Get Adobe Flash player
Od Mike Špiljka do Slavka Goldsteina

Od Mike Špiljka do Slavka Goldsteina

Kako HRT laže i izmišlja zasluge i vrline "intelektualca"...

Da, Josip Broz nije otišao skroz!

Da, Josip Broz nije otišao skroz!

Ivica Ivanišević: baštinik suslovljevog ideološkog i...

Balkanizacija Balkana iznutra i izvana

Balkanizacija Balkana iznutra i izvana

Angela zavrće ruke, Erdoğan širi islam, Ameri se vrte u krugu, Rusi...

Dva načina rješenja problema granice

Dva načina rješenja problema granice

Odluka arbitražnog suda odmjerena je i razumna i Slovenci i Hrvati trebali...

Jasenovački popis žrtava je - lažan

Jasenovački popis žrtava je - lažan

Tek kada se sazna objektivna i znanstvena istina o Jasenovcu u vrijeme i...

  • Od Mike Špiljka do Slavka Goldsteina

    Od Mike Špiljka do Slavka Goldsteina

    četvrtak, 14. rujna 2017. 11:40
  • Da, Josip Broz nije otišao skroz!

    Da, Josip Broz nije otišao skroz!

    četvrtak, 14. rujna 2017. 11:34
  • Balkanizacija Balkana iznutra i izvana

    Balkanizacija Balkana iznutra i izvana

    četvrtak, 14. rujna 2017. 11:27
  • Dva načina rješenja problema granice

    Dva načina rješenja problema granice

    srijeda, 13. rujna 2017. 17:56
  • Jasenovački popis žrtava je - lažan

    Jasenovački popis žrtava je - lažan

    srijeda, 13. rujna 2017. 12:37

Godine 1714. "Izbacite Burbonca!", 2017. "Izbacite Španjolce!"

 
 
Prvoga listopada trebao bi se održati referendum o neovisnosti Katalonije. „Ne će se održati“, izjavio je premijer Galicijac Mariano Rajoy u Madridu. Katalonski parlament u petak ujutro donio je zakon o osamostaljenju koji je trebao stupiti na snagu nakon referenduma o neovisnosti 1. listopada. To je pravna osnova za jednostrano planirano odcjepljenje Katalonije od Španjolske; zakon sadrži privremeni ustav koji Kataloniju definira kao neovisnu državu i republiku. Žestoka rasprava o ovom pitanju održavala se u srijedu i četvrtak, i to u vrlo napetom ozračju. Glasovalo se tek u petak nakon ponoći. 71 zastupnik podržao je zakon o odcjepljenju, 10 ih je bilo protiv, a značajna manjina zastupnika nije sudjelovala na glasovanju kao ni na glasovanju o zakonu o referendumu.
http://www.catalunyapress.es/images/showid/395434
Vrhovni sud Španjolske već je i ranije planirani referendum proglasio protuzakonitim, a u četvrtak je i zakon o referendumu proglasio nevažećim. Središnja vlada također planira pravnim putem spriječiti sporni zakon o odcjepljenju, ali i sve buduće zakone i propise o tom pitanju. Glavni državni odvjetnik čak je najavio podizanje optužnice protiv svih članova katalonske vlade i predsjedništva katalonskog parlamenta. Već i ranije institucije u Madridu i Barceloni su se u prijeporu oko postupka neovisnosti pokušavale uzajamno kočiti svim mogućim pravnim koracima. Novi konflikti posljedica su toga što su Katalonci odluke o referendumu i sporni zakon o odcjepljenju progurali kroz regionalni parlament u žurnoj proceduri, ali to je tek sporedno poprište pravnog prijepora.
 
Španjolski premijer Mariano Rajoy u Madridu je izjavio još u vrijeme dok su se u Barceloni vodile rasprave: „Ilegalni referendum neće se održati. Vlada i sudovi ni u kojem slučaju ne bi mogli prihvatiti protuustavne i ucjenjivačke postupke katalonskih separatista.“ Rajoy je predstavnike katalonske vlasti optužio za autoritarizam te ih pozvao da odustanu od puta u protuzakonitost. Istovremeno, ukazao je na to da se ustav može promijeniti: „Dopušteno je tražiti osamostaljenje od Španjolske, ali je nužno poštivati važeće propise.“ Međutim, do sada je Rajoy pokazivao malo spremnosti za vođenje rasprava o izmjenama ustava.
 
Španjolski mediji pišu naveliko protiv Katalonaca i njihovih predvodnika, i to ne samo u Madridu. Čak je i prošpanjolska „La Vanguardia“ u Barceloni konstatirala da je nastupila teška državna kriza. „Separatisti svojim postupku posebno štete katalonskoj autonomiji. Unatoč većini u parlamentu, katalonske separatiste zapravo ne podržava sigurna većina građana. „Separatistička pustolovina dovodi do podjele katalonskog društva.“ „El Periódico” žestoko napada katalonskog premijera koji pozivajući se na ljudska prava i pravo na samoopredjeljenje španjolske zakone proglašava nevažećima. 
 
Zbog zakona o osamostaljenju i referenduma mnogi dužnosnici i službenici u Kataloniji naći će se u nezgodnom položaju jer će dobivati proturječne naputke iz Barcelone i Madrida. Tako je regionalna vlada u Barceloni pozvala načelnike svih općina da u roku od 48 sati odrede izborne jedinice. No prema odluci Vrhovnog suda svatko tko pomaže u pripremi i provedbi referenduma – dakle bilo koji ravnatelj škole koji dopusti glasovanje u svojoj školi – čini kazneno djelo. Prvoga listopada s nemogućom odlukom suočit će se i službenici regionalne policije:  Zaštititi ili spriječiti izlazak na birališta?
 
Što su mnogi Katalonci očekivali od ovogodišnje proslave „nacionalnog praznika“? Ovogodišnja Diada trebala je biti posljednja. Već godinama najava uoči 11. rujna smatra se političkim ritualom: „Sljedeći nacionalni praznik slavit ćemo u neovisnoj Kataloniji.“ Tako glasi obećanje. Za tri tjedna mogao bi doći taj trenutak. Katalonski parlament proteklih je dana stvorio zakonske osnove za referendum o neovisnosti koji bi se trebao održati 1. listopada. Ovaj ponedjeljak Katalonci bi Španjolcima i ostatku svijeta trebali demonstrirati da ih ništa neće zaustaviti, a katalonski predsjednik Carles Puidgemont poziva na „masovan odaziv“. „Ova Diada je ključni korak na našem putu prema vlastitoj državi. Ona će ojačati referendum“, izjavio je Jordi Sánchez, predsjednik Katalonske nacionalne skupštine koja organizira to veliko okupljanje.
 
Letvica je postavljena visoko. Očekivalo se dolazak najmanje milijun ljudi, jer toliko Katalonaca od 2010. sudjeluje na Diadi, 2013. i 2014. okupilo se čak dva milijuna ljudi. Politička simbolika uvijek ima veliku ulogu. Ove je godine Diada trebala biti uvertira za osamostaljenje. Uzor za katalonski 400 km dugi ljudski lanac kroz čitavu Kataloniju u rujnu 2013. bila je borba za slobodu baltičkih država. Stanovnici jedne od triju sovjetskih republika su 1998. u jednom sličnom prosvjedu uzeli jedni druge za ruke. Godinu dana kasnije Litva, Letonija i Estonija bile su neovisne.
 
Godinu kasnije katalonske nacionaliste inspirirao je referendum u Škotskoj: većina Katalonaca bila bi najsretnija kada bi se Barcelona mogla dogovoriti s Madridom oko referenduma, kao što su se dogovorile britanska vlada i Škoti. Tjedan dana nakon Diade, 18. rujna 2014., Škotska je glasovala. Kampanja za „ne“, koje u Kataloniji nikada nije bilo, pobijedila je. U Kataloniji tada za 9. studenog zakazala je referendum s vrlo ambicioznim vremenskim okvirom. Da je većina bila za odcjepljenje, neovisnost bi se bila proglasila 23. travnja 2015. na dan katalonskog zaštitnika sv. Juraja (San Jordi), a na nacionalni praznik birači bi na referendumu potvrdili ustav nove „Republike Katalonije“.
 
U Kataloniji je mase mobilizirala prvo presuda španjolskog Ustavnog suda. U srpnju 2010. suci u Madridu su novi Statut o autonomiji koji je Kataloncima davao više prava proglasili ništavim. Tada je milijun ljudi na masovnim demonstracijama u Barceloni dalo oduška svom bijesu i razočaranju. Broj zagovornika vlastite države povećao se s dvadeset na oko pedeset posto; prema najnovijim ispitivanjima javnog mnijenja njihov je udio nešto niži. U Barceloni se uzdaju u to da će impresivne slike s Diade od ponedjeljka potaknuti i neodlučne birače da se podrže osamostaljenje, kako bi se izbjegao neuspjeh na biralištima.
 
Jer zapravo obilježavanjem Diade ne slavi se nikakva pobjeda, već se prisjeća na jedan od najtežih poraza koji većina Katalonaca ne može zaboraviti: 11. rujna 1714. burbonski kralj Filip V. osvojio je Barcelonu. Katalonci, koji su se u Ratu za španjolsko naslijede borili na strani austrijskih Habsburgovaca i Engleske, sami su branili opkoljeni grad. U uličnim borbama stradalo je na tisuće ljude. Unuk francuskog kralja Sunca Luj XIV. žestoko je kaznio Katalonce ukinuvši im stoljetna prava na autonomiju. Katalonskim nacionalistima Diada je postala simbolom očajničke borbe za vlastitu državu.
 
Kasnije je to poprimilo mazokističke obrise. Nacionalni praznik ne održava se samo na dan poraza. Najava počinje točno u 17:14 sati – u znak sjećanja na godinu kapitulacije Barcelone. Na svim domaćim utakmicama Nogometnog kluba Barcelona navijači u 17. minuti (nakon 14 sekundi) skandiraju „Independencia“ kako bi podsjetili na svoj san o neovisnoj državi. Navodno je jarbol službene katalonske zastave dug 1714 cm. Koliko je sjećanje na pobjedu Burbonaca prije 303 godine žive, moglo se vidjeti u još jednoj prigodi prije dva tjedna. Nakon napada u Barceloni španjolski kralj Filip VI., koji je i sam Burbonac, sudjelovao je u povorci protiv terorizma. No svako toliko odjeknulo bi: „Forá el Borbó!“ što na katalonskom znači „Izbacite Burbonca!“. A zviždalo se i španjolskom premijeru Marianu Rajoyu.
 
Katalonci smatraju da ih Madrid tretira nepravedno i da ih kulturološki ugrožava. Oni optužuju središnju vladu da im otima njihove kulturne posebnosti i zbog toga podsjećaju na najavu bivšeg ministra obrazovanja Josea Ignacija Werta da će hispanizirati katalonsku djecu. No to ne znači da se katalonski narod u prvom redu osjeća žrtvom. Većina Katalonaca ponosi se svojim 'katalonstvom', ekonomskim uspjesima svoje regije, nogometnim klubom FC Barcelona i svjetskoj popularnosti njihova glavnog grada.
 
Veliki prosvjedi povodom Diade stoga nisu tužne povorke, već izraz samopouzdanja. Ove godine organizatori žele da Diada bude početak kampanje za odcjepljenje za referendum 1. listopada. Radikalno lijeva stranka CUP odlazi još korak dalje i zahtijeva „trajnu mobilizaciju“ na ulicama Katalonije. Tijekom vikenda već su stotine aktivista marširali pred vijećnicama gradova čiji su gradonačelnici odbili gradske lokale staviti na raspolaganje za potrebe održavanja referenduma. Katalonci neće ostaviti na cjedilu ni svoje političare u slučaju da ih španjolsko pravosuđe bude gonilo. To se već moglo vidjeli u veljači ove godine kada je 40.000 ljudi ispratilo Puigdemonteova prethodnika Artura Masa na suđenje pred Vrhovnim sudom.
 

Vid Hinković

Zašto su Marokanci glavni akteri terorizma u EU-u

 
 
Marokanski kralj Muhamed VI. pomilovao je, dva dana nakon atentata u Barceloni, 415 zatvorenika, među kojima i 14 džihadista, od koji je 13 (svi su imali kazne zatvora na manje od 30 godina) oslobođeno, a jednome je smrtna kazna pretvorena u kaznu zatvora od 30 godina.
https://www.moroccoworldnews.com/wp-content/uploads/2016/11/King-Mohammed-VI-from-Dakar-Senegal.jpg
Muhamed VI. - marokanski kralj
 
Kralj udjeljuje pomilovanja u sklopu obilježavanja praznika Revolucije kralja i naroda, kada se kralj Muhamed V. vratio u Maroko 1956. iz egzila, odnosno otkad je ta država, danas od oko 33 milijuna stanovnika, dobila neovisnost od Francuske i Španjolske. Muhamed VI., rođen 1963., koji je na prijestolju zamijenio svoga oca Hasana II., pomilovao je i džihadiste koji su, kako je objavilo ministarstvo pravosuđa, sudjelovali u programu rehabilitacije i pomirenja (Mossalaha), te pokazali da se kaju za počinjene zločine. Ti džihadisti, kaže ministarstvo pravosuđa, odbacili su ekstremizam i terorizam, te krenuli pravim putom.
 
Snašli se pa zvali druge
 
U kinodvoranama izašao je 2012., a na festivalu u Cannesu predstavljen je 2013., film “Božji konji” (Les chevaux de Dieu) francusko-marokanskog redatelja Nabila Ayoucha, nadahnut romanom Les Étoiles de Sidi Moumen marokanskog pisca Mahija Binebinea. Priča je to o dva brata rođena u slamu Sidi Moumen koji su zatim postali organizatori atentata u Casablanci u svibnju 2003. Sidi Moumen je periferija Casablance, grada ključnog za marokansko gospodarstvo gdje živi više od tri milijuna stanovnika, od čega oko 350 tisuća siromaha, i gdje vlada kriminal, droga i nasilje. Film objašnjava povezanost između društvene mizerije periferije i radikalizacije mladih, koji biraju kriminal i džihad. Kroz njega se može vidjeti što se vrti u glavama tih mladih – i onih koji su napali u Parizu te sada u Barceloni. Redatelj Nabil Ayouch rođen je u pariškom predgrađu pa je mogao ispričati filmsku priču bolje od drugih. Film govori o braći Tareku i Hamidu, o njihovu životu na periferiji Casablance i atentatu u kojem je poginula 41 osoba. Mlađi od dvojice, Tarek, sanja da postane golman… Stariji, Hamid, biva zatvoren, ali kada se vratio u Sidi Moumen iz zatvora, više nije bio onaj isti. U zatvoru u Casablanci preobratio se na islam, odnosno na vahabitizam. Tarek je ispočetka bio zbunjen ponašanjem starijeg brata, ali malo po malo počinje odlaziti u džamije četvrti u kojoj žive. Imam Abou Zoubeir, duhovni vođa, imat će ključnu ulogu u regrutiranju dva brata u terorističke redove. On ih mentalno i fizički priprema da od vjernika postanu instrument uništenja. Imam ih “prodaje” u raj u zamjenu za mučeništvo – teroristički napad u Casablanci uz uvijek isti poklič: “Alahu ekber”.
 
U kinima 2012. moglo se, dakle, vidjeti film koji se ovih dana u stvarnosti dogodio u Barceloni, a prethodno u Tolosi, pariškom Bataclanu, redakciji Charlie Hebdo… U radikaliziranju mladih iz gradskih periferija svoj utjecaj, prije svega financijski, imaju ljudi iz Saudijske Arabije i Katara. Dvije države “preveliki” su saveznici zapadnih zemalja da bi im se nešto spočitalo. U posjedu su i najjačeg francuskog nogometnog kluba Paris Saint Germain. O tome kako funkcionira privlačenje mladih arapskih nezadovoljnika s periferija ovih je dana, pokrivena lica i izmijenjena glasa, govorio za jednu talijansku tv-postaju mladić kojeg su kontaktirali oni koji regrutiraju buduće teroriste.
 
Pokazuju im snimke kako žive (droga, zabava, alkohol i žene) oni koji su već regrutirani. S njima postoji i mogućnost telefonskog razgovora u kojem im se sve potvrđuje kao istina. Zatim im se obećaje kako će njihova obitelj dobiti novac. Prije negoli odlaze u napad obitelji se šalje oko 50 tisuća eura.
 
Sustav novačenja temelji se na siromaštvu i radikalizaciji. Tako djeluje tvornica terorista. Velike emigracije Marokanaca prema Europi započele su nakon naftne krize 1973. kad se Italija prvi put suočila s migrantima. Prvi migranti su bili upravo Marokanci koji su onda zamjenjivali Talijane u prodaji hrane i stvari na plažama. Nazivalo ih se “Vucumprà” ili “vu’ cumprà” od talijanskog “vuoi comprare” (hoćeš li kupiti), što je dakako bilo pogrdno. No, bez obzira na to što im se na taj način rugalo, od njih se, kao i sada, kupovalo, nekima se pomagalo… Zapravo ti migranti, kako u Italiji, tako i u Španjolskoj, Francuskoj, počeli su raditi poslove koje Europljani više nisu htjeli raditi. Popunjavali su određenu prazninu. Maroko je za Europu bio ono što je Meksiko bio za SAD, kako je ustvrdio Pierre Vermeren, profesor na Sorbonni, stručnjak za Magreb.
 
Za Italiju su sedamdesete godine bile početak dolazaka migranata, osamdesete konsolidiranje dolazaka, devedesete obilježava dolazak žena migranata i rađanje djece migranata. Dvijetisućitih godina, a to je aktualna faza, javljaju se problemi i to ne samo zbog ekonomske krize već i zbog poteškoća Talijana, Španjolaca, Francuza i drugih da prihvate migrante, da ih integriraju. Zapravo, stječe se dojam kako Europljani nisu nikada pomišljali da će Marokanci i ostali Arapi koji su počeli dolaziti poslije njih, ostati tu zauvijek. Smatralo ih se “privremenim radnicima” na poslovima koje nam se trenutačno ne da obavljati. Na početku su dolazili i ostajali neškolovani Marokanci, oni bez ikakvih kvalifikacija, koji su iz svojih zemalja odlazili jer su imali problema s novcem, dugovima, pa i zakonom. Počeli su raditi kao fizički radnici na poljima ili prodavači na plažama i po ulicama gradova. Pozvali su i druge, jer su se oni “snašli”. I dan-danas Talijani ulične prodavače torbica i ostalih predmeta nazivaju “Marokanci”, ali sada ima više onih iz Bangladeša, Šri Lanke itd.

 

S 200.000 na četiri milijuna
 
Osamdesetih godina počeli su dolaziti i obrazovaniji, koji su ostali bez posla u svojim zemljama, ali i mladi koji su se htjeli školovati u Europi. Oni koji su se školovali u Italiji pripomogli su i drugim Marokancima da napreduju. Danas u Rimu, npr. nema pizzerije u kojoj pizze pripremaju Talijani, već to uglavnom rade Egipćani, Marokanci… Na tržnicama gotovo da nema talijanskih prodavača, a mnoge trgovine voća i povrća, koje rade praktički non-stop, vode Arapi. Trgovine u kojima se prodaje alkohol vode pridošlice iz Bangladeša, a Filipinci rade po kućama i čuvaju starije osobe. Izračunato je da to što migranti bdiju nad starijim osoba za Italiju znači ušteda od oko dvije milijarde eura godišnje. Jer, te skrbnike plaćaju sami Talijani, a ne država.
 
Italija im je, kao i ostale europske države, davala radne boravišne dozvole. Poslije, 2003., nastala je i direktiva EU o produženom boravku, koja je u Italiji na snazi od 2007. No, sadašnji problem su masovni ilegalni dolasci izbjeglica. Kako je rastao broj stranaca u Italiji, vidi se po popisima stanovništva. Dakako, tu je riječ o onima koji su bili legalno u zemlji, a ilegalnih je uvijek bilo možda i više. Prema popisu iz 1981., u Italiji je bilo samo nešto više od 210.000 stranaca, od koji su većina Marokanci. Deset godina poslije bilo je 350.000 stranaca, a 2001. više od 1,4 milijuna, dok ih je 2011. bilo više od četiri milijuna.
 
Maroko je bila prva država koja je s Europskom komisijom, 2013., potpisala partnerstvo o mobilnosti, odnosno za regularnu migraciju. U Europi ima oko tri milijuna Marokanaca. Najviše, odnosno 35 posto, ima ih u Španjolskoj, pa 29 posto u Italiji, 19 posto u Francuskoj, 17 posto u Belgiji… Prema podacima europskog statističkog zavoda Eurostata, Marokanci predstavljaju 8,8 posto stranaca od ukupnog broja stranaca koji su dobili europsko državljanstvo, odnosno gotovo milijun Marokanaca ima državljanstvo neke članice EU. Tu nisu uračunati oni koji su kao državljani francuske kolonije dobili francusko državljanstvo.
 
Jedan od problema Marokanaca, ali i Alžiraca, u europskim državama je taj što samo jedan član obitelji zarađuje novac. To povećava opasnost od osiromašenja. Ne samo to, nego jedan Marokanac na istom poslu kao jedan Talijan dobiva 53 posto manju plaću, što je priznala i zamjenica ministra rada María Cecilia Guerra. Kada se kod prijave za posao šalje životopis, npr. u Francuskoj, zabranjeno je postavljati pitanja o podrijetlu ili boji kože, ali se onda traži da se priloži slika.
– Maroko je stablo koje ima korijene u Africi, ali čije se grane šire u Europi – kazao je prije 30 godina tadašnji marokanski kralj Hasan II. kada je htio približiti svoju državu tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici, današnjoj Europskoj uniji. U toj namjeri nije uspio, pa je Maroko ostao i bez Afrike i bez Europe, odnosno nema ni korijene ni krošnju. Maroko je jedina afrička država koja nije članica Afričke unije. Naravno, ne izostaju bilateralni odnosi s afričkim državama, ali oni su uglavnom ekonomski.    
 

Silvije Tomašević, https://www.vecernji.hr/vijesti/zasto-su-marokanci-glavni-akteri-terorizma-u-eu-1190275

Rusija ima radarske postaje i u Kazahstanu, Bjelorusiji i Armeniji

 
 
Na poluotoku Krimu koji je anektirala Rusija planira se izgradnja grandiozne radarske postaje kako bi se s juga osigurala zaštita ruskoga zračnog prostora. Ta se ideja proširila u javnosti upravo kada je Vladimir Putin najavio da će sljedeće godine u cilju proračunske uštede smanjiti obrambene troškove. Po svemu sudeći to se ne odnosi na Krim. Već i stoga što je radarska postaja „Dnjepr“ u Sevastopolju koja je ostala u rukama Rusije u katastrofalnom stanju. Kako je to agenciji RIA Novosti rekao glavni konstruktor Sergej Bojov, umjesto radarske postaje „Dnjepr“ izgrađene još pedesetih godina prošlog stojeća instalirat će se najnovija generacija radara, „Voronjež-SM), kako bi s velikom preciznošću mogli detektirati eventualni raketni napad. Kompleks toga tipa raspolaže najjačim performansama. „SM“ u nazivu znači da je sposoban cilj detektirati s centimetarskom točnošću, kao i pružiti informaciju o putanji eventualne rakete i o vremenu koji je raketi potreban kako bi doletjela do cilja. Prednost je i da, dok je za izgradnju radara staroga tipa bilo potrebno cijelo desetljeće, novi se može instalirati već za 2-3 godine.
https://img.rt.com/files/2016.05/original/573ae072c461888b318b459d.jpg
Ruski vojni stručnjaci obraćaju pozornost koliko se osjetljivo reagira u Washingtonu na mogućnost da će do 2020. godine Rusija raspolagati s nekoliko takvih radara visoke preciznosti. A razlog tomu je što će time dosada nevidljiva američka vojna sredstva postati vidljivima za ruske vojne obavještajce. Radarska čvorišta postoje diljem Rusije, u Murmansku kod Ledenoga mora, u Pečori ili u sibirskom Irkutsku. Rusija ima radarske stanice i u Kazahstanu, Bjelorusiji i Armeniji. Odatle dolaze informacije u središnjicu. Osim toga, veliku ulogu imaju i kozmički sustavi koji prate daleka lansiranja raketa. Postaje različite vrste dobro nadopunjuju jedna drugu. Ima onih koji na kratkoj udaljenosti mjere centimetarskom točnošću, kao i onih koji „vide“ puno dalje ali samo s metarskom točnošću. Usklađivanjem tih podataka dobiva se realna slika.
 
U obrani veliku ulogu ima i raketni štit Moskve i središnje industrijske regije. Piramidalni objekt kakvoga prema Rusima nigdje drugdje nema, obavlja i lociranje proturaketa. Taj je sustav moderniziran. U stanju mirovanja je sve dok s udaljenih postaja ne primi signale alarma. Zastarjele se radare kontinuirano zamjenjuje, moderniziran je radar u Bjelorusiji, a posebna postaja koja nadzire sjevernu i južnu Europu „vidi“ na udaljenost od čak 3000 km. Nedavno je ministar obrane obišao i raketni sustav tipa „Voronjež-DM“ koji radi s decimetarskom točnošću i koji je instaliran u Sibiru, te će se uskoro uključiti u borbeno dežurstvo. Prema ruskim stručnjacima, danas ako se neka raketa u svijetu lansira odmah je lociraju i fokusiraju se na nju sustavi praćenja. „Samo budale mogu smatrati da se danas neočekivano može pokrenuti nuklearni rat“ – izjavio je general Ajteč Bižev.
 

Péter Barabás, Nepszava

Anketa

Znate li da se u Jokićevoj kurikulnoj reformi na 300 stranica teksta nigdje ne spominje "hrvatski jezik"?

Četvrtak, 21/09/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1071 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević