Get Adobe Flash player
Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

Plakati nad Uljanikom je isto kao kada je Neron zapalio Rim, pa optužio...

Jugostatistika demantira srpske laži

Jugostatistika demantira srpske laži

Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu izgubila 597.323 osobe, od čega...

Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

Broj Srba po popisu stanovništva iz 1948. veći za gotovo 700 tisuća...

Etnobiznismen koji mrzi!

Etnobiznismen koji mrzi!

Kada će srpsku manjinu predstavljati oni koji ne mrze...

Diplomatska laž Mate Granića

Diplomatska laž Mate Granića

Sad mi je jasno kako se krivotvori...

  • Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

    Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

    utorak, 14. svibnja 2019. 09:38
  • Jugostatistika demantira srpske laži

    Jugostatistika demantira srpske laži

    utorak, 14. svibnja 2019. 18:07
  • Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

    Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

    utorak, 14. svibnja 2019. 17:54
  • Etnobiznismen koji mrzi!

    Etnobiznismen koji mrzi!

    utorak, 14. svibnja 2019. 17:41
  • Diplomatska laž Mate Granića

    Diplomatska laž Mate Granića

    četvrtak, 16. svibnja 2019. 08:38

CIA 1951.: u logoru "Jasenovac" je 3000 kažnjenika

 
 
Crna knjiga komunizma na osnovi koje je Europski parlament izglasao Rezoluciju Vijeća Europe 1481 (2006.) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, napisala je grupa autora: Stephane Courtois, Nicolas Werth, Jean-Louis Panne, Andrzej Paczkovski, Karel Bartošek i Jean-Louis Margolin.
https://poskok.info/wp-content/uploads/2018/05/CIA_jasenovac.jpg
Komunizam, predstavlja jedan od nasilovitijih velikih katastrofa čovječanstva, pored dva svjetska rata, Hitlerova nacizma i Mussolinijeva fašizma, uzrokovao je najveća stradanja ljudskog roda. Komunizam kao ideologija, kao politička filozofija postojao je odavno. Utopijska zamisao idealne zajednice u kojoj bi vladala klasna jednakost, mudrost, razum i pravda. Sa svim tim atributima, naravno da je privlačio široke obespravljene mase širom svijeta, međutim bila je to neostvarljiva, utopijska ideologija, neprovediva u život društvene zajednice.
 
Komunizam, koji je u konkretnom vremenu nastajao u Rusiji, kada su se "boljševici" prozvali komunistima, da bi učvrstio svoju vlast počeo je" jesti vlastitu djecu", počeo je s represijom, terorom i zločinima. Nadilazeći razinu pojedinačnih zločina , pokolja na pojedinim mjestima i u pojedinim okolnostima, komunistički su režimi, kako bi učvrstili svoju vlast, masovni zločin uzdigli u sustav vladavine. Sa vremenom od nekoliko desetljeća teror je izgubio na snazi, ali je ostalo "kolektivno sjećanje na teror", odnosno strah, metode represije,  putem cenzure svih sredstava komuniciranja, nadziranja granice, represivnih tajnih službi i progona disidenata. Zločini komunizma dugo nisu bili podvrgnuti legitimnom i normalnom vrednovanju ni sa povijesnog, ni sa moralnog gledišta. Pogotovo ako se uzme u obzir da je većina tih zločina prešutno na neki način i legalizirana kroz institucije postojećih režima priznatih i na međunarodnoj razini, kada su se vođe tih režima prihvatile u međunarodnoj zajednici. Hrvati imaju primjer J. B. Titu, kojeg je međunarodna zajednica prihvatila unatoč poznatih brojnih poratnih zločina.
 
Arhivi i brojni otkriveni dokumenti i svjedočanstva pokazuju da je teror bio jedna od temeljnih odrednica komunizma. Komunizam je počinio nebrojeno mnogo zločina: ne samo fizičkog terora protiv slobode čovjeka (logori, zatvori, gulazi…), nego i zločine protiv duha čovjeka - preodgoj, ispiranje mozga komunističkom ideologijom, zločine protiv svjetske kulture i nacionalnih kultura. Staljin je dao srušiti tisuće crkava, Nicolae Ceauşescu je uništio povijesnu jezgru Bukurešta da bi izgradio megalomanske socijalističke građevine, Crvene garde su u Kini za vrijeme kulturne revolucije srušile i spalile neprocjenjivo umjetničko blago. Ipak najstravičnije su ljudske žrtve, pregled koji izgleda ovako:
Kina: 65 milijuna (Mao Zedong)
Sovjetski Savez: 20 milijuna (Lenjin, Staljin)
Afrika: 1,7 milijuna
Afganistan: 1,5 milijuna
Sjeverna Koreja: 2 milijuna (Kim Il Sung)
Kambodža: 2 milijuna (Pol Pot)
Istočna Europa: milijun (Tito, Caesescu,
Vijetnam: milijun (Ha Chi Min)
Latinska Amerika: 150.000 (Castro, Guevara...)
 
Međunarodni pokreti i komunističke partije koje nisu bile na vlasti, desetak tisuća
 
Zbroj doseže stotinjak milijuna žrtava. U nabrutalnijim i najtežim zločinima masovnog ubijanja ljudi, staraca, žena i djece, nijedna kategorija nije bila pošteđena. Pitanje masovnih zločina sa pravnog gledišta prvi puta je postavljeno 1945. godine osnivanjem Nürnberškog suda, kojeg su Saveznici osnovali za suđenje nacističkim zločinima. Priroda tih zločina tada je definirana člankom 6. Statuta Suda, koju utvrđuje tri najveća zločina; zločin protiv mira, ratni zločin i zločin protiv čovječanstva. Pogledom na zločine komunističkih režima, u njima prepoznajemo sve tri spomenute kategorije.
1. Zločini protiv mirapo članku 6a, obuhvaćaju,"rukovođenje, pripremanje, otpočinjanje ili nastavljanje agresorskog rata ili rata koji krši međunarodne sporazume, jamstva ili ugovore, odnosno sudjelovanje u usuglašenom planu ili zavjeri radi izvršenja bilo kojeg pojedinačnog čina od navedenih". U ovoj definiciji prepoznajem  agresorski rat koji su Srbija i JNA vodile protiv Hrvatske i zato Srbi i hrvatski jugokomunisti i jugofili tvrde da je bio građanski rat, da ih se ne optuži za zločine protiv mira.
2. Ratni zločinipo članku 6b definirani su kao "kršenje ratnih zakona i običaja. To kršenje uključuje ubijanje, zlostavljanje ili deportiranje na prisilni rad civilnog stanovništva, ubijanje ili zlostavljanje ratnih zarobljenika, egzekuciju talaca, pljačku javne ili privatne imovine, razaranje gradova i sela ili pustošenje koje nema vojnu svrhu. Ratni zakoni i običaji zapisani su u mnogim konvencijama, ali je najpoznatija Četvrta Haaška iz 1907. godine". Za vrijeme rata, stanovništvo i sudionici ratovanja i dalje podliježu načelima međunarodnog prirodnog prava, takvima koja proizlaze iz uzusa među civiliziranim nacijama".
 
Sve što definira ratni zločin viđeno je u agresiji Srbije i JNA na Hrvatsku i BIH. Međunarodna zajednica preko Haaškog suda optužila je 161 osobu, 149 postupaka je zaključeno, 80 osuđenih 5 petorica bosanskih Srba dobila su doživotnu robiju,18 oslobođenih osoba, 13 predmeta proslijeđeno je nacionalnim sudovima. 36 optužnica povučeno ili su optuženi umrli, dok će se Stanišiću i Simatoviću ponoviti suđenje pred Mehanizmom. Politika je utjecala na selekciju koga će se procesuirati i u kojim razmjerima. Prema američkoj procjeni o odgovornosti za ratove, procesuirano je 70 posto Srba, 20 posto Hrvata i deset posto Bošnjaka. Haaški sud nije ispunio svoju zadaću, podlijegao je političkim pritiscima i imao mnogo kritika na svoj rad.
 
Bivša glasnogovornica suda Florence Hartmann kritizira da je sud dozvolio Srbiji zaštitili dokumente od 'vitalnih nacionalnih interesa'. Zbog objavljivanja povjerljivih odluka tog suda, kojima se potvrđuje odobravanje zaštitnih mjera za ratne dokumente koji ukazuju na direktnu umiješanost Srbije u genocidu osuđena je na kaznu od 7.000 eura.
Bivši suradnik Attila Hoare ICTY-ja tvrdi da je istražni tim radio na optužnici zbog "udruženog zločinačkog poduhvata" Veljku KadijevićuBlagoju AdžićuBorisavu JovićuBranku KostićuMomiru Bulatoviću i drugih. Međutim, nakon intervencije Carle del Ponte nacrt je odbijen, a optužnica ograničena samo na Miloševića a kao rezultat toga je da vrh JNA i većina od tih pojedinaca  nikada nisu optuženi.
 
Na Haaškom sudu nasilno je uvedena jezična konstrukcija "BHS-jezik" (bosansko-hrvatsko-srpski) unatoč tomu što je u znanstvenoj literaturi strana slavistika već odavno prihvatila da su hrvatski i srpski dva posebna književna jezika. Haški sud one koji hrvatski i srpski jezik vrednuju kao dva književna jezika obilježava "nacionalistima". Protiv takvog nepriznavanja različitosti jezika i prisiljavanja optuženika da se služe jezičnim bastardom javno je prosvjedovao Vojislav Šešelj, a zahtjev mu je 2004. odbijen s obrazloženjem, koje je 23. studenoga 2004. u ime tužiteljstva potpisao Hildegard Uertz Retzlaff: „[...] inzistiranje optuženoga na postojanju srpskoga kao posebnoga jezika nema realnu podlogu. U jezikoslovnome smislu srpskohrvatski jezik ne može se razdvojiti na dva ili više jezika. Iako nacionalisti kao što je optuženi mogu inzistirati na uporabi „srpskoga“ ili „hrvatskoga“ ili „bosanskoga“ jezika, to su samo različite oznake koje se daju istomu članu južnoslavenskog ogranka indoeuropske porodice jezika. Razlike u pisanju, sintaksi i izgovoru nisu dovoljno značajne da bi se "srpski", "hrvatski" i "bosanski" tretirali kao odvojeni jezici. Svaka eventualna autonomija koja zaista postoji između tih takozvanih "različitih jezika", potječe od ideoloških i političkih vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnog stajališta, bezvrijedne". To je još jedna velika nepravda i nakaradna odluka Haškog suda, jer se negacijom jezika, negira postojanje naroda kojemu je jezik glavna oznaka identiteta. Svaki narod voli svoj jezik, brižno ga njeguje i čuva, kao dio svog identiteta i svoje samobitnosti. A haaški suci sakupljeni zbrda, zdola ustvrdili su da su "vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnog stajališta, bezvrijedne"? Kao da su oni stručnjaci filolozi? Doista ponižavajuće i nedostojno za jednu međunarodnu instituciju.
 
Zločini protiv čovječnosti, složen je i pokriva precizno imenovane zločine. Jedan od njih je genocid. Kako bi se precizirao članak 6c, Nürnberškog suda, Konvencijom UN od 9. prosinca 1948., pod genocid se podrazumijeva jedno ili bilo koje navedenih djela počinjenih sa namjerom da se u cijelosti ili djelomično uništi  nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao takva; a) umorstva pripadnika skupine, b namjerno podvrgavanje skupine uvjetima života koje dovode do cjelokupnog ili djelomičnog njenog uništenja, c) teški nasrtaji na tjelesni i duševni integritet pripadnika skupine, d) mjere usmjerene na sprečavanje rađanja unutar skupine, e) prisilno premještanje djece iz skupine u skupinu". Mnogo je bilo genocida, nije bio to monopol nacista, Srebrenica i Ruanda novijeg su doba. Za Srebrenicu osuđeni su Srbi. Pravičnu kaznu dobio je u Haagu pravomoćno osuđen Radovan Karadžić: za zločine protiv čovječnosti i genocid u Srebrenici na doživotnu robiju. Osudio ga je Mehanizam. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u nas poznatiji kao Haaški sud, to nije stigao učiniti.
 
Rezolucija Sjedinjenih Država br. 199 o genocidu u Srebrenici
 
Predstavnički dom Sjedinjenih Američkih Država je 27. lipnja 2005. usvojio rezoluciju (H. Res 199, koju su sponzorirali kongresnici Christopher Smith i Benjamin Cardin) i tako obilježila 10. godišnjicu genocida u Srebrenici. Rezolucija je usvojena apsolutnom većinom od 370 glasova za, jednim glasom protiv, dok je 62 glasača bilo odsutno. Rezolucija je višestranačka mjera kojom se obilježava deseta godišnjica genocida u Srebrenici u kojoj je više od 8.000 muškaraca i dječaka bilo detaljno i metodički odvojeno od svojih kćeri, majki, sestara i muževa, a zatim su ih ubile srpske snage, zakopane u masovne grobnice i potom ukopane sekundarne grobnice za sakrivanje zločina. Srebrenica je pala nakon napada srpskih snaga 11. srpnja 1995., iako je u to vrijeme bila sigurnosna zona UN-a i pod zaštitom međunarodne zajednice. U rezoluciji se navodi sljedeće:
...Politika agresije i etničkog čišćenja koju provode srpske snage u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. uz izravnu pomoć srpskog režima Slobodana Miloševića i njegovih saveznika, što je uzrokovalo raseljavanje više od 2.000.000 stanovnika i procijenilo 200.000 žrtava, desetaka tisuće silovanih ili na drugi način mučenih i zlostavljanih osoba, dok su nevini civili iz Sarajeva i drugih gradskih naselja stalno bili izloženi granatiranju i snajperskim napadima; definirani su kao kazneno djelo genocida po definiciji iz članka 2. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida, potpisane u Parizu 9. prosinca 1948. i stavljene u punu snagu 12. siječnja 1951.
 
Presudom nizozemskog civilnog apelacijskog suda od 16. srpnja 2104. Nizozemska je optužena za deportaciju i ubojstvo 300 muškaraca Bošnjaka koji su odvedeni i pogubljeni nakon zauzimanja Srebrenice 13. srpnja 1995. godine od strane Vojske RS-a. Optužnicu je podnijela Udruga Majka Srebrenice i navodi se da nizozemski vojnici u Potočarima nisu učinili ništa kako bi spriječili deportaciju i ubojstva muškaraca Bošnjaka. Presudu je donijela sudac Larissa Elwin. Tada je pala i nizozemska Vlada. 11. srpnja 2005., na 10. obljetnicu genocida u Srebrenici, prisutni su bili i francuski, nizozemski i britanski ministri, kao i bivši američki predstavnik za Balkan Richard Holbrooke. Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw ispričao se u ime međunarodne zajednice govoreći: Sramota je međunarodne zajednice da se takvo zlo dogodilo pred našim nosom, a mi nismo ništa učinili.
 
I opet se međunarodna zajednica ne pridržava konvencija i rezolucija koje donosi, već dopušta masovne zločine i genocid pred svojim vratima. To je samo podstrek  onima koji imaju takve namjere da mogu nekažnjeno činiti zločine. Upravo zbog toga može se dogoditi nijekanje zločina ili manipulacija počinitelja u svrhu umanjivanja ili brisanja krivice. Veliku ulogu ima i klasično i konstantno htijenje krvnika da izbrišu tragove svojih zločina i opravdanju onih što nisu mogli sakriti. Memorandum SANU-a 2 to potvrđuje.
 
Komunistički teror bio je organiziran u najstrožoj tajnosti i strahom obavijen velom šutnje. Rijetko se u povijesti događalo da uspostavi nove vlasti prethodi takvo krvoproliće kao u Jugoslaviji (preko milijun žrtava). Višestruki građanski, etnički, ideološki i vjerski rat odnio je više života nego rat protiv okupatora. Glavne žrtve bili su civili, većinom žene djeca i starci. Taj rat, i poraće s genocidnim crtama, eliminirao je većinu protivnika komunista i njihovog vođe Tita, koji se i sam angažirao na njihovom što bržem eliminiranju. Usput je pomogao i Albaniji da se riješi političkih protivnika. Tito se ponašao onako kako se svi komunisti ponašaju, promičući revoluciju putem masovnih likvidacija potencijalnih protivnika, putem rušenja svake neovisne institucije, i putem dovođenja svake moći pod Partijsku kontrolu. Odobrio je ubojstvo desetaka tisuća ljudi, mnoge bez sudskog procesa, druge s namještenim sudskim procesima – vojnike, unovačene pripadnike Domobrana, nepolitičke civile, katoličke svećenike, fratre i redovnice, liječnike, medicinske sestre, učitelje, novinare, poslovne ljude, žene i djecu. Masovne se grobnice u koje su živi ljudi bacani tako da ih polako uguši težina onih bačenih iza njih, još uvijek se postepeno iskopavaju. Držao se ruske doktrine: "I kod nas mogu postojati druge partije. No po ovome se mi razlikujemo od Zapada - kod nas vlada jedna Partija, a sve ostale su u zatvoru", prema dokumentu CIA-e: U Jasenovcu je 1951 bilo zatočeno 3000 protivnika jugoslavenskog komunističkog režima.
 
Prema izvještaju CIA-e br. 00-B-34987 od 20. lipnja 1951., država: Jugoslavija, predmet: koncentracijski logori/lokacije/broj kažnjenika situacija je posve drugačija nego nas uvjeravaju Goldsteinovi. "Prema izvoru iz Beogradu u Jugoslaviji je aktivno 39 koncentracijskih logora pa se spominje "Nova Gradiška": logor smješten na istome mjestu gdje su ustaše imale svoj logor i ubile 30000 ljudi. Sada je u logoru 5000 kažnjenika koji služe kazno od 20 godina do doživotne. Rade na melioraciji obližnjeg Lonskoga polja, a čuvaju ih teško naoružani čuvari. Norma po kažnjeniku je iskop od četiri kubika zemlje na dan i prijevoz iste u vagonetima 200 do 300 metara. Među njima ima dvadeset svećenika.
Logor "Gređani" je koncentracijski logor s 6000 kažnjenika koji rade na raskrčivanju šuma udaljenih osam kilometara. Kažnjenici su buržujski trutovi, intelektualci, bivši industrijalci, komercijalisti... Većina su bosanski muslimani.
Logor "Bela Crkva" je rezerviran samo za političke zatvorenike. Dnevna porcija hrane je 150 grama kukuruznog kruha i 350 grama ukuhanog bilja. Koncentracijski logor "Botovo", blizu mađarske granice rezerviran je za one kažnjenike koji su varali na državnom otkupu namirnica i nisu isporučili dodijeljenu im količinu. Logoraši rade na utvrđivanju granice prema Mađarskoj i iskapanju protutenkovskih rovova.
Logor na "jezeru Scutari" (Skadarsko jezero) ima 10000 logoraša uglavnom osuđene kao konformiste iz Crne Gore i južne Srbije. Svi rade na drenažama i žive pod šatorima nedovoljno odjeveni i stalno u vodi. Postotak umrlih je ogroman. Prošle je godine 65 logoraša ubijeno prilikom njihova pokušaja da pobjegnu u Albaniju.
U logoru "Jasenovac" je 3000 kažnjenika. U logoru "Mostar" je 2200 kažnjenika. U "Smederevskoj Palanci" je 3000 kažnjenika.
Uz spomenute veće koncentracijske logore još postoji 31 manji logor koji vode vlade jugoslavenskih republika. Procjenjuje se da je trenutno u koncentracijskim logorima 200.000 zatočenih osoba. Broj kažnjenika u zatvorima je 85000 dok je u koncentracijskim logorima zatočeno između 100 i 150.000 logoraša".
 

Lili Benčik

Ponavljanje srpskih psina usred Hrvatske

 
 
Pupovac i društvo nastavljaju sa svojom strategijom specijalnog rata protiv Hrvatske. Najprije izazovu incident uz pomoć opskurnog i drskog plakata koji sugerira srpsku ugroženost u Hrvatskoj, pa kad onda tko taj plakat takne… eto ti "genocida". Spominje Milorad traktore - vjerojatno one kojima su mu sunarodnjaci - teroristi odlazili nakon što su razrušili trećinu Hrvatske, pobili 16.000 ljudi, palili, pljačkali, silovali i godinama haračili po dijelu međunarodno priznate države Hrvatske, članice UN-a. Rušili crkve, spomenike kulture, bolnice, škole, uništavali sela i gradove, protjerali preko 600.000 Hrvata I TO BEZ TRAKTORA, PJEŠICE. Naši su bili sretni ako su žive glave izvukli i u najlonsku vrećicu ponešto strpali. Samo u UNPA zonama Srbi su ubili oko tisuću Hrvata! Masakrirali su čitave obitelji, pljačkali kuće, progonili i mučili civile koji su ostali ili nisu uspjeli pobjeći na vrijeme.
http://www.koreni.rs/wp-content/uploads/2019/05/srbin-u-hrvatskoj-V.jpg
Misli li tko da su to Hrvati zaboravili? Počinili su Miloradovi sunarodnjaci brojne masovne zločine, masakre - od Tovarnika, Bapske, Sotina, Vukovara, Borova Sela, Borova Naselja, do Voćina, Četekovca, Čojluga, Kusonja, Baćina, Saborskog, Joševice, Skele, Bačuge, Hrvatske Kostajnice, Petrinje, Gline, Saborskog, Slunja, Široke Kule, Škabrnje i stotina drugih mjesta diljem okupiranih područja. Zato su u vrijeme 'Oluje" (kolovoza 1995. godine) i bježali, jer su većini njih bile krvave ruke, ne do lakata, nego do ramena. A mi Hrvati pustili smo ih kao gospodu! Sjećate li se kako je završilo nakon predaje zločinačkog 21 korpusa u Glini? Nitko zločince koji su više od četiri godine razarali Hrvatsku, klali i ubijali, taknuo nije! Još su se, molim vas lijepo, žalili kako su ih neki od građana "gađali voćem i povrćem" dok su odlazili auto cestom u Srbiju! Ni jedna vojska na svijetu, ni jedna država osim Hrvatske to učinila ne bi! Da su bilo gdje počinili takva zla, skupo bi to platili, ali Hrvati su ih jednostavno pustili a da ih nitko prstom taknuo nije!
Znamo koja su zvjerstva činili - od klanja preko odsijecanja glava (s kojima su se u Vukovaru našutavali), do rezanja testisa i mlaćenja po genitalijama. Vezivali su i razapinjali naše civile i branitelje za vagone i potom ih ciljali ručnim bacačima. Pravili su opskurne perverzne "predstave" sa seksualnim nastranostima (silujući žene i djevojčice pred muževima, roditeljima, braćom), tjerali očeve i sinove, majke i sinove, braću na seksualne perverzije pod prijetnjom smrti, mjesecima su grupno silovali žene i djevojčice i puštali one koje su zatrudnjele, ali tek onda kad je bilo kasno za pobačaj, kako bi "rađale četnike" (tako su im govorili). I sve je to ostalo nekažnjeno!
 
Danas Milorad Pupovac, Dejan Jović i ostali njihovi suradnici opet šire famu o srpskoj "ugroženosti" u Hrvatskoj. U našoj zemlji živi više od 20 naroda i nitko nije ugrožen osim Srba! Zanimljiv fenomen koji bi se mogao riješiti samo tako da se one koji vode specijalni rat protiv Hrvatske skine s državne sise i prestane tetošiti. Prije svega SDSS, SNV i one rasističko-šovinističke 'Novosti' koje šire otrovnu mržnju prema hrvatskome narodu i to našim novcem iz proračuna i pod dirigentskom palicom Milorada Pupovca! Na koga se to Milorad Pupovac ljuti? Na koga viče? Misli li on tom galamom možda koga uplašiti, prijeti li on to? Zar zaboravlja koliko je "ugrožen" u Hrvatskoj pa se bahati? Tako se znači ponašaju "ugroženi". Sad taj sindrom "svesrpske ugroženosti" treba preseliti u EU parlament, i to traktorima ako treba (kako kaže tragikomični harlekin Milorad Pupovac).
 
S moje točke gledišta on je doista jedan obični opskurni tragikomični harlekin koji se bavi političkim mešetarenjem, reketiranjem hrvatskih vlada, podlostima i prljavštinama. I nije problem on, nego onih 8-9 % Srba u Hrvatskoj koji ga biraju za zastupnika i Plenković pod čijim skutama se skriva i osjeća zaštićeno. On ima jako debeo obraz kad već više od 25 godina može tako otvoreno, bezobrazno i drsko pljuvati u lice cijelom jednom narodu. Što pak čini ostatak srpske manjine u Hrvatskoj i zašto ne daju potporu nekom normalnom i civiliziranom političaru koji ovu zemlju smatra svojom, to je pravo pitanje - ali pitanje bez odgovora.
 

Zlatko Pinter

Ne žele stvarati obitelj, rađati i odgajati djecu u državi u kojoj vlada korupcija, beznađe, laž, prijevara, obmana…

 
 
O svakome od nas, najbolje govore naša djela činjenja i nečinjenja. Svojim djelima, radom, djelovanjem i ponašanjem “rasvjetlavamo” i otkrivamo sami sebe, svjesno ili nesvjesno, svoju nutrinu, strukturu ličnosti, karakter, osobne  ljudske vrijednosti, potrebe, motivaciju i kreaciju. To se posebno ističe  kad  misli, riječi i djela  pojedinca nisu u skladu, što se  naročito vidi  i osjeća kod  istaknutih, javnih i visoko pozicioniranih političkih osoba, jer su oni svakodnevno pod budnim okom raznih i različitih medija  i zanimaju širu javnost.
https://i.ytimg.com/vi/1MjMVqix98Q/maxresdefault.jpg
Te osobe bi uglavnom trebale biti uzori ili čak ideali ostalima, jer su na vrhu, a za pretpostaviti je po nekakvom prirodnom odabiru, kako do vrha stignu samo najbolji. Nažalost, gorka stvarnost opovrgava tu darwinističku tezu, jer do vrha u velikoj mjeri stignu podobni, poslušni, odani, arivisti, dupelisci, beskralješnjaci, kurve, lopovi, tajkuni, tajkunčići, sive eminencije, lovaši iz podzemlja, moralno upitne osobe , trgovci, nakupci, razne kreature, vjerski fanatici, bezvjerci, ovisnici, megalomani, pustolovi, “kočijaši” cara, odnosno vozači, koji su uglavnom špijuni,…
 
Svaka čast onima koji su to postigli svojim obrazovanjem sposobnostima, upravljačkim vještinama, razumom, uspješnom praksom, radom poštenjem, istinom, pravdom i pravednošću. Takvih je malo, ali ih ima. Nažalost, takvi se ne ističu, jer su normalni. Rade svoj posao što najbolje znaju i mogu, bez ikakvih isticanja i uplitanja u tuđi posao i tuđi život. Pomažu svima koliko mogu i znaju. Pridonose razvoju modernog društva, gospodarstva, demokracije, kulture, domoljublja, nacionalnog jedinstva, općeg i posebnog napretka, čime se Hrvatska s pravom uklapa u savez europskih naprednih država, a ne ostaju na rubu, marginalizirana, manje važna i bitna, međa prema Balkanu, predziđe kršćanstva, brana od najezde migranata, nužno zlo, koju mnogi još uvijek smatraju dijelom Balkana i najradije bi je tamo zatvorili u nekakvom regionu, dijelom Jugoistočne Europe. Toga nisu svjesni oni koji namjerno stalno rovare, stvaraju razne prizemne i podzemne afere i aferice od sajmišta na Jakuševcu preko Markova trga do Pantovčaka.
 
U te svoje prljave i nečasne radnje uvlače visoke državne dužnosnike. Stvaraju atmosferu balkanske krčme, siju mržnju, nove podjele, nesigurnost, beznađe i strah među običnim pukom. Ne treba biti veliki um da bi to shvatio. Ne rade to nikakvi udbaši, partizani, ustaše, “oni koji Hrvatsku nikad nisu željeli, oni koju Hrvatsku ne vole”, već “domoljubi” i Hrvatine, koji si utvaraju da su ustaše i jedini, pravi, istinski borci za Domovinu, “suverenisti”, (ima ih više), koji mogu izvući državu iz ponora u koji smo gurnuti, spasiti sve nas i stvoriti nam “raj na zemlji” u urušenoj, ispražnjenoj prodanoj, iznamljenoj, derogiranoj, “slučajnoj” državi, koju neki stranci smatraju svojom gubernijom, dok domaćim gazdama predstavlja  osobni bankomat.
Za početak bi bilo nužno potrebno da svima nama objasne  kako su stekli prvi milijun , te kako su se bezobrazno na brzinu enormno obogatili, dok je većina osiromašila, odselila se i nestala s ovih prostora, na bilo koji način. Sve to nekima nije dovoljno. Oni hoće biti glavni, odnosno najglavniji. Hoće na vrh stranke i države, nelegalnim i neligitimnim putem, na način kako su stekli bogatstvo i način kako su  s ulice ili podzemlja ušli u društvenu i političku “elitu”.
 
Ovaj narod nije bedast, niti glup. Ne mogu ga zaslijepiti nikakva materijalna bogatstva, svjetla pozornice, blještavilo šminke, verbalno ekvilibriranje, štreberska retorika, uvježbana neverbalna komunikacija,  glumatanje, pretvaranje, cvijeće, vijenci, rast plaća i mirovina za 60 kuna, što nije malo kako kaže napuhani ministar, koji živi u paralenom svijetu osobne fikcije, te nam se smije u lice, s visoke platforme nedostižnosti i zaštićenosti. Egomanija raste i širi se  geometrijskom brzinom. Prekriva sve ono što je normalno, prirodno, dobro, izvrsno, inovativno, kreativno, pošteno, iskreno i pravedno. Pitanje je jesu li ti i takvi ljudi svjesni da sami sebe lustriraju, da su autodestruktivni, da su potpuno ogoljeni pred narodom, da su lažni, da rade isključivo za sebe, pri čemu koriste amorfnu biračku masu, kao  drogiranu stranačku vojsku, pri čemu mnogi “vojnici” još uvijek misle kako glasuju za Franju.
 
Uzalud takvim pojedincima, sad pred izbore (bilo koje) glumiti jednostavnost, bliskost s narodom, zabrinutost, hiniti plač i bol, za poginulima, nestalima, osiromašenima, iseljenima. Nitko im više ne vjeruje. Prokockali su povjerenje onih koji su za njih glasvali, koji su ih podupirali, koji sui m na bilo koji način pomagali. Da su oni zaista onakvi kakvim su se nastojali prikazati u izbornim kampanjama, onda se ne bi digađalo  dogodilo sve ono loše, čemu smo svjedoci. Ne bi u pitanje nacionalnu sigurnost dovodila “interesna skupina” neobrazovanih probisvjeta, skorojevića, moralno upitnih likova, koji su u svoje rabote uspjeli uplesti visoke državne dužnosnike. Ne bi desetci tisuća mladih obrazovanih, sposobnih, poštenih ljudi, često sa cijelom obitelji napuštali svoju djedovinu, bježeći od zla koje se ovdje provodi i širi. Oni ne žele stvarati obitelj, rađati i odgajati djecu u državi u kojoj vlada korupcija, beznađe, laž, prijevara i obmana, svake vrsti, gdje od svojeg poštenog rada ne možeš živjeti životom dostojnim čovjeka, gdje se ne možeš školovati prema osobnoj potrebi, želji, sposobnostima, gdje se ne možeš zaposliti u struci, gdje ne možeš napredovati, ukoliko nisi sin, kći, brat, sestra, kum, ljubavnik(ca) javne ili visokorangirane političke osobe.
 
Bez obzira na obrazovanje, zvanje i zanimanje, ako nisi član bitne i važne političke stranke, ako nisi spreman na razne muljaže, moralno upitne trgovine, sumnjiva ortaštva, dodvoravanja, ulizivanja, dilanja ne možeš se ostvariti kao osoba, ni kao stručnjak. Najgore od svega je što sve to znamo. Manje više svi šutimo. Zašto se tako ponašamo? Koga se bojite, ljudi? Ovo je naša zemlja i naš grad. Okupirali su ih, ali nam ih ne mogu oteti.
 
Mi smo tu navek! Konačno bi trebali reći: “Popu pop i bobu bob”. Trebali bi svakome pokazati gdje mu je realno mjesto i koja mu je uloga. Nije to nikakav poziv na revoluciju, več poziv na buđenje. Nema tu nikakvih partizana, ustaša, udbaša, orijunaša, već lažljivaca, lopova, neradnika, umišljenih veličina, pokvarenih ososba, iskompleksiranih likova, raznih dilera, poneki Mesija, “domoljuba” i Hrvatina, koji prekrajaju povijest za osobne trenutne potrebe, koji su se malo previše i predugo zaigrali sa svima nama i s državom. U tim igrama su pokazali tko su i što su. To nisu ljudi kojima se može vjerovati. To nisu ljudi koji nas igdje mogu predstavljati.i zastupati. To nisu ljudi koji mogu voditi državu, kreirati i sukreirati državnu politiku. To su ljudi koje bi trebalo do kraja raskrinkati, privesti pravdi,  sankcionirati, maknuti iz javnosti i politike jednom, zauvijek.
 

Ankica Benček

Anketa

Znate li da je A. Plenković, zajedno s M. Pupovcem, omogućio Dejanu Joviću da sigurno ulazi u Europski parlament?

Srijeda, 22/05/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1021 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević