Get Adobe Flash player
Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

Na redu je Plenković - da Pupovca smijeni ili...

Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

Na "aktualcu" gledala sam ponašanje jednog...

Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

Politički i sociokulturni uljez u HDZ     Sintagmu...

Vrdoljakova amerikanizacija školstva

Vrdoljakova amerikanizacija školstva

Izmišljamo školu za život po mjeri HNS-a....

Performans kao (ne)kažnjivo djelo

Performans kao (ne)kažnjivo djelo

Urednik časopisa "Informatologia Yugoslavica" i savjetnik Franka...

  • Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

    Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:16
  • Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

    Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:08
  • Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

    Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

    srijeda, 19. rujna 2018. 17:58
  • Vrdoljakova amerikanizacija školstva

    Vrdoljakova amerikanizacija školstva

    srijeda, 19. rujna 2018. 18:43
  • Performans kao (ne)kažnjivo djelo

    Performans kao (ne)kažnjivo djelo

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:05

Cijela regija talac velike geopolitičke igre

 
 
Nakon nedavno održanog američko-ruskog summita u Helsinkiju 16. srpnja, zbrajaju se dosezi i nedostaci toga sastanka koji je ponovno za isti stol posjeo američkog i ruskog predsjednika. Donald Trump i Vladimir Putin razgovarali su više o dva sata o međusobnim problemima koji su ujedno i globalni problemi kao što su rat u Siriji, međunarodni terorizam i sigurnost. Iako se nije nešto posebno spominjalo, vjerojatno je tema razgovora bio i rat u Donbasu koji traje duže od četiri godine. Premda su dva lidera ovu temu vjerojatno tek rubno dotaknula, napeta situacija u istočnoj Ukrajini zahtijeva posebno razmatranje. Što će se dalje događati u ratu na kojeg su mnogi zaboravili veliko je pitanje.
https://countercurrents.org/wp-content/uploads/2017/12/Map_of_the_Donbass.png
Kao posljedice ukrajinske krize koja se razbuktala krajem 2013. i nakon revolucije u Kijevu i ruske aneksije Krima, u proljeće 2014. izbio je oružani sukob u Donbasu. Sukob je od 2015. godine do danas rezultirao linijom razdvajanja dugom 457 kilometara, izravno je pogodio 4,4 milijuna ljudi u istočnim provincijama Ukrajine, ozlijeđeno je oko 25.000 ljudi, a smrtno je stradalo više od 10 300 civila i vojnika. Mnogobrojne su žrtve običnih ljudi i promatrača. Žrtve uključuju i posadu od 298 putnika leta MH17 čije se okolnosti još nisu do kraja ustanovile. Na obje strane crte bojišnice oko 600 tisuća stanovnika živi u krajnje lošim životnim uvjetima, izloženi su svakodnevnom granatiranju, minama, ograničena im je sloboda kretanja kao i osnovne životne potrepštine. To su podaci koji su strašni za Europu koja je duboko zagazila u 21. stoljeće i takav opasan ratni okršaj zaslužuje puno veću svjetsku pažnju i pozornost koja nažalost izostaje.
 
Nakon potpisa Minsk II. dogovora u veljači 2015. malo ili ništa se promijenilo u ratom pogođenoj istočnoj Ukrajini. Skoro niti jedna od 13 točaka sporazuma ispregovaranoga od strane normandijskog formata u bjeloruskoj prijestolnici nije u potpunosti implementirana. Istovremeno, Ukrajinci i Rusi kontinuirano jedni drugi optužuju i prozivaju odnosno igraju "igru krivnje" i prepiru se oko toga tko bi trebao napraviti prvi korak. Istina je da lokalni izbori u odmetnutim provincijama Luhansku i Donjecku ne mogu biti održani bez da se prije uspostavi čvrsti i trajni prekid vatre i povlačenje teškog naoružanja. Premda su se zapadni lideri obvezali da će skinuti gospodarske sankcije Rusiji (koje su u međuvremenu ponovno produžene za narednih šest mjeseci na nedavnom EU summitu krajem lipnja) ako se u potpunosti implementira Minsk II., Putin se nije pretjerano angažirao da napravi pritisak na proruske separatiste a pogotovo da poštuju točku 1. sporazuma koja se odnosi na totalni prekid vatre. To je sasvim logično budući da niti ukrajinska strana nema namjeru odustati od granatiranja i pucanja po civilnim i vojnim položajima Narodnih Republika Luhansk i Donjeck.
 
Sukladno sporazumu Minsk II., zadaća ukrajinske vlade je da, uz vojne, implementira prvenstveno političke aspekte dogovora koji jamče davanje specijalnog statusa dvjema pobunjeničkim republikama i donošenje amandmana na ukrajinski Ustav što će odmah pratiti lokalni izbori na pobunjeničkim prostorima. No problem je što predsjednik Petro Porošenko inzistira da političko rješenje konflikta može biti ostvareno tek nakon što se postigne potpuno primirje, povlačenje postrojbi i oružja i ostvari stabilizacija u Donbasu.
 
Može se zaključiti da se paraliza dogodila jer se policy-makeri u Kijevu ne žure da promijene Ustav i daju specijalni status separatističkim pokrajinama, a niti policy-makeri u Moskvi ne žele preuzeti punu odgovornost za ponašanje separatista. Vlada u Kijevu smatra da bi inkorporacija istoka dovela do inkorporacije glasača koji bi glasovali za promoskovske opcije, dok ako bi Rusija prekršila sporazum iz Minska i preuzela kontrolu nad istokom Ukrajine to bi bio veliki financijski teret uz vjerojatno jače sankcije Zapada. Zapravo se i jedni i drugi nadaju da bi mogli postići bolje rješenje za svoje interese. Ukrajinci bi podržali vojnu ofenzivu koja bi dovela do vojnog zauzimanja Donbasa a Rusiji bi odgovarala federalizacija cijele Ukrajine.
 
Pri svakom razmatranju odnosa Kijeva prema sukobu u Donbasu treba imati na umu da se rat koristi za dnevno političke borbe a upravo za oko godinu dana bi se trebali održati sljedeći predsjednički i parlamentarni izbori. Ne treba zato posebno isticati kako ukrajinski političari itekako misle o svojim javnim nastupima i porukama koje šalju a budući da je javnost nacionalistički orijentirana i njihove poruke moraju biti borbeno orijentirane.
 
Nekoliko mjeseci prije produženja mandata OSCE-a (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju) u Ukrajini do ožujka 2019., još jednom je postavljeno na stol pitanje slanja mirovne misije Ujedinjenih naroda u Donbas. OSCE-ova specijalna misija za Ukrajinu je pokrenuta 21. ožujka 2014. nakon zahtjeva ukrajinske vlade i konsenzusa svih 57 država članica. Misija je civilna, njeni članovi su nenaoružani, raspoređeni su stalno na terenu u svim regijama Ukrajine. Glavni zadaci misije su da nadgledaju i izvještavaju na objektivan i nepristran način o situaciji u Ukrajini i da olakšaju dijalog među svim stranama u krizi. Mnogi stručnjaci posebno ističu da premda OSCE nema nikakvu kontrolu nad borcima, vrlo je važna njihova prisutnost na terenu. Istovremeno bi bilo jako dobro kad bi međunarodna zajednica nastojala proširiti i transformirati misiju OSCE-a u Ukrajini. Pitanje je da li bi razmještanje kontingenta UN-ovih plavih kaciga ubrzalo rješavanje kompliciranog sukoba u Donbasu koji se zaglavio u pat poziciji.
 
Ono što je obeshrabrujuće i za ukrajinsku i separatističku stranu je što tzv. smrznuti sukob postaje sve vrući odnosno aktivniji u zadnje vrijeme. Prema podacima OSCE-a, zadnji tjedan svibnja bio je najnasilniji u cijeloj ovoj godini s više od 20 civilnih i vojnih smrti i s više od 7 tisuća slučajeva kršenja primirja. Porast nasilja dogodio se u vrijeme tranzicije ukrajinskog ratnog zapovjedništva s antiterorističke operacije koju je provodila Sigurnosna služba Ukrajine (SBU) na ukrajinske oružane snage sukladno reintegracijskom zakonu o Donbasu koji je usvojen u siječnju 2018. Zakon također označava ulogu vojske u oružanom procesu, posebice u odnosu na zaštitu civila i stvaranje uvjeta za povratak 1.7 milijuna raseljenih osoba na ustaničke teritorije. No, jasno je da vlada u Kijevu nema kapaciteta da provede takav pothvat sama.
 
Mirovna misija Ujedinjenih naroda bi usprkos svim svojim manjkavostima i slabostima bila idealan okvir za pokretanje procesa demilitarizacije, čišćenje minskih polja, povratak izbjeglica i upotpunjavanje rada OSCE promatrača. Prema nekim istraživanjima navodno oko 60 % Ukrajinaca bi podržalo takvu misiju. Nakon sastanaka ministara vanjskih poslova normandijskog formata u lipnju na razgovorima o implementaciji primirja, Moskva i Kijev dogovorili su se o načelima mirovne misije UN-a ali njihove ideje o konkretnoj provedbi te misije se snažno razlikuju. Kako bi normalno funkcionirala, misija plavih kaciga treba ostvariti osjetljivu nazočnost i za to posjedovati valjani mandat, što je istaknuto u izvještaju bivšeg NATO-vog generalnog tajnika Anders Fogh Rasmussena.
 
No, prvi problem koji izbija na vidjelo je nacionalnost pripadnika misije. Kijev se protivi ruskom ili bjeloruskom kontingentu dok se Moskva protivi raspoređivanju pripadnika iz zemalja članica NATO saveza. Rusi igraju na kartu neuključenosti u sukob jer se ne smatraju zaraćenom stranom pa zato inzistiraju da se svi dogovore sklapaju sa separatistima što bi značilo njihovu dodatnu promociju i priznanje što je neprihvatljivo za Kijev. Velik kamen spoticanja je i lokacija razmještaja plavih kaciga. Putin želi da se mirovnjaci isključivo rasporede na liniju dodira između dvije zaraćene strane, dok Porošenko inzistira da se osim toga mirovnjaci rasporede i na dijelove ukrajinsko-ruske granice koju trenutno kontroliraju pobunjenici.
 
Rasporede li se plave kacige ili ne, ono što je sigurno da je rat u Donbasu velik problem ne samo Ukrajine i Rusije već Europe i svijeta. Konflikt u Donbasu je krizno žarište velikih potencijala jer bi se moglo pretvoriti i opći rat između NATO-a i Rusije, a kad bi se to zaista dogodilo to bi vjerojatno značilo i neki oblik Trećeg svjetskog rata. Svjetska javnost i centri moći moraju biti konstantno svjesni kako je ovaj rat nastao kao posljedica ukrajinske krize koja je posljedica pogoršanih odnosa Sjedinjenih Država i Ruske Federacije. Pozitivne su izjave Donalda Trumpa i talijanskog premijera Giuseppea Contea kojima su obojica sugerirali da bi Rusiju trebalo reintegrirati u zajednicu G8 iz koje je izbačena nakon aneksije Krima u proljeće 2014. O Donbasu ali i problemu Ukrajine bi se trebalo diskutirati u nacionalnim parlamentima i medijima i na Zapadu i na Istoku kako bi se našlo održivo rješenje koje će konačno građanima istočne Ukrajine donijeti mir, stabilnost i prosperitet, kao i detant odnosa između Moskve i Washingtona koji bi globalno bio izrazito toplo prihvaćen.

 

Svima je u Donbasu i šire jasno da je njihova regija talac velike geopolitičke igre iliti točnije kazano, geopolitičkog kaosa koji se posljednjih godina događa na pozornici svjetske politike. Zato niti jedna zaraćena strana nije nešto posebno očekivala od summita u Helsinkiju jer je evidentno da još nije došlo na red rješavanje krize u Donbasu i da je mnogim političkim centrima moći daleko od istoka Ukrajine stalo da se ništa ne riješi. Ali rješenje će morati kad tad doći. Samo je pitanje hoće li sa sobom donijeti još rata ili mir.
 
Izvori:
 
https://www.osce.org/special-monitoring-mission-to-ukraine
RT
https://martenscentre.eu/blog/donbass-remember
https://www.washingtonpost.com/business/standoff-in-ukraine/2018/07/13/2b3d221a-86cc-11e8-9e06-4db52ac42e05_story.html?utm_term=.5fd7d3fe7da6
https://www.theguardian.com/commentisfree/2018/jul/18/ukraine-donald-trump-helsinki-vladimir-putin-russia-conflict
https://www.theatlantic.com/international/archive/2018/07/trump-putin-helsinki-ukraine/565235/
 

Matija Šerić

Sedamdesetih godina XX. stoljeća stvoreni idealni uvjeti za najbezobzirniju manipulaciju svjetskim naftnim tržištima

 
 
Britanska vlada, koja je bila vlasnik 51% dionica Anglo-iranske naftne kompanije, raspravljala je o mogućnosti invazije na Iran kako bi zauzela područje s naftnim ležištem u blizini Abadana u Perzijskom zaljevu. […] Redefiniranje uloge nafte na Bliskom istoku, kao prioritet nacionalne sigurnosti SAD-a tijekom Eisenhowerove vladavine, bila je u potpunoj suprotnosti s konvencionalnom idejom o nacionalnoj sigurnosti u smislu ključnih dobara i sirovina - koja je držala da prioritet trebaju imati 'domaći' naftni izvori. Bila je to geopolitička promjena i izvor neprestanih ratova za naftu, bilo izravnim sudjelovanjem SAD-a, kao u slučaju Iraka, ili preko drugih sudionika - kao što je bilo u slučaju Iransko-iračkog rata (1980.-1988.), koji je pokrenuo SAD. […]
https://i.imgur.com/3yBbOtg.jpg
Stvoreni su idealni uvjeti [ranih 1970-ih] za najbezobzirniju manipulaciju svjetskim naftnim tržištima. Vodeći američki i britanski naftni giganti, zajedno s odabranim bankarima iz New Yorka i Londona, te nekoliko visokopozicioniranih vladinih dužnosnika SAD-a i Zapadne Europe, sastali su se pod visokim mjerama sigurnosti na otoku u blizini Stockholma u Švedskoj, kako bi postavili temelje za svjetskim naftni šok. Spremali su se testirati reakcije svijeta na dogovoreni rast od 400% u dolarskoj cijeni nafte, što je bila najdramatičnija primjena njihova naftnog oružja - 'tihog oružja za mirne ratove'. […] Ukratko, u krajnjoj su se tajnosti, bez pristupa novinara, okupili američki i britanski naftni i bankarski moćnici […] Na sastanku Družbe Bilderberg u Saltsjöbadenu u svibnju 1973. godine pripremljen je naftni šok iz 1973. godine. […] Bilderberški proces bio je jedan od najučinkovitijih mehanizama poslijeratnog oblikovanja anglo-američke politike. […] Cilj je bio uvesti odabranu europsku elitu u promjenjiv američki geopolitički plan - čak i ako je taj plan bio štetan po europske državne interese. […] U svibnju 1973. godine moćnici okupljeni u Družbi Bilderberg odlučili su kako je potreban veliki ekonomski šok kako bi vratili ravnotežu moći prema američkom dolaru, a posebice prema internacionalnim njujorškim bankama kao što su [Rockefellerova] Chase Manhattan i Citibank, kao i prema velikim naftnim kompanijama koje su usko povezane za te banke. […] Politika Družbe Bilderberg, ili točnije rečeno politika Rockefellerovih, bila je potaknuti OPEC na globalni embargo na naftu zbog iznuđivanja drastičnog porasta cijene nafte u svijetu. […] Nikad u povijesti tako malen krug moćnika - sa sjedištem u Londonu i New Yorku - nije u tolikoj mjeri kontroliralo gospodarsku sudbinu cijeloga svijeta. […] Dana 16. listopada 1973. godine, nakon sastanka u Beču, zemlje članice OPEC-a podigle su cijenu nafte za nevjerojatnih 70%; s 3,01 na 5,11 dolara po barelu. […] Tog su dana arapske članice OPEC-a, pozivajući se na američku podršku Izraelu u ratu na Bliskom istoku, proglasile i embargo na prodaju nafte SAD-u i Nizozemskoj, gdje se nalazi Rotterdam, najveća luka u Zapadnoj Europi. […] Na drugom sastanku ministara OPEC-a u prosincu 1973. godine, na zahtjev iranskog šaha OPEC je dodatno povisio službenu cijenu barela nafte na 11,65 dolara, što je ukupno povećanje cijene nafte - najvažnije svjetske robe - za 400%. Tijekom samo tri mjeseca OPEC je prouzrokovao nevjerojatan šok u svjetskom gospodarstvu i nevjerojatnu korist za bilance najvećih njujorških banaka, te američkih i britanskih naftnih giganata. […]
 
Šah [Pahlavi] je naredio da se svi veći računi Iranske vlade vode u [Rockefellerovoj] banci Chase, kao i goleme svote od prodaje iranske nafte - koja je prešla milijardu dolara mjesečno nakon porasta cijene iz 1974. godine […] [Henry] Kissinger je predložio da se zemlje Zapadne Europe nakon 1973. udruže sa SAD-om u novu Međunarodnu energetsku agenciju (International Energy Agency, skraćeno IEA) […] Cilj IEA-e bio je držati europsku inicijativu za opskrbu naftom strogo pod organizacijom koja je pod američkom kontrolom i na taj način spriječiti nezavisne europske bilateralne inicijative kojima bi Washington i Sedam sestara Rockefellerovih izgubila kontrolu nad naftnim oružjem. […] OPEC je 1960. godine utemeljio pet zemalja-proizvođača nafte: Iran, Irak, Kuvajt, Saudijska Arabija i Venezuela. Do kraja 1971. godine OPEC-u se pridružilo još šest zemalja: Katar, Indonezija, Libija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Alžir i Nigerija […] Zemlje članice OPEC-a bile su skupina koja je bila ovisna o Washingtonu zbog vojne pomoći, te zbog kontrole nad svjetskim prometom naftnih tankera, prerađivačke industrije, naftovoda i marketinga. […] Sada je 'neprijatelj' bio OPEC, no iza kulisa njujorške i londonske banke spremale su se prigrabiti petrodolare, odnosno, kako bi Kissinger i sudionici sastanka Družbe Bilderberg u Saltsjöbadenu to rekli, 'reciklirati petrodolare' kroz najveće britanske i američke banke, koje su bile usko povezane s najvećim anglo-američkim naftnim kompanijama. […] Znakovito, Kissingeru je 1973. godine dodijeljena Nobelova nagrada za mir. […] Ustvari, odvajanjem dolara od zlata 1971. godine, nakon čega je dolar slobodno plutao, oslobođen je put da se 1974. godine dolar, kao valuta vezana za zlato, pretvori u petrodolar, a to je bila promjena s velikim posljedicama. […] Sedam naftnih kompanija - Exxon, Mobil, Texaco, Chevron, Gulf Oil, British Petroleum i Shell - postale su najmoćnija svjetska dionička društva s godišnjim profitom koji je premašivao BDP mnogih zemalja. Petrodolari OPEC-a polagali su se u 'prave' banke u New Yorku i Londonu […] Reciklirani petrodolar iz njujorških i londonskih banaka ponovno je izašao van u obliku bankovnog kredita iz eurodolarskog tržišta u Londonu, kojim se financirao uvoz nafte u zemljama poput Brazila i Argentine, čime se pripremala dužnička kriza Trećeg svijeta iz 1980-ih. […]
 
Stručnjaci za socijalno planiranje američkog establišmenta i njihovih kolega u Velikoj Britaniji i Europi počet će novu fazu njihova 'tihog oružja za mirne ratove'. Namjera im je bila obične građane uvjeriti da su oni, ljudska bića, najveća prijetnja budućnosti planeta - kako bi jedan član elite rekao: 'ljudi su rak'. […] Ukratko, to je bio totalitarni program za osnivanje svjetske vlade koji se koristio navodnom ekološkom katastrofom kao pokretačem takve goleme promjene; 'drastične promjene vrijednosti sustava i ciljeva čovjeka', kako je Rimski klub naznačio. […] Rimski klub od početka je bio projekt obitelji Rockefeller, iako je zbog političkih razloga obitelj koja je kontrolirala svjetski dotok nafte i većinu svjetskog novca radije ostala u pozadini. Klub je osnovan 1968. godine na privatnom imanju Zaklade Rockefeller, u Vili Serbelloni, osamljenom konferencijskom centru Bellagiu, na jezeru Como u Italiji. […] Cilj mu je bio promovirati ideju 'ograničenosti prirodnih resursa' (plina i ulja [nafte]), te poticati upotrebljavanje tzv. alternativnih izvora energije, poput vjetra i sunčeve energije. […] Krugovi okupljeni oko Rockefellerovih trustova mozgova, te bankarski interesni krugovi nisu se zaustavili na osnivanju Rimskog kluba. Pokrenuli su stvaranje niza neomaltuzijanskih nevladinih organizacija koje su navodno bile predane 'zaštiti prirode' i koje su propagirale ideju da 'ljudi zagađuju okoliš'. Dakle, kako bi se smanjilo zagađenje, mora se smanjiti i broj stanovništva, i to drastično, osobito u zemljama Trećeg svijeta u Africi, Latinskoj Americi i Aziji, gdje ono brzo raste. […]
 
Osnivanje brojnih nevladinih organizacija početkom 1970-ih bilo je dio osmišljene strategije. Zamisao je bila upotrijebiti nevladine organizacije, koje su novac izuzet od poreza dobivale iz subvencija, kako bi se dobio dojam da je riječ o sveobuhvatnoj, spontanoj podršci javnosti iza kojih stoji odabrana politika, koja će, ako se izravno poveže s prezimenom Rockefeller ili njihovim korporacijama, biti sumnjiva javnosti. Strategija korištenja nevladinim organizacijama pokazat će se kao jedno od najučinkovitijih oružja elitnih krugova u provođenju njihova privatnog programa. […] Smatrali su da populacija koja se suočava sa sve manjim prihodima i jedva se bori za kruh ne će imati vremena i volje za razmišljanje o ozbiljnom revoltu. […] Drugi [mehanizam] je bio slabo poznata, no izrazito utjecajna elitna skupina 'Klub 1001: fond za očuvanje prirode' (1001 Club: A Nature Trust), koju je 1971. godine osnovao utemeljitelj i predsjednik Družbe Bilderberg, nizozemski princ Bernhard. […] postaje jasno da se Rockefellerov 'fond za očuvanje prirode' sastojao od odabranog kluba najbogatijih i najmoćnijih svjetskih pljačkaša. […] U govoru na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu u Švicarskoj, engleski princ Filip, koji je tada bio predsjednik međunarodnog WWF-a, rekao je elitnom skupu sastavljenom od najutjecajnijih svjetskih poslovnih i političkih moćnika da ljudsko stanovništvo treba tretirati kao ovce i da ga treba 'srezati' na željeni broj. […] Princ Filip nije rekao tko će preuzeti na sebe strašnu odgovornost odlučivanja u ime cijele ljudske vrste o tome tko će biti 'srezan', a kome će biti dopušteno živjeti. […]
 
Bit nove pozornosti Rockefellerovih usmjerene na ekologiju bila je u tome da su oni, a ne opća populacija, određivali što se podrazumijeva pod ekologijom, kao i koga kriviti za probleme vezane za nju. Kao dio programa 'Tiho oružje za mirne ratove' globalnog socijalnog planiranja, počeli su propagirati znanstveno nedokazanu misao da su emisije ugljikova dioksida koje dolaze iz automobila na naftna goriva i elektrana na ugljen nova prijetnja budućnosti planeta, odnosno da su odgovorni za 'globalno zagrijavanje'. […] I dok je zagađenje bilo pravi problem, ideja da se planet 'zagrijava' bila je varka. […] Pitanje koje se nametnulo bilo je zašto bi vodeće osobe iz anglo-američkih naftnih i bankarskih krugova osnovale i financirale pokret koji se navodno zalaže za smanjenje industrijskog razvitka i naposljetku potrošnje nafte. […] Odgovor nije bio tako očit. Kao što je sredinom 1970-ih, u vrijeme pokretanja nevladinih organizacija za zaštitu okoliša, tadašnji ministar vanjskih poslova Henry Kissinger navodno izjavio: 'Kontrolirajte naftu i kontrolirat ćete cijele države, ili skupine država'. Vrijedno je spomenuti da je širenjem poruke o 'čovječanstvu' kao 'pravom neprijatelju' korporacijski svijet učinkovito skrenuo pozornost sa sebe. Za krugove okupljene oko Davida Rockefellera nafta je postala mnogo više od izvora osobnog ili korporativnog bogatstva. Postala je učinkovit regulator ili kontrolor cijele svjetske ekonomije. Ako su određeni moćni interesni krugovi mogli kontrolirati taj regulator, puštanjem ili isključivanjem goriva, mogli su kontrolirati i sudbinu država i svjetske geopolitike. To je bio plan Rockefellerovih 1970-ih. Razvoj događaja u sljedećim desetljećima rezultirat će ratovima i svjetskim gospodarskim krizama, što je malo tko uopće mogao predvidjeti. […]
(T. E. Lawrence, Seven Pillars of Wisdom, A Triumph, Anchor Books /Random House/, New York, 1991, str. 3., 17., 23.-26., 29., 31., 33., 36.-37., 39., 55., 89., 99., 101., 172., 270., 329., 333.-336., 661.).
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

Krešo Macan dolijao, Plenković... dodijao!

 
 
Izjava gospara predsjednika Donalda Trumpa o ratobornim Crnogorcima koji bi mogli izazvati Treći svjetski rat mnogima djeluje šaljivo, nekima (naivcima) pak i ignorantski. Američki predsjednik poznat kao veliki meštar od biznisa nije neupućen u zemljopisne pojedinosti, podsjetimo da je supruga Melanija iz susjedne i prijateljske alpske dežele, naši stari mejaši! Ključna stvar je boravak američkoga predsjednika u Rusiji i razgovori s kolegom Vladimirom Putinom. Što SAD može ponuditi Rusiji i što s time dobiva?
https://www.nato.int/nato_static_fl2014/assets/pictures/2016_02_160215a-montenegro-accession-talks/20160215_160215a-001.jpg
Rusija je svjesna da živimo u policentričnom svijetu gdje Kina i Indija stoje kao giganti; muslimanske države srednje veličine i snage (Iran, Saudijska Arabija, Pakistan, Indonezija, Turska, Egipat...) strateški su bitne kao spona Istoka i Zapada, ali i energetski. U igri u kojoj bi se Europa i Azija ekonomski promrežile i stvorile zonu stabilnosti NATO ne bi imao mjesta, a Velika Britanija bi ispala periferna zemlja, izvoznik magle. SAD svojom vojnom i tehnološkom snagom imponira, ali slabljenje dolara bi ugrozilo blagostanje velesile. Ledeni rezoner u Kremlju nije zainteresiran za pripajanje istočne Ukrajine, još manje ga zanima Balkan (čitaj Crna Gora); uostalom ne bacaju se mrvice psićima, a još manje ruskom medvjedu.
 
Crna Gora je etnički nejedinstvena; ima 625.000, od čega Crnogoraca 45 %, Srba oko 29 %, Albanaca oko 5 %, islamizirani Slaveni se osjećaju više kao Bošnjaci 8,65 % nego kao Muslimani 3,31 % (bilo bi zanimljivo znati koliko se muslimana izjasnilo kao Crnogorci), Roma ima 1 %, koliko i Hrvata. Kinezi rade brzu cestu Bar - Boljare koja bi trebala povezati bolje sjever Crne Gore i Crnu Goru sa Srbijom, što bi ekonomski pomoglo tom nerazvijenom kraju gdje se manipulira sjevernjacima da južnjaci ne vode o njima računa. I srbijanski predsjednik je osjetio neku kolebljivost u izjavama američkoga veleposlanika i već pruža krakove na neke sjeverne dijelove Kosova, možda bi Albancima dao Preševo za Mitrovicu, Peć i Trepču, ali to ne će ići! Nije realan niti ikakav američki napad na Iran.
 
Donald Trump je izvrstan trgovac, zna da među državama nema prijateljstava nego samo interesa. Mudra izreka iz filmova o mafiji glasi: "S prijateljem budi blizak, s neprijateljem još bliži." Jednostavno Trump je poput teškaša u ringu; malo lijevo malo desno, odmjeravanje protivnika; takav je to šport, malo se osloniš na konope, malo muneš u rebra, malo grliš kao Teletabisi - a kad se slonovi šale, mali pod stol rekao bi Vladko Maček. Njih ne zanimaju "detalji", tj. još i shvaćaju da netko može u Hercegovini biti Bošnjak, ali u Crnoj Gori? Ili da Srbi žive preko 400 godina u Hrvatskoj, žene se sa Hrvatima i opet dižu ustanak protiv Republike Hrvatske, ili da je Hercegovina pretežno po pučanstvu Hrvatska, ali da u Trebinju gdje se nalazi najstarija katolička biskupija u BiH žive Srbi, te da je do 1945. (možda i 1968.) bio pretežno bošnjački gradić. Ili da su Iliri prastanovnici JI Europe (donekle srodni Albancima), da antički Makedonci uvjetno rečeno jesu bili Heleni, da su slabo jasne razlike Makedonaca i Bugara - sva ta povijest zanima velike sile samo utoliko ukoliko se poklapa sa njihovim interesima, plinovodima, naftovodima, lukama i vojnim bazama.
 
Zato pozdravljamo lijep razgovor koji je sa srbijanskim tiskom imao izbornik Zlatko Dalić; predstavio se kao gospodin i kao zreo čovjek. Ponosimo se Domovinskim ratom, ali želimo mir i suradnju, uz dakako objektivno suočavanje sa prošlošću bez eufemizama za izvršenu agresiju JNA. Za čiju ljubav bi ovaj dio svijeta izgledao kao cirkuska menažerija gdje se male države grizu kao njemački kratkodlaki oštrodlaki terijeri, da nas netko pogladi, da nam pruži privatizacijsku kost, otpjeva nam ringe ringe raja o ljudskim pravima i slobodama u zboru s dr. Pusićkom i tetom Anđelom, ili (š)lagere o dobroj staroj Jugi s raspjevanim detektivom Puhovskim. I tako Rusi i Ameri trguju, Njemačka izvozi turbine i generatore na Krim, a Hrvatska drži sankcije Rusima tako da voće i povrće trune bez plasmana na rusko tržište, pogotovo mandarine i lubenice. A gdje su ruski turisti?
 
A za kraj ću se i ja našaliti, da Hrvatska postane 52 američka država, SAD bi postao značajna sila u nogometu, rukometu, vaterpolu, skijanju, (u košarci već jest, ali bi Cibona bila prvak NBA lige), boćanju. Možda bismo u miraz dobili i Kranjsku Goru, da Kostelići imaju gdje skijati. Francuzi su morali osvojiti pola Afrike da bi danas imali reprezentaciju, a Englezi su bili toliko fer da su dopustili Škotima, Velšanima i Sjeveroicima repku. Zato im hvala. Kunderinu "Šalu" smo doživjeli u praksi, podsjećam da je Isus rekao oprostite im jer ne znaju što čine. A što kad znaju? Kao Dickensov Old Fagin i bivši komunisti. Kao kad su napadali Miroslava Ćiru Blaževića u tisku 1997./98.? Sada su spremali lomaču za Zdravka Mamića, preko njega napali su i Predsjednicu! I kako je stvar razriješena? Krešo Macan dolijao, Plenković... dodijao!
 

Teo Trostmann

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Utorak, 25/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 943 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević