Get Adobe Flash player
Koga u ovoj državi žrtve uopće zanimaju?!

Koga u ovoj državi žrtve uopće zanimaju?!

Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost...

Rezolucija EU-a za Miletiće, Kapuraline…

Rezolucija EU-a za Miletiće, Kapuraline…

Boro Miletić: Ne znam kako netko može biti protiv zvijezde...

Vlada i Sabor prešutjeli EU-ovu osudu komunizma

Vlada i Sabor prešutjeli EU-ovu osudu komunizma

Rezolucija koja nedvojbeno traži osudu komunističkog totalitarnog režima...

Hrvatska može imati plaće od 7000 kuna

Hrvatska može imati plaće od 7000 kuna

Samo mora ukinuti mirovine srpskim agresorima koji žive u...

Ide u Crkvu, a radi protiv kršćana

Ide u Crkvu, a radi protiv kršćana

Katolički vjernici su ismijani, povrijeđeni i...

  • Koga u ovoj državi žrtve uopće zanimaju?!

    Koga u ovoj državi žrtve uopće zanimaju?!

    srijeda, 09. listopada 2019. 18:38
  • Rezolucija EU-a za Miletiće, Kapuraline…

    Rezolucija EU-a za Miletiće, Kapuraline…

    srijeda, 09. listopada 2019. 10:01
  • Vlada i Sabor prešutjeli EU-ovu osudu komunizma

    Vlada i Sabor prešutjeli EU-ovu osudu komunizma

    srijeda, 09. listopada 2019. 09:55
  • Hrvatska može imati plaće od 7000 kuna

    Hrvatska može imati plaće od 7000 kuna

    srijeda, 09. listopada 2019. 09:50
  • Ide u Crkvu, a radi protiv kršćana

    Ide u Crkvu, a radi protiv kršćana

    srijeda, 09. listopada 2019. 09:46

Hrvatskoj ne odgovaraju kineske moguće političke projekcije poput ulaganja u Kumrovec

 
 
Kina je u nezadrživom zaletu, najstarije Carstvo koje je sebe sa pravom zvalo Središnjim carstvom (točnije kraljevstvom koje je centar svijeta); kineska riječ zhong znači sredina - natpis se javlja u XVII. st. pr. Krista. Ne bude li kakvih većih sukoba Kina bi trebala do 2030. preuzeti štafetu prve sile od SAD-a. U takvoj konstelaciji nemiri u Hong Kongu stvaraju nelagodu, jer kazao je Napoleon "kada Kina kihne svijet se trese".
https://i.cbc.ca/1.5228914.1564416135!/cpImage/httpImage/image.jpg_gen/derivatives/16x9_780/hong-kong-protests.jpg
Hong Kong 2019. - komunističke represivne metode u bivšoj britanskoj koloniji
 
Ne ulazeći u analizu razloga sukoba, tj. što prosvjednici žele, imaju li podršku građana Hong Konga, jesu li umiješane strane obavještajne službe, koji kompromis može ponuditi središnja vlada, što dobivaju ti prosvjednici blokiranjem Zračne luke ili zgrade općine, koje frakcije postoje među njima itd. pozabavit ćemo se širom slikom. U slučaju da prosvjednici nastave hvatati tigra za rep kineska Vlada morat će izvagati pluseve i minuseve. U slučaju popuštanja Tibet, muslimanski Ujguri, liberali, mladež, športski navijači, anarhisti… mogu započeti sa incidentima, pa i sabotažama koje bi pogodile sigurnost, promet, kapital i to u trenutku kada ekonomija i standard rastu a država otvara nova tržišta, saveze i energetski se osigurava preko Rusije, Pakistana, Irana, Saudijske Arabije itd.
 
Neka je prosvjednika 1 posto, na državu od 1 milijardu i 380 milijuna to je puno, to je skoro 14 milijuna ljudi. Moguć je, pa i očekivan ukoliko se stanje u Hong Kongu ne smiri, aktivni kineski protuodgovor na geopolitički ili socijalno osjetljivim točkama Zapada. Ako se autoritet središnje vlasti zaštiti strogim mjerama zemlje Zapada ne će nametnuti zajedničke sankcije, ali će to omesti (zavisno o stupnju nasilja) odnose s EU-om. Države jugoistočne i istočne Azije voljele bi imati koristi od kineskoga rasta,ali se istodobno pribojavaju Kine i njenoga malčice prevelikoga gospodarskoga pojasa, osobito se to odnosi na poluautonomni kineski Tajvan. Stječe se dojam da je ovo pritisak na meki kineski trbuh u najnezgodnije vrijeme dugoročnih pregovora sa SAD-om o uvoznim carinama, poljoprivrednim proizvodima, geopolitičkoj dominaciji i bazama u Južnokineskom moru, a Donald Trump je više puta dokazao da je vrlo umiješan trgovac i da razumije pravila igre.
 
Sigurno je da će Kina pokušati postići kompromis sa prosvjednicima i da će njene akcije imati legitimni karakter, te da nasilje nastupa (ako nastupi) stvarno tek kao ultima ratio. Mislim da poduzetni i školovani ljudi imaju u Kini priliku graditi bolju budućnost, ali isto tako vjerujem da su korupcija i centralizam iritantni. (Upravo je Francuska dobila revoluciju zbog arogantnog i nefleksibilnoga sustava, iako su stanovnici Francuske živjeli daleko bolje negoli njihovi suvremenici u Engleskoj i njemačkim zemljama.) Sjetimo se i kineske želje da određuje čak i podobne katoličke biskupe, na što je Vatikan nevoljko pristao. Kineska ekonomija svoj programirani rast je napravila donekle suprotno idejama slobodnog tržišta, naime po uzoru na Nijemce i Japance XIX. stoljeća planski su podizali industrijske grane i subvencionirali ih.
 
Hrvatska može samo biti zadovoljna kineskim pametnim ulaganjima u infrastrukturu, tj. hrvatske ceste, željeznice, luke koje su ujedno i ulazna točka kineske robe u Europu. Kada je Put svile funkcionirao tada su počeli cvjetati i Venecija i Dubrovnik i mamelučki Egipat. Ipak ne zaboravimo da bi hrvatske državne vlasti trebale dati (kad tad hoće) do znanja Kini da jesmo zadovoljni njihovom neutralnošću u sukobu na prostoru bivše SFRJ, ali da ne ćemo ljubazno gledati na eventualne političke projekcije koje bi proizlazile iz kineskih kulturnih projekata tipa Kumrovec, Valter, Krvavčev "Most" u Sarajevu; to je ideološko miješanje u unutarnje stvari Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jer političko jugoslavenstvo i marksizam su koštali Hrvatsku jako puno i mi smo pravom osjetljivi na recidive i propagandu prošlosti, što naravno ne isključuje argumentirani razgovor među znanstvenicima povijesne struke.
P.S. Kina posjeduje više od 1,1 trilijuna valute dolara. Trilijun je 1 sa osamnaest nula.
 

Teo Trostmann

Samo je Rusija može spasiti!

 
 
Armenija u velikom problemu, samo je Rusija može spasiti! Problem Gorskog Karabaha još nije riješen, a situacija postaje sve napetija. Armenija je strateški saveznik Moskve na južnom Kavkazu. Bez podrške Rusije i njenih sustava "Iskander", koji čuva njezine granice, male su šanse da bi opstala. Teško da će smjena vlasti u Erevanu tu nešto promijeniti.
https://gdb.rferl.org/1A9799F0-3057-4BE6-AA47-F08F61F95E84_w1023_r1_s.gif
Kavkaz - najnemirnija regija Rusije.Skoro čitave devedesete godine su prošle u smirivanju Čečenije, dok su u Dagestanu i danas svakodnevne antiterorističke operacije ruskih specijalaca. Ni izvan ruskih granica nikad nije mirno. Moskva je morala intervenirati u Gruziji 2008. godine zbog napada gruzijske vojske na njezine mirovnjake u Sjevernoj Osetiji. Zbog tako kompleksne situacije u ovom području, Armenija ima poseban značaj za Moskvu.
 
- To je jedini saveznik Rusije na južnom Kavkazu. Za Rusiju je to vjerojatno prioritetno pitanje na ljestvici sigurnosti. Prvo, postoje duboke historijske veze. U Armeniji je najveća ruska dijaspora koja igra važnu ulogu i u kulturnom i u političkom životu. To je i pitanje sigurnosti u južnim regijama koji su dosta problematični. Iako se na severu Kavkaza situacija značajno normalizirala, za Rusiju je i dalje to opasna regija i važno je prisustvo ruske vojske, između ostalog i izvan njezina teritorija - rekao je znanstveni suradnik Ruskog instituta za strateška istraživanja Konstantin Tasić.
 
Treba naglasiti da se na prosvjedima koji već 15 dana potresaju Armeniju ni u jednom trenutku nisu čule antiruske parole. Štoviše, Nikol Pašinjan, bivši oporbeni čelnik a od svibnja 2018. armenski premijer, obećao je da će stati u ODKB-u i Euroazijskom ekonomskom savezu. Pašinjan polazi iz tekuće situacije, kada sigurnost Armeniji mogu dati samo ODKB i Rusija. On u ovom trenutku nema manevarskog prostora. Ali ipak govori o skoroj budućnosti. Očigledno da će biti nekih promjena u zavisnosti od situacije. Međutim, s ruske točke gledišta, važno je ipak da on vodi računa o nacionalnim interesima Armenije i da će čuvati saveze koji su u interesu Armenije. To je stav za koji se ruska vlast zalaže na međunarodnoj areni - dodao je on.
 
Tasić podsjeća da Armenija u okviru ODKB-a dobiva vojnu pomoć, vojnu tehniku po cijenama za rusko tržište. Jedino ona od stranih država posjeduje operativno-taktički raketni sustav "Iskander" koji je bez uspjeha, između ostalih, više puta tražila Saudijska Arabija. Naravno, Erevan ga je dobio u izvoznoj konfiguraciji - dometa do 300 kilometara, ali i to je sasvim dovoljno da pogodi bilo koju metu svog glavnog neprijatelja - Azerbajdžana.
 
Gorski Karabah - nerješivi problem
 
Nestabilnost Armenije je sigurno obradovala njezine susjede, Azerbajdžan i Tursku, ali oni su bili zauzeti drugim stvarima, tako da zasad nisu mogli reagirati onako kako bi možda željeli. Azerbajdžan je upravo bio domaćin športskog natjecanja "Formula 1", za koji se dugo spremao, dok Turska ima pune ruke posla u Siriji.
- Oni sigurno prate što se događa. Međutim, logično je zbog Gorskog Karabaha da je Azerbajdžan zainteresiran da stvori što veće probleme Armeniji. Kao što vidimo, pragmatičnost pobjeđuje i on ne poduzima nikakve akcije. Bilo je priopćenja da se vrši pomicanje teške vojne tehnike u zoni konflikta, ali to nije potvrđeno i Ministarstvo obrane je to čak i kategorički negiralo - dodao je ruski analitičar.
 
Treba reći i da Ankara i Erevan još uvijek nisu uspostavile diplomatske odnose od raspada SSSR-a. Armenski narod, između ostalog, nikad nije oprostio Turskoj genocid koji je osmanska vojska izvršila nad Armencima u Prvom svjetskom ratu, a i prije njega, a i svestrana podrška Azerbajdžanu oko Gorskog Karabaha samo još više podgrijava međusobnu mržnju. Mnogi analitičari ipak smatraju da je u doglednoj budućnosti neminovna eskalacija sukoba oko Gorskog Karabaha. Situacija na terenu se izmijenila u odnosu na početak devedesetih. Armenija je tada uspjela otrgnuti 30 posto teritorija Azerbajdžana (Gorski Karabah), ali nije se uspjela tamo i demografski učvrstiti.
 
Azerbajdžanci su napustili ovo područje, ali i Armenaca je tamo sve manje. Zbog velikog siromaštva prisutna je velika migracija i u Bakuu, koji se zbog rasta cijena nafte ubrzano razvija ima sve više šansi da jednog dana povrati kontrolu nad ovim područjem. Podsjetimo, Armenija ima samo tri milijuna stanovnika (po statistici, ali je veliko pitanje koliko ih tamo zaista živi), dok Azerbajdžan ima više od devet milijuna.
 
Članstvo Armenije u ODKB-u, sustavi "Iskander", ruska vojna baza i ruski vojnici na granici s Turskom zadržavaju njezine susjede od nepromišljenih akcija. Svjestan je toga i oporbeni čelnik Nikol Pašinjan, zbog čega vodi računa kada govori o odnosima s Moskvom, iako mu je možda Zapad srcu bliži.
 

https://www.srbijadanas.com/vesti/svet/biti-ili-ne-biti-jermenija-u-velikom-problemu-samo-je-rusija-moze-spasiti-2018-05-07

Britansku elitu ne zabrinjava režim granice s Irskom, niti mogućnost povratka sukoba u Sjevernoj Irskoj

 
 
Izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije, odvijao se on sa ili bez sporazuma sa Europskom unijom, u direktnoj je korelaciji s političkim, socijalnim, ekonomskim i sigurnosnim stanjem u Sjevernoj Irskoj. U svakom slučaju Brexit ugrožava tamošnji krhki mirovni poredak, uspostavljen povijesnim sporazumom sklopljenim na Veliki petak 10. travnja 1998. godine  (Good Friday Agreement), kojim je ako ne okončan,  a ono barem ublažen i s javne scene potisnut dugogodišnji okrutni oružani sukob sjevernoirskih katoličkih republikanaca okupljenih oko IRA-e (Irska republikanska armija- Irish Republican Army) i unionističkih, protestanskih terorističkih skupina i britanske vojske i policije s druge strane.
https://ansionnachfionn.files.wordpress.com/2018/03/border-crossing-welcome-to-northern-ireland-sign-shot-with-bullet-holes.jpg?w=950
Razdoblje otvorenog sukoba tzv. „Nevolja“ („Troubles“) od 1969. godine tijekom kojeg su irski katolički republikanci  primjenom sile pokušavali stvoriti političke preduvjete za eventualne pregovore i mogućnost ujedinjenja Sjeverne Irske  s Republikom Irskom,  a lokalni protestantski unionisti uz političku i vojnu podršku Londona silom održavali status quo, odnosno faktičko stanje okupacije započete davne 1171. godine engleskim osvajanjem neovisne Irske završeno je sporazumom na Veliki petak. On je označio novu fazu razvoja političkih, sigurnosnih,  pa na koncu i geopolitičkih odnosa na irskom otoku, jer  sporazum ima i svoj međunarodno-pravni karakter s obzirom da je njegova potpisnica i Republika Irska, a time se pravni učinci sporazuma dalje prenose i na cijelu Europsku uniju čija je Republika Irska članica.
 
Povijesno gledano  prva faza sučeljavanja na irskom otoku trajala je  od početka engleske okupacije do 1921. godine,  kada je nakon intenzivirane  irske oružane  borbe za nezavisnost  sporazumno došlo do podjele otoka na dva dijela, Slobodnu irsku državu (Irish Free State),  koja je 1949. godine postala Republika Irska i na područje Sjeverne Irske,  koje je ostalo  pod  kontrolom Londona. Druga faza nastupila je nakon 1969. godine otvaranjem oružanih sukoba koji su zaključeni sporazumom na Veliki petak. Taj sporazum, kao početak treće faze sjevernoirskog političkog razvoja, predvidio je  povlačenje direktne britanske vojne uprave iz Sjeverne Irske uspostavljene 1972. godine, stvaranje skupštine Sjeverne Irske i pravo stanovnika Sjeverne Irske da o svom ustavnom položaju može slobodno odlučivati, uključujući i ujedinjenje s Republikom Irskom. Sporazum se, zapravo, sastoji od dva sporazuma: prvi je s lokalnim sjevernoirskim akterima,  a drugi je sporazum između Ujedinjenog Kraljevstva i Republike Irske, sklopljen u cilju stvaranja preduvjeta za realizaciju odredbi mirovnog sporazuma. Tim drugim sastavnim dijelom sporazuma na Veliki petak, koji se orginalno  naziva „Agreement  between the Government  of the United Kingdom of Great Britain and Northern  Ireland  and the Government of Ireland“, utvrđen je i režim granica između Sjeverne Irske i Republike Irske, odnosno u konačnici Europske unije. Granica je postala potpuno otvorena. Uslijedilo je povlačenje paramilitarnih postrojbi  i britanske vojske s terena i relativno mirno razdoblje za Sjevernu Irsku.
 
No Brexit je sve promijenio. Irski republikanski blok na Brexit gleda kao na  novo nametanje  volje Londona jer je Sjeverna Irska tijekom referenduma glasovala protiv Brexita, a lojalistički, unionistički protestantski blok analogno podjelama u britanskoj Konzervativnoj stranci oko Brexita podijelio se možda po prvi put u povijesti britanske dominacije Sjevernom Irskom, pa je nakon posljednjih lokalnih izbora 2017. godine  izgubio većinski udio, a nova vlada zbog potpune političke disperzije volje do današnjeg dana nije formirana. Nepostojanje izvršnih tijela vlasti Sjeverne Irske, koji su predviđeni sporazumom na Veliki petak, tako je postao prvi negativni učinak Brexita na sjevernoirske političke prilike.
 
Dakako, Brexit dovodi u pitanje i režim granice između Sjeverne Irske i Republike Irske, odnosno Europske unije, koji je utvrđen međunarodnim  sporazumom na Veliki petak. U mukotrpnim pregovorima Ujedinjenog Kraljevstva i Europske unije, kako bi se izbjegao taj problem dogovoreno je privremeno rješenje tkzv. „backstopa“, odnosno zadržavanje uspostavljenog  graničnog režima u određenom razdoblju nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a. No mogućnost izlaska bez sporazuma (tzv. „tvrdog Brexita“) u pitanje dovodi sve što se u međuvremenu pregovaralo,  pa i granični režim.
Brexit, tako, pored niza međudržavnih sporazuma sklopljenih sa članicama  Europske unije dovodi u pitanje i ugovor od Velikog petka koji ima međunarodni karakter ugovora između Ujedinjenog Kraljevstva i Republike Irske, odnosno same Europske unije.  Stoga, sve što će se dalje događati u Sjevernoj Irskoj tijekom provođenja Brexita više nije samo unutarnje pitanje Ujedinjenog Kraljevstva nego je i problem Republike Irske i cijele Europske unije.
 
Sasvim je izvjesno da će Brexit pokrenuti nove procese radikalizacije u Sjevernoj Irskoj i da će ponovo na scenu stupiti sljedbenica IRA-e koja se naziva „ Nova IRA“. Ona je proizišla iz disidentske „Prave IRA-e“(RIRA) koja je odbacila sporazum od Velikog petka i nastavila oružanu borbu, potpuno se distancirajući od krovne irske republikanske političke organizacije Sinn Feina. Svoje djelovanje počela je 2012. godine  od kada je izvršila veći broj terorističkih napada i ubojstava, uglavnom pripadnika katoličke populacije koji su u općoj neimaštini  Sjeverne Irske posao potražili u sastavu policije ili lokalnih tijela vlasti. Samo tijekom 2018. godine Nova IRA aktivirala je gotovo dvadesetak eksplozivnih naprava, izvela isto toliko oružanih napada na području cijele Sjeverne Irske. Istovremeno, na scenu se polako vraćaju i pripadnici protestantskih, rojalističkih paravojnih skupina koji su nevoljko pristali na primirje stvoreno sporazumom na Veliki petak, ali se nikada nisu demilitalizirali, predali oružje i odrekli se oružane borbe za očuvanje britanske vladavine Sjevernom Irskom. U novoj sjevernoirskoj  političkoj konfiguraciji izazvanoj Brexitom, republikanske paramilitarne postrojbe na čelu s Novom IRA-om svoje djelovanje opravdavaju otporom jednostranoj odluci Londona o napuštanju Europske unije i time promjenom graničnog režima s Republikom Irskom, a protestantski militanti pozivaju se na potrebu otpora oživjeloj Novoj IRA-i i, prema njima, negiranju suverenog prava Ujedinjenog Kraljevstva da napusti Europsku uniju i da režim granice sa Sjevernom Irskom uredi u skladu sa svojim interesima. Eskalacija sukoba i nasilja je neizbježna, ukoliko se politička zbivanja nastave u smjeru u kojem se danas odvijaju.
 
No u svemu tome uočljivo je da pitanje Sjeverne Irske, tamošnjeg  sigurnosnog stanja, režima granice s Republikom Irskom i mogućnost obnove sjevernoirskog sukoba mnogo više zabrinjava Europsku uniju od Ujedinjenog Kraljevstva. Razvidno je to već na prvi pogled pregledom medijskog izvještavanja. Dok britanski mediji hladno, gotovo nezainteresirano i naizgled fatalistički najavljuju mogućnost novih sjevernoirskih sukoba, dotle su kontinentalni europski mediji zaokupljeni pitanjem što će se nakon Brexita dogoditi sa Sjevernom Irskom i granicom s Republikom Irskom. Vodeći britanski političari, posebice zagovaratelji „tvrdog Brexita“, u svojim nastupima gotovo pristaju na mogućnost obnove sukoba, ponašajući se kao da je to unaprijed ukalkulirana mogućnost u agendi Brexita, a politički dužnosnici Europske unije s druge strane upozoravaju na ozbiljne posljedice koje bi mogle nastupiti eskalacijom nasilja u Sjevernoj Irskoj. Stječe se dojam da je zbog mogućih sukoba u Sjevernoj Irskoj, potaknutih Brexitom, daleko više zabrinuta Europska unija nego samo Ujedinjeno Kraljevstvo kojeg je Sjeverna Irska sastavni dio.
 
Uistinu, London ne izražava gotovo niti minimum zabrinutosti za mogući razvoj događaja u Sjevernoj Irskoj pa se može utemeljeno pretpostaviti da je taj problem zaista unaprijed predviđen strateškom agendom napuštanja Europske unije od strane Ujedinjenog Kraljevstva. S druge strane Europska unija je svjesna da bi obnova sjevernoirskog nasilja na kraju postala veći problem za samu Republiku Irsku i Europsku uniju nego za London koji zapravo nikad nije ni vjerovao u mogućnost mirnoga suživota u Sjevernoj Irskoj. Britanska politička, financijska i vojna elita oduvijek je računala da Sjevernu Irsku može držati u svojim rukama isključivo uz veću ili manju primjenu sile. Ono što danas radi „Nova IRA“ ili će raditi sutra, ima unaprijed pripremljeni odgovor britanskog sigurnosnog sustava. Jednostavnije rečeno i republikanski i rojalistički militanti imaju onoliko prostora za svoje djelovanje koliko im ga prepuštaju britanske obavještajne i sigurnosne službe, a koliko će im se slobodnoga  prostora omogućiti politička je odluka koja se donosi u skladu s trenutnim interesima Londona.
 
Britanska politička elita u ovome trenutku zaokupljena je provođenjem zadaća koje su im zadala središta financijske i gospodarske moći Ujedinjenog Kraljevstva oličena u londonskom City-u ( City of London) i koji su mnogo važniji od pitanja rata i mira u Sjevernoj Irskoj. Ujedinjeno Kraljevstvo predvođeno svojim financijskim interesima grčevito pokušava izaći iz Europske unije, uz manje ili više spretnu izvedbu svojih političara, kako bi sačuvalo svoje novostvoreno offshore carstvo poreznih oaza, što na svom matičnom  teritoriju, što na  svojih 14 prekomorskih teritorija. Procjenjuje se da je u britanskim financijskim institucijama, smještenim u tim poreznim oazama pod britanskom vlašću, počevši od Kanalskih otoka Man, Guernsey i Jersey do prekomorskih teritorija pod vlašću britanskih guvernera kao što su Britanski Djevičanski otoci, Bermudi i Kajmanski Otoci nalazi polog od 21 bilijun dolara. Za usporedbu, prosječni godišnji BDP Ujedinjenog Kraljevstva je oko 3 bilijuna dolara, a američki  vojni proračun prosječno se kreće od 600 do 800 milijardi dolara s posrednim troškovima, najvjerojatnije oko jedan bilijun dolara, a to je najveći vojni proračun svijeta vojno najmoćnije države svijeta. Može se samo zamisliti kolika se moć krije u raspolaganju svotom od dvadesetak bilijuna dolara. To je novac pokraden diljem svijeta od vlasti demokratskih i nedemokratskih režima, izvučen iz velikog broja država svijeta i upućen na pranje, glačanje i pohranu, nigdje drugdje nego u britansko novo carstvo poreznih oaza. Ono se prostire po cijeloj južnoj hemisferi od Kariba do Indijskog oceana i Pacifika. U njoj je čak i Hong-Kong, nominalno pod kineskim suverenitetom, ali koji punom parom za račun londonskog City-a pere uloženi novac, dakako, uz kinesku participaciju. Sadašnji, tobože demokratski pokreti u Hong-Kongu, nisu ništa drugo do poruka Londona Kini da Hong-Kong mora nastaviti tu ulogu za novu britansku imperiju ili je pak riječ o obračunu oko udjela u profitu. U svakom slučaju iza onih dirljivih pro-demokratskih prenemaganja na ulicama ne stoji ništa drugo nego financijski interesi, sučeljavanja i pogodbe zainteresiranih strana oko podjele plijena. Ujedinjeno Kraljevstvo  stvara novu tzv. Global Great Britain, koja se osloncem na tzv. anglo sferu – SAD, Australiju, Novi Zeland, i bliskoistočne saveznike kao što je Saudijska Arabija i saveznike iz indo-pacifičke regije nakon napuštanje Europske unije treba pozicionirati na starim trasama britanskog kolonijalnog carstva. Ta „Global Great Britain“ treba političkom i vojnom silom zaštiti britanske globalne interese i novostvoreno financijsko carstvo. Zato se, između ostalog, Ujedinjeno Kraljevstvo mora izvući iz Europske unije, koja polako ali sigurno, učvršćuje regulativu koja smanjuje mogućnost izbjegavanja poreza i ograničava opcije financijskim institucijama i tvrtkama koje u tome sudjeluju. Geoekonomski i geopolitički Ujedinjeno Kraljevstvo udružuje se s tradicionalnim pomorskim silama, prije svega sa SAD-om, koje trebaju obuzdati i pod svoju kontrolu staviti kontinentalnu Europu i Europsku uniju pod nepobitnim vodstvom Njemačke. To već sada, zajedno sa SAD-om, u velikoj mjeri i postiže. Sve što poduzima Trumpova administracija savršeno je precizno odrađeno i Njemačka, kao i njena Europska unija, polako se opkoljava i ekonomski guši, počevši od uvlačenja u ukrajinsku krizu na istoku do ratova u neposrednom susjedstvu na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi, fabricirane i vođene tkzv. izbjegličke krize pa do rušenja nuklearnog sporazuma s Iranom i uvođenja sankcija nakon što su Njemačka i vodeće države EU s Iranom već ugovorile poslove vrijedne milijarde eura. Pri takvim geoekonomskim i geopolitičkim procesima, koji vrijede ne milijarde nego bilijune dolara, što za Ujedinjeno Kraljevstvo može predstavljati sigurnosno stanje u Sjevernoj Irskoj? Ono je za London gotovo potpuno nebitno pitanje koje će se rješavati i održavati pod kontrolom uz pomoć sigurnosnih i obavještajnih službi, a ako je potrebno i vojske.
 
Eskalacija sukoba u Sjevernoj Irskoj i djelovanje Nove IRA-e, što god ona činila, ne će nimalo utjecati na britanska središta financijske, a time i političke moći. Ne postoji ni minimum mogućnosti da to moguće nasilje primjerice umanji kreditni rejting Ujedinjenog Kraljevstva, koje bi, da je riječ o nekoj drugoj manje moćnoj državi taj isti rejting dovelo na razinu “smeća“. Moguće IRA-ino nasilje neće utjecati ni na smanjenje ulaganja u britanske financijske institucije i tvrtke, ni u prekomorske porezne oaze osigurane vojnom silom. Može utjecati samo na bijeg kapitala iz Sjeverne Irske, koja je ionako već gotovo opustošena. Prema Paddyju Gallagheru, glasnogovorniku Saoradha, republikanske stranke za koju policija tvrdi da je zapravo političko krilo Nove IRA-e, mirovni proces, započet sporazumom od Velikog petka, zapravo je „proces osiromašenja društva“. Gallagher za „ Foreign Policy“  od svibnja ove godine navodi: “I dalje patimo zbog nedostatka zaposlenja, nedostatka zdravstvene zaštite, nedostatka obrazovanja, nedostatka stambenog prostora. Dakle sva pitanja koja je trpjela zajednica prije 20, 30 ili 40 godina trpimo i danas. Iskreno, nije se ništa bitno promijenilo.“ Prema posljednjem popisu stanovništva  stopa nezaposlenosti katoličke populacije (8,8 posto) i dalje je viša od stope nezaposlenosti protestantske populacije (5,7 posto) u Sjevernoj Irskoj, a čak je i veća od stope nezaposlenosti u cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu koja iznosi 7,5 posto. Ti podaci su još strašniji ako se pri izračunu nezaposlenosti uračunava smo  muška katolička populacija, kada se brojka penje na vrtoglavih 16,9 posto.
 
Dakle, naspram moći financijskog  carstva od dvadesetak bilijuna dolara za čije potrebe se stvaraju nove geostrateške agende i cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo žurno izvlači iz Europske unije uz jačanje vojne sile i pomorskih efektiva, stoji osiromašena i uništena Sjeverna Irska s ogromnom stopom nezaposlenosti, preplavljena drogom i beznađem i slomljena masovnom pojavom PTSP poremećaja izazvanih kumulativnim stresom. Za novo britansko carstvo koje se gradi IRA i Sjeverna Irska su sporedni problem. Tamo se, prema njihovom viđenju, obračunava lokalna sirotinja gdje je IRA trenutno zaokupljena likvidacijama katolika – izdajica koji se pridružuju lokalnoj policiji i upravi, a protestanti u svojim redovima proganjaju svoje izdajice koje šuruju s katolicima. U najgorem slučaju, i ako nasilje Nove IRA-e i djelovanje lojalističkih ekstremista  eskalira do razine onoga iz kraja 60.-ih i kraja 70.-ih godina prošlog stoljeća, nikakva šteta neće nastati za Ujedinjeno Kraljevstvo koje je postavljeno u novi ofanzivni hod djelovanja. Čak štoviše, novi oblik terorizma, pored sada prisutnog islamističkog, savršeno bi odgovarao vladajućoj britanskoj eliti, a tražen je i u cijeloj Europi. Jednostavno zato što vladajuća oligarhija i u Velikoj Britaniji i u Europi traži razlog jačanja represivnog sustava i svaka radikalizacija u biti joj odgovara. Radikalizacija i nasilje sasvim sigurno ne mogu ugroziti temelje moći onih koji vladaju nego im može samo otvoriti mogućnost boljeg i učinkovitijeg nadzora društva. Jednostavno rečeno vladajući neoliberalni gospodarski sustav koji razbija društvene zajednice i njihove  etičke i vjerske vrijednosti može se dalje održati samo sve širim uvođenjem autoritativnih elemenata u društveni i državni sustav, ili pak ratovima. To je, uostalom, budućnost Europe i Europske unije. Ujedinjeno Kraljevstvo i njegova središta financijske i gospodarske moći  kao i uvijek u povijesti to žele raditi na svoj način i, dakako, izvan sustava Europske unije. Zato britansku elitu ne zabrinjava režim granice s Republikom Irskom, niti mogućnost povratka sukoba u Sjevernoj Irskoj. Njihove službe, policija i vojska imat će što raditi i opravdavati svoje postojanje i London hladno računa da će se svi ti mogući problemi zapravo prevaliti na Republiku Irsku i Europsku uniju. Posljedično, to će biti još jedan izvor pritiska na Europsku uniju uz sve dosadašnje koji  su otvoreni u režiji Washingtona i Londona.
 

Mario Stefanov, https://www.geopolitika.news/analize/mario-stefanov-brexit-i-obnova-sjevernoirskog-sukoba-problem-londona-ili-eu/

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Utorak, 15/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1700 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević