Get Adobe Flash player
Hrvatska izumire – političari ne haju!

Hrvatska izumire – političari ne haju!

Svijet se mijenja, samo naša politika to ne...

Hrvatska shizoidna politika

Hrvatska shizoidna politika

Ukoliko HDZ ne istjera Plenkovića, prijeti mu teški...

Referendum je rješenje problema

Referendum je rješenje problema

Izborne jedinice su neprirodno skrojene izbornim...

Pismo iz sela koje nestaje...

Pismo iz sela koje nestaje...

Aferu su zapečatili oni koji su državu prevarili na...

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Slavko Goldstein: »Logor je osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu...

  • Hrvatska izumire – političari ne haju!

    Hrvatska izumire – političari ne haju!

    srijeda, 16. svibnja 2018. 07:04
  • Hrvatska shizoidna politika

    Hrvatska shizoidna politika

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:53
  • Referendum je rješenje problema

    Referendum je rješenje problema

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:46
  • Pismo iz sela koje nestaje...

    Pismo iz sela koje nestaje...

    srijeda, 16. svibnja 2018. 22:55
  • Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    utorak, 15. svibnja 2018. 15:27

Izjavom o 780.000 ubijenih Srba u 'jednom savskom rukavcu' kod Jasenovca čelnik tzv. liberala gori od Miloševića i Vučića zajedno

 
 
Nenad Čanak, fol je jedan lipi debeli Srbijanac, pače Vojvođanin sad već sa štapom - „cota“, bit će podrijetlom iz Hrvatske, barem dijelom gena. Moram priznati, taj me baš ono izvarao - k'o zadnju budalu. Kao, on je za, ne znam, neku demokraciju, pluralizam i slične trice i kučine. Pa se žestoko protivi (o) Šešelju - samo što se ne potuku. Al' eto se nisu, pa se sve uvijek završi mirno, na verbalnom sukobu. Tako bilo i za Miloševića. Tako je i sada. Baš sam, priznajem, neka budala. Nisam ni primjetio kako je on stalni sugovornik tih četničkih medija, „prevashodno“ televizija i samo je im ukras, demokratska „cvećka“. Drže ga neobično korisnim budalašem, kontrabas. To manje-više, ali  sam doznao kao je Nenad Čanak, ratnik protiv Hrvatske u Iloku 1991., fol „mobilisali ga“ još i kao „dobrovoljca“, čovjek s kojim ćemo moći graditi mostove prijateljstva.
https://i.ytimg.com/vi/rUPY0HCB8Bg/hqdefault.jpg
A njegova brojka jasenovačkih žrtava, Srba dakako, do sada je najveća koju možete i zamisliti. „Samo na jednom jezičku Save pronašla je Komisija UN-a kad je istraživala šezdesetih godina 780.000 leševa“, rekao je Čanak kod Predraga Sarape na TV Pinku (https://www.youtube.com/watch?v=SZVittzGx3U od 11:30 do 12:45 minuta). I Sarapa, kao i Čanak, vuče korijene iz Hrvatske, točnije rođen je u Sisku. Šezdesetih godina „leševa“ bit' će Čanak s „leševima“ zaigrao, verbalno, Inače sve ono što sam do sada čuo sa srbijanske strane, mislim o broju tih žrtava („leševa“), Čanak je premašio. Kad taj jedan “jezičak Save“ pomnožite  s „n“ tih  “jezičaka Save“ u iznosu od 780.000, recimo s, barem deset, a toliko ih je, najmanje, od Jasenovca do ne znam dokle... toga se ne bi moglo naći ni na „nebeskoj Srbiji“ ma ih i svijećom tražio.
 
Umnožavanje, izmišljanje jasenovačkih žrtava, znači samo jedno - smrt živima, danas živima u Hratskoj. Koja je onda razlika između Čanka i Šešelja? Ma nikakva, to protiv Hrvatske debeli „dečaci“ - ne zna se koji je deblji, Šešelj on „kancera“, Čanak možda od slanine, igraju i s crnim i s bijelim figurama. Usput, Šešelj trenutno nosi bijelu, a Čanak crnu košulju.
 

Mato Dretvić Filakov

Laganje, podmićivanje, ucjenjivanje, zastrašivanje!

 
 
Stara je sicilijanska mafijaška tradicija da se željeni ciljevi ne postižu poštenim radom već uglavnom podmićivanjem, ucjenjivanjem i zastrašivanjem! Što je dovelo do toga da tamo gdje vlada takva tradicija, a to nije samo Sicilija ili Italija, već i sve druge zemlje i dijelovi nekih zemalja gdje zakonodavni, istražni i sudski, sustavi nisu djelotvorni, postoje uglavnom samo dvije vrste građana. Jedna vrsta građana, koja čini manji dio društva, je ona koja je dio onogadijela populacije  koja podmićivanjem, ucjenjivanjem i zastrašivanjem postiže neke svoje ciljeve, bilo da su oni politički ciljevi, gospodarski ciljevi, osobni ciljevi ili kriminogeni ciljevi u bilo kome obliku.
https://theuniversalspectator.files.wordpress.com/2017/11/revo.jpg
Druga je vrsta grđana, koja čini veliku većinu društva, je populacija koja na bilo koji način (kao zaposlenici, suradnici, izvršitelji, simpatizeri ili "šutljivci") svojim nedjelovanjem omogućava da ona navedena prva vrsta građana ovlada svim društvenim tokovima i resursima. Čemu ovakav naslov, i čemu o tome govoriti na ovakav način, dodavajući staroj sicilijanskoj tradiciji navadu laganja navedenoj drugoj vrsti građana? Pa razlog je veoma jednostavan. Svatko tko ima oči da gleda, uši da sluša i glavu kojom zna misliti, je svjedok da su do još  nedavno vladajuća paradigma komunizma i još vladajuća paradigma kapitalizma istrošene i zamijenjene paradigmom laganja, podmićivanja, ucjenjivana i zastrašivanja!
 
Od kada je svijeta i vijeka, uvijek se lagalo, podmićivalo, ucjenjivalo i zastrašivalo, pa čak i ubijalo, no to se činilo ne iz paradigmatskih razloga, već iz veoma providnih razloga postizanja nekog osobnog cilja. ili cilja neke manje grupe ljudi. No laganja, podmićivanja, ucjenjivana i zastrašivanje,  kao  nešto što je prihvaćena paradigma  vladajućih "elita" u svim društvenim sektorima od politike, gospodarstva do kriminala, je postala daleko više od sredstva za postizanje osobnih ciljeva, postao jenačin "komunikacije" vladajućih "elita" sa javnošću odnosno sa navedenom drugom vrste građana.
 
Hrvatske "elite" nisu u tom pogledu otkrile nište novo, već su po staroj navadi samo prihvatili što su videjeli ili čuli da se događa negdje izvan Hrvatske, poglavito u zemljama koje smatraju "uzorima" iz manje ili više opravdanih razloga. Pokušat ću, kao podsjetnik za tezu da je pradigma laganja, podmićivanja, ucjenjivana i zastrašivanja i postala vladajuća u svijetu, pa sukladno tome i u nas, ilustrirati sa nekoliko nadam se mnogima poznatih  primjera:
 
1. Takozvane razvijene zemlje zapada laganjem o tome da je njihov društveni sustav, koji nazivaju svojom demokracijom, jedini ispravan i "mogući" društveni sustav, kreću u pohode na "oslobađanje i uvođenje demokracije" u zemlje za čijim resursima imaju nekih političkih ili gospodarskih interesa. Što je takvo, na osnovu laganja pokrenuto "uvođenje demokracije" donosilo brojnim zemljama svijeta, je općepoznato, ali medijskim laganjem prikriveno. Sve te zemlje su obično nakon toga postajale kaotične u svim pogledima, uz mnoštvo žrtava u materijalnom i ljudskom pogledu.
 
2. Laganjem o tome i koristeći to laganje kao razlogom za vojne intervencije, da neke zemlje radi raspolaganja sredstvima za masovna uništenja ili radi opasnosti po neke druge zemlje, predstavljaju opasnost na koju valja krenuti oružjem, da bi se nakon nekog vremena pokazalo da to nije bila istina, je postala uobičajena praksa onih zemalja, koji smatraju da to mogu sebi dopustiti.
 
3. Iz hrvatske svakodnevnice navest ću samo jedan, ali veoma karakterističan primjer, a to je Agrokor. Danas je jasno da se poslovanje Agrokora zasnivalo na lažnim financijskim izvješćima, što je zapravo laganje, a da je cijeli slučaj Agrokor ispretpleten sustavnim laganjem aktera, koji unisono ponavljaju da 'nisu znali ništa', što je gotovo u svim slučajevima ordinarna laž.
 
4. Što se podmićivanja kao metode funkcioniranja tiče, dovoljno je navesti naš Sabor, gdje su članovi marginalnih stranaka podmićeni ulaskom u Vladu da bi glasovali u korist Vlade.
 
5. EU ucjenjuje države članice ukidanjem njihove dostupnosti EU-ovim fondovima ako ne izvršavaju bezpogovorno EU-ove direktive, a svaki "zviždač" se ucjenjuje gubitkom radnog mjesta ako javno otkrije nepodobštine svojih šefova.
 
6. Što se pak zastrašivanja tiče Vlada zastrašuje zastupnika da glasa u korist Vlade, ili u protivnom se pokreće kazneni postupak protiv njega, a ravnatelji škola prijete to jest zastrašuju zaposlenike u školama davanjem otkaza, ako javno progovore o nepravilnostima u radu ravnatelja.
 
7. Privatni poslodavci zastrašuju zaposlenike davanjem otkaza ako se učlane u sindikate.
 
8. Mediji često lažnim vijestima zastrašuju javnost u korist određenih stranaka, ili interesnih skupina, što je u poslednje vrijeme bilo najizrazitije u slučaju reforme obrazovanja i u slučaju Istanbulske konvencije. Što se reforme obrazovanja tiče, javnost se zastrašivala lažnom tezom da će u Hrvatskoj "stati život", ako ne "prođe" Jokićev CKR, što se Istanbulske konvencije tiče lažno se tvrdilo i zastrašivala javnost da svatko tko je protiv rodne ideologije, nije pristalica zaštite žena i obitelji. 
 
Svatko može i sam da se sjeti brojnih primjera koji potvrđuju tezu o novoj vladajućoj paradigmi laganja, podmićivanja, ucjenjivana i zastrašivanja, bez obzira gdje živi, i gdje radi ili ne radi. Jer nas lažu mediji, laže nam državna administracija, laže statistika, laže nas politika, bez mita gotovo ništa ne možete završiti nigdje, a svi koji su "iznad" vas ucjenjuju vas i zastrašuju vas koječime, ako se usudite govoriti istinu ili iznijeti nepodobštine u javnost. I zato jedna pouka za kraj:Nemojte vjerovati političarima i bogatima koji ne vjeruju narodu!


Laslo Torma

SPC vode sljedbenici fašista, antisemita i koljača iz razdoblja Drugoga svjetskog rata

 
 
Srpska pravoslavna crkva i danas ostaje vjerna svojoj višestoljetnoj tradiciji otklona od izvornog kršćanstva i njeguje filetizam, crkvenu herezu koja je od strane Pravoslavnog sabora održanog u Carigradu daleke 1872. godine odbačena i osuđena kao štetna i proglašena za „jeres“ uz isticanje načela da je jedinstvo vjere iznad svakoga pojedinačnog interesa bilo koje nacije ili države. Mada su odluke ovog Sabora obvezujuće za sve pravoslavne crkve, Srbi ih nikad nisu priznali.
http://www.zg-nadbiskupija.hr/UserDocsImages/stories/SLIKE/2013/11/papa%20u%20bistrici%2062.jpg
Srpska pravoslavna crkva ide i korak dalje promoviranjem „svetosavlja“ kao posebne kvazi-teološke filozofije u kojoj kršćanstvo i Krist služe jedino tomu da dodatno osnaže srpske mitove, „svetorodnu lozu Nemanjića“ i kult svetog Save, a samim time i velikosrpsku ideologiju. I stoga SPC posebnu pozornost usmjerava na promociju promotora i tvoraca svetosavlja. U svibnju 1991. godine, u sklopu ratno-huškačke kampanje, Sveti arhijerejski sinod SPC-a započinje s procesom pripreme za političke kanonizacije fašista i četničkih ratnih zločinaca među kojima kultno mjesto zauzima „svjati vladika Nikolaj“ (kako su Nikolaja Velimirovića već zvali u krugovima obožavatelja). Na inicijativu njegovog sinovca, episkopa šabačko-valjevskog Jovana Velimirovića  i monaha Filareta Mićića (također velikosrpskog fašista i poznatog ratnog huškača s kraja 80-ih i tijekom 90-ih godina XX. stoljeća) u Srbiju se iz SAD-a prenose posmrtni ostaci Nikolaja Velimirovića Žičkog i uz do tada nezapamćenu medijsku pompu pokapaju u rodnom Leliću (kod Valjeva). Kanonizacija fašista, antisemita, duhovnog oca Dimitrija Ljotića i velikog obožavatelja Adolfa Hitlera, đavoljeg vladike Nikolaja bilo je samo pitanje vremena.
 
Proces proizvođenja fašista u „svetitelje“ započeo je 1999. godine kanonizacijom mitropolita Joanikija  Lipovca, ostrašćenog sljedbenika i podupiratelja četničkog pokreta i Pavla Đurišića (i počasnog predsjednika četničkog Nacionalnog komiteta) koji je agitirao u korist fašista i zdušno radio na omasovljenju četničkih postrojbi, na liturgijama i proslavama svojim besedama širio mržnju prema svima koji nisu pripadali četnicima i kolaboracionistima i uz to bio suradnik talijanskih i njemačkih okupacijskih vlasti kojima je odavao one srpske svećenike i građane koji nisu bili na njihovoj strani, zbog čega su mnogi izgubili glave.
 
Godine 2002, u popis svetitelja SPC-a uvršten je Joanikijev suborac, jerej dr. Luka Vukmanović  koji je tijekom Drugoga svjetskog rata  također bio vrlo aktivan u istom Nacionalnom komitetu zloglasnog četničkog vođe, zločinca i koljača Pavla Đurišića, a čiji je počasni predsjednik bio Joanikije Lipovac (Vidi: http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:542073-Zbeg-krec; stranica posjećena 10. 5. 2018.) I konačno, poslije ovih „probnih balona“, 2003. godine je kanoniziran i sam đavolji vladika Nikolaj Velimirović Žički. Iako prema mišljenju brojnih teologa i analitičara u samoj Srbiji niti jedan od novih „svetitelja“ nije ispunjavao uvjete potrebne za kanonizaciju (što je izazvalo sporove i u samom vrhu SPC-a), Sveti arhijerejski sinod donio je tu odluku. Nikolajevci i justinovci su tako dokazali da oni vladaju Crkvom i da sa svoga etno-filetističkog i velikosrpskog svetosavskog puta nemaju namjeru skretati. No, ovdje nije bio kraj. Bilo je i drugih fašista i koljača koji su čekali na kanonizaciju.
 
Na svome redovitom zasjedanju 15. 5. 2004., u manastiru Žitomislić kod Mostara, Sveti arhijerejski sinod SPC-a odlučio je da se u diptih SPC-a unesu još dvojica srpskih sveštenika koji su (kako je istaknuto), „postradali za živu veru u toku Drugog svetskog rata i kasnije od strane bezbožnih komunista“. Među novim svecima našli su se pljevaljski pravoslavni svećenici Slobodan Šiljak i Milorad VukojičićMaca, u cijelom tom kraju poznati po surovim zločinima prema civilnom stanovništvu. Prije i nakon kanonizacije SPC-a se susreo s oštrim protestima građana Pljevalja, posebice preživjele rodbine žrtava, uključujući i obraćanje Filaretu i Svetom arhijerejskom sinodu SPC-a, ali bez ikakvih rezultata. Mada je u dostavljenom materijalu bilo točno navedeno i opisano koga su sve i na koji način ubili, odgovor nikad nije stigao – ni od Sinoda ni od Filareta.
 
Pop Milorad Vukojičić Maca bio je vođa Crne četničke trojke (kako je narod zvao tu skupinu koljača, čiji su članovi pored njega bili i Jestrović Milan i Mišo Radović Pendrek) koja je po njegovoj zapovjedi i uz njegovo osobno sudjelovanje klala crnogorske civile. Jedan od bliskih suradnika u zločinima bili su mu četnik Božo Bjelica i Vojislav Kovaljski. Prije klanja silovali su žene i djevojke. Najveći broj zločina počinili su u ožujku i travnju 1944. Poratno suđenje dokazalo je da je M. V. Maca sudjelovao u ubojstvu najmanje 10 crnogorskih civila, pa je osuđen na smrt i strijeljan. Komisija za utvrđivanje ratnih zločina ustanovila je i pismeno potvrdila da su njegove žrtve bili: 1. Stamenić Diko; 2. Stamenić Ljubo; 3. Stamenić Jula; 4. Stojkanović Ljubica; 5. Karamatijević Zora; 6. Žugić Mileva; 7. Matović Savka; 8. Božović Miladin; 9. Mišović Božana; 10. Kontić Živko. Bio je optužen za sudjelovanje u ukupno 57 zločina. Poslije izricanja smrtne kazne počeo je plakati i moliti za milost, što je izazvalo ogorčenje naroda, pa je traženo javno vješanje. Viši sud je ipak kaznu preinačio u smrt strijeljanjem. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=b5TQmEIaQ3s; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 24. 9. 2015.)
 
Na prosvjede koji su dolazili s raznih strana – prije svega od preživjelih članova obitelji žrtava, potom intelektualaca i povjesničara, pa i crkvenih ljudi, Srpska pravoslavna crkva ostala je gluha, a u obranu svetitelja-zločinaca stao je i sam patrijarh srpski Pavle, njegov nasljednik Irinej, kao i cijeli propagandni stroj SPC-a. Jedan od rijetkih koji su javno istupili i otvoreno se odredili po ovom pitanju je vladika zahumsko-hercegovački Grigorije, koji na temu političkih kanonizacija u SPC kaže: „Uvjeren sam da je to bio jedan trend ishitrenog proglašenja za svetitelje, bez ikakve ozbiljne procedure, bez provjere, bez dobro organizovanog pristupa tome. Sada, poslije niza tih ishitrenih, pogrešnih proglašenja koja su se pokazala kao slabost ili glupost, oni koji imaju ozbiljne razloge da budu proglašeni svetiteljima moraće malo da sačekaju.“ (izjava na TV Atlasu, Crna Gora, emisija „Živa istina“, 10. 4. 2015.)
 
Ono što je (iz razumljivih razloga) episkop Gligorije prešutio, ipak je mnogo dublji i složeniji problem od ovog višekratnog proglašavanja svecima osvjedočenih četničkih koljača, fašista, kolaboracionista, ratnih huškača i antisemita (u razdoblju od 1999. do 2004. godine), a moglo bi se sažeti u konstataciju da Srpska pravoslavna crkva ima tradiciju posvećivanja iz ideoloških razloga i to onih koji se ni po čemu ne zaslužuju naći među svecima  – počevši od dinastije Nemanjića nadalje, čemu pogoduje sam postupak kanonizacije za koji je dovoljno da pojedini episkop (ili mitropolit) potvrdi lokalni kult pokojnika čime na njegov prijedlog taj proces može započeti. Ono što je jedino bitno, jeste to da je životni put „svetitelja“ obilježen borbom za „Veliku Srbiju“, jer bez toga nema kanonizacije.
 
Crnogorski publicist Miroslav Ćosović objavio je 2014. godine knjigu Bizarni sveci srpske crkve (u kojoj od razdoblja Nemanjića do današnjih dana prati upravo ovu pojavu. Od strane SPC-a i sklonih joj krugova, kao i od tvrde srpske nacionalističke struje, oštro je napadnut uz pokušaje diskvalificiranja, ali bez ikakve suvisle kritike kojom bi se argumentirano pobile njegove teze. „Krstaški rat“ protiv Ćosovića i svih Crnogoraca koji se zalažu za autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu predvodi poznati ratni huškač iz 90-ih godina prošlog stoljeća, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović uz svesrdnu potporu službene SPC-a, srbijanskih medija i radikalnih srpskih nacionalista, po sistemu „ubijte glasnika“. O tom fenomenu u SPC-u (političkim kanonizacijama), vrlo se oštro izjašnjavao vjernik i kršćanin, vjerski analitičar i publicist, profesor književnosti iz Beograda Mirko Đorđević. Evo jednog kratkog isječka s njegovim iskazom na tu temu (iz dokumentarnog filma „Sveci i zločinci“):
 
„(...) pre nekoliko godina sa famoznim Nikolajem Velimirović, sa kojim činom njegove sanktifikacije, proglašenja svetim, počinje jedan poseban talas takozvanih političkih kanonizacija. Dakle, postupak je sveden na potrebe političkog trenutka i to imamo dva važna momenta koja niko ne bi trebalo da smetne s uma. S jedne strane, naša je crkva nažalost, prihvatila takve političke kanonizacije i to se videlo na primeru Nikolajevom gde ni jednog uslova nema ispunjenog – i slovima ni jednog, ali se to nametalo od strane političkih struktura, a osobito je vidljivo nakon famoznih 'oktobarskih promena' kada je Koštuničina vlada zaigrala političku kartu klerikalizacije društva i kada je došlo do naglašenije sprege između struktura moći u crkvi i struktura moći u državi, kada su ovakve kanonizacije postale ne samo politički čin nego odudaraju od onoga što je prava hrišćanska i svetla tradicija u hrišćanstvu. Koliki ljudi nisu još zaslužili ni imbus oko glave, oreol ni našli se u ikonostasu, ali kad je u pitanju politika i kad su u pitanji namirivanja političkih računa i rata i sadašnje političke kombinacije, onda su se našli ljudi koji doista nemaju ničeg svetog ni svetačkog i to je za veliko žaljenje.“ (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=b5TQmEIaQ3s; stranica posjećena 14. 12. 2014.)
 
Da ovakva manipulacija svecima ima prilično značajnog utjecaja na javno mišljenje u Srbiji pa i srpski narod u cjelini, gotovo da i nije potrebno posebno dokazivati. Dovoljno je razmotriti upliv ovih „svetitelja“ na ukupno duhovno ozračje u društvu, pa da na vidjelo dana izađu sve konzekvencije takvoga pristupa „kršćanstvu“ i „svetosti“.
 
Snaga karizme Nikolaja Velimirovića Žičkog i njegovog učenika Justina Popovića i danas u bitnoj mjeri određuje ne samo duhovnu klimu u pretežitom dijelu srpskog naroda (i to kako onom koji pripada vjerničkoj populaciji, tako i u cjelokupnom „patriotskom“ korpusu neovisno o ideološkim razlikama), nego i političko ozračje, pa i sam stav prema Srbiji i njezinom „nacionalnom interesu“. Svaki otklon od „svetosavlja“ i njegovih ideala smatra se „izdajom“ nacije i za sobom povlači ozbiljne društvene posljedice, pa se u takvoj situaciji čak i oni koji su svjesni neodrživosti takvoga stanja i opasnosti koje ono krije, radije povlače i šute nego da se upuste u borbu s vjetrenjačama. Dakako, to pogoduje jačanju ovog radikalnog nacionalno-vjerskog koncepta.
 
Utjecaj „nikolajevaca“ i „justinovaca“ oličen u filozofiji „svetosavlja“ već je odavno prešao klerikalne i crkvene okvire i pokazao se kao oruđe ekstremizma najgore vrste koji je u ime „nacionalnog interesa“ i „ugroženosti srpstva“ spreman opravdati svaku agresiju, genocid i etničko čišćenje, svaki masovni zločin i svako nedjelo. Očiti primjer takve prakse je okupacija trećine Hrvatske (1991.-'95.) i okupacija 70 posto BiH (1992.-'95.), te stvaranje etnički čiste „Republike srpske“ koja je nastala na genocidu i kao takva priznata od međunarodne zajednice. Nakon svega rečenog, doista ne čudi da su i danas glavna uporišta suvremenog klerikalnog naci-fašizma u Srbiji beogradski Bogoslovni fakultet, kao i beogradski Univerzitet, otkuda se regrutiraju nove snage, a postoje i parlamentarne stranke kroz čije se programe i djelovanje on nastoji institucionalizirati i učiniti široko prihvatljivom opcijom.
 
Spomenuti „svetitelji“, širitelji mržnje, ratni huškači, notorni zločinci i počinitelji surovih nedjela nad vlastitim narodom bili su samo prvi ešalon u rehabilitaciji zločinačkih pokreta kojima su pripadali i oni su „otvorili vrata“ rehabilitaciji svojih suvremenika, najistaknutijih teoretičara srpskog naci-fašizma i ratnim vođama koje se promovira kao neupitne nacionalne heroje (i poput četničkog vođe i zločinca Draže Mihailovića već završavaju u ikonostasima manastira sa svecima SPC-a).
 
Rehabilitacija Draže, Nikole Kalabića i Milana Nedića i drugih kvislinga svjedoči da se ovaj proces progresivno širi. Njih se predstavlja kao „spasitelje srpstva“, idealizira ih se, njihovi se životopisi čiste od tamnih mrlja i tako ih se pretvara u „srpske svece“ što je naprosto bogohuljenje, jer riječ je i smišljenim i ciljanim krivotvorinama a ne pogrješkama. Eklatantan primjer takvog grubog izigravanja istine i krivotvorenja prošlosti je slučaj Nikolaja Velimirovića čiji se otrovni antisemitski i huškački rasistički spisi danas kriju, ili ih se na razne (uglavnom tragikomične) načine želi „objasniti“ tako da se dovedu u sklad s kršćanskim naukom, što nije ništa drugo nego blasfemija i novi grijeh prema Bogu i ljudima.
 
Današnjim se  mladim Srbima – inače obično nesklonim dubljem promišljanju o prošlosti kao i uzrocima i naravi socioloških pojava i kretanja, nudi na tanjuru „izlaz“ iz mračnog tunela frustracija i oni ga nalaze na internet-portalima, u tabloidima, na uličnim skupovima i manifestacijama, pa i u nasilju nad onima koje smatraju „krivcima“ samim time što su druge vjere, rase, nacije, ideološkog uvjerenja ili drugačijeg svjetonazora. I upravo to trovanje mladih, širenje mržnje prema susjedima i podle, primitivne klevete na račun Katoličke Crkve, blaženika Alojzija Stepinca, jedna je od glavnih djelatnosti SPC-a u kojoj kolo vode sljedbenici fašista, antisemita i koljača iz razdoblja Drugoga svjetskog rata. „Napad je najbolja obrana“ – kaže se ne bez razloga. Oni i napadaju zato da se njihove prljavštine sakriju i da se mi Hrvati bavimo sami sobom. To uvijek treba imati na umu.
 

Zlatko Pinter

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Utorak, 22/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1264 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević