Get Adobe Flash player
Živi zid - sistemska stranka prevaranata

Živi zid - sistemska stranka prevaranata

Vladimira Palfi je za muškarčine živozidaše isto što...

Hrvati su nas dobili sa spuštenim hlačama

Hrvati su nas dobili sa spuštenim hlačama

AFERA PRISLUŠKIVANJA - Poziv iz Ljubljane u Beč išao je...

Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

Istarski Hrvati napisali su proglas o pripojenju Istre matici zemlji...

Pupovac bezočno laže o Oluji

Pupovac bezočno laže o Oluji

JEDNA OD PUPOVČEVIH LAŽI – "U Oluji je spaljeno 30.000...

Nesloga nas gura u ponor

Nesloga nas gura u ponor

Režite jedni na druge poput bijesnih pasa, međusobno se koljete poput...

  • Živi zid - sistemska stranka prevaranata

    Živi zid - sistemska stranka prevaranata

    četvrtak, 13. lipnja 2019. 18:13
  • Hrvati su nas dobili sa spuštenim hlačama

    Hrvati su nas dobili sa spuštenim hlačama

    utorak, 11. lipnja 2019. 16:19
  • Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

    Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

    utorak, 11. lipnja 2019. 16:15
  • Pupovac bezočno laže o Oluji

    Pupovac bezočno laže o Oluji

    četvrtak, 13. lipnja 2019. 09:31
  • Nesloga nas gura u ponor

    Nesloga nas gura u ponor

    četvrtak, 13. lipnja 2019. 09:26

Turska od Hrvatske traži da iz udžbenika izbaci činjenice o turskom genocidu nad Armencima iz 1915. godine

 
 
Svijet je upravo obilježio Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, kao i 70. godišnjicu oslobađanja Auschwitza, najvećeg koncentracijskog logora nacističke Njemačke. Holokaust je zapravo drugo ime za genocid koji je nad Židovima počinio nacistički režim te njihovi sateliti. No prvi takav genocid u povijesti dogodio se nad Armencima, ali se on danas često prešućuje i relativizira.
https://images.theconversation.com/files/78886/original/image-20150422-20771-1vudgw6.jpg?ixlib=rb-1.1.0&q=45&auto=format&w=926&fit=clip
Zašto sve to spominjem sada? Zato jer je početkom prosinca prošle godine turski veleposlanik u Hrvatskoj Ahmet Tuta poslao pismo Vedranu Mornaru (hrvatskom ministru znanosti, obrazovanja i sporta) u kojemu veleposlanik traži da se iz hrvatskih udžbenika izbace nezgodni dijelovi koji govore o turskom genocidu na Armencima tijekom Prvoga svjetskog rata. Dopis objavljujem u cijelosti, pa ga se može pročitati.

Evo ukratko iz Hrvatske enciklopedije o povijesti Armenije: „U XVII. st. bila je podijeljena između Osmanskoga Carstva i Perzije. Armenci su pod osmanskom vlašću bili izvrgnuti progonima i pogromima pa su se selili u trg. gradove Carstva, u Rusiju i zapadnu Europu. Nakon rusko-perzijskog rata 1828. Rusija je prisvojila perzijski dio Armenije (Erevanski i Nahičevanski kanat), a nakon rusko-turskog rata 1877–78. i Berlinskoga kongresa 1878. dobila je Kars, Ardahan i Batum. Carskim ediktom 1863. proglašen je Armenski narodni ustav prema kojem su Armenci u Osmanskom Carstvu dobili samoupravu.

Težnje za državnom samostalnošću Armenaca pod vlašću Porte iskorištavale su velike sile, osobito Velika Britanija i Rusija, radi političkih pritiska na Osmansko Carstvo. Zato je sultan Abdul Hamid II. odlučio riješiti armensko pitanje izvrgnuvši narod postupnom uništenju. Godine 1894. njegova vojska počinje s pokoljem Armenaca u Sasunu, a pogromi se, u cijeloj istočnoj Anadoliji, ponavljaju krajem 1895. i početkom 1896., i u njima je ubijeno oko 150 000 Armenaca. Njihov se položaj jedva nešto popravio tek nakon mladoturske revolucije 1908. I Armenci u Transkavkaziji odupirali su se politici nacionalnog ugnjetavanja, koju je provodio ruski carski režim, pa ruska diplomacija nastoji 1913. postignuti sporazum s armenskim nacionalističkim građanstvom u Osmanskom Carstvu.

Porta početkom 1914. potpisuje sporazum o reformama, koje su Armencima imale osigurati određenu autonomiju pod nadzorom velikih sila, u prvome redu Rusije. No u ratu ponovno započinje genocid nad armenskim narodom pod osmanskom vlašću, koji je u ratu pokazivao simpatije prema Rusiji; između 400 000 i 550 000 ljudi okrutno je ubijeno; jednako toliko poginulo ih je prilikom progona u pustinje Mezopotamije; oko 200 000 uspjelo je pobjeći u Rusiju, a oko 400 000 prešlo je na islam da spase život; na taj je način osmanski dio Armenije ostao zapravo bez Armenaca.“

O turskom genocidu nad Armencima objavljeno je pak mnoštvo literature. Evo što o tome ukratko donosi hrvatska Wikipedia: „Genocid nad Armencima je skupno ime za dva događaja u kojima su Turci na teritoriju Osmanskog carstva pobili i raselili velik broj Armenaca, čime je na tom području nestao zapadni armenski jezik. U isto vrijeme, na istom geografskom području, sa jednakim metodama odvijao se i genocid nad Asircima.

Oba genocida imali su za cilj osiguravanje kompaktnog turskog etničkog područja i sprječavanje da Rusija sa područja 
Kavkaza iziđe na obale Mediterana, preko područja današnje istočne Turske koje su u to doba u velikom dijelu naseljavali kršćanski Armenci i Asirci. Godine 1890.je u Osmanskom Carstvu živjelo 2,5 milijuna Armenaca, od kojih su većina bili vjernici Armenske katoličke Crkve odnosno Armenske apostolske CrkveRusija je Armence podupirala u njihovim zahtjevima za autonomijom jer je željela oslabiti Osmansko Carstvo. Iako je autonomaški pokret brzo rastao, sultan Abdul Hamid II. je odlučio zadržati vlast nad tim područjem.

Otomanska je vlada potakla protuarmenske osjećaje kod 
Kurda, susjeda Armenaca, pa su Armenci zbog toga i zbog povišenja poreza podigli ustanak. Osmanska vojska i kurdske paravojne snage pobile su 1894. na tisuće Armenaca i spalile mnogo sela. Dvije godine kasnije su armenski revolucionari zauzeli Osmansku banku (tur. Osmanlı Bankası, odnosno Bank-ı Osmanî-i Şahane) u Carigradu da bi privukli pažnju međunarodne javnosti. Odredi muslimanskih Turaka zatim su pobili 50.000 Armenaca. Stupanj upletenosti otomanske vlade u te odrede nije dobro poznat i predmet je rasprave.

Rusija i Turska su ušle u I. svjetski rat kao neprijatelji. Turci su Armence smatrali ruskom petom kolonom. U veljači 1915. svih 60.000 mobiliziranih armenskih vojnika zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno. Armence u blizini fronta (slična je sudbina zadesila i ljude daleko od crte bojišnice) potjerali su da pješače prema negostoljubivim pustinjskim krajevima Sirije i Mezopotamije, a 24. travnja su u Istanbulu i drugim velikim turskim gradovima uhićeni i pobijeni armenski intelektualci.

Ukupno je tako izginulo oko milijun i pol ljudi, dok se preživjeli nakon rata nisu mogli vratiti kući, pa su se iselili ruski dio Armenije ili Zapadnu EuropuSjevernu Ameriku i Australiju.

Te rane nisu posve zacijelile i još utječu na odnose između između Armenije i Turske. Armenija tvrdi da su ti događaji bili planirani i da ih se može nazvati samo 
genocidom. Taj je stav 1985. i 1986. zauzeo i UN, a godinu dana kasnije i Europski parlament. S druge strane, Turska i dalje tvrdi da to nije bio genocid i da su samo neki zapovjednici "otišli malo predaleko". Neke su armenske organizacije (npr. ASALA) u drugoj polovici 20. stoljećaterorističkim napadima neuspješno pokušale natjerati Tursku da promijeni stav.

Jasno je da je međunarodna zajednica znala za te događaje, a nije reagirala drukčije (osim 
američkog veleposlanika) nego mlakim protestima veleposlanika.

Genocid nad Armencima je u javnosti malo spominjan, posebice na Zapadu. Njega se tretira kao nejasan događaj koji se dogodio zbog nacionalne i vjerske nesnošljivosti u 
Osmanskom carstvu. To je pomalo naivno, jer se dobro zna da je sve zločine počinila izravno ili neizravno osmanska vojska u kojoj su mahom prevladavali Turci. Turci tvrde da je 1915. izbio građanski rat.

Jedni od rijetkih turskih javnih osoba koje su proučavale genocid nad Armencima su 
Orhan Pamuk i Elif Şafak.
Orhan Pamuk je proučavao genocid nad Armencima, zbog čega se turska vlada uznemirila i dala ga je uhititi. Po tome se najbolje vidi da je Turska još uvijek vojna država s nasilnim vojnim aparatom koji cenzurira sve oblike medija i javnog mišljenja. On je bio sproveden na državni sud, te je bio prislijen reći da se više ne će time baviti. Zagonetno je i to zašto se odmah nakon suđenja, 2007. g. preselio u Pariz.

Elif Şafak je napisala knjigu
„Kopile Istanbula” (2005.), u kojoj je opisala jednu tursku obitelj iz Istanbula i jednu armensku obitelj iz Los Angelesa. U njoj je opisala isprepletenost tih dviju obitelji i ulogu Turaka u genocidu nad Armencima.
Pokušaji nekih zemalja (
Francuska2011.), da kažnjava javno nijekanje genocida nad Armencima završilo je prosvjedovanjem Turaka i paljenjem francuske i armenske zastave.
 Mnogi Turci tvrde da su oni bili žrtve razjarenih Turaka koji su ih htjeli ubiti u vlastitoj državi. U Turskoj se o Genocidu nikada ne govori.“

Što će učiniti Hrvatska? Ministarstvo je, koliko sam doznao, dopis proslijedilo nakladničkim kućama koje su nakladnici udžbenika iz povijesti, ali bez izričitog traženja da se nešto mora promijeniti. Sudeći prema dopisu, Ministarstvo sve prepušta dalje posvjesničarima, kako bi trebalo i biti. Ali Turska i na ovom primjeru dokazuje da je autoritarna država, i kao takva daleko od temeljnih zapadnoeuropskih vrijednosti.
 

Zvonimir Despot, 29. I. 2015., https://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/turska-hrvatskoj-izbacite-iz-udzbenika-turski-genocid-nad-armencima-6237

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Nakon što je T. Ivić 16. VI. 2019. položio vijenac na kojem piše "Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske", svatko tko i dalje u HDZ-u podržava Plenkovića je izdajnik. Slažete li se?

Srijeda, 19/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1108 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević