Njemački politički i turski vojni poraz na grčkoj granici

 
 
Suradnja istočnonjemačke, Erich Honeckerove kacelarke Angele Merkel s turskim sultanom Reçepom Tayyipom Erdoğanom vražji je plan dekristijanizacije i otomanizacije Europe, u prvom redu slabijih zemalja, koje je taj politički dvojac rušenja europskog identiteta, označio prvim žrtvama u obnavljanju Osmanlijskog carstva i njemačkog modernog u omotač migrantskih prava islamista, povijesnog imperijalizma. Dugogodišnja turska agresija milijunskom migrantskom vojskom i milijardama eura što ih Njemačka u Turskoj financirala i tehnički opremala, okupirala je periferne zemlje Europske unije i učinila ih ovisnima o njemačkim mrvicama pomoći i sultanovom raspoloženju kada će i koliko islamskih ratnika poslati da ih na putu merkelovki opustoši, osiromaši i ponizi.
https://media.voltron.voanews.com/Drupal/01live-166/styles/892x501/s3/afp-image/2020/02/4aca93ecac18ef4f0a06c93a9a1da340146790de.jpg?itok=i-oIFUeX
A kako bi put islamskim vojnim migrantima učinili još slobodnijim u okupatorskom pohodu na Europu i kršćanstvo, povijesni kršćanofobični dvojac Merkel-Erdoğan, uspijevaju iz Europske unije izgurati Veliku Britaniju. Angela Merkel je pravila i napravila sve da Britanija izađe iz europske obitelji, čime se ona nametnula nedodirljivim vođom preostalih 27 članica Unije. Samo mjesec dana od službenog izlaska Britanije iz Unije Erdoğan je, uz Merkeličinu šutnju kao znak odobravanja, uputio milijune migrantskih vojnika, prvo na Grčku a zatim na druge bivše osmanlijske pokrajine, i na kraju na Beč i Europu. Današnja migrantska okupatorska politika Merkel-Erdoğan podsjeća na Hitler-Staljinov pakt nenapadanja, koji je bio, i danas jest, dogovor podjele okupiranih naroda.
 
Njemačka bi da dobije sve ono što je u prvom naletu nacističke okupacije bila pokorila, a saveznica joj Turska sve one zemlje koje su Osmanlije okupirale i držale u svom zločinačko nacifašističkom carstvu. Njemačko turska dogovorena dioba utjecaja i osvajanja Europe ubrzo bi bila i realizirana da se njemačka kancelarka nije prevarila u računanju izgona Britanije. Naime, njemački izgon Britanije iz Europe bila je crvena linija drugim članicama Unije, iza koje su kao nikad do sad u povijesti te asocijacije ustale tako jedinstveno u obranu europskog suvereniteta i integriteta, europskog kršćanskog identiteta, i na granici turske i grčke Erdoğanu rekli, ne više, i ne dalje. Bio je to povijesni europski potez obrane, iza kojeg zasigurno više ništa ne će biti isto kao prije.
 
Osviješteni, i od njemačkog utjecaja oslobođeni europski čelnici na grčko-turskoj granici nisu samo Turskoj rekli dosta, već još glasnije su to kazali njemačkoj kancelarki da ona nema pravo potpisivati kapitulaciju u njihovo ime i da su sve članice jednako suverene kao i Velika Njemačka. Ili jednakost i suverenost za sve a ne samo za Njemačku, ili svatko na svoju stranu poput Britanije. Ostatak Europske unije, bez Njemačke, uvidjevši daljnju arogantnost, bahatost i radikalnu isključivost europske sultanice i turskog sultana, izlaskom Britanije zahvatio je veliki strah pred osovinom njemačko-turskog zla, što je bio okidač snažnog ujedinjenja u obrani svojih naroda i Europe u cjelini. O opasnim planovima tursko-njemačke osovine vidjelo se kroz tursko i njemačko zaoštravanje odnosa unutar NATO-a i direktnim njihovim udarom na američku natovsku politiku. Vrlo koordinirano kada je sultan napadao i razbijao NATO, Merkel je podmuklo šutila. I obrnuto kada je Angela kritizirala američku politiku podjednakog tereta obrane svih članica, Erdoğan je okretao leđa savezu i na koljenima išao Putinu. Merkel i Erdoğan činili su sve, i čine dalje, da Ameriku istjeraju iz Europe, kako bi oni lakše podijelili svoje imperijalne ekonomske i političke zone utjecaja. Time se taj političko interesni dvojac pokazao velikim razbijačem i NATO-a i Europske unije. Obje te asocijacije doveli su na rub ispita opravdanosti postojanja.
 
No, pokazuje se usprkos tako snažnoj njemačko-turskoj koaliciji razbijačima saveza i unije da europski narodi, bez obzira na njihovu pojedinačnu malobrojnost imaju svoje dostojanstvo, i da suverenitet svojih zemalja ne će predati bez otpora. Pokazao je i njemačkoj kancelarki i turskom predsjedniku da je spreman stati pred tu milijunsku migrantsku islamističku vojsku, pokazati granicu dokle su spremni trpjeti njemačku diktaturu i tursku ucjenu. Ujedinjenih 26 članica Europske unije nisu više spremne, kroz nametnuti im njemački harač, naoružavati Tursku modernim ruskim oružjem i najmodernijim komunikacijskim pomagalima opremati migrantske invazioniste. Bila je to velika Merkeličina i Erdoğanova laž da će oni braniti Europu od džihadista  u Turskoj. Pokazalo se, naime da su oni, zapravo, te milijune ratnika pripremali, obučavali i tehnički naoružavali u Turskoj, odakle su u izabranom danom trenutku slani u Europu u grupama od po desetke tisuća. Nakon europskog izlaska na svoje granice u Grčkoj i barem malog i kratkog zaustavljanja islamskih osvajača, dvadeset šestorica odvažnih čelnika Unije, potvrdit će svoju povijesnu hrabrost i odlučnost obrane Europe, ako zatraže njemačku suodgovornost za, na svu sreću, djelomičnu kapitulaciju, nasilnu islamizaciju kršćanskog identiteta Staroga kontinenta i ekonomsko pustošenje zemalja kroz koje je prošla i prolazi ta milijunska islamska vojska.
 
Paralelno, zapravo prije migrantske islamizacije Europe džihadisti koje Erdoğan isprača a Merkel dočekuje, čak prijeteći zemljama koje brane njihov dolazak i prolazak, izvršili su najstravičniji povijesni, na turski način u Bosni i Hercegovini, zločin genocida i konfesiocida nad kršćanima u zemljama iz kojih sada agresiraju na kršćanstvo i kršćane u Europi. Zemlje žrtve islamističke migracijske invazije, kroz koje su prolazili poslani od Erdoğana a primani od Merkel, morale bi se ujediniti i u traženju materijalne nadoknade od Njemačke za pretrpljenu štetu od bujice migranata koji su rušili, palili, pljačkali, silovali, otimali pa čak i ubijali one koji bi im stali na put. Kao što su se pokazale jedinstvene u pokušaju zaustavljanja invazije, tako bi se isto trebale ujediniti u traženju financijske nadoknade, također i od njemačkog saveznika Turske, za ogromne materijalne gubitke i štete što im ih nanijeli invazionisti. Jer nije dovoljan samo njemački politički i turski vojni poraz na grčkoj granici od 26 članica Europske unije potrebno je da nadoknade materijalnu štetu zemljama, žrtvama islamističke invazije Grčka, Italija, Bugarska, Mađarska, Hrvatska, Austrija.
 
Zajednički izlazak visoki dužnosnika članica Europske unije na napadnutu granicu svoje zajednice u Grčkoj, povijesni je događaj za europsku obitelj i snažan pokazatelj da je Unija održiva, bez obzira na probleme kroz koje prolazi. Samo ograničavanjem njemačke nedodirljivosti i jednakim poštivanjem jednakosti i ravnopravnosti svih članica bez obzira na njihovu brojnost, Europska unija ima sigurnu i snažnu, ujedinjenu budućnost, koja će biti ravnopravan partner nadolazećim imperijama Kine, Rusije, Indije, brana turskim Osmanlijama i čvrst i siguran saveznik Amerike.
 

Vinko Đotlo