Get Adobe Flash player
POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

Riječ "samodopisivanje" sama po sebi najbolje govori kakvo nas...

Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

Sjetite se svih putovanja bivših predsjednika. Osim toga, tko...

Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

Kardinal Stepinac i tadašnja hrvatska država organizirali su...

Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

Oni koji blokiraju proglašenje svetim bl. Stepinca blokiraju i...

Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

Komunistička Partija Jugoslavije donosila je odluke suprotne postojanju i...

  • POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

    POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

    srijeda, 16. rujna 2020. 17:30
  • Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

    Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

    ponedjeljak, 14. rujna 2020. 15:00
  • Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

    Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

    četvrtak, 17. rujna 2020. 18:43
  • Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

    Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

    četvrtak, 17. rujna 2020. 09:45
  • Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

    Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

    četvrtak, 17. rujna 2020. 09:55

Moskva namjerava formalno nastaviti ostvarivati svoje ciljeve

 
 
Uspješna diplomatska aktivnost Moskve oko Gorskog Karabaha razotkrila je slabosti drugih posrednika. Sukobi između Azerbajdžana i Armenije od 2. do 5. travnja bili su popraćeni neviđenom aktivnošću  Moskve, što joj je omogućilo da u toj fazi dominira karabaškim mirovnim procesom. Rusija je postigla prekid vatre u Gorskom Karabahu 5. travnja, te nakon toga  razvila diplomatsku kampanju koja je, kako njezini predstavnici navode, bila  usmjerena na dugoročno rješavanje sukoba.
Izgleda da će Rusija u skoroj budućnosti predstaviti mirovni plan, koji bi mogao uključivati ​​sljedeće elemente: ponovno uspostavljanje kontrole Bakua nad nekim od takozvanih „okupiranih teritorija“ (izvan Karabaha) koje su  zauzeli Armenci kao i sigurnosna jamstva za nepriznatu Republiku  Gornji Karabah. Plan će najvjerojatnije uključivati ​​uvođenje ruskih mirovnih snaga u zonu sukoba. Sve ukazuje na to da Moskva namjerava formalno nastaviti ostvarivati svoje ciljeve u okviru postojećih međunarodnih formata, a posebice OESS-sove skupine iz Minska, kojom supredsjedaju  Francuska i Sjedinjene Američke Države. To bi joj omogućilo da  obnovi svoj imidž  regionalne sile koja je preuzela odgovornost za svoje susjedstvo te da dobije priznanje za svoje učinkovito posredovanje.
Učinkovita provedba tog hipotetskog scenarija značila bi porast ruskog utjecaja na cijelom južnom Kavkazu, na uštrb drugih igrača, posebno Turske i Zapada. Takav utjecaj omogućio bi Moskvi - po prvi put nakon pada Sovjetskog Saveza - da stekne kontrolu nad glavnim regionalnim prometnicama u oba pravca: sjever/jug i istok/ zapad.
 
Medvjedjevljeva leteća diplomacija
 
Rusija je prva reagirala na nastavak sukoba u Gornjem Karbahu. Druge države i međunarodne organizacije učinile su to tek kasnije, a njihove reakcije bile su ograničene na pozive za zaustavljanje sukoba. Predsjednik Vladimir Putin je 2. travnja dao izjavu o karabaškoj krizi, a  ruski ministri vanjske politike i obrane, Sergej Lavrov i Sergej Šoigu  telefonski su razgovarali sa svojim kolegama u Armeniji i Azerbajdžanu. Tijekom sljedeća tri dana vođeno je niz telefonskih razgovora između Vladimira Putina i predsjednika Armenije, Serža Sargsiana i Azerbajdžana, Ilhama Alijeva. Osim toga, načelnici Glavnih stožera oružanih snaga Armenije i Azerbajdžana posjetili su Moskvu, gdje se pregovaralo o prekidu vatre.
 
Izgleda da su  ključni sastanci održani nakon primirja. Lavrov je 6. travnja posjetio Baku, a  7. i .8. travnja  premijer Dmitrij Medvjedjev posjetio je prvo Erevan, a zatim Baku (također 8. travnja, Lavrov se sastao s armenskim šefom diplomacije u Moskvi, tijekom prethodno zakazanog sastanka Vijeća ministara vanjskih poslova zemalja ZND-a.) Ti su razgovori  bili usredotočeni na ruski mirovni plan za Karabah. Nakon tih posjeta, Dmitrij Medvjedjev je rekao da je cilj Moskve pronaći konačno rješenje sukoba,  te da je obzirom na bliskost i strateške odnose koji ju povezuju s obje zemlje Rusija „prirodni“ posrednik. I Dmitrij Medvjedjev i zamjenik premijera Dmitrij Rogozin, koji je zadužen za vojno-industrijski kompleks, potvrdili su da će Rusija nastaviti prodavati oružje objema zemljama, kako bi se osigurala ravnoteža snaga između sukobljenih strana.

 

Ruska diplomatska ofenziva pokazala je da Rusija ima i političku volju i instrumente da zaustavi rat i nametne svoje posredovanje stranama u karabaškom sukobu. Istovremeno, uspješna intervencija Moskve razotkrila je slabosti drugih posrednika (uključujući i ostale supredsjedatelje  OESS-ove skupine iz Minska), koji nisu bili sposobni spriječiti izbijanje sukoba, dovesti do njegova prekida ili nametnuti svoj program mirovnog procesa.
 
Ruski mirovni plan mogao bi sadržavati elemente koje je tijekom prethodnih godina predložila OESS-ova skupina iz  Minska: povratak pod kontrolu Bakua „okupiranih teritorija“ koji graniče s Karabahom, koje su zauzele armenske snage, kao i sam Gorski Karabah, za vrijeme rata od 1992.-4. (s izuzetkom takozvanog Lachin koridora i područja Kelbajar, koji povezuju teritorij između Karabaha i Armenije); sigurnosna jamstva za Karabah tako da mu se dodijeli privremeni status (na primjer, kao punopravnog sudionika u mirovnim pregovorima) i deblokadu  komunikacijskih linija, te ponovo uspostavljanje željezničkih veza između Azerbajdžana i autonomne Republike Nakičevana (preko Armenije), te između Erevana i armenskog gradu Megri (preko Nakičevana), koje se ne koriste  od početka 1990-ih.
 
Plan Moskve  je da  primirje nadziru strane mirovne snage raspoređene između položaja armenske i azerbajdžanske vojske, koje su  trenutno izravno postavljene jedna prema drugoj, što je pogodno za razne vrste provokacija. Te snage formalno bi mogao nominirati ZND, kao što je to bilo u slučaju snaga stacioniranih u Abhaziji u razdoblju između 1994. i 2008. godine. U praksi, međutim, vrlo vjerojatno će se sastojati samo od ruskih mirovnih snaga, možda uz simbolično sudjelovanje kontingenata iz drugih zemalja. Armenski  predsjednik je već objavio svoj pristanak za nazočnost mirovnih snaga. Ako se ovaj scenarij  ostvari, Azerbajdžan će povratiti dio svog izgubljenog teritorija, a Armenija će dobiti sigurnosna jamstva za međunarodno nepriznatu Republiku Gorski Karabah (to bi značilo da će konačni status Gorskog Karabaha vjerojatno  ostati otvoreno pitanje te da će konačna rezolucija o tom pitanju do daljnjeg biti odgođena). U tome će Rusija, međutim, najviše dobiti. Zahvaljujući svojim mirovnim snagama ona će imati izravan utjecaj na situaciju u zoni sukoba. To će biti dodatni, važan instrument za vršenje pritiska na obje zemlje.
Mnogo je naznaka da je minimalni uvjet Moskve u ovoj fazi plana  uvođenje mirovnih snaga na područje sukoba, što  Rusija zahtijeva još od 1990-ih. Maksimum će biti uvući Azerbajdžan (i na kraju cijeli južni Kavkaz) u ruske integracijske inicijative te ga posebno uvjeriti da se pridruži Euroazijskoj ekonomskoj uniji, a možda i  Organizaciji sporazuma o zajedničkoj sigurnosti (Armenija već sudjeluje u objema navedenim organizacijama kojima dominira Moskva). To bi Rusiji omogućilo - bez obzira na to koji stav zauzme  Gruzija – dominaciju nad južnim Kavkazom, kao i učinkovitu kontrolu nad oba prometna pravca  sjever/jug, a posebno istok/zapad (naftovoda i plinovoda, električnih vodova, željeznica, cesta). Takav scenarij označio bi neuspjeh četvrt stoljeća napora za izgradnju tranzitnog koridora neovisnog o Rusiji  koji bi  povezivao ​središnju Aziju i južni Kavkaz s Europom. Uloga drugih igrača u regiji (Zapada, Turske, Irana) dodatno će se smanjiti, a manevarski prostor kavkaskih zemalja bit će ograničen, osobito u slučaju Armenije, jer bi njene šanse za normalizaciju odnosa s Turskom pale gotovo na nulu.
http://cdn.static-economist.com/sites/default/files/imagecache/original-size/images/print-edition/20140906_EUM996.png
Kako bi međunarodna zajednica, posebno drugi igrači u regiji, prihvatili dominantnu ulogu Rusije u mirovnom procesu, Moskva će najvjerojatnije koristiti postojeće formate, posebno skupinu iz Minska, za rješavanje sukoba. Te će formate Moskva, međutim,  praktično koristiti kao „oglasne ploče“ za svoje vlastite prijedloge. Izvanredni sastanak skupine iz Minska održan je 9. travnja u Erevanu, tijekom kojeg su supredsjedatelji podsjetili da skupina djeluje na temelju tri principa: teritorijalnog integriteta država, prava naroda na samoopredjeljenje, i zabrane uporabe sile ili prijetnje da će biti  uporabljena. Kako se čini, EU i SAD su spremni prihvatiti rješenje koje je Moskva osmislila, premda to znači daljnje smanjenje njihova utjecaja u regiji.  Regionalni suparnik Rusije – Turska, koja je za vrijeme nedavne krize objavila da se snažnije stavlja na azerbajdžansku stranu, dok je istodobno  okrivila Kremlj zbog njegove uloge u zaoštravanja sukoba - neće biti sposobna  suprotstaviti se.
 
Moskva po drugi put pokušava riješiti karabaški sukob pod vlastitim uvjetima. Prethodni sukob, koji se dogodio u jesen 2008. godine, nakon rusko-gruzijskog rata,  pokazao je da je Rusija spremna na oružane intervencije u inozemstvu kako bi obranila svoje interese. Dana 2. studenog te godine, tadašnji predsjednik Rusije Dmitrij Medvjedjev uspio je uvjeriti predsjednike Sargsiana i Alijeva da potpišu zajedničku izjavu u dvorcu Meyendorff  u blizini Moskve. U izjavi su izrazili spremnost da surađuju na mirnom rješavanju sukoba te je naglašena važnost  OESS-ove skupine iz Minska (koja je, sa svoje strane, dokument ocijenila vrlo pozitivno). Susreti između tri predsjednika su se nakon toga nastavili (Medvjedjev, a onda Putin su se sastali s Alijevim i Sargsianom u novom formatu nekoliko puta), ali to nije dovelo do pomaka jer  Erevana i Baku nisu bili voljni pristati na ustupke, a Moskva nije bila sposobna nametnuti im svoju volju.
 
Za razliku od prethodnih pokušaja, izgleda da ovaj napor  ima šanse za uspjeh, jer se promijenila i unutarnja situacija u Azerbajdžanu i Armeniji, kao i regionalni kontekst. Obje zemlje su prošle kroz teške ekonomske i socijalne krize (kriza se snažno pogoršala  u slučaju Azerbajdžana, zbog niskih cijena sirove nafte), i one ne mogu računati niti na potporu  drugih vanjskih čimbenika (Erevan nema prostora za manevriranje u svojoj vanjskoj politici. Odnos Bakua  sa Zapadom je napet zbog pitanja ljudskih prava). Jačanje važnosti i ambicija Irana, zbog ukidanje sankcija također je motiviralo Rusiju. Teheran je također objavio (u siječnju ove godine) svoju želju da posreduje u karabaškom sukobu,  što dodatno potiče Moskvu da provoditi politiku „činjenica na terenu", jer želi izbjeći da se još jedan igrač  uključi u igru. Rješenje karabaškog sukoba će također ojačati poziciju Rusije u sukobu s Turskom. Osim toga, Moskva će najvjerojatnije željeti iskoristiti trenutnu izbornu kampanju u SAD-u da riješi sukob prije nego što novi predsjednik bude izabran  u studenom 2016.  i inauguriran u siječnju  2017. godine). 
 

Wojciech Górecki, Euractiv, Belgija

Anketa

Vjerujete li da će Vas maske spasiti od zaraze?

Ponedjeljak, 21/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1279 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević