Get Adobe Flash player
Plenkovićev vijenac srama na Tjentištu

Plenkovićev vijenac srama na Tjentištu

Sljedeće godine neka Tomislav Ivić štafetnu palicu preda...

Što danas Hrvate sjedinjuje?

Što danas Hrvate sjedinjuje?

Definicija jednog nacionalnog identiteta negativnim naglašavanjem,...

Faktograf je poticatelj govora mržnje

Faktograf je poticatelj govora mržnje

Pupovčeve velikosrpske Novosti šire najgori govor mržnje protiv...

I ove godine nastavljaju se laži o Jadovnu

I ove godine nastavljaju se laži o Jadovnu

Pupovče, spusti se u Šaranovu Jamu i pobroji virtualne...

Slijednici zločinačkog komunističkog antifašizma

Slijednici zločinačkog komunističkog antifašizma

Partizani su se borili za obnovu Jugoslavije, a ne za slobodnu...

  • Plenkovićev vijenac srama na Tjentištu

    Plenkovićev vijenac srama na Tjentištu

    srijeda, 19. lipnja 2019. 18:53
  • Što danas Hrvate sjedinjuje?

    Što danas Hrvate sjedinjuje?

    srijeda, 19. lipnja 2019. 08:04
  • Faktograf je poticatelj govora mržnje

    Faktograf je poticatelj govora mržnje

    utorak, 18. lipnja 2019. 17:21
  • I ove godine nastavljaju se laži o Jadovnu

    I ove godine nastavljaju se laži o Jadovnu

    srijeda, 19. lipnja 2019. 18:50
  • Slijednici zločinačkog komunističkog antifašizma

    Slijednici zločinačkog komunističkog antifašizma

    utorak, 18. lipnja 2019. 17:13

Mali Sloba žrtva je svoga odgoja

 
 
Ministar vanjskih poslova Srbije, Ivica Dačić (zvani Mali Sloba) je, kako se čini, sablaznio svojim ponašanjem gospodu iz UN-a ali i dobar dio svjetske javnosti, jer je po svršetku jučerašnje sjednice Vijeća sigurnosti (11. lipnja) verbalno grubo izvrijeđao veleposlanicu Kosova pri UN-u Vloru Çitaku. Budući da je gospođa Çitaku u okviru svoga izlaganja među ostalim govorila i o stoljetnom ugnjetavanju Albanaca na Kosovu i proslavi 20-e obljetnice oslobođenja ove države, spomenuti Mali Sloba prišao joj je nakon izlaska iz dvorane (i to u vrijeme dok je razgovarala s izaslanstvima Velike Britanije i SAD-a) i počeo vikati: "Ti s kojima sjediš su vaši kolonizatori!", a nakon što mu je ona pokušala odgovoriti na engleskom, uzvratio je vičući na srpskom: "Ajde, bre, glupi ste koliko ste teški".
https://i0.wp.com/chicagopolicyreview.org/wp-content/uploads/2014/09/Citaku_Article.jpg
Vlora Çitaku
 
Prema pisanju srbijanskih medija Mali Sloba je "načisto poludeo" (ili "odlepio" - u beogradskom uličnom žargonu) na govor veleposlanice Çitaku kojemu se ona dotakla po njih ove jako bolne teme: stoljetnog kolonizatorskog odnosa Srbije prema Kosovu. Behgjet Pacolli, šef kosovske diplomacije, objavio je snimku incidenta na svome Twitteru, ponašanje Malog Slobe ocijenio kao "sramotno" i konstatirao kako je "srbijanski ministar dobar za kazalište, ali prilično loš za diplomaciju". (https://twitter.com/i/status/1138174200861155331)
 
Podsjetimo, Mali Sloba (nekadašnji potrčko balkanskog kasapina Slobodana Miloševića - zbog čega ga i zovu tako), rođen je 1966. godine upravo na Kosovu (u Prizrenu), ali je ovu pokrajinu napustio kao sasvim mali dječarac (osnovnu školu je završio u Žitorađi - Srbija, srednju u Nišu - Srbija i onda se dohvatio Beograda gdje je studira politologiju - i ostao). Potom je, kao i svaki "pravi srpski patriota" postao "veći borac za Kosovo" od svih onih Srba koji žive u toj zemlji. Taj je sindrom i inače razvijen kod naših istočnih susjeda, da su najveći "kosovski junaci" oni koji su zgibali s Kosova u Beograd ili došli iz Crne Gore, istočne Hercegovine itd. (kao Slobodan Milošević, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj). No, ne treba se ljutiti na Malog Slobu. On je samo žrtva predrasuda i rasističke mržnje koja mu je ulijevana od malih nogu. Produkt jednog mentaliteta i načina razmišljanja. Čovjek je tako odgojen i tu se malo što može. Gotovo ništa.
 
 
Što se Srbije tiče, ona nikad nije ništa učinila na integraciji Albanaca u Jugoslaviju ili Srbiju (kad je već Kosovo završilo u njezinim granicama - barem formalno), nego je albansko nacionalno pitanje nastojala riješiti tako što će etnički očistiti ovaj narod - pobiti ili protjerati u Albaniju. I ta je politika na djelu od vremena protuturskih ratova, s naročito izraženim terorom u vrijeme Četničke akcije u Makedoniji (1904.-1908.), Balkanskih ratova (1912.-13.), te okupacije sjeverne Albanije (1914.-1920.), presije i nasilnih kolonizacija Srba i Crnogoraca (1918.-1941.), sve do Vojne uprave (1946. godine) i pokušaja genocida i etničkog čišćenja pred kraj XX. stoljeća (1981.-1999.). Nikakvog plana niti projekta za suživot nije bilo. Srbija je na Kosovo oduvijek gledala isključivo kao na "svoju zemlju", ali BEZ DOMICILNOG STANOVNIŠTVA i to je ključni problem. Što se mržnje i predrasuda tiče, evo jednog primjera do koje je to razine išlo i o kakvom se rasizmu radilo već u vrijeme Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije.
 
Miroslav Krleža (u svojoj zbirci esejaDesetkrvavih godina, Zagreb, 1990., na str. 418.-419.), dotaknuo se upravo ove teme: "(...) A beogradska štampa, kao pandan bečkih šmokova, radikalsko javno mnijenje, beogradski predratni kabineti i gospoda ministri vanjskih poslova smatrali su Arnaute (isto tako) bezimenom rajom, koja stanuje u bezimenoj zemlji, bez historije, bez književnosti i književnog jezika, bez predaje, bez pjesama, bez svih onih pridjeva dakle, koji čovjeka i pleme čine ljudskim plemenom. Još prije nekoliko godina,vidjeli su putnici u Albaniji repate ljude, ‘s konjskim ili kozjim repom’, i ti divlji izrodi antičkih Tribala i Skordiska, ti Gege i ti Toske, ti melezi raznih antropoloških tipova, ta banda razdrta u pedeset potpuno nerazumljivih dijalekata, izdire se i kolje u paklenoj anarhiji. U tim divljim, crnim, nepristupačnim hridinama sedamdeset postotaka muževa umire od krvne osvete, a od bolesti na ležaju umrijeti je sramota. Ti krvožedni divljaci, ti evropski crvenokošci,vjerski do krajnosti netrpeljivi, kod kojih je riječ hajduk i razbojnik sinonim za vitez, te divlje životinje s ljudskim licem časte se na blagdane kuhanim kukuruznim brašnom, ne poznajući soli, za šećer drže da je snijeg. Stanuju po spiljama kao ljudi Neanderthala, žive po kamenim kulama bez vrata, bez prozora i bez dimnjaka; spavaju pri svjetlosti luči obučeni, s puškom u ruci, a pred svakom kolibom na kolac je nabita konjska lubanja kao ratnički trofej.Za boga vjeruju da im je dao puške da se međusobno ubijaju, a imade sjevernih krajeva,u kojima se još starim bogovima žrtvuju živi ljudi. Arnauti piju toplu krv svojih zaklanih žrtava, sijeku loze, obaraju kule, uništavaju se međusobno strastveno, ubijajući žene iz pohote, a pojam ljubavi kod njih ne postoji i riječi ljubav u jeziku im nema. Nevjeste se kupuju i prodaju za miraz od nekoliko kašika, klozeta u zemlji nema, sve je ušljivo i prljavo, i ti konjokradice, tati, provalnici, lažljivi i podmukli tipovi, koji obaraju pogled pred čovjekom k zemlji kao pseta, žive u oblacima dima, tifusa, malarije, boginja, dizenterije i veneričnih bolesti, to su stoljetni krvnici i ubojice srpskog elementa u južnim krajevima. Ta goruća, bijesna, anarhična, životinji slična masa kao lava se slijeva u pitome doline južnih krajeva i tamo pali i kolje i uništava naše miroljubive i civilizirane naseobine već stotine i stotine godina. Ta čorda arnautskih izroda, koja živi u provincijama koje su u Srednjem vijeku pripadale Srpskome Carstvu (historijsko pravo analogno madžarskom historijskom pravu na Dalmaciju, Bosnu i Hrvatsku), slijeva se kao 'pustonosna' rijeka u pitome i civilizirane krajeve, i tu 'pustonosnu' rijeku treba povratiti u njeno prirodno korito natrag u crne i nepristupačne planine.
 
Tako su pisali o Arnautima predratni, liberalnodinastički ili revolucionarno-republikanski nastrojeni akademici, lijevi i desni, reakcionarni ili nacionalno-revolucionarni ministri, političari i sveukupna štampa raznovrsnih i mnogobrojnih kabineta, i tako se svjesno razvijala propaganda o kolonijalističkoj politici, pa kad je pobjednička vojska pala preko albanskih vrleti do Drača, do Leša i do Svetog Ivana Medovanskog, granitno javno mišljenje stvoreno kolonijalističkom propagandom pozdravilo je vojničke uspjehe u svečanom pobjedničkom raspoloženju. Stvar je bila veoma jednostavna." Eto, to je bio srpski pogled na Albance između dva svjetska rata - onaj koji je uvelike prevladavao i koji je bio nametnut narodu od režima i sveukupne javnosti (štampe, Crkve, intelektualaca, političke elite, vojnog establishmenta). Možda treba napomenuti da je Krleža ovo pisao 11 godina nakon što je srbijanski humanist i političar Dimitrije Tucović objavio svoju Knjigu o Albaniji, u kojoj je na razložan i logički način objasnio uzroke migracija na Balkanu, te kulturološke i socijalne uvjetovanosti kao određujući čimbenik odnosa među albanskim plemenima i njihovog stava spram okruženja. No, glas razuma nije mogao doprijeti do srbijanskog javnog mnijenja opijenog mržnjom i osvajanjima tuđe zemlje.                                                      
 Sasvim drugačiju sliku čitatelj može dobiti, ako primjerice, čita ono što piše bivši komunistički aparatčik i velikosrpski agitpropovac Vladimir Dedijer. On u svojoj knjizi Književnost ihistorija(Beograd, 1985., na str. 132.-133.), citira  Jovana Cvijića, koji pišući u svojim Osnovama antropogeografije o utjecajima moralne mimikrije među balkanskim narodima u vrijeme turske vladavine, kaže: "(...) Prvi je znak mimikrije u ovim oblastima bio primanje arbanaškog odela. Zatim je došlo usvajanje njihovih pokreta, ponašanja i samog jezika, tako da se na putu i na trgu nisu mogli razlikovati Srbi od Arbanasa. Ako nepoznat čovek dođe u kuću metohijskog Srbina, ovaj će početi sa njim govor arbanaški, da ne bi odao svoje poreklo... Neki metohijski Srbi su se u svemu arbanaškome bili dotle doterali i izveštili da su mogli biti primljeni i prenoćiti u arbanaškoj kući, a da Arbanasi nisu ni slutili da su primili Srbina...Samo se po sebi razume da čim Srbin postane musliman, prestaje potreba za mimikrijom; štoviše, iz već pokazanih psiholoških razloga, on postaje najljući nasilnik prema svojoj braći. Može se reći da su ovi otpadnici najviše doprineli da se raja dovede do najnižeg stupnja poniženosti."
 
Ovdje bi se imalo itekako što komentirati, ali bolje je prepustiti čitatelju da usporedi Krležin i Cvijićev tekst i sam donese zaključke. Ostaje ipak nedoumica: kako to da po svemu slični narodi koji žive na Kosovu (Srbi i Albanci), pogotovu u pogledu mentaliteta i navika, nisu u stanju živjeti zajedno? Upravo zato što je velikosrpskoj politici cilj etnički očistiti i prisvojiti Kosovo koje će biti posve etnički srpsko - ni jednog drugog racionalnog razloga nema. Činjenica je kako se srbijanska javnost već više od jednog stoljeća sustavno zasipa dezinformacijama i lažima o ovom narodu, što je na kraju urodilo otrovnom mržnjom i rasističkim predrasudama prema Albancima, koji se u velikom dijelu srbijanskog javnog mnijenja i danas smatraju krvoločnim divljacima i primitivcima nalik na zvijeri. Zar ne potvrđuje to i prljava rasistička kampanja koja se iz Beograda prema ovom narodu vodi svim sredstvima od 1981. godine nadalje?
 
Albanci se od strane najvećeg dijela javnog mnijenja u Srbiji (ali i među Srbima izvan ove zemlje) smatraju nižom vrstom (ma kako to nevjerojatno zvučalo). Dakle, Dačić (Mali Sloba) u suštini nije kriv. On je žrtva svoga odgoja i misli da je veći Srbin i patriot ako prednjači u mržnji prema ovom narodu. Možda čak i ne zna da je rasist i fašist, ili misli kako rasizam i fašizam nisu zlo ako idu u korist "srpskom nacionalnom interesu". A za srpsku i crnogorsku sirotinju na Kosovu koga briga. Oni koji ih truju mržnjom prema susjedima druge vjere i nacije, na sigurnom su - u Beogradu, Pančevu, Nišu, Valjevu, Smederevu, Novom Sadu, i ne haju za posljedice. Dođe li do kakvog zla, njihova djeca neće ginuti, kao što nisu ginula ni 90-ih. Sve će ići preko leđa običnih ljudi, Kosovara, koje god nacije i vjere bili. Ista je to matrica koja se primjenjuje i u odnosu na Srbe u BiH i Hrvatskoj. Imali smo prigode vidjeti kako to funkcionira krajem 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. "Velika Srbija" se kroji u Beogradu, a na Srbima - kosovarima i Srbima "prečanima" je da za nju ginu - i ubijaju druge.
 

Zlatko Pinter

Herfried Münkler proglašava Njemačku "hegemonom" Europe

 
 
Jedno vrijeme ništa se  nije čulo od Herfrieda Münklera. I ne iznenađuje što se pompozni profesor nastavlja točno tamo gdje je stao prije ljetnog odmora. U komentaru u Frankfurter Allgemeine Zeitungu, on ponavlja svoju ozloglašenu mantru da je Njemačka pozvana preuzeti vodstvo u Europi i svijetu. Pod naslovom "Mi smo hegemon", Münkler Deutschland izjavljuje da je odgovoran za "suzbijanje nedavnog dramatičnog rasta centrifugalnih snaga u Uniji, povezujući različite interese Sjevernog i Južnog, Zapadnog i Istočnog Europe tražiti zajedničku liniju i, na kraju, ali ne i najmanje važno, osigurati da izazov jedne granice bude i suprotna strana EU-a". Münklerovi pozivi za njemačkim vodstvom u svim smjerovima nisu samo legija, već i pokazatelj brzine i agresivnosti kojom se dugotrajno preopterećene njemačke velike sile i povijesni neprijateljski stereotipi ponovno osjećaju među berlinskim elitama.
https://www.ndr.de/info/programm/muenkler134_v-contentgross.jpg
Herfried Münkler
 
Ako je profesor rekao da Njemačka mora biti više uključena nego "trenutno najjača vlast u EU-u", ali zajedno s Francuskom čine "jezgrenu Europu", sada je došlo do zaključka da bivši neprijatelj nije u stanju voditi državu. Iako je Pariz formirao "više desetljeća zajedno s Njemačkom", duo u europskom projektu, sada je "izgubio vodeću poziciju" i "pao natrag". On piše: "Problem je u tome što ako Nijemci ne uspiju, nema alternativnog ili rezervnog kandidata koji bi mogao ući i preuzeti tu ulogu." “Ako se želi dramatično formulirati: Ako Njemačka ne uspije u zadaćama europske središnje vlasti, onda Europa propada.
 
Münkler, kojeg su neki njegovi politički sljedbenici divno uspoređivali s nacionalističkim i antisemitskim povjesničarom Heinrichom von Treitschkeom (1834.-1896.) u carskom Berlinu, tako je u "najboljoj" tradiciji njemačkog imperijalizma i militarizma. Ideolozi njemačke monarhije i Trećeg Reicha opetovano su naglašavali da Europa mora biti ujedinjena pod njemačkim vodstvom, jer inače ne bi mogla postojati i bila osuđena na propast. Na početku Prvog svjetskog rata, Walter Rathenau, tadašnji šef njemačke "Agencije za ratne resurse", koji je snažno utjecao na rujanski program Reichskog kancelara Bethmann-Hollwega, izjavio je: "Krajnje vodstvo Europe je neophodno jer je centralna sila u nastajanju kao što je Njemačka i uvijek će pretrpjeti ljubomoru susjeda, osim ako imaju snage da organski integriraju ove susjede. [...] Njemački je zadatak upravljati i jačati staro europsko tijelo."
 
U smjernicama nacističkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa za novoustanovljeni "Odbor za Europu" u travnju 1943. rečeno je: "Danas je već sigurno da će budućnost Europe moći izdržati samo punu prevlast velikog njemačkog Reicha. Nekoliko tjedana kasnije, Joseph Goebbels je u svom dnevniku zabilježio: "To mora ostati cilj naše borbe za stvaranje ujedinjene Europe. No, Europa može iskusiti samo jasnu organizaciju preko Nijemaca. Druga moć vodstva je praktički nepostojeća."
 
Ne samo da postoje upadljive paralele između Münklerovih europskih koncepata i Savezne vlade, nego i nacističkih i Kaiserreichovih. Pokušaj profesora da uguši ciljeve njemačkog imperijalizma sličan je ranijim propagandnim strategijama. Ako su predstavnici carstva i nacisti prikazali svoj agresivni pristup kao obrambeni, Münkler tvrdi da se njemački susjedi guraju u ulogu hegemonije.
 
Dok je njemačko carstvo u Prvom svjetskom ratu govorilo o "obrambenom ratu" protiv Antante i nacisti su opravdali svoju kampanju uništavanja Sovjetskog Saveza kao "preventivni štrajk" protiv "zavjere židovsko-boljševičkih ratnih poticatelja" u Kremlju, piše Münkler, ima "višestruki zahtjev" izvana, sve dok, napokon, barem u političkoj klasi, prevladao je uvid da Savezna Republika također mora prihvatiti svoju činjenično dugotrajnu ulogu i igrati svjesno kako bi joj dala pravdu i ne bi propala. Zapravo, Münklerovo nedavno njemačko držanje svjetske sile planirano je i razrađeno na isti način - i može se dodati: osuđeni na neuspjeh! poput Schlieffenova plana prije Prvog svjetskog rata i ludih svjetskih fantazija o nacistima prije Drugog svjetskog rata. U posljednjih nekoliko mjeseci, World Socialist Web Site je u mnogim člancima detaljno pokazao kako je pripremljen i proveden povratak njemačkog militarizma.
 
Evo kratkog sažetka: Između studenoga 2012. i rujna 2013., više od 50 vodećih političara, novinara, vojnih dužnosnika, predstavnika poduzeća i profesora razradilo je strateški dokument " Nova moć - nova odgovornost". On je postavio temelje za vanjskopolitičku skretnicu koju su savezni predsjednik Gauck i Savezna vlada objavili na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji 2014. godine i od tada - da spomenemo samo nekoliko primjera - naoružavanjem NATO-a u Istočnoj Europi, vojnoj intervenciji na Bliskom i Srednjem Istoku i pljačkanje Grčke u akciju. Rad sadrži mnoge fraze koje su, malo kasnije, djelomice uzete doslovno u govorima saveznog predsjednika Gaucka, ministra vanjskih poslova Steinmeiera i ministra obrane von der Leyena. Između ostalog, zahtijeva da Njemačka, kao "nacija za trgovinu i izvoz", agresivnije brani svoje ekonomske i geostrateške interese. "Elaborirane i dugoročne vojne misije" trebale bi biti dio "pragmatične njemačke sigurnosne politike".
 
Iako naziv Münklers nije naveden u službenom popisu autora. No u njemu se može naći i tema njemačke "središnje moći u Europi" ili "moć u sredini", koju on agresivno razvija. Odjeljak "Što za Europu?" kaže da Njemačka također mora "voditi ovdje češće i odlučnije". Razlozi su "njezina povijest, njezina situacija, ali još više njezina sadašnja ekonomska snaga i njezina nova geopolitička težina".
 
Još jedan uvjet članka, koji profesor objavljuje u svom najnovijem komentaru, jest "učinkovitija politička kontrola i angažiranija komunikacija s njemačkom javnošću" kako bi se promicala "državna vanjska politika" i "njihova vanjska politika". Učinkovitije komuniciranje ciljeva i pitanja "i" uvjeravanje građana [...] ". Tako Münkler piše u F.A.Z-u: "Da bi se" suočili s izazovima s kojima se suočava središnja moć Europe ", "bila je potrebna spremnost ogromne većine biračkog tijela da odgovori na te izazove i snosi teret s njima povezano". Ono što je potrebno je "socijalna rasprava [...] u kojoj se otvoreno govori i raspravlja o mogućnostima i rizicima uloge središnjeg nadzora".
 
To je već čušpajz, ako samo Münkler govori o potrebi za "raspravom". Zajedno sa svojim bratom po oružju, Jörgom Baberowskim, Münkler pokušava ušutkati svakoga na Sveučilištu Humboldt koji, poput studentskih grupa Münkler-Watch ili Međunarodne mladeži i studenata za socijalnu jednakost, o "mogućnostima i rizicima" nove njemačke politike velike sile. I njihov povijesni kontinuitet otvoreno apelira: kao što su 1914. i 1939. godine rat i razaranja izvana i diktatura i ugnjetavanje iznutra. Nakon dvije godine zaglušujuće ratne propagande, Münkler i njegove kohorte sve su više očajni da ne mogu upregnuti njemačko stanovništvo u užase dva svjetska rata za treći "stisak svjetske sile" i da otpor prema militarizmu i ratu raste. U tom kontekstu, izljevi Münklera također imaju nešto dobro: svaki put se jasno izražavaju, a ciljevi koje Berlin opet slijedi i da radnička klasa mora politički intervenirati, prije nego što njemački imperijalizam, Europa i svijet ponovno padnu u katastrofu.
 

https://www.wsws.org/de/articles/2015/08/27/munk-a27.html

Kada blagoslov postane prokletstvo

 
 
Niger, sub-saharska nacija bez kopna, ima četiri najveće svjetske rezerve urana - oko 7 posto ukupne svjetske količine. Dok Nigerov uran osvjetljava Eiffelov toranj, a jedna trećina kućanstava u Francuskoj, ljudi u Nigeru - vlasnici tog bogatstva - već godinama žive u mraku, boreći se s kroničnom gladi i pothranjenošću. Prema Svjetskoj banci, oko 60 posto Nigera živi ispod nacionalne granice siromaštva. Uz dohodak po glavi stanovnika od 420 dolara, Niger je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. U 2016. je rangirao 187 od 188 zemalja po Indeksu ljudskog razvoja Ujedinjenih naroda.
https://www.geopoliticalmonitor.com/wp-content/uploads/2018/04/Yellowcake.jpg
Dakle, koji su mogući čimbenici iza nerazvijenosti Nigera? Nekoliko međunarodnih organizacija ukazuje na visoku stopu nataliteta, stalne suše, sve lošije klimatske promjene i prisutnost radikalnih skupina poput Boko Harama kao glavnih uzroka siromaštva u Nigeru. No svi ti faktori predstavljaju samo jednu stranu novčića. “Naša djeca su već u kontaktu s uranom. Imaju ga u svojim kostima, u svojoj krvi i njihova djeca će je također imati”, rekao je Kalla Abdou, bivši vozač za COMINAK, za Greenpeace. - Radili smo golim rukama. Rudarska tvrtka nas nikada nije obavijestila o rizicima. Oslanjali smo se na ono što je Bog odlučio“, žali se Salifou Adinfo, bivši driller za Arevu. Slučajevi Kalla i Salifou očito odražavaju stotine tisuća siromašnih Nigera, čiji su životi u pitanju zbog velikih rudarskih urana, osobito u sjevernom dijelu zemlje. Godine 1960., kada je Francuska otkrila uran u svojoj bivšoj koloniji Nigera, mnogi su smatrali da će otkriće značajno doprinijeti gospodarskom i društvenom razvoju zemlje. Nažalost, ispostavilo se da je to prokletstvo - otrovni dar.
 
Uzgoj urana u Nigeru
 
Ukupna globalna potražnja za energijom povećat će se za najmanje 50 posto u sljedećih 25 godina, a morat će se zadovoljiti uglavnom nefosilnim gorivima, posebno nuklearnom energijom, prema Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju. Za svjetske supersile, afrički kontinent izgleda kao potencijalni izvor urana. Niger je dom najvećih afričkih rezervi urana, koje već godinama dominira Francuska.
 
Međunarodni aktivisti za zaštitu okoliša izvijestili su da je neobuzdano rudarstvo urana u Nigeru preko 40 godina slučaj eksploatacije u njegovoj najrazornijoj manifestaciji. Praksa rudarstva urana ugrozila je zdravlje i život ljudi koji žive u Arlitu i Akokanu - popularno poznatom kao dva rudarska grada u Nigeru. Uzmimo primjerice SOMAIRi COMINAK, dvije podružnice Areve, francuske državne tvrtke za rudarstvo urana. SOMAIR, osnovan 1968., izvlači uran iz otvorenih jama u Nigeru; djeluje uranov mlin s godišnjim kapacitetom od 2.300 tona. Slično tome, COMINAK je osnovan 1974. godine; to je jedan od najvećih podzemnih rudnika na svijetu, s godišnjim kapacitetom od 2.500 tona.
 
Iako Areva zarađuje milijarde od svojih podružnica, Niger je zabilježio malu dobit, a to dolazi i po cijenu sve većeg zagađenja i zdravstvenih problema među lokalnim zajednicama. “Dar Areve je gorko slatko za ljude u Nigeru”, kaže lokalni aktivist sa sjedištem u Akokanu. “Ono što vidimo su ekološke katastrofe i zdravstveni rizici za lokalno stanovništvo. Autohtoni narod sjevernog Nigera nalazi se na prvoj crti klimatskih promjena. A rudarstvo urana čini njihov život lošijim iz dana u dan”.
 
Nejednako partnerstvo s vladom
 
Nesumnjivo, partnerstvo između vlade Nigera i Francuske je nejednako. Iako je Niger dobio neovisnost od Francuske 1960. godine, bivša kolonijalna sila još uvijek vlada bogatim prirodnim resursima zemlje. Aktivisti tvrde da već desetljećima Areva djeluje u Nigeru bez plaćanja poštenog udjela u dobiti. Partnerstvo u rudarstvu urana je neuravnoteženo u našoj zemlji. Za nas je to doista nesretno”, gunđa Mahamadou Djibo Samaila, bivši glavni tajnik Sveučilišta Niamey. Uran je velika industrija u Nigeru", kaže Ibrahima Aidara, voditeljica programa za ekonomsko upravljanje u Inicijativi za otvoreno društvo, Zapadna Afrika. "Ali, nažalost, Niger nema mnogo koristi jer ne dobiva dobre prihode, a šteta za društvo i okoliš također je vrlo velika."

 

U Nigeru, uran predstavlja oko 70 posto izvoza zemlje, ali doprinosi samo 5 posto nacionalnom BDP-u. Vlada Nigerinog udjela u prihodima od urana je oskudna. "Nerazumljivo je da Niger, četvrti najveći proizvođač urana na svijetu i strateški dobavljač za Francusku, ne iskorištava prihode od ove ekstrakcije", kaže Anne Sophie Simpere, službenica za zastupanje u Oxfam France. Mi smo izračunali PDV koji bi Areva trebala platiti. Areva bi mogla pokriti troškove besplatnog zdravstvenog sustava za ugrožene osobe i njihov financijski sustav u Nigeru. Dakle, s jedne strane, imate najsiromašniju zemlju na svijetu kojoj je potreban novac za njegov razvoj, as druge strane, imate veliku korporaciju kojoj je potreban uran jer je to temelj njihovog poslovanja."
 
Kampanja protiv rudarstva urana
 
Zanimljivo je da u Francuskoj jedan od svaka tri žarulje svijetli zahvaljujući nigerijskom rudarstvu urana. Međutim, u Nigeru gotovo 90 posto stanovništva nema pristup električnoj energiji. Afričke zemlje trebale bi moći računati na pravedne prihode od francuskih tvrtki koje izvlače svoje resurse“, izjavljuje Ali Idrissa, nacionalni koordinator ROTAB-a, organizacije posvećene transparentnosti i proračunskoj analizi. Većina Nigera čak i ne zna da Niger ima uran, a 99 posto nikada ne dobiva nikakve koristi od njega. ”Ne možemo nastaviti tako neravnopravno partnerstvo".
 
Ali Idrissa je branitelj ljudskih prava iz Nigerije i aktivist za borbu protiv korupcije koja je svoj život posvetila osiguravanju upravljanja prirodnim resursima u interesu i za dobrobit naroda Nigera. Njegova kampanja "Ne diraj moj uran" ohrabrila je zajednice, umjetnike, političare i međunarodna civilna društva na kampanju za dobro upravljanje u sektoru plina, nafte i rudarstva. Ali Aliju nikad nije bilo lako.“ „U našoj bogatoj zemlji s uranom potrebna nam je pravedna raspodjela resursa. Ali naša kampanja za demokraciju i slobodu dovela je do zastrašivanja, prijetnji i zatvaranja''.
 
Briga za okoliš
 
"U Africi sve je veći broj uzročnika uslijed rudarstva urana", kaže dr. Alex Rosen, potpredsjednik njemačke podružnice Međunarodnog liječnika za prevenciju nuklearnog rata. Civilna društva u Nigeru vrlo su zabrinuta i već duže vrijeme postavljaju pitanja zračenja. Ekstrakcija urana značajno je oštetila okoliš, šume i pašnjake", kaže Mamane Sani Adamou, koja je povezana s alternativnim espaces cityonesima, građanskim društvom u Nigeriji. Greenpeace je provodio ispitivanja tla, vode i zraka u Airlitu i Akokanu, koji su se nalazili samo nekoliko kilometara od rudnika. Uzorci su proučavani u suradnji s Francuskom komisijom za istraživanje i neovisnu informaciju o radioaktivnosti (CRIRAD). Nalazi su bili zabrinjavajući: "Analiza koju smo proveli pokazuje da kontaminacija urana u četiri od pet uzoraka vode premašuje sigurnosna ograničenja Svjetske zdravstvene organizacije", izjavio je Bruno Chareyron, inženjer iz nuklearne fizike iz CRIRAD-a. “Pronašli smo dokaze o radonu, radioaktivnom plinu otopljenom u vodi i kemijskim elementima. ”Nažalost, ova otrovana voda se i dalje distribuira stanovništvu i radnicima za potrošnju."
 
Zdravstveni problemi
 
Godine 2005. Shepra, međunarodna mreža odvjetnika koja radi na promicanju društveno odgovornog poslovanja, provela je temeljitu istragu u Nigeru. Utvrđeno je da radnici u rudnicima uranovog urana nisu osjetljivi na zdravstvene rizike; nisu im bile dane osnovne zaštitne mjere, a gotovo nijedna medicinska pomoć nije pružena ako su razvili rak pluća zbog dugotrajne izloženosti radonu. Zračenje je ubilo mnoge seljane iz Garte, Futudoua, Himikea, Sina-Kwande Nkale i Ghumthija, sve u području Michika", kaže Dama Zira, direktorica geologije pri Ministarstvu čvrstih minerala, vlada Nigera. Lokalne zajednice jedva da su svjesne utjecaja radioaktivnosti, dok starije generacije podsjećaju da nikada prije nisu vidjele tako čudnu bolest: “Ljudi iz pogođenih zajednica žrtvovali su stotine koza i janjaca kako bi umirili božanstva, tražeći zaštitu od zlih duhova koje su oni pokušali zaštititi od zlih duhova. vjeruju da uzrokuju čudne bolesti i iznenadnu smrt u zajednicama”, dijeli Dama. “Seljaci su tražili duhovne intervencije protiv visoke stope smrti, pobačaja i deformiranih beba. Postoje slučajevi u kojima su djeca rođena s četiri noge, četiri oči, bez očiju ili s povećanom glavom. Životinje su rođene sa šest nogu”, kaže Emmanuel Y. Kwace, viši novinar lokaliteta.

 

Otvorena tajna

 
U rudarskim gradovima Arlit i Akokan prijavljeno je nekoliko slučajeva gdje su bivši radnici umrli zbog nepoznatih bolesti. Ali Areva i vlada Nigerije šute o tome, kao da ih se to ne tiče. Prije gotovo 12 godina, Gigo Zaki se srušio na poslu u rudniku SOMAIR. Od tada je bio prisiljen otići u mirovinu i nikada nije bio obaviješten o uzroku svog stanja. Nismo dobili ništa što bi zaštitilo naš nos ili usta. Bili smo tretirani kao životinje", kaže Gigo Zaki, bivši radnik SOMAIR-a. "Nadamo se da radnici danas imaju bolji život. Više nismo korisni. ”Možemo samo gledati. No, liječnici govore posve drugu priču. Glavne bolesti koje ovdje nalazimo su kašalj, proljev i kožne bolesti. Ove bolesti se obično nalaze iu drugim dijelovima zemlje. Oni uopće nisu povezani s zračenjem - kaže dr. Ayouba Dogon-Yaro iz bolnice SOMAIR, koju financira Areva.
 
Prema Arevi, u 40 godina poslovanja nije dijagnosticiran niti jedan slučaj koji uključuje bolest vezanu uz posao. Areva tvrdi da bolesti koje se pojavljuju u lokalnoj populaciji nisu rezultat rudarskih aktivnosti, već su tipične za pustinjsku klimu. Objašnjenje Areve nije zadovoljavajuće i neodređeno", kaže jedan novinar iz Niameya, koji je zatražio da ne otkrije svoj identitet iz sigurnosnih razloga. "Areva nikada nije priznala da bolnicama nedostaje oprema i stručnost za pravilno dijagnosticiranje bolesti povezanih s radioaktivnošću." "Vidite da su stope smrtnosti povezane s respiratornim problemima dvostruko veće od ostatka zemlje, zajedno s velikim brojem urođenih mana, leukemije i
 
Tamna budućnost
 
Daleko od Nigerskih sumnji, udaljenih više od 3000 km, ljudi žive raskošnim životom u gradovima Francuske. Zahvaljujući svojem statusu nuklearne energije, Francuska uživa status supersile diljem svijeta. Nasuprot tome, ignorirani od strane njihove vlastite vlade, napuštene prirodom, Nigerieni se suočavaju s teškim vremenom u pronalaženju svoga kruha. Čak i pristup pitkoj vodi je odbijen zbog neobuzdanog rudarstva uranija u regiji. Situacija je pulsirajuća u Nigeru, a ako se dopusti ići dalje, domorodačke zajednice bi mogle pokrenuti masovnu pobunu, što bi dovelo do velikih građanskih nemira. Nadalje, prisutnost nekoliko radikalnih skupina s konkurentnim agendama može poslužiti kao potencijalni recept za katastrofu u regiji. A efekti valova mogli bi izazvati val nemira širom Sahela. Prijetnja ratom kleca na unutrašnjost Sahare, ogorčeni rat s Francuskom koja se bori za svoju nezasitnu pohlepu za uranom na jednoj strani, a Nigeri za obranu svojih oskudnih resursa zemlje i vode s druge strane. Tiho se pita našu prirodu oduzete majke...
 

Abhijit Mohanty, https://www.geopoliticalmonitor.com/join-mailing-list/

Anketa

Za koga ćete glasati na predsjedničkim izborima?

Srijeda, 26/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1467 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević