako je objavilo ministarstvo pravosuđa, sudjelovali u programu rehabilitacije i pomirenja (Mossalaha), te pokazali da se kaju za počinjene zločine. Ti džihadisti, kaže ministarstvo pravosuđa, odbacili su ekstremizam i terorizam, te krenuli pravim putom.
 
Snašli se pa zvali druge
 
U kinodvoranama izašao je 2012., a na festivalu u Cannesu predstavljen je 2013., film “Božji konji” (Les chevaux de Dieu) francusko-marokanskog redatelja Nabila Ayoucha, nadahnut romanom Les Étoiles de Sidi Moumen marokanskog pisca Mahija Binebinea. Priča je to o dva brata rođena u slamu Sidi Moumen koji su zatim postali organizatori atentata u Casablanci u svibnju 2003. Sidi Moumen je periferija Casablance, grada ključnog za marokansko gospodarstvo gdje živi više od tri milijuna stanovnika, od čega oko 350 tisuća siromaha, i gdje vlada kriminal, droga i nasilje. Film objašnjava povezanost između društvene mizerije periferije i radikalizacije mladih, koji biraju kriminal i džihad. Kroz njega se može vidjeti što se vrti u glavama tih mladih – i onih koji su napali u Parizu te sada u Barceloni. Redatelj Nabil Ayouch rođen je u pariškom predgrađu pa je mogao ispričati filmsku priču bolje od drugih. Film govori o braći Tareku i Hamidu, o njihovu životu na periferiji Casablance i atentatu u kojem je poginula 41 osoba. Mlađi od dvojice, Tarek, sanja da postane golman… Stariji, Hamid, biva zatvoren, ali kada se vratio u Sidi Moumen iz zatvora, više nije bio onaj isti. U zatvoru u Casablanci preobratio se na islam, odnosno na vahabitizam. Tarek je ispočetka bio zbunjen ponašanjem starijeg brata, ali malo po malo počinje odlaziti u džamije četvrti u kojoj žive. Imam Abou Zoubeir, duhovni vođa, imat će ključnu ulogu u regrutiranju dva brata u terorističke redove. On ih mentalno i fizički priprema da od vjernika postanu instrument uništenja. Imam ih “prodaje” u raj u zamjenu za mučeništvo – teroristički napad u Casablanci uz uvijek isti poklič: “Alahu ekber”.
 
U kinima 2012. moglo se, dakle, vidjeti film koji se ovih dana u stvarnosti dogodio u Barceloni, a prethodno u Tolosi, pariškom Bataclanu, redakciji Charlie Hebdo… U radikaliziranju mladih iz gradskih periferija svoj utjecaj, prije svega financijski, imaju ljudi iz Saudijske Arabije i Katara. Dvije države “preveliki” su saveznici zapadnih zemalja da bi im se nešto spočitalo. U posjedu su i najjačeg francuskog nogometnog kluba Paris Saint Germain. O tome kako funkcionira privlačenje mladih arapskih nezadovoljnika s periferija ovih je dana, pokrivena lica i izmijenjena glasa, govorio za jednu talijansku tv-postaju mladić kojeg su kontaktirali oni koji regrutiraju buduće teroriste.
 
Pokazuju im snimke kako žive (droga, zabava, alkohol i žene) oni koji su već regrutirani. S njima postoji i mogućnost telefonskog razgovora u kojem im se sve potvrđuje kao istina. Zatim im se obećaje kako će njihova obitelj dobiti novac. Prije negoli odlaze u napad obitelji se šalje oko 50 tisuća eura.
 
Sustav novačenja temelji se na siromaštvu i radikalizaciji. Tako djeluje tvornica terorista. Velike emigracije Marokanaca prema Europi započele su nakon naftne krize 1973. kad se Italija prvi put suočila s migrantima. Prvi migranti su bili upravo Marokanci koji su onda zamjenjivali Talijane u prodaji hrane i stvari na plažama. Nazivalo ih se “Vucumprà” ili “vu’ cumprà” od talijanskog “vuoi comprare” (hoćeš li kupiti), što je dakako bilo pogrdno. No, bez obzira na to što im se na taj način rugalo, od njih se, kao i sada, kupovalo, nekima se pomagalo… Zapravo ti migranti, kako u Italiji, tako i u Španjolskoj, Francuskoj, počeli su raditi poslove koje Europljani više nisu htjeli raditi. Popunjavali su određenu prazninu. Maroko je za Europu bio ono što je Meksiko bio za SAD, kako je ustvrdio Pierre Vermeren, profesor na Sorbonni, stručnjak za Magreb.
 
Za Italiju su sedamdesete godine bile početak dolazaka migranata, osamdesete konsolidiranje dolazaka, devedesete obilježava dolazak žena migranata i rađanje djece migranata. Dvijetisućitih godina, a to je aktualna faza, javljaju se problemi i to ne samo zbog ekonomske krize već i zbog poteškoća Talijana, Španjolaca, Francuza i drugih da prihvate migrante, da ih integriraju. Zapravo, stječe se dojam kako Europljani nisu nikada pomišljali da će Marokanci i ostali Arapi koji su počeli dolaziti poslije njih, ostati tu zauvijek. Smatralo ih se “privremenim radnicima” na poslovima koje nam se trenutačno ne da obavljati. Na početku su dolazili i ostajali neškolovani Marokanci, oni bez ikakvih kvalifikacija, koji su iz svojih zemalja odlazili jer su imali problema s novcem, dugovima, pa i zakonom. Počeli su raditi kao fizički radnici na poljima ili prodavači na plažama i po ulicama gradova. Pozvali su i druge, jer su se oni “snašli”. I dan-danas Talijani ulične prodavače torbica i ostalih predmeta nazivaju “Marokanci”, ali sada ima više onih iz Bangladeša, Šri Lanke itd.

 

S 200.000 na četiri milijuna
 
Osamdesetih godina počeli su dolaziti i obrazovaniji, koji su ostali bez posla u svojim zemljama, ali i mladi koji su se htjeli školovati u Europi. Oni koji su se školovali u Italiji pripomogli su i drugim Marokancima da napreduju. Danas u Rimu, npr. nema pizzerije u kojoj pizze pripremaju Talijani, već to uglavnom rade Egipćani, Marokanci… Na tržnicama gotovo da nema talijanskih prodavača, a mnoge trgovine voća i povrća, koje rade praktički non-stop, vode Arapi. Trgovine u kojima se prodaje alkohol vode pridošlice iz Bangladeša, a Filipinci rade po kućama i čuvaju starije osobe. Izračunato je da to što migranti bdiju nad starijim osoba za Italiju znači ušteda od oko dvije milijarde eura godišnje. Jer, te skrbnike plaćaju sami Talijani, a ne država.
 
Italija im je, kao i ostale europske države, davala radne boravišne dozvole. Poslije, 2003., nastala je i direktiva EU o produženom boravku, koja je u Italiji na snazi od 2007. No, sadašnji problem su masovni ilegalni dolasci izbjeglica. Kako je rastao broj stranaca u Italiji, vidi se po popisima stanovništva. Dakako, tu je riječ o onima koji su bili legalno u zemlji, a ilegalnih je uvijek bilo možda i više. Prema popisu iz 1981., u Italiji je bilo samo nešto više od 210.000 stranaca, od koji su većina Marokanci. Deset godina poslije bilo je 350.000 stranaca, a 2001. više od 1,4 milijuna, dok ih je 2011. bilo više od četiri milijuna.
 
Maroko je bila prva država koja je s Europskom komisijom, 2013., potpisala partnerstvo o mobilnosti, odnosno za regularnu migraciju. U Europi ima oko tri milijuna Marokanaca. Najviše, odnosno 35 posto, ima ih u Španjolskoj, pa 29 posto u Italiji, 19 posto u Francuskoj, 17 posto u Belgiji… Prema podacima europskog statističkog zavoda Eurostata, Marokanci predstavljaju 8,8 posto stranaca od ukupnog broja stranaca koji su dobili europsko državljanstvo, odnosno gotovo milijun Marokanaca ima državljanstvo neke članice EU. Tu nisu uračunati oni koji su kao državljani francuske kolonije dobili francusko državljanstvo.
 
Jedan od problema Marokanaca, ali i Alžiraca, u europskim državama je taj što samo jedan član obitelji zarađuje novac. To povećava opasnost od osiromašenja. Ne samo to, nego jedan Marokanac na istom poslu kao jedan Talijan dobiva 53 posto manju plaću, što je priznala i zamjenica ministra rada María Cecilia Guerra. Kada se kod prijave za posao šalje životopis, npr. u Francuskoj, zabranjeno je postavljati pitanja o podrijetlu ili boji kože, ali se onda traži da se priloži slika.
– Maroko je stablo koje ima korijene u Africi, ali čije se grane šire u Europi – kazao je prije 30 godina tadašnji marokanski kralj Hasan II. kada je htio približiti svoju državu tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici, današnjoj Europskoj uniji. U toj namjeri nije uspio, pa je Maroko ostao i bez Afrike i bez Europe, odnosno nema ni korijene ni krošnju. Maroko je jedina afrička država koja nije članica Afričke unije. Naravno, ne izostaju bilateralni odnosi s afričkim državama, ali oni su uglavnom ekonomski.    
 

Silvije Tomašević, https://www.vecernji.hr/vijesti/zasto-su-marokanci-glavni-akteri-terorizma-u-eu-1190275

Rusija ima radarske postaje i u Kazahstanu, Bjelorusiji i Armeniji

 
 
Na poluotoku Krimu koji je anektirala Rusija planira se izgradnja grandiozne radarske postaje kako bi se s juga osigurala zaštita ruskoga zračnog prostora. Ta se ideja proširila u javnosti upravo kada je Vladimir Putin najavio da će sljedeće godine u cilju proračunske uštede smanjiti obrambene troškove. Po svemu sudeći to se ne odnosi na Krim. Već i stoga što je radarska postaja „Dnjepr“ u Sevastopolju koja je ostala u rukama Rusije u katastrofalnom stanju. Kako je to agenciji RIA Novosti rekao glavni konstruktor Sergej Bojov, umjesto radarske postaje „Dnjepr“ izgrađene još pedesetih godina prošlog stojeća instalirat će se najnovija generacija radara, „Voronjež-SM), kako bi s velikom preciznošću mogli detektirati eventualni raketni napad. Kompleks toga tipa raspolaže najjačim performansama. „SM“ u nazivu znači da je sposoban cilj detektirati s centimetarskom točnošću, kao i pružiti informaciju o putanji eventualne rakete i o vremenu koji je raketi potreban kako bi doletjela do cilja. Prednost je i da, dok je za izgradnju radara staroga tipa bilo potrebno cijelo desetljeće, novi se može instalirati već za 2-3 godine.
https://img.rt.com/files/2016.05/original/573ae072c461888b318b459d.jpg
Ruski vojni stručnjaci obraćaju pozornost koliko se osjetljivo reagira u Washingtonu na mogućnost da će do 2020. godine Rusija raspolagati s nekoliko takvih radara visoke preciznosti. A razlog tomu je što će time dosada nevidljiva američka vojna sredstva postati vidljivima za ruske vojne obavještajce. Radarska čvorišta postoje diljem Rusije, u Murmansku kod Ledenoga mora, u Pečori ili u sibirskom Irkutsku. Rusija ima radarske stanice i u Kazahstanu, Bjelorusiji i Armeniji. Odatle dolaze informacije u središnjicu. Osim toga, veliku ulogu imaju i kozmički sustavi koji prate daleka lansiranja raketa. Postaje različite vrste dobro nadopunjuju jedna drugu. Ima onih koji na kratkoj udaljenosti mjere centimetarskom točnošću, kao i onih koji „vide“ puno dalje ali samo s metarskom točnošću. Usklađivanjem tih podataka dobiva se realna slika.
 
U obrani veliku ulogu ima i raketni štit Moskve i središnje industrijske regije. Piramidalni objekt kakvoga prema Rusima nigdje drugdje nema, obavlja i lociranje proturaketa. Taj je sustav moderniziran. U stanju mirovanja je sve dok s udaljenih postaja ne primi signale alarma. Zastarjele se radare kontinuirano zamjenjuje, moderniziran je radar u Bjelorusiji, a posebna postaja koja nadzire sjevernu i južnu Europu „vidi“ na udaljenost od čak 3000 km. Nedavno je ministar obrane obišao i raketni sustav tipa „Voronjež-DM“ koji radi s decimetarskom točnošću i koji je instaliran u Sibiru, te će se uskoro uključiti u borbeno dežurstvo. Prema ruskim stručnjacima, danas ako se neka raketa u svijetu lansira odmah je lociraju i fokusiraju se na nju sustavi praćenja. „Samo budale mogu smatrati da se danas neočekivano može pokrenuti nuklearni rat“ – izjavio je general Ajteč Bižev.
 

Péter Barabás, Nepszava

Za koga igraju Kim Jong Un i Sjeverna Koreja?

 
 
Vjerojatnost da bi bio solo igrač mala je, skoro nikakva. Demokratska Narodna Republika Koreja, kako je njezino pravo ime, prostire se na sjevernom dijelu korejskog poluotoka na 123.138 km². Na sjeveru graniči s Kinom, dužina granice 1416 kilometara, s Južnom Korejom na jugu po trideset i osmoj paraleli u dužini od 238 km, na toj granici je i demilitarizirana zona koja se prostire na 1262 km², te na sjeveroistoku s Rusijom 19 km, kako piše u Hrvatskoj enciklopediji. Nu, tu je još i morska granica. Hrvatska javnost nije baš svjesna kako Korejski rat (1950.—1953.) nikad nije završio, na  djelu je tek primirje potpisano 27. srpnja davne 1953. godine i traje već šezdeset i četiri godine. Granica dviju Koreja najutvrđenija je granica na svijetu. Sjevernokorejska vojska broji  oko 1,2 milijuna aktivnih vojnika (šest milijuna pričuvnih) i jedna je od najbrojnijih.
http://cdn.newsapi.com.au/image/v1/798633fa215f4e862d57d1d4e83a0855
Sjevernokorejsko društvo trenutno je najmilitantnije na svijetu, a Sjeverna Koreja jedna od rijetkih, skoro jednoetničkih država. Ta činjenica bitno olakšava i militarizaciju i totalitarnu vlast te trajnu igru  s opasnošću od vanjskih neprijatelja. Kako je komunizam uglavnom,  propao, čak i u Kini (al' nije komunistička partija), Sjeverna Koreja ga se formalno ideološki odrekla i oslonila se na ideologiju „samodostatnosti“ - što je u biti isto samo malo drugačije pakirano. Gdje vidimo problem? U činjenici kako je to zapravo prvi pravi  „hladnoratovski“ vreli rat između „saveznika“ (Amerika na jednoj,  Sovjetski Savez i Kina na drugoj strani) s milijunskim žrtvama. Bilo ih je i kasnije diljem svijeta ponajviše unutar tzv. dekolonizacije sličnih sukoba (primjerice Vijetnam...), nu oni su uglavnom završili  nekakvim mirovnim sporazumima - ovaj nije. A u njima nije bilo izravnih sukoba vojski bivših saveznika (kakvih takvih) – na jednoj strani „komunizam“ Kina, dala vojnike, „dragovoljce“, SSSR tehniku i „stručnjake“, na drugoj „kapitalizam“ američkoga tipa, dao i tehniku i vojsku. I taj rat eto nije završio - traje samo primirje iz Pabmunjona koje očito svima odgovara. I Kini, i današnjoj Rusiji i Americi, te još mnogima.
 
Ne odgovara Korejcima, kako sjevernima tako ni južnima, pa ni Japancima. Po onome kako smo ovdje obaviješteni „sjeverni“ to ne znaju, ne smiju znati. „Južni“, kao i Japanci znaju, ali si trenutno ne mogu pomoći. Na Južnu Koreju nasjeda, stišće Sjeverna, „drugi sustav“, a braća su u velikoj svađi, te Kina i Rusija. Poluotočna država, koja kao ni svi Korejci nisu u baš nekoj povijesnoj ljubavi s Japancima s kojima su prinuđeni biti saveznici. Japanci su pak razoružani od konca Drugoga svjetskog rata, s Kinezima i obrnuto imaju još neraščišćene povijesne odnose, a s Rusima i teritorijalne.
 
Dva tampona - sjeverni i južni
 
Sjeverna Koreja je tampon zona između Kine i Rusije s jedne strane i Amerike koja je tamo u „gostima“ od konca Drugoga svjetskog rata. Ni uloga Južne Korje nije geopolitički bitno drugačija - eto svaki  sustav, svaka velesila ima svoj „tampon“ prema drugoj velesili, pri čemu Americi sada kontriraju dvije ozbiljne. Jedna je narasla uz njenu značajnu pomoć, na krilima ideologije globalizma, a druga se oporavila nakon posrtanja koje joj je namijenila ta ista ideologija. Kako bi bilo zanimljivije, obje gradeći iz dubokoga komunizma - rigidni kapitalizam! Očito kako je na neprijateljski sustav najbolje udariti ili se braniti istim, sličnim sustavom, a ne kontra sustavom.
 
Dvije Koreje traju, računajući od primirja, šezdeset i četiri godine, dvije Njemačke trajale su deset godina kraće. Dvije države, bez kojih Sjeverna Koreja ne bi postojala, duboko su zaglibile u neokapitalizam - samo su nju i njene građane ostavile u patnji komunizma. Komunistička, pače maoistička Kina i staljinistička Rusija. Jednako  postmaoistička Kina, pače sada neokapitalistička jednako i poststaljinistička Rusija održavaju na životu Sjevernu Koreju. Bez njih bi ona odavno propala, kao što se bez podrške Amerike Južna ne bi razvila. Danas je Južna Koreja jedna od tehnološki, dakle i kapitalistički, najrazvijenijh zemalja u svijetu. Ovdje se o tome također malo zna, nu gospodarski, dakako i tehnološki razvoj Južne Koreje išao je tragom jedne inačice državnog kapitalizma uz presudnu ulogu vojske (više) generala na čelu države, diktature, uz pomoć državnih banaka itd.
 
Militarizirani Sjever
 
Radišni azijski narod u mnogo čemu je sustigao i Japan (automobilska industrija, informatika, brodogradnja, u čemu su još prije četrdesetak godina bili iza hrvatske brodogradnje, vojna industrija, borbeni zrakoplovi, podmirnice...). Sjeverni sunarodnjaci „bacili“ su se na vojnu industriju i stigli do različitih balističkih projektila, atomske i sad navodno i hidrogenske bombe. Ne postoji nikakva sumnja kako oni to ne bi mogli dostići - takvo znanje, tehničku i tehnološku razinu - budući nisu nimalo nesposobniji od zemljaka s juga. Nu nisu to mogli učiniti sami, inicijalno im je netko morao pomoći, a mogli su to i Rusi i Kinezi, a kad je atomska bomba u pitanju, onda možda još i Pakistan, trajni kineski i veliki prijatelj i neprijatelj kineskog neprijatelja Indije.
 
Netko im je morao i „čuvati leđa“, prihvatiti izolaciju i militarizaciju društva uz jasnu spoznaju kako ona ima dvostruku funkciju: održavanje režima i odvraćanje vanjskog neprijatelja. Na prvu funkciju žmire na oba oka kineska i ruska, a druga im odgovara. Što je također važno, ustvari i važnije jer Sjeverna Koreja je siromašna zemlja sa slabom poljoprivredom, prehrambenom i sličnom industrijom, nema nafte, pa ni drugih ruda - netko je to morao i financijski podržati. Može se narod (25 - 28 milijuna stanovnika!) držati na egzistencijalnom minimumu, i malo ispod, ali vojska ne može, kako hladni pogon, tako i razvoj oružja, balističkih projektila, navodno i interkontinentalnih, dometa 10.000 kilometara, podmornica koje mogu lansirati slične projektile (manjeg dometa) atomske i hidrogenske bombe - sve to puno košta.
 
Sjeverna Koreja je još od 2006. pod nekim sankcijama, nu one očito ne djeluju - ona troši sve više i više. Čitamo kako Putin i danas (5. rujna 2017., po srpskom kalendaru drugog dana „grozdobera“ 7.526. godine!!!) govori o njihovoj nepotrebnosti, alergičan je očito i na samo spominjanje sankcija, nu u pravu je. Nove, oštre, sankcije  bi uključivale i zabranu prodaje nafte Sj. Koreji, a ona stiže iz i preko Kine (preprodaja) i Rusije, Putin kaže „male količine“.  
 
Hoće li biti rata?
 
Pa zbilja, čiji je Kim Jong Un igrač osim što je „car“ iznad 38. paralele? Ruski i kineski svakako, uostalom tako mu je i nastala, opstala država. A bogme je i Tito kod dide mu Kima bio rado viđen gost, čak su im, navodno, i davno dali nacrte za podmornice (još 1967.) a jadnu djecu natjerali da mu na „tom“ jeziku pjevaju. Slično je dočekivan i Nicolae Ceauçescu. Ruski mora biti, ta kako ga Rusi ne bi držali na oku kad ima atomsku bombu, u čemu su mu oni pomogli, a s njima graniči. Zamisli scenarij - ujedine se Koreje - tehnologija plus vojska i bombe! O Kini da i ne govorimo, al' i ona ga (Sj. Koreju) mora držati na oku. Kad ovako prijeti Americi dobar je za Ruse - slabe pritisak na svoje granice u Europi (ukrajinska kriza i dr.) ili jednostavno uzvraćaju. Pacifik, jugoistočna Azija, Azija uopće, tamo Kinezi, na koncu, traže prevlast, nu nisu sami, čak i ne računajući Amere. I njima Sjeverna Koreja služi za „odvraćanje“ - od Južnokineskog mora gdje grade umjetne otoke, od Tajvana, od  odnosa s Vijetnamom, od  trajnog sukoba s Indijom, od najprijeteljskije joj države Pakistana preko kojega, preko teritorija kojega svojata i Indija grade put (ceste i željeznica) „svile“ na Zapad...
 
Kim Jong Un, unuk, cara Kim Il Sunga dobar je i za Amere, a po svemu sudeći u konačnici i za Japance. Ameri zahvaljujući njegovim prijetnjama mogu mirne duše nastaviti razvijati vojnu industriju, kojim putem je i Donald Trump krenuo, bez obzira na neka predizborna obećanja koja su sličila na fazu američkog samoizolacionizma. Japancima također dobro, bit će im dopušteno pravo naoružavanje za samoobranu, što se već potiho događa, a u skladu je s Trumpovom devizom „plaćajte si sami obranu“ koja bi na koncu mogla završiti sa - „branite se sami“. Barem za ove veće, brojnije saveznike.
 
Odavno su Ameri mogli, pa mogu to i danas, konvencionalnim oružjem „riješti“ sjevernokorejsku prijetnju - pa nisu. Tamošnje primirje i traje tako dugo kao ostatak najvrelijeg odsječka Hladnog rata koji je bio ili vrsta Trećeg svjetskog rata ili možda samo nastavak Drugog - kako se uzme kao neka vrsta trajnog vojnog „vježbališta“. Izgleda pak za kakvu unutarnju pobunu tipa „šarene“ zasad nema, a ona bi bila najbezbolnija.
 
Hoće li tamo izbiti Četvrti svjetski rat, budući Treći (moglo bi se reći i Četvrti) već odavno traje? Tamo ne će, na malom su prostoru tri globalne nuklearne sile: Amerika, Rusija i Kina, te mala, navodna, Sjeverna Koreja. Nema sličnoga mjesta na svijetu s takvom koncentracijom „nuklearaca“. Doduše malo mu po oružju sliči  tromeđa Kine, Indije i Pakistana, ali ona je karakterističnija po mnogoljudstvu „aktera“. Po svemu sudeći ne će, jer tko bi ga onda i gdje bi se uopće zaustavio. Zasad je sve napeta „video igrica“ s opasnim i realnim „vježbama“ u realnom prostoru i vremenu. Bit će nove „sankcije“ kako bi se malo primirila egzaltirana svjetska javnost. Akterima će trebati „jaki živci“, a para pod pritiskom će se malo ispustiti negdje drugdje. Ili će se pritisak povećati, primjerice za skorih masovnih vojnih vježbi Rusije i Bjelorusije?
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Četvrtak, 23/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1076 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević