Get Adobe Flash player
Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

Stanković nijednom nije niti spomenuo Domovinski...

Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

Početkom 1990. tadašnji oficir JNA nije se nimalo razlikovao od...

Srbin koji voli domovinu!

Srbin koji voli domovinu!

Peđa Mišić: "Branili smo obitelj, djecu, kuću, ulicu,...

Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

Sramotan odnos Hrvatske prema šestorici Hrvata u Den...

Ljevičarima je sve dozvoljeno

Ljevičarima je sve dozvoljeno

U Hrvatskoj možeš svaki dan pljuvati po Hrvatima iz...

  • Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

    Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

    četvrtak, 23. studenoga 2017. 00:05
  • Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

    Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

    četvrtak, 23. studenoga 2017. 00:01
  • Srbin koji voli domovinu!

    Srbin koji voli domovinu!

    utorak, 21. studenoga 2017. 13:25
  • Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

    Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

    utorak, 21. studenoga 2017. 13:21
  • Ljevičarima je sve dozvoljeno

    Ljevičarima je sve dozvoljeno

    srijeda, 22. studenoga 2017. 23:57

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina Šoškočanina...

 
 
Ovdje sad neka navodna drama o promjenu imena nekoga trga u Zagrebu, pa i dvije tri ulice teče, kotrlja se ulicama. Ne ćemo o tim promjenama povijesno općenito već konkretno, s izvora, iz Rješenja  Izvršnog savjeta općine Vukovar o promjeni naziva ulica na području općine, Vukovar 16. VII. 1992. („Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, Knjiga 6, Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj, srpanj-prosinac 1992.“, Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata - Zagreb, Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema, Zagreb-Slavonski Brod, ožujak 2009.). Pa kaže dokument 13., stranice 40.-44: „Na osnovi člana 7. Zakona o privremenoj teritorijalnoj organizaciji Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem i privremenoj upravi („Službeni glasnik“ Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, broj 1/91), Izvršni savet Opštine Vukovar na sednici održanoj 16. VII. 1992. godine, donosi
 
REŠENJE
 
o promeni imena ulica i trgova i utvrđivanju imena novih ulica u naseljenim mestima na području Opštine Vukovar“...
https://i1.wp.com/kamenjar.com/wp-content/uploads/2015/12/ulica-puni%C5%A1e-ra%C4%8Di%C4%87a-%C4%87irilica.jpg?ssl=1
Prema njemu, da vas ne mučim s detaljima, mijenjala su se imena ulica i trgova u ovim naseljima: Vukovaru, po mjesnim zajednicama (MZ „Petrova Gora“, „Šumadija“(!), „Lužac“, „Vukovar Stari“, „Fruška Gora“, „Vukovar Novi“ te u MZ Borovo Naselje, a u njemu MZ „Sveti Sava“, MZ „Nikola Demonja“ i „Kriva Bara“. Zatim tada  u MZ Ilok, MZ Bapska. MZ Čakovci, MZ Svinjarevci MZ Petrovci, MZ Lovas, MZ Sotin, MZ Berak, MZ Tovarnik, MZ Lipovača, MZ Tompojevci, MZ Mikluševci, MZ Ludvinci, MZ Opatovac i MZ Šarengrad. Utvrdila su se i „sledeća imena novih ulica u Iloku: Gavrila Principa, Kneza Miloša, Mihajla Pupina i Jovana Cvijića“ (isto Rješenje). Birokratska „rješenja“ odlično su štivo, napetija od romana, pa makar ih donosile i takve zločinačke tvorevine kao što je bila „SO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema“, štoviše tada su i zanimljivije, sadržajnije…
 
Ovo „rješenje“ odnosi se skoro isključivo na prije progona većinska  hrvatska naselja, od Vukovara do Iloka, Petrovaca i Mikluševaca (većinski Rusini), te Borova i Lipovače (većinski Srbi). Dakle u samo dva od sedamnaest naselja u kojima su se mijenjala imena ulica prije osvajanja Srbi su bili većinski narod. U Lipovači su samo „Bunarsku“ preimenovali u „Vojvode Živojina Mišića“. Zanimljivo, „rješenje“ je napisano strojopisom - na latinici.
 
Stjepana Radića Puniša Račić likvidirao 1992. po drugi puta
 
O najbizarnijoj, pače zločinačkoj promjeni, čitatelji su vjerojatno već upoznati, a riječ je o preimenovanju ulice žrtve masakra u beogradskoj skupštini u ime ubojice: „Stjepana Radića“ u „Puniše Račića“. U „rešenju“ piše „S. Radića“ u „Puniše Račića“. U Bapskoj su „likvidirana“ „Braća Radić“, zamijenio ih je - Vukašin Šoškočanin!, a u Iloku je „skinuo“ biskupa Strossmayera. Nu nisu ovo  jedine „zanimljivosti“, još je zanimljivija načelna koncepcija  ovih „krstitelja“, a ona je jednostavna: zatiranje, u javnosti, i na ulicama i trgovima bilo kakvog traga, spomena na prethodne apsolutno većinske stanovnike ovih naselja - Hrvate. Izbrisani su tako, platili glavom, Andrija Kačić, A. M. Reljković, I. Gundulić, Ljudevit Gaj, Petar Preradović, Josip Juraj Strossmayer, Franjo Rački, August Šenoa,  Stanko Vraz, Josip Kozarac, A. G. Matoš (u rodnom Tovarniku i drugdje), Silvije Strahimir Kranjčević, Miroslav Krleža, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Julije Benešić, Ivan Meštrović, Antun Augustinčić, France Prešern.
 
Pobrisan je Matija Gubec u više mjesta, te kralj Tomislav, Eugen Kvaternik. Sljedeći su napadnuti hrvatski topomini, prethodna imena ulica po hrvatskim gradovima i regijama. Redom, od Vukovara do Šarengrada nestale su: Karlovačka, Istarska, Zrinjska, Dubrovačka, Kumrovečka, Splitska, Zagrebačka (više puta), Hercegovačka, Vinkovačka, Šokačko brdo(!) u Iloku (postalo „Sremsko brdo“) Osječka. Mijenjali su ih ili srpski junaci s one strane Dunava i Drine, ili srpski toponimi.
 
Ima još svašta, ali meni je zanimljivo brisanje JNA, one koja im je sve ovo osvojila. U Vukovaru je „JNA“ zamijenjena s „Vukovarskih oslobodilaca“(!), „JRM“ u „Lučka“, u Borovo Naselju „JNA“ u „Fruškogorsku“, u Iloku je „JNA“ postala „1000 srpskih kaplara“, u Petrovcima „Svetosavska“. Moram priznati kako mi je ovo možda najčudnije jer bez te JNA (koju je usput stvorio Tito) ovi kokošari ne bi osvojili ništa, ona im dala sve, a oni prema njoj tako nezahvalno, proglasili se nekakvim „oslobodiocima“. Logično, sad kad im je udarila temelje Velike Srbije, ponadali su se kako ju mogu i izbrisati. Ovdje ću još konstatirati kako je, skoro, svako hrvatsko naselje dobilo po neku inačicu „svetosavske“, ili Sv. Save, ili njegov trg, pa se ovo može razumjeti i kao brisanje katoličanstva s ulica i iz naselja, većinski katoličkih i „presađivanje“, u biti, ovoga srbijanskog poganskog sveca tamo gdje ne pripada.
 
Nestali i ljevičari i jugounitaristi
 
Tito i svi njegovi partizani, ma odakle bili, iako se u najvećem broju radi o hrvatskim ljevičarima (primjerice Otokar Keršovani, August Cesarec, Đuro Đaković, Ognjen Prica, Kata Pejnović, Josip Kraš, Marko Orešković, Franjo Kluz, Božidar Maslarić, Vladimir Bakarić i dr.) i da ih sve ne nabajam, prošli su katastrofalno. Stradao je i II. kongres KPJ, postao „Karađorđeva“. Sknuti su i „sekretari SKOJ-a“ i Ivo Lola Ribar. Otišli su i Marx i Lenjin. U Iloku je Titina ulica , valjda, bila dugačka, pa su od nje nastale tri: „Cara Lazara“, „Trg Svetog Save“ i „Kralja Petra I.“, dok ga je u Tompojevcima smijenio samo „Car Lazar“, u Vukovaru „18. novembar 1991.“, bit će to onaj dan kad su srpski ljudožderi uz hrvatsko meso tražili još i salate. Bit će ovo zanimljivo, nadam se, aktualnim antifama. Udariše i na sveto „Bratstvo-jedinstvo“ koje je (Borovo Naselje), postalo „Srpske sloge“.
 
Jednostavno, sve što je imalo podsjećalo na Hrvate, Hrvatsku, toponimi, umjetnici, povijesne ličnosti, nevažno što se isključivo radilo o ljevičarima, pa čak i onima koji su ujedno bili i tvrdo projugoslavenski, čak i unitaristički orijentirani - sve i svi su jednostavno zbrisani. Odgovor na pitanje s kime ili čime su zamijenjeni jednostavna je da jednostavniji, prostiji ne može biti - s Velikom Srbijom, povijesnom, svetosavskom, kosovsko-mitskom, sa srbijanskim vojvodama i vojnicima, nešto atentatora (Gavrilo Princip, Puniša Račić) guslara, te velikosrpskih ideologa, srbijanskim toponimima i nešto zločinaca poput Šoškočanina. Brisali se čak i lokalne toponime (primjer Šokačko brdo), pa i svoj seoski „bunar“ za račun vojvode. Nakon etničkog čišćenja, protjerivanja, deportacija, zatvaranja logora po Srbiji, Ovčare, Veleprometa…, na red je došlo i ovakvo, „ulično“ brisanje memorije. Tamošnji manjinski Srbi tog srpnja 1992. ostavili su na ulicama tek tri moguće poveznice s  protjeranim većinskim Hrvatima: Josipa Pančića, etničkog Hrvata, prvog predsjednika SANU-a, koji je morao prijeći na pravoslavlje kako bi u Srbiji bio profesor (toliko o „pokrštavanju“), Nikolu Teslu i Ivu Andrića, etničkog Hrvata, za kojega nije poznato da se ikada izjasnio kao Srbin, već je bio „integralni“ Jugoslaven. Za ostala rješenja iz „Rešenja“, njihovu većinu, može se ustvrditi, kako nisu pripadala kulturi tamošnjih Srba već najvećim dijelom Srbiji i to ne bilo kakvoj već „velikoj“. Koja u mnogim glavama ni s ove, a naročito ne s one strane Dunava i Drine još nije umrla.
 

Mato Dretvić Filakov

Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i pojašnjavanje

 
 
Predsjednica države već dulje vrijeme, kad god joj se ukaže prilika, u javnim nastupima, izjavljuje i upozorava kako država ne ide u dobrom smjeru, kako stagniramo, zaostajemo za drugima, kako svi pokazatelji (parametri) rasta u mnogim područjima, sektorima, su u stvari sporo hodanje korak po korak za onima koji hodaju brzo ili trče, prestigli su nas i daleko su ispred nas, što je točno. Međutim, malo tko se na to obazire. Pri tom se samo od sebe nameće pitanje zašto?
http://www.hdz.hr/sites/default/files/field/image/20161010ap.mandatar_2IZ.jpg
Nema tu ničega novog. Takvo stanje traje godinama. Sad je sve to još pojačano slomom Agrokora i nužno potrebnim mjerama za spašavanje zdravog tkiva tog ogromnog organizma koji odumire. Htjeli to neki priznati ili ne Agrokor je uzrokovao veliku krizu, bankarsku, financijsku, gospodarsku i socijalnu, koja se razvija i nije se još pokazala u punom obliku. Sve je to bilo za očekivati, stoga nema mjesta nikakvom čuđenju, osim čuđenja da se za takvo nešto nije pripremalo, jer su “Svi sve znali.”
 
Unatoč, Agrokoru i velikim problemima s njim, život ide dalje i ne smije se  svakodnevno nepotrebno opterećivati stručnim i političkim pitanjima i djelomičnim rješenjima oko restrukturiranja i pokušajima sanacije tog mastodonta. Traženje krivca za ili krivaca za taj najveći slom, u našem gospodarstvu i šire, trebao bi uglavnom, biti na nadležnim institucijama, koje bi trebale po Ustavu i zakonima obavljati svoj posao, na jasan i transparentan način, jednak za sve aktere i sudionike u ovom slučaju. Nije se trebalo dopustiti da se slučaj “razlijeva” diljem Lijepe naše, Europe i svijeta. hoćeš ne ćeš rasplinjuje i razlaže na proste faktore, koji su čvrsto povezani, ne mogu opstati jedni bez drugih, čime se uništava bitna supstanca cijelog organizma i dovodi u pitanje cijeli slučaj, uz koji se s pravom postavljaju mnoga pitanja: Zašto? Zašto baš sada? Zašto na takac način?
 
Jasno je da su se svi glavni čimbenici (akteri) dogovarali o cijelom procesu ove “reforme” kako je sve u vezi Agrokora, nazvala ministrica Dalić, a Predsjednik Vlade tu tezu podržao, kao što je jasno da je netko u svemu tome varao, lagao, pokušavao izigrati one druge, et cetera, kako bi se okoristio i obogatio. Poznata stvar, prepoznatljiv scenarij, čime nije potrebno zamarati narod i odvačiti ga od realnosti svakodnevnog života, u kojem je sve više siromaštva, zbog kojeg mladi odlaze, bolesni i stari umiru, djeca se ne rađaju, reforme propadaju u samoj ideji, pišu se otvorena pisma, interpelacije, traže se opozivi, u saboru se odvijaju sve vrste predstava od vodvilja do drame, uz glavne role poznatih “glumaca”, do kasno u noć, u trajnoj želji i potrebi skupiti po koji politički poen, pljuvajući po onoj drugoj strani i istaknutim pojedincima, s naglaskom na premijera, koji je po mnogima i po javnom mnijenju, “najgori” od svih premijera do danas. Takva impresija je nametnuta i usvojena u narodu, zbog mnogo čega, što nije bilo dobro, a predstavlja se kao dobro, kreativno i inovativno.
 
Ta i takva inverzija stvarnosti se nužno mora osvjetliti, pokušati okrenuti i konačno se odlijepiti od dna, na kojem smo se ušančili i od kojeg se ne možemo odlijepiti. Predsjednica države se malo kasno sjetila da preuzme stvar u svoje ruke, makar verbalno, što je dobro, ali pobuđuje određene sumnje u iskrene namjere ovakvog ponašanja. Kad se čovjek opeče puše i na hladno. Mi smo se mnogo puta u ovih četvrt stoljeća opekli, pa moramo biti oprezni, pogotovo kad su karijerni diplomati u pitanju. Osim toga nekima odgovara da se vrhovnici na oba zagrebačka brda ne slažu i svađaju, po mnogim važnim državničkim pitanjima. Istina, stječe se dojam da svaki od njih vozi svojom prugom prema istom cilju, s različitim metodama rada i idejama. To bi bilo dobro, čak i poželjno kad te ideje ne bi bile dijametralno suprotne, odnosno sukladne sa idejama njihovih mentora, koje su svima znane, kao i njihovi geopolitički i geostrateški ciljevi, zbog kojih se vode hibridni i asimetrični ratovi, na ovim prostorima. Evidentno je, kako nam jedni i drugi godinama svašta obećavaju, za boljitak i napredak stanovništva i zemlje, a zapravo nam šalju svoj otpad u vidu jačanja “borbene” aktivnosti i stvaranja prividne sigurnosti i stabilnosti.
 
Predsjednica države je javno izjavila kako smo u izvanrednom stanju. To nije mala stvar. Zna se dobro što je izvanredno stanje, bez obzira koja i kakva ugroza je dovela do njega. Po Ustavu i ostalim zakonima je propisano kako se ponaša u izvanrednom stanju, od predsjednice države koja preuzima glavne dužnosti i odgovornost, preko ostalih državnih dužnosnika, do svakog pojedinca u državi. “Izvanredno stanje je vrsta pravnog stanja u državi u kojem, prema hrvatskom Ustavu, vlada "neposredna ugroženost neovisnosti i jedinstvenosti republike". To stanje je jedna od inačica stanja koje upravni nauk skupno naziva "izvanredna stanja, izuzetna stanja, stanja nužde, stanja opasnosti". Ovakve situacije stvaraju mogućnost da se može na zakonit način posredno ili neposredno, ograničiti ili u potpunosti ukinuti ustavom zajamčena slobode i prava čovjekai građanina.”
 
“Situacije kad smije biti proglašeno izvanredno stanje su rat, neposredna opasnost od rata, pobune, nemirite slični pokreti širih razmjera, velike elementarne nepogode (katastrofalni potresi, poplave, šumskii ostali požari velikih razmjera, epidemijska oboljenja ljudi, flore i faune), atomska zračenja. Zajedničko svim ovim situacijama jest prijetnja fizičkom opstanku stanovništva cijele države ili nekog njena dijela, ugrožavanje života nacije ili organizirana funkcioniranja njenih temeljnih institucija.”
 
Iz gore navedenih definicija je očigledno i jasno, da predsjednica države nije imala na umu izvanredno stanje u pravnom smislu. Pravo, dužnost i odgovornost predsjednika(ce) države je da upozorava na negativne pojave u društvu koje su rezultat upravljanja državom, da ih pokušava sanirati i sprječiti. To nije samo njezino osobno mišljenje i stav. Osim taksativnog nabrajanja svega negativnog, što se stvaralo i nakupljalo godinama, bi bilo dobro uzročno posljedično i eksplicitno objasniti zašto je do svega toga došlo, kako se dobre namjere ne bi “utopile” kao bezbroj puta do sada u imlicitnoj relativnosti. Bilo bi dobro, poželjno i primjereno kada bi se uz put u ovakvim javnim nastupima, barem u nacrtu, kratko iznijelo nekoliko prijedloga za strategiju i taktiku onemogućavanja nastajanja takvih pojava, stvaranja prilika i uvjeta za bolji i ljepši život, u kojem bi svi žitelji Lijepe naše bili jednaki pred zakonom, imali približno jednake uvjete za školovanje, zapošljavanje, napredovanje i izrastanje u cjelovitu samosvjesnu ličnost, koja će moći razviti svoje potencijale, biti sretna i zadovoljna  u svojoj Domovini.
 

Ankica Benček

Hrvatsku se optužuje za vađenje organa!

 
 
Bolesna mržnja prema svemu što je hrvatsko u Srbiji je očita na svakom koraku i ona naročito dolazi do izražaja kad se raspravlja o događajima iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Kako bi oprali krvave ruke i skinuli sa sebe odgovornost za masovne zločine što su ih počinili, naši susjedi su u pogon stavili sve svoje kapacitete i u tomu sudjeluju deseci tisuća javnih osoba, intelektualaca, popova i političara (od državnog vrha do onih na lokalnoj razini), agenti tajnih službi, razno-razni šarlatani i samozvanih proroci, „analitičari“ koji po pravilu dolaze do „strogo povjerljivih informacija“– kakve nema nitko drugi na samo njima znane načine. I sve se to, naravno, kao i uvijek kad je u pitanju srpska propaganda odvija putem medija u kojima takvi sadržaji dobivaju zapaženo mjesto i reklamiraju se na sva zvona, tako da mnogi od „propovjednika“ ove vrste „istorije“ već dugi niz godina uživaju reputaciju karizmatičnih „boraca za istinu“, a ta njihova „istina“ masovno se prihvaća kao nešto što se „skriva od srpskog naroda“ kojemu „strani i domaći centri moći ne dozvoljavaju da dozna šta se stvarno događalo u ratovima 90-ih godina“.
http://www.vesti-online.com/data/images/2013-04-08/314143_ratko-mladic--youtube_f.jpg?ver=1367592132
Ratko Mladić
 
Polazi se od nekoliko premisa na kojima se ta kampanja temelji:
1.   Srpski je narod „potpuno nedužan“ i „lažno optužen za izazivanje ratova“
2.   Srbi nisu nikoga napali, niti su činili zločine i sve to im je „namešteno“
3.   U „zaveri“ protiv Srba – s ciljem da ih se uništi – sudjeluju masoni, strani agenti i obavještajne službe, plaćenici i „domaći izdajnici“
4.   U ratovima 90-ih godina genocid je izvršen ali „nad Srbima“ što je „tajna“ koja se krije upravo od tih krugova
5.   Svi „navodni masovni zločini“ koji se „pripisuju“ Srbima su „nameštaljke muslimana, Hrvata ili tajnih službi iz zapadnih zemalja“
 
U jednoga od najžešćih „propovjednika“ ovakve „istine“ spada i Jugoslav Petrušić Dominik (aktivni sudionik genocida u Srebrenici) oko kojega se u medijima pravi fama zadnjih desetak i više godina. Tobožnji „vrhunski agent“ (s „francuskim državljanstvom, činom pukovnika francuske vojske“), „iskusni špijun“, „specijalac“, „srpski James Bond“, ali iznad svega „srpski patriota“ i jedan od „spasitelja Srbije“), ovaj šarlatan i protuha animira javnost u Srbiji i „republici srpskoj“ upravo na spomenutim tezama i već uživa karizmu novoga srpskog „spasitelja“ koji „borbu za istinu i pravdu“ vodi hrabro, bespoštedno i danonoćno, bez obzira po „rizik za vlastiti život“.
 
On „sve zna“, raspolaže „svim dokazima i dokumentima“ (od onih globalnog značaja iz stranih obavještajnih centara, do onih koji se tuči stanja na Balkanu i u Srbiji) i o svemu ima rezolutne stavove. Na stranu što je slabo pismen i teško se izražava (elokventnost mu baš nije vrlina), vjeruje mu se i što je najvažnije, nitko ga ne pita OD KUDA MU PODACI, jer čovjek po svemu sudeći „drži u rukama sudbinu svijeta“.
 
Nitko se u Srbiji ne pita ni kako to da u državi strogo kontroliranih medija u kojoj novinare ubijaju ukoliko postanu opasnost za režim, jedan ovakav lik po potrebi može slobodno prozivati i optuživati svakoga koga poželi – uključujući i pojedince iz državnog vrha, tajnih službi, vojske, policije, javno iznositi najgnjusnije optužbe na račun naroda iz okruženja, UN-a, EU-a, NATO-a i drugih međunarodnih institucija i svjetskih lidera.
 
Treba li biti posebno mudar pa zaključiti da je riječ o prozirnoj igri same države Srbije, tamošnjih intelektualnih i političkih krugova, medija i njezinih tajnih službi (kako vojne tako i civilne) koje vuku konce i rade na ostvarenju zacrtanog „Memoranduma 2“? Metoda „dirigiranog kaosa“ i nije neki novi oblik specijalnog rata, barem što se Srbije tiče i oni se u tomu iskazuju kao vrhunski majstori, bilo to nama milo ili ne. Blasfemične objede. laži i nebuloze guraju se u javni prostor sustavno, smišljeno i kontinuirano i one imaju itekakav upliv na građane, pogotovu mlađu populaciju. Perpetuiranjem takvih laži i teorija zavjere (koliko god name se one činile nemogućim i fantastičnim), postiže se cilj, jednako kao u propagandi koju je svojedobno vodio Goebbels ili njegov imitator Slobodan Milošević. I sve to prolazi pored nas kao da nas se ne tiče. Naša nadaleko poznata indiferentnost prema onome što se događa u okruženju nešto je što je teško razumljivo i objašnjivo. Mi obično pristupamo analizama kad nam se već nešto dogodi, prije ne.
 
Jedna od najnovijih teza iz radionice Jugoslava Petrušića Dominika, šarlatana i besposličara koji svakodnevno odrađuje svoju „šihtu“ za nalogodavce, jeste ta DA SU U VRIJEME RATA U HRVATSKOJ SRBIMA VAĐENI ORGANI i da se, naravno, tim organima „trgovalo“. Dakako, „organe su Srbima vadili Hrvati“ (a tko drugi) i to je bilo masovno 1991. godine, kada je „nestalo oko 2.400 osoba“, pri čemu treba uzeti u obzir kako je dr Vesna Bosanac iz Vukovarske bolnice bila „jedan od kolovođa“ ove „tajne operacije“ što ju je „provodio Tuđmanov ustaški režim“.
 
Kao „krunski dokaz“ u prilog svojih tvrdnji, Petrušić navodi jedan „presretnuti telefonski razgovor“ u kojemu dr Vesna Bosanac „traži isključivo nultu krvnu grupu“ (u vrijeme opsade Vukovara). (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=kKXszpRr7U0) Zamislite tu perverziju: da se najgori masovni zločin kakav je počinjen nad Vukovarom i njegovim građanima opravdava ovakvim monstruoznim konstrukcijama! I da se dr Bosanac, mučenika i žrtvu tog Vukovara već 26 godine uporno proglašava „monstrumom“ i „Mengeleom“!?
 
Ima li koga da toj bagri začepi usta? Vodi li tko u Hrvatskoj brigu o toj histeriji koja se opet stvara i zasigurno će imati i već ima svoje posljedice. U srpskom javnom mišljenju Srebrenica je odavno kompromitirana i prikazana kao „laž“ i „nameštaljka“, masovni zločini u Sarajevu također, pa ne treba čuditi da je i ovaj hrvatski grad heroj i mučenik došao na red.
 
Nije li nedavno i aktualna premijerka Srbije Ana Brnabić (koju je Vučić postavio na to mjesto radi međunarodnog imidža Srbije budući da je njezina spolna orijentacija prihvatljiva za EU), javno postavila pitanje: „Ko će Šešelju nadoknaditi 13 godina koje je proveo u haaškom pritvoru“? Ona se, dakako, ne pita što je sve ratni huškač i četnički zločinac počinio i kakvo je zlo napravio ne samo nama Hrvatima, muslimanima, Albancima, nego i samim Srbima i nacionalnim manjinama u Srbiji, B i H i Hrvatskoj. Premijerka Srbije zastupa ovog opskurnog fašista unatoč tomu što je on javno napada i blati na svakom koraku, jer to je očito u njihovom „nacionalnom interesu“ koji je kao i uvijek „iznad svega“. Izjavu Ane Brnabić prenijele su i naše nacionalne TV kuće, bez ikakvih komentara. I to je „unutarnja stvar Srbije“, zar ne? A mi smo „gospoda“ i postavljamo se „iznad toga“. Bravo! Kad se na Thompsonovom koncertu pojavi „ustaška kapa“ stvar se diže na razinu prvorazrednog incidenta o kojemu se danima i tjednima bruji, a Hrvatsku se prijavljuje međunarodnim organizacijama zbog širenja mržnje, rasizma, ksenofobije, zbog „povampirenja ustaštva“ i „bujanja fašizma“. Svima onima koji su skeptični na ovakve vijesti, žeste se što se uopće piše o takvim pojavama ili nemarno odmahuju rukom govoreći kako je to glupost ili „njihov problem“ poruka:
 
U dogledno će vrijeme takve nebuloze i objede ući u vikipedije, školske udžbenike, enciklopedije (u literaturi i publicistici već jesu), i postati „jedine i prave istine“ kao i mnogi drugi mitovi. I tada će to postati i naš problem. Pa ćemo kukati i čuditi kako to da svijet ne zna pravu istinu. Vojislav Šešelj, Vuk Drašković, Željko Ražnatović Arkan, Milorad Ulemek Legija, Mirko Jović, Dragoslav Bokan, Slobodan Medić, Milan Lukić, Dragan Vasiljković, Milan Martić, Jovan Rašković, Milan Babić, Milan Lančužanin Kameni, Milan Paroški, Siniša Vučinić, Nebojša Minić Mrtvi, Milorad Pelemiš, Jugoslav Petrušić i tisuće drugih srpskih ekstremista bili su krajem 80-ih godina (prije rata) također „marginalci“, pa jako dobro znamo što su napravili kad su se pridružili naci-fašističkom režimu Slobodana Miloševića i pod paskom Jovice Stanišića i Franka Simatovića Frenkija krenuli u rat za „veliku srbiju“. Ova garnitura koja je u Srbiji na vlasti danas nije ništa bolja od  tadašnje, uostalom, predvode je sljednici „vožda“ Slobe i četnika Šešelja.
 
Ne zaboravimo: Srbija je zemlja u kojoj je sve moguće, osim da se dogodi nešto normalno i pozitivno. To je zemlja koja ima uvjerljivo najveći broj masovnih i ratnih zločinaca po glavi stanovnika u Europi. U njoj su najveći zločinci nacionalni heroji i ponos naroda. Imenuju trgove, ulice, škole, domove kulture po ratnim zločincima. Podižu spomenike ratnim zločincima i veličaju njihova djela. Sanjaju o „velikom ratu“ koji će pokrenuti uz pomoć Rusije s ciljem „oslobađanja svojih okupiranih područja u Hrvatskoj“ a „republiku srpsku“ pripojiti Srbiji. Ne priznaju narode iz okruženja (Hrvate, crnogorce, Makedonce, Bošnjake-muslimane) i šire mržnju prema njima, ne samo u medijima nego i preko školskih programa i udžbenika. Diče se time što im je mafija na VISOKOM OSMOM MJESTU u svijetu i od vodećih kriminlaca i zločinaca prave uzore mladim naraštajima. Oni koji govore i zastupaju istinu u Srbiji su na margini društvenog i političkog života i etiketirani kao „srpski izdajnici“, dok  javno mnijenje odgajaju besprizorni likovi poput Jugoslava Petrušića, Dejana Lučića, Miroslava Lazanskog, Vojislava Šešelja, Jovana Deretića, Sande Rašković, Milijane Baletić, Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i sličnih „nacionalnih uzora“. Mediji su njihovi, javnost je u golemoj većini na njihovoj strani a katarze i ozdravljenja društva ni na pomolu.
 
Srbija je još uvijek divlje društvo, upravo onakvo kakvim ga definiraju Vesna Pešić, Snežana Slapšak, Latinka Perović i brojni drugi intelektualci iz Srbije za koje naša javnost niti ne zna. Taj glas razuma gubi se u kakofoniji histerije koju širi desnica u Srbiji. Ali, sve to se nas ne tiče. Mi smo „iznad toga“. Ne dajmo danas išta makne i naruši nam komoditet. I letargiju u koju smo zapali. Mi se nastavljamo međusobno gložiti i svađati. A to je stvarnost i okruženje u kojemu živimo. I riječ je o zemlji s kojom bi trebali uspostaviti normalne odnose, neovisno od toga što je ona svjetlosnim godinama daleko od normale. Umjesto da se ponekad pozabavimo i ovim ne baš nevažnim pitanjima, naša lijevo-liberalna javnost i mainstream mediji tragaju za „ustašama“ i „fašizmom“ u Hrvatskoj i tjeraju vodu na mlin upravo onima koji pripremaju nove ratove i nastavljaju sa širenjem mržnje kao što su to činili u ne tako davnoj prošlosti. Imamo kratko sjećanje. Jako kratko. I veliki smo naivci. Nepopravljivi. Živi bili pa vidjeli što će nam iz tog susjedstva stizati za koji dan kad budemo obilježavali 26 obljetnicu vukovarske tragedije.
 

Zlatko Pinter

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Subota, 25/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 783 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević