Get Adobe Flash player
Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Dokle "mudri" mudrovaše, dotle "ludi" Grad...

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina...

Dva brda – dva pogleda na probleme

Dva brda – dva pogleda na probleme

Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i...

U Srbiji samo normalno nije moguće

U Srbiji samo normalno nije moguće

Hrvatsku se optužuje za vađenje organa!     Bolesna...

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Sukob Hrvata i Srba nije izbio zbog jezika niti zbog vjere, već zbog...

  • Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:54
  • Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:46
  • Dva brda – dva pogleda na probleme

    Dva brda – dva pogleda na probleme

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:38
  • U Srbiji samo normalno nije moguće

    U Srbiji samo normalno nije moguće

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:50
  • Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    četvrtak, 16. studenoga 2017. 13:48

Svi narodi imaju pravo na samoodređenje

 
 
Je li zamislivo odcjepljenje Bavarske od Njemačke? Bi li, kada bi vlada Slobodne Države Bavarske proglasila neovisnost, njemačka vlada na jug poslala tenkove? U mnogim se državama u kojima postoje narodi, regije, savezne države s izraženom vlastitom sviješću i velikom ljubavlju prema slobodi takva pitanja ne postavljaju tek od katalonskog referenduma o neovisnosti. Ljubav prema slobodi? Da, radi se i o tome. Ali sloboda za pojedine etničke skupine ne znači ujedno i pravo na vlastitu državu. Slobodu može omogućiti i državni savez. To je, u konačnici, i njegova svrha.
http://www.counterfire.org/images/stories/apr2017/catalan-national-day-lgr.jpg
Nedvojbeno je da svi narodi imaju pravo na samoodređenje. Već se u Povelji Ujedinjenih naroda spominje 'načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda'. U obama paktima UN-a o ljudskim pravima iz 1966. odmah na početku stoji da na temelju prava na samoodređenje svi narodi slobodno odlučuju o svom političkom statusu i slobodno kreiraju svoj gospodarski, društveni i kulturni razvoj.“ Međutim, pravo na secesiju, na odcjepljenje od postojeće države, priznaje se u samo ekstremnim iznimnim slučajevima jer je nepovredivost država temelj međunarodne zajednice. Stoga svaka država u načelu ima pravo suprotstaviti se separatističkim nastojanjima unutar vlastitih granica. Tu španjolski ustav čak izričito predviđa da središnja vlast može jednu autonomnu regiju poput Katalonije pozvati na „prisilno ispunjavanje“ njenih obveza ako njeno ponašanje predstavlja teško kršenje općeg interesa Španjolske“.
 
Prava naroda
 
Ali obveze ima i savezna država. U jednoj poznatoj rezoluciji Opće skupštine UN-a iz 1970., Deklaraciji o prijateljskim odnosima, stoji da se pravo na samoodređenje ne smije tumačiti kao ohrabrenje na narušavanje teritorijalne cjelovitosti suverenih država. Ali to vrijedi samo za države koje su se vodile načelom samoodređenja i stoga imaju vladu koja predstavlja čitavo stanovništvo. Iz toga je izveden zaključak da je u i iznimnim slučajevima pravo na odcjepljenje od državnog saveza moguće kada jedan narod ili narodna skupina prestane biti zastupljen ili bude čak potlačen. Prema tome, državama bi trebalo biti u interesu da dobro postupaju prema narodnim skupinama koje žive na njihovom teritoriju. Pravo na samoodređenje manifestira se u učinkovitoj zaštiti naroda u jednoj državi. Riječ je o zaštiti manjina, a po mogućnosti i autonomiji. Tek u slučaju teške diskriminacije, nasilnog tlačenja može se govoriti o pravu na odcjepljenje.
 
No ni ono nema nikakvu vrijednost bez potpore izvana jer u konačnici o nastanku nove države odlučuje međunarodna zajednica, na način da je prizna ili ne prizna. Posljednja država koja se tako raspala bila je Jugoslavija. Na Kosovu, nekadašnjoj srpskoj pokrajini, Albanci su bili izloženi teškom tlačenju, što je u konačnici dovelo do nasilne „humanitarne intervencije“ Natoa i do međunarodnog priznanja ne samo bivših jugoslavenske republike, već i Kosova. U Španjolskoj ne može biti riječi ni o takvom podčinjavanju Katalonije, niti (zbog toga) trenutno postoje ikakvi izgledi za to da bi druge zemlje priznale takvo odcjepljenje.
 
Jasno je da se može zastupati stav da se ne može zaustaviti one koje žele otići. Istina je i to da se lojalnost zajedničkoj državi ne može nametnuti nasilno. Ali isto tako, jedna liberalna država ne može tolerirati dugotrajno kršenje prava. Ako Ustavni sud neki referendum ili čak samo neko okupljanje proglasi protuzakonitim, onda se to mora poštivati jer bi u suprotnom nepoštivanje odluke suda moglo poslužiti kao primjer i pravna država bi se našla u opasnosti. No jasno je da svaka regija, svaka savezna država sa središnjom vlašću može pregovarati o većim pravima. A svaka savezna vlada ima obvezu interno samoodređenje „njenih“ naroda shvaćati ozbiljno.
 
Međutim, bolna je istina i to da je malo koji pokret za neovisnost svoje ciljeve ostvario bez nasilja. Stoga je sada važno ići putem prava. Za to je potrebno da se uključi i Bruxelles. Kada bi podržala separatiste, EU bi, kao i EU regija, uzdrmao mnoge zemlje, ne samo Španjolsku. Bruxelles mora voditi računa o tome kako Madrid postupa prema svojim građanima, imajući u vidu i druge zemlje. Katalonija ne može proglasiti neovisnost o pravu, a Madrid ne može nametati jedinstvo po svaku cijenu.
 

Reinhard Müller, F.A.Z., Njemačka

Turska kapitalizira svoje islamsko naslijeđe kako bi povećala svoj utjecaj

 
 
Neoosmanizam je pusti san političke elite u Turskoj. Ali tamošnji gospodarstvenici u Srbiji mogu naći ono što im treba – tržište i jeftinu radnu snagu, kaže za DW Atilla Yeşilada (1961.), predavač, istanbulski ekonomist i ekonomski i politički komentator. Suosnivač portala Istanbul Analytics i suradnik newyorške konzultantske kuće Global Source Partners.
http://i1.paraanaliz.com/wp-content/uploads/2016/11/atilla-ye%C5%9Filada.jpg
• Predsjednik Erdoğan u utorak (10. listopada) dolazi u Srbiju s izaslanstvom u kojemu je 150 ljudi iz svijeta biznisa. To se ne viđa baš svakog dana.
- Dopustite da Vas ispravim: gospodin Erdoğan često vodi mnogo biznismena na takva putovanja ako očekuje poboljšanja gospodarskih odnosa između određene zemlje i Turske. Balkan je jedan od primarnih ciljeva turske ekspanzije na dva načina. Prvo, imamo neoosmanizam – znate, Turci žive u iluziji da ih njihove bivše kolonije poštuju pa da tamo mogu širiti posao i politički utjecaj. Drugo, postoji komplementarnost ekonomskih potreba.
 
• Na što mislite?
- Mi možemo izvoziti jeftino u te zemlje i tamo graditi tvornice koje mogu proizvoditi jeftinije od turskih. U tom smislu su gospodarstva komplementarna – mi imamo ono što njima treba, a oni imaju potencijal da od nas kupuju i proizvode. Slično je učinjeno u Makedoniji, Albaniji i BiH pa mislim da takav utjecaj gospodin Erdoğan želi  proširiti na Srbiju.
 
• Investitori u Srbiji imaju, iz njihovog kuta gledano, neslućene mogućnosti. Dobivaju mnogo novca za svako radno mjesto, a slične subvencije daju i susjedne zemlje. Koliku ulogu to igra?
- Nikakvu za gospodina Erdoğana, ali veliku za turske biznismene. Troškovi zarada  u Turskoj su nevjerojatno visoki, a ekonomski rast je u zastoju pa se poslodavci nastoje razvijati preko granica, jeftino proizvoditi i izvoziti na tržište EU-a. Kao što znate, proces za prijam Turske u EU  praktično je mrtav. Dramatična je prednost za tursko gospodarstvo ako otvara pogone u zemljama koje su bliže EU-u ili su čak članice. A ako te zemlje subvencioniraju stvaranje poslova – još bolje za Tursku.  Vjerojatno je to jedan od razloga što mnogi biznismeni žele s Erdoğanom u Srbiju.
 
• Rekli ste da je glavni cilj Turske tržište EU-a. Traži li se, međutim,  i novo tržište na Balkanu s obzirom na trenutačne odnose s Njemačkom i EU-om?
- Turska službena pozicija je da je zaoštravanje odnosa s Njemačkom bilo posljedica predizborne kampanje u Njemačkoj. Ali ja mislim da mnogi u Ankari shvaćaju da je konflikt sa Berlinom ipak suštinski. Postoji opravdani strah da bi mogle uslijediti gospodarske sankcije koje će utjecati na trgovinu i investicije. Turska uvijek traži nova tržišta jer domaća potražnja štuca. Ključna riječ u turskom gospodarstvu ove godine jest – izvoz. On je ove godine povećan za 13 posto. Novi vladin ekonomski program predviđa da će gospodarstvo godišnje rasti 5,5 posto realno do 2020. Da bi se taj cilj dostigao, vrlo je važno zadržati trend pojačanog izvoza. Naravno, Balkan je i u tom smislu lukrativno tržište. Dakle ne samo Bliski istok i EU, već i Balkan i Afrika moraju biti stupovi na kojima raste turski izvoz.
 
• Već ste spominjali politiku… teži li Turska preko gospodarstva  i političkom utjecaju na Balkanu?
- Ne samo gospodarstvom, već Turska kapitalizira svoje islamsko naslijeđe kako bi povećala svoj utjecaj – naravno, ne u Srbiji koja je pravoslavna. To sve zajedno nazvao bih mekom moći koja dobro radi u Albaniji i BiH. Tamo Turska šalje imame, a ima utjecaja i kroz dobrotvorne zaklade. Jasno, Turska uz Rusiju želi postati veliki igrač na Balkanu. Ankara najprije brine za stabilnost tog prostora. Drugo, vlast AKP – a s time se ja ne slažem – misli da bi EU srednjoročno mogao postati više suparnik nego partner, a da će Balkan biti jedno od polja na kojima će se odmjeravati snage. Dok EU nudi perspektivu integracije i pristupa, Turska želi staviti nešto konkretno na stol kako bi se balkanske zemlje orijentirale prema Turskoj prije nego prema EU-u.
 
• Kažete da ne vidite jesu li ta dva utjecaja nužno suprotstavljena?
- Upravo tako. Ne mora to biti neprijateljsko rivalstvo već prije utrka u ponudama. Jasno, EU nudi više demokratske standarde, stazu prema bržem društvenom razvoju s pregovaračkim poglavljima koja oslikavaju stečevine EU-a, i pristup zajedničkom tržištu. Turska čini što može, a možemo recimo na području investicija u infrastrukturu – imamo sposobne graditelje koji mogu jeftino graditi jer su učili posao u teškim zemljama kao što su Kazahstan, Turkmenistan, Irak ili Libija. Turski biznis širit će se na onim područjima na kojima balkanskim zemljama manjka investicija kao što su proizvodnja tekstila, namještaja, kožne galanterije... Dakle područja s niskim ili srednjim viškom vrijednosti koja zahtijevaju veliki udio ljudskog rada. To su industrije u kojima balkanske zemlje mogu odmah u puni zamah i mogu postati izvozna baza turskih kompanija.
 
• Erdoğan se vjerojatno može odlično razumjeti s balkanskim liderima. Recimo s Vučićem, obojica su autokrati neke vrste.
- To je također točno. Turska očito ima problem s demokratskim zemljama, kao što se vidi u odnosima sa Njemačkom, Nizozemskom, Austrijom i zapravo skoro svim zemljama EU-a. U Sjedinjenim Državama nemamo velikih problema s Trumpom, ali su Kongres i pravosuđe druga priča. Ali dozvolite da ukažem na moguće zamke: neoosmanizam je, kao što sam rekao, san. Nikada nisam vidio da je kolonijalna sila dočekana otvorenih ruku u bivšoj koloniji. To Turskoj svakako nije uspjelo na Bliskom istoku. Mislim da ni na Balkanu ne postoji veliki entuzijazam za tursku ekspanziju. Srbija je nacionalistička koliko i Turska, a rane rata u Bosni nisu zarasle kako treba. Na psihološkoj razini približavanje je moguće, ali je pod znakom pitanja hoće li turske kompanije lagano prodrijeti u Srbiju. Podsjetit ću da Turska ima slične prednosti u ekonomskom pogledu u odnosu na Grčku, ali se ekspanzija na to tržište nikada nije dogodila jer grčko društvo ima zadršku prema Turskoj, kao što i mi imamo zadršku prema njima.
 
Turska meka moć o kojoj sam govorio na Balkanu  nailazi na umjereniju tradiciju islama. Ima prigovora da Turska pokušava da politizirati muslimane na Balkanu. Tamo se mora oprezno prići. Jasno da do sada turski napori nisu pretjerano urodili plodom. U Iraku na primjer vidimo drugačije rezultate – Turska je prvi izvoznik u irački Kurdistan. U subsaharskoj Africi brojke pokazuju značajan rast izvoza. Azerbajdžan je pouzdan partner iz očitih razloga, ali nismo načinili prodor na Balkanu. Možda i zato što je Balkan siromašan i potrebno je mnogo investicija prije nego što se ubere profit.
 
• Posljednje pitanje, ali vjerojatno najvažnije iz perspektive Srbije. Intenzivno se govorilo o plinovodu Južni tok koji je stopirao EU. Sada je riječ o ruskom plinovodu kroz Tursku. Je realno da taj projekt dosegne do Srbije i dalje prema  jezgri EU-a?
- Tehnički je moguće. Jasno je da Rusi grade prve krake koji će udovoljavati potrebama turskog tržišta. Ali želi li EU, strateški ili politički gledano, kupovati više ruskog plina? Na to je teško odgovoriti, ali ako želite da spekuliram, rekao bih da ne želi jer time postaju zatočenici Gazproma. Nisam siguran da će briselska birokracija dozvoliti europski krak toga plinovoda. Naravno, oni to ne mogu zaustaviti – Rusi će dovesti plinovod do grčke granice, a onda će tržište odlučiti o kupovini gasa. Iz turske perspektive bi, mislim, bolje bilo povećati kapacitet Transanatolijskog plinovoda (TANAP) i dogovoriti se s iračkim Kurdima o izgradnji još jednog plinovoda kapaciteta barem 10 do 15 milijardi kubnih metara godišnje i ponuditi Europi taj alternativni izvor. No s obzirom na tursko vehementno suprotstavljanje referendumu o neovisnosti iračkog Kurdistana, od tog dijela projekta izgleda nema ništa.
 

Nemanja Rujević, Deutsche Welle

Što Njemačka može naučiti od krajnje desnice drugdje u Europi?

 
 
Njemačka Kršćansko-socijalna unija (CSU) dugo je inzistirala da se nijednoj stranci desnijoj od nje nikada ne smije dopustiti da uđe u Bundestag. I tako je bilo desetljećima, sve do nedjelje kada je to uspjelo Alternativi za Njemačku (AfD), koja bi u novom sazivu parlamenta mogla imati 94 zastupnika. Njemačka agencija dpa donosi pregled kako krajnje desne stranke utječu na vlast u drugim europskim zemljama.
https://images.vice.com/vice/images/articles/meta/2014/09/24/das-wahlprogramm-quiz-csu-oder-afd-1413236421705.jpeg?crop=1xw:0.75xh;center,center&resize=1050:*
AUSTRIJA – Krajnje desna Slobodarska stranka (FPOe) u austrijskom parlamentu ima zastupnike više od 60 godina. Njezine populističke kampanje potaknule su centrističke stranke da usvoje restriktivne migracijske politike. FPOe je ušao u vladu 2000. zbog čega su druge države članice EU-a zamrznule odnose s Austrijom na nekoliko mjeseci. Sada, kada je u oporbi, želi se ponovno vratiti na vlast nakon izbora 15. listopada. Ankete stranci daju potporu od oko 25 posto.
 
BRITANIJA – Stranka neovisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) osnovana je 1993. i pozicionirala se kao radikalna alternativa etabliranim političkim strankama zagovarajući napuštanje EU-a. Unatoč tome što je 2015. dobila 13 posto glasova, što joj je donijelo samo jedno zastupničko mjesto, mnogi su je smatrali strankom koja zagovara samo jedno. Po završetku uspješne kampanje za Brexit izglasan na referendumu u lipnju 2016. kao da je izgubila smisao postojanja. Karizmatični vođa Nigel Farage podnio je ostavku, a na prijevremenim općim izborima u lipnju 2017. stranka je dobila samo dva posto glasova, čime je ostala bez glasa u parlamentu i čeka je neizvjesna budućnost.
 
BUGARSKA – Desna stranka Domoljubna fronta mlađi je partner u konzervativnoj vladi premijera Bojka Borisova. Stranka je proruska i protuimigrantska, ali je značajno ublažila retoriku nakon što je ušla u vladu. Sada govori da podržava »novi EU« u kojem Bugarska ima bolje mjesto.
 
DANSKA – Protuimigrantska populistička Danska narodna stranka u parlamentu daje potporu premijeru Larsu Lokkeu Rasmussenu i njegovoj manjinskoj vladi desnog centra u mnogim pitanjima, ali se protivi članstvu u Europskoj uniji. Premda je nakon izbora 2015. bila druga najveća stranka u zemlji, odlučila je da neće ući u vladu nego da će radije pružati potporu manjinskoj vladi u zamjenu za strože propise o azilu.
 
FINSKA – Finski premijer Juha Sipila uključio je 2015. populističku, euroskeptičnu Stranku Finaca u svoju koaliciju desnog centra. To je bilo prvi put da je ta stranka, koja je prvi put ušla u parlament 2003., postala dio vlade. No stranka se u lipnju raskolila zbog izbora protuimigrantskog radikala Jussija Halla-ahoa za novog stranačkog lidera.
 
FRANCUSKA – Čelnica Nacionalne fronte Marine Le Pen osvojila je u prvom krugu predsjedničkih izbora ove godine 21,3 posto glasova, najviše ikad u povijesti stranke. Privukavši birače u siromašnim radničkim zajednicama na sjeveru i istoku zemlje kao i na tradicionalno konzervativnom jugoistoku, stranka nastoji ublažiti svoj imidž i čak je izbacila svojeg utemeljitelja Jean-Marie Le Pena zbog opetovanog negiranja holokausta. Strategija »dedemonizacije» pomogla joj je čini se da osvoji više glasova, no još uvijek ne može parirati 'mainstream' strankama.
 
GRČKA – Stranka Zlatna zora sve je popularnija od financijskog sloma 2010. Između 2009. i 2012., potpora joj je skočila s manje od jedan na sedam posto. No ne ide joj baš dobro otkako su joj se vođe sukobile sa zakonom nakon što je jedan član stranke 2013. ubio repera antifašistu zbog čega mnogi traže da se stranku zabrani. Sada je četvrta najveća u parlamentu sa 17 zastupnika.
 
MAĐARSKA – Premijer Viktor Orban iskoristio je migrantsku krizu kako bi se suprotstavio pozivima njemačke kancelarke Angele Merkel da Europa primi izbjeglice. Na vlasti od 2010., nakon kratke vladavine od 1998. do 2002., on postaje sve više autoritaran, antieuropski i antiliberalan i često se sukobljava s Bruxellesom. Jačanje političke desnice u Mađarskoj održava se jačanjem ekstremnije stranke Jobbik i nedavnom pojavom novih krajnje desnih stranaka.
 
ITALIJA – Krajnje desna stranka postoji u parlamentu od 1948. No neofašistički MSI, čiji je udio glasova varirao između dva i devet posto, bio je uvijek u sjeni mainstream stranaka. Potom se 1990-ih preobrazio u umjereniji AN i ušao u koalicijsku vladu Silvija Berlusconija. Danas Italija ima nekoliko krajnje desnih stranaka. Najuspješnija je protuimigrantska Sjeverna liga. Po anketama, treća je najpopularnija stranka u zemlji i podržava je oko 15 posto birača.
 
NIZOZEMSKA – Stranka za slobodu (PVV), koja je u osnovi 'one-man show' ekscentričnog populista Geert Wilders, najjača je krajnje desna stranka u zemlji od Drugog svjetskog rata. Protivi se širenju islama i primanju izbjeglica.
 
POLJSKA – Vladajuća stranka Pravo i pravda (PiS) vlada apsolutnom većinom od 2015. Protivi se primanju muslimanskih migranata, a međunarodnu zajednicu zabrinjava nastojanjima da pod svoju kontrolu stavi sudove i medije. Zbog toga se sukobila s EU-om.
 
ŠVEDSKA – Protuuseljenički Švedski demokrati treća su najveća stranka u parlamentu od 2014., a mogli bi postati i druga. Vođa stranke Jimmie Akesson kaže kako im je blizak AfD. Vladajuća koalicija u parlamentu odbija surađivati s njima, iako se oporbena koalicija poigrava idejom dobivanja prešutne potpore Švedskih demokrata.
 
ŠVICARSKA – Švicarska narodna stranka (SVP) najjača je u zemlji i od 2003. dobiva više od četvrtine glasova na izborima. Stranka se ljuti kada je se naziva krajnje desnom, ali njezine kampanje protiv muslimana, minareta i imigranata jako podsjećaju na druge europske nacionalističke stranke. Unatoč izbornim uspjesima, SVP ima tek ograničenu vlast jer švicarske vlade tradicionalno uključuju članove svih velikih stranaka.
 

http://www.novilist.hr/Vijesti/Svijet/Sto-Njemacka-moze-nauciti-od-krajnje-desnice-drugdje-u-Europi

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Četvrtak, 23/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1116 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević