Get Adobe Flash player
Pupovčeve lukavštine s vijencima i svijećama

Pupovčeve lukavštine s vijencima i svijećama

Pregršt vijenaca za "postradale" Srbe "prije...

Hrvatski antifašisti psihijatrijski slučajevi

Hrvatski antifašisti psihijatrijski slučajevi

Nema razlike između Hitlerovog fašizma i Staljinovog (Titinog)...

Komu dati glas na predsjedničkim izborima?

Komu dati glas na predsjedničkim izborima?

Izlazak na izbore trebao bi biti obvezan     Nemam,...

Poraz gradonačelnika Borisa Miletića

Poraz gradonačelnika Borisa Miletića

Lokalni dripac, čiji je otac s aerodroma htio razoriti Pulu i bacao letke...

Plenković: I to treba da se zna!

Plenković: I to treba da se zna!

Hvali se beznačajnim šestomjesečnim...

  • Pupovčeve lukavštine s vijencima i svijećama

    Pupovčeve lukavštine s vijencima i svijećama

    srijeda, 20. studenoga 2019. 14:11
  • Hrvatski antifašisti psihijatrijski slučajevi

    Hrvatski antifašisti psihijatrijski slučajevi

    srijeda, 20. studenoga 2019. 14:06
  • Komu dati glas na predsjedničkim izborima?

    Komu dati glas na predsjedničkim izborima?

    ponedjeljak, 18. studenoga 2019. 10:15
  • Poraz gradonačelnika Borisa Miletića

    Poraz gradonačelnika Borisa Miletića

    srijeda, 20. studenoga 2019. 13:54
  • Plenković: I to treba da se zna!

    Plenković: I to treba da se zna!

    srijeda, 20. studenoga 2019. 13:44

Prema Željki Proleterki partizani su imali pravo na mržnju i odmazdu

 
 
Dana 19. rujna 2019. godine, Europski parlament je donio Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)). Integralni tekst ovog dokumenta dostupan je na: http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html) i o njemu se u posljednje vrijeme dosta piše i govori – ali uglavnom u „desnim medijima“. Tako se ponavlja priča kojoj svjedočimo od 2006. godine, kada je Vijeće Europe donijelo Rezoluciju 1481, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes).
http://putitright.eu/wp-content/uploads/2017/03/voc_pir.png
Naši „antifašisti“, tobožnji „liberali“ i skloni im krugovi, prešućuju ono što im ne odgovara – i u tim slučajevima ne priznaju nikakve „europske vrijednosti“ za koje se inače grčevito bore onda kad im idu u korist: kad treba rastakati ovo društvo agresivnim nametanjem LGBTIQ fašizma, kriti krvave tragove ideoloških prethodnika (komunista i partizana) iza „antifašizma“ (koji nikakve veze nema s onim što se u tom smislu događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraću na Zapadu), ili neobaviještenoj europskoj javnosti servirati laži o stanju u Hrvatskoj prikazujući je kao zemlju u kojoj vladaju „ksenofobija“, izmišljati „ustaške zmije“ itd., itd.
 
Sjećam se kao da je jučer bilo, kako je naša Željka Proleterka (Antunović), javljajući se iz Strasbourga iste večeri kad je usvojena Rezolucija 1481 (2006. godine), u kasnim večernjim satima (u trećem Dnevniku HTV-a) u potpunosti zaobišla razgovor o osudi komunističkog režima kao totalitarnog naslijeđa od kojega se moramo ograditi i osuditi ga i sve svela na priču o „pojedinačnim incidentima partizana u poraću“ tijekom kojih je pobijeno 600-700 tisuća Hrvata i pripadnika drugih naroda od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske, do Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Crne Gore, Srbije, Makedonije i Kosova. Za Željku Proleterku su masovni zločini partizana i komunista bili tek „ekscesi pojedinaca“, a problem komunističkog totalitarizma ne postoji i upravo je to najbolji dokaz izopačenosti mentalnih sklopova u kojima postoje „naši“ i „vaši“ zločini. „Naši“ su zločini uvijek opravdani i poželjni, ali zato „vaši“ (pa taman bili i deset puta manji) nisu.
 
Partizani su imali pravo na mržnju i odmazdu (a što se pravda ustaškim zločinima u vrijeme rata – koji su prenapuhani do fantastičnih razmjera), ali Hrvati na to nisu imali pravo nakon 22 godine krvave diktature i terora u Kraljevini Jugoslaviji, pa i svih onih zločina četnika i kraljevske vojske što su počinjeni prije uspostave NDH. Umjesto realnog i objektivnog prihvaćanja stavova Vijeća Europe, po tko zna koji put su ideološki sljedbenici komunističkih krvnika pokušali opravdati masovne zločine svojih prethodnika – bioloških i ideoloških otaca i tako je Rezolucija 1481 i dana (gotovo 14 godina poslije usvajanja) ostala mrtvo slovo na papiru.
 
Isto se pokušava i danas, kad se najnovijom Rezolucijom Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) još eksplicitnije navode razlozi potrebe osude komunističkog zla, pa i uporabe njegovih simbola.Pitam Biljanu Borzan, Tonina Piculu i Predraga Freda Matića: Do kada ćete se gospodo baviti na zaplotnjački, balkanski, šićardžijski način politikom i držati fige u džepu, odnosno, glasovati za rezolucije koje se u Hrvatskoj ne provode i šutjeti o njima? To je sramotno, dvolično, nedostojno hrvatskih predstavnika u Europi i nemojte misliti da građani Republike Hrvatske toga nisu svjesni.
 
Mi jako dobro znamo da ste vi prije svega dio SDP-ove mašinerije i da u EU parlament niste ušli boriti se za nacionalne nego osobne interese, da vam politička budućnost i egzistencija ovise od Davora Bernardića i drugova, ali nemojte se zavaravati i misliti kako se vaše dvolično ponašanje može prikriti bilo čime. Glasovati za dokumente kako bi se pokazalo „civilizirano“ i „uljuđeno“ lice hrvatske ljevice, a u isto vrijeme perfidno i zaplotnjački opstruirati provođenje istih, nepošteno je ne samo prema biračima u Hrvatskoj, nego i prema ovoj zemlji i tako se ne ponašaju oni koji imaju minimum časti, ljudskog dostojanstva i savjesti. Zločin je zločin, laž je laž, totalitarizam je zlo (kojega god ideološkog predznaka bio), a svakoj prijetvornosti i neprincipijelnosti jednom dođe kraj. Naravno, isto se odnosi i na sve druge „hrvatske“ EU parlamentarce koji šute kao ribe o osudi zločinačkog komunističkog sustava koji je svojim krvavim tragovima obilježio XX. stoljeće, pa i na najodgovornije iz državnog vrha. Ako misle da će taj problem nestati sam od sebe zato što oni zavlače glave u pijesak, grdno se varaju.
 

Zlatko Pinter

Siguran sam da nije ni retka napisao o pobijenoj osječkoj djeci od strane srpskih četnika

 
 
Kad sam načuo iz medije o tom istraživanju doktora Dejana K. (Praha, 2016.) o Antama bio sam se zabrinuo za publicista i (k)njiževnika Antu T. Ta di će sad taj bidni Ante s tim, znanstveno prokazanim, imenom? Gdje će se sakriti? Mišja rupa, il' kanalizacija, mu ne ginu. Nu kako Jutarnji medij nije, čini se, ni zabilježio disertaciju dr. Dejana K., razjasnilo mi se - u Jutarnjem će mu i nadalje biti prebivalište. Naši čitatelji se možda sjećaju, na Antišu T. se osvrćem rijetko – samo ako i kad ugazim. Potpuno jednako kao kad, po mraku, ugazim zato što vlasnici i ljubitelji ne čiste iza svojih ljubimaca - ne poštujući gradsku odluku. Ovoga puta sam pod punom sviješću ugazio u kolumnu „Piše Ante Tomić“ pod naslovom i podnaslovom: „PRAUD TU BI KROAT Da se Kim Ann Škoro nekim čudom '91' našla u Osijeku, grozna priča s Čedomirom Vučkovićem završila bi potpuno drukčije“ (Ante Tomić, objavljeno 2. 11. 2019. u 22:26)
https://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2018/08/24.-gskos.unios_.hr_.jpg
„Huh“, rekao bi Ante T., ne samo da sam ugazio u malo g. već u  cisternu zvanu JL. Vele Ante T. i JL: „Priča se posljednjih mjeseci, potiho i sramežljivo, kako se o tome već govori, u strahovitoj nelagodi kao da je nekakva gljivična infekcija na stvari, ili kao da se tkogod propio, da je supruga nezavisnog predsjedničkog kandidata, nove velike uzdanice naše ekstremne desnice, pogrešne nacionalnosti.“ „Huh“, napisao bi Ante T.: i istina, priča se, a priču, skoro roman, pored ostalih, o Škori, podario je javnosti, ako se ne varam, jedan iz „službe“, skinut odatle zbog, „zvoni mi“, sumnje na - pedofiliju. „Huh“. Dobra priča, dobar, pouzdan izvor. Fama volat, priče se šire i kolaju, u predizborna vremena („a je l' bio u rovu 1991.“…?) u ovoj maloj zemljici pa postaju sve veće i veće, prosto medijom lete kao veliki „luft baloni“ o „velikoj uzdanici naše ekstremne desnice“ (A. K.). „Huh“, omiljene li teme i športa ekstremističkih kvazi liberalnih i kvazi ljevičarskih medijinih, stranačko-partijskih, udrugarskih… eskadrona - kotrljanje, tuđih, krvnih zrnaca po javnosti.
 
»Vozovi vlakovi i naši miješani brakovi«
 
Zato Ante T. udara izravno u  glavu. Glave doduše davno nema, na Mirogoju je, al' sad da l' striček Freud, da l' ko - sudba, kako bilo, nešto ga tjera napisati kako je Franjo Tuđman („jednom davno bio predsjednik“, isto A. T.) „otvoreno kazao kako je sretan da mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja“. „Huh“ jao, kakva bomba na početku teksta kao da ju je pod-metnuo neki isilovac, bivši oficir Saddama Husseina koji je vojne školice završio u SFR Jugoslaviji (još su aktivni u, zasad, propalom, kalifatu). Ova Predsjednikova usputna pripomena „o ženi“ eksponirana je u ovdašnjoj mediji milijune puta, nekako kao u komunizmu izvlači se „prema potrebama“. Oni koji ju neprekidno izvlače računaju - toliko puta je poslužila stigmatizaciji predsjednika Tuđmana, HDZ-a, Hrvatske, Hrvata, bilo kakvih, toliko puta izvan konteksta, pa i opet će - ako bude sreće. Pritom se, primjerice, ne spominje kako je Franjo Tuđman, tada samo predsjednik HDZ-a, predizborno možda samo pomislio razlikovati se, glede toga, od a) Pavelića i b) Tite. Ili se možda  usputno, osvrnuo na vladajuću partijsku ideologiju, koja se bila zavukla i u krevete „radnih ljudi i građana“, „poštene inteligencije“, „klase radničke“  i „naroda i narodnosti“ („naših“). Tako se čak i pjevalo u ta vremena (bez obzira gdje tada famozna „željezna zavjesa“ bila):„vozovi , vlakovi/i naši mešani brakovi“.
 
Obični ljudi (ž/m) su se pjesmi čudili jer su, s pravom, mislili kako je tada svaki brak „miješan“ (a u njemu se još i „miješalo“) - „mješavina“ žene i muškarca. Onih, „ne miješanih“ tada nije bilo, bili zabranjeni, a homoseksualci, kako u kojoj fazi revolucije koja teče, proganjani, zatvarani, pa u mraku premlaćivani bogme najvećma od  službenih „lica“ i, na koncu, s popriličnom dozom podsmijeha tolerirani. Doduše u vrhuškama te svjetske revolucije koja je tekla slika je bila malo drugačija. Tek usput - šefa NKVD-a Nikolaja Ježova, kad je na njega došao red, ali ne zbog seksualne orijentacije, umlatilo u krevetu s ljubavnikom. Vidi vražje koincidencije - i Hitlerovog „revolucionara“, zapovjednika SA formacija Ernsta Röhma, isto umlatio u krevetu s ljubavnikom, kaže priča. Proširena pak zbori kako je homoseksualna orijentacija (danas bi se reklo, a onda „buzoranti“, „pederi“) i inače bila raširena, skoro uobičajena među „smeđima“, što Hitlera u dolasku na vlast nije smetalo, i sam je bio skoro „moderan“, osim vegetarijanac, još i čudne mistične seksualne orijentacije. Uostalom kao što ga nije smetalo ni to što su izvana „smeđi“ (SA odore) iznutra često bili „crveni“, bivši komunisti.
 
Miješanje Jugoslavena
 
Vratimo se ovdašnjoj svojedobno i opjevanoj ideologiji „miješanih brakova“, odnosno miješanju Partije u krevete svojih „naroda i narodnosti“. Ono je samo nastavak partijske prakse iz razdoblja revolucije, naročito u vrijeme kad se već nazirala pobjeda komunizma u Jugoslaviji i za njegovih ranih godina. Partija je tada u najmanju ruku odobravala brakove svojih „kadrova“ (KPJ, vojska, KNOJ, OZNA itd.). Najpoželjnije je bilo da su oba „partnera“ („drug“ i „drugarica“ i u spolnom, seksualnom, smislu) članovi/ce KPJ (SKOJ-a), a dodatno se, ako to nije bio slučaj, za partnera (najčešće „drugaricu“ u značenju „žena“) tražila barem poželjna klasna pripadnost, neukaljanost s neprijateljskom stranom u ratu, obračun s vjerom i sl. Kasnije si je vrh nomenklature priuštio izlazak izvan ovih okvira („ništa ljudsko im nije bilo strano“) pa je mnogi važni „drug“ ostavio svoju „drugaricu“ iz rata i „ponovio“ se u kakvu novu atraktivnu ženicu, često neovisno o njenom klasnom podrijetlu, primjerice. Naravno bilo je i vjernih „do groba“, nu kako bilo partijska stega u krevetima „kadrova“ je s vremenom popuštala, nešto kao da je zapelo u klasnoj, „krevetnoj“ sekciji izgradnje „novoga čovjeka“. Nije išlo klasno pa se skrenulo u rasno - u „miješanje“ „naroda i narodnosti“, izrazitije nakon sloma Hrvatskog proljeća, propagandno, medijski, postrance ali svejedno dostatno jasno. Jugoslaveni, kao nacionalnost, su postojali što već spontano „izmiješani“, što po slobodnom opredjeljenju bez obzira na etničko podrijetlo. Ništa sporno, bitno je tek istaknuti kako su mnogi od njih takvim izborom računali na prednosti osobito u državnim službama koja je postojala (korupcija?).
 
Tako, povijesno gledano, na jednoj strani se pravi novi „klasni čovjek“, revolucionarni, udarnički , avangardni… nadčovjek, na drugoj se želi vratiti stari rasni tip, čisti germanski, a na trećoj se nastoje praviti „miješani“ (Jugoslaveni). Tko mi pokaže sržnu razliku među njima, izuzimajući količinu represije kojom se koriste, osobito gole sile, častim ga. „Miješanje“ rasa, kultura, etniciteta, plemena..., naravno, traje više ili manje spontano od kad je svijeta i vijeka, tako i danas, trajat će i ubuduće. Doduše danas je na djelu jedna nova totalitaristička prisila u istom pravcu, ali to je druga tema. Sve u svemu kad je izjavio o „ženi“ što je izjavio Tuđman je samo mogao nastaviti nabrajati žene iz ostalih „naroda i narodnosti“ („naših“) čime bi dodatno potvrdio kako nije želio sudjelovati u toj, trećoj, rasnoj, ideologiji.
 
1990.: "Ubit ćemo Tuđmana" - 2019. Ante T. po enti puta ga mrtvoga u mediji ubija
 
Vraćamo se u 1990. Anti T. izgleda još nisu rekli kako te 1990. godine  Jugoslavija više nije postojala, nije ju, eto, spasilo ni klasno ni rasno. Poharala ju osim ostaloga tzv. antibirokratska, u bitnome nacional-socijalistička revolucija, takvi mitinzi i još štošta sličnoga. Ako ne vjeruje neka se kod nekoga raspita. O tomu ovdje samo toliko. Malo opširnije tek o mitingu na Petrovoj Gori održanom 4. ožujka 1990., fol prokomunističkom i projugoslavenskom. O njemu samo stoga što je on miting održan najbliže Zagrebu, tek četrdesetak kilometara ptičjeg leta od Katedrale. Evo naglasaka: „Ovo je Srbija“, „Ubit ćemo Tuđmana“, „Hoćemo oružje“, „Idemo na Zagreb“, a, meni osobno, najprimitivnija prijetnja upućena je – ženi - Savki Dabčević-Kučar, toliko odurna da ju ne ću ni citirati. Na pro jugo i pro komunističke govore raznih boraca masa je inače bila mrtva 'ladna, dok joj na usnama titralo drago Slobino ime, a u rukama njegove slike.
 
Četrdesetak kilometara ptičjeg leta od Zagreba. Baš jedno fino „bratstvo-jedinstvo“, što klasno, što rasno nastalo. Uvjeren sam kako ovdašnja medija i ovdašnji Kantiše raznih imena i prezimena (istoričari, publicisti i novinari jedni) u vrijeme kad spominju tu famoznu Tuđmanovu izjavu o „naglascima“ s mitinga na Petrovoj Gori 1990. nisu napisali ni slovca. Bitno i stoga što je on održan najmanje mjesec dana ranije od Tuđmanova govora (travanj 1990.) na predizbornom skupu u Dubravi (zagrebačkoj). I tako, ovi bi oružje, za ići na Zagreb, ubijati, silovati… kako bi potvrdili da je „ovo Srbija“ pa to danas izgleda nikome sporno, već jedna Tuđmanova izjava, u biti - o seksu. Svaka čast i antišama i kantišama i mediji i njenim cisternama.
 
Ah da, ovi s Petrove Gore, da ne spominjem više ništa i nikoga sličnoga, ne snose nikakvu odgovornost za: „Nesretnog su Čedomira Vučkovića (kojega su, o.a.) na koncu tako natjerali da popije kiselinu iz akumulatora“ (A. T. citirani članak). Sudbina ovoga čovjeka, grozna u svakom slučaju, eksponirana je u ovoj mediji, vjerojatno uključivo i ovoga autora, i drugima umnožena je toliko puta da imalo neinformirani konzument mora pomisliti kako je u Osijeku samo 1991. stradalo Srba i više nego što je Osijek imao stanovnika po popisu iz te godine. Podsjeća li vas to na nešto, neku sličnu matematiku smrti? Ne pada mi na um umanjivati bol, značaj, tugu… zbog ničije smrti (bez obzira na krvna zrnca žrtve) nu pitam se zna li Ante T. ime i jednoga djeteta stradalog u granatiranju Osijeka, i je li o njemu, ili bilo kojem djetetu stradalom bilo gdje u Hrvatskoj napisao/napisano približno toliko članaka kao o ovom nesretnom gospodinu. Naravno da nije, vjerojatno stoga što su njihove smrti nevažne, možda i zbog „krvnih zrnaca“. Moram završiti jer me smrad ovoga članka, ma i iz virtualije guši me pa bih mogao skončati pred telekranom. Tek na kraju cijeli „lukavi“ tekst napisan - „hvaleći“ Škorinu suprugu a pljujući i okrivljujući Predsjednika Tuđmana - da se „desničari“ („ekstremni“), bedaci jedni, ipak dosjete pa ne glasaju za njega. Ma genijalno. Kad već Miroslav Krleža nije dobio Nobelovu nagradu dobit će ju ovaj Krleža (to zbog šešira) iz Posrane Mlake.
 

Mato Dretvić Filakov

U Istri i ostatku Hrvatske vladajući i dalje brane jugokomunističke zločine i zločince nad Hrvatima

 
 
Na moje pitanje kada će provesti u Hrvatskoj Rezoluciju Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP), upućeno 15. listopada 2019. godine: Vladi Republike Hrvatske, odnosno predsjedniku Vlade g. Andreju Plenkoviću, Saboru Republike Hrvatske, odnosno predsjedniku Sabora g. Goranu Jandrokoviću, županu Istarske županije g. Fabriziju Radinu i gradonačelniku grada Pule g. Borisu Miletiću (https://hrvatskepraviceblog.wordpress.com/2019/10/15/pitam-kada-ce-se-provesti-u-hrvatskoj-rezolucija-europskog-parlamenta-od-19-rujna-2019-godine-kojom-se-izjednacuje-nacisticke-i-komunisticke-zlocine/) odgovor sam dobila samo od Ureda gradonačelnika Grada Pule. Ostali se nisu udostojili odgovoriti, očito smatrajući da hrvatskim građanima nisu dužni davati informacije, iako ih Zakon o pravu na pristup informacijama na to obvezuje prema članku broj 20: (1) Na temelju zahtjeva za pristup informaciji tijelo javne vlasti će odlučiti najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva.
https://www.sitocomunista.it/immagini/jugoslavia/montenegro_1.jpg
PREDMET: Zahtjev za pristup informacija
- odgovor, dostavlja se
Poštovana, gđo Benčik,
u svezi Vašeg zahtjeva za pristup informacijama od 15. listopada 2019. godine očitujemo se kako slijedi:
tekovine i vrijednosti antifašizma duboko su utkane u temelje suvremene Pule, a na njima je stvorena i hrvatska država. Ideali zbog kojih su u prošlom stoljeću ginuli naši sugrađani, žive i danas. To su načela suvremenog poimanja antifašizma, koje se identificira s idealima slobode, demokracije, socijalne pravde i ravnopravnosti među ljudima. Zločine treba jasno i nedvosmisleno osuditi, a hrabrih se ljudi koji su se u teškim vremenima borili protiv zla i koji su stvorili temelje za našu današnju slobodu, moramo se prisjećati i odavati zasluženu počast. Poštujemo sve donesene odluke Europske unije koje su izglasane u želji da zajedno zakoračimo u novo vrijeme razvoja i napretka svih europskih država te iskazivanja poštovanja prema svim nevinim žrtvama koje su se dogodile u sukobima u 20. stoljeću.
S poštovanjem,
Službenik za informiranje
Eva Barbir
 
Analiza odgovora u odnosu na postavljena pitanja
 
Korektno od strane Ureda gradonačelnika Grada Pule što su odgovorili u razumnom roku, međutim nisu dali nikakav jasan i suvisli odgovor, već uopćene PR parole, koje u osnovi nisu ni točne! Odgovor kojeg javno objavljujem, jer je i pitanje bilo postavljeno javno, je samo običan pamflet koji pokazuje uporno  nepriznavanje povijesnih činjenica i u suštini protivan Ustavu RH. "Tekovine i vrijednosti antifašizma duboko su utkane u temelje suvremene Pule, a na njima je stvorena i hrvatska država", To jednostavno nije točno i nije u skladu sa Ustavom RH, a suprotno je i članku 3 i 5 Rezolucije EU Parlamenta.
Članak 3. podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi; i pod točkom;
Članak 5. poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim;
Članak 18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;
 
U Ustavu RH izričito piše da je država Hrvatska stvorena u Domovinskom ratu: "Na povijesnoj prekretnici odbaciva­nja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom vo­ljom potvrdio svoju tisućogodiš­nju državnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991.–1995.) hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuva­nje Republike Hrvat­ske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države".
Samostalna država Hrvatska stvorena je u Domovinskom ratu, oslobodivši se od agresije udruženih velikosrpskih snaga – ekstremista u Hrvatskoj, Jugoslavenske narodne armije (JNA) te Srbije i Crne Gore. Nigdje „tekovina“ i „vrijednosti antifašizma“ u Ustavu RH nema!
 
"Ideali zbog kojih su u prošlom stoljeću ginuli naši sugrađani, žive i danas. To su načela suvremenog poimanja antifašizma, koje se identificira s idealima slobode, demokracije, socijalne pravde i ravnopravnosti među ljudima". Istra danas živi antifašizam, izjavljuju IDS-ovi čelnici! Pogrješno; Istra danas živi u slobodnoj, višestranačkoj i pluralističkoj demokraciji! Antifašizam - komunizam se kompromitirao i proizveo veći broj žrtava nego fašizam i nacizam zajedno. Da otklonimo zamjenu teza citiram dio intervjua gradonačelnika Pule Borisa Miletića;
http://www.5portal.hr/vijesti_detalj.php?id=14497
• Ali po tome petokraka po Vama nije kompromitirana?
- Boris Miletić: Petokraka je bila na čelima partizana koji su našu Istru oslobodili.
• Ali i na čelima drugova koji su ljude slali na Goli otok?
- Boris Miletić - To je strašno, to se ne smije ponoviti. To smo osudili.
• U Zagrebu je ukinut Trg Maršala Tita, a, koliko sam shvatila, Titov park u Puli ostaje.
- Boris Miletić - Titov park ostaje. To je omiljeno okupljalište mladih, drago mi je da smo istaknuli istaknute istarske antifašiste na jednom mjestu i da se time ponosimo.
• Riječ je o režimu koji je prije svega bio nedemokratski, u njemu su zatvarani politički protivnici, u njemu je bila nesloboda, nisu li to vrijednosti koje mladi koji se okupljaju u Titovom parku ne trebaju nasljedovati?
- Boris Miletić - Treba vrlo jasno razlikovati komunizam kako jedno totalitarno uređenje od antifašizma i narodnooslobodilačke borbe. Za mene je antifašizam donio pozitivne stvari, prihvaćen je u Europi, a komunizam, sami ste spomenuli Goli otok, to je nešto što treba osuditi, to nije prihvatljivo.
 
E pa tko su bili ti antifašisti koji su sa kapom partizankom oslobodili  Istru? Komunisti,naravno! Kako se onda može reći da “Treba vrlo jasno razlikovati komunizam kao jedno totalitarno uređenje od antifašizma i narodnooslobodilačke borbe”. Ne može se nikako "vrlo jasno razlikovati komunizam od antifašizma i narodnooslobodilačke borbe". Ne može, jer se radi o istim ljudima i istoj stranki Komunističkoj partiji Jugoslavije, koja je organizirala i vodila narodnooslobodilački rat i poslijeratno državno i društveno uređenje Jugoslavije! Kada Boris Miletić to kaže pokazuje nažalost totalno neznanje iz povijesti bivše Jugoslavije ili svjesno manipulira javnim mnijenjem!
 
Analiza - korak po korak
 
Koja partija i koji ljudi su vodili NOB?
Koja partija i koji ljudi su stvarali totalitarno komunističko društveno uređenje nakon NOB-a i završetka rata?
Koja partija i koji ljudi su bacali ljude u fojbe, ubijali svećenike i protjerali oko 200.000 Talijana iz Istre, tako da je grad Pula 1948. godine brojao 3000 stanovnika?
"Tekovine i vrijednosti antifašizma duboko su utkane u temelje suvremene Pule". Netočno, evo i zbog čega nisu:godine 1946. C. Schiffer bilježi da u Puli živi 87.787 stanovnika (54.074 (64 %) Talijana, 27.102 (32 %) Hrvata, 771 Slovenac. Godine 1931. Pula je brojila 41.439 stanovnika, a polovicom 1947. godine ostalo je tek oko tri tisuće stanovnika. Evo koje su se i kakve „tekovine“ (hrv. stečevine) i vrijednosti antifašizma duboko usjekle u pamćenje Puljana i Puležana koji su ostali u Puli;
U dva mjeseca narodne vlasti OZNA je pohvatala i likvidirala mnoge preostale fašiste i sve za koje se sumnjalo da imaju bilo kakve veze s njima, pa je stradalo i mnogo nevinih ljudi. U stanovnike Pule uvukao se veliki strah. U gradu vladaju bolesti, glad, šverc, pljačke, što se nije bitno promijenilo ni kada je nakon dva mjeseca Pula došla pod američki protektorat. Stanovništvo se počelo nacionalno dijeliti. Hrvati su željeli da grad pripadne Jugoslaviji, a talijanski građani Italiji. Organizirale su se demonstracije, ljudi su se počeli mrziti, fizički sukobljavati. Zbilo se i nekoliko krvavih događaja, poginulo je dosta ljudi, američka uprava ništa nije učinila da bi se situacija popravila. I onda je odlučila svjetska politika – na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine odlučeno je na osnovi nacionalne strukture stanovništva u Istri da Pula pripadne Hrvatskoj, odnosno tada FNR Jugoslaviji! Sva talijanska imovina oduzima se i pripada Jugoslaviji, a talijanska država nadoknađuje štetu do dogovorene vrijednosti onima koji odluče napustiti Jugoslaviju. U gradu očaj, panika, ljudi se boje terora, osvete, boje se povratka OZNE i dolaska Rusa i novih likvidacija.
 
Egzodus je počeo i više ga ništa nije moglo zaustaviti, Jugoslavenska komunistička vlast nije pokušala zaustaviti odlazak tih ljudi. Kad je nakon remonta 1948. TOSCANA krenula na dugačka putovanja za Australiju, Južnu i Sjevernu Ameriku te Kanadu prevozeći u prekomorske zemlje uglavnom talijanske emigrante, na brodu se našlo dosta ljudi koji su s istim brodom napustili svoja ognjišta u Puli. Nisu se naime, snašli u Italiji jer talijanska vlada nije ispunjavala sve obveze preuzete za zbrinjavanje izbjeglica, emigrantske organizacije su im pomagale koliko su mogle oko pronalaženja posla ili nekog pristojnog smještaja. Optanti su uglavnom bili smještani u sabirne kampove, a u jednim rimskom kvartu izgrađeno je cijelo naselje gdje je smješteno sedamsto obitelji iz Dalmacije i Istre. Mnogi stariji ljudi tu su vrlo brzo umrli od tuge ili bolesti.
 
Isti ljudi, uvijek ista partija i isti ljudi!
 
Komunistička partija Jugoslavijevodila je Narodnooslobodilačku borbu, oslobađala od fašizma i uvela teror i strahovladu nakon rata, slala ljude na Goli otok sa crvenom zvijezdom na kapi partizanki i u svim državnim dokumentima na dnu je pisalo” Smrt fašizmu, sloboda narodu” u svim dokumentima!!! Upravo sam ovim putem dokazala da su nepobitno komunisti bili ti koji su se da sakriju svoju zločinačku prošlost i karakter vlasti, preobukli u antifašiste i nemaju više potporu u EU-u za taj antifašizam, nemaju jer je antifašizam u stvari bio komunizam i proglašen je istim zlom kao i nacizam.
 
Rezime žrtava koje su Titovi komunisti-antifašisti pobili u Istri, a za koje IDS-ov gradonačelnik Boris Miletić kaže: "Za mene je antifašizam donio pozitivne stvari, prihvaćen je u Europi, a komunizam, sami ste spomenuli Goli otok, to je nešto što treba osuditi, to nije prihvatljivo". Nevjerojatne eskapade, totalno izvan svakog logičnog promišljanja jer je antifašizam u Hrvatskoj neodvojiv od komunizma, a to je i EU Parlament ustvrdio u svojoj Rezoluciji!
 
Jesu li ubijanje i progoni "pozitivne stvari"?
24. kolovoza 1947. godine, zaklan je,  prerezanog grkljana ubijen Bl. Miroslav Bulešić.
11. rujna 1946. godine odveden je i bačen u jamu talijanski svećenik Francesco Bonifacio – zaustavila ga je neka straža „narodne obrane” i nestao je; tijelo mu nije nikad pronađeno.
Od 1941. do 1949. godine u Istri je ubijeno 15 svećenika i tri bogoslova.
Istarski narodnjaci su bili čuvari nacionalne svijesti kod Istarskih Hrvata u prvoj polovici 20. stoljeća i najsnažnija oporbena snaga fašizmu i sustavnoj talijanizaciji. Uživali su veliki ugled među istarskim Hrvatima, a potporu su imali u istarskom narodnom svećenstvu. Narodnjaci su se ideološki razlikovali od NOP-a te nisu prihvaćali sve NPO-ovske ideje, napose kad je u pitanju represivni dio prema ne hrvatskom stanovništvu i svećenstvu. „Ortodoksni odnosno tvrdi komunisti, narodnjake su smatrali klasno stranim elementom i stoga oportunistima.“ Komunisti su brzo obračunali s najvećim dijelom istarskih narodnjaka u vremenu od 1944. do 1945. godine.
Na Vergaroli je dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži u kojoj je poginulo preko 70 osoba, a prema drugim izvorima i više od 110 osoba, među kojima je bilo i 20 djece. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli.
 
Nakon eksplozije, nastala je panika i Talijani su počeli masovno iseljavati. Pogrom Talijana iz Istre, i ne samo Talijana, već i istarskih narodnjaka, djelo je Titovih partizana i komunista, a brojni civili neselektivno su ubijani  i bačeni u jame poznate pod imenom fojbe. Iselilo se ili optiralo je preko 200.000 ljudi iz Istre. Brojke variraju ovisno o izvoru. Napisane su brojne knjige na tu temu i sa talijanske i sa istarske strane. Činjenica je da je Titov komunistički režim kriv za taj drugi egzodus stanovništva Istre u povijesti!
 
I na kraju odgovora piše: " Poštujemo sve donesene odluke Europske unije koje su izglasane u želji da zajedno zakoračimo u novo vrijeme razvoja i napretka svih europskih država te iskazivanja poštovanja prema svim nevinim žrtvama koje su se dogodile u sukobima u 20. stoljeću". Pa ako gradonačelnik Pule  poštuje sve odluke Europske unije, ne će valjda trebati intervencija iz EU-a da makne naziv Titov park, da makne crvenu zvijezdu! Upravo je EU ta koja je donijela Rezoluciju, ta EU kojoj su oni stremili i u kojoj su Istru htjeli pozicionirati kao Euroregiju Istru!!! Ako ih još nitko nije naučio kako se vlast gradi demokratski, a ne totalitarno, onda će ih upravo EU naučiti.
 
Sve totalitarne sustave treba osuditi, kao i njihove simbole. Pod crvenom zvijezdom počinjeni su se stravični i masovni zločini ,ne samo u poraću nakon Drugoga svjetskog rata, nego i u Domovinskom ratu, kao i pod ustaškim, četničkim i fašističkim simbolima. Ne može se jedan totalitarizam osuditi, a drugi ne, jedan amnestirati i negirati, a drugi osuđivati! I upravo je to bit postavljenog pitanja! Pitam se hoće li i mene IDS-ov gradonačelnik Pule tužiti za napisanu riječ, kao što je počeo s tužbom protiv Brune Langera i Monike Udovičić? Pa da vidim kako poštuje;
Povelju Europske unije o temeljnim pravima Članak 11.
Sloboda izražavanja i informiranja
Povelju UN-a o ljudskim pravima Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja;
Ustav Republike Hrvatske Članak 38.
Jamči se sloboda miš­­­lje­­­nja i izražava­­­nja misli.
I kao što je Pilat rekao Isusu „Ti meni o istini dok ja imam moć….?“, tako Boris Miletić nastupa sa pozicije moći, koju su mu birači omogućili, do kada?
 

Lili Benčik

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Petak, 22/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1162 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević