Get Adobe Flash player
Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zastupnica Strenja Linić s kulenom napala kolege anesteziologe iz...

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Servilni europski poslušnik i okrutni domaći...

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Hrvatski narode, vadi glavu iz pijeska     Zbog...

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Domoljubnim Hrvatima prijeti onaj koji je uništio Istru i...

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Sve što radi je čista prijevara, obmana, silovanje zdrave pameti,...

  • Zašto nije spomenula krčki pršut?

    Zašto nije spomenula krčki pršut?

    četvrtak, 18. listopada 2018. 16:57
  • Plenković - despot u svilenim rukavicama

    Plenković - despot u svilenim rukavicama

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:22
  • Tko podržava Andreja Plenkovića?

    Tko podržava Andreja Plenkovića?

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:18
  • Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:16
  • Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    četvrtak, 18. listopada 2018. 18:48

Giacinto Auriti je div ljudske mili u svijetu akademskih pigmeja

 
 
U vremenu neprekidnog iščekivanja svjetskog dužničkog kolapsa i ekonomske krize veće od bilo koje dosadašnje koja će potresti cijelo čovječanstvo i koji se na burzama mjeri svakodnevno s prognozom katastrofalnog kaosa nije na odmet upoznati se s velikom istinom o uzroku i nastanku duga i dužničkog ropstva.Sotona samo tri puta govori u Evanđelju i taj govor je Giacintu Auritiu podloga za metaforički prikaz, izvanredno pojašnjenje današnjeg stanja čovječanstva koje je odbacilo vjeru u Boga ali je prihvatilo služenju sotoni. Pročitajte priču o monetarnom ropstvu i kako je ono nastalo.
https://www.abruzzo24ore.tv/img/3bcda8f2aed2c8f1fdea1c020dadcf39/w/1024/h/576/scale/105027.jpg
Giacinto Auriti
 
Tko je Giacinto Auriti? Rodio se 10. listopada 1923. u Guardiagreleu, provincija Chieti u Italiji, gdje je završio i svoj život 11. kolovoza 2006. Predavao je na sveučilištu u Rimu i Teramu filozofiju prava, međunarodno i pomorsko pravo. Predsjedavao je međunarodnim komisijama i bio je savjetnik kod izrade trgovačkog dijela grčkog Građanskog kodeksa. Bio je akademik, sveučilišni docent, pravnik čija je pravnička slava počivala na njegovom intelektualnom poštenju. Bio je čovjek plemenitih vrlina, voljen od brojnih prijatelja iz svih dijelova Italije i svih društvenih slojeva. Bio je čovjek čijim su se prijateljstvom obogatili svi, kulturno, moralno i duhovno. Bio je učitelj života i misli. Stvarao je ljude i škole. Bio je katolik čvrste vjere i sagradio je jednu crkvu. Bio je filozof i genijalni znanstvenik. Bavio se teorijom čiste vrijednosti novca – monete. Izradio je prijedlog zakona o „narodu kao vlasniku novca“ i predložio ga Senatu. Bio je čovjek velike hrabrosti koji je svijetu objavio veliku podvalu GOSPODARA NOVCA, LIHVARA S BIJELIM OKOVRATNICIMA KOJI SU SI PRISVOJILI PRAVO NA TISKANJE NOVCA BEZ IKAKVIH TROŠKOVA OKORISTIVŠI SE ODGOVARAJUĆOM VRIJEDNOŠĆU KOJU STVARAJU GRAĐANI KOJI NOVAC PRIHVAĆAJU KAO KONVENCIONALNO SREDSTVO PLAĆANJA.
 
Slava profesora Giacinta Auritija stigla je na sve strane svijeta kada je u svom rodnom kraju, Guardiagrele, u pokrajini Abruzzo realizirao SIMEC /Sim – bol Ek-ometrijski/ lokalnu monetu. Za to je trebao dobiti Nobelovu nagradu međutim izazvao je bankarsku i pravosudnu mržnju i progon koji nisu slomili njegov nesalomljivi duh, ali su mu oštetili zdravlje.Njegove studije i znanstvene teorije, sadržaji njegovih brojnih spisa bili su vrlo poznatI i nasli su praktičnu primjenu u mnogih naroda Europe i Amerike. U Njemačkoj su četiri pokrajine neometano od političke moći prihvatile njegov lokalni novac.
 
Giacinto Auriti je div ljudske mili u svijetu akademskih pigmeja.
 
(RIJEČ JE SOTONINA je metaforična priča o novcu Giacinta Auritija koja na način koji se ne uči u školama i na sveučilištu govori istini, o nesretnoj pojavi papirnatog novca koja je sotonski izum koji je cijelo čovječanstvo upleo u nerazrješivu dramu DUGA koji ga vuče u sigurnu degradaciju i propast. Op. K.P.)
 
RIJEČ JE SOTONINA
 
Monetarno ropstvo je povijesna monstruoznost nastala 1694. godine s osnutkom Banc of England – Engleske središnje banke.Goethe je tvrdio da nitko nije veći rob od onoga tko sebe smatra slobodnim a to ustvari nije. Ova maksima posebno vrijedi za važeći monetarni sustav. Građanin si umišlja da je vlasnik vlastitog novca koji ima u džepu a ustvari je dužnik. Banka ustvari emitira novac posuđujući ga tako da novac kruži kao dug. Znak monetarnog ropstva proizilazi iz činjenice da vrijednost nastaje u vlasti banke ili bolje rečeno: bankar koji emitira novac posuđuje ga, a posudba – dug je povlastica vlasnika. Obrnuto od toga novac mora nastati kao vlasništvo građanina jer je građanin taj koji prihvaća taj novac i iz njega stvara vrijednost. Ako se postavi guverner koji tiska novac na pustom otoku od tog novca neće nastati vrijednost jer, budući da nema zajednice – građana – nema ni kolektivne volje koja stvara vrijednost. Kao svaka mjerna jedinica novac je konvencije – dogovor.
 
Kada je novac bio zlatni onaj tko je našao grumen zlata mogao ga je prisvojiti tek kad bi ga otkupio od rudnika. Danas umjesto da se zaduži kod rudnika zadužuje se kod SREDIŠNJE BANKE. Umjesto grumena zlata zadužuje komad papira. Umjesto vlastištva stjeće dug.Uopće se ne može razumjeti kako je nastala ova povjesna monstruoznost rođena 1694. nastankom Banc of England i izdavanjem funte sterlinga ako se ne krene od pučke definicije novca kao sotoninog izmeta. Istinitost ove definicije potvrdio je sv. Franjo Asiški kada je zabranio monasima – prosjacima da primaju milostinju u novcu. Mi ćemo sada dokazati punu utemeljenost ove definicije na riječima samog sotone kako su navedene u Evanđelju. Sotona u Evanđelju govori samo tri puta kada se nakon Kristovog posta od 40 dana obraća Kristu i kaže mu: „Pretvori ovaj kamen u kruh!“ Najčešće se ove riječi tumačilo u smislu da ih se smatralo kušnjom jer je Krist bio izgladnio i jesti kruh bi bio motiv kušnje. Ovo tumačenje sotoninih riječi ima drugi smisao. Upravo sam Krist daje smisao i pravo tumačenje sotonine riječi u svom odgovoru kad kaže (Matej, 4,4): „Pisano je da čovjek ne živi samo od kruha nego od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih.“
 
Ono što iznenađuje u ovoj Kristovoj rečenici je novost ponude koju nikada nisu uzeli u obzir teoretičari interpretacije. Ta novost se ne izvodi iz značenja same riječi i njezinog književnog izraza nego dolazi od onoga iz čijih usta Riječ izlazi. Da bi se one riječi koje su izašle iz usta sotone ispravno interpretiralo treba uzeti u obzir apsurdnu hipotezu da je Krist prihvatio sotonin prijedlog i pretvorio kamenje u kruh. U tom slučaju bi sotona s pravom mogao reći Kristu:“Mojoj zaslugom jedeš kruh jer sam ti ja dao savjet da kamenje pretvoriš u kruh.“ Tako bi se Krist pretvorio od vlasnika svoga kruha koji jede u dužnika.
 
Ako se dobro razmotri ova apsurdna hipoteza vidi se da se ona u detaljim potvrđuje u emisiji nominalne novčanice.Kad središnja banka emitira novac posuđujući ga dovodi zajednicu koja novac prihvaća u situaciju da prihvaćajući monetu stvara vrijednost koju banka istovremeno ekproprira i zadužuje upravo onako kako bi sotona učinio Kristu da je prihvatio njegovu pretvorbu kamena u kruh. AKO SE POJAM KAMENA ZAMIJENI PAPIROM, POJAM KRUHA ZLATOM A POJAM SOTONE BANKOM U EMISIJI PAPIRNATE FUNTE STERLINGA U KOJOJ JE PAPIR = ZLATO I U SVIM NOMINALNIM NOVČANICAMA KOJE SLIJEDE STJEČU SE SVE KARAKTERISTIKE SOTONINE KUŠNJE / PONUDE. S OSNIVANJEM BANC OF ENGLAND I SUSTAVOM SREDIŠNJIH BANAKA SVI SU NARODI SVIJETA PRETVORENI OD VLASNIKA U DUŽNIKE NEIZBJEŽNO INSOLVENTNE U ODNOSU NA VLASTITI NOVAC.
 
Banka ustvari posuđujući dug u činu emisije naplaćuje cijenu novca 200 %. Čovječanstvo je tako gurnuto u uvjete gore od životinjskih. Životinja nema vlasništva pa tako ni dugova. VRIJEME JE DA SE SHVATI DA SVI SMIJU DAVATI NOVAC NA POSUDBU OSIM ONOGA TKO GA EMITIRA. S novcem - dugom - čovječanstvo je degradirano što potvrđuje i fenomen „samoubojstvo zbog nesolventnosti“ koje je socijalna bolest kojoj nema presedana u povijesti. Tako se potvrđuje Fatimsko proročanstvo:“Da će živi zavidjeti mrtvima.“ Ne mogu se točno vrijednosvati sotonine kušnje ako ih ne gledamo u njihovom globalnom kontekstu. U tom smislu posebno je značajna treća kušnja (Matija, 4,8,9): .... Pokaza sva kraljevstva svijeta i sve njegove divote a zatim reče Isusu:“Isuse, sve ću ti ovo dati ako se budeš prostro predamnom i obožavao me:“ Obožavati, prostrt se znači staviti sotonu na oltar umjesto Boga. To je objašnjenje zašto se obožavatelji sotone bezrezervno i nužno protive katoličkoj crkvi i Euharistiji.
 
Činjenica da se protestantizam utemeljio na osporavanju katoličke Euharistije i promovirao osnivanje središnjih banaka kao promicatelja monete – duga – govori sama za sebe. Nije slučajno da je Engleski parlament Aktom potvrdio 1673. godine zakon kojim se katolička Euharistija i Pretvorba proglašava nezakonitom i na taj se način prestalo obožavati Boga. Tako su se u protestantizmu ostvarile riječi sotonine. Sotona je vrlo ozbiljna osoba i uvijek održava svoja obećanja do kraja zla.Nije slučajno da je 1694. godine utemeljena Banc of England koja emitira funtu sterlina kao novac i to bez ikakvih troškova tako inaugurirajući eru u kojoj je papir = zlato. Nije se slučajno dogodilo podvrgavanje vjerske vlasti političkoj kada je engleski kralj postao istovremeno i poglavar anglikanske protestantske vjere preokrenuvši na taj načih hijerarhijski red Svetog Rimskog Carstva po kojem je je politički autoritet bio autnonoman ali je etički autoritet bio podređen religioznom suverenitetu. Nije slučajnost da u vrijeme kad protestantizam ulazi u kontinentalnu Europu ne gradi crkve nego banke. Prdsjednik protestatske banke Necker posataje savjetnik francuskog kralja Luja XIV. Nije slučajnost da su  se  katoličke monarhije stare Europe raspale jer su se zaduživale bez protuustupaka kod bankara za sotonsku monetu koja je emitirana bez ikakvih troškova. A to su mogli i sami emitirati besplatno, za svoj trošak ne zadužujući se.
 
Nije slučajno da je u Švicarskoj bilo pravilo u svoje vrijeme da biti bankar znači biti protestant. Nije slučajno da je novac bitna razlika između Svetog Rimskog Carstva i britanskog Commonwealth-a. S Commonwealth-om čitav svijet je monetarna kolonija. U Svetom Rimskom Carstvu novac je bio zlatni u Commonwealthu je papir.Sotona je održao svoje treće obećanje 1855. kad je  stvorio britanski Commonwealth koji se proteže na otprilike 22 milijuna kvadratnih kilometara. Tako je sotona kao ozbiljna osoba dao Britaniji vlast nad svim narodima svijeta. Danas je cijeli svijet Commonwealth u kojem je cijeli svijet podvrgnut VELIKOJ LIHVARSKOJ MOĆI.
 
Taj bankarski sustav koji je nastao u Banc of England 1694. nastavlja se do dana današnjeg. Danas središnje banke oduzimaju vlasništvo i zadužuju sve narode svijeta uparavo onako kako bi sotona učinio s Kristom koji se lišio sotoninog kruha koji je i sam mogao stvoriti.
Treći put je sotona govorio Kristu kada ga je izazivao da se baci s vrha hrama da svima pokaže kako će ga anđeli spasiti od pada. Ovdje govorimo o OHOLOSTI – TAŠTINI.Ustvari kad jedan narod posjeduje sva bogatstva svijeta i sve što želi i to stvara iz ničega pretvarajući kamen u kruh ili bolje rečeno PAPIR U ZLATO  kako se to dogodilo s britanskom funtom sterlinga, kada likuje suverenom vlašću nad svim narodima kao što današnji američki i britanski monetarni i politički vrh likuje, što mu još može biti dato ako ne TAŠTINA? Iz taštine su obožavatelji sotone iz engleskih masonskih loža ostvarili sotonsku monetu na kojoj je utemeljen VELIKI IMPERIJIJ LIHVE koju je točno dijagnosticirao Ezra Pound.
 
Da završimo. Znam da svi stupamo u titansku bitku, znam da ne možemo pobjediti bez nadnaravne sile. Da nadnaravno može uspješno sudjelovati u ljudskim djelima zorno je pokazala francuska Ivana Orleanska. Mi očekujemo takav znak. Mi vjerujemo. Evo razloga zbog kojeg, po mom mišljenju, stojimo u rovu protiv sotonske sile i to ne samo ekonomske, nego i mnogo veće. Evo razloga zbog kojeg, ako ne uspijemo zamijeniti sotonsku monetu – dug- za monetu koja je vlasništvo naroda buduće generacije će imati jedini izbor samoubojstvo ili očaj. To je razlog zbog kojeg predlažemo narodnu valutu i građanski dohodak. Hoćemo li uspjeti? Ne znam. Bar se moramo boriti.  Na kraju, ako bude potrebno i umrijeti. Jer se ne smije isključiti sile zla, kakav je sotona, koji se ne usteže i od ubojstva.
 

Giacinto Auriti, http://malaalde.blogspot.com/2017/02/la-moneta-di-satana-g-auriti

(Izbor i prijevod: Kornelija Pejčinović, prof.)

"Nulti broj" Umberta Eca i stogodišnjica kraja Prvog svjetskog rata kao temelj Drugog i budućih

 
 
Rat bi trebao biti pouka neponavljanja, a ne temelj novom ratu. U pokušaju ili nepoznavanju mogućnosti dosezanja „harmonije sfera“ ljudi zaboravljaju da na ovom „globalnom selu“ kojeg zovemo Svijetom svakodnevno umire nemali broj ljudi, te da će i oni koji to (pasivno) promatraju također postati plodno tlo i humus za crviće. Na propast je osuđena ona ljudska populacija koja dopušta obijesnim idiotima protupravno stvaranje financijskih carstava i pohlepu bez granica do one, popularno i lažno znane „održivosti“. Kao glavne pokretače nedavnog rata logično bi „crvene“ zapravo trebalo nazivati „smeđim menadžerima“ jer to je uglavnom boja govana. Baš zamišljam te smeđe vreće kad ih uvale u vječna počivališta gdje im opljačkano neće i ne može trebati, kao ni onim ptičicama što cvrkuću uokolo čempresa. Život bez zamišljanja bio bi pusti san (ovako je barem ispunjen, kao i „tamna tvar“), bez obzira na noćne more društava i država. Tiho mi sanjajte, narodi svijeta, ali pazite da ne probudite autobiografiju, vlasništvo nasljeđa i baštinu poraza za buduća pokoljenja. Poneka(d) su novinska izvješća izrasla u ratne romane za sva vremena, a u svjetskim razmjerima zabilježena je i obilježena stogodišnjica završetka I. svjetskog rata (1918.-2018.), nekako skončanog u razdoblju od 14. rujna do 11. studenog 1918. godine, od poziva na mirovne pregovore svim zaraćenim stranama do zadnjeg potpisanog primirja (i nekog budućeg novog rata).
https://www.cuartopoder.es/wp-content/uploads/2015/04/umberto-eco-n%C3%BAmero-cero1.jpg
Veliki meštar riječi Umberto Eco svojom dovitljivošću obilježio je ovu epohu koju živimo ili proživljavamo, ali njegove riječi nadići će marljivost crvića (pa čak i papirnih!) za dugo i za neka d(r)uga vremena: „Govorit ćemo o onome što bi se moglo dogoditi sutra, kroz analitičke članke, dodatne istrage, neočekivane najave… neki nulti broj može nositi bilo koji datum i može u potpunosti biti primjer kakav bi dnevni list izišao prije nekoliko mjeseci, recimo kad su bacili bombu. U tom slučaju mi već znamo što se dogodilo poslije, ali ćemo objaviti kao da čitatelj to još ne zna. Tako će sve indiskrecije koje objavimo imati aromu dotad nepoznatoga, iznenađujućeg, usudio bih se reći: i proročkoga. To znači da naručitelju moramo reći: evo kako bi izgledao [dnevni list] 'Sutra' da je izišao jučer. […]
 
Izgubio sam svaku izvjesnost, osim sigurnosti da nam je uvijek za leđima netko tko nas vara. […] ne ćeš valjda reći da svi automobilski magazini ovise o tajnim službama demoplutojudeokracije u zasjedi. […] I oni su vezani uz američku krupnu industriju, uz sedam naftnih sestara, onih istih koje su ubile Matteija, što mi može biti ravno do mora, ali to su isti koji su dali strijeljati mog djeda financirajući partizane. […] 'Sutra' će objavljivati mnoga mišljenja, koja će tako biti i označena, ali kako se dokazuje da su u nekom članku samo činjenice? […] Pošto stavite navodnike, ta mišljenja postaju činjenice jer je činjenica da je taj i taj izrazio to mišljenje. […] Dovitljivost traži da se prvo citira neko banalno mišljenje, a onda drugo, razložnije, koje je veoma nalik novinarovu mišljenju. Tako čitatelj ima dojam da je izviješten o dvjema činjenicama, ali je naveden da samo jedno mišljenje prihvati kao uvjerljivije. […]
 
Svijet u početku ne zna koje težnje ima, onda im mi to kažemo i oni shvate da su ih imali. […] U srpnju 1942. godine, kad je [Licio Gelli] bio inspektor Nacionalne fašističke partije, povjeren mu je zadatak da preveze u Italiju blago jugoslavenskog kralja Petra II., 60 tona zlatnih poluga, 2 tone antičkog novca [?], 6 milijuna dolara, 2 milijuna funti sterlinga, koje je zaplijenila Vojna obavještajna služba (SIM). Blago je 1947. napokon vraćeno, ali je na popisu manjkalo 20 tona zlatnih poluga, te se tvrdi da ih je Gelli prebacio u Argentinu. […]
 
Na kraju krajeva, vidjeli smo invazije barbara, pljačku Rima, pokolj u Senigalliji, 600.000 mrtvih u Velikom ratu, pakao u onome drugome, možeš misliti da će se zabrinuti zbog nekoliko stotina osoba za koje je trebalo punih četrdeset da bi ih se sve raznijelo eksplozijama. Devijantne službe? Naprosto smiješne u usporedbi s Borgiama. […] Cijepljeni smo, što god novoga da nam ispričaju, reći ćemo da smo već doživjeli gore, a možda je neka od njih bila i lažna. […] Pošteni će ljudi i dalje glasati za nitkove jer neće vjerovati BBC-ju ili neće vidjeti programe poput ovoga večeras jer će se zalijepiti za nešto što je još više 'trash'.“(Umberto Eco, Nulti broj, Profil, Zagreb, 2015., str. 33., 41., 45., 51.-52., 90.-91-, 159., 194., 197.).
 
Možda ponajbolji romani o I. svjetskom ratu su: „Na Zapadnu ništa novo“ (Erich Maria Remarque), „Zbogom oružje“ (Ernest Hemingway) i „Zbogom svemu tom“ (Robert Graves), pa evo nekih citata iz ovog trećeg: „U nekim fazama rata, prosječni životni vijek nižeg časnika u pješaštvu na Zapadnom frontu procjenjiva(l)o se na oko tri mjeseca; nakon toga preostajalo mu je ili biti ranjen ili poginuti. Statistika je brojila četiri ranjena na svakog poginulog. […] Od Švaba baš i ne možemo očekivati pomoć, ali bi od Francuza ipak mogli nešto očekivati. Oni su prepohlepni da bi nam ustupili svoje izume na korištenje. Što bismo sve dali za njihova padobranska svjetla i zračna torpeda! Ali između dvije vojske uopće ne postoji nikakva veza, osim kad se ide u bitku, a onda u pravilu ostavljamo jedni druge na cjedilu. […] Izvidnica je sa sobom, naravno, nosila i poseban rizik. Ako bi njemačka izvidnica naišla na ranjenog vojnika, najvjerojatnije bi mu prerezala grkljan. Lovački nož bio je omiljeno oružje njemačke izvidnice zbog tihog djelovanja. (Mi smo preferirali palice olovnoga vrha.) Najvrjednija informacija do koje je izvidnica mogla doći bila je koja se pukovnija i zbor trenutno nalaze nama nasuprot. Ako se ranjenog neprijatelja nije moglo prenijeti, a da čovjek ne ugrozi samog sebe, trebalo mu je skinuti oznake čina. Da biste to napravili brzo i tiho, katkad biste mu prvo morali prerezati grkljan ili razbiti glavu. […]
 
Ni u jednom trenutku rata nitko od nas nije vjerovao da bi bez obzira na sve neprijateljstvo moglo trajati dulje od devet mjeseci ili možda godine dana, pa se tako činilo da sav taj oprez ima smisla; čak se nazirala mogućnost da izdržite do kraja bez ijedne jedine ozljede. […] U redovnim okolnostima dopust je časnike zapadao otprilike svakih šest ili osam mjeseci; dok su teški gubici skraćivali taj period, opće ofenzive skraćivale su i sam dopust. […] London se doimao nestvarno. Usprkos velikom broju odora na ulicama, vladale su velika nezainteresiranost i ravnodušnost prema ratu, što me iznenadilo. Stupanje u vojnu službu i dalje je bilo dragovoljno. […] Velik dio strjeljiva koje su koristile naše bitnice dolazio je iz Sjedinjenih Država, a sadržavao je visok postotak neispravnih granata […] To se događalo prije nego što su propisane čelične kacige; s njima ne bismo izgubili ni približno toliko ljudi. […]
 
Rovovi su zaudarali na mješavinu plina, krvi, eksploziva i nužnika. […] Svaki vojnik, svakih deset dana dobije svoju novčanicu od 5 franaka (skoro 4 šilinga), te to odmah potroši na jaja, kavu i pivo u lokalnim 'estaminetsima'; cijene su zapanjujuće, a roba očajna. […] Bogatstva stečena u ratu potvrđena su poslije Versajskog mira, kada su seljaci iz opustošenih predjela ulagali nevjerojatne zahtjeve za odštetom za imovinu koju nikada nisu posjedovali. […]
 
Ako bi se na listu zvjerstava dodalo i namjerno bombardiranje ili mitraljiranje civila iz zraka, onda bi Saveznici dosad već bili izjednačeni u činjenju zvjerstava s Nijemcima. […] Nismo vjerovali u to da silovanja s njemačke strane ima više nego sa savezničke. Uz prehranu samo govedinom iz konzerve, strah od smrti i odsustvo supruga, u okupiranim područjima je bilo nužno osigurati obilnu zalihu žena, a nema sumnje da je njemačka uprava omogućila bordele u većim francuskim gradovima iza njihove linije, kao što su to Francuzi učinili sa savezničke strane. […] Što se zvjerstava prema vojnicima tiče – gdje bi trebalo povući granicu? Britanski je vojnik, kao prvo, smatrao zvjerskim njemačko korištene lovačkog noža u izvidnicama. Nakon nekog vremena on se naučio i sam njime koristiti; bilo je to jednostavno čišće oružje od bombe ili revolvera. Nijemci su jednako zvjerskim smatrali upotrebu britanskog puščanog metka mark VII, koji je imao puno veću sposobnost odbijanja, nakon što bi udario u prvi cilj, od njemačkog metka. […]
 
Gotovo svaki instruktor u blagovaonici mogao je navesti primjer pogubljenja zarobljenika dok su odvođeni s mjesta zarobljavanja. Najčešći motivi za to bili su, čini se, osveta za smrt prijatelja ili rodbine, ljubomora zbog činjenice da će zarobljenik otputovati u udoban zarobljenički logor u Engleskoj, vojnički entuzijazam, strah od nagle pobune zarobljenika ili, nešto mnogo jednostavnije, nestrpljivost na zadatku provođenja. U svakom od ovih slučajeva provoditelji bi po dolasku u stožer izvijestili kako je njemačka granata usmrtila zarobljenike; u vezi toga nisu im postavljana nikakva pitanja. Opravdano smo pretpostavljali da se iste stvari događaju i s njemačke strane, gdje su zarobljenici – ta gladna usta u zemlji kojoj je već ionako nedostajalo hrane – još manje dobrodošli. […]
 
Ono čime se hvasta svaka dobra bojna jest da nikada nije izgubila rov; obje naše redovne bojne mogle su to isticati […] A, prema kraju rata, rovovi su mogli biti časno napušteni jer bi bili potpuno uništeni bombardiranjem, ili zato što to više uopće nisu bili rovovi već obični niz kratera od granata. […] Patriotizam se u rovu pretvara u vrlo dalek osjećaj i odmah biva odbačen kao nešto što je primjerenije civilima ili pak zatvorenicima. […] Vojnik u rovu sa svojim pažljivo izgrađenim, kastinskim sustavom časti, nikada nije ni pomislio da su Nijemci sa suprotne strane možda izgradili identičan sustav. […] Teško da je i jedan od stotinu vojnika bio motiviran bilo ikakvim religijskim osjećajem, pa čak i oni najopćenitijim. Teško bi u rovovima bilo ostati religiozan, čak ako bi netko i uspio preživjeti odsustvo religije u bojni u kojoj se obučavao u Britaniji. […] Naša najveća strepnja bio je njemački kanistar – mijeh od 7 litara s cilindrom u kojem se nalazilo oko 100 kilograma eksploziva zvanog amonal i izgledao je kao pašteta od lososa, mirisao kao marcipan a, kada bi eksplodirao, zvučao kao Sudnji dan. Šupljina oko cilindra sadržavala je staro željezo, koje su navodno skupljali francuski seljaci iza njemačkih linija […] Rastavili smo jedan neeksplodirani kanistar i unutra pronašli, pored drugih stvari, zupčanike zidnog sata i pola jednog zubala. […]
 
Bilo je to vrijeme velikih nestašica hrane; njemačke podmornice potapale su skoro svaki četvrti brod koji bi prevozio hranu, pa su bile uvedene stroge mjere štednje za meso, maslac i šećer. Ali rat nije dopro do golfskih igrališta. Članovi kluba bili su vodeći liverpulski poslovni ljudi, koji se nisu namjeravali podvrgnuti racionalizaciji sve dok je ijedan paket hrane stizao u luku. […] Bolnice za venerične bolesti u bazama uvijek su bile prepune. Vojska se uvijek razvratnički oduševljavala prenapuhujući omjer vojnih kapelana u odnosu na časnike koji su sudjelovali u oružanim akcijama, a koji su se tamo liječili. […] Prokleti političari i isti takvi generali sa svojim nesnosnim i nekompetentnim srljanjem i bešćutnim zamislima ići će dalje sve dok se ne umore ili ne pokupe sve zasluge kojima su se nadali. […] Rat će trajati sve dok jedna strana ne popuca po šavovima. […]
 
Sutradan je jedan stariji poručnik satnije koju sam trebao preuzeti pobjegao s blagajnom. Prije rata on je na doku Blackpool izvodio hudinijevske trikove. Bez problema se domogao Sjedinjenih Država. […] Versajski ugovor me šokirao; činilo se da je izbijanje novog rata negdje u budućnosti nužno, pa ipak se na to nitko nije obazirao. […] Kako se rat završio, a njemačke trup doživjele poraz, mogli smo njemačkome vojniku priznati da je najbolji borac u Europi. Dosta sam puta čuo kako se govori da je tek blokada dotukla Švabe […] Neki dodiplomci tvrdili su da smo se borili na krivoj strani: naši prirodni neprijatelji bili su Francuzi.“ (Robert Graves, Zbogom svemu tom, Sandorf, Zagreb, 2010., str. 67., 108., 142., 144., 153.-154., 156., 172., 180., 198.-199., 209., 211.-212., 217., 259., 263., 284., 288., 311., 318., 323.).
 

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Desetljeća bugarsko-hrvatskih bilateralnih diplomatskih odnosa

 
 
Odlukom Vlade od 19. travnja 1941. godine, Carevina Bugarska je među prvim državama koje priznaju Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ovim aktom priznaje se pravo hrvatskoga naroda na samostalnost i utvrđuje se tradicionalno prijateljstvo između dva naroda. Samo tri dana kasnije, objavljena je i Odluka Vlade o uspostavi redovitih diplomatskih odnosa između dvije države, te je postavljen početak njihovih bilateralnih državno-političkih, ekonomskih i kulturnih odnosa.
http://library.foi.hr/m3/s/20/n/90436--MX0001.jpg
Vladimir Židovec
 
Dr. Vladimir Židovec prvi je hrvatski izvanredni i opunomoćeni ministar u Sofiji (1941.-1943.). Rođen je 31. siječnja 1907. godine u Karlovcu. Studirao je pravo u Zagrebu i Beču, a 1930. godine i doktorirao. U očevom odvjetničkom uredu radi od 1929. do 1937. godine. Bio je član odvjetničke komore grada Karlovca. Ljubitelj prirode i putovanja, pisao je članke za časopis „Hrvatski planinar“, među kojima i jedan putopis iz Bugarske.
 
Dr. Vladimir Židovec predao je vjerodajnice caru Borisu III. 5. kolovoza 1941. U prvi sastav hrvatskoga izaslanstva u Sofiji bili su uključeni Silvije Celebrini (tajnik), Milovan Molnaj (načelnik ureda), potpukovnik Adam Petrović (vojni izaslanik od jeseni 1941.), Andro Fabris i Miroslav Boršić. Za izaslanika za novinstvo postavljen je ugledni hrvatski novinar Stjepan Mosner. Dr. Židovec opozvan je u ljeto 1943. godine. Napušta Bugarsku 18. kolovoza, a svoje dojmove o zemlji i Bugarima brižno ispisuje dvije godine u svome dnevniku. Njegovi zapisi objavljeni su u Zagrebu kolovoza 1944. godine pod nazivom „Bugarska danas i kroz stoljeća“. Knjigu dr. Vladimira Židovca objavila je Vojna izdavačka kuća u Bugarskoj 2004. godine.
 
Novi hrvatski opunomoćeni ministar je dr. Stijepo Perić, rođen 1896. godine u Stonu. Završio je pravo u Zagrebu i radio kao odvjetnik u Dubrovniku. Do dolaska u Sofiju, bio je prvi hrvatski opunomoćeni ministar u Rimu. Predao je vjerodajnice premijeru Bogdanu Filovu 2. rujna 1943. godine. Za njegova mandata u hrvatskom izaslanstvu uvedena je dužnost „savjetnik izaslanstva“, na koju je postavljen Vlaho Buško, dotadašnji savjetnik Hrvatskoga izaslanstva u Rimu.
 
Novi tajnik Poslanstva također je jedan od službenika u Rimu – Anton Borozan. Međutim, ubrzo (studeni 1943.) je dr. Stijepo Perić postavljen za ministra vanjskih poslova NDH, a na upražnjeno mjesto u Sofiji dolazi admiral Đuro Jakčin. Bivši pomorski časnik austro-ugarske vojske i hrvatski vojni izaslanik u Berlinu, predao je svoje vjerodajnice 18. siječnja 1944. godine. Ali samo mjesec dana kasnije, u veljači, admiral Jakčin umire u Sofiji. U travnju 1944. na njegovome mjestu postavljen je dr. Nikola Rušinović. Ovaj liječnik po obrazovanju, također je radio kao savjetnik u izaslanstvu u Rimu. Dr. Nikola Rušinović napustio je Sofiju 3. rujna 1944. godine. U razdoblju od 27. srpnja 1941. do 7. rujna 1944. godine tajnici u veleposlanstvu su prof. Andrija Fabris (27. srpnja 1941. – travnja 1942.), prof. Antun Borozan (15. kolovoza 1943. – 13. studenoga 1943.), dr. Ivo Škrobot (lipanj 1942. – srpanj 1943.) i dr. Marijan Ferek (lipanj 1942. – ožujak 1943.). Izaslanik za konzularna pitanja je dr. Fedor Cicak, izaslanik za novinstvo i kulturu od 1941. do 1944. godine je Stipe Mosner, koji je u razdoblju od 15. kolovoza 1943. do 7. rujna 1944. istodobno i tajnik i vršitelj dužnosti opunomoćenog ministra u odsutnosti poslanika. Osim vojnoga izaslanika Adama Petrovića, akreditirani su i pomoćnik vojnoga izaslanika Franjo Keser, privremeni izaslanik za trgovačka pitanja ing. Franjo Gašparović, izaslanik za socijalna pitanja Jozo Bajurin. U hrvatskome poslanstvu u Sofiji od početka do zatvaranja radilo je tridesetsedam ljudi.
 
Prvi (i posljednji) bugarski veleposlanik u NDH poznati je bugarski novinar, u to vrijeme ravnatelj Uprave za tisak, Jordan Mečkarov. Rođen je 1. svibnja u Kjustendilu. Specijalizirao je pravo u Bruxellesu i Ženevi. Međutim, inteligentni i talentirani dr. Mečkarov nastavlja svoje obrazovanje – završava dramaturgiju u Parizu, te studira novinarstvo u Berlinu od 1921. do 1923. godine. U sustav Ministarstva vanjskih poslova i vjerskih pitanja ulazi 1924. godine kao izaslanik za novinstvo pri Bugarskom poslanstvu u Beču. Godine 1941., 3. lipnja, car Boris III. imenuje ga izvanrednim poslanikom i opunomoćenim ministrom u Zagrebu. Jordan Mečkarov predaje vjerodajnice državnome poglavaru Anti Paveliću 14. srpnja 1941. godine. Još iste večeri u Zagrebu se osniva Hrvatsko-bugarsko društvo, u čije upravno tijelo ulaze poznati hrvatski politički, znanstveni i kulturni djelatnici – prof. Ivan Oršanić, dr. Blaž Jurišić, dr. Mile Budak, Marko Došen, dr. Franjo Dujmović, prof. dr. Miho Barada, dr. Milan Ivšić, dr. Stjepan Ivšić, te bugarski pisac, dramaturg, književni kritičar i pravnik koji živi u Zagrebu – Ilija Milarov i dr.
 
Osobne kvalitete bugarskoga diplomata dr. Mečkarova, njegova aktivnost i erudicija pridonose brzom aktiviranju bugarsko-hrvatskih odnosa u svim područjima života, a osobito u području kulturnih kontakata. U hrvatskoj prijestolnici gostuju bugarski novinari, pisci, glazbenici (Carski simfonijski orkestar i gudački kvartet, operni pjevači Bojka Konstantinova, Stojan Kolarov i dr.). Organiziraju se izložbe i tribine, tiska se prvi broj časopisa „Zagreb – Sofija“, objavljuju se knjige Elina Pelina, Jordana Jovkova, Angela Karalijčeva, Stojana Zagorčinova i dr. U Bugarskom poslanstvu koje se nalazilo na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića, na broju 12, česti gosti su poznate osobe iz hrvatskoga kulturnog i javnog života.
 
Dana 8. prosinca 1941. godine u Sofiji je potpisan sporazum o kulturnoj suradnji kojim se predviđa promicanje kulturno-povijesnog nasljeđa oba naroda i niz inicijativa na području znanosti, obrazovanja i kulture. Na potpisivanje stiže službeno hrvatsko izaslanstvo, pod vodstvom ministra vanjskih poslova dr. Mladena Lorkovića. Samo oko dva mjeseca kasnije, 25. rujna 1941. u Zagrebu su potpisana tri gospodarska sporazuma – Sporazum o trgovini, Sporazum o razmjeni roba i Pismo suglasnosti o primjeni Veterinarske konvencije, sklopljene između Bugarske i Jugoslavije 1934. godine do potpisivanja Hrvatsko-bugarskoga veterinarskog sporazuma. Sporazumom o trgovini Bugarska i Hrvatska priznaju međusobno načelo najpovlaštenije nacije na području trgovine, industrije, plovidbe, te nadležnosti sudbene vlasti (pitanje jurisdikcije) i dr. Izrađen je i projekt o osnivanju Hrvatsko-bugarske trgovinske komore.
 
Sporazum između Bugarske i NDH o uređivanju uzajamne pravne zaštite i sudske pomoći u području građanskog i trgovačkog prava potpisan je 18. veljače 1943. godine u Sofiji. Veze i kontakti između državnih institucija, te bugarskog i hrvatskog naroda svakom sljedećom godinom postaju sve intenzivnije i plodonosnije, čemu uveliko pridonose aktivnosti izaslanstava u Sofiji i Zagrebu, kao i osobne aktivnosti dvaju opunomoćenih ministara – dr. Vladimira Židovca u Sofiji i dr. Jordana Mečkarova u Zagrebu. U oba glavna grada često gostuju kulturni i znanstveni djelatnici, vojni stručnjaci, sportaši, gospodarstvenici – na Plovdivskome sajmu otvoren je hrvatski paviljon, dok Bugarska sudjeluje na Zagrebačkom sajmu; u posjet Zagrebu dolaze izaslanstva bugarskih uzgajivača peradi i poljoprivrednih zadruga.
 
Suradnja između Zagrebačkog državnog kazališta i Narodnoga teatra u Sofiji vodi do realizacije prvih premijera – u Sofiji hrvatske drame „Ognjište“ Mile Budaka, a u Zagrebu drame „Majstori“ Rače Stojanova, koju je režirao vodeći redatelj Zagrebačkog državnog kazališta, Branko Gavella. Od 27. srpnja 1943. godine Radio Zagreb započeo je emitirati „Bugarski radiosat“ koji se uređuje svaki drugi utorak u mjesecu.
 
Dr. Jordan Mečkarov ostaje na dužnosti do 13. rujna 1944. godine. Usprkos poslanoj zapovjedi da napusti Zagreb, on ostaje u hrvatskoj prijestolnici s dijelom osoblja Bugarskoga poslanstva. Krajem svibnja 1945. godine je uhićen od strane posebnog odjela pri Stožeru Prve bugarske armije i vraćen u Bugarsku. Narodni sud ga osuđuje na 10 godina zatvora te je poslan u logor. Dr. Jordan Mečkarov umire 11. veljače 1954. godine.
 
Moglo bi se još mnogo govoriti o zaslugama i postignućima diplomatskih predstavništava u Sofiji i Zagrebu te o blagotvornom utjecaju ustanovljenih diplomatskih odnosa između dviju država kao bitnom čimbeniku uzajamnom upoznavanju, suradnji i vezama između bugarskog i hrvatskog naroda, usprkos svim teškoćama izazvanima ratom koji bijesni Europom.
(Prevela Ksenija Banović)
 

Diana Glasnova, http://www.bugari-u-hrvatskoj.com/hr/70-godina-bugarsko-hrvatskih-bilateralnih-diplomatskih-odnosa/

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Ponedjeljak, 22/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 914 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević