Get Adobe Flash player
Hrvatska izumire – političari ne haju!

Hrvatska izumire – političari ne haju!

Svijet se mijenja, samo naša politika to ne...

Hrvatska shizoidna politika

Hrvatska shizoidna politika

Ukoliko HDZ ne istjera Plenkovića, prijeti mu teški...

Referendum je rješenje problema

Referendum je rješenje problema

Izborne jedinice su neprirodno skrojene izbornim...

Pismo iz sela koje nestaje...

Pismo iz sela koje nestaje...

Aferu su zapečatili oni koji su državu prevarili na...

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Slavko Goldstein: »Logor je osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu...

  • Hrvatska izumire – političari ne haju!

    Hrvatska izumire – političari ne haju!

    srijeda, 16. svibnja 2018. 07:04
  • Hrvatska shizoidna politika

    Hrvatska shizoidna politika

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:53
  • Referendum je rješenje problema

    Referendum je rješenje problema

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:46
  • Pismo iz sela koje nestaje...

    Pismo iz sela koje nestaje...

    srijeda, 16. svibnja 2018. 22:55
  • Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    utorak, 15. svibnja 2018. 15:27

U vrijeme preslagivanja na Zapadu, Rusi i Kinezi moraju i trgovati i surađivati

 
 
Mnogi analitičari, političari, geopolitičari, geopolitikanti… smatraju kako se jedno polarna, skoro sam napisao „jedno-spolna“, odnosno „isto-spolna“, slika svijeta ubrzano mijenja. Amerika kao neko vrijeme jedina globalna supersila, u društvu  svojih „mlađih“ zapadnih i inih saveznika diljem svijeta (Japan, Australija i dr.) i kao glavna promicateljica globalizma slabi, a druge sile jačaju. Prvenstveno se misli na Kinu, a zatim na ojačalu Rusiju. Kina je već gospodarski div, je li pretekla Ameriku, i kad će, nije toliko važno. Tehnološki je sasvim blizu Zapadu, sama za sebe je ogromno tržište. Zbog niza razloga, od jeftine i radišne radne snage - i još mnoštva toga - Zapad je godinama ulagao u Kini i tako joj pomogao u razvoju.
http://static.kremlin.ru/media/events/photos/big/0H3PlUXDRMexBCQ6T0be0Rpdc1A6FSPk.jpg
Vladimir Vladimirovič Putin osvojio četvrti predsjednički mandat
 
Kina je u međuvremenu okrenula smjer, pa se pojavila kao moćni, možda i najmoćniji svjetski ulagač u inozemstvu. Jedna od njenih glavnih prednosti je, pokazalo se, i jednostranački sustav - vlast u rukama KP Kine. Na prvi pogled paradoksalno: kompartija radikalno razvija liberalni kapitalizam, višestranačje ništa, a tržište slobodno. Kako li se tom, za njega inače „ubitačnom“ zapadnom kapitalizmu svidjela ta kombinacija. U malim državama takve kombinacije krše - Kinu ne diraju, ali to nije moja tema. Kako bilo, stara, jedna od najstarijih civilizacija, sve je moćnija. I po svemu sudeći igra polako, postupno, na vrijeme…, ali izgleda kako će „igru“ i ubrzati.
 
SSSR i Kina su ratovali
 
Rusija se počela oporavljati kad je tamo na vlast došao „car“ Putin, kako mu mi odavde tepamo. Redom, najprije Čečenija, pa onda (južna) Osetija, a stvarno Krim, zatim Donbas, „pobuna“ u Ukrajini. Stvarni povratak Rusije na svjetsku scenu ipak je Sirija. U Siriji Rusija nije imala izbor - nestankom Sirije bila bi nestala i jedina ruska baza na Sredozemlju i toplim morima uopće. Bilo je jasno kako to Rusi jednostavno ne mogu dopustiti pa ni nisu.
 
Obično se piše o tome kako Amerika, NATO i EU nastoje okružiti Rusiju, doći joj na granice, ili što bliže, ali nas ovdje ne će to zanimati već odnos Kine i Rusije, posebno u svjetlu kineskog novog „puta svile“. Kina s Rusijom ima granicu dužine oko 4800 kilometara, a tome se mogu uvjetno pribrojiti i granice s bivšim sovjetskim republikama: Tadžikistan 414 kilometara, Kirgistan 858 kilometara te Kazahstan 1533 kilometra. Ukupno te granice iznose preko 7600 kilometara, a u tim državama prisutan je i ruski, stari, i kineski, noviji, utjecaj. Nakon Drugog svjetskog rata Zapad, Amerika i ostali i SSSR nisu se oružano, izravno sukobljavali. Najkraće rečeno, ratovali su preko tuđih leđa, što je, dakako, izazivalo tzv. krize, a najteža i najpoznatija je bila ona kubanska, prije berlinska (izgradnja zida), ali one su bile pod kontrolom. Pravi pogranični rat međutim vodio se 1969. između Kine i Rusije (SSSR) na rijeci Usuri, Daleki istok, i na Amuru uz uporabu teškog topništva, tenkova, a sa sovjetske strane u pripremi su bili i raketni sustavi. Navodno su Sovjeti čak razmatrali i mogućnost nuklearnog udara.
 
Razmjeri rata, kojega su pokrenuli Kinezi, računajući kako su Sovjeti zauzeti na Zapadu (Čehoslovačka i ostalo), a formalni povod bilo je neriješeno pitanje stotina riječnih otoka na Usuriju ni danas nisu sasvim jasni. Sovjeti su u njemu bili pobjednici, mogli su krenuti i dalje, što bi, naravno, prvenstveno zbog brojnosti stanovništva, bilo besmisleno. Sukob se ubrzo smirio i prešao na diplomatsko polje. Kasnije se u ovaj sovjetsko-kineski rasjed ubacila Amerika. Deset godina kasnije Kinezi su napali sovjetskog saveznika Vijetnam (1979.) nakon što je on porazio kineske saveznike Crvene Kmere u Kamboži. Pobjedu svojataju i Kinezi i Vijetnamci pri čemu su Vijetnamci bliži istini. U vrijeme raspada SSSR-a rusko-kineska granica je postala „meka“ pa se računa da ju je na Dalekom istoku ilegalno prešao koji milijun Kineza, uglavnom na foru trgovine. Kasnije su neka doseljavanja i međudržavno formalizirana, iznajmljeno zemljište za obradu kineskim kompanijama i sl.
 
Kineski "put svile"
 
Kina ima, preko Rusije, prometnu kopnenu vezu, od Sibira do Londona. Ipak trenutno joj je daleko važniji krak koji ide preko Pakistana (dužina granice 523 kilometra), gradi prugu od granice do Arapskog mora, i to bi bio pravi „put svile“. Odatle pomorskim putem do Grčke gdje je kupila luku Solun, a izgleda i Pirej, a zatim vardarsko-moravskom „cijevi“, udolinom, u Srednju Europu - planira se čak izgradnja kanala tom „cijevi“ od Soluna do Dunava. Drugi cilj je Afrika gdje je Kina već najjači igrač, zamijenila i SSSR, ali zapadne sile, Arapski poluotok odakle se opskrbljuje s naftom i plinom, a ne samo iz Rusije itd.
 
Indija na taj projekt gleda vrlo podozrivo, smatrajući ga dodatnim zaokruživanjem iz Pakistana s kojim je zapravo u ratu koji je u fazi primirja, Kina i Pakistan su zapravo i vojni saveznici. Kina nastoji  gospodarski ukliještiti Indiju i preko Burme; u pripremi je izgradnja cjevovoda za naftu i plin. Zanimljivo je kako je u obje države Pakistan i Burma, na vlasti vojska, dok je u Kini na vlasti KP, a Xi Jinping je upravo od Narodnog kongresa dobio doživotni mandat. U inauguralnom govoru, koji je bio nacionalistički intoniran jače nego to kineski čelnici čine, pored ostaloga je rekao: „Spremni smo voditi krvavu borbu s našim neprijateljima. Imamo jake sposobnosti zauzeti pripadajuće mjesto u svijetu“, a to najvjerojatnije znači prvo. Naglasio je i kako nitko ne će uzeti ni pedlja kineskog teritorija. Ovo se prvenstveno odnosi na Tibet i Ujgure, pokrajina Xinjiang, te Tajvan kojega Kina drži svojim teritorijem, ali i na Južnokinesko more te umjetne otoke koje gradi, gdje su u igri Filipini, Japan, Vijetnam, Malezija, Indonezija, Brunei, dakako i SAD. Ne treba zaboraviti ni kinesko-indijski spor na Himalajima, a i pitanje može li se i Rusiji u nekom trenutku opet postaviti problem tih spornih „riječnih otoka“ u Sibiru.
 
Rusija i Kina su trenutno u dobrim odnosima. Gospodarski je to Rusiji važno naročito u vrijeme sankcija zbog Krima jer je Kina veliki, vjerojatno najveći kupac ruskih energenata. S druge strane Rusi su veliki kupci kineske jeftine tehničke, ali i druge industrijske robe. Ova razmjena očito ide na štetu Rusije. Kako bilo, odnosi su toliko dobri da ruska i kineska vojska organiziraju zajedničke vojne vježbe. Zajednički im je i interes u vezi krize na Korejskom poluotoku, bili su na istoj strani u Siriji, na istoj su strani, navodno, u Srbiji, Makedoniji, u vezi Kosova.
 
Je li Zapad realna prijetnja Rusiji?
 
Bez obzira što ju pritišću sa Zapada, ipak je tamo upola manje stanovnika, a o brojnosti vojski članica NATO-a da i ne govorimo. Primjerice ruska vojska samo u Kalinjingradu po ruskim izvorima broji sto tisuća vojnika, a po zapadnim i dvostruko više, da ratnu tehniku, dalekometne rakete S-400, zrakoplove i Baltičku flotu ni ne spominjemo. Posebna priča je svojevrsno što tradicionalno što novo, proputinovsko rusofilstvo bez obzira na sankcije, pisanje medija i službenu politiku.
 
Treba se prisjetiti rusko-njemačkih odnosa i veza, rusko-francuskih, pa i rusko-talijanskih. Posebno poglavlje su AfD u Njemačkoj i Marie Le Pen u Francuskoj, ali i neki desni pokreti/stranke u manjim članicama EU-a. Izuzetak je jedino Poljska, a i imamo „konja“ za prorusku trku (Pernara). Svemu treba pribrojiti još i proruske simpatije u Grčkoj, Mađarskoj, Češkoj, Bugarskoj, Srbiji… pa čak i u Sloveniji. Rusija i Putin uspjeli su Tursku okrenuti protiv EU-a i Amerike i dobiti na svoju stranu. Odnosi među zapadnim saveznicima su narušeni, Trump sprema neku vrstu carinskog rata, posebno prema Njemačkoj što Zapad dodatno slabi. Ameri su posebno ljuti na drugu „cijev“ Sjevernog toka - do mjere da je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko zatražio sankcije za njemačkog „starog“ kancelara Gerharda Schrödera, inače Putinova dugogodišnjeg zaposlenika na tom projektu.
 
Pored toga Trumpov slogan „Amerika prva“ u biti je neoizolacionistički, a tu su i neke njegove navodne simpatije prema Putinu i priča o ruskom utjecaju na američke predsjedničke izbore. Najnovija je uloga facebooka i britanskog istraživača društvenih mreža (Cambrige Analitica) koji je kupovao (navodno i od ruskog istraživača), istraživao i prodavao 50 milijuna osobnih podataka. Afera se izravno povezuje, preko Stevea Bannona, i s izborom Trumpa za predsjednika SAD, što opet slabi njegovu moć i moć Amerike. Sve u svemu, ako realno pogledamo Rusiji sa Zapada zapravo ne prijeti neka naročito velika opasnost. Ukoliko je još i istina, a time se „car“ hvalio, kako su Rusi prešišali Amere u naoružanju, najmanje za jednu generaciju, Putin se može polako spremati za doživotni mandat. Uostalom kineski kolega je to već učinio, a jaka i sve jača Kina graniči s Rusijom u dužini od oko 4800. Gospodarski je snažnija od Rusije, planira prvo mjesto u svijetu, ima skoro deset puta brojnije stanovništvo. Naoružava se sve više, pa ako ju i malo iz podaljega, preko „puta svile“ pritisne i iz Europe, gospodarski, pa i pokupi neke bivše i sadašnje rusofilske simpatije, eto razloga za ruske brige.
 

Mato Dretvić Filakov

Povratak imperijalne Velike Britanije na stare imperijalne rute

 
 
Usporedo s formalnim povlačenjem iz Europske unije, London ubrzano gradi temelje nove uloge Velike Britanije na globalnom planu. To se odvija kroz jasno izraženu namjeru postupnog povratka britanskog utjecaja na stare imperijalne pozicije, s kojih se Britanija povukla 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća.
https://image2.tienphong.vn/665x449/Uploaded/phamhoang/2015_08_02/1_GIGX.jpg
Velika Britanija počela je veliki program prebacivanja vojnih efektiva na bliskoistočni teren i na tamošnju poveznicu Europe i Azije, kao i jačanje vojnih pozicija u Aziji kroz  reafirmaciju starih  vojnih savezništava s Australijom, Novim Zelandom i bivšim kolonijama, Malezijom i Singapurom. Njihov, s vremenom zapostavljeni obrambeni sustav „Five Power Defence Arrangements“ (FPDA), koji su stvorili temeljem višestrukih unilateralnih vojnih  sporazuma, sada se pod izravnim utjecajem Londona i Australije ponovo budi. Sve se to vremenski poklapa s procesima koje je pokrenuo Brexit, tako da postoji dovoljno pokazatelja na temelju kojih se  britansko izvlačenje iz Europske unije i težnje za jačanjem pozicija na Bliskom istoku i Azijsko-pacifičkoj regiji mogu dovesti u uzajamnu vezu. Glavni oslonac novog britanskog nastupa u Aziji i na prostorima Indijskog i Tihog oceana je Australija, koja je opet, nimalo slučajno, nakon početka britanskih napora za povratkom utjecaja na ta  područja počela široku rekonstrukciju svoje ratne flote i pokrenula veliki program izgradnje novih ratnih brodova  oceanskih sposobnosti, prilagođenih  za djelovanje  na velikim udaljenostima od matičnih baza.
 
Krajem siječnja ove godine australski premijer Malcolm Turnbull otvoreno izjavljuje: “Nismo dovoljno razvijali našu vojnu industriju i posebice pomorsku silu i to moramo ispraviti“. O reafirmaciji uloge i jačanju unutarnjih veza unutar FPDA obrambenog saveza svijedoči „Bijela knjiga“, o stanju i projekcijama razvoja obrambenih sposobnosti  Novog Zelanda, objavljena u lipnju 2016. godine, u kojoj se izričito navodi kako bi „Novi Zeland, kao dugogodišnji član FPDA, zajedno s ostalim saveznicima, uključujući Veliku Britaniju i Australiju, u slučaju vojne ugroze Malezije ili Singapura bio spreman izvršiti sve svoje obveze koje bi pred njega postavio savez i konkretna situacija.“
 
Signali namjere za povratkom na stare geopolitčke pozicije nekadašnjeg carstva ili  barem povrat na stanje prije glasovitog Wilsonovog “povlačenja britanskih snaga istočno od Sueza”, već su duže vremena prisutni u geostrateškim razmišljanjima političkog i vojnog vodstva Velike Britanije, a povremeno se, radi pridobivanja potpore, probijaju u medijski prostor. Gradi se slika kako je britansko povlačenje vojnih snaga iz prostora nekadašnjeg kolonijalnoga carstva bila velika pogreška, koju je sada, u dogovoru i u skladu s interesima SAD-a, britanskog strateškog partnera i ostalim moćnim državama tzv. “Anglosfere”, prije svega Australije, sada potrebno ispraviti.
 
Naime, u siječnju u 1968. godine, tadašnji britanski premijer Harold Wilson i njegov ministar obrane Denis Healey, objavili su da će se britanske trupe do 1971. godine potpuno povući iz svojih baza u Jugistočnoj Aziji, istočno od Adena, uključujući i trupe raspoređene u Maleziji i Singapuru, Perzijskom zaljevu i Maldivima. Masovno povlačenje snaga uistinu je izvršeno, a umjesto Wilsonove odrednice crte povlačenja „istočno od Adena“ uobičajio se izraz „istočno od Sueza“, koji je trebao dramatično ukazati na razmjere povlačenja i slom britanske kolonijalne politike. Britanske vojne snage i dalje su u većoj ili manjoj mjeri bile prisutne u tom području, ali su trajne vojne baze ukinute.
 
U travnju 2013. godine, britanski think-tank “Royal United Services Institute“ objavio je, kako se Velika Britanija nalazi u procesu strateškog povratka na pozicije „istočno od Sueza“. Prema tom izvješću, u tišini se obnavlja trajna britanska vojna nazočnost u Perzijskom zaljevu, u bazama u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Omanu  i Bahreinu. Posebice je indikativan dio izvješća “Royal United Services Institute“ u kojem se tvdi kako London planira do 2020. godine glavninu svojih trupa iz Njemačke i Europe trajno prebaciti u svoje baze u Perzijskom zaljevu i strateško težište s Europe repozicionirati na azijsko-pacifičku regiju radi potpore američkoj politici u sučeljavanju s Kinom. Britanske trupe, povučene iz Afganistana, također su većim dijelom raspoređene u zaljevske baze.
 
Izvješće je koindiciralo s uspostavom britanskog regionalnog mornaričkog zapovjedništva (Royal Navy’s UK Maritime Component Command -UKMCC) u Bahreinu, a krajem 2013. godine načelnik britanskog Glavnog stožera general  David Richards ustvrdio je da će „nakon Afganistana slijedeće mjesto koncentacije naše vojne sile biti u Zaljevu.“ I konačno, u prosincu 2014. godine, britanski ministar obrane Michael Fallon potvrđuje otvaranje velike pomorske baze u Bahreinu i britanski povratak na stare pozicije: “Ova nova baza je na tragu trajne ekspanzije britanske ratne mornarice  i omogućit će Velikoj Britaniji slanje većih ranih brodova i flotnih sastava kako bi se ojačala regionalna stabilnost. Ponovo se vraćamo u Perzijski zaljev.“ U svakom slučaju, otvoren je obrnuti proces Wilsonovom povlačenju – britanski povratak na pozicije „istočno od Sueza“.
 
Stoga mnogi analitičari u korelaciju dovode dva povijesna povlačenja- Cameronov Brexit i Wilsonovo povlačenje istočno od Sueza. Wilsonov potez bio je primarno sračunat na prebacivanje britanskih snaga iz Azije i Bliskog istoka na europsku pozornicu radi potpore SAD-u i europskim saveznicima u sučeljavanju s  tadašnjom sovjetskom silom. Cameronov potez, ponovo u dogovoru sa Washingtonom, treba osloboditi britanske snage, ali u obrnutom smijeru.
 
U prosincu 2016. godine, premijerka Theresa May, na Sumitu šest država Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council-GCC) predvođenih Saudijskom Arabijom, najavila je aktivniju i trajnu britansku vojnu ulogu na području Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva, kako kroz vojnu suradnju s državama članicama GCC-a tako i kroz prisutnost britanskih vojnih snaga. Najavila je ukupna britanska ulaganja od 3 mlijiarde funti u slijedećih deset godina na izgradnji obrambenog sustava i britanskih pozicija u toj regiji. Britanija jasno izražava želju za preuzimanjem ulogu vodeće sile u Perzijskom zaljevu u suradnji s naftanim divovima, arapskim monarhijama iz GCC-a, Saudijskom Arabijom, UAE, Kuvajtom, Bahreinom, Omanom i Katarom, koji će omogućiti kontrolu bliksoistočnog energetskog bazena i strateških smjerova koji povezuju Europu i Aziju. Već sada London je u zračnoj bazi Al Minhad, južno od Dubaija u UAE, bazirao RAF-ove borbene zrakoplove Tornado i Eurofighter Typhoon. Britanske pomorske snage baziraju se u omanskoj luci Duqm i u Bahreinu, a kolika je moć na tom prostoru raspoređenih zrakoplova svjedoči priopćenje ministarstva obrane Velike Britanije iz prosinca 2016. godine, prema kojem su njihovi zrakoplovi u kampanji protiv ISIL-a izbacili i lansirali 11 puta više bombi i projektila nego na vrhuncu sukoba u Afganistanu.
 
Nova vizija „globalne Velike Britanije“, u britanskom političkom životu i među britanskom političkom elitom sve se jače iskazuje od početka ovoga stoljeća, a posebice nakon  2016. godine, kada je London, po odluci  o napuštanju EU-a, trebao definirati novu ulogu države na globalnoj razini. Na povratak na stare imperijalne pozicije u obliku izgradnje globalne Velike Britanije, koja na svjetskoj pozornici djeluje i instrumentima „meke ali i  tvrde moći“,  posebice inzistiraju premijerka  Theresa May i ministar vanjskih poslova  Boris Johnson. Korijeni takvih promišljanja mogu se pratiti još iz ranih 60-ih godina, kada su postale očite namjere britanske politike za vojnim povlačenjem iz prostora nekadašnjeg carstva. Tako već 1962. godine, predviđajući  što namjerava britanska politika, Dean Acheson, državni tajnik za vrijeme predsjednikovanja  Harrya Trumana, izjavljuje, kako je „Velika Britanija izgubila carstvo  ali, na žalost, još nije pronašla svoju novu ulogu“, sugerirajući da se Britanija ne bi trebala povlačiti sa svojih globalnih pozicija i svoje geoekonomske i geopolitičke opcije vezivati uz Europu i njezinu integraciju koja se je tada tek počela stvarati. Nakon Wilsonovog povlačenja britanskih snaga  s pozicije „istočno od Sueza“ britanska politika nastavila  je održavati živom opciju  globalnog britanskog utjecaja, pa je 1975. godine tadašnji britanski premijer James Callaghan britansku ulogu u svijetu opisao kao silu koja svoju volju promiče elementima „meke moći“ temeljem iskustava iz dugačkoga kolonijalog razdoblja. Bivši britanski premijer Tony Blair 1999. godine ponovo je ukazao kako Britanija ima globalni utjecaj kojega se ne želi odreći i otvorio mogućnost povratka britanske vojne sile na prostore s kojih se povukla. Zajednička vojna intervencija u Iraku sa SAD-om za Blairove vladavine potvrdila je s jedne strane očitu volju za povratom britanske vojne moći na stare pozicije, a s druge strane strateško partnerstvo s Washingtonom.
 
Nova uloga Velike Britanije kroz reafirmaciju njene pozicije globalne sile, sada uz instrumente meke moći i uz sve veću ulogu britanske vojne sile, gradi se kroz jačanje starih saveza i stvaranjem novih savezništava diljem svijeta. Novi britanski ministar obrane Gavin Williamson u govoru prigodom preuzimanja funkcije izrijekom je to potvrdio. Bivši američki državni tajnik John Kerry ustvrdio je kako je na svjetskoj pozornici  potrebno „više Britanije.“ Japanski premijer Shinzo Abe bio je još eksplicitniji kada je 2016. godine izjavio kako se „nada da će se Velika Britanija vratiti u Aziju i pridonjeti osiguranju sigurnosti i stabilnosti regije.“ Nedugo potom, britansko ratno zrakoplovstvo održalo je prve zajedničke vježbe s japanskim zrakoplovnim snagama. Kako je već navedeno, u zemljama zaljeva povratak  britanskih snaga bio je obilježen otvaranjem nove pomorske baze u Bahreinu i rekonstrukcijom pomorske baze u Omanu. Velika Britanija nastavlja intenzivnu vojnu suradnju i održavanje zajedničkih vojnih vježbi s Australijom, Novim Zelandom, Singapurom i Malezijom. Britanska premijerka potpisuje ugovore o vojnoj suradnji s Turskom, a nakon toga i obrambeni sporazum sa Poljskom.
 
Dakako britanska agenda širenja diplomatske i vojne moći prema Bliskom istoku i dalje prema Aziji u potpunosti je usklađena s američkom politikom, kojoj odgovara aktivnije djelovanje Britanije, posebice ukoliko bi britanske pomorske snage,  koje su trenutno u fazi opsežne rekonstrukcije i nove izgradnje, osiguravale bokove američkog geopolitičkog nastupa i omogućili američkoj vojnoj moći koncentriranje na Tihi ocean, središnje mjesto sukoba s Kinom.
 
Očigledno, nakon Brexita ubrzano je ono što je mnogo ranije započeto. Velika Britanija vraća se na stare imperijalne staze i prebacuje vojne snage na azijsko-pacifičko područje u dogovoru s SAD-om  i  ostalim saveznicima i državama s posebnim vezama iz „anglo sfere“. Američka politika također prebacuje i jača  snage na Pacifiku radi konfrontacije s najvećim konkurentom Kinom. To novo ratište je pretežito pomorsko, pa je,  stoga, uključivanje Velike Britanije, kao tradicionalne pomorske sile s uporištima u regiji Indijskog oceana i Pacifika, od ključne važnosti za američku i savezničku strategiju.
 
Kina je u južno kineskom moru, pretvarajući otoke u vojne baze, stvorila pomorsko obrambeno područje koje treba poslužiti kao operativna osnovica za djelovanje kineske ratne mornarice koja je proteklih desetljeća iz obalne mornarice prerasla u flotu otvorenoga mora. Njezino područje djelovanje je na Pacifiku, Indijskom oceanu, Crvenom moru i dalje preko Sueskoga kanala prema Sredozemlju, po rutama kuda se prostire pomorska komponenta kineskoga novog puta svile. Kineski  program, poznat i pod nazivom „One Belt, One Road“, u ožujku 2015. je prihvatio kineski parlament i on je postao strateškim dokumentom kineske vanjske politike. Čine ga dvije komponente, kopneni  put izvoza i trgovine  „Silk Road  Econonomic Belt“ (SREB) i pomorski put „Maritime  Silk Road“ (MSR). Kopneni put svile protezao bi se na zapad preko Rusije i istočne Europe, a jedna njegova grana išla bi preko Središnje Azije i Bliskog istoka prema Sredozemlju i Africi. Pomorski put svile protezao bi se preko Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora i na kraju  sjevernog Jadrana, Rijeke i Venecije, koji bi bili središta daljnje trgovine prema unutrašnjosti Europe. Kineski plan je na kraju stvoriti ogromni trgovački koridor koji bi povezivao Aziju, Europu i Afriku i pokrivao populaciju od preko 4 milijarde stanovnika.
 
Cilj koncentracije američkih, britanskih i savezničkih vojnih snaga i flotnih sastava u Indijskom i Trihom oceanu, Crvenom moru i Perzijskom zaljevu kontrola je pomorskih linija komunikacije i točki prigušenja pomorskog prometa –  Malajski tjesnac, Hormuz, Bab-el Mandeb, Sueski kanal i Gibraltar,  kojima se prostire kineski pomorski put svile. Nadalje, istim pomorskim putevima ali u obrnutom smjeru prostiru se pravci projekcije geoekonomske i geopolitičke moći Europske unije i Njemačke kao njene najmoćnije sile. Glavni interes Europske unije na Indijskom i Tihom oceanu je neometan i siguran transport  njihove robe i promet robe koju uvozi. Kao važan akter globalne trgovine Europska unija se oslanja na pomorske linije komunikacija u Indijskom oceanu koje moraju biti sigurne za transport robe namijenjene izvozu iz Europske unije i uvozu u nju.
 
Poziciranjem na pomorske linije komunikacija Indijskog i Tihog oceana britanska, američka i saveznička pomorska sila bila bi u mogućnosti blokirati trgovačke pravce Europske unije i njenih najmoćnijih država prema Bliskom istoku i Aziji i istovremeno ugroziti pomorske puteve velike kineske strategije „novog puta sile“.
 
Kontrola svjetskih mora postaje prioritet i stari američki  admiral i geostrateg   Alfred Thayer Mahan bio bi oduševljen kada bi mogao vidjeti oživotvorenje svoje strateške vizije o vladavini nad svjetskim morima, iznesene u njegovom najznačajnijem djelu, knjizi „The Influence of Sea Power Upon History, 1660–1783“ izdane davne 1890. godine.  Mahan je ustvrdio da onaj tko kontrolira more kontrolira cijeli svijet. Diljem svijeta otvara se nova bitka, bitka za kontrolu mora i pomorskih komunikacija. One su, kako je i predvidio Mahan i nejgovi sljedbenici, žila kucavica svjetskog gospodarstva kojima teku sirovine, energenti i trgovina. Azijsko-tihooceanska regija, Indijski i Tihi ocean područja su gdje se prelamaju interesi najmoćnijih globalnih sila i na kojima još nitko nije ostvario prevlast. Britanska pomorska moć stoga je američkom  savezniku potrebna na tim područjima.
 
S druge strane povratak na stare imperijalne pozicije efektivne političke i vojne kontrole pravaca projekcije britanskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa nema bez kontrole velikih pomorskih prostranstava, pomorskih putova svjetske trgovine i transporta energenata. A za to je potrebno ponovo izgraditi ratnu brodogradnju  i osposobiti britansku flotu kako bi mogla ponovo, sada u suradnji s američkim i ostalim saveznicima iz anglosfere, vladati svjetskim morima. Na političkom planu, usporedno s reafirmacijom britanske pomorske moći, London, nakon odluke o napuštanju Europske  unije, učvršćuje vojne, političke, gospodarske i kulturalne veze sa svojim starim saveznicima. Nakon Brexita, kao formalnog raskida s EU, Velika Britanija, zadržavajući i dalje neformalnu moć u Europi, vraća se u suglasju s američkom i politikom saveznika iz tzv. anglosfere na stare pozicije imperijalne moći.
 

Mario Stefanov, http://geopolitika.news/analize/mario-stefanov-povratak-velike-britanije-na-stare-imperijalne-rute/

Armenija nastavlja demokratski put

 
 
Devedeset zastupnika glasalo je za Sarkisjana, deset je bilo protiv, a jedan suzdražn. Time je armenski parlament izabrao velikom većinom glasova Armena Sarkisjana za novog predsjednika države, što znači da je pred 64-godišnjim Sarkisjanom, bivšim premijerom Armenije i nekadašnjim veleposlanikom u Velikoj Britaniji, sedmogodišnji predsjednički mandat.
http://vestnikkavkaza.net/upload2/2018-03-02/15199806325a99105803d399.50817060.png
Devedeset zastupnika glasovalo je za njega, deset je bilo protiv, a jedan suzdržan. On je na ovoj funkciji naslijedio Serža Sarkisjana, za koga oporbeni čelnici tvrde da bi mogao postati premijer. Dužnost predsjednika bit će ceremonijalna, Armenija, država na južnom Kavkazu s približno tri milijuna stanovnika, kao i neke druge bivše sovjetske republike i države u istočnoj Europi, nastavljaju demokratski put.
 
Odlazeći Serž Sarkisjan postao je predsjednik 2008. i nominirao bivšeg premijera Armena Sarkisjana kao svog nasljednika u siječnju. U skladu s odredbama Ustava odobrenim 2015. na referendumu kojim su ukinuti izravni predsjednički izbori, parlament može izabrati predsjednika tročetvrtinskom većinom. Dužnost predsjednika prema ovim amandmanima bit će većinom ceremonijalna, a vlast preuzimaju premijer i parlament.
 

Darko Kovačić

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 21/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1756 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević