Get Adobe Flash player
Jasenovački 'drugokolonaši' su - petokolonaši

Jasenovački 'drugokolonaši' su - petokolonaši

Ne smetaju im hrvatske kune kad podržavaju Plenkovića i HDZ. Smeta im...

Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

Andrej oko sebe ima klimavce, puzavce, kameleone, beskralježnjake,...

Pravnik Ivo protiv prava na život i istinu

Pravnik Ivo protiv prava na život i istinu

Sesardić: Josipović slijedi logiku onog ideološki korumpiranog suda...

Sprega lokalne i državne politike

Sprega lokalne i državne politike

Projekt Brijuni Rivijera Ivana Jakovčića povezuje lokalne i državne...

Desnica zastranila zbog egoizma

Desnica zastranila zbog egoizma

Ništa nisu naučili iz...

  • Jasenovački 'drugokolonaši' su - petokolonaši

    Jasenovački 'drugokolonaši' su - petokolonaši

    četvrtak, 18. travnja 2019. 12:16
  • Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

    Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

    četvrtak, 18. travnja 2019. 11:51
  • Pravnik Ivo protiv prava na život i istinu

    Pravnik Ivo protiv prava na život i istinu

    četvrtak, 18. travnja 2019. 11:44
  • Sprega lokalne i državne politike

    Sprega lokalne i državne politike

    srijeda, 17. travnja 2019. 11:10
  • Desnica zastranila zbog egoizma

    Desnica zastranila zbog egoizma

    četvrtak, 18. travnja 2019. 11:39

Međunarodni poredak kao globalni sustav institucija, savezništva i normi u najvećoj krizi do sada

 
 
Surkov smatra kako politički sustav koji je stvoren u Rusiji (pod Putinom) nije pogodan tek za „domaću uporabu“, već on ima i značajni izvozni potencijal. Naime, potražnja za njim ili njegovim sastavnicama već postoji, njegovo iskustvo se izučava i djelimično prenosi, a podržavaju ga kako vladajuće tako i oporbene grupe u mnogim zemljama, navodi autor.Rusiju danas mnogi optužuju za mješanje u demokratske izbore u drugim zemljama, međutim, ona se, po njegovom mišljenju, „umiješala u njihove mozgove, zbog čega sada mnogi ne znaju što s vlastitom promjenjenom sviješću“. Naime, vrijednosti koje je Rusija zagovarala, poput nacionalnog suvereniteta i nacionalnih interesa (na uštrb globalizacije), a koje su mnogi smatrali zastarijelima, sada ponovno postaju „in“.  
https://foreignpolicymag.files.wordpress.com/2016/07/gettyimages-71630897.jpg
Upravo završena Münchenska konferencija o sigurnosti, koja je ove godine okupila uistinu impresivan broj diplomata, kao i najveću američku delegaciju ikad, samo je jedan u nizu događaja koji je potvrdio da je međunarodni poredak kao globalni sustav institucija, savezništva i normi (međunarodnog prava) u najvećoj krizi do sada. „München ili Rekvijem za Zapad“, napisao je kolumnist The New York Timesa, Roger Cohen (Munich or a Requiem for the West, NYT, Feb. 15, 2019,)!  Izazovi pred kojima se našao globalni svjetski multilateralni poredak su zaista višestruki –  bilo unutarnji, strukturni, zbog čega liberalne elite strahuju pred rastućim populizmom, nacionalizmom i uzletom „autoritarnih“ režima. Naime, transatlanska se sigurnosna alijansa (SAD – EU) sukobljava oko niza značajnih međunarodnih pitanja (Iranski nuklearni sporazum, Venezuela, Sjeverni tok 2, Pariški sporazum o klimi…), zahvaljujući američkom predsjedniku Donaldu Trumpu i novom konceptu američkog izolacionizma. S druge strane, izazovi su i izvanjski – postojeći unilateralni poredak suočava se sa sve snažnijim pritiskom Rusije i Kine koje su odlučne u nastojanju da postanu ravnopravni protivnik Sjedinjenim Državama. Stoga, multipolarni svjetski poredak u nastajanju (ili unilateralni u raspadanju) izaziva zabrinutost za stanje svjetske sigurnosti, usložnjava međunarodne odnose, a nova ravnoteža snaga, kao temelj novog globalnog poretka budućnosti, nesumnjivo se rađa kroz interesno sukobljavanje vodećih aktera, trgovinske ratove (pored „pravih“ – regionalnih), recesiju i krizu sustava vrijednosti.
 
U pitanju je ne samo ekonomski prosperitet kao (upitan) rezultat globalizacije, već stabilnost i mir koji je (bar za Zapad) bio najbolji rezultat multilateralizma. Liberalne elite nastoje zadržati status quo dok nezadovoljni “autoritarci” postojeći poredak žele revidirati. Međutim, nemoguće je zaboraviti da su u proteklih 25 godina, upravo najliberalnije države Zapada, koje su ovaj međunarodni poredak i aktivno stvarale, djelovale na njega revizionistički, agresivno izvozeći i šireći zapadni tip demokracije koji mnogi nisu željeli niti trebali.
Bilo da se radi o globalnom ili državnom liberalnom poretku – rasprava koja sukobljava mišljenja, napokon je otvorena. Dakle, slavna Fukyjamina teza o vječnosti liberalne demokracije i liberalnog poretka više ne vrijedi. Zanimljiv analitički članak o budućnosti liberalnog poretka moguće je vidjeti na portalu Foreign Affairs (The Future of the Liberal Order is Conservative / Jennifer Lind William C. Wohlforth /March/April 2019), a „nova pametna metoda upravljanja“ predmet je nedavne analize analitičarke portala Geopolitika News, dr. sc. Sanje Vujačić (Pametna metoda upravljanja Europom: karizmatični predsjednik koji je i „lijevo“ i „desno“, Geopolitika News, 2. veljače, 2019.). Dr. Vujačić, analizirajući situaciju u Francuskoj, navodi kako bez konkretnih prijedloga za suzbijanje društvenih nejednakosti, dobitnici globalizacije (političke i financijko-korporativne elite) dovode u pitanje vlastiti opstanak, zbog čega je razvoj pametne upravljačke metode i uspostava društvene ravnoteže upravo u njihovom interesu. Autorica poziva na raspravu o stanju u Hrvatskoj, kojoj se odazvao kolega novinar Davor Dijanović (Zašto u Hrvatskoj ne dolazi do promjena – jedan pogled, Portal hrvatskog kulturnog vijeća / hkv.hr, 10. veljače 2019.).
 
Prije nego što se osobno uključim, podsjetit ću na vrlo zanimljivu raspravu (preraslu u otvoreno sukobljavanje) koja se proteklih dana vodila između Vladislava Surkova, ruskog biznismena i političara, samoproglašenog autora „Putinovog političkog sustava“ –  koncepta suverene i upravljive demokracije, i Vladimira Dugina, također vrlo utjecajnog ruskog politologa, sociologa i geopolitičara. Rasprava, koja je izazvala uistinu veliku pozornost ruske, ali i svjetske javnosti, odnosi se na analizu političkog sustava suvremene Rusije, ali donosi i dijametralno suprotna futuristička predviđanja o Rusiji poslije Putina.
U autorskom tekstu „Putinizam je oblik ruske državnosti za 21. stoljeće“ (preuzeto s Novi Standard; http://standard.rs/2019/02/13/putinizam-je-oblik-ruske-drzavnosti-za-21-vek/, 13.02.2019.), Vladislav Sukrov iznosi tezu o „suverenoj verziji demokratskog razvoja Rusije“.
 
Naime, nakon razdoblja devedesetih, tijekom kojih je pod utjecajem Jelcina vladala „iluzija izbora“, a prihvaćanje zapadnih demokratskih normi bilo „must have“, Vladimir Putin je odlučno zaustavio „protuprirodni i antipovijesni raspad“ Ruske Federacije (RF) koji se nastavio nakon raspada Sovjetskog Saveza. Rusija pod Putinom počela se obnavljati, te se vratila u svoje prirodno i jedino moguće stanje – zajednice naroda. „Neskromna uloga dodijeljena našoj državi u svjetskoj povijesti ne dopušta nam silazak sa scene ili položaj statista, te određuje složeni karakter sadašnje državnosti“, navodi Sukrov, i naglašava kako se suvremena ruska državnost (država novog tipa) formirala sredinom 2000-tih. Zabrinjava, ipak, što ovaj proces ne pobuđuje u dostatnoj mjeri znanstveni interes, pogotovo ne na Zapadu.
 
Ruska povijest poznaje četiri temeljna modela države koja su uvjetno povezana s njihovim vladarima: Država Ivana III. (Velika Moskovska kneževina, 15.-17.st.); Država Petra I. Velikog (Rusko carstvo, 18.-19. st.),  Lenjinova država (Sovjetski Savez, 20. st.) i Putinova država (Ruska federacija 21. st.). Sukrov ih naziva „velikim političkim strojevima“ koji su, bez obzira na izazove s kojima su se suočavali, osigurale Rusiji uporno kretanje naprijed. U tom je kontekstu, Putinova Rusija, novi veliki politički stroj koji se tek zahuktava i osposobljava za dug i težak put / razdoblje, međutim, autor je siguran da će i poslije mnogo godina (dakle, poslije odlaska Putina) opstati Putinova moćna i stabilna država. Sukrov, njenu simboliku komparira sa suvremenom Francuskom koja se oslanja na državnu karizmu Charlesa de Gaullea i republikansko naslijeđe Pete Republike, Turskom koja se gradi (unatoč trenutnom stanju) na Ataturkovom naslijeđu i ideologiji „Šest strijela“, kao i na vrijednosnom sustavu SAD-a koji se temelji na idejama „očeva osnivača“ (Frnaklin /Jefferson…). Stoga je nužno razumijevanje i analiziranje Putinovog sustava vlasti, kao kompleksne mreže ideja i dimenzija „putinizma kao ideologije budućnosti“.  Naime, sadašnji Putin – teško da je „putinist“, kao što ni Marx nikada nije bio „marxist“ (u značanju koje danas ima – ideologije, op. aut.), stoga autor predlaže znanstveni pristup proučavanju ove metode vladanja s ciljem njezinog prenošenja generacijama koje dolaze.  Surkov smatra kako politički sustav koji je stvoren u Rusiji (pod Putinom) nije pogodan tek za „domaću uporabu“,  već on ima i značajni izvozni potencijal. Naime, potražnja za njim ili njegovim sastavnicama već postoji, njegovo iskustvo se izučava i djelimično prenosi, a podržavaju ga kako vladajuće tako i oporbene grupe u mnogim zemljama, navodi autor.
 
Rusiju danas mnogi optužuju za mješanje u demokratske izbore u drugim zemljama, međutim, ona se, po njegovom mišljenju, „umiješala u njihove mozgove, zbog čega sada mnogi ne znaju što s vlastitom promjenjenom sviješću“. Naime, vrijednosti koje je Rusija zagovarala, poput nacionalnog suvereniteta i nacionalnih interesa (na uštrb globalizacije), a koje su mnogi smatrali zastarijelima, sada ponovno postaju „in“.  U 21. stoljeću „ispalo je po našem“, a Brexit, Trump /„Make America Great Again“, antiimigracijsko raspoloženje Europe, samo su prve točke sveprisutne manifestacije deglobalizacije, resuverenizacije i uspona nacionalizama. Rusija je prva ukazala na zamke Mreže (interneta), nakon čega je Zapad razvio pravu histeriju oko cyberkriminala (kiber), tako da, danas, osmišljava cyberpoliciju, cyberšpijune, ali i cybermoraliste. Sve se promijenilo s čuvenim Putinovim Minhenskim govorom, koji je 2007. djelovao disidentski, a danas se svi slažu s onim što je rečeno. Naime, Amerikom su svi nezadovoljni, uključujući i same Amerikance, budući da je američka duboka država (deep state) proizvela tek privid – „blistavu fatamorganu demokracije, iluziju izbora i osjećaj superiornosti“.  Zapadnu demokraciju, Sukrov opisuje kao „sistem kontrole i moći (checks and balance)“, kao „dinamičku ravnotežu niskosti, balans pohlepe, harmoniju podlosti“, zbog čega zapadni građani počinju sumnjati i odmeću se u potrazi za drukčijim primjerima i načinima postojanja. I vide Rusiju, čiji sistem ne izgleda elegantnije, ali izgleda poštenije, zaključuje Sukrov.
 
Analizirajući rusku državnost, autor navodi da se ruska država „ne dijeli na duboku i vanjsku, ona je izgrađena kao cjelina od svih svojih djelova i vanjskih manifestacija“. Najbrutalniji djelovi njezinog vrijednosnog kostura nalaze se izravno na fasadi, neskriveni bilo kakvim arhitektonskim ukrasima. Visoka unutarnja napetost, u uskoj vezi s kontrolom ogromnih nehomogenih teritorija, čine vojno-policijske snage države najvažnijim i odlučujućim, te nimalo skrivenim iza liberalnih vrijednosti individualizma i ideologije ljudskih prava. Naime, prema Sukrovu, Rusijom nikada nisu upravljali „trgovci“ (liberali), izuzev nekoliko mjeseci 1917. i tijekom 90.-tih. Dakle, ova korporativna družina, vojni poziv smatra nižim od „trgovačkog“, zbog čega se odriču policijskih ili autoritarnih metoda vladanja (iako su upravo to skrivene metode kojima održavaju svoju vlast). U Rusiji to nije slučaj – „duboke države“ naprosto nema, država je u svojoj ukupnosti vrlo vidljiva (pa i policijska, autoritarna), ali zato postoji „duboki narod“ koji se nikada do kraja ne podvrgava ruskoj vladajućoj eliti. Ruski narod uvijek o sebi vodi računa – nedostižan je za sociološka istraživanja, ali i za agitaciju ili prijetnje.  Iako navodi da je nejasno što je to „duboki narod“ (u raznim epohama to su bili seljaci, proleteri, partijski neopredjeljeni, hipsteri ili oni na državnom proračunu“ ipak taj narod svojom „golijatskom supermasom stvara neodoljivu silu kulturne gravitacije“ koja ujedinjuje naciju i privlači elite rodnoj grudi (majčici Rusiji op. aut.) iako ove s vremena na vrijeme imaju poriv da „kozmopolitski odlepršaju“.
 
Nacija prethodi državnosti, određuje njezinu formu, ograničava fantazije teoretičara, ali prinudno djeluje i na praktičare (vladajuću elitu)  koji prema tome određuje svoje politike. „Duboki narod“ ili nacija ima moćnu sposobnost integriranja i stvaranja zajedništva, stoga se u nju neizbježno slivaju sve političke ideje – od konzervatizma, socijalizma ili liberalizma. Sposobnost da se čuje i razumije narod, te da se u skladu s tim djeluje unikatno, glavno je obilježje Putinove Rusije, te temeljni pricip nove ruske državnosti. U novom političkom sustavu sve su institucije podređene temeljnom zadatku – povjerljivom dijalogu i uzajamnom prožimanju vrhovnog vladara i građana. Za razliku od zapadnog modela demokracije, u Rusiji se različite grane vlasti koncentriraju u osobi lidera, njihova vrijednost određena je mjerom u kojoj osiguravaju ovu vezu. Postoje i neformalni načini komunikacije, međutim, kada „glupost, zaostalost ili korupcija“ stvaraju smetnje u linijama osobne komunikacije, poduzimaju se odlučne mjere da se ta „čujnost“ obnovi, navodi autor.
 
Političke institucije koje je Rusija preuzela sa Zapada imaju samo formalni karakter, one su „odjeća za izlazak“, da Zapadu „ne bodu oči“ i ne ljute ih. Dakle, prilično nevažne, budući da društvo ima povjerenja „samo u prvo lice“. Ono što je, po Sukrovu, iznjedrila Putinova Rusija, je suvremeni model ruske državnosti koji počinje s povjerenjem i na povjerenju se održava. U tome je njegova bitna razlika u odnosu na zapadni model demokracije koji njeguje političku kulturu nepovjerenja i kritičnosti prema modelima upravljanja i političkim elitama. Upravo u tom je snaga ruskog sustava, zaključuje Sukrov. Stoga će i u novom tisućljeću Putinova Rusija postojati kao stabilna i međunarodno utjecajna, moćna država. Pred njom je duga i slavna povijest. Ne će se slomiti, a s tim će se prije ili kasnije morati pomiriti svi oni koji zahtijevaju da Rusija promijeni ponašanje.  Jer samo im se čini da imaju izbora, zaključuje Sukrov.
Na odgovor Aleksandra Dugina nije trebalo dugo čekati!
 

Jadranka Polović, https://www.geopolitika.news/analize/dr-sc-jadranka-polovic-rusija-poslije-putina-doprinos-raspravi-o-novim-pametnim-metodama-upravljanja-drzavom/

Strašna prijetnja koja stoji nad europskim kontinentom

 
 
Dana 22. siječnja 2019. potpisan je sporazum između Francuske i Njemačke u Aachenu koji stvara njemačko francuski imperij – gospodarski i vojni i koji je prijetnja obstanka svim državama članicama. O kakvoj je prijetnji riječ pomno pročitajte. A hrvatsko prihvaćanje eura je dio klopke koja može vrlo tragično završiti po hrvatsku državu i hrvatski narod. Nisam primijetila da je u našoj javnosti poklonjena ikakva pažnja ovakvom presudnom povjesnom događaju.
 
FRANCUSKO-NJEMAČKA UNIJA JE POSLJEDNJI KORAK PREMA EU-ovu IMPERIJU
 
Dana 22. siječnja 2019, godine francuski predsjednik Emmanuel Macron, zajedno s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, potpisao je sporazum o bilateralnoj suradnji koji obećaje ujediniti Francusku i Njemačku na način na koji nije nitko sanjao od vledavine Karla Velikog u devetom stoljeću. To je bila očita namjera o čemu svjedoči potpisivanje ugovora u gradskoj viječnici Aachena, u gradu koji je bio povijesna prijestolnica starog Karolinškog carstva. Ovaj novi ugovor su prihvatile mnoge europske i svjetske elite. Međutim, to je izazvalo zabrinutost među euroskeptičnim državama Srednje Europe, te Italije, pa čak kod nekih u Britaniji, a da ne spominjemo nacionalističke i anti – EU stranke i same građane Francuske i Njemačke.
https://scontent-sea1-1.cdninstagram.com/vp/2cd36f61c194084728629dfa4918db12/5CEBB41E/t51.2885-15/e35/51746464_251892952379382_1464984439091701506_n.jpg?_nc_ht=scontent-sea1-1.cdninstagram.com&se=7&ig_cache_key=MTk4MTk5ODMzNjc2OTg4MzExOA%3D%3D.2
Ovaj francusko-njemački sporazum predstavlja vrhunac dugogodišnjih pokušaja vodstva Europske unije da pomakne blok iz labave federacije nacionalnih država ujedinjenih gospodarskim pitanjima u stvarnu centraliziranu, nadnacionalnu cjelinu sličnu federalnoj republici poput Sjedinjenih Američkih Država ili Njemačke, u kojima bi države članice izgubile veći dio suvereniteta koje su do sada uspijevale zadržati u sustavu koji kontrolira nekoliko neizabranih elita koje su se udružile s korporacijama, multinacionalnim bankama i medijskim sustavima i koje bi imale gotovo neograničenu kontrolu nad životima i slobodom država članica. Je li to bila ili nije originalna završnica osnivača Europske unije može se ostaviti za raspravu, no jasno je da je upravo to bila putanja koju je zacrtala Europska unija po vlastitom priznanju. Isprva su mnogi Europsku uniju gledali samo kao način da se ojača kontinentalno gospodarstvo olakšavanjem trgovine kretanjem dobara i ljudi kroz gotovo nepostojeće granice, ali i kao lijek protiv nacionalističkih pobuda mnogih država članica. Čitav sustav je bio prodan po prvoj premisi tako da su se pridružili mnogi narodi koji su oklijevali pridružiti se bloku. Onaj drugi dio plana je bio neprekidno prisutan i to je razolog da je sad čitav projekt izašao u prvi plan. Najveće pristaše ujedinjene Europe bile su uvijek ekonomske elite koje su željele pretvoriti drštva u atomizirani zbir pojedinaca lišenih svih nacionalnih i etničkih poveznica, pojedinaca koji će sebe vidjeti jedino kao usamljene članove velike mase čovječanstva čije se cijelo postojanje zasniva na beskrajnoj potrošnji jeftino proizvedenih potrošnih dobara bez imalo interesa ili brige za sudbinu njihovih širih zajdenica i njihovog nasljednika koji će u njihovim zemljama živjeti. Ovaj san se već ostvario u Sjedinjenim Državama Amerike, raju kapitalističke potrošačke kulture, gdje su pojedinci i njihova neposredna prava i potrebe ostvareni uz  izostanak brige za društvo koje je trajno utemeljeno na zajedničkoj kulturi, tradiciji i ukupnim zajedničkim vrijednostima.
 
Europa stoji u najoštrijem kontrastu prema tom društvu. Europa je kontinent s mnogim kulturama i subkultruama od kojih je svaka obstojala tokom stoljeća. Svaka od tih kultura je isprepletena i utkana u kolektivni duh koji predpostavlja opći interes nad pojedinačnim, tradicionalni nad novim, nacionalni život i vrijednosti nad prolaznim pomodarstvom masovne proizvodnje. Istina da ovaj opis Europe može biti idealiziran u usporedbi sa životima mnogih, a posebno u usporedbi, u današnje vrijeme, s onim dijelovima ekonomski razvijenog kontinenta. Ali gore opisano je  još uvijek snaga i ideal koji  je stvorio europskog čovjeka čiji je pogled na svijet seže dalje od sadašnjeg vremena i onog što nam se podvaljuje danas.
 
Sanu Europsku unije uglavnom najbolje predstavljaju težnje njenog vodstva koje hoće taj tradicionalni duh pretvoriti u ideal stvaranja Sjedinjenih Država i ostvarenje njihovih ideala i vrijednosti. Po svim zlokobnim motivima europske elite vjerojatno vide društvo utemeljeno na takvim idealima kao praktično za ostvarenje njihovih financijskih ciljeva. Što manje ukorijenjena osoba, što više individualnih – pojedinačnih jedinki koje su sklone voditi računa samo o svom vlastitom blagostanju za koji su spremne živjeti i umrijeti. Stabilne nacije s mladim i zdravim podmlatkom se smatra za nepogodne za njihove ciljeve. To je dovelo do nametanja dvije, bez ikakve sumnje, najveće razorne mjere protiv siromašnih država članica:
1. Nametanje najoštrijih mjera štednje najsiromašnjim državama sa stagnirajućim rastom populacije i
2. Poticanje masovnih migracija kao „riješenje problema opadajućeg broja rođenih“ koji je posljedica nametanja oštrih mjera štednje.
 
Prvo: Najprije Vodsto Europske unije nameće najoštrije mjere i privatizaciju javnih službi onim nacijama koje su već uvukle u svoje programe zaduživanja. Velike svote su posudili zemljama koje nikada neće moći vratiti te dugove. Neplaćanje dovodi do nametanje strogih mjera koje utječu ne samo na radnike i starije osobe koje već ovise o mirovinama za svakodnevni opstanak, nego i mladi u naciji nisu u stanju zaraditi novac kojim bi im omogućio  stupanje u brak i stvaranje stabilne obitelji. U mnogim slučajevima prisiljeni su bježati u inozemstvo ostavljajući prazna radna mjesta u zemlji.
 
Drugo: Stvara se potreba za masovnim migracijama kako bi se ublažio taj nedostatak radnika uzrokovan odlaskom mladih. Veliki broj nekvalificiranih imigranata doveden je pod izgovorom popunjavanja radnih mjesta. To je samo izgovor. Mnogi od njih jednostavno nikada ne rade već primaju javnu pomoć. Rezultat tih politika je dvostruko smanjiti mladi naraštaj dotične nacije i osiromaštiti je a zatim zamijeniti prvotno stanovništvo novim stanovništvom koje nema povijesnu vezu s tom nacijom, njenom kulturom i vrijednostima. Zamislili su da bi rezultat migracija bio stvaranje država sa stanovništvom različitog porijekla, a ne historijski povezanog stanovništva, kojima ne bi sjedinjujući faktor bio zajedničko porijeklo, tradicija i kultura u zemlji kojoj žive, nego bi bili i sami oblik masovno proizvedenih  proizvođača u društvu stranom tradicionalnoj Europi ali vrlo sličnom društvu Sjedinjenih Država Amerike. Činilo se da globalistima ide sve glatko prema njihovim planovima ali onda iznenada dogodio se čudesni uspon nacionalizma i populizma diljem zemalja Europske unije, počev od 2010.
 
Ubrzo je pružen snažni otpor elitističkim  planovima. Stanovništvo raznih naroda počelo se buniti protiv vlastitih izabranih vođa koji su surađivali s vladajućom od nikog izabranom Brusselskom EU elitom. S tradicionalne ljevice pojavili su se oni koji su osuđivali sramotne mjere stroge nametnute štednje nedemokratski nametnute radničkoj klasi, starijim osobama, mladima i drugim ranjivim članovima pogođenih naroda.S tradicionalne desnice došli su oni koji su se usprotivili prisilnim migracijskim politikama koje pretvaraju njihovu domovinu u gotovo neprepoznatljivu masu ljudi koje nemaju nikakvu ili bilo kakvu trajnu vezu s njihovom domovinom, narodom i kultrurom. Kako je vrijeme prolazilo te su dvije grupe počele polako shvaćati da međusobno dijele više zajedničkog nego što je navodna dihotomija: lijevo – desno. Novi populizam i masovni pokreti protiv ustroja koji se formirao posljednjih godina rade na ostvarenju istih ciljeva. To će biti obnova istinske europske civilizacije i još više,  postaviti  će se pojedinca, zajednicu, narod i ono što je još važnije, obiteljski život, na prvo mjesto u društvu, a ne profiterski model masovne produkcije, potrošnje, pretjerivanja,  individulalizma, života za trenutak, na koje nas sile elite kao na jedinu moguću dugotrajnu opciju. Najbolji primjer da se ovo događa su Žuti Prsluci, pokret niknuo u Francuskoj krajem 2018.
 
Oni ne izražavaju samo pobunu običnog Francuza protiv hladne, neoliberalne politike i zamjene stanovništva migrantima Macronove vlade nego uspijevaju sastaviti listu za politiku koja nadilazi tradicionalnu Lijevo – Desnu koncepciju u politici. Za sve nalaze pragmatična rješenja  i za slučajeve koji toliko muče tu zemlju.Eto razloga zašto su globalne elite koje kontroliraju Europsku uniju očajne posegnule da ostvare jači plan kontrole Europe stvaranjem Francusko-Njemačke super države. To je njihova nada da uobliče Uniju dviju najvećih država EU kao blok za stvaranje jače ekonomske i čak vojne dominacije na kontinentu. Plan je da se onemogući bilo kakav otpor kontroli Brusselsa smatrajući otpor prijetnjom Francuskoj i Njemačkoj i na koji pokušaj bi mogao biti odgovor financijski i obrambeni protudar. Ukoliko se  druge države Europe ne udruže kao neka vrsta prethodnice, avangarde, misleži tu na Srednje europsku grupu Višegrad, moć francusko-njemačke elite će samo rasti i gušiti svaki otpor protiv sebe i organiziranje bilo kakve sile koja ima stvarnu moć.
 
Kao zaključak, Europa ima pred sobom dva izbora: Da bude loša kopija one nacije preko Atlantika do točke da bude čisti klon Amerike i njenih potrošačkih vrijednosti s gubitkom većine svog izvornog europskog stanovništva ili da se nastavi boriti i sporiti da sačuva, i može se samo nadati, da oživi svoje tradicionalne principe koji su je učinili primjerom najveće i najjedinstvenije civilizacije koju je čovječanstvo ikada stvorilo. Europa koja bi bila potpuno amerikanizirana i globalizirana ne bi bila uopće Europa nego neka vrsta skup pojedinaca bez korijena, bez duše, atomiziranih koji su došli da dominiraju, dezintegriraju temelje starog društvenog poretka koji je zapadni čovjek stvorio kroz tolika stoljeća. Ovo je strašna prijetnja koja stoji nad europskim kontinentom.
 

Robert Kearney, https://newscompact1.wordpress.com/2019/02/09/the-franco-german-union-last-step-towards-an-eu-e

(s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Kod "komšija" ništa se nije pomijenilo od devedesetih

 
 
U Srbiji je zadnjih mjeseci sve zanimljivije. Biju se najmanje dva „boja“, jedan kosovski i drugi pretpolitički. Od prošloga tjedna postoje i dvije „šetnje“, ustvari prosvjeda: građanski i patriotski. Građanski je pretpolitički i zalaže se za slobodu medija, slobodne izbore i protiv kriminala i korupcije. Poznat je i kao „1 od 5 milijuna“, krenuo je iz Kruševca gdje su metalnim šipkama prebili oporbenog političara Boška Stefanovića (ljevičar). Zatim su organizirani svake subote u Beogradu, sa sve brojnijim „šetačima“, govori se o njih pedesetak tisuća. Odnedavno se održavaju i u drugim gradovima po Srbiji, sad već u njih četrdesetak, po informacijama prosvjednih „šetača“. Kao formalni organizatori ne pojavljuju se oporbene stranke već „građani“ mrežno organizirani. „Šetači“ su politički nestrukturirani - tu su mnogi od „ljute“ četničke desnice, do ljevice i šarenih „seksualaca“.
http://static.rtv.rs/slike/2019/01/19/setnja-protest-opozicija-beograd.jpg
Nedavno je grupacija oporbenih stranaka pod egidom Saveza za Srbiju sastavila tzv. Sporazum s narodom i predala mu ga na znanje i na potpis. Sporazum je poprilično nalik na sličan iz sredine devedesetih koji je kreirala ondašnja antimiloševićevska oporba. Ništa čudno, jer stanje u Srbiji je neobično nalik onome za Miloševića, uostalom i dio čelnika je isti, kao Aleksandar Vučić i Ivica Dačić. Samo su malo promijenjene uloge - tada su, u drugoj polovici devedesetih, na čelu bili Milošević i njegovi nacional-socijalisti (SPS) a koalicijski partner su bili slični šešeljevci. Sada su (post)šešeljevci, bez Šešelja u vlasti (ha, ha!) ispred a Slobini nacional-socijalisti (SPS) iza.
 
Koncem devedesetih Aleksandar Vučić je bio ministar informiranja pa je očito naučio koliko i kako su mediji važni te kako ih zauzdati, staviti pod potpunu kontrolu: sve tiskane osim Danasa, sve televizije s državnom frekvencijom osim N1 („Cija“), a sve dodatno prekriti opskurnim ali uslužnim tabloidima. Na građanskoj šetnji najčešće se čuje „Vučiću, lopove!“ i „Vučiću, pederu“, dok „patrioti“ skoro isključivo viču „Izdaja, izdaja“, jer njihova tema je Kosovo - ne daju ni pedlja Kosova. Ideja „građana“ nije prvenstveno smjena Vučića, već promjena sustava. Zato se protive izlasku na izbore dok se ne osiguraju „pošteni“ preduvjeti, medijske slobode, srede birački popisi i dr. „Patrioti“ bi, verbalno i u rat za Kosovo, ali svima koji bi Kosovo nazad u mislima je da im ga vrati netko drugi, prvenstveno Rusi, a mogu i Kinezi. Navodno je oko sedamdeset posto Srbijanaca na stajalištu da je „Kosovo Srbija“, ali bi ih daleko manji postotak za njega „krvavio gaće“.
 
Trenutno je glede Kosova u igri tzv razgraničenje, za koje nitko, pa ni Dačić, službeno ne govori gdje bi se povukle granične crte. Tek se spekulira kako bi se radilo o sjeveru Kosova, a time se otvara, nikad skroz zatvorena, balkanska Pandorina kutija: „Zapadna Srbija“, ustvari srpska republika u BiH, Sandžak i tako redom. Većina u EU-u, posebno Njemačka, protive se ovakvom rješenju, protiv su i „patrioti“ (mijenjalo bi se navodno „srpsko za srpsko“). Vučić se malo uplašio večernjih šetnji po Srbiji, pa je upriličio treću, službenu, „šetnju“ - obilazi Srbiju i nudi joj novu bolju, budućnost. Smatra se kako je ovo njegova duga predizborna kampanja.
 
Kako bi skrenuli pozornost javnosti s unutarnjh problema, provučićevski mediji, ali bogme tušta i tma srbijanskih intelektualaca, analitičara deru po Hrvatskoj. Prva je vječna tema Jasenovca, zadnjih dana vrište o splitskom slučaju prisilnog kupanja, a osobito su sretni zbog Tajanijeve izjave o Istri i Dalmaciji. Ma oni bi odmah dali i Istru i Dalmaciju Italiji i kako sam razumio, radit će na tom „projektu“ skupa s Talijanima. Sve tri teme su kompleksne pa ih ne ću gurati u ovaj tekstić. I dok oni odale tako - mi ovdje u Zagrebu, u Mimari, slavimo Dan srbijanske državnosti i Dana vojske Srbije! Nevjerojatno - država koju je ta vojska prije dvadesetak godina, doduše pod drugim imenom, napala sada ovdje slavi tu istu vojsku! Naravno, Dan srbijanske državnosti nije sporan.
 
Da se Dan vojske Srbije slavio u srbijanskom veleposlanstvu - sve u redu, ali u Mimari, ili bilo gdje izvan - ne dolazi u obzir. Još su slavlje počastili Milan Bandić - taj se izgleda glede Srbije skroz pogubio - Mate Granić kao izaslanik Predsjednice, te još niz saborskih zastupnika i raznih uzvanika. Baš svašta! Dok je ta ista država našega ministra obrane Krstičevića proglasila nepoželjnim u Srbiji, dok je  Vučić tik do granice s Hrvatskom organizirao miting kontra Oluje, u  maniri mitinga iz osamdesetih koji su bili uvod u agresiju na Hrvatsku, dotle se ovdje u Mimari slavi Vojska RS-a. Što reći? Ili ovdje fali političkog mozga, ili ga ima previše, ali u antihrvatskom političkom „režnju“.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Za koga ćete glasati na izborima za Europski parlament?

Četvrtak, 25/04/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 732 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević