Get Adobe Flash player
Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Političari misle o izborima, ja kao državnica mislim o budućim...

Smišljeni napad na Predsjednicu

Smišljeni napad na Predsjednicu

Puno je nedobronamjernih koji su sudjelovali u pripremi dočeka...

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Nakon što je Vučićeva propagandna bagra otišla u Srbiju...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Umjesto pozitivne, nad Hrvatima u Srbiji, nastavljena negativna izborna...

Hrvatska naspram Srbiji danas

Hrvatska naspram Srbiji danas

Nadam se da će se Srbi u budućnosti odreći...

  • Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:43
  • Smišljeni napad na Predsjednicu

    Smišljeni napad na Predsjednicu

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:36
  • Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    četvrtak, 15. veljače 2018. 19:29
  • Previše glume, teatralnosti, patetike...

    Previše glume, teatralnosti, patetike...

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:32
  • Hrvatska naspram Srbiji danas

    Hrvatska naspram Srbiji danas

    srijeda, 14. veljače 2018. 12:38

RUSKI POGLED - Kontakti s Moskvom su svedeni na minimum

 
 
Tijekom cijele godine, Ukrajina je ostala u fokusu ruskih političara i medija. Pri tomu, praktično ni jedna novost označena s „plusom” za Moskvu iz te zemlje nije došla. Vrhovna Rada je službeno proglasila Rusiju „agresorskom zemljom”. Donesen je zakon koji ograničava školovanje na ruskom jeziku. Najavljeno je uvođenje novih pravila za prelazak granice za Ruse, koji se službeno ne smatraju uvođenjem viznoga režima, ali će znatno otežati živote stanovnika Ruske Federacije, koji i dalje putuju u Ukrajinu i mogli bi ih definitivno odsjeći od sebe.
http://euromaidanpress.com/wp-content/uploads/2014/11/image001.gif
Odsijecaju Rusiju, ruski jezik i "ruski svijet" ukrajinske vlasti. To se čini dosljedno, korak po korak - u okviru svjesnog i jasnog koncepta stvaranja nacionalne države. Reći da ovaj koncept potiču predsjednik Petro Porošenko i njegovo okruženje bilo bi iskrivljavanje istine. Šef države ne oblikuje "patriotsku" agendu, ali joj se niti ne protivi, uklapa se u ideološki mainstream koji stvaraju egzaltirani javni aktivisti, drugovi, volonteri, Majdanovi, heroji antiterorističkih snaga.
 
Ne može se reći da je cijelo stanovništvo Ukrajine oduševljeno takvom ideološkom evolucijom, idejom maksimalne izolacije od Rusije. Bivši birači Viktora Janukoviča i Stranke regija nisu nestali. Iako danas, nakon gubitka Krima i Donbassa, ti ljudi više ne čine većinu, ali čine 30-40 posto biračkog tijela. U bilo kojoj drugoj zemlji, stranke koje brane interese tih ljudi imale bi blokirajući paket, vlasti bi morale računati s njima. Ali ne u današnjoj Ukrajini. Tamo je ideološki vektor postavljen jasno i bespovratno. Čak i predstavnici "Oporbenog bloka", koje se povremeno optužuje za izdaju nacionalnih interesa, na televiziji i na tribinama govore o "ruskoj agresiji", "pripojenju Krima", "okupiranom Donbassu" i "hibridnom ratu Kremlja protiv Ukrajine". To je obvezni rječnik, bez kojeg je nemoguće preživjeti u aktualnoj ukrajinskoj politici.
 
Beskorisno je usprotiviti se, a parlamentarci, čak i predstavnici oporbe i ruskog govornog područja, prisiljeni su igrati na "domoljubnom" polju. Jednostavno nema drugoga polja. Kontakti s Moskvom su svedeni na minimum. Rusija i sve povezano s njom su supertoksična tema. Čak i ako pretpostavimo da će sutra doći do smjene vlasti u Kijevu,  ruskom će smjeru sve ostati kao i prije. Ne postoje promoskovske snage u zemlji, i teško će se pojaviti u doglednoj budućnosti. Jaz između dviju država i naroda samo će se produbiti.
 
Sljedeće godine, Rada će se vjerojatno vratiti k razmatranju pitanja o razbijanju diplomatskih odnosa, uvođenju viznog režima i ukidanju željezničke komunikacije s Rusijom. Paradoksalno, jedina stvar koja zadržava žar "patriota" u Kijevu danas je nespremnost da se u očima Zapada pokaže previše radikalnim, te da se definitivno potkopa proces iz Minska i šanse za mirni povratak Donbassa. Ni SAD, a posebno Europa, ne žele pokopati proces iz Minska. Ukrajina je prisiljena računati s tim. I suzdržati se od najodlučnijih koraka, poput raskida diplomatskih odnosa, za što se Rada pripremala glasovati u godini na izmicanju. Ali, na kraju, do sada ipak nije glasovala. Sve to je, naravno, slaba i vrlo uvjetovana utjeha. Ukrajinski vlak, koji je dobio zamah u 2014, nakon Krima i Donbassa, neodoljivo se kreće u određenom smjeru – sve dalje od Rusije. A obratnoga puta nema na vidiku.
 

Maksim Jusin, Kommersant, Rusija

Njemačka na prvo mjesto stavlja Njemačku

 
 
Veliko njemačko poštivanje multilateralizma  tanak je veo za njemačku nacionalističku vanjsku politiku. Od završetka Drugog svjetskog rata njemački državnici po cijelom političkom spektru tvrde da njihova država nema nacionalnih interesa, samo nadnacionalnih. Kao osnivač podijeljene, poslijeratne Savezne Republike kancelar Konrad Adenauer odlučio je svoju poraženu zemlju rehabilitirati pomoću Westbindung-a (doslovno „vezivanja za Zapad), uključujući je u europsku i transatlantsku integraciju. Dva desetljeća kasnije istočna politika socijaldemokratskog kancelara Willyja Brandta pokušala je pomiriti Njemačku s komunističkom Demokratskom Republikom Njemačkom pomoću trgovine i vrlo simboličnih izraza kajanja, poput improviziranog pada na koljena pred spomenikom ustanku u varšavskom getu. U vrijeme kada je Hladni rat išao kraju, a  mogućnost ponovnog ujedinjenja budila  strahove da će se vratiti „njemački problem“, ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher svoje je oprezne susjede uvjeravao da „što je naša politika europskija, to je nacionalnija.“
https://cdn4.img.sputniknews.com/images/104927/88/1049278830.jpg
Njemački političari i elite strašno nastoje prikazati vanjsku politiku svoje zemlje kao pojam altruističnog mulilateralizma. Toliko su osjetljivi na percepciju nacionalnog šovinizma da je 2010. njemački predsjednik bio prisiljen odstupiti nakon što je kazao sasvim razumnu stvar, da će njegova zemlja možda morati poslati vojnike u inozemstvo „da bismo zaštitili naše interese kao što je osiguranje putova za slobodnu trgovinu ili sprječavanje regionalnih nestabilnosti koje će sigurno negativno utjecati na našu sposobnost zaštite trgovine, radnih mjesta i dohotka.“ Američki politički vođe vanjsku politiku svoje zemlje odavno objašnjavaju kao oblik prosvijećenog samointeresa. Njihovi njemački kolege ne žale truda prikazujući sebe kao ljude koje vodi prosvijećena nesebičnost. A izbor Donalda Trumpa na mjesto američkog predsjednika Nijemcima je dao dobrih prigoda da svoja kooperativna, internacionalistička shvaćanja usporede s njegovim nacionalističkim „Amerika na prvom mjestu“.
 
U jedva prikrivenom napadu na Trumpov pogled na svijet na UN-ovoj  Općoj skupštini početkom ove godine ministar vanjskih poslova Sigmar Garbiel osudio je „nacionalnu sebičnost“ i izjavio da „moto 'naša zemlja na prvom mjestu' vodi samo još većoj konfrontaciji i manjem prosperitetu“. Gabriel je tu kritiku ponovio na konferenciji u Berlinu početkom ovog mjeseca, žaleći se da se SAD „pod Trumpom povlači iz svoje uloge pouzdanog jamca multilateralizma pod utjecajem Zapada.“ Ali, njemačke pohvale multilateralizmu i kritike nacionalizma prikrivaju vanjsku politiku koja je često i sama unilateralna i nacionalistička. Primjer takvog licemjerja nenamjerno je dao sam Gabriel. U litaniju američkih mjera koje navodno potkopavaju liberalni međunarodni poredak uključio je nedavno uvedene američke sankcije Moskvi koje bi mogle pogoditi njemačke plinovode prema Rusiji. Takve mjere, upozorio je Gabriel, „predstavljaju egzistencijalnu prijetnju našim vlastitim ekonomskim interesima.“
 
Gabriel je mislio na vrlo kontroverzan Sjeverni tok 2, koji plin prenosi direktno iz Rusije obilazeći srednju i istočnu Europu, što Moskvi omogućuje da dodatno pojača svoj energetski utjecaj na kontinent. (Prvi krak plinovoda, dovršen 2011., poljski ministar vanjskih poslova kritizirao je kao vrlo sličan paktu između Hitlera i Staljina 1939. zbog načina na koji je zabrinutost srednjih i istočnih Europljana žrtvovana na oltaru njemačko-ruskih odnosa.) „Sjeverni tok u interesu je Njemačke“, često je govorio Gabriel dok je bio ministar gospodarstva. Ali nije u interesu Europe.
 
Sjeverni tok samo je najočitiji primjer kako njemačka vanjska politika ostavlja na cjedilu svoje saveznike u srednjoj i istočnoj Europi i NATO-u u korist Rusije, protivnika koji je okupacijom Krima počinio prvu oružanu aneksiju u Europi nakon Hitlera. Umjesto da to povijesno iskustvo primijene u oštrijoj politici protiv današnjih teritorijalnih revizionista u Kremlju, njemački političari često čine suprotno, navodeći svoju opterećenu ratnu prošlost sa Sovjetskim Savezom kao razlog što traže pomirenje s Rusijom – bez obzira na to koliko se agresivno ona ponaša. Konkretan slučaj: Gabriel je pozvao EU da „načini prve korake prema uklanjanju sankcija“ Rusiji prije prekida vatre u istočnoj Ukrajini, iako takav ustupak ne bi zadovoljio ono što nalaže Sporazum iz Minska.
 
Selektivno čitanje povijesti ima posljedice u stvarnom svijetu. Nedavna Pewova anketa u zemljama NATO-a otkrila je da bi Nijemci bili najmanje spremi braniti saveznike od ruskog napada, kako nalaže članak 5 NATO-ove povelje (ključna komponenta „liberalnog svjetskog poretka“ čije navodno uništenje od strane Trumpa njemačke elite neprestano žale).
 
Nacionalizam iza fasade internacionalističke retorike već je dugo obilježje poslijeratne njemačke vanjske politike. Stručnjaci za hladnoratovsku istočnu politiku „stabilnost“ komunističkih režima  smatrali su najboljim primjerom zapadnonjemačke vanjske politike, gurajući u stranu zahtjeve za promjenu koje su dolazile odozdo. Zagovarajući povlačenje američkih raketa Pershing s teritorija Zapadne Njemačke – potez koji bi europske saveznike u NATO-u bio izložio opasnosti ruske nuklearne ucjene – zapadnonjemački mirovni pokret početkom 1980-ih bio je, kako je kasnije priznao jedan socijaldemokratski znanstvenik, „nacionalan u ruhu antinuklearnog.“ Taj se uzorak nastavlja i danas. Kad je NATO ljeti 2016. provodio vježbe u istočnoj Europi da bi ohrabrio članice zabrinute zbog ruskog rata u Ukrajini, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova (i sadašnji predsjednik) Frank-Walter Steinmeier ponavljao je kremaljsku propagandu nazivajući manevar „zveketanjem oružja i prizivanjem rata“.
 
Tričav njemački proračun za obranu
 
U svome nehaju prema sigurnosnim obvezama Njemačka nije mnogo pouzdanija od Trumpa, koji je često potkopavao NATO-ovu klauzulu o zajedničkoj obrani prije nego ju izričito podržao u govoru u Varšavi. A njemačka strateška zbunjenost i nedostatak moralne jasnoće nadilazi onu sadašnjeg stanara u Bijeloj kući: 28 posto Nijemaca više voli da im partner bude Rusija nego SAD (25 posto), zemlja koja ih je oslobodila od njih samih i stvorila uvjete za njihov poslijeratni gospodarski uspjeh i političku stabilnost. Tričav njemački proračun za obranu (samo 1,2 posto BDP-a, što je daleko od preporučenih 2 posto svih članica NATO-a) i vrlo nedovoljno opremljena vojska daljnji su primjeri nacionalne uskogrudnosti. Kao najbrojnija zemlja u Europi i gospodarski motor, Njemačka bi trebala daleko više pridonositi za zajedničku obranu. Kada su saveznici u NATO-u intervenirali da bi zaštitili nedužne Libijce od Gadafijeva režima, Berlin nije samo bio izvan toga, na glasovanju u Vijeću sigurnosti koje je odobrilo misiju bio je suzdržan.
 
Odgovarajući na kritiku zbog slabe potrošnje na obranu, Nijemci često skromno tvrde da je zadnje što Europa treba ili želi opet vojno snažna Njemačka. Neki koji to navode kao ispriku iskreno vjeruju da se Njemačkoj zbog njezine prošlosti nikada više ne bi smjelo povjeriti uporabu vojne sile, ali mnogi se samo žele riješiti tereta  međunarodnih obveza i cinično navode vječnu povijesnu traumu da bi opravdali tu želju. Danas se Njemačke boje samo Nijemci. To oportunističko instrumentaliziranje povijesti – a pacifizam, a ne ustajanje protiv diktatura, glavna je pouka do koje su došli u Drugom svjetskom ratu – daje im prikladan i moralistički alibi za izbjegavanje globalnih odgovornosti.
 
Nema ničeg u biti lošeg u slijeđenju nacionalnih interesa – to rade sve zemlje. Kod Njemačke je osobit stupanj do kojega ona ide tvrdeći da to ne čini. S obzirom na njezinu snagu i osobitosti njezine prošlosti, ta je izlika shvatljiva komponenta njemačke vanjskopolitičke retorike; bilo je jasno da će zemlja koja je potaknula Drugi svjetski rat, počinila Holokaust, a dugo prije toga zabrinjavala svoje susjede samom svojom veličinom biti suočena s inhibicijama, traumama i ograničenjima svoje suverenosti kojima nisu bile opterećene „normalne“ države. Ali kako pokazuje uspon Alternative za Njemačku, prve ekstremno desne stranke koja je nakon više desetljeća ušla u Bundestag, Njemačka postaje slična normalnoj europskoj zemlji. Vrijeme je da se prestane pretvarati da je drukčije.
 

James Kirchick, Politico, SAD

Madrid mora popustiti, samo ne zna kako

 
 
Nemamo razloga nadati se da će se katalonski konflikt riješiti na miran način. Za očekivati je da će ratoborni Madrid na sve način i dalje onemogućavati miran razlaz Katalonije i Španjolske. Kada su u Madridu izgubili na prvom referendumu tražili su održavanje novoga referenduma, i sada, kada su i drugi puta poraženi, ponašaju se kao da nisu izgubili.
https://static01.nyt.com/images/2017/10/04/opinion/04cohen-inyt/04cohen-inyt-master768.jpg
Nema razlike između Francisca Franca i Mariana Rajoya
 
Nasilno smijenjeni katalonski predsjednik Carles Puigdemont želi pregovarati. On iz Bruxellesa poručuje Madridu da se mora što prije međusobno razgovarati. „Premijer Rajoy treba doći k meni na razgovor, bez preduvjeta.” Možda to izgleda malo bahato, ali to je jedino ispravno. Jer ukoliko se Puigdemont vrati u Barcelonu, njega će sa zadovoljstvom uhititi i zatvoriti ratoborni Galicijac Mariano Rajoy.
 
Po mišljenju katalonskih domoljuba za njih više ne vrijede španjolski zakoni jer su pobijedili na regionalnim izborima održanim prošli četvrtak i na „referendumu“ u listopadu. Već godinama oko dva milijuna Katalonaca glasuju za domoljubne katalonske stranke i neovisnost. Zbog toga oni smatraju da je njihova želja za vlastitom državom demokratski legitimirana. No Španjolci im predbacuju da su oni više puta osvojili većinu mandata, ali ne i većinu glasova – što, dakle, nije jasan mandat za odcjepljenje od Španjolske. Tome se, uostalom, protivi i preostalih 44 milijuna Španjolaca. Za tu većinu i dalje vrijedi španjolski Ustav. I samo Ustav može biti osnova za pregovore. Oko toga su suglasni i vlada i oporba u Madridu. Poziv Puigdemontu da to prizna je čisti frankistički i fašistički ultimatum. Članak 155. španjolskog Ustava, prema kojemu je Madrid smijenio regionalnu legalno izabranu vladu i sazvao nove parlamentarne izbore, je frankistički fašizam.
 
Postoje opravdani razlozi da se Rajoya kritizira zbog toga što se godinama nije zanimao za Kataloniju i što je u posljednjoj minuti posegnuo za člankom 155. Ali to nije relikt iz Francova doba, već je gotovo doslovce preuzet iz njemačkog Temeljnog zakona koji je nadahnuo španjolskog zakonodavca nakon sloma Francova režima. Prije gotovo četrdeset godina velika većina Katalonaca glasala je za Španjolski ustav koji separatisti ne smatraju obvezujućim.
 
Kako dalje? Jer dugotrajna kriza sve više šteti katalonskom i španjolskom gospodarstvu. Činjenica da se 7,5 milijuna Katalonaca želi odcijepiti od Španjolske zapravo je potvrda lošeg upravljanja vlade Mariana Rajoya koja vodi zemlju od 2011. Ni premijer u Madridu nije spreman za samokritiku iako je njegova Narodna stranka (PP) jedan od najvećih gubitnika katalonskih izbora. Rajoy je oslabljen, čak i PP-ovci kritiziraju njegovo upravljanje krizom. Međutim, on neuobičajenom odrješitošću odbacuje mogućnost raspisivanja prijevremenih izbora u Španjolskoj. A to nisu naznake koje ulijevaju nadu za novu 2018.
 
U Madridu i Barceloni nema političara koji bi bili spremni ići novim putevima. A bez reformi ne ide. Katalonija se s pravom žali na to da Madrid previše dominira javnim financijama. Prvi korak u tom smjeru bilo bi jačanje trenutno bezutjecajnog senata u smjeru istinskog predstavništva regija. Vrijeme je i za modernizaciju španjolskog ustava. Španjolski ustav donesen je 1978., dakle potječe iz razdoblja teške tranzicije s dikature na demokraciju i odslužio je svoje. Ali Rajoy i njegov PP ne podržavaju reformu Ustava i ne smatraju da bi ona u doglednoj budućnosti bilo moguća iako o tome govori čak i kralj Felipe VI. U svom božićnom obraćanju monarh je izjavio da je ‘potrebno raditi na modernoj Španjolskoj koja će ostati u pokretu, nastaviti se razvijati i prilagođavati novom vremenu’. Za to je sada krajnje vrijeme. Madrid mora popustiti, samo ne zna kako.
 

Darko Kovačić

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Srijeda, 21/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 709 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević