"Partnerski blok" od Baltičkoga preko Crnog do Jadranskog mora

 
 
Kriza u Europi vraća u život priču o mogućem strateškom ujedinjenju pojasa od Baltičkog do Crnog i Jadranskog mora. Stara ideja o „partnerskom bloku” koji se proteže od Baltičkog preko Crnog do Jadranskog mora pojavila se u jednom javnom obraćanju poljskog predsjednika Andržeja Dude i postala predmet razmišljanja i misaonih uopćavanja. Skidanjem prašine s te ideje o širokom savezu zemalja otkrivaju se sedimenti koji pothranjuju ovu vremešnu ideju o jedinstvenom pojasu istočnoeuropskih zemalja. U arheološkim slojevima ove ideje polazi se najprije od ideje intermarijuma, koju zastupa Jozef Pilsudski, lider druge poljske republike nakon Prvog svjetskog rata, i završava čuvenim planom Adama Čartoriskog iz 1830. godine. Infrastruktura svih tih ideja i planova pretpostavlja savez između baltičkih, crnomorskih i jadranskih zemalja i opskurnu pretpostavku o Rusiji kao izvoru prijetnje u Europi. Intermarijum ili međumorje u svom kodu posebno ima geopolitičku viziju o strateškom ujedinjenju pojasa od Baltičkog do Crnog i Jadranskog mora, čime bi se umanjila ovisnost o Zapadu i uspostavila istinska geopolitička protuteža tadašnjem SSSR/Rusiji.
http://www.fairsociety.eu/wp-content/uploads/2012/08/balticko-jadranska-vertikala-212x300.png
U nedavno narušenim odnosima između Turske i Rusije, ukrajinskoj geopolitičkoj krizi, stalnom strahu baltičkih zemalja od  Rusije i skorom ulasku Crne Gore u NATO ideja intermarijuma gotovo da postaje još jednom u povijesti geopolitički imperativ i platforma za novu sigurnosnu arhitekturu. „Ako želim, ruske trupe mogu biti u Kijevu za dva dana, ali također u Rigi, Vilniusu, Talinu, Varšavi i Bukureštu”, riječi su Vladimira Putina koje su generirale strah, ali i odgovore u vidu novih strateških planiranja i dogovaranja. „Mjere osiguranja” navodno su još prošle godine poduzete u vidu trening operacije NATO-a „Atlantska odlučnost”, zasnovane na rotacijskoj prisutnosti, kojom se i ove godine nastavlja uvježbavanje i testiranje sposobnosti vojski da se brzo pomiču od baltičkih zemalja do Rumunjske. Aneksija Krima posebno je gurnula Poljsku i Rumunjsku u „glasan” zagrljaj, u koji je ubačena i strateška komponenta koja podrazumijeva da nakon samita NATO-a u Varšavi sljedeće godine obje zemlje aktivnije predvode izgradnju snažnijeg „istočnijeg boka” NATO-a.
 
Traženje kolektivne sigurnosti prema formatu intermarija posebno je postalo jasno krajem rujna u New Yorku tijekom održavanja Opće skupštine UN-a, kada je na inicijativu hrvatske predsjednice održan prvi sastanak jadransko-baltičko-crnomorskih lidera, na kojem je litvanski ministar vanjskih poslova Linas Linkevičijus istaknuo da ove regije imaju mnogo mogućnosti produbljivati svoju političku suradnju i utvrde bližu koordinaciju aktivnosti. Štoviše, inzistiranje hrvatske predsjednice na izbjegavanju termina „zapadni Balkan” i isticanje nužnosti suradnje duž jadransko-baltičke vertikale upućuje na jedan novonastali zaokret u smjeru nužnosti upotpunjavanja istočne Europe južnim elementom Jadrana. S ulaskom Crne Gore u NATO, na šahovskoj ploči geostrateške igre pozicija Rusije osjetno se mijenja. U tom upravljanju geografskim dimenzijama jasno se otkriva nadvijanje sjene intermarijuma. Približeni interesi između država postali su posebno očigledni kada je formirana borbena grupa Litpolukrbrig u rujnu prošle godine, koju čine litvanski, poljski i ukrajinski vojnici.
S Turskom, južnim krilom NATO-a na obalama Crnog mora, intermarij ima šanse postati još moćniji i samodostatniji. Zapravo, s tursko-ruskim sukobom stvorena je kinetička energija za pokretanje inicijativa stvaranja potencijalno šireg saveza. Nakon rušenja ruskog „su-24”, upravo su „crnomorska” Ukrajina i baltičke zemlje bile prve koje su izrazile solidarnost s Turskom.
 
Edgars Rinkevičs, ministar vanjskih poslova Letonije, upadljivo je prednjačio u podržavanju prava Turske na obranu zračnog prostora. Ovu geopolitičku posljedicu naročito Ukrajina vidi kao otvoreni prozor mogućnosti za dublje približavanje s Turskom. Ukrajinski dužnosnici su neposredno nakon ruskih sankcija Turskoj prvi istupili s izjavom o spremnosti preuzimanja uloge Rusije na turskom tržištu. Za Tursku, Rusija je postala potencijalna regionalna prijetnja i razlog da se ona prirodno uvlači u jedan savez zajedničke percepcije Rusije kao prijetnje.
 
Rusija nakon rasporeda S-400 u Siriji i ojačavanja mediteranske navalne moći jasno šalje poruku da je Sirija donekle postala linija fronta na jugoistočnom obodu NATO-a. U takvoj konstelaciji odnosa i uslijed rizika od kurdskog separatizma, Ankara je sve više u poziciji da iskazuje osjetljivost na pitanje obrane nacionalnog teritorija. Uzavrela temperatura nameće da se razmišlja o regionalnom vojnom bloku snaga koji bi produbljivanjem suradnje od Baltika do Crnog mora postavio ipak temelje nove „željezne zavjese”. Takav savez prema obrascu intermarijuma odgovarao bi ponajviše SAD-u, jer bi samostalno mogao postati veći od Rusije, u smislu veličine populacije i konvencionalne vojne snage. U nekoj mjeri, sukob između Rusije i Turske odgovara SAD-u isto kao što je i Velikoj Britaniji u 19. stoljeću odgovaralo da „bolesnik s Bospora” ne umre. U sustavu međunarodnih odnosa 19. stoljeća, poznatijem i kao „europski koncert”, smatralo se da je rivalstvo između Turske i Rusije od najvećeg značaja za ravnotežu snaga. Današnje tenzije ponovo otvaraju pitanja kakva će biti konfiguracija odnosa prema suvremenoj „probuđenoj” Rusiji. Buduća povijest mogla bi biti šira platforma saveza kolektivne sigurnosti od Baltika do Jadranskog i Crnog mora, kako su i arhitekt intermarijuma jednom zamišljale. U promjenjivim vojno-političkim odnosima pojačava se posebno žudnja za pitanjem kako će sve ovo utjecati na sigurnost jednog dijela Balkana i hoće li potencijalno nastati polarizacija među zemljama regije.
 

Nikola Lakić, bivši član međunarodne promatračke misije ENEMO u Ukrajini i doktorand na Fakultetu političkih znanosti u Beogradu, Politika