Get Adobe Flash player
Što Plenkovića uopće interesira?

Što Plenkovića uopće interesira?

Banalno, nespretno i glupo laganje javnosti predsjednika Vlade i...

Martinje u Draganovom klubu

Martinje u Draganovom klubu

Svi premijeri, predsjednici, vlade i vlasti su ga...

Što se kuha u susjedstvu?

Što se kuha u susjedstvu?

U Hrvatskoj nema plana, nema strategije, niti imamo jedinstvo nacije u...

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Izrežirana predstava od koje hrvatski građani ne će biti obeštećeni...

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Budući Hrvatska nema registar stanovništva, pod pritiskom EU-a o...

  • Što Plenkovića uopće interesira?

    Što Plenkovića uopće interesira?

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:08
  • Martinje u Draganovom klubu

    Martinje u Draganovom klubu

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:02
  • Što se kuha u susjedstvu?

    Što se kuha u susjedstvu?

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:43
  • Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:40
  • Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:30

Sjetimo se i Hitlerova nadahnuća u etničkim čišćenjima Grka, Armenaca i Turaka nakon Prvoga svjetskoga rata…

 
 
Kažu da ekipa vrijedi koliko i najslabija karika u njoj. Turska je prevažna zemlja, ona vezuje energetski, prometno i strateški Europu i Aziju, njezin geopolitički položaj, nadzor voda Eufrata i Tigrisa te Crnoga mora, njezina prirodna bogatstva i poljoprivreda, njezina vojska i industrija čine je jednom od poželjnijih političkih "udavača". Ali uvijek ima neki ali kao Muhammad Ali. Udaljavanjem od tradicija Atatürkove masonske sekularne države Erdoğn je zadobio oporbu liberalnoga građanstva i poduzetnika te mladeži, ali i otvorio kurdsko pitanje koje je strašno; od preko 40 milijuna Kurda oko 25 živi u Turskoj gdje su više od petine stanovništva, i što je najgore po turske interese žive kompaktno na istoku zemlje graničeći sa sirijskim, iračkim (poluautonomnim i punim nafte) te iranskim Kurdima. Zasad nijedna zemlja regije ne želi otvarati kurdsko pitanje, iako bi Iran tu najviše profitirao.
https://i.middle-east-online.com/styles/home_special_coverage_1920xauto/s3/2020-05/erdogan_1.jpg?U2PksjIr5D1VSimKs.k_vSARgYvXiXt3&itok=ERciT8dy
Turska je započela pod Erdoğanom kult vođe i obnovu neoosmanizma, tj. pokušaj ekonomskog i inoga prodora u zemlje Balkana, osobito BiH i Albaniju, te pozicioniranje u Siriji i Libiji. Dok je turska politika slijedila američku podržavali su islamističke skupine u arapskim zemljama i Egiptu, te vršili pritisak na EU putem tzv. izbjegličke krize. Nakon pokušaja svrgavanja predsjednika Erdoğana Turska se morala okrenuti jače Rusiji i Iranu, te smanjiti svoje ambicije u Siriji i izvršiti čistke u vojsci i administraciji. Turski pokušaj instaliranja u Libiji da bi povećali teritorijalno more na račun nalazišta nafte i plina od obala turkofonoga Cipra do Libije je naišao na žestok otpor Francuske, Izraela, Grčke i većine bitnih sila; Turska ima nepovjerenje i Saudijske Arabije i arapskoga svijeta. Zveckanje oružjem uz grčke pogranične otoke nadnevkom 24. srpnja kada je postignuto sadašnje razgraničenje Turske i Grčke nakon Prvoga svjetskoga rata nije slučajno i EU više nema ni u primisli turski ulazak u zajednicu.
 
Mogli bismo kazati za taj čin kao i za ponovno pretvaranje Svete Sofije u džamiju da je to unutarnjopolitička predstava i da su se tresla brda i rodio se miš, ali nažalost iskustvo nas uči da nije tako. Erdoğan je dokazao da može biti inteligentan, čak i lukav, ali nažalost ne i mudar! Njemačka bahatost završila je sa Hitlerom, Berlin je danas okrenut Poljacima i Česima, kao i Balkanu i liberalni kapital mirom dobiva ono što je gubio radi vjerske i nacionalne vojno birokratske pruske tvrdoglavosti;sjetimo se progona katolika od Bismarcka do Hitlera. Sjetimo se i Hitlerova nadahnuća u etničkim čišćenjima Grka, Armenaca i Turaka nakon Prvoga svjetskoga rata, ali i čišćenja u Balkanskim ratovima. Tada su Armenci i Grci i Rusi (kao i danas Kurdi) nasjeli na obećanja perfidnoga Albiona, s tim da se Grčka pravoslavna crkva ponijela antikršćanski, a grčka politika megalomanskih apetita završila porazom kod Ankare i preseljenjem milijun i pol maloazijskih Grka u domovinu, gdje su ih naseljavali u krajeve pune slavenskih Makedonaca.
 
Velika Britanija je inteligentnom politikom sačuvala svoj utjecaj, iako je danas Mala Britanija, a Turska je još uvijek puna silničkoga srednjovjekovnoga mentaliteta, što bi moglo biti pogubno i za nju i za cijeli svijet! Takav mentalitet u priličnoj mjeri imali su i Srbi od Karađorđevića do Miloševića i danas! Kažu da u Africi love krokodile tako da im postave mamac s mesom i budući da se životinja uvijek istim putem vraća nazad u vodu na putu joj postave oštar nož koji se reptilu sa svakim korakom dublje zabija u trbuh. Zato ne bih preporučio Turskoj da ima veće oči od želuca i da ponavlja put svojih slavnih predaka!
 
Uostalom osim ruske politike danas postoji još samo kineska politika. Uz Židove to je najstariji narod kontinuiteta, ali dok su Židovi unatoč briljantnim umovima religija, trgovina i dijaspora, Kina ima tradiciju meke sile i upravljanja masama. Prošlo je vrijeme Marka Kraljevića i Muse Kesedžije, tiha i duboka voda (država) brijege valja!
 

Teo Trostmann

Pronađeni dokazi koji potvrđuju da je Istanbul naredio provođenje genocida nad Armencima

 
 
Između 1914. i 1923. godine, stotine tisuća Armenaca koji su živjeli pod turskom vlasti bile su izložene progonima i masovnim egzekucijama. Procjenjuje se da je život izgubilo i preko milijun i pol ljudi. Turska vlast nikad nije priznala da se radilo o sistematskom vršenju genocida nad Armencima, već da se radilo žrtvama i pojedinim masakrima počinjenima u udaljenim provincijama nad kojima osmanska vlast nije imala poptunu kontrolu, te da su mnoge zločine počinila razna kurdska plemena i bande. Iako strani povjesničari drže da je turska vlast znala za vršenje genocida, te da ga je čak i svjesno provodila, uvijek je nedostajao pismeni dokaz koji povezuje zločine i tursku vlast.
https://armenianweekly.com/wp-content/uploads/2018/03/ta-1024x768.jpg
Taner Akçam, profesor povijesti na sveučilištu Clark u Massachusettsu, te stručnjak za armenski genocid, smatra da je pronašao tu kariku koja je nedostajala. Prema njegovom otkriću, vlast u Istanbulu bila je svjesna genocida, te ga je odobravala i poticala. Dokaz je serija telegrama, koje su dešifrirali i potpisali turski dužnosnici, a koja je pronađena među državnim dokumentima osmanske arhive, koja je dio kolekcije povijesnih dokumenata u Istanbulu, a koje je vlast dala na uvid povjesničarima. Telegrami ukazuju na stalnu korespondenciju osmanskih dužnosnika u provinciji i u Istanbulu, te jasno spominjanje termina „uklanjanje“ i „istrjebljenje“. Analizom potpisa dokumenata potvrđeno je da je nekolicinu telegrama potpisao osobno Bahettin Sakir, kojeg se smatra jednim od glavnih arhitekata armenskog genocida. Iako je ideja o istrjebljenje Armenaca koji su živjeli u tadašnjoj Turskoj došla iz provincijskih regija, novi dokazi ukazuju na to da je Istanbul svjesno prihvatio tu ideju. Pored spomenutih telegrama, Akçam je otkrio mnoštvo dokumenata koji su korišteni kao dokazi na suđenjima koje je sprovodila poslijeratna turska vlast.Bilo je ukupno 63 različita suđenja i preko 200 okrivljenika. Materijali s tih suđenja su nestali, a vladini dužnosnici ih nikad nisu pustili u javnost.
Za ova suđenja znalo se uglavnom na temelju tadašnjih novinskih izvještaja te nekolicine presuda koje su javno objavljene od strane vlasti. Dio dokumenata sa suđenja ipak je uspio završiti u privatnoj arhivi katoličkog svećenika u Armeniji.
Među tim dokumentima sa suđenja, Akçam je pronašao šifrirane telegrame koji su koristili isti sustav kodiranja kao i telegrami pronađeni u državnom arhivu u Istanbulu. Pronađeni telegrami dali su dodatne dokaze o komunikaciji između izvršitelja genocida u provincijama i vojnih te političkih dužnosnika u Istanbulu.
 

https://tribun.hr/pronadeni-dokazi-koji-potvrduju-da-je-istanbul-naredio-provodenje-armenskog-genocida/

Ubijen azerbajdžanski general, ruše se dronovi!

 
 
Od noći, 12. srpnja, svjedočimo novoj vojnoj eskalaciji odnosa između Armenije i Azerbajdžana, iz koje, kako bismo ukazali na njezinu dramatičnost, izdvajamo slijedeće vijesti: jučerašnje priznanje azerbajdžanskog Ministarstva obrane da je u pograničnoj zoni između dviju država poginuo general i nekoliko visokih časnika azerbajdžanske vojske; današnja informacija iz Armenije o obaranju dviju azerbajdžanskih bespilotnih letjelica (dronova) izraelske proizvodnje; vijest iz Bakua o uništenju jednog objekata i postrojbe armenske vojske.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/e/e2/Nagorno-Karabakh_Map2.png/1280px-Nagorno-Karabakh_Map2.png
Što se, zapravo, događa? Tijekom posljednjih mjeseci znatno su se intenzivirala kršenja režima primirja koja sve češće uključuju i primjenu teškog naoružanja. Ta kršenja kulminirala su 12. srpnja, kada su se položaji azerbajdžanske vojske kao i azerbajdžanska sela u regiji Tovuz duž državne granice između Azerbajdžana i Armenije našli pod intenzivnom paljbom teškog topništva s položaja na kojima se nalazi armenska vojska. Tada su poginula 4 azerbajdžanska vojnika a još su četvorica bila ranjena, a armenska je vojska odbacila suparničke postrojbe i zauzela neke njihove dotadašnje položaje.
 
Tu je bitno naglasiti slijedeći element: radi se o prostoru međudržavne granice, daleko od sporne zone Gorskog Karabaha koji je pod vlašću Erevana i koji Azerbajdžan smatra svojim državnim prostorom, okupiranim od strane Armenije u vrijeme turbulentnih zbivanja pred raspadom SSSR-a kada Azerbajdžan nije bio u mogućnosti nikakvim ozbiljnijim vojnim sredstvima spriječiti takav scenarij, kojim je, osim Gorskog Karabaha, armenska vojska zuzela i neke regije Azerbajdžana koje su neosporno njegov državni teritorij, a kakvo je stanje i danas. Podsjećam kako je Gorski Karabah bio azerbajdžanski teritorij koji je većinski naseljen armenskim stanovništvom.
 
Dakle, armenska je vojska prije tri dana izvršila napad na položaje azerbajdžanskih snaga na nespornom dijelu državne granice, u zoni Tovuz, iz sebi znanih razloga, od kojih ću neke spomenuti kasnije u tekstu. Službeni Baku takav potez Erevana smatra agresivnim činom kojim se nastoji prikriti sve složeniji politički položaj Armenije u međunarodnoj zajednici kada je riječ o državno-pravno statusu Gorskog Karabaha. Jedna od (polu)službenih verzija Bakua nakon opisane najnovije eskalacije odnosa (koja ima svoju utemeljenost ali i pojedina ograničenja), navodi, kako time Armenija „otvoreno pokazuje kako ima za cilj iskoristiti nove pozicije i povećati napetosti u regiji, umjesto da eliminira posljedice sukoba i povuče svoje okupacijske snage s međunarodno priznatih teritorija Azerbajdžana”. Baku pritom podsjeća kako je 1993. Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo 4 rezolucije u kojima se zahtjeva trenutačno i bezuvjetno povlačenje armenskih trupa sa svih okupiranih teritorija Azerbajdžana i povratak svih izbjeglica i unutarnjo-raseljenih osoba na njihove zemlje. Rezolucije VS osuđuju uporabu sile protiv Azerbajdžana i okupaciju njegovih teritorija te potvrđuju suverenitet, teritorijalni integritet i nepovredivost granica Azerbajdžana, a što Armenija do sada nije ispunila. U tom smislu, navodi dalje azerbajdžanska strana, nisu poštovane niti odluke i rezolucije Glavne skupštine UN-a, OESS-a, Europskog parlamenta, Vijeća Europe i drugih međunarodnih organizacija. Azerbajdžan smatra kako Armenija eskaliranjem sukoba na nespornom dijelu međudržavne granice nastoji primorati ruski pandan NATO-a – Organizaciju dogovora o zajedničkoj sigurnosti (čija je članica i Armenija, a Azerbajdžan nije), na reakciju i njegovo jasno zauzimanje proarmenskoga stava po pitanju cjelokupnog sukoba te zemlje sa svojim islamskim susjedom. Ali nije sve tako jednostavno.
 
Naime, sukob dviju država odavno je u upravljačkom smislu tom krizom izvan primarnog odlučujućeg djelovanja i Erevana i Bakua. Osim trostrane međunarodne “trojke” koja po njemu vodi glavnu riječ (SAD, Rusija i Francuska), na njega itekako utječu i odnosi između Rusije i Turske, s obzirom kako dvije zemlje, svaka sa svoje strane, podupiru velike antagoniste i neprijatelje: Rusi Armeniju, Turci Azerbajdžan. Ali te su potpore vrlo precizno docirane iako u verbalnom smislu gledano one znaju biti i vrlo oštre. U njima se itekako vodi računa da ne bi dodatno opteretile rusko-turske odnose koji se posljednjih godina intenzivno razvijaju. Upravo su danas Moskva i Ankara obnovile međusobni zračni promet, obustavljen prije nekoliko mjeseci zbog pandemije koronavirusa, što bi trebalo pripomoći i turskom turističkom sektoru; intenzivna je njihova gospodarska suradnja; politički intenzivno surađuju po pitanju rješenja sirijske i libijske krize gdje nemaju zajedničke poglede oko niza bitnih pitanja ali ih itekako drže pod međusobnim nadzorom i sprječavaju eskalaciju koja bi ugrozila međusobne odnose koji imaju znatno veću perspektivu od lokalnih problema itd.
 
U tim i takvim okolnostima, niti spomenuta proruska vojna organizacija, čiji je član Armenija, uopće nema namjeru aktivirati svoj čl. 4. o zaštiti jedne od napadnutih članica (osim u radikalnom slučaju razvoja stanja s obzirom da je Armenija ruski strateški geopolitički saveznik, važan za širi bliskoistočni prostor s obzirom na tamo stacioniranu veliku rusku vojnu bazu, uključno i zrakoplovnu), a najmanje kada se radi o problemu Gorskog Karabaha. Istodobno Ankara, neovisno o tome što je tursko MVP sinoć oštro osudilo armenske napade na azerbajdžansku vojsku i “armenski nacionalizam” vezan uz “okupaciju Gorskog Karabaha” i izrazilo nastavak svoje pune potpore azerbajdžanskom narodu i političkom vrhu te zemlje, iz istih razloga ne potiče predsjednika Azerbajdžana Ilhama Alijeva na pokretanje odlučne vojne intervencije s ciljem oslobađanja Gorskog Karabaha.
 
S druge strane, armenski lobi vrlo je aktivan i na Zapadu i od njega upravo sada traži pomoć za zaustavljanje “agresije” Azerbajdžana. Tako je Armensko nacionalno vijeće Amerike (ANCA) sinoć priopćilo kako će Zastupnički dom američkog Kongresa razmotriti moguću zabranu izvoza oružja Azerbajdžanu. Jedan od motiva je i navodna prijetnja kako će azerbajdžanska vojska obarati civilne zrakoplove Armenije koji lete u Gorski Karabah (izolirani teritorij, odvojen od kopnene granice s Armenijom, okružen azerbajdžanskim teritorijem).
 
Ovdje je važno napomenuti i kako predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev po pitanju rješavanja problema Gorskog Karabaha ima prilično snažnu oporbu i unutar generaliteta svoje vojske ali i određenih unutarnjih političkih silnica, koji zajednički zagovaraju vojno rješenje krize, smatrajući kako je nastupio povoljan trenutak za vojnu opciju – svojevrsni “dan-D”, s obzirom na navodne rusko-armenske nesuglasice od vremena revolucije u toj zemlji od prije dvije godine. O tome svjedoče i sinoćnje masovne demonstracije građana u Bakuu, kojima se otvoreno tražilo proglašenje opće mobilizacije i pokretanje rata protiv Armenije s ciljem vraćanja Gorskog Karabaha, pri čemu su prosvjednici u jednom trenutku upali i u zgradu parlamenta nakon čega je intervenirala policija i prosvjede razbila.
Naime, predsjednik Alijev se vojnoj opciji u sadašnjem trenutku oštro protivi i razumno smatra kako za nju još nije došlo vrijeme, ali, također, i odlučnim mjerama pred domaćom javnošću jasno daje do znanja kako je jedino on taj (a ne pojedini generali ili oporba) koji, kao zapovjednik oružanih snaga o tome može i hoće odlučivati.
 
S druge strane, Armenija ima i svojih unutarnjih razloga za pokretanje najnovijih vojnih incidenata. Naime, tamošnja je javnost već dugo nezadovoljna, kako smatraju, pasivnim i defanzivnim ponašanjem njihove vojske na azerbajdžanske pogranične provokacije. To jest zahtjeva od svoje vlade čvršću akciju a ne samo reakciju. Moguće je kako je armenski državni i vojni vrh zato i odlučio pokazati kako to ipak nije tako. Jer njihova je vojska sada, ne samo pokrenula novi, tko zna koji po redu međusobni incident, nego je to učinila na nespornom dijelu međudržavne granice, pri čemu je i osvojila nove položaje.
Hoće li ih ona uspjeti i zadržati s obzirom na dinamičan razvoj situacije, hoće li njima “trgovati” ili pak nešto treće, u ovome je trenutku još prerano za reći. Ali posve je jasno kako dvije ključne zemlje – Rusija i Turska, u ovome trenutku nikako nisu zainteresirane za ratnu opciju između dviju zemalja, koja bi definitivno rezultirala i njihovim svrstavanjem na jednu od dviju strana, na ovaj ili onaj način – posredno ili neposredno. Možda bi netko treći upravo zbog toga i bio zainteresiran za vojnu opciju rješavanja ovog, višedesetljetnog opasnog i eksplozivnog kriznog žarišta u kavkaskoj regiji (koji bi se, onda, vrlo lako prelio i u susjedne regije), ali ti “treći” su fizički ipak daleko od same zone konflikta i na njega niti u političkom niti u vojnom smislu nisu u stanju utjecati ni približno onoliko koliko to mogu Ankara i Moskva.
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/z-meter-eskalacija-na-armensko-azerbajdzanskoj-granici-ubijen-azerbajdzanski-general-ruse-se-dronovi-video/

Anketa

Tko je naredio uhićenje predsjednika Uprave JANAF-a?

Četvrtak, 01/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 7144 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević