Get Adobe Flash player
Gafovima do pobjede za predsjednika

Gafovima do pobjede za predsjednika

Milanovićevu marketinškom vraču Borisu Maleševiću...

Glas za Plenkovića - glas za Istanbulsku konvenciju

Glas za Plenkovića - glas za Istanbulsku konvenciju

Birači HDZ-a nisu birali koaliciju sa SDSS-om i...

Plenković: ITAS ne smije opstati!

Plenković: ITAS ne smije opstati!

Nakon što je eutanazirao članstvo HDZ-a, provodi diktaturu sličnu...

Plenković mora otići...

Plenković mora otići...

Plenković je katastrofa za Hrvatsku kao predsjednik Vlade i predsjednik...

Mrziteljima smeta i istarska himna

Mrziteljima smeta i istarska himna

Pa zar im i smeta i Krasna zemljo Istro...

  • Gafovima do pobjede za predsjednika

    Gafovima do pobjede za predsjednika

    četvrtak, 13. veljače 2020. 09:07
  • Glas za Plenkovića - glas za Istanbulsku konvenciju

    Glas za Plenkovića - glas za Istanbulsku konvenciju

    četvrtak, 13. veljače 2020. 09:02
  • Plenković: ITAS ne smije opstati!

    Plenković: ITAS ne smije opstati!

    četvrtak, 13. veljače 2020. 08:52
  • Plenković mora otići...

    Plenković mora otići...

    četvrtak, 13. veljače 2020. 08:42
  • Mrziteljima smeta i istarska himna

    Mrziteljima smeta i istarska himna

    četvrtak, 13. veljače 2020. 08:33

Ludilo američkog Kongresa od svijeta stvara tamu nad bezdanom

 
 
Jer, primjerice, nitko razuman ne može reći kako je američki nacionalni interes protjerivanje Turske iz NATO-a, ili, još više, rat SAD-a s Rusijom i(li) Kinom. Isto vrijedi i za EU. Međutim, razuma je preostalo malo, a ludilo koje je zahvatilo liberalni svijet, očito, nema granice. A kada je to tako, i Rusija i Kina su na odluke Kongresa primorane djelovati na razini strateškog planiranja, a ne političkog reagiranja na idiotske izjave i istu takvu retoriku, jer bi na njih ipak trebali reagirati psihijatri. A vanjska se politika takvom dijagnostikom ne bavi. S tim u svezi upozoravam kako Rusija upravo nešto slično i priprema: u ožujku iduće godine ona bi trebala usvojiti novu nacionalnu obrambenu strategiju u kojoj će biti puno iznenađenja. Ali otom-potom. Zato bi Europa u svemu ovome ludilu trebala biti puno pametnija jer će se ono ponajprije njoj (tj. svima nama) i „obiti o glavu“.  
https://cdn.vox-cdn.com/thumbor/JzqzOR59g2nEpoLVhY9W54xXRXs=/0x0:4000x2757/1200x800/filters:focal(1674x368:2314x1008)/cdn.vox-cdn.com/uploads/chorus_image/image/65932749/AP_19352561492607.0.jpg
Nancy Pelosi (u sredini) - žena koja uništava Sjedinjene Države
 
Nastavlja se američki „cirkus“ s opozivom (impeachment) predsjednika Donalda Trumpa. Odbor za pravosuđe Zastupničkog doma Kongresa odobrio je optužbe protiv Trumpa i sada ih taj dom još samo mora potvrditi većinom glasova (u što nema sumnje jer demokrati u njemu imaju većinu), kako bi se čitav proces opoziva uputio na konačan sud gornjem domu parlamenta – Senatu. U njemu, međutim, većinu imaju republikanci, pa bi, a da bi se postigla potrebna dvotrećinska većina za predsjednikov opoziv, bilo potrebno pravo čudo. Čuda se, naravno, događaju, ali u ovom slučaju vrlo teško. Republikanska stranka si to neće dozvoliti u vrijeme kada se i formalno ulazi u izbornu godinu i kada demokrati u svojim redovima nikako ne uspijevaju pronaći dostojnog protukandidata Donaldu Trumpu. A zašto im, onda, suicidalno u tome pomagati njegovim rušenjem?
 
Ovaj kratki uvod i podsjetnik na aktualna američka previranja nužan je za jednu, posve drugu temu – puno važniju od svih „krikova“ i galame unutar Kongresa, koji ionako ne određuju realnu politiku. Međutim, destruktivno djelovanje kongresnika utječe na rapidnu degradaciju znanja i intelekta, ne samo u zakonodavnom tijelu SAD-a. Njime se iz temelja potresa i sam američki demokratski ustroj, prije svega ravnoteža vlasti! Ona se sada „miješa“ i prelazi „iz ruke u ruku“, ovisno o procjeni političkih snaga po određenim konkretnim pitanjima, na koja svatko gleda iz svoga kuta interesa. U SAD-u je na djelu stvarna sistemska kriza – ili kriza vlasti! Drugim riječima, izvršne vlasti gotovo da i nema. Nju paraliziraju i Zastupnički dom i Senat, koji, suprotno ustavu, predsjedniku države ne omogućuju pravo vođenja američke vanjske politike na način na koji on i njegov tim smatraju ispravnim i za što su dobili mandat.
 
Zapravo, sada Kongres svojim odlukama rukovodi vanjskom politikom u puno većoj mjeri nago sam predsjednik čija je to ustavna uloga, pričemu se u dobroj mjeri vodi patološkom mržnjom prema samom Trumpu i a priori omalovažava većinu njegovih poteza, a što je vrlo opasno. Odluke, koje donosi ovaj saziv Kongresa, nerjetko se, bez problema mogu svrstati u iracionalne, pa čak i protivne nacionalnim interesima samih Sjedinjenih Država. Primjera je za to puno: SAD, danas, djeluju prema EU-u, Rusiji, Kini, Turskoj, Bliskom istoku na način koji izaziva njihov gnjev i otpor, a da o imidžu SAD-a unutar njihovih javnosti i ne govorimo. Razarajuća vanjska politika, temeljena na pritiscima i ucjenama ne samo prema potencijalnim suparnicima, već i prema saveznicima i partnerima, kratkoročno, možda, i donosi određene, prije svega gospodarske plodove, ali dugoročno je neodrživa i potencijalno razarajuća upravo po američke interese. Suparništvo i pritisci prema konkurentima, uključivo i primjene carina pa i sankcija (što je i Trumpova politika prema Kini, EU i Rusiji), mogu biti razumljivi a i posve su legitimni kao sredstva za pokušaj postizanja svojih ciljeva  (možda po SAD donesu željene rezultate, a možda i ne) ali to sada nije važno. Važno je nešto drugo: Kongres na tome ne staje! On, naprosto, gura i Trumpa i Sjedinjene Države u sukob i s Rusijom i s američkim saveznicima. Dovoljno je navesti nekoliko primjera iako ih je puno više:
 
Kongres uveo sankcije protiv plinovoda „Sjeverni tok 2“ i „Turski tok“
 
Ako su se liberalni Nijemci do sada i uzdali u političku potporu američkih demokrata (a kako je to bilo i u vrijeme administracije Baracka Obame), i mislili kako je Trump „trenutačni hir“, „neugodna, prolazna epizoda“ – sada su končano spoznali kako niti sa strane demokrata oni na drugoj strani Atlantika nemaju pravoga prijatelja. U Zastupničkom domu Kongresa većinu imaju demokrati, a upravo su oni prošloga tjedna izglasali zakon o vojnom proračunu SAD-a za 2020.g., u kojemu su, kao nikada ranije, ugrađene i odredbe o uvođenju sankcija protiv ruskih plinovoda „Turski tok“ i „Sjeverni tok 2“, od kojih je ovaj drugi ključan po njemačke energetske i gospodarske interese. Radi se o zakonu o nacionalnoj obrani za 2020. financijsku godinu – National Defense Authorization Act (NDAA FY20), koji, da bi i službeno stupio na snagu, još mora potvrditi Senat i potpisati ga predsjednik SAD-a, u što nema sumnje. U njemu je, između ostaloga, navedeno i sljedeće: „Radi osiguranja energetske sigurnosti Europe proračun pretpostavlja uvođenje sankcija protiv (tvrtki, op. a.) povezanih s ruskim plinovodima „Sjeverni tok 2“ i „Turski tok“.“ „Strategija nacionalne obrane (NDS) priznaje kako se mi nalazimo u razdoblju velike i snažne konkurencije s Rusijom i Kinom. Računajući kako naši suparnici teže uništiti međunarodni poredak i polučiti utjecaj, NDAA FY20 uključuje mjere, usmjerene na potporu konkurentnoj vojnoj prednosti SAD-a i potporu našim saveznicima i partnerima. NDS je fokusirana na zajedničke koncepcije za sprječavanje i pobjedu nad strateškim suparnicima.“
 
Te sankcije, zbog ne postojanja kompromisa, Kongres nije uspio izglasati kao samostalan zakon pa ih je temeljem inicijative dvojice kongresmena „progurao“ u sklopu vojnog proračuna (kakve veze ima Pentagon s plinovodima?). One će, zato, i po Trumpa postati obvezujuće tj. on će ih morati primijeniti kada potpiše zakon i kada prođu potrebne procedure (zakon još mora odobriti Senat, nakon čega ga potpisuje Trump. Poslije toga se u roku od 30 dana mora  napraviti spisak pravnih i(li) fizičkih osoba koje će se naći pod udarom sankcija, što opet mora potpisti predsjednik i nakon čega one i formalno postaju važeće). Ali nije bit u tomu, već u činjenici da je ta odluka Kongresa izazvala burne reakcije s druge strane Atlantika, u strukturama EU, mnogim zemljama, uključivo i Francusku i Njemačku. Kritike prema SAD-u ovih su dana više manje jedinstvene i vrlo oštre, a njemačku političku scenu ova američka odluka ujedinila je više nego ikada. Osim same kancelarke Merkel i vladajuće koalicije CDU/SPD, svoje snažno protivljenje sankcijama plinovodu „Sjeverni tok 2“ izrazili su i tradicionalni neprijatelji takve vrste energije – njemačka stranka „Zelenih“ ali i radikalna desna stranka „Alternativa za Njemačku“ (AfD). Berlin poručuje kako će, u slučaju primjene američkih sankcija biti primoran poduzeti oštre mjere. Na sličnom je tragu i Bruxelles, a jedna od mjera je i moguće zaustavljanje svih američkih LNG projekata u Europi. Jer s ciljem smirivanja uzavrelih strasti Njemačka i pojedine druge članice EU-a već su ranije prihvatile izgradnju novih ili korištenje već postojećih LNG terminala s ciljem povećanja uvoza američkoga LNG-a na europsko tržište, iako im to cjenovno ne odgovara s obzirom da je taj plin sada (i uvijek će biti), skuplji od ruskog plina koji stiže plinovodima za 25%-30%. Njemačka je u tu svrhu čak pristala na izgradnju svog novog LNG terminala za američki plin, ali, očito, za kongresmene u Washingtonu to nije bilo dovoljno.
 
Kongresnici, jednostavno, ne žele ili ne mogu uvidjeti interese svojih ključnih saveznika i ustrajavaju isključivo na osiguranju samo onih svojih, a guranje američkog plina u EU u interesu je mnogih od njih. Pritom treba naglasiti kako se ovdje ne radi o nekakvom njemačkom hiru ili „kapricu“: za tu je zemlju ovaj plinovod od ključnog značaja! Njemačka, sa ciljem prelaska na čišće i bezopasne izvore energije, do 2030. godine zatvara sve svoje atomske centrale i odustaje od uporabe ugljena, koji, sada, s udjelom od 40% sudjeluje u ukupnoj energetskoj opskrbi Njemačke. A kada je riječ o potrebama strateškog osiguranja energetske neovisnosti i normalnog funkcioniranja sveukupnog gospodarstva, potpuni prijelaz na tzv. obnovljive ali i skupe – „zelene“ izvore energije, poput vjetra, sunca, biomase i td., nigdje u svijetu nije i nikada neće biti moguć, pa tako niti u Njemačkoj. Zato je jedina alternativa spomenutim „prljavim“ i(li) „opasnim“ energentima bio i ostao prirodni plin – i to nema nikakve veze s ovom ili onom njemačkom politikom, ovim ili onim njemačkim simpatijama prema pojedinim dobavljačima toga energenta i td. Jedini kriterij kojim se ozbiljne države, pa tako i Njemačka, u kreiranju svoje energetske politike vode, jesu: a) sigurna opskrba, i b) povoljne cijene. Trećega nema, ma koliko se geopolitika u strateška energetska promišljanja nastojala uplitati kao dominantan čimbenik. Ona to nikada ne može biti, a može poslužiti jedino kao pomoćno sredstvo za postizanje još povoljnijih ugovornih kondicija po kupca u odnosu na dobavljača. Jer glavni je zadatak osmišljavanja energetske politike svake zemlje očuvanje konkurentne sposobnosti njezinoga gospodarstva, a što je moguće jedino uz jeftinu energiju ili energiju koja nije skuplja u odnosu na onu kojom se služe konkurenti.
 
Slična je stvar i oko plinovoda „Turski tok“ kojim će ruski plin od iduće godine stizati u Tursku, a vjerojatno i na jugoistok Europe i u Srednju Europu. Paradoks spomenutih američkih sankcija je u tome što je taj plinovod već završen, a turski i ruski čelnici Erdoğan i Putin zajednički ga puštaju u pogon već 8. siječnja. Ali u novom zakonu o vojnom proračunu SAD navedeno je i još nešto: „Obnoviti i produžiti dozvolu za financiranje Ukrajine u iznosu od 300 milijuna dolara. Te mjere podrazumijevaju pomoć u sferi sigurnosti, te uključuju i letalno (smrtonosno) oružje i nove sustave krstarećih raketa za obalnu stražu i protubrodske rakete.“ Dakle, još jedna odredba kojoj se Moskva odlučno protivi, konkretno, protivi se američkim isporukama Ukrajini „letalnog“ naoružanja, i koja će Trumpu otežati pokušaj smirivanja strasti i pokretanja normalizacije odnosa s Rusijom. A upravo su Trumpove prošloljetne najave moguće obustave američke vojne pomoći Ukrajini na kraju i postale povod za pokretanje njegovog opoziva u Kongresu. Jer ukoliko SAD Ukrajini, kako je zakonom navedeno, počnu isporučivati svoje krstareće rakete, o nekoj normalizaciji odnosa s Rusijom suvišno je i govoriti. Štoviše, nad njihovim će se horizontom nadviti još samo veća tama.
 
Sljedeći eklatantan primjer destruktivnog i iracionalnog postupanja Kongresa je uvođenje sankcija protiv Turske. Jer kakva god ta zemlja bila, i kakav god neugodan i tvrd sugovornik bio njezin vođa Erdoğan, turska vojska je poslije američke najveća u NATO savezu, a strateška je uloga te zemlje nezamjenjiva. Ako je Kongresu teško shvatiti da i Turska, kao suverena država ima vlastite nacionalne interese ali i svoje brige i probleme vezane s terorizmom, makar oni bili i drugačiji u odnosu na američke poglede na turske južne susjede i tamošnje političke i sigurnosne procese, to je već vrlo ozbiljan problem. A ako Kongres izglasa i druge sankcije protiv Turske, kako je najavio, Ankara je upozorila na  mogućnost protjerivanja američkih vojnika iz svojih dviju vojnih baza na jugu i jugo-istoku zemlje – ključnih za američke operacije na Bliskom istoku. Mevlüt Çavuşoğlu, turski ministar vanjskih poslova, 11. prosinca je s tim u svezi kazao slijedeće: „Članovi američkoga Kongresa moraju shvatiti kako je Ankari nemoguće nametati tuđu volju. Kao protuodgovor Turska može postaviti pitanje zabrane američkim vojnicima korištenja dviju turskih zrakoplovnih baza „Inçirlik“ i „Kürecik“.
 
A ovdje bih, sasvim slobodno, dodao i sljedeće: ako Kongres odluči uvesti i treći paket sankcija protiv Turske ta će zemlja izići i iz NATO-a. Ne treba sumnjati u takav scenarij. Jer za Tursku su brojni zapadni analitičari već godinama govorili kako samo prijeti i da je „tigar od papira“, ali je ispalo posve drugačije: ona svoje najave i upozorenja provodi u djelo! I ne treba sumnjati u njihovu odlučnost za vođenje samostalne vanjske politike, što uključuje želju za ostankom u savezništvu sa Zapadom ali i za razvoj partnerskih odnosa s Istokom tj. Rusijom i Kinom. Ako Kongres to ne prihvati i počne je kažnjavati – Turska će jednostavno otići.
 
„Rusija – država-sponzor međunarodnog terorizma“
 
I, konačno, zadnji primjer iracionalne politike američkih kongresmena, koji nastavljaju „dolijevati ulje na vatru“ američko-ruskih odnosa: kongresni Odbor za međunarodne odnose 12. prosinca je odobrio prijedlog zakona kojim se od američke administracije i Trumpa traži izjašnjavanje, „odgovara li Rusija kriterijima države-sponzora terorizma“? Zakonski prijedlog, pod nazivom „Zakon o zaustavljanju zlonamjernog djelovanja temeljenog na ruskom terorizmu“, podnio je republikanski senator Cory Gardner iz savezne države Colorado. On od State Departmenta traži, da tijekom 90 dana ustanovi i Kongresu dostavi odgovor na spomenuto pitanje. Nakon usvajanja njegovog prijedloga Gardner je kazao kako ruski predsjednik Vladimir Putin „nastavlja s pokušajima nanošenja ozbiljne štete međunarodnom miru i stabilnosti“.
 
Odluku o unošenju na listu država-sponzora terorizma donosi državni tajnik SAD-a temeljem kriterija prema kojima su te države „više puta pružale potporu aktima međunarodnog terorizma“. Na tom se popisu trenutačno nalaze Iran, Sjeverna Koreja, Sirija i Sudan. Takvim zemljama State Department određuje sankcije koje uključuju zabranu američke inozemne pomoći, zabranu izvoza i prodaje vojnih proizvoda, te razne financijske i druge zabrane. Koliko je sve ovo destruktivno svjedoči činjenica da je samo dva dana ranije u Washingtonu boravio ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. On se sastao s Trumpom, a s američkim kolegom Mikeom Pompeom održao je zajedničku konferenciju za novinare. Pa iako se i tom prigodom vidjela sva dubina međusobnih problema i različitih pogleda na brojne svjetske probleme, iz njihovih se riječi nazirala i jasna želja za poboljšanjem odnosa, isticala se potreba daljnjih sastanaka i novog Pompeovog dolaska u Rusiju, naglašavalo se povećanje međusobne  robne razmjene ove godine itd. A ovakvi zakoni, kakvoga je predložio Gardner a usvojio Odbor za međunarodne odnose, ne samo da na to negativno utječu, već su i opasni zbog različitog tumačenja tko je to, zapravo, danas u svijetu terorist? Dovoljno je vidjeti kako se na spomenutom američkom spisku država-sponzora terorizma nalazi i Sirija (dakle, službena vlada u Damasku), koju, opet, Rusija i niz drugih država smatraju borcima protiv islamističkog terorizma. Za Rusiju niti Sjeverna Koreja nije zemlja-sponzor međunarodnog terorizma, ali isto tako niti Iran.
 
Slični štetni procesi događaju se i u EU-u
 
Ali kako se ne bi pomislilo da samo američki Kongres djeluje iracionalno, treba reći kako je destruktivno ponašanje danas prisutno posvuda u svijetu. Ponajprije u Europskoj uniji. Njezin paradoks se ogleda u činjenici kako više manje sve zemlje-članice znaju da su po njihove nacionalne interese štetne američke sankcije protiv Irana, da su po njih još štetnije sankcije EU-a protiv Rusije, „čudna“ imigracijska politika Bruxellesa i izbjegličko pitanje i td. i td. Međutim, pod pritiskom EU parlamenta i drugih institucija države su nemoćne bilo što samostalno poduzimati. Slično je i u raznim međunarodnim institucijama i organizacijama za koje se prečesto pogrešno misli da je u njima još ostalo poneko „zrno razuma“.
A proces, kada je država primorana provoditi politiku protivnu svojim nacionalnim interesima, ne može dugo trajati bez pojave ozbiljnih, negativnih posljedica. One su već i sada vidljive i na europskom i američkom tlu.
 
Jer, primjerice, nitko razuman ne može reći kako je američki nacionalni interes protjerivanje Turske iz NATO-a, ili, još više, rat SAD-a s Rusijom i(li) Kinom. Isto vrijedi i za EU. Međutim, razuma je preostalo malo, a ludilo koje je zahvatilo liberalni svijet, očito, nema granice. A kada je to tako, i Rusija i Kina su na odluke Kongresa primorane djelovati na razini strateškog planiranja, a ne političkog reagiranja na idiotske izjave i istu takvu retoriku, jer bi na njih ipak trebali reagirati psihijatri. A vanjska se politika takvom dijagnostikom ne bavi. S tim u svezi upozoravam kako Rusija upravo nešto slično i priprema: u ožujku iduće godine ona bi trebala usvojiti novu nacionalnu obrambenu strategiju u kojoj će biti puno iznenađenja. Ali o tom-potom. Zato bi Europa u svemu ovome ludilu trebala biti puno pametnija jer će se ono ponajprije njoj (tj. svima nama) i „obiti o glavu“.
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-ludilo-americkog-kongresa-od-svijeta-stvara-tamu-nad-bezdanom/

Anketa

Projekt »Rijeka europska prijestolnica kulture« je:

Utorak, 18/02/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1152 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević