Get Adobe Flash player
IDS-ov

IDS-ov "antifašizam" = talijanski fašizam

Na Dan antifašističke borbe, vladajući u Istri, hrvatskim...

Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

Ne zaboravimo da su svi smijenjeni ministri u vrijeme otkrivanja...

U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

Fašisti otvoreno šeću istarskim gradovima zajedno s...

Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

Plenković je previdio da je ljudima svega dosta i, naravno, krivac je...

Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

Srbi su prvi i jedini 1941. pobili sve svoje Židove i Srbiju Milana Nedića...

  • IDS-ov

    IDS-ov "antifašizam" = talijanski fašizam

    utorak, 30. lipnja 2020. 20:05
  • Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

    Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

    utorak, 30. lipnja 2020. 14:52
  • U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

    U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

    utorak, 30. lipnja 2020. 19:49
  • Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

    Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

    petak, 03. srpnja 2020. 00:00
  • Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

    Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

    četvrtak, 02. srpnja 2020. 14:12

Šef egipatskih obavještajaca stigao u Damask: cilj jasan – regionalno suprotstavljanje Turskoj

 
 
Prošloga tjedna delegacija libijske vlade s istoka te zemlje, koja podupire Libijsku nacionalnu vojsku (LNA) na čelu s generalom Khalifom Haftarom, stigla je u sirijsku prijestolnicu Damask gdje je obnovila rad libijskog veleposlanstva u toj zemlji. Prije njih rad svojih veleposlanstava u Damasku obnovili su UAE i Bahrein, pričemu se uočavaju i sve intenzivniji kontakti sirijskog predsjednika Bashara el-Assada sa Saudijskom Arabijom. Dakle, nakon što je većina arapskih zemlja, združenih u organizaciju Arapska liga, 2012. prekinula diplomatske odnose sa Sirijom zbog protivljenja Assadovoj politici tj. stavljanja na stranu sirijske oporbe, sada se primjećuje suprotan proces, koji sam po sebi govori jako puno.
https://horizonweekly.ca/wp-content/uploads/2018/08/Hatay.png
Nazočnost turske vojske na sjeverozapadu Sirije i kod Idliba izravno je povezana s turskom okupacijom sirijske pokrajine Hatay 1939. godine
 
Tako, kao što se u europskim medijima, čak i onim mainstream, sve rjeđe čuju riječi tipa „sirijski diktator“, kako se redovito označavalo predsjednika Assada (pri čemu je u njima sve zamjetnija i konačna „spoznaja“ o tome kako u Idlibu ipak djeluju snage terorističke organizacije „Al-Qaida“ i njezine filijale), i u ključnim se arapskim zaljevskim monarhijama postupno mijenja stav prema Assadu. Pritom se, očito, pragmatično polazi od stvarnosti, koja je neumitna i koja kaže kako će Assad na vlasti ostati onoliko dugo koliko će to biti u interesu Moskvi. A njoj će Assad trebati barem do postizanja stabilizacije sigurnosnog stanja na ukupnom prostoru Sirije i otpočinjanja unutarpolitičkog dijaloga o budućnosti te zemlje (kojega ne može biti bez prethodno uspostavljene sigurnosne stabilnosti), kojim bi se trebao donijeti novi ustav zemlje i odrediti „pravila igre“ nakon kojih će se onda moći održati parlamentarni izbori i formirati vlada. Moskva je u više navrata službeno objavila kako će podržati bilo kojeg budućeg, zakonito izabranog sirijskog predsjednika, i kako je, dok se to ne dogodi, za nju zakonit jedino predsjednik Assad.
 
A kako je vojnim ulaskom Turske u Idlib šansa za pacifikacijom i preostalog, u nedavnoj ofenzivi još neoslobođenog dijela te regije od strane sirijske vojske u skorije vrijeme vrlo mala (turska vojna nazočnost u Idlibu od sada je Moskovskim sporazumom i službeno potvrđena, a legalni boravak turskih vojnika u Idlibu kroz uspostavu 12 nadzornih točaka zapravo je omogućio rusko-turski Sporazum iz Sočija iz rujna 2018.g. jer je prije njega Ankara u Idlibu vojno mogla djelovati samo „ispod stola“), očito je kako će do potpune stabilizacije stanja trebati još dosta pričekati i da će, sukladno tome, Assad još dugo stolovati u Damasku. Čišćenje Idliba na prostoru sjeverno od prometnice M-4 koja povezuje gradove Aleppo i Latakiju, i zapadno od prometnice M-5 koja povezuje Aleppo i Damask (objema će se, sada, nakon prošlotjednog Moskovskog sporazuma između Rusije i Turske, kroz njih slobodno moći prometovati i to je bio glavni i sada ostvareni strateški cilj prve faze vojne ofanzive sirijske vojske na Idlib i jugo-zapadno od grada Aleppa) od terorističkih snaga, naravno, mogla bi provesti i Ankara, ali teško je vjerovati kako će ona to željeti učiniti. Te su joj organizacije (iako ih i ona formalno smatra terorističkim, prije svega „Hayat Tahrir ash-Sham“ kao najmoćnija organizacija koja broji 20-ak tisuća boraca) nužne u očuvanju turskih interesa jer su proturske – Assadu oporbene organizacije u Idlibu previše slabe da bi se bez džihadista mogle suprostaviti sirijskoj vojsci u eventualnom novom vojnom srazu (jer to, bez neposredne turske vojne pomoći i pokretanja turske operacije „Proljetni izvor“, ni međusobno združene nisu bile u stanju nakon pokretanja sirijske ofanzive).
 
A upravo je sve veća turska vojna nazočnost na sjeveru Sirije (uz gore spomenuti – ruski) jedan od najvažnijih razloga zašto arapske zemlje sada nastoje obnoviti svoje diplomatske, političke i gospodarske veze s Damaskom. One, prije svega Saudijska Arabija, UAE i Egipat (kao ključne arapske zemlje) s velikim nezadovoljstvom gledaju na sve intenzivnije turske napore za jačanjem svog utjecaja na arapskim sunitskim prostorima – od Libije i Sirije do Katara, i dalje u islamski prostor saharske i subsaharske Afrike. U tom kontekstu treba promatrati i danas prispjelu vijest, kako je je direktor egipatske obavještajne službe Abbas Kamel stigao u Damask gdje će se razgovarati sa svojim sirijskim kolegom Alijem Mamlukom i drugim visokim sirijskim državnim službenicima (info: agencija Al-Masdar News). Službeni cilj tog posjeta je jačanje koordinacije između Egipta i Sirije u borbi protiv terorizma i jačanje bilaterlanih veza između dviju država. Pritom je suvišno i govoriti kako se Kairo snažno protivi turskoj vojnoj intervenciji protiv sirijske vojske, kao što se isto tako protivi i već započetom aktivnom turskom vojnom miješanju u Libiji na strani snaga vlade Fareza Sarraya u Tripoliju, koje su pod opsadom Haftarove LNA. Upravo su Egipat i UAE (uz Francusku), najveći politički ali i vojni sponzori Haftarove vojske i libijske vlade s istoka zemlje, stacionirane u Bengaziju.
 
Sirija nije jedina zemlja koju posjećuje prvi egipatski obavještajac: on je, prije nje, počevši od 2. ožujka, posjetio niz arapskih zemalja (Alžir, Maroko, Sudan), a njihov glavni smisao bio je upoznati arapske zemlje s egipatskom inicijativom „suprotstavljanja rastućem utjecaju turskog predsjednika Reçepa Tayyipa Erdoğana“ u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku (kako su to obrazložili egipatski mediji). Jer sadašnji, najgori egipatsko-turski politički i diplomatski odnosi u povijesti (ako ti odnosi uopće više i postoje) neposredna su posljedica velikog osobnog animoziteta između egipatskog predjsednika Al-Sisija i turskog čelnika Erdoğana. Ovaj potonji podupire panislamsku organizaciju „Muslimanska braća“ (koja je, osim u Turskoj i Kataru izgubila ključna politička uporišta u gotovo svim arapskim zemljama), a upravo je Al Sissi vojnim putom svrgnuo na izborima u Egiptu legalno izabranog (sada već umrlog) Muhammeda Mursija, čelnika (sada već zabranjenog) egipatskog ogranka „Muslimanske braće“ i osobnog Erdoğanovog prijatelja.
 
Što s Tunisom?
 
Cilj posjeta šefa egipatske obavještajne službe je i Tunis, gdje se, donedavno, sve više primjećivao utjecaj Turske, kako politički tako i vojno-sigurnosni. Iako je novoizabrani predsjednik Tunisa Kais Said vrlo brzo odbacio sve Erdoğanove prijedloge uopućene bivšem predsjedniku te zemlje (tijekom Erdoğanovog posjeta Tunisu u prosincu prošle godine) oko uspostave nekog tursko-alžirsko-tuniškog savezništva po pitanju Libije i korištenju teritorija Tunisa kao svojevrsne logističke baze za potporu vladi u Tripoliju, sam Said ne može tako naglo prekinuti veze s Turskom. Jer u Tunisu je i dalje snažna oporbena stranka „Al-Nahda“ – bliska upravo „Muslimanskoj braći“, a njezin vođa Rashid Gannushi je i predsjednik tuniškog parlamenta. Prošle godine ta je stranka inkorporirala veliki broj svojih suradnika u državnu službu, kako u tijela sudbene vlasti tako i u državnu Službu sigurnosti.
 
Ono što će, ako izuzmemo smanjenje mogućnosti političkog utjecaja na Tunis nakon izbora novoga predsjednika, po Erdogana ipak biti važno, jest činjenica o daljnjem nastavku vojno-industrijske suradnje između dviju zemlja. O tome svjedoči i u srijedu, 4. ožujka otvorena Prva tuniška izložba zrakoplovne i vojne industrije, na kojoj sudjeluje oko 250 inozemnih tvrtki iz 80 zemalja, između ostalih i SAD-a, Njemačke, Rusije, Kanade, kao i Turske. Javnosti će se demonstrirati sposobnosti oko stotinu letjelica. Za ovu analizu bitan je onaj segment koji govori kako su se na tom airshowu, na kojem se očekuje oko 40 tisuća posjetitelja i 100-injak službenih delegacija, Tunis i Turska dogovorili o kupnji turskih bespilotnih letjelica (dronova) i to upravo onih koji su proteklih tjedana javno demonstrirali svoju moć na bojišnicama u Idlibu protiv sirijske vojske. Radi se o dronovima „Anka“ turskog državnog proizvođača TAI, koje će uskoro početi koristiti tuniška vojska. TAI je već krajem siječnja Tunisu isporučio prvi količine spomenutih dronova. A to znači kako se turska vojna industrija sve više učvršćuje u toj sjeverno-afričkoj državi. Upravo je turski TAI nakon više mjeseci pregovora bio odabran za isporuke triju sustava Anka, svaki od kojih uključuje 2 drona srednje visine „long endurance“ i zemaljsku postaju, koji mogu biti naoružani raketama MAM-L. Iako je sirijska vojska, nakon početnog šoka poslije aktivnog početka turske uporabe tih dronova u Idlibu i velikih gubitaka koje je pritom pretrpjela, naoružavši se dodatnim sustavima PZO uspjela u dva dana oboriti čak 4 od ukupno 10 korištenih turskih dronova, činjenica je kako se tu ipak radi o ubojitom oružju, koje se uz bolju primjenu dodatnih zaštitnih sredstava može uspješno koristiti na bojišnicama i za neprijatelja predstavljati ozbiljan problem.
 
A sama činjenica kako novoizabrani predsjednik Tunisa nije želio prekidati prethodno sklopljene vojne sporazume između njegove zemlje i Turske, jasno govori koliko on mora biti oprezan pri povlačenju protuturskih (protu-Erdoğanovih) poteza s obzirom na još uvijek respektabilan utjecaj „Muslimanske braće“ u tuniškom društvu.
 
Međutim, spomenuta egipatska protu-Erdoğanova inicijativa u arapskim prostorima sigurno nije samo „hir“ Kaira, već iza nje stoje i ostale moćne arapske zemlje, koje se (to se ne smije zanemariti, upravo suprotno) sve više povezuju i s Rusijom u izgradnji međusobnih svestranih odnosa, uključno i onih u sferi obrane – naravno, ne na protuturskoj platformi (ali zakonitosti geopolitike i s njima povezanih interesa pritom su itekako vidljivi). Zbog toga će biti zanimljivo pratiti na koji će se način dalje odvijati turska nastojanja za širenje  svog utjecaja u sjevero-afričkom i jugozapadnim azijskim prostorima u kojima se oni neposredno sudaraju s onim arapskim. Jednako kao što se u smjeru Istoka tj. srednjoazijskih prostora (kavkaške i kaspijske regije i dalje prema Afganistanu) turski interesi neposredno sudaraju s ruskim (i kineskim).
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-sef-egipatskih-obavjestajaca-stigao-u-damask-cilj-jasan-regionalno-suprostavljanje-turskoj/

Anketa

Za koga ćete glasovati na izborima 5. srpnja 2020.?

Nedjelja, 05/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1327 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević