Get Adobe Flash player
Od friganog gavuna do političko-medijskog slona

Od friganog gavuna do političko-medijskog slona

Pupavac točno odrađuje ono što je odšutio kada je Vučić...

Plenković, Pupovac i tzv. dječji logor

Plenković, Pupovac i tzv. dječji logor

Nijednom riječju nije Pupi spomenuo da su ta djeca bila žrtve međusobnog...

Sluganski mediji, Pupovac i Plenković

Sluganski mediji, Pupovac i Plenković

"Pustimo medije neka rade svoj...

Plenković griješi poput Mačeka

Plenković griješi poput Mačeka

Nikakva Hrvatska, ni srbofilska ni liberalna ni europska ne odgovara...

Nitko nije glasovao za koaliciju HDZ-SDSS-HNS

Nitko nije glasovao za koaliciju HDZ-SDSS-HNS

Demokracija u rukama jednog čovjeka ne može...

  • Od friganog gavuna do političko-medijskog slona

    Od friganog gavuna do političko-medijskog slona

    četvrtak, 11. listopada 2018. 09:05
  • Plenković, Pupovac i tzv. dječji logor

    Plenković, Pupovac i tzv. dječji logor

    četvrtak, 11. listopada 2018. 09:01
  • Sluganski mediji, Pupovac i Plenković

    Sluganski mediji, Pupovac i Plenković

    četvrtak, 11. listopada 2018. 08:56
  • Plenković griješi poput Mačeka

    Plenković griješi poput Mačeka

    četvrtak, 11. listopada 2018. 08:51
  • Nitko nije glasovao za koaliciju HDZ-SDSS-HNS

    Nitko nije glasovao za koaliciju HDZ-SDSS-HNS

    četvrtak, 11. listopada 2018. 08:45

"Nulti broj" Umberta Eca i stogodišnjica kraja Prvog svjetskog rata kao temelj Drugog i budućih

 
 
Rat bi trebao biti pouka neponavljanja, a ne temelj novom ratu. U pokušaju ili nepoznavanju mogućnosti dosezanja „harmonije sfera“ ljudi zaboravljaju da na ovom „globalnom selu“ kojeg zovemo Svijetom svakodnevno umire nemali broj ljudi, te da će i oni koji to (pasivno) promatraju također postati plodno tlo i humus za crviće. Na propast je osuđena ona ljudska populacija koja dopušta obijesnim idiotima protupravno stvaranje financijskih carstava i pohlepu bez granica do one, popularno i lažno znane „održivosti“. Kao glavne pokretače nedavnog rata logično bi „crvene“ zapravo trebalo nazivati „smeđim menadžerima“ jer to je uglavnom boja govana. Baš zamišljam te smeđe vreće kad ih uvale u vječna počivališta gdje im opljačkano neće i ne može trebati, kao ni onim ptičicama što cvrkuću uokolo čempresa. Život bez zamišljanja bio bi pusti san (ovako je barem ispunjen, kao i „tamna tvar“), bez obzira na noćne more društava i država. Tiho mi sanjajte, narodi svijeta, ali pazite da ne probudite autobiografiju, vlasništvo nasljeđa i baštinu poraza za buduća pokoljenja. Poneka(d) su novinska izvješća izrasla u ratne romane za sva vremena, a u svjetskim razmjerima zabilježena je i obilježena stogodišnjica završetka I. svjetskog rata (1918.-2018.), nekako skončanog u razdoblju od 14. rujna do 11. studenog 1918. godine, od poziva na mirovne pregovore svim zaraćenim stranama do zadnjeg potpisanog primirja (i nekog budućeg novog rata).
https://www.cuartopoder.es/wp-content/uploads/2015/04/umberto-eco-n%C3%BAmero-cero1.jpg
Veliki meštar riječi Umberto Eco svojom dovitljivošću obilježio je ovu epohu koju živimo ili proživljavamo, ali njegove riječi nadići će marljivost crvića (pa čak i papirnih!) za dugo i za neka d(r)uga vremena: „Govorit ćemo o onome što bi se moglo dogoditi sutra, kroz analitičke članke, dodatne istrage, neočekivane najave… neki nulti broj može nositi bilo koji datum i može u potpunosti biti primjer kakav bi dnevni list izišao prije nekoliko mjeseci, recimo kad su bacili bombu. U tom slučaju mi već znamo što se dogodilo poslije, ali ćemo objaviti kao da čitatelj to još ne zna. Tako će sve indiskrecije koje objavimo imati aromu dotad nepoznatoga, iznenađujućeg, usudio bih se reći: i proročkoga. To znači da naručitelju moramo reći: evo kako bi izgledao [dnevni list] 'Sutra' da je izišao jučer. […]
 
Izgubio sam svaku izvjesnost, osim sigurnosti da nam je uvijek za leđima netko tko nas vara. […] ne ćeš valjda reći da svi automobilski magazini ovise o tajnim službama demoplutojudeokracije u zasjedi. […] I oni su vezani uz američku krupnu industriju, uz sedam naftnih sestara, onih istih koje su ubile Matteija, što mi može biti ravno do mora, ali to su isti koji su dali strijeljati mog djeda financirajući partizane. […] 'Sutra' će objavljivati mnoga mišljenja, koja će tako biti i označena, ali kako se dokazuje da su u nekom članku samo činjenice? […] Pošto stavite navodnike, ta mišljenja postaju činjenice jer je činjenica da je taj i taj izrazio to mišljenje. […] Dovitljivost traži da se prvo citira neko banalno mišljenje, a onda drugo, razložnije, koje je veoma nalik novinarovu mišljenju. Tako čitatelj ima dojam da je izviješten o dvjema činjenicama, ali je naveden da samo jedno mišljenje prihvati kao uvjerljivije. […]
 
Svijet u početku ne zna koje težnje ima, onda im mi to kažemo i oni shvate da su ih imali. […] U srpnju 1942. godine, kad je [Licio Gelli] bio inspektor Nacionalne fašističke partije, povjeren mu je zadatak da preveze u Italiju blago jugoslavenskog kralja Petra II., 60 tona zlatnih poluga, 2 tone antičkog novca [?], 6 milijuna dolara, 2 milijuna funti sterlinga, koje je zaplijenila Vojna obavještajna služba (SIM). Blago je 1947. napokon vraćeno, ali je na popisu manjkalo 20 tona zlatnih poluga, te se tvrdi da ih je Gelli prebacio u Argentinu. […]
 
Na kraju krajeva, vidjeli smo invazije barbara, pljačku Rima, pokolj u Senigalliji, 600.000 mrtvih u Velikom ratu, pakao u onome drugome, možeš misliti da će se zabrinuti zbog nekoliko stotina osoba za koje je trebalo punih četrdeset da bi ih se sve raznijelo eksplozijama. Devijantne službe? Naprosto smiješne u usporedbi s Borgiama. […] Cijepljeni smo, što god novoga da nam ispričaju, reći ćemo da smo već doživjeli gore, a možda je neka od njih bila i lažna. […] Pošteni će ljudi i dalje glasati za nitkove jer neće vjerovati BBC-ju ili neće vidjeti programe poput ovoga večeras jer će se zalijepiti za nešto što je još više 'trash'.“(Umberto Eco, Nulti broj, Profil, Zagreb, 2015., str. 33., 41., 45., 51.-52., 90.-91-, 159., 194., 197.).
 
Možda ponajbolji romani o I. svjetskom ratu su: „Na Zapadnu ništa novo“ (Erich Maria Remarque), „Zbogom oružje“ (Ernest Hemingway) i „Zbogom svemu tom“ (Robert Graves), pa evo nekih citata iz ovog trećeg: „U nekim fazama rata, prosječni životni vijek nižeg časnika u pješaštvu na Zapadnom frontu procjenjiva(l)o se na oko tri mjeseca; nakon toga preostajalo mu je ili biti ranjen ili poginuti. Statistika je brojila četiri ranjena na svakog poginulog. […] Od Švaba baš i ne možemo očekivati pomoć, ali bi od Francuza ipak mogli nešto očekivati. Oni su prepohlepni da bi nam ustupili svoje izume na korištenje. Što bismo sve dali za njihova padobranska svjetla i zračna torpeda! Ali između dvije vojske uopće ne postoji nikakva veza, osim kad se ide u bitku, a onda u pravilu ostavljamo jedni druge na cjedilu. […] Izvidnica je sa sobom, naravno, nosila i poseban rizik. Ako bi njemačka izvidnica naišla na ranjenog vojnika, najvjerojatnije bi mu prerezala grkljan. Lovački nož bio je omiljeno oružje njemačke izvidnice zbog tihog djelovanja. (Mi smo preferirali palice olovnoga vrha.) Najvrjednija informacija do koje je izvidnica mogla doći bila je koja se pukovnija i zbor trenutno nalaze nama nasuprot. Ako se ranjenog neprijatelja nije moglo prenijeti, a da čovjek ne ugrozi samog sebe, trebalo mu je skinuti oznake čina. Da biste to napravili brzo i tiho, katkad biste mu prvo morali prerezati grkljan ili razbiti glavu. […]
 
Ni u jednom trenutku rata nitko od nas nije vjerovao da bi bez obzira na sve neprijateljstvo moglo trajati dulje od devet mjeseci ili možda godine dana, pa se tako činilo da sav taj oprez ima smisla; čak se nazirala mogućnost da izdržite do kraja bez ijedne jedine ozljede. […] U redovnim okolnostima dopust je časnike zapadao otprilike svakih šest ili osam mjeseci; dok su teški gubici skraćivali taj period, opće ofenzive skraćivale su i sam dopust. […] London se doimao nestvarno. Usprkos velikom broju odora na ulicama, vladale su velika nezainteresiranost i ravnodušnost prema ratu, što me iznenadilo. Stupanje u vojnu službu i dalje je bilo dragovoljno. […] Velik dio strjeljiva koje su koristile naše bitnice dolazio je iz Sjedinjenih Država, a sadržavao je visok postotak neispravnih granata […] To se događalo prije nego što su propisane čelične kacige; s njima ne bismo izgubili ni približno toliko ljudi. […]
 
Rovovi su zaudarali na mješavinu plina, krvi, eksploziva i nužnika. […] Svaki vojnik, svakih deset dana dobije svoju novčanicu od 5 franaka (skoro 4 šilinga), te to odmah potroši na jaja, kavu i pivo u lokalnim 'estaminetsima'; cijene su zapanjujuće, a roba očajna. […] Bogatstva stečena u ratu potvrđena su poslije Versajskog mira, kada su seljaci iz opustošenih predjela ulagali nevjerojatne zahtjeve za odštetom za imovinu koju nikada nisu posjedovali. […]
 
Ako bi se na listu zvjerstava dodalo i namjerno bombardiranje ili mitraljiranje civila iz zraka, onda bi Saveznici dosad već bili izjednačeni u činjenju zvjerstava s Nijemcima. […] Nismo vjerovali u to da silovanja s njemačke strane ima više nego sa savezničke. Uz prehranu samo govedinom iz konzerve, strah od smrti i odsustvo supruga, u okupiranim područjima je bilo nužno osigurati obilnu zalihu žena, a nema sumnje da je njemačka uprava omogućila bordele u većim francuskim gradovima iza njihove linije, kao što su to Francuzi učinili sa savezničke strane. […] Što se zvjerstava prema vojnicima tiče – gdje bi trebalo povući granicu? Britanski je vojnik, kao prvo, smatrao zvjerskim njemačko korištene lovačkog noža u izvidnicama. Nakon nekog vremena on se naučio i sam njime koristiti; bilo je to jednostavno čišće oružje od bombe ili revolvera. Nijemci su jednako zvjerskim smatrali upotrebu britanskog puščanog metka mark VII, koji je imao puno veću sposobnost odbijanja, nakon što bi udario u prvi cilj, od njemačkog metka. […]
 
Gotovo svaki instruktor u blagovaonici mogao je navesti primjer pogubljenja zarobljenika dok su odvođeni s mjesta zarobljavanja. Najčešći motivi za to bili su, čini se, osveta za smrt prijatelja ili rodbine, ljubomora zbog činjenice da će zarobljenik otputovati u udoban zarobljenički logor u Engleskoj, vojnički entuzijazam, strah od nagle pobune zarobljenika ili, nešto mnogo jednostavnije, nestrpljivost na zadatku provođenja. U svakom od ovih slučajeva provoditelji bi po dolasku u stožer izvijestili kako je njemačka granata usmrtila zarobljenike; u vezi toga nisu im postavljana nikakva pitanja. Opravdano smo pretpostavljali da se iste stvari događaju i s njemačke strane, gdje su zarobljenici – ta gladna usta u zemlji kojoj je već ionako nedostajalo hrane – još manje dobrodošli. […]
 
Ono čime se hvasta svaka dobra bojna jest da nikada nije izgubila rov; obje naše redovne bojne mogle su to isticati […] A, prema kraju rata, rovovi su mogli biti časno napušteni jer bi bili potpuno uništeni bombardiranjem, ili zato što to više uopće nisu bili rovovi već obični niz kratera od granata. […] Patriotizam se u rovu pretvara u vrlo dalek osjećaj i odmah biva odbačen kao nešto što je primjerenije civilima ili pak zatvorenicima. […] Vojnik u rovu sa svojim pažljivo izgrađenim, kastinskim sustavom časti, nikada nije ni pomislio da su Nijemci sa suprotne strane možda izgradili identičan sustav. […] Teško da je i jedan od stotinu vojnika bio motiviran bilo ikakvim religijskim osjećajem, pa čak i oni najopćenitijim. Teško bi u rovovima bilo ostati religiozan, čak ako bi netko i uspio preživjeti odsustvo religije u bojni u kojoj se obučavao u Britaniji. […] Naša najveća strepnja bio je njemački kanistar – mijeh od 7 litara s cilindrom u kojem se nalazilo oko 100 kilograma eksploziva zvanog amonal i izgledao je kao pašteta od lososa, mirisao kao marcipan a, kada bi eksplodirao, zvučao kao Sudnji dan. Šupljina oko cilindra sadržavala je staro željezo, koje su navodno skupljali francuski seljaci iza njemačkih linija […] Rastavili smo jedan neeksplodirani kanistar i unutra pronašli, pored drugih stvari, zupčanike zidnog sata i pola jednog zubala. […]
 
Bilo je to vrijeme velikih nestašica hrane; njemačke podmornice potapale su skoro svaki četvrti brod koji bi prevozio hranu, pa su bile uvedene stroge mjere štednje za meso, maslac i šećer. Ali rat nije dopro do golfskih igrališta. Članovi kluba bili su vodeći liverpulski poslovni ljudi, koji se nisu namjeravali podvrgnuti racionalizaciji sve dok je ijedan paket hrane stizao u luku. […] Bolnice za venerične bolesti u bazama uvijek su bile prepune. Vojska se uvijek razvratnički oduševljavala prenapuhujući omjer vojnih kapelana u odnosu na časnike koji su sudjelovali u oružanim akcijama, a koji su se tamo liječili. […] Prokleti političari i isti takvi generali sa svojim nesnosnim i nekompetentnim srljanjem i bešćutnim zamislima ići će dalje sve dok se ne umore ili ne pokupe sve zasluge kojima su se nadali. […] Rat će trajati sve dok jedna strana ne popuca po šavovima. […]
 
Sutradan je jedan stariji poručnik satnije koju sam trebao preuzeti pobjegao s blagajnom. Prije rata on je na doku Blackpool izvodio hudinijevske trikove. Bez problema se domogao Sjedinjenih Država. […] Versajski ugovor me šokirao; činilo se da je izbijanje novog rata negdje u budućnosti nužno, pa ipak se na to nitko nije obazirao. […] Kako se rat završio, a njemačke trup doživjele poraz, mogli smo njemačkome vojniku priznati da je najbolji borac u Europi. Dosta sam puta čuo kako se govori da je tek blokada dotukla Švabe […] Neki dodiplomci tvrdili su da smo se borili na krivoj strani: naši prirodni neprijatelji bili su Francuzi.“ (Robert Graves, Zbogom svemu tom, Sandorf, Zagreb, 2010., str. 67., 108., 142., 144., 153.-154., 156., 172., 180., 198.-199., 209., 211.-212., 217., 259., 263., 284., 288., 311., 318., 323.).
 

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Utorak, 16/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 988 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević