Get Adobe Flash player
Zabrana mise na Bleiburgu - ubijanje sjećanja

Zabrana mise na Bleiburgu - ubijanje sjećanja

Inicijativa zabrane potekla je iz...

Aco Stanković poziva srbijanske rasiste

Aco Stanković poziva srbijanske rasiste

Huškački govor Sergeja Trifunovića pred razjarenom ruljom u kojemu...

HSP najveći gubitnik izbora u Lici

HSP najveći gubitnik izbora u Lici

HSP izgubio 2.108 ili 35 posto glasova i jedan mandat u odnosu na izbore...

Dado nije znao slušati

Dado nije znao slušati

S Dadom i bez Dade Lika propada, poput mnogih naših krajeva i...

Spomenik iz Bleiburga prenijeti u Hrvatsku

Spomenik iz Bleiburga prenijeti u Hrvatsku

Vrijeme je da napokon počnemo stvarati kulturu sjećanja na...

  • Zabrana mise na Bleiburgu - ubijanje sjećanja

    Zabrana mise na Bleiburgu - ubijanje sjećanja

    četvrtak, 14. ožujka 2019. 18:25
  • Aco Stanković poziva srbijanske rasiste

    Aco Stanković poziva srbijanske rasiste

    četvrtak, 14. ožujka 2019. 15:11
  • HSP najveći gubitnik izbora u Lici

    HSP najveći gubitnik izbora u Lici

    srijeda, 13. ožujka 2019. 19:52
  • Dado nije znao slušati

    Dado nije znao slušati

    srijeda, 13. ožujka 2019. 19:46
  • Spomenik iz Bleiburga prenijeti u Hrvatsku

    Spomenik iz Bleiburga prenijeti u Hrvatsku

    srijeda, 13. ožujka 2019. 19:43

Nacionalni ekskluzivizam, etnocentrizam, mitomanija i megalomanija kod Srba igraju veliku ulogu

 
 
Nakon rasprave koja je trajala sedam mjeseci, Međunarodni sud pravde - ICJ (International Court of Justice), dana 21. srpnja 2010. godine donio je svoj pravorijek po kojemu je neovisnost Kosova legalna i u skladu s međunarodnim pravom. Od ukupno 14 sudaca, za tu je odluku glasovalo njih 10. Tako je potvrđeno pravo kosovskih Albanaca na samostalnost, a odbačene tvrdnje Srbije kako je taj proces "ugrožavanje temelja međunarodnog poretka". Ova je presuda, kako se i očekivalo izazvala veliki revolt u Srbiji. Tadašnji ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić (koji danas s istomišljenicima predvodi demonstracije protiv Vučića na ulicama Beograda) izjavio je kako "Srbija nikada ne će priznati Kosovo", ustvrdivši da će odluka ICJ-a izazvati nestabilnost u svijetu.
https://www.b92.net/news/pics/2017/12/15/16918686235a33ef7d134e2710035320_v4big.JPG
Uslijedile su i najave diplomatske ofenzive Srbije ne bi li se zaustavio proces priznavanja Kosova. Znaju u Srbiji jako dobro da to može samo odložiti proces njegovog punog međunarodnog priznanja a nikako zaustaviti. No, Kosovo je jedino pitanje oko kojega danas u Srbiji postoji konsenzus ali samo na platformi "ne damo Kosovo" i na tomu se narod može koliko-toliko homogenizirati. Zato Vučić i igra na ovu kartu, iako mu je jasno kao dan da je ono već odavno izgubljeno za Srbiju i da je maksimum onoga što se može postići tamo neki oblik lokalne autonomije za srpsku manjinu. I oporba koristi istu metodologiju. I oni se hvataju Kosova kao slijepci i misle srušiti Vučića optužujući ga za "izdaju" i prepuštanje Kosova Albancima.
 
Kako se vidi, službena Srbija i danas smatra pitanje Kosova njezinim "unutrašnjim problemom" uz tvrdnje da je to "deo Srbije koji je pod okupacijom". Za njih, dakle, ova odluka ICJ nema nikakvoga značenja i ne priznaju je - za razliku od nekih drugih koje su im išle na ruku - primjerice, presude istoga suda po tužbama Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine za genocid, gdje Srbija nije izravno optužena za izvršenje ovog najtežeg oblika povrede međunarodnog prava.
 
Nacionalni ekskluzivizam, etnocentrizam, mitomanija i megalomanija kod Srba igraju veliku ulogu. Taj selektivni pristup svemu, pa i odlukama međunarodnih sudova, u stilu: priznajemo samo ono što nam paše, i nije neka novost u političkoj praksi naših istočnih susjeda. Oni u svemu imaju jedan aršin za sebe a drugi za sve ostale narode. Ova poremećena percepcija i odsustvo sposobnosti sagledavanja realnosti izraz je njihove bolesne svijesti određene megalomanijom, mitomanijom i grandomanijom i uvjerenja kako su oni, samo oni i upravo oni "Pleme Majka", "etnogenetski pupak Evrope i sveta", "nad-rasa", "trinaesto, najnesrećnije i izgubljeno pleme Izrailjovo", "od Boga izabrani, nebeski narod" s kojim Tvorac ima "poseban plan" (a taj "posebni plan" sastoji se u stvaranju "Velike Srbije" svim sredstvima i po svaku cijenu - pa je tako bolesna ideja o "Velikoj Srbiji" Božji naum, a ne fikcija fanatika i luđaka koji je nastoje oživotvoriti).
 
Nacionalni ekskluzivizam te vrste rijetko ćemo sresti bilo gdje na svijetu i malo je naroda koji su u stanju živjeti u paralelnoj stvarnosti onako kako to mogu Srbi. Njihova su "prava" ono što sami odrede i tu nema nikakvih viših i važnijih načela koja bi im mogla postaviti limite. Južne krajeve (područje današnjeg sjevernog Kosova i Makedonije) napuštali su u svojim bježanijama od Turaka i "seobama" (od kraja XIV. stoljeća nadalje) i preselili na sjever (u tadašnju južnu Ugarsku), pa 1848. godine proglasili "srpsku Vojvodinu" i svoje teritorijalne aspiracije nastojali ostvarivati kao izrazita manjina na račun i štetu svih drugih (Nijemaca, Rumunja, Hrvata, Slovaka, Mađara). Velikosrpski koncept stvaranja "Srpske Vojvodine" započeo je 1848., a završen 150 godina poslije (1988.). Pa se krenulo dalje, u osvajanje BiH i dijela Hrvatske i iz ovog rata Srbi su na kraju izašli nagrađeni s 49 % bosansko-hercegovačkog teritorija koji nikad u povijesti nije bio srpski (jer tamo nije bilo ni Srba sve do polovice XIX. stoljeća kad su se pravoslavni Vlasi i druga pravoslavna raja doseljena s Turcima pod uplivom SPC i Srbije počeli "osjećati" Srbima i tako izjašnjavati).
 
I ne bi to bilo problem niti nešto neobično, jer migracije su prateća pojava ljudskog društva od prvih civilizacija, da Srbi ne njeguju jedan sasvim poseban, osebujan pogled na svijet koji ih okružuje, pa u okviru toga i na sebe i svoje "poslanje" i drže sasvim normalnim, prirodnim i samorazumljivim da oni (ali, samo oni i nitko drugi!) imaju jednako pravo i na zemlje s kojih su otišli i na one što su ih nakon toga naselili. Kod njih je po potrebi u uporabi povijesno pravo (ili "pravo mača"), "pravo krvi i tla" (ili etničko pravo), a tamo gdje nema osnove ni za jedno ni za drugo, postoji "vitalni" nacionalni ili strateški interes. U konačnici, kad se ova tri "načela" kombiniraju, pa ako se njima još i vješto manipulira, nema tog teritorijalnog zahtjeva koji se ne može opravdati.
 
Oni se danas pozivaju na međunarodno pravo - kad je u pitanju Kosovo, pokrajina koja ima svoj kontinuitet, ali kad se radi o njihovim aspiracijama u nekim drugim krajevima, tu ne vrijede ista načela međunarodnog prava i poretka. Kad 5 % Srba hoće državu u Hrvatskoj, "legitimno" je, kad 80 % Albanaca na Kosovu traži autonomiju to nije? Prisjetimo se samo kako su Srbi "poštivali temelje međunarodnog poretka" (na što se danas poziva Aleksandar Vučić) krajem osamdesetih i tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća.
 
Srbija je najprije (1988./89. godine) nasilno i jednostrano srušila autonomiju najprije Vojvodine, potom Kosova, izvela puč u Crnoj Gori i tako de facto zgazila tadašnji Ustav SFRJ koji je propisivao da se ustavno-pravni položaj federalnih jedinica može mijenjati samo konsenzusom (dakle, pristankom svih republika i pokrajina kao konstitutivnih elemenata tadašnje države), potom je važeći savezni Ustav i de iure derogirala donošenjem svoga republičkog Ustava (u ožujku 1989.; formalno usvojen u ožujku 1990.) čije su odredbe imale primat nad saveznim Ustavom. U međuvremenu su započeli operacije "izvoza" svoje "antibirokratske revolucije" u Hrvatsku, gdje se od veljače 1989. godine nadalje okupljaju srpski ekstremisti i četnici (iz Srbije, BiH i domaći), svojatajući hrvatski teritorij i prijeteći ratnim sukobima. Rušenjem balvana preko cesta i pruga, Srbi u Hrvatskoj već od 17. kolovoza 1990. nadalje prelaze na metode terorističkog djelovanja (uz izravnu pomoć Beograda, a putem SDB-a, KOS-a i ekstremnih srpskih stranaka). Ovoj terorističkoj pobuni prethodila su proglašavanja "SAO Krajine" i "ratnog stanja" u Kninu i okolici, čime se sustavno provociralo hrvatske vlasti i tražila prilika za oružani sukob. Kad ni to nije bilo dovoljno, slijede napadi na policijske postaje, terorističke akcije u Pakracu i na Plitvicama, pokolj nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu itd., itd., sve uz asistenciju "JNA" i intenzivno naoružavanje srpskih enklava u budućoj "SAO Krajini" koje započinje u isto vrijeme kad padaju prvi balvani.
 
U ljeto 1991. godine (već 3. srpnja), "JNA", njezini rezervisti, pripadnici "TO", četnici i dobrovoljci iz Srbije i domaći srpski ekstremisti okupiraju Baranju i potom slijedi okupacija istočne Slavonije te napadi diljem područja koja se planiraju zauzeti. Zločinačka armada okružuje i razara hrvatske gradove i sela i etnički čisti prostore buduće "Velike Srbije". Na očigled cijelog svijeta, u Europi se po prvi put nakon Drugoga svjetskog rata mogu vidjeti užasne slike razaranja (Ćelije, Vukovar, Borovo Naselje, Nuštar, Vinkovci, Osijek) i masovnih zločina, pri čemu se nastoji zatrti svaki trag postojanja domicilnog hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva. Etničko čišćenje Dalja, Aljmaša, Erduta, Tovarnika, Sotina, Iloka i drugih mjesta, te devastacija vukovarsko-borovskog područja, kao i sve ono što se događa u drugim krajevima izloženim agresiji (zapadnoj Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, sjevernoj Dalmaciji, Gorskom kotaru) svjedoče o patološkoj mržnji i destrukciji kojoj je teško naći primjera u novijoj povijesti Europe.  
 
Unatoč tomu što je Badinterova komisija (arbitražno tijelo uspostavljeno od Vijeća ministara zemalja EEZ, 27. kolovoza 1991. godine u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji) već listopada 1991. godine utvrdila kako dotadašnje republičke granice postaju državne, te da se ne mogu mijenjati nikako drugačije osim dogovorom između zainteresiranih strana. Na temelju svoga mišljenja br. 11., kao datum sukcesije za Hrvatsku i Sloveniju Badinterova komisija je odredila 8. listopada 1991. godine (nakon isteka moratorija od 3 mjeseca na koji su ove dvije republike pristale radi eventualnog postizanja dogovora unutar SFRJ), za Makedoniju je to bio 17. studeni (1991.), za BiH 6. ožujka 1992., za Srbiju i Crnu Goru ("SRJ") 27. travnja 1992. godine.
 
Dana 7. prosinca iste godine ova je Komisija obznanila kako Jugoslavija više ne postoji, ali Srbija, Crna Gora, "JNA" i dio pobunjenih srpskih terorističkih skupina u Hrvatskoj nastavili su agresiju u cilju komadanja hrvatskog teritorija i njegovog uklapanja u buduću "Veliku Srbiju". Oglušili su se o sve pozive međunarodne zajednice, apele Vijeća sigurnosti UN-a, EEZ-a, Vijeća Europe, KESS-a i drugih institucija i nastavili etničko čišćenje, genocid, masovne deportacije civilnog stanovništva, razaranje, silovanja, pljačke.
 
Mada je Republika Hrvatska od 8. listopada 1991. godine samostalna država, međunarodno priznata od članica EEZ-a 15. siječnja 1992. godine, a od 22. svibnja 1992. i punopravna članica UN-a, dio srpske manjine nastavlja sa svojim terorizmom i uz pomoć Beograda nastoji na okupiranim hrvatskim područjima stvoriti i učvrstiti svoju paradržavu arogantno odbijajući sve dogovore i sporazume (kako s hrvatske strane, tako i one koji su inicirani od međunarodne zajednice).
 
Nije zgoreg napomenuti kako su srpski teroristi činili svega oko 5-6% od ukupnog stanovništva (odnosno, nešto oko polovice od cjelokupnog broja Srba koji su živjeli u Hrvatskoj 1991. godine), a da su nasilno (uz pomoć "JNA" četnika i dobrovoljaca iz Srbije) zauzeli više od četvrtine hrvatskog državnog područja na kojemu je vladalo bezvlašće. Do Sarajevskog primirja (3. siječnja 1992. godine) etnički su očistili velika područja sjeverne Dalmacije i Zagore, Like, Banovine, Korduna, Slavonije, pobili tisuće civila, srušili desetke tisuća kuća i stanova, stotine crkava, škola, tvornica i drugih objekata, razorili infrastrukturu, opljačkali sve što su mogli i ispresijecali prometne pravce.
 
Dakle, 95 % stanovništva Republike Hrvatske postalo je taocima ove terorističke rulje bez morala, zakona i skrupula i ta se rulja nije obazirala ni na što. Ostavljali su za sobom zgarišta, masovne grobnice i etnički očišćena sela i gradove. Hrvatska je grcala pod pritiskom pola milijuna protjeranih, a zločinci su preko svojih medija ono što su činili pravdali "ugroženošću".
 
Svijet je od početka znao tko je agresor
 
Konferencija o bivšoj Jugoslaviji održala je svoju sjednicu u Londonu 27. kolovoza 1992. godine i objavila dokument u kojemu naglašava obvezu poštivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih država nastalih na prostoru bivše SFRJ, proziva Srbiju i Crnu Goru za agresiju na susjedne republike i traži prekid oružanih operacija na području Hrvatske i BiH uz obvezu Srbije da utječe na Srbe izvan Srbije kako bi oni prekinuli nasilno osvajanje područja i protjerivanje lokalnog pučanstva. U dokumentu se također naglašava potreba stavljanja topništva pod međunarodni nadzor, obveza poštivanja Ženevske konvencije, kaže se kako neće biti priznata teritorijalna osvajanja, traži se povratak protjeranog stanovništva i osiguranje uvjeta za normalan život itd, itd.
 
Sve strane obvezuju se na provođenje potpisanog sporazuma. U posebnom poglavlju se definiraju obveze Srbije i Crne Gore. Od njih se traži obustava ratnih operacija i oružanih intervencija izvan vlastitog teritorija - poglavito na području Hrvatske i BiH,  prestanak pomaganja Srbima u BiH (tada su na hrvatskim okupiranim područjima već trupe UN-a), te se prijeti izolacijom i sankcijama ako se ne budu pridržavali potpisanog sporazuma. Naravno, Srbija i Crna Gora su deklarativno potpisale i "prihvatile" preuzete obveze, ali nikad ništa od toga nisu provele u djelo.
 
Sankcije koje su im uvedene bile su više formalne naravi i samo su dodatno pogoršale stanje - jer se Srbija pretvorila u sivu zonu u kojoj su cvjetali kriminal, krijumčarenje droge, oružja, cigareta, energenata itd. Postoji samo "srpski interes", sve drugo je nevažno!? Do jeseni 1994. godine, srpski je agresor uz četvrtinu Hrvatske, okupirao i oko 70% područja BiH, a da ih nitko iz svijeta ni u jednom trenutku nije pokušao zaustaviti na pravi i djelotvoran način. Srpski teroristi na okupiranim područjima Hrvatske, arogantno su i bahato odbacivali sve prijedloge za mirno rješenje krize i prekid rata i to su činili u dogovoru s Beogradom. Mada nisu imali oslonca ni u jednom međunarodnom dokumentu, ni u jednoj rezoluciji UN-a, ni u jednoj odredbi međunarodnog prava, svoju su destruktivnu koncepciju stvaranja paradržave na državnom području Republike Hrvatske nastavili do kraja, odbijajući kao platformu za pregovore čak i (po Hrvatsku krajnje nepovoljan) plan Z-4.
 
Na prostoru gdje nikad u povijesti nije bilo nikakve pokrajine, oblasti ili kakve slične teritorijalne cjeline koja bi mogla poslužiti kao izlika za stvaranje neke "srpske regije" ili čega sličnoga, planirala se stvoriti "Zapadna Srbija" (s granicom: Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag) koja bi se potom s okupiranim dijelovima BiH pripojila Srbiji.
 
Kad je pred Hrvatskom vojskom 4. kolovoza 1995. godine započela velika bježanija ratnih zločinaca i terorista s okupiranih hrvatskih prostora (koji su potjerali i najveći dio civila kako bi im bili živi štit), uslijedila je kuknjava o "genocidu" i "etničkom čišćenju" nad Srbima i svi su se oni odjednom pretvorili u "nedužne" i "čedne" građane koji se nikako nisu mogli dosjetiti zašto im se sve to dogodilo i što su sve činili od 17. kolovoza 1990. godine do "Oluje". O nekoj svijesti vezano za vlastitu krivnju i masovne zločine što su ih počinili, ni govora. Kod njih priznanja krivnje i kajanja nema. Srbija je od 1991. do 1999. godine izazvala 4 rata na prostoru koji je nekad obuhvaćala SFRJ, kriva je za smrt preko 120.000 ljudi, stotine tisuća invalida i traumatiziranih, za progon 3-4 milijuna civila, za užasna razaranja i masovne zločine genocida, silovanja, pljačke.
 
Njezin posljednji krvavi pohod na Kosovu 1996/99. godine, s pokušajima etničkog čišćenja uz masovna ubojstva i paljevine čitavih sela (jednako kao i u vrijeme Balkanskih ratova) i uz progon preko 800 albanskih tisuća civila, konačno je prelio čašu i pokrenuta je operacija NATO zračnih udara "Saveznička sila". U 78 dana bombardiranja, osim vojnih i strateških ciljeva bili su, nažalost, pogođeni i neki od civilnih, što svakako ne služi na čast NATO snagama. No, još je zanimljivije, da gotovo nitko u Srbiji tu operaciju zračnih udara nije dovodio (niti danas dovodi) u vezu s ulogom Srbije u svemu što se događalo od 1991. godine nadalje, nego se uglavnom sve svodi na kuknjavu o "agresiji" na "jedan mali, miroljubivi i nedužni narod" što je ipak crnohumorni pogleda na stvarnost, a ne susret s realnošću. Jedini novinar koji se usudio reći istinu i odgovornosti Srbije za ono što joj se događa (Slavko Ćuruvija) ubijen je od SDB-a u vrijeme samih zračnih udara.
 
Ta vrsta opsesije vlastitom "veličinom", "bezgrešnošću" i "nacionalnom misijom", pri čemu su važni jedino prava i interesi srpskog naroda (dok prava i interesi drugih ne postoje!?), već je odavno prešla u stanje socio-patologije. Mi u ovom dijelu Europe imamo posla s bolesnikom i to teško izlječivim, što je, nažalost, tragična činjenica. I s Kosovom i bez Kosova, problema sa Srbijom bi uvijek bilo. To nam govori dosadašnje iskustvo. Oni se (u većini) svoje velikosrpske osvajačke koncepcije ne odriču i to je kamen trajne smutnje na ovim prostorima jugoistoka Europe.
 
Tko sije vjetar, žanje buru
 
 Dakle, zemlja koja se od svoga prvog međunarodnog priznanja (1878. godine na Berlinskom kongresu) do danas nikad nije držala međunarodnog prava, potpisanih i prihvaćenih obveza i sklopljenih sporazuma, nego ih je uvijek izigravala, danas se poziva na to načelo! Srbija je u posljednjih 130 godina povećala svoj državni prostor za više od tri puta, učetverostručila stanovništvo, samo u XX stoljeću izazvala 6 ratova (s ciljem osvajanja zemalja drugih naroda) i uz sve to još tvrdi kako su njezini interesi ugroženi! Ista ta Srbija više od stotinu godina tlačila je Albance. Masovne zločine i etničko čišćenje nad njima započela je već u vrijeme "četničke akcije u Makedoniji" (1904-1908.) a nastavila tijekom Balkanskih ratova (1912/13.) i Prvog svjetskog rata, tlačila ih je u Kraljevini Jugoslaviji i SFRJ, sve do konačnog pokušaja istrebljenja 1996/98.).
 
Gdje je tada bio međunarodni poredak na koji se sad pozivaju!? Albanci nakon svih gorkih iskustava i krvavih epizoda ne mogu i ne žele živjeti u državnoj zajednici sa Srbima, što je sasvim razumljivo i logično. Oni na Kosovu čine preko 80% stanovništva i u takvoj situaciji Srbija bi mogla uspostaviti kontrolu nad tim područjem samo na dva načina: vojnom okupacijom i uvođenjem neke vrste diktature u kojoj bi većinskom stanovništvu nametnula svoju volju, ili etničkim čišćenjem tog prostora i pokušajem promjene etničke slike.
 
Kako su svi dosadašnji pokušaji pacificiranja i etničke prilagodbe tog prostora u korist Srbije prošli, zna se. Ona nije uspjela u svojim naumima ni onda kad su uvjeti bili mnogo povoljniji nego danas i to kroz razdoblje od preko stotinu godina, uz sve kolonizacije Srba i Crnogoraca, ratove, progone Albanaca i pokušaje njihovog zatiranja. Danas, kad je Kosovo samostalna država, šanse za to još su manje. Svatko "zašto" ima svoje "zato", ništa se ne događa slučajno i bez razloga i svaka posljedica ima svoj uzrok. Srbi se mogu do mile volje žestiti zbog osamostaljenja Kosova i stvaranja kosovske vojske, ali mogli bi se ponekad sjetiti i one mudre narodne izreke: "Tko sije vjetar, žanje buru". I malo ohladiti glave. Bio bi red - poslije toliko izgubljenih ratova.
 

Zlatko Pinter

Sve u interesu gospodara kapitala, vladajuće turbokapitalističke klase

 
 
Govorimo bez pretjerivanja. Protivno svakom pomorskom pravu privatni brodovi ukrcavaju ljudska bića na libijskim obalama i deportiraju ih masovno u Italiju. Libiju je Zapad doveo u kaotično stanje svojim neljudskim imperijalističkim „humanitarnim“ bombardiranjima 2011. Tvrdim, protivno je pomorskom pravu. Pomorsko pravo propisuje da se spašeni dovedu u najbližu sigurnu luku. U Libiji ta luka ne može biti Italija. Onda o čemu se tu radi? Radi se o privatnim brodovima a privatnicima posao je posao – ne spašavati nego ostvariti profit. Ne integrirati u društvo nego zaraditi. Ne spašavanje života nego se radi o novom roblju. U kom pogledu?
https://i0.wp.com/www.italyflash.it/wp-content/uploads/2018/09/Deportazione-di-massa.jpg?fit=660%2C330
Čiji je interes ovaj neljudski postmoderni neokolonijalizam? To je interes gospodara kapitala, vladajuće turbokapitalističke klase. Ona dovozi nove robove iz Afrike, poslušnu radnu snagu koja se dade beskrajno iskorištavati na poljima rajčica i drugih plodova. Na taj način se snižavaju plaće i domaćih radnika i migranata. A vladajuća klasa stvara neprijateljstvo među njima tako da se domaći ne bore vertikalno protiv vladajućih nego se bore horizontalno protiv migranata: borba se vodi između domaćih i migranata, bijelih i crnih. Kozmopolitski ljevičari i njihovi korisni idioti sa svoje strane su u službi kapitala i nama se predstavljaju /kao humanisti/ gurajući nam pred oči svoja uzvišena obrazloženja za masovnue migracije koja tjeraju suze na oči slaveći spasilačke brodove kojima su ih dopremili bez ikakve zakonske regulative. (Čim se postavi pitanje zakonitosti odmah se to etiketira kao autoritativnost i fašizam.)
 
Moralo bi biti jasno. Otvoreno društvo, otvoren duh, otvorena vrata: sve otvoreno tako da se može sve isprazniti. San kapitalističke turboglobalizacije je reduciranje svijeta na planetarno tržište sa slobodnim prometom roba u svim smjerovima i s prometom ljudi koji su pretvoreni u robe. Ne znam koji po broju se brodolom dogodio prije nekoliko dana na 6 kilometara od libijske obale, 340 kilometara daleko od obale Malte a 445 kilometara od talijanske obale. A predstavnici progresizma, oni koji Europu pretvaraju u kontinent trećeg svijeta i promicatelji globalističkog kozmopolitizma ponavljaju bez prestanka da se to dogodilo krivnjom Italije. Logika je naopaka, iracionalna subkultura poticanja emocija je premoćna koristeći se srcedrapatornim slikama. Njihovi grafički prikazi s pratećim naslovima o migrantima potiču na plač. A kada su  novim reformskim zakonima o radu „masakrirani“ simbolično rečeno do krvi  naši radnici od njih ni riječi. Uostalom i sama ova masovna migracija služi da se još bolje izmasakriraju radnici, da im se oduzme i ono malo socijalnih prava koja su još preostala, da im se monstruozno snize plače i da ih se navede da misle da su im zato krivci i neprijatelji migranti a ne oni koji ih deportiraju da bi još bolje izmasakrirali radničku klasu.
 
I evo vam Boeria koji poput svećenika propovjeda svećanim glasom globalizaciju tržišta:  Bez migranata bit će najozbiljnijih problema za isplatu mirovina („24 sata“). Ustvari to su vam sjajni motivi za deportaciju novih robova iz Afrike na privatnim brodovima: 1) rade za najniže plaće i snižavaju nadnice domaćim radnicima, 2) plaćaju nam penczije. Kralj je gol.
 

Diego Fusaro, https://www.interessenazionale.net/blog/altro-che-immigrazione-deportazione-dall-africa-di-nuovi-schiavi

(izabrala i s tal. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Potpisivanje Marakeškog sporazuma bez nacionalnog referenduma je ravno veleizdaji

 
 
Grupa generala francuske vojse napisala je pismo Emanuelu Macronu optužujući francuskog predsjednika za izdaju koju je učinio potpisivanjem migracijskog ugovora UN-a.Ovaj ugovor koji su potpisale u ponedjeljak 164 države, uključujući i Francusku nije zakonski obvezujući ali je okidač neograničenoj migraciji koju smatra ljudskim pravom, a kritiku masovne migracije tretira kao govor mržnje.Pismo je napisao general Antoine Martinez a potpisali su ga više generala, jedan admiral i jedan pukovnik kao i bivši misnistar obrane Millon koji opominje Macrona da je to još jedan napad na suverenitet koji daje dodatni razlog više za pobunu potlačenog naroda.
Pismo optužuje Macrona da je potpisivanjem ugovora bez da je sadržaj ugovora predočio narodu kriv „ za ukidanje /poricanje/ demokracije i izdaju naroda“.
https://cdn.newspunch.com/wp-content/uploads/2018/12/treason-macron-696x391.jpg
„Francuska država kasni u ostvarenju nemoguće zadaće integracije ogromnog broja ljudi koji dolaze iz potpuno različitih kultura i koji su se regrupirali tokom zadnjih četrdeset godina u područja /Francuske/ nad kojim više ne vladaju zakoni Republike“ kaže se u pismu, dodajući da masovna imigracija briše „civilizacijski identitet Frncuske.“Prema britanskoj predstavnici u Europskom parlamentu, Janice Atkinson, UN Compact će preplaviti europske zemlje s 59 milijuna novih migranata u toku narednih 6 godina. Opominje da će plan slomiti europsku kulturu i identitet. Atkinson također ističe da će Ugovor dovesti do zakona protiv govora mržnje po kojem će biti protuzakonito korištenje pojma „ilegalni migranti“koji će biti zamijenjen pojmom „neregularni migranti.“
 
„Bit će proglašeno nezakonitim korištenje nepropisanog jezika“ opomenula je Atkinson dodajući da će se europski građani oprostiti s demokracijom koja više neće biti njihov životni stil. Podrška predsjedniku Macronu je spala na 18% nakon vala protesta zbog brojnih razloga koji uključuju poreze i masovne migracije. (Francuska je država s najvećim poreznim opterećenjem od 50 % pa je novi porez prelio Francuzima čašu. Op. K.P./)
 
Pismo generala
 
Gospodine Predsjedniče,
Vi ste upravo potpisali „Global Compact on Safe, Orderly and Regular Migration“ 10 i 11 prosinca kojim ste ozakonili pravo na migracije. To bi moglo nametnuti našoj nacionalnoj legislativi preko već postojećih ugovora  ili principa opće odgovornosti preuzimanje ovog ugovora. Nama se čini da nam je preostalo još samo toliko suvereniteta u Francuskoj da slobodno osiguramo način na koji će se ciljevi Ugovora provesti. Takav dio nacionalnog suvereniteta Vi ne možete predati bez javne rasprave koja uključuje 80 % francuskog stanovništva koje smatra da je nužno zaustaviti ili drastično ograničiti migraciju. Vašom odlukom da sami potpišete Ugovor dodat ćete razlog više za revolt i bijes već i tako potlačenog naroda. Biti ćete krivi zbog uskraćivanja demokracije i izdaje naroda.
 
Uz to su financije naše države tako presahle a naš dug toliko narastao da Vi ne možete preuzeti rizik  za migracijske troškove bez da posegnete za novim porezima da biste izvršili ciljeve Ugovora. Osim toga Vi morate u okviru  sigurnosnih mjera prihvatiti posljedice vezane uz dolazak vaneuropskih naroda. Konačno, Vi ne možete ignorirati da je suština politike osiguranje vanjske sigurnosti i unutarnje harmonije. Međutim, ovakav ugovor može biti postignut jedino uz unutarnju koherentnost društva kojemu je dopušteno izraziti zajedničku volju što  u današnje vrijeme postaje vrlo problematično, gotovo nemoguće.Ustvari država Francuska kasni u shvaćanju svoje nemogućnosti da integrira toliko ljudi, k tome toliko različitih kultura koji su se u zadnjih četrdeset godina grupirali  u prostorima koji više nisu podvrgnuti zakonu Republike /Francuske/.
Vi ne možete sami odlučiti da nam izbrišete naš civilizacijski identitet i lišite nas naše domovine s kojom smo najuže povezani.
Mi stoga od Vas tražimo da odložite potpisivanje ovog Ugovora i Francuze pozovete na referendum da glasuju za ovaj dokument. Vi ste Francuzima odgovorni za svoje akcije. Vaš izbor nije prazan /neobavezan/ list.
Mi podržavamo inicijativu generala Martineza i protiv smo potpisivanja Ugovora koji trebaju usvojiti države članice UN-a na međudržavnoj konferenciji u Marakešu.
LETTRE OUVERTE AU PRÉSIDENT DE LA RÉPUBLIQUE (général Antoine Martinez)
 
General Antoine Martinez
Charles Millon – bivši ministar obrane
General Marc Bertucchi
General Philippe Chatenoud
General Andre Coustou
General Roland Dubois
General Daniel Grosmaire
General Christian Houdet
General Michel Issaverdens
Admiral Patrick Martin
General Christian Piquemal
General Daniel Schaeffer
General Didier Tauzin
Pukovnik Jean Louis Chanas
8 DÉCEMBRE 2018PUBLIÉ PAR MARC LE STAHLER
PACTE DE MARRAKECH SUR LES MIGRATIONS
(Lettre au président de la République, à l’initiative du général Martinez)
 
COMMUNIQUE
 
Le général Antoine Martinez nous demande de publier cette lettre adressée au président de la République, lui demandant de renoncer à la signature du pacte mondial sur les migrations, signée par un ancien ministre et une douzaine de généraux et amiraux

Paris, le 07 décembre 2018
Monsieur le Président,
Vous vous apprêtez à signer les 10 et 11 décembre prochains le « pacte mondial sur les migrations sûres, ordonnées et régulières » qui institue un véritable droit à la migration. Il pourra s’imposer à notre législation nationale par le biais de traités préexistants ou du principe de responsabilité commune fixé dans ce pacte.
Il nous apparaît que la seule souveraineté qui restera à la France consistera à fixer librement la façon dont les objectifs du pacte devront être mis en œuvre. Vous ne pouvez pas céder ce nouveau pan de la souveraineté nationale sans un débat public alors que 80% de la population française considère qu’il faut stopper ou réguler drastiquement l’immigration. En décidant seul de signer ce pacte, vous ajouteriez un motif de révolte supplémentaire à la colère d’un peuple déjà malmené. Vous vous rendriez coupable d’un déni de démocratie, voire de trahison à l’égard de la nation. 
Par ailleurs, les finances de notre pays sont exsangues et notre endettement progresse. Vous ne pouvez donc pas prendre le risque d’un appel d’air migratoire coûteux sans avoir démontré préalablement que vous ne serez pas obligé de recourir à plus d’impôts pour répondre aux objectifs du pacte. D’autre part, vous devez être capable, en terme sécuritaire, de juguler les conséquences liées à l’arrivée de populations extra-européennes. Enfin, vous ne pouvez pas ignorer que l’essence même du politique c’est d’assurer la sécurité à l’extérieur et la concorde à l’intérieur. Or, cette concorde ne peut être obtenue qu’à la condition de maintenir une certaine cohérence interne de la société seule capable de permettre de vouloir faire ensemble, ce qui devient de plus en plus problématique aujourd’hui.
En effet, l’Etat français réalise un peu tard l’impossibilité d’intégrer des populations trop nombreuses, de surcroît de culture totalement différente, qui se sont regroupées au cours de ces quarante dernières années dans des zones qui ne se soumettent plus aux lois de la République. 
Vous ne pouvez pas décider seul d’effacer nos repères civilisationnels et nous priver de notre patrie charnelle.
Nous vous demandons donc de surseoir à la signature de ce pacte et d’appeler par voie de référendum les Français à se prononcer sur ce document. Vous êtes comptable devant les Français de vos actions. Votre élection ne constitue pas un blanc seing. 
Nous soutenons l’initiative du Général MARTINEZ contre la signature de ce pacte qui doit être adopté par les États membres de l’ONU à la Conférence intergouvernementale de Marrakech.

 

Général Antoine MARTINEZ
Charles MILLON – Ancien Ministre de la Défense
Général Marc BERTUCCHI
Général Philippe CHATENOUD
Général André COUSTOU
Général Roland DUBOIS
Général Daniel GROSMAIRE
Général Christian HOUDET
Général Michel ISSAVERDENS
Amiral Patrick MARTIN
Général Christian PIQUEMAL
Général Daniel SCHAEFFER
Général Didier TAUZIN
Colonel Jean Louis CHANAS
 

Joseph Watson, https://www.infowars.com/french-generals-accuse-macron-of-treason-over-un-migration-pact/

http://www.comedonchisciotte.net/modules.php?name=News&file=article&sid=7148

Kornelija Pejčinović

Anketa

Treba li ministrica Gabrijela Žalac podnijeti ostavku?

Četvrtak, 21/03/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 906 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević