Get Adobe Flash player
Opasno traćenje vremena

Opasno traćenje vremena

EU ciljano ispražnjava Hrvatsku za naseljavanje...

Podržali Istanbulsku, podržavaju i

Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

Popis HDZ-ovaca koji podržavaju »Globalni sažeti dogovor za sigurna...

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Hrvatski sabor najodgovorniji za stanje u...

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Ne ostaju i ne opstaju najjači, nego...

Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

Suspendiran zbog ljubakanja sa studenticama, a na ispitima pita studente u...

  • Opasno traćenje vremena

    Opasno traćenje vremena

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:41
  • Podržali Istanbulsku, podržavaju i

    Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 15:48
  • Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    srijeda, 14. studenoga 2018. 08:38
  • Političko preživljavanje političkih zvijezda

    Političko preživljavanje političkih zvijezda

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:34
  • Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

    Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

    utorak, 20. studenoga 2018. 13:04

Saudijska Arabija - dragulj u naftaškoj kruni i predziđe paravana svih ratova za naftu

 
 
„Diktature se ruše, monarhije slabe. Užasni domino efekt. Vatra se širi čak do Saudijske Arabije. Mogu li se strasti razbuktati i u ovoj zemlji poznatoj kao 'svjetska centralna banka nafte'? Pierre Terzian (direktor magazina 'Petrostrategie') kaže: 'Kada bi ovakva nestabilnost utjecala na državu kao što je Saudijska Arabija, nitko ne bi mogao izbjeći katastrofalne posljedice. Nitko ne može zamijeniti saudijsku naftu. O tome ne vrijedi ni razmišljati. Cijene nafte bi nezapamćeno rasle. Ne samo da bi to utjecalo na ekonomiju, nego bi došlo do velike nestašice nafte. Osjetili bismo stvarnu nestašicu. […] Sedam sestara nemaju namjeru ugasiti se. U jedinstvu je snaga. […] Nafta je omiljeni plijen špekulanata. Nepostojeće nafta svakodnevno se kupuje i prodaje. […] Mijenjaju cijene nafte, ne uzimajući u obzir stvarnu ponudu i potražnju. […] Sedam nezasitnih sestara zaklele su se da će se odreći svoje moći tek kada kapne zadnja kap nafte i kada se zadnja novčanica dolara pretvori u pepeo.
https://i.vimeocdn.com/portfolio_header/271208
Bile su ponosne, ali kako kaže stara poslovica, ponos dolazi prije pada. […] Novih Sedam sestara [postupno stupaju na scenu]: Iz Saudijske Arabije Saudi-Aramco, najveća i najsofisticiranija naftna kompanija na svijetu; iz Rusije Gazprom, kompanija koju je ruski vladar Vladimir Putin oduzeo oligarsima; Kineska nacionalna naftna korporacija (CNPC); Nacionalna naftna kompanija Irana (NIOC); venezuelanska kompanija (PDVSA); brazilski Petrobras (PB), lider u proizvodnji nafte iz vodenih dubina; iz Malezije Petronas. […] Novih Sedam sestara uglavnom su u državnom vlasništvu i kontroliraju 1/3 svjetske proizvodnje nafte i plina i više od trećine svjetskih rezervi. Usporedbe radi, starih Sedam sestara [Exxon, Mobil, Chevron, Gulf, Texaco, BP, Shell] proizvode 1/10 svjetske nafte i kontroliraju samo 3% rezervi. Ravnoteža je poremećena. […] Međutim, sama jezgra Sedam sestara će i dalje postojati zato što imaju tehnologiju i potrebno znanje. To će biti nova vrsta igre loptom. Počela je nova igra s novim igračima, nešto što starih Sedam sestara možda nije računalo. [Da, možda.] Pljačkale su svijet tijekom čitavog stoljeća i za sobom ostavile siromaštvo, rat i bijedu. […] Ovdje završava priča o Sedam sestara, ali otrovna stvarnost te priče i dalje traje. (Tajna sedam sestara, Vrijeme laži, IV. epizoda, Sunset Presse Production, Aljazeera; Izvor: Internet).
 
Bojim se da svijet kakvog poznajemo još nije vidio munjeviti, precizni i razarajući rat onoga što nazivamo svjetskim razmjerima. Kada bi se kojim slučajem Saudijska Arabija odmetnula od ustaljene i krotke davateljice nafte i primateljice nepotrebnih i napuhanih kredita, sedmerostruko perfidne igre kupnje nafte i plina kojeg ona ima napretek, a pretvorila se u orijentalnu despociju kakvog obijesnog vladara koji neće povlađivati „Amerikancima“ (čitaj: Velikoj sestrinskoj sedmici), onda bi na scenu stupilo takvo munjevito bombardiranje i zaštita „državnih interesa“ kakve svijet još nije vidio. Tropski toplo se nadam da i neće takvo nešto vidjeti, a nadu polažem i u što skoriji prestanak iskorištavanja nafte u ozračju sunčeve i energije vjetra, time i vjetra promjena.
 
P. S. „Lawrencove fakultetske odaje [Oxforda] bile su mračne i obložene hrastovinom s velikim stolom, te radnim stolom kao najvažnijim komadima pokućstva. Bile su tu još i dvije masivne kožne fotelje, bez stilskih obilježja. Jedanput, baš dok sam bio kod njega, banuo je jedan američki naftaš i upitao: 'Stigoh iz Amerike, pukovniče Lawrence, s jednim jedinim pitanjem. Smatram da ste vi jedini čovjek koj će mi odgovoriti bez uvijanja. Dopuštaju li uvjeti na Bliskom istoku da uložim ikakav novac u naftu na Arapskom poluotoku?' Lawrence [od Arabije] nije ustao, te je tiho odgovorio: 'Ne.' 'To je sve što sam želio znati; isplatilo se doći ovamo. Hvala vam, želim vam ugodan dan!' U letimičnom pogledu po sobi nešto mu je nedostajalao pa je, na prolasku kroz London kad se vraćao kući, odabrao fotelje i poslao ih Lawrenceu sa svojom posjetnicom. [...]
 
Lawrence nam je [obitelji Roberta Gravesa (1895.-1985.)] neočekovano pomogao oko ostatka [duga propale male trovine, duga veletrgovcima i dr.]. Ustupio mi je četiri poglavlja Sedam stupova mudrosti kako bih ih prodao u Sjedinjene države za objavljivanje u nastavcima. Za Lawrencea je bilo pitanje časti odbiti svaku zaradu na račun Ustanka, čak i kad se radilo o neizravnim prihodima; ali ako to može pomoći pjesniku [Gravesu] u nevolji, bio je uvjeren da postupa istpravno.“ (Robert Graves, Zbogom svemu tom, Sandorf, Zagreb, 2010, str. 330, 342).
 
(Svršetak)
 

Đivo Bašić

BRIKS je Turskoj nužan u gotovo istoj mjeri koliko je Turska nužna BRIKS-u

 
 
Na samom kraju prošlotjedne analize objavili smo tada tek pristiglu i kratku informaciju o molbi turskog predsjednika Erdogana za prijam njegove zemlje u punopravno članstvo zajednice država BRIKS, koju je izrekao tijekom svog sudjelovanja na summitu tog kluba (25.-27. srpnja) u Johannesburgu, u JAR.u (Turska je, uz Argentinu i Meksiko promatrač i jedan od kandidata za proširenje te, još uvijek neformalne organizacije država ali s pojedinim, već formiranim i operativnim institucijama, poput Razvojne banke BRIKS). Zato ćemo se ovom prigodom detaljnije pozabaviti ovom temom, koja itekako zadire u globalne sigurnosne, geopolitičke i geoekonomske odnose, budući da je Turska važna karika u cjelokupnom sigurnosnom ustroju Zapada (iako mu geografski ne pripada).
https://cdni0.trtworld.com/w960/h540/q75/37854_ZAF20180725SOUTHAFRICAAA_1532496199984.jpg
Dovoljno je podsjetiti na činjenicu kako je Turska članica NATO saveza (od 1952.) i ključni oslonac njegovog Južnog krila. Međutim, NATO savez upravo proživljava veliku krizu, prvu nakon velike „krize identiteta“, nastale raspadom SSSR-a i raspuštanja Varšavskog ugovora, koji su rezultirali nestankom ključnog vojnog supranika i neprijatelja koji bi opravdavao potrebu za njegovim daljnjim opstankom na europskom tlu (Kina je ipak na drugom kraju svijeta). Zato se od klasičnog vojnog, NATO vrlo brzo pretvorio u vojno-politički savez i najsnažniji instrument američkog vođenja prekoatlantske vanjske politike, koji je svojim prijašnjim temeljnim zadatcima dodao još i borbu protiv terorizma, ilegalnog širenja nuklearnog naoružanja i sl., dajući si time na važnosti i smislu svog daljnjeg egzistiranja. NATO, kao povijesni anakronizam promatra i sadašnji američki predsjednik Trump, zbog čega nije isključena niti njegova temeljita rekonstrukcija, ali čak niti američko napuštanje tog saveza (što bi automatski značilo i njegovu smrt), o čemu najbolje svjedoči nedavna zakonska inicijativa trojice uglednih republikanskih kongresmena kojom bi se onemogućilo Trumpovo povlačenje iz NATO saveza bez prethodnog odobrenja Kongresa! Ali to je jedna sasvim druga tema od ove današnje, koju sam spomenuo samo u kontekstu turskih vanjskopolitičkih promišljanja, jer je Ankari sve ovo itekako poznato i sigurno pridonosi njezinim vizijama turske uloge u budućem ustroju svijeta.
 
Moderna turska država upravo proživljava najveću krizu odnosa s kolektivnim Zapadom. Ona je više od pola stoljeća čekala u predvorju za prijam u punopravno članstvo Europske unije; njoj su danas odsječeni svi važniji izvori financiranja od strane Zapada, a kriza odnosa sa SAD-om na Bliskom istoku, poglavito u Siriji, prijeti dosezanju točke od koje više nema povratka. Toga je itekako svjesna Trumpova administracija, koja je svojim nedavnim inicijativama pokušala popraviti odnose s Ankarom (pokušaj dogovora oko stanja u sjevernom sirijskom gradu Manbiju), ali sve je vrlo brzo vraćeno unatrag izbijanjem nove krize vezane uz tursko ne odustajanje od kupnje ruskih PZO sustava S-400 i posljedičnog izglasavanja američkog Kongresa zabrane već dogovorenih isporuka zrakoplova 5. generacije F-35 Turskoj. Te odnose još je više pogoršala novonastala kriza oko američkog državljanina i pastora protestantske crkve Andrewa Brunsona, koji je u Turskoj zatočen od 2016. pod optužbom za špijunažu i kontakte s terorističkim organizacijama i prijeti mu kazna zatvora do 35 godina, kojeg je Ankara odbila izručiti SAD-u unatoč nedavnom Trumpovom uspješnom urgiranju kod izraelskog premijera Netanjahua za oslobađanje izvjesne turske aktivistice, zatočene zbog povezanosti s palestinskim Hamasom.
 
Erdogan je javno odbacio mogućnost takve trgovine: Brunson je za njega simbol američke umješanosti u propali vojni puč u srpnju 2016. i povezanosti s organizacijom FETO, na čijem je čelu turski klerik i disident koji boravi u SAD-u i čije izručenje Turska već dugo traži – Fethullah Gulen. Takva Erdoganova odluka razbjesnila je Trumpa do te mjere da je on prošli tjedan uveo sakcije protiv turskih ministara unutarnjih poslova i pravosuđa, najviše „krivih“ zbog nesretne sudbine zatočenog američkog državljanina. Ali ni Erdogan nije ostao dužan: u nedjelju je objavio namjeru identičnog turskog odgovora prema američkim ministrima iz tih dvaju resora. Dakle, političko ozračje i klima u odnosima Washingtona i Ankare ne ostavlja previše prostora za optimizam, iako se, naravno, uz pregršt dobre volje i ponešto popuštanja s obje strane, stvari još mogu popraviti. Međutim gorčina u glavama političara s obje strane, ali i narasli anti-amerikanizam u turskoj javnosti, još će dugo ostati i opterećivati odnose dviju formalnih vojnih saveznica. Američko-turske odnose dodatno opterećuju i carine koje je Trumpova administracija uvela na uvoz čelika i aluminija, koje se odnose i na turski izvoz metala u SAD. Osim toga, financijske transakcije koje turska obavlja u dolarima, a uglavnom se odnose na uvoz proizvoda visoke tehnologije i energenata, sada itekako negativno utječu na pad njezine valute lire, pri čemu i svjetske financijske institucije posljednjih godina sustavno snižavaju turski kreditni rejting. Sve je to skupa dovelo do toga, da Turska, s proračunskim deficitom i građevinskim mega-projektima, vrlo teško pronalazi kreditne aranžmane u Zapadnim financijskim institucijama.
 
To su neki od ključnih elemenata koji utječu na turske težnje za pronalaskom alternativa, a što je i sukladno politici Ankare koja teži uključivanju zemlje u što veći broj međunarodnih, globalnih i regionalnih organizacija ili platformi za suradnju. I u tom smislu Erdoganov zahtjev (molba) upućena šefovima država BRIKS za prijam Turske u njihov klub ne treba biti posebno iznenađenje. Donosimo ključne Erdoganove riječi, izrečene u Johannesburgu, kako bismo naglasili o koliko se važnim pitanjima, zapravo, ovdje radi:
Erdogan je izrazio želju za suradnju Turske s BRIKS-om u sferi „ekonmije, trgovine, investicija i razvoja“;  izrazio je želju za nastavkom pregovora o suradnji s novom Razvojnom bankom BRIKS i najavio njihov završetak „u najkraće vrijeme“; predložio je osnivanje nove međunarodne rejting (kreditne)-agencije; naglasio tursku namjeru proširenja postojećeg energetskog partnerstva s državama BRIKS; naglasio je svoju uvjerenost kako treba učvrstiti suradnju muslimanskih zemalja i BRIKS (Erdogan je u Johannesburg pozvan kao poseban gost, pritom uz naglasak da Turska upravo predsjeda Organizacijom za islamsku suradnju!, što je jasan simbol kako BRIKS ne namjerava okrenuti leđa islamskim državama, već upravo suprotno), ponovivši svoje teze o tome kako je svijetu nužan pravedniji poredak. Tu je povukao paralelu s aktivnostima Islamske razvojne banke u Africi; naglasio je kako svijet ne može nastaviti živjeti u postojećem međunarodnom globalnom sustavu, koji nikoga ne zadovoljava osim „sretne manjine“ i njihovih interesa; govorio je o velikim turskim izdvajanjima za razvoj siromašnih zemalja od preko 8 milijardi dolara prošle godine (čime je ona lider u svijetu) i davanju krova nad glavom za 4 milijuna izbjeglica na turskom teritoriju, kao i direktnim turskim investicijama u Afriku koje su dosegnule 6 milijardi dolara.
 
Erdogan je naglasio i veliku stratešku važnost golemog turskog infrastrukturnog projekta tzv. Istanbulskog kanala, i pozvao sudionike biznis-foruma BRIKS-a na sudjelovanje u njemu. Erdogan je na putu natrag u Tursku odgovarao i na upite novinara, a tu se također našlo zanimljivih komentara, poput onih, da je Kina spremna na proširenje BRIKS-a upravo s Turskom, kao i to, da bi Kina mogla graditi još jednu tursku atomsku centralu – četvrtu po redu, nakon prve koju gradi Rusija, druge koju će graditi Japan i treće, vjerojatno Francuska, iako to još uvijek nije sasvim sigurno. Turska, kazao je Erdogan, surađuje s Kinom i u projektu „Jedan pojas-jedan put“. Međutim, Erdogan je, kao glavno pitanje na summitu BRIKS, naglaso raspravu o platnom prometu između članica koji bi se odvijao u nacionalnim valutama. Tijekom summita objavljeno je kako je Turska završila sve procedure za potpisivanje i stupanje na snagu kreditnog sporazuma s Kinom o dodjeli 3,6 milijardi dolara (1,2 mlrd. za treći most preko Bospora; 2,4 mlrd. za proširenje plinskog skladišta „Slano jezero“).
 
Što se tiče Rusije, Turska, nakon „zrakoplovne krize“ (rušenje ruskog Su-24 na sirijsko-turskoj granici u studenom 2015. g.) i povratka odnosa dviju zemalja u prijašnje okvire, Rusiju smatra glavnim tržištem za turske proizvode i usluge. Moskva nema pretjeranih razloga za blokiranje turskog zahtjeva za članstvom u BRIKS-u. Prijašnja sovjetska doktrina o nemogućnosti suradnje s Turskom zbog njezinog članstva u NATO savezu za Rusiji više nije aktualna (ona je i do sada surađivala i još surađuje i s drugim članicama NATO-a pa zašto ne i s Turskom), štoviše, po pojedinim aspektima to joj čak i odgovara, ne samo po pitanju ugleda u sposobnosti vođenja svoje vanjske politike. Rusiji suradnja s Turskom odgovara i unutar takvih organizacija kakve su EAES i ŠO(S), koje Tursku direktno pomiču prema Istočnom središtu moći.
 
U tom je smislu vrlo važno istaknuti kako se Erdogan u Johannesburgu sastao i s ruskim čelnikom Putinom i kineskim vođom Xi-Jinpingom, nakon čega je turskim novinarima kazao, ni manje ni više nego, da „naša solidarnost izaziva ljubomoru“, imajući u vidu rusko-turske odnose. Potrebno je istaknuti kako je na sastanku s Putinom sudjelovao i turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu, ministar obrane Hulusi Akar, kao i ministri financija i trgovine, ali i šef turske obavještajne agencije MIT Hakan Fidan. Je li tu potrebno što dodati kako bi se izvukli određeni zaključci? Teško. Zanimljiva je i šala kojom je Putin pozvao Erdogana u restoran, ali „pod njegovim uvjetima“ – ako Turska bude kupovala rusko meso! Erdogan se brzo snašao, riječima, kako će biti dobro ako oni „odmah po povratku riješe to pitanje“. Ta šala nije neutemeljena: Turska je veliki uvoznik mesa, pri čemu su najveći izvoznici (govedine) oni iz daleke Južne Amerike, a onda slijede europske zemlje poput BiH, Poljske, Mađarske, Rumunjske i Francuske. Putin bi rado promijenio taj poredak s obzirom na visoku proizvodnju ruskog kvalitetnog mesa, koja je, apsurdno, takvom postala zbog snažnih državnih poticaja agrarnog sektora nakon uvođenja zapadnih proturuskih sankcija i brzog otvaranja suvremenih privatnih farmi. S jedne strane Rusija je pretrpjela (i još uvjek trpi) teške posljedice po svoje gospodarstvo zbog zapadnih sankcija, a s druge je upravo zbog toga „u nebesa“ izdigla pojedine, ranije posve zapostavljene sektore svoga gospodarstva.
 
Što se tiče tursko-južnoafričkih odnosa, važno je naglasiti kako je Erdogan tijekom boravka na summitu BRIKS-a tu prigodu iskoristio i za otvaranje nove zgrade turskog veleposlanstva u Pretoriji. Ono što je tu važno jest to, da je on upozorio JAR na snažnu nazočnost organizacije FETO (u Turskoj proglašene terorističkom) upravo u toj zemlji ali i u čitavoj Africi. Pri tom je upozorio čelnike JAR kakvu je opasnu ugrozu po Tursku ta organizacija imala u pokušaju državnog udara 2016.g. Jasno je kako Erdogan daje do znanja kako će za daljnju suradnju JAR-e s Turskom, koju obje zemlje žele izdignuti na još višu razinu, biti nužno smanjiti, a u perspektivi i anulirati utjecaj te organizacije (za koju Ankara drži da je u rukama State Departmenta), na afričkom jugu.
 
Iz svega ovog zaključio bih slijedeće: BRIKS je Turskoj nužan u gotovo istoj mjeri koliko je Turska nužna BRIKS-u. Njihova suradnja otvara obostrano velike mogućnosti i to obje strane dobro znaju. I dok je BRIKS za Tursku idealna prigoda za uspostavu ravnoteže turskih odnosa sa Zapadom, Turska je za BRIKS prva i za sada jedina država koju bi prijamom u svoj sastav neposredno „iščupali“ iz „krila“ Zapada i smjestili je u Istočni (i Južni, po pitanju Afrike) centar moći. Turska je „gladna“ novih financijskih izvora nakon uvedenih zapadnih ograničenja, a Kina joj upravo to nudi. Kini je, s druge strane, Turska idealan most za plasman svojih proizvoda na Zapad kroz projekt „Put svile“. Tu je i Indija u sličnom položaju i sa sličnim interesima. A Brazil u ovom pitanju za sada nije toliko neposredno involviran i sasvim sigurno ne bi predstavljao zapreku turskom prijamu u taj klub od gotovo 3 milijarde stanovnika.
 
U svakom slučaju, kako se god završila ova priča, Turska je iznova na sebe uspjela privući pozornost svjetske visoke politike i analitičkih krugova, što najbolje ukazuje na sposobnost njezinog državnog i političkog vodstva za pravilno procjenjivanje globalnih geopolitičkih procesa i unutar njih pokušaja da se vještom kombinatorikom po Tursku iznađu najbolje mogućnosti. Hoće li Ankara u tome uspjeti (osobno mislim kako hoće) ostaje za vidjeti, ali i sama  težnja prema takvim ciljevima odlika je mudrog i habrog vrhovništva, s vizijom i brigom za vlastiti narod i zemlju. A to je upravo ono što danas mnogim zapadnim liderima i vladama nedostaje. Turska, zapravo, razgolićuje njihovu neučinkovitost i političku impotenciju kada je u pitanju briga o onima kojima upravljaju, a upravo odakle potiče i njihova sustavna želja za blaćenje i omalovažavanje turske politike i Erdogana osobno, neovisno o svim njegovim manjkavostima. Uostalom, puno većih manjkavosti od njega imaju pojedine zemlje i njihove vođe s kojima oni tako prisno surađuju. Imenovati ih nije potrebno. Njihova bliskoistočna „demokratičnost“  i „predana“ borba protiv terorizma ionako je svima dobro poznata.
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-turska-u-briks-u-izazovi-i-posljedice/

Kaspijsko jezero se od 2001. ubrzano počelo pretvarati u anglo-američko jezero

 
 
Azerbajdžan je postao washingtonski prioritet nakon raspada Sovjetskog Saveza. […] Britanski i američki naftni giganti počeli su tiho, ali brzo preuzimati kontrolu nad kaspijskim naftnim i plinskim resursima. […] Godine 2001. Kaspijsko jezero, najveća zatvorena vodena površina na Zemlji, počelo se ubrzano pretvarati u anglo-američko jezero, u smislu kontrole nad naftom. […]
http://1.bp.blogspot.com/_pt08zqcWYs0/THWPctZT4aI/AAAAAAAACso/kDQGFKOBMpU/s1600/Eldersburg+Shell+Station.JPG
Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a navodno je potrošilo 20 milijuna dolara kako bi za [ukrajinskog] predsjednika postavilo svog čovjeka. Bila je to još jedna 'demokratska' revolucija [tzv. 'narančasta revolucija' 2004. godine]. […] Političkom kontrolom nad Ukrajinom Washington bi mogao steći potencijalnu kontrolu nad većinom ruskih plinovoda iz sovjetskog razdoblja. […]
 
Kako se moglo očekivati, jedan od prvih poteza nakon vojne okupacije Iraka bilo je otkazivanje ugovora između Iračke vlade i kineskih državnih naftnih kompanija za razvoj golemih naftnih resursa u Iraku. Sumnje Pekinga bile su potvrđene. Kineska prisutnost u iračkim naftnim poslovima bila je glavni fokus okupacije Iraka. […] Pravi cilj, naravno, neizrečeni, bio je direktna kontrola i uskraćivanje tog mora nafte novim suparnicima, osobito Kini. […] Kako bi osigurale to gorivo, kineske naftne kompanije osigurale su svoje mjesto u Perzijskom zaljevu, osobito u Iranu i Saudijskoj Arabiji. Zapravo, 2009. godine više je saudijske nafte izvezeno u Kinu nego u SAD. […] Kinezi su ostvarili utjecaj i u Središnjoj Aziji, uključujući Kazahstan, te u Rusiji i Latinskoj Americi, od Venezuele do Brazila. […] Kineski predsjednik Hu Jintao posjetio je Alžir, Gabon i Nigeriju - tri afrička naftna diva - kako bi osigurao nesmetan dotok zaliha goriva. […] Ukratko, Kina je ugrozila desetljeća washingtonske politike tretiranja Afrike 'de facto' kolonijalnom ostavštinom pod patronatom MMF-a, čije se sirovine s vremena na vrijeme mogu i opljačkati. […] A izvor nafte, koji je postao žarište naftnog sukoba između Kine i SAD-a, bio je Sudan, u kojem su se nalazile goleme naftne zalihe Darfura. […] Kina ni u jednu drugu zemlju nije uložila više nego u Sudan, iz kojeg je ujedno dobivala najviše energetskih zaliha. […] Bushova administracija je vrlo agresivno odgovorila na sve veću prisutnost Kine u Africi, osobito u sudanskoj regiji Darfur, gdje su Kinezi pronašli golemo naftno polje. Nimalo slučajno Washington je uskoro optužio Sudan za genocid u Darfuru, a američki ministar vanjskih poslova Colin Powell pozvao je trupe NATO-a da 'uspostave mir'. […] Washington je sklopio vojni savez s Indijom protiv Kine, a predsjednik Obama je nakon 2009. godine drastično pojačao vojne akcije u Afganistanu i u Pakistanu. [Inače, Obama je dobitnik Nobelove nagrade za mir.] Cilj je bio jasan: kontrolirati pristup Kine euroazijskim resursima, ponajprije pristup nafti i plinu. […]
Washington je bio poprilično umiješan u poticanje 'spontanih' uličnih prosvjeda u Tunisu [prosinca 2010.] kojima je svrgnut Ben Ali. […] Uspjeh Revolucije jasmina pokrenut će slične ustanke diljem islamskog svijeta pod pokroviteljstvom SAD-a - od Sjeverne Afrike do Bliskog istoka i Središnje Azije. Krajnji cilj destabilizacije bile su Kina i Zapadna Europa, te Rusija i zemlje Euroazije. […]
 
Bilo je očito da je 'Projekt Veliki Bliski istok' bio plan za pljačku dragocjene državne imovine, koju će SAD provesti u zemljama Perzijskog zaljeva bogatima naftom. […] Washingtonskim 'Projektom Veliki Bliski istok' predviđa se američka dominacija nad cijelim islamskim svijetom od Sudana i Maroka preko Libije, Egipta, Perzijskog zaljeva do Pakistana i Afganistana. […] Dovođenje cijeloga niza zemalja od Maroka do Afganistana i Pakistana u stanje trajne krize i napetosti bit će uvjerljiva izlika NATO-u da 'zaštiti rute za opskrbu naftom'. […]
 
Istraživači [korporacije] RAND-a godinama su usavršavali metodu tzv. 'swarminga' za nekonvencionalnu promjenu režima, kojom se gomile mladih povezanih društvenim mrežama okupljaju na prosvjedima poput rojeva pčela (engl. 'swarming'). Washington i grupa tobožnjih nevladinih organizacija za promicanje 'ljudskih prava', 'demokracije' i 'nenasilja' pod washingtonskim okriljem sve su se više oslanjali na sofisticirano, 'spontano' pokretanje prosvjeda lokalnog stanovništva kako bi uzrokovali promjenu režima u korist Washingtona i kako bi primijenili plan Pentagona za dominacijom punog spektra. […]
 
Kina je bila glavni partner libijskoj državnoj naftnoj kompaniji. Za razliku od Tunisa i Egipta, Washington se u Libiji nije mogao skrivati iza fasade nenasilnih prosvjeda mladih. Bio je primoran posegnuti za naoružavanjem i obučavanjem autohtonih pripadnika libijske opozicije u onome što je preraslo u pravi pobunjenički građanski rat. […] Rat SAD-a protiv Libije - 'de facto' čin neokolonijalizma koji krši temeljne norme međunarodnog prava - shvaćen je kao 'humanitarni' rat. […] Pobune 2010. i 2011. godine na Bliskom istoku i u Africi uklapaju se u geografski kontekst Bushova plana za 'Veliki Bliski istok'. […] No krajnji cilj bio je uspostaviti čvrstu kontrolu nad ključnim strateškim resursom - naftom - i vjerojatno iskoristiti tu kontrolu za ucjenjivanje Kine, Japana i bilo koje euroazijske države koja bi vremenom mogla ugroziti dominaciju Washingtona i stvoriti novi euroazijski gospodarski prostor.“ (F. William Engdahl, Mitovi, laži i ratovi za naftu, Profil, Zagreb, 2012, str. 9-14, 19-22, 27-31, 33-34, 36, 39-41, 43, 45, 47-48, 50, 52-58, 61, 63, 66-70, 72, 80-81, 83-91, 95, 97-98, 103, 108, 110-111, 113-116, 121, 123, 125, 134-135, 142-143, 145, 147, 168, 170, 178, 188-189, 191-192, 196, 199, 200, 207-208, 219, 221-223, 231-232, 237, 246, 249-251, 254-255, 257, 260, 265-266, 271, 273-276, 279, 284, 286-287, 296-297, 300, 302, 304).
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Đivo Bašić

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Srijeda, 21/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1045 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević