Get Adobe Flash player
SPC na čelu noćnih kolona u Crnoj Gori i Srbiji

SPC na čelu noćnih kolona u Crnoj Gori i Srbiji

Srbija ponavlja jogurt i balvan revolucije iz osamdesetih i devedesetih...

Zašto su svi naši športaši domoljubi?

Zašto su svi naši športaši domoljubi?

Nakon svake pobjede slave svi Hrvati koji Hrvatsku osjećaju...

Hrvatskom vladaju pioniri komunizma

Hrvatskom vladaju pioniri komunizma

Hrvati bi morali voljeti Hrvatsku onoliko koliko Slovenci i Srbi žude za...

Lažne Plenkovićeve poruke iz Ludine

Lažne Plenkovićeve poruke iz Ludine

Sve što je predsjednik HDZ-a izrekao u Velikoj Ludini velika je...

Uzrok slučaja Zavadlav je u političarima

Uzrok slučaja Zavadlav je u političarima

Tragedija je posljedak nefunkcioniranja...

  • SPC na čelu noćnih kolona u Crnoj Gori i Srbiji

    SPC na čelu noćnih kolona u Crnoj Gori i Srbiji

    četvrtak, 23. siječnja 2020. 15:12
  • Zašto su svi naši športaši domoljubi?

    Zašto su svi naši športaši domoljubi?

    četvrtak, 23. siječnja 2020. 15:09
  • Hrvatskom vladaju pioniri komunizma

    Hrvatskom vladaju pioniri komunizma

    srijeda, 22. siječnja 2020. 10:52
  • Lažne Plenkovićeve poruke iz Ludine

    Lažne Plenkovićeve poruke iz Ludine

    srijeda, 22. siječnja 2020. 10:45
  • Uzrok slučaja Zavadlav je u političarima

    Uzrok slučaja Zavadlav je u političarima

    srijeda, 22. siječnja 2020. 10:39

Škola za život bi morala omogućiti ući u svijet rada sa što manje stresa

 
 
Prekid  štrajka prosvjetara, usuglašavanje stavova, pregovaranje, dogovaranje, kompromis, prevladavanje razuma, usklađivanje prava na štrajk i prava na obrazovanje, prebacivanje krivnje za nastalu situaciju, politiziranje, iscrpljivanje, potkupljivanje, ucjenjivanje…, ostavlja gorak okus i pomalo izaziva mučninu, naročito kod roditelja učenika, pogotovo kad su zahtjevi prosvjetara na neki način “potkrijepljeni” plasiranjem učenika na međunarodnom PISA  testiranju. Opet smo u drugom dijelu rang liste, posebice po matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti. Pomalo padamo i približavamo se dnu ljestvice uspješnosti, na svakom novom  testiranju. Nije to nikakvo čudo s obzirom na razne turbulencije i nesnalaženja u školstvu desetljećima.
https://www.total-croatia-news.com/media/k2/items/cache/c13212ce145272d5462ff0bdda104c6e_XL.jpg
Svaki novi ministar “svoju kozu dere” i počinje ab ovo. Koliko ih je ono bilo od samostalnosti, neovisnosti i suverenosti države. Neki su bili dobri, neki bolji, neki loši, neki još lošiji, da bi svaki novi bacao sve propuste, činjenja i nečinjenja na prethodnike, pogotovo na one iz SDP-a, odnosno  njihove kvote. Zoran Milanović je nedavno i za ovaj zadnji, najdugotrajniji i “najuspješniji” štrajk javno okrivljen od aktualne predsjednice, koja pojma nema zašto su se u vrijeme Milanovićeve vlade snizili koeficijenti i da su prosvjetari na to dragovoljno pristali, imajući u vidu opću i posebne situacije u državi, u svim područjima, naročito u gospodarstvu. Tada je obećano da će se koeficijenti vratiti na staro, kad se steknu uvjeti za to, odnosno kad se dogode dva uzastopna značajnija povećanja BDP-a, s tendencijom zadržavanja istog ili povećanja. To se nikad nije dogodilo. Uvijek su svi drugi i sve drugo bili preči i imali primat za povećanje plaće, što je u osnovi jedini cilj, kako ispada sada, nakon dogovora Vlade i sindikata. Neki dan su letjeli u nebo, zbog svojih postignuća u smislu podrške roditelja, učenika, drugih sindikata i javnosti, da bi sad bilo što je bilo. Predsjednik Vlade ima u rukama alate s kojima ih je prizemljio, primirio i vratio u razrede, gdje ih čeka puno posla, koji se ne će platiti, jer su im se platili dani štrajka, što je u neku ruku logično i shvatljivo. “Dogovor” je sindikate na neki način posvađao, odnosno podijelio, što je bio i cilj onih koji na kraju o svemu odlučuju. Uvijek se nađe barem jedan štrajkolomac, da ne kažem petokolonaš, najslabija karika ili onaj (oni) sindikalni lider kojima je sindikalni novac njihova prćija i ne bi se složili s tim da iz svoje kase  prosvjetarima plate dane provedene u štrajku. U tim razmišljanjima i odlukama je nekako malo pomalo nestajalo dostojanstvo učitelja i profesora kao i dignitet struke.
 
Ništa od povećanja koeficijenata
 
U štrajk je krenulo zajedno nastavno i nenastavno osoblje, da bi se u tijeku štrajka razdvojili, ne svojom odlukom, već jednim od uvjeta Vlade i njezina predsjednika. Naš predsjednik Vlade je obrazovan, sposoban državnik, vješt pregovarač i uspješan “dribler”. On dobro zna da je ovo njegova Pirova pobjeda. Sindikalni lideri su isto tako obrazovani, sposobni i vješti, ali nisu imali “državne“ alate u rukama, iako su bili u pravu tražeći ono što su tražili, morali su jednostavno od toga odstupiti i zadovoljiti se povećanjem koeficijenata složenosti poslova na rate, u dvije godine. A što, ako ova vlada ode i dođe neka druga, s ministrom koji ne će imati sluha za potrebe prosvjetara, već će slijepo slijediti zacrtani financijski plan Vlade? Ništa od povećanja koeficijenata, odnosno razrade složenosti poslova i zadataka učitelja i profesora, evaluacijom njihova rada, stavljanjem tog resora na mjesto koje mu pripada i usklađivanjem koeficijenata sa sličnim ili jednako složenim i vrijednim koeficijentima u drugim profesijama. Povećanje osnovice na rate ili odjednom stvaralo bi samo veće razlike. Opet bi prosvjeta bila na dnu, u klasi jednakih.
 
To ne bi trebalo lakonski shvaćati, kako se onomad predsjednik Vlade izjasnio o sindikatima, koji ne kuže što hoće. Vjerujem da je riječ o lapsusu linque. Vjerojatno je htio reći olako ili olakotno. U cijelom tom događanju i privođenju kraju nema pobjednika. Gubitnici su svi, a najviše učenici. Kad god se nešto negdje odrađuje to nije ni približno jednako onome kad se radi redovno, po planu i programu. Sada sve ovisi o savjesti, organizaciji ravnatelja škole, dobroj volji nastavnika, njihovoj profesionalnosti, etici i savjesti, kao i dogovoru s roditeljima.
 
Postavlja se opravdano pitanje: Je li do ovoga trebalo i smjelo doći? Naravno da nije. Krenulo se od jednog cilja, pravedne i poštene evaluacije, zasluženog mjesta u društvu, dostojanstva učitelja i nastavnika i digniteta struke, a završilo s par stotina kuna, na rate tijekom duljeg vremena. Nakon sveg odgovor se nameće sam po sebi kao i realizacija nekog sasvim drugog cilja, povećanja plaće, ali ne svima, po istom ključu. Izigrano je nenastavno osoblje. Nije zadovoljno u većini, niti nastavno osoblje. Što se onda postiglo?
 
Eksponirali su se neki novi i potvrdili stari sindikalni lider i istaknuli neki pojedinci, iz struke. Lijepo je i drugarski da su se štrajku priključili i vjeroučitelji. Nekada to nije bilo tako. Sjećam se “pugelnica“, od 2.000 kuna koje su vjeroučitelji primili, zajedno s ostalima koje nisu štrajkali. Zapravo je to u većini slučajeva bila obična farsa. Mnogi od nas koji su službeno štrajkali su radili, jer nisu htjeli sjediti u zbornici, dok su s “njihovom” djecom u razredu ne štrajkači, obično oni koji su svaki mjesec barem tjedan dana bili na bolovanju. Takvima je “smrdio“ rad u razredu (nastava). Prvom prilikom su “zbrisali” na unosniji posao, često u politiku, ili su postali ravnatelji škole, što su si na vrijeme osigurali članskom iskaznicom HDZ-a. Tko jer nama drugima kriv, koji smo taj poziv izabrali, radili ga srcem i dušom, stručno i odgovorno, 40 i više godina, da sada sa svojom mirovinom jedva proživljavamo, dok oni koji su u školu zalutali, negdje i bez diplome, ušavši u politiku danas imaju tri puta veće mirovine.
 
Gospodo na vlasti, sjetite se svojih učiteljica, učitelja, profesorica i profesora
 
Što je bilo bilo je. Umjesto pločica nekad, danas imamo tablete, ali učitelj i profesor je još uvijek bitan činitelj u odgoju i obrazovanju svakog učenika. Gospodo na vlasti ili pri vlasti, kao i iz oporbe, sjetite se svojih učiteljica i učitelja, profesorica i profesora, makar na tren. Ne dopustite da sada u poznim godinama moraju raditi, bilo što, kako bi preživjeli. Mnoge od vas su baš vaši učitelji usmjerili u zvanje i zanimanje, koje vam je potrebno da bi obavljali posao političara, odgajali su vas da budete pošteni, istinoljubivi, pravedni, odgovorni, socijalno osjetljivi, dosljedni i vjerodostojni ljudi, koji rade za dobrobit pojedinca i cijelog društva. Nemojte im se rugati, govoriti kako se lakonski odnose prema svom poslu i potrebama, kao i traženju svojih prava. Ne tjerajte ih da to traže na ulici. Nisu to ničime zaslužili. Ne dopustite da njima manipuliraju “lideri” s plaćom od tri tisuće eura, sinekurama i benefitima, od njihovih članarina. Ne dopustite da ih se smješta na marginu društva. Oni su najobrazovanija i najodgovornija, najpoštenija, najskromnija, grupacija djelatnika, profesionalaca i stručnjaka, u našem društvu. Oni jedini “stvaraju” ljude i to pametne i dobro odgojene ljude. Pitanje je samo: Trebaju li ovoj državi takvi “misleći” ljudi, ili im trebaju roboti, uslužni radnici, službenici kojima sve obavlja kompjutor, a oni samo stišću gumbe (naredbe) često puta ne znajući, bez ikakvog  razumijevanja i shvaćanja što rade. Takvih ima jako puno u raznim upravama, ministarstvima i agencijama. Mnogi od njih imaju veći koeficijent nego učitelji, sa srednjom spremom, često nestručnom.
 
Prisjetite se one poznate mudre izreke: Ako Atenjani ne budu imali postolare, biti će bosi, ako ne budu imali krojače, biti će goli, a ako ne budu imali učitelje, ne će ih biti. Za razmišljati je i činjenica koliko djece Hrvata svukud po svijetu idu u strane škole. Malo pomalo zaboravljaju hrvatski jezik, ne uče o našoj povijesti, kulturi, književnosti i pomalo nestaju kao Hrvati. Ovdje će se eventualno pojaviti kao turisti. Za to nisu krivi učitelji, već politika, koja naše ljude tjera iz zemlje, u Europu i svijet, gdje će živjeti životom dostojnim čovjeka. U tomu je velika uloga učitelja, u jačanju domoljublja, stvaranju osjećaja pripadnosti svojem narodu, osjećaja dužnosti prema svojim precima, osjećaja vraćanja nekakvog “duga” državi koja je ulagala u  njihovo obrazovanje, koje ponekad nije adekvatno potrebama  gospodarstva i društva, jer su područje školstva i nositelji obrazovanja, bili zadnja rupa na svirali, svakoj vladi. Obrazovanje nije uvijek niti produktivno, jer se dovoljno ne pridaje važnosti primjeni naučenog u svakodnevnom životu. Neka znanja ostaju sterilna, što zorno pokazuju najnovija PISA testiranja. Naši učenici ne znaju misliti, ne znaju odvajati bitno od nebitnog, ne razumiju razmjerne odnose između pojedinih veličina, ne shvaćaju ovisnost veličina, ne znaju procjenjivati približne i rezultate, ne znaju poopćavati, donositi pravila (zakonitosti) i zaključke, pogotovo od kada su uvedena razna pomagala u nastavi.
 
Svojevrsna škola za život bio je i ovaj štrajk
 
Možda se nekome danas čini glupim onaj primjer: Pješak u jednom satu prođe pet kilometara, u dva sata 10 km, u tri sata 15... Ako se kreće jednoliko napiši jednadžbu ovisnosti puta o vremenu, ili koliko  će vremena potrošiti da prijeđe zadani put. Ako se peče kolač po receptu, s određenim sastojcima, koliko kojih sastojaka treba da se masa kolača udvostruči, utrostruči ili smanji na pola. To će kalkulator izračunati, ali ne će nikome reći zašto je to tako. Učitelj i profesor će to učeniku reći i on će upamtiti da nije dobro razmišljati, ako raste (pada) jedno raste i drugo (pada), već treba naglasiti koliko puta, toliko puta. U obrnutoj proporcionalnosti: ako 60 radnika obavi posao za 5 dana, koliko će dugo taj posao raditi 10 radnika, rade li jednakim učinkom, što je u praksi nemoguće. Kao i račun diobe, koliko tko radi, toliko će biti plaćen, uz određene varijable i konstantu (po formuli). Učenik mora znati napraviti formulu, iz dobivenih podataka (primjera). Ako mu to radi kompjutor, ne treba misliti, zapravo ne zna što radi. To nije škola za život. Škola za život bi morala omogućiti ući u svijet rada sa što manje stresa, sa što više zadovoljstva i motivacije za permanentno (cjeloživotno) obrazovanje. Ne učiti uz prisilu, silu, ucjene i za ocjenu. Učiti jer se želi znati i moći snaći u svakoj situaciji, moći misliti svojom glavom, samostalno odlučivati i živjeti životom dostojnim čovjeka. Svojevrsna škola za život bio je i ovaj štrajk. Mnoge pouke bi se mogle izvući iz toga. Najvažnije je kome se to isplatilo? Možda onima koji su bili na suprotnim stranama, a sad se oslovljavaju imenima? Stvarno nas podcjenjuju.
Ne trebaju nam predstave. Imamo ih previše na drugom brdu.
 

Ankica Benček

Horizontalni pristup povećanju plaća je neka vrsta nakaradne komunističke uravnilovke i izgovor za nečinjenje

 
 
Štrajk učitelja, nastavnika i profesora u osnovnim i srednjim školama, koji je kulminirao masovnim prosvjedom na Trgu bana Jelačića, bez obzira što o njemu netko misli, koristan je jer se razumni dio hrvatske javnosti suočio sa nekoliko problema, koji neupitno egzistiraju već dulje vrijeme u našemu društvu, i o kojima mnogi osobno i slute, i znaju puno ili sve, ali sa kojih problema su politika i mediji veoma brižno i uporno skretale pozornost javnosti.
https://i.ytimg.com/vi/Q8cTFmPrSUg/maxresdefault.jpg
Efemernim temama poput nedavnog za nas nevažnog i nebitnog zagrebačkog Kongresa europske pučke stranke, gluposti o tobožnjem hrvatskom „vođenju“ Europske unije rotirajućim šestomjesečnim predsjedavanjem Europskim vijećem, problemima Severine sa svojim srpskim partnerom, optužbama demokrata protiv predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, 'grandioznim' uspjesima hrvatskog turizma, kao i „uspjesima“ škole za život, te poput brojnih „objašnjenja“ predsjednika Vlade da zapravo nismo svjesni koliko je dobroga ova „njegova“ Vlada učinila za nas; Vlada i od nje instruirani mediji su uporno skretale pozornost javnosti sa problema koje nije znala ili nije htjela rješavati.
 
Ali tko ima oči da vidi, uši da čuje i glavu da misli, mogao je iz ovoga štrajka zaključiti sljedeće:
- Ova je Vlada i njezin predsjednik toliko su otuđeni od naroda i od problema ove države i ovoga hrvatskog naroda da praktično nije učinila ništa pozitivno samoinicijativno, jer nije shvaćala ili nije htjela da se nešto treba mijenjati na bolje, već sve mjere poduzima tek kada joj 'dogori do noktiju' te na osnovi nekih zahtjeva ili pritisaka javnosti prema politici koja se vodi, jer se na primjer Vlada ni nakon tri godine svoga mandata NIJE sjetila da je sustav koeficijenata loš i nepravedan i da sustav nagrađivanja zaposlenika u državnoj i javnoj pravi, pa i u obrazovanju, ne stimulira dobar rad i ne 'penalizira' loš rad; da ovaj uporni štrajk prosvjetara nije ukazao i na te probleme.
- Moglo se zaključiti da je Plenković toliko egomanijakalan, da nije u stanju prihvatiti ni najočitije činjenice, jer se uporno pita „tko je ovdje lud“ kad prosvjetarima „nudi“ neka povećanja plaće, a oni na to ne pristaju, jer nisu to ni tražili, već su tražili korekciju koeficijenata u odnosu na one koji imaju više, a objektivno ne rade toliko zahtjevne poslove kao prosvjetari. No još je gore kada predsjednik Vlade prosvjetarima nudi „horizontalni“ pristup iz doba komunizma – svima zaposlenicima u državnom i javnom sektoru isto povećanje plaća, ne shvaćajući da se time nepravde o kojoj govore prosvjetari samo povećavaju.
- Moglo se zaključiti da unatoč tomu što je činjenica da je Plenkovićeva Vlada u svome mandatu već mijenjala neke koeficijente za zaposlenike u državnom i javnom sektoru, on ne želi mijenjati koeficijente za učitelje, nastavnike i profesore u osnovnim i srednjim školama, što jasno pokazuje njegov omalovažavajući odnos prema istima, čak insinuirajući u Saboru, da su oni ludi, budući da ne žele prihvatiti da dobiju više od onoga što su tražili?! A jasno je tko je lud kada nudi VIŠE nego što netko TRAŽI!
- Moglo se zaključiti da je bolesni ego predsjednika Vlade, uz pozamašno neznanje za koje optužuje druge, čak dovelo do toga da želi uvjeriti javnost da bi povećanje koeficijenta za učitelje, nastavnike i profesore u osnovnim i srednjim školama, dovelo do lančanih zahtjeva za povećanjem koeficijenata u drugim sektorima, a dajući im više nego što bi dobili povećanjem koeficijenata, smatra da nitko drugi ne će tražiti slična povećanja plaće?! Treba biti odista lud, i vjerovati u takvo što!
- Horizontalni pristup povećanju plaća svima u državnoj i javnoj upravi, uz Plenkovićevo naglašavanje potreba „cjelovitog sagledavanja problema“, nije ništa drugo nego neka vrsta nakaradne komunističke uravnilovke i izgovor za nečinjenje ništa da bi se problemi u državnoj i javnoj sferi riješili.
- Tijekom ovoga štrajka se pokazalo da je Plenkovićeva omiljena floskula o „odgovornoj politici NJEGOVE Vlade“, jedna obična isprazna fraza, jer on prvo zahvaća u proračun za povećanje plaća onima koji nisu to tražili, već su tražili korekciju svojih koeficijenata, i nudi im više od onoga što traže?! Ako je to odgovorno ponašanje, onda je odista nejasno kako bi izgledalo neodgovorno ponašanje?
- Uporno odbijanje povećanje koeficijenata za 6,11 posato, što bi bio daleko manji trošak za proračun nego ovo „horizontalno“ povećavanje plaće svima, i nuđenje prosvjetarima više nego što su oni tražili, Plenković i njegov ministar financija koji je „odgovorno ponašanje“ učio uz Ivicu Todorića, samo su pokazali da su njihova bahatost i tvrdoglavost jači od svake zdrave ekonomske i moralne logike!
- Učitelji, nastavnici i profesori osnovnih i srednjih škola su pokazali da su im njihovo do sada pogaženo dostojanstvo, čast i ugled nisu na prodaju za „judine škude“ koje im Plenković uporno nudi. Jer oni znaju da su dostojanstvo i ponos dvije strane iste medalje, dok su za Plenkovića ti pojmovi isto što i egomanijakalnost!
- Plenković i njegovi trabanti smatraju da mogu nastupati sa pozicije „funkcionalnog“ autoriteta, ne shvaćajući da su izgubili svaki osobni autoritet svojim tvrdoglavim i bahatim odnosom prema opravdanim zahtjevima onih koji desetljećima čekaju da se njihov složeni i odgovorni posao pravično vrjednuje u odnosu na masu uhljeba u državnim i javnim strukturama.
 
Konačno što reći nego da je ovaj štrajk ukazao na to da je cijeli sustav plaćanja, i nagrađivanja dobrog rada i na neki način penaliziranje lošeg rada i nerada, u kaosu i nečinjenja u svezi toga niti jedne Hrvatske vlade do sada, ali to ne može opravdanje za neracionalno ponašanje ove Vlade, čime je prouzročila nastanak najvećeg štrajka u povijesti Hrvatske, i nanijela štetu učenicima, roditeljima, proračunu i konačnom srozavanju na najniže grane vjerodostojnosti hrvatske politike i Hrvatske vlade.
 
Pokušaji objede prosvjetara da su politički „izmanipulirani“ od strane NEKIH, na koje se Plenković nije usudio javno i jasno ukazati, je čak više neopravdana i sumanuta, nego kada bi netko rekao da naglo „probuđena“ efikasnost policije u uhićivanju prodavača falsificiranih hrvatskih dokumenata srpskim mafijašima, ili „otkrivanju“ zloraba u vojnoj bazi u Zemuniku, pa čak i uklanjanje Lovre Kuščevića, nije rezultat dobrog funkcioniranja sustava, već kazalište za javnost prije izbora koji su za Plenkovića biti ili ne biti! Zar nije znakovito da je institucijama države i ranije sve to bilo poznato, ali se djeluje tek kada to odgovara vladajućoj politici i političarima.
Da hrvatski narod općenito, ima toliko odlučnosti, hrabrosti i upornosti kao onih 50.000 štrajkaša na Trgu bana Jelačića, možda bi se puno stvari u Hrvatskoj mogle pokrenuti na bolje, u interesu većine građana i same države Hrvatske!
 

Laslo Torma, dipl. el. ing., Zagreb

Umjesto Adventa ili Došašća podmetnuo je "Prosinac u Puli"

 
 
U ovo vrijeme adventa ili hrvatski došašća (značenje riječi advent dolazi iz latinske riječi 'advenire' što znači "dolazak, došašće, kada se pripremamo", "čekamo dolazak Isusa Krista u naš svijet" da ga dočekamo čista srca i čiste duše, mnogi od nas razmišljamo o svim životnim temama, pa tako i o ljubavi, savjesti, patnji, sebedarju, hrabrosti i požrtvovnosti,  nasuprot mržnji, lijenosti, koristoljublju, zloći, servilnosti i sluganstvu. Nažalost advent ili došašće obezvrjeđuju i uništavaju mu njegovu bit postojanja, pa tako mu čak i ime mijenjaju, iako je to vjerski dio crkvene godine. To je kršćanska priprava za Božić, a Božić je najveći kršćanski blagdan, pa stoga  nikako ne može biti svjetovni "Prosinac u Puli" kao što IDS-ovi bezbožnici u Puli nazvali advent ili došašće. To je otvoreno vrijeđanje vjerskih osjećaja građana vjernika, omalovažavanje i ponižavanje došašća kao duhovne priprave za Božić.
https://astrogrineta.files.wordpress.com/2018/12/2019.jpg?w=610
ДEЦЕМБAР U PULI
U Puli Kršćani prema popisu stanovništva 2011. godine, čine većinu 69,99 posto, a IDS-ovci ne poštuju ni demokratsko pravo većine od 70 posto, nego favorizira ateističku manjinu sastavljenu od ostataka yugokomunistčke ideologije, kojoj je vjera najveći neprijatelj. I upravo iz tog ideološkog razloga IDS, poništava prava većine i favorizira ateističku manjinu, vrijeđajući i ponižavajući vjernicima došašće kao pripravu za Božić.
 
Vrijeme došašća je upravo to vrijeme krajem godine, kada svatko napravi inventuru svoga rada, djelovanja, činjenja i nečinjenja. Ta se unutarnja inventura zove savjest ili svijest o sebi samom u odnosu prema sebi i drugima. Imaju li ljudi  danas uopće dar savjesti? Jesu li ideologije i mediji  poništile dar savjesti u čovjeku? Što je savjest? Grčka riječ koja se prevodi kao „savjest“ spominje se kao suneidēsis, što znači „moralna svijest“ ili „moralna savjesnost“. Savjest reagira kada su nečiji postupci, misli i riječi u skladu sa ili u suprotnosti od standarda onog što je ispravno i pogrješno. Savjest se definira kao dio ljudske psihe koji izaziva duševnu bol i osjećaje krivnje kada ju uznemiravamo, kao i osjećaje zadovoljstva i dobrobiti kada su naši postupci, misli i riječi u skladu s našim vrijednosnim sustavom.
 
Tko nam ugrađuje vrijednosni sustav po kojem živimo i radimo? Roditelji prvi, zatim okolina, rodbina- djede, bake i ostali, vrtić, škola i vjera, ukoliko su roditelji vjernici. Bog nam je usadio dar savjesti po kojem ćemo razlikovati dobro od zla, Božji zakon od sotonine zavodljivosti! Duh sveti ukazuje nam kada smo u grijehu mišlju, djelom i propustom. A što s onima koji nisu vjernici? Tko njima ukazuje da griješe? Iza svakog ljudskog djela stoji sud! Ovozemaljski, a sigurno i onaj Božanski. Svako djelo izlazi na vidjelo i svatko će za svoja djela dobiti nagradu ili kaznu. Nagradu u vidu čiste savjesti, a kaznu u grižnji savjesti! Tu moć rasuđivanja najčešće se označava kao sposobnost umnog uviđanja kojom je čovjek u stanju ocijeniti moralnu vrijednost svojih čina. Ateisti će naučavati da živjeti dobro znači živjeti po naravi (čovjekov um određuje što je dobro, a što zlo; nije potrebna neka posebna Božja zapovijed).
 
Papa Franjo je u 1. nedjelju došašća istaknuo kako je došašće vrijeme da se probudimo iz ravnodušnosti prema bližnjima te pozvao vjernike da ne slijede putove sebičnosti, koji izazivaju ratove i sukobe, već da se priprave na dolazak Krista, vjesnika mira i pokazatelja putova koji vode k Bogu. „Bdjeti ne znači imati materijalno otvorene oči, već srce slobodno i usmjereno u pravom smjeru, a to znači spremno darivati i služiti“, rekao je Papa i primijetio kako se moramo probuditi iz sna ravnodušnosti, taštine, nesposobnosti uspostave istinskih ljudskih odnosa i nesposobnosti prihvaćanja osamljenog, napuštenog ili bolesnog brata te se s povjerenjem uputiti prema Kristu, smislu i svrsi povijesti. Oni koji čeznu i žeđaju za pravdom mogu je naći idući Gospodnjim putovima, dok zlo i grijeh proizlaze iz činjenice što pojedinci i društvene skupine slijede radije putove sebičnih interesa, koji izazivaju ratove i sukobe.
 
Hrvatski narod još se nije oporavio i izašao iz zla koje mu je ostavio komunizam! Nije se oporavio od zla velikosrpske i JNA agresije, nije još dostigao cilj koji ga je vodio u Domovinskom ratu, a to je slobodna, neovisna, pravedna i gospodarski uravnotežena i jaka hrvatska država. Nakon komunističke totalitarne diktature, umjesto da gradi demokratsko, pluralističko i tolerantno društvo, hrvatski narod morao je svojom borbom i svojom krvlju obraniti svoj život, svoju vjeru i svoju mladu još od svijeta nepriznatu državu. Hrvatski mladići, dragovoljci, krenuli su sa slabim, gotovo nikakvim naoružanjem braniti svoje domove sa krunicom u ruci i vjerom u Boga u glavi, vjerom koja ih je hrabrila i mnoge od njih sačuvala. Jedna priča logoraša nakon okupacije Vukovara: “Već kod vrućeg prijma u logoru ostao sam bez ičega materijalnog što sam imao kod sebe. Među ostalim, krunicu su mi potrgali i bacili. Slijedilo je uništavanje mog dostojanstva. Doslovno su me zgazili, Boga u meni ubili. Zazivao sam u sebi, naglas majku (onu majku s početka ove priče). Kad su me koliko toliko ostavili na miru, ne zaboravljajući mi dati redovnu porciju batina, koristio sam svaku priliku, u početku samo u sebi, moliti se Bogu, Majki Božjoj, Gospi. Upoznavajući logoraše, supatnike, molili bi se u paru. Kako je vrijeme odmicalo i krug molitelja postajao veći, a strah od javnog moljenja manji, molili smo Gospinu krunicu. Taj obred molitve sve više i više se ponavljao, postajući naša duhovna praksa za koju ni logorski čuvari više nisu marili. Bitnije od toga je što su nam se u molitvi pridruživali i oni koji se prije nisu molili. Zapravo ne znam jesu li bili ateisti, agnostici, vjernici bez prakse, nevažno. Stotine krunica na spomen obilježju iznad jedne od masovnih grobnica kod Vukovara Ja sam počeo izrađivati svoju novu krunicu. Koristio sam kamenčiće s poda oblikujući ih u kuglice kad god sam stigao. Najčešće otvorenim dlanom pritiskujući izabrani kamenčić od betonsko tlo staje (logor Manjača bio je napravljen na jednoj farmi). Rupice na kuglicama sam bušio s ogromnom požrtvovnošću, teškim trudom i domišljatošću, rekao bih inženjerskom kreativnošću i zanatskom vještinom. Pritom nisam osjećao umora ili dosade. Cijeli taj proces imao je smisla. Svaka nova obrađena i probušena kuglica približavala me je cilju. Napraviti svoju novu krunicu. Time sam kratio vrijeme, otklanjao crne misli i pesimizam kojem nitko bar u početku nije uzmogao umaći. Dlanovi su mi u početku bili s podljevima i žuljevima. Kako je vrijeme odmicalo, a broj kuglica se povećavao, žuljevi su nestajali. Paralelno s tim, trud je dobivao smisao, vrijeme prolazilo, a ja sam usprkos svim neprekinutim torturama postajao snažniji. Kad sam izradio 59 kuglica, za dovršiti krunicu ostalo je napraviti križ. Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa. U njegovu izradu uložio sam sve svoje stečeno znanje i vještinu stečenu u izradi kuglica i puno više od toga. Ima tu puno novih detalja, pa izrada nije prošla bez pokušaja i pogrješaka. Svaki put kada bih pogriješio ili nisam bio zadovoljan, krenuo bih od početka. Na duhovnom planu, svaki neuspjeh u izradi križa, doživljavao sam kao Kristovo padanje pod križem i ponovno ustajanje. Svaki novi početak u izradi novog, približavao me je uspjehu. Interesantno je koliko me to nije frustriralo niti obeshrabrivalo, štoviše, bivao sam strpljiviji i uporniji. Napokon sam dovršio svoju krunicu, unikatnu, neponovljivu. Mojih osamnaest mjeseci na Manjači je proteklo, razmijenjen sam. Razmjena i moj povratak kući svojoj obitelji je moje uskrsnuće. Ja nisam Isus Krist, ali sam sebi sam dokazao da je moguće opstati usprkos svih bestijalnosti. Ljudska duhovna narav izražena kroz vjerovanje, upornost, davanje smisla svakoj žrtvi, veselje svakoj i najmanjoj pobjedi je prelazak u sasvim novu dimenziju koju do tada nisam imao.” Neki su logoraši radili krunice i od kruha, od ono malo što su dobivali, pravili bi kuglice za krunicu! https://portal.braniteljski-forum.com/blog/novosti/trpimir-juric-nema-laka-kriza-ali-nema-ni-krunice-bez-kriza
 
Međutim kako vrijeme odmiče u mirnodopskim uvjetima, mijenja se i odnos prema vjeri, sve više vjera postaje zapostavljena, vjerski blagdani samo kao dio tradicije, a duhovnost podlegne pred materijalizmom ili konzumerizmom, kao što kaže papa Franjo! Potrošačko društvo, liberalizam, globalizacija, multikulturalizam i ostaci komunističke ideologije, odvukli su dio hrvatskog naroda od Katoličke Crkve uz pomoć koje je opstao kroz povijest, a i sama Katolička Crkva nije se snašla u novom društveno-političkom okruženju, postkomunističkom divljem kapitalizmu i pljačkaškoj privatizaciji. Kako djelovati i opet biti uz hrvatski narod kao duhovna potpora? Gubi se onaj osnovni ljudski, moralni i etički sustav vrijednosti koji je kao spona vezivao Crkvu i narod. Sam Papa Franjo ukazuje na temeljne vrijednosti koje svaki vjernik ne smije zaboraviti. Sv. Pavao u poslanici Hebrejima 13,5 kaže "Neka vaše vladanje bude bez pohlepe za novcem! Budite zadovoljni onim što imate" Međutim teško se oduprijeti potrošačkom društvu, koje kroz medije, reklame usmjerava prema potrošnji, koja opet povećava potražnju i tako se nađemo u začaranom krugu i jurnjavi za materijalnim bogatstvom, a duhovno osiromašujemo.
 
Upravo zbog duhovnog osiromašivanja i udaljavanja od osnovnih ljudskih i univerzalnih vrijednosti, u vrijeme došašća potrebno je preispitati se i ne zaboraviti da danas jesmo, a već sutra, tko zna? Osobito se to odnosi na vladajuće političke "elite" u Hrvatskoj, jer kao što kaže Jeremija "Al' što ćete raditi na kraju?" Je li IDS-ova vlast u gradu Puli, a osobito gradonačelnik Boris Miletić, svjestan koju nepravdu čini prema 70 posto građana Pule? Zaboravlja da je i njima gradonačelnik, iako oni još k tome čine većinu!
Jeremija 5,26
Da, u mome narodu ima zlikovaca: kao ptičari vrebaju iz zasjede, postavljaju zamke, hvataju ljude.
Jeremija 5,27
Kao što je krletka puna ptica, tako su njihove kuće pune grabeža; postadoše tako veliki i bogati,
Jeremija 5,28
Tusti i ugojeni. Da, prevršila se mjera zla, ne brane prava, prava sirote ne sreću, ne mare za pravo sirotinje.
Jeremija 5,29
Pa da to ne kaznim - riječ je Jahvina - narodu takvu da se ne osvetim?
Jeremija 5,30
Strahote i grozote zbivaju se u ovoj zemlji:
Jeremija 5,31
Proroci laž proriču, a svećenici poučavaju na svoju ruku. A mojem narodu to omilje! Al' što ćete raditi na kraju?
 
Hrvatski političari nisu pokazali nimalo brige za to što će raditi na kraju! Nisu pokazali da "mare za sirotinju". Upravo suprotno, pljačkaškom privatizacijom proizveli su sirotinju "tako su njihove kuće pune grabeža; postadoše tako veliki i bogati". Koliko je blokiranih, deložiranih - izbačenih iz svojih domova? Krajem srpnja ove godine zbog neizvršenih osnova za plaćanje u blokadi je bilo 255.064 građana, s ukupnom glavnicom duga od 16,6 milijardi kuna, kao i 17.975 poslovnih subjekata, s glavnicom duga od 6,2 milijarde kuna. Dalje točno Jeremija kaže: "Da, prevršila se mjera zla, ne brane prava, prava sirote ne sreću, ne mare za pravo sirotinje". Potrošač nije broj, on je ljudsko biće, pa je ovaj aktualni, malo kozmetički  preinačen Zakon o ovrsi, napisao svoju crnu knjigu o tužnim i teškim pričama o obiteljima koje su ostale bez primanja, bez krova nad glavom, ljudske sudbine koje su došle do situacije da su se razboljeli. Sve to iako "prevršila se mjera zla" nije briga hrvatske političke elite. Nije briga bilo ni IDS-ove političke vođe, što su uništili Uljanik, što je 4500 tisuće radnika ostalo bez egzistencije, što su ostali bez domova, jer bez primanja nisu mogli vraćati kredite, što su im djeca gladovala, što su morali napustiti svoju domovinu "trbuhom za kruhom". I ne samo IDS-ove, već u drugim krajevima Hrvatske i SDP-ove i HDZ-ove, ovisi koji su gdje na vlasti. Domovinu je napustilo 348.000 radno sposobnih građana, među kojima je nešto više od 60 tisuća visokoobrazovanih, i otišlo raditi u druge članice Europske unije. (https://www.vecernji.hr/vijesti/348-000-radno-sposobnih-iselilo-se-iz-hrvatske-u-druge-clanice-eu-1249267- http://www.vecernji.hr) IDS-ov puljski gradonačelnik Miletić ne poštuje ni vjeru, ni tradiciju, ni svoje sugrađane vjernike, podmećući im već više godina Prosinac u Puli umjesto došašća! I što je još žalosnije, za njim se povode još neke općine i gradovi u Istri!
 

Lili Benčik

Anketa

Tko na unutarstranačkim izborima HDZ-a može pobijediti Andreja Plenkovića?

Subota, 25/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1532 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević