Get Adobe Flash player
Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Spomenik general-majoru Bratiću u vojarni Vojske Srbije dokaz srbijanske...

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Plenković: Trebate znati da nijedno pravosudno tijelo u RH nije službeno...

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Autor pjesme "Srbe na vrbe" je Slovenac Marko...

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Sve dok Hrvatska prijestupnike javno i kolektivno ne osuđuje bit će...

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

Prema Željki Proleterki partizani su imali pravo na mržnju i...

  • Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 10:34
  • Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:46
  • Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 13:30
  • Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:40
  • SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    utorak, 12. studenoga 2019. 19:49

Sve dok Hrvatska prijestupnike javno i kolektivno ne osuđuje bit će njihova žrtva

 
 
POPUT GUSAKA SRLJAMO U MAGLI
Dana 24. 11. 1918. proći će 101 godina od vremena kad je Stjepan Radić na sjednici Narodnog vijeća SHS-a u Zagrebu održao povijesni govor kojim je upozorio: „..Ne srljajte kao guske u maglu!“
Stjepan Radić je rođen 1871. godine ili u vrijeme plejade uglednih hrvatskih umjetnika i, na neki način, političara tog vremena, A. G. Matoša rođenog 1873., a deset godina kasnije 1883., rodio se I. Meštrović genijalni i svjetski priznati kipar, da bi se 1891. rodio veliki pjesnik i boem Tin (Augustin) Ujević, a M. Krleža 1893. godine. Golemo je pitanje u kojoj su mjeri spomenuta i vrlo dična gospoda hrvatske umjetnosti, i neizbježne politike tih godina, bili izgubljeni u magli koja se do dana današnjeg nije podigla da bi prepoznali smisao države nastale nekom vrstom plebiscitnog otpora 1991. godine. Bila je to godina povijesnog protesta za život i sudbinu Hrvatske u svim prethodnim državama nastalim od mađarske Pacta Convente 1102. preko Austro-Ugarske monarhije i njenog poraza nakon Prvog svjetskog rata 1918., pa i Drugog svjetskog rata, da ju nazovemo, Titove Jugoslavije.
https://i.etsystatic.com/5980019/r/il/bf7e6b/616562787/il_570xN.616562787_lfc5.jpg
Hrvatska je, kao država uvijek bila, ne svojom voljom, na strani gubitnice svih ratova i dijelila je sudbinu na koju nije mogla utjecati. Nakon Prvog svjetskog rata dodijeljena je, voljom i politikom velikih sila u Versaillesu, Srbiji kako bi postala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Ta država trajala do 1928. godine ili do dana kad je Puniša Račić (1928.) u Skupštini ispraznio pištolj na hrvatske delegate i smrtno ranio njenog prvaka Stjepana Radića. Njegovom smrću kralj Aleksandar Karađorđević nije tražio razloge nego je ukinuo parlamentarnu skupštinu, a državu SHS proglasio dinastičkom monarhijom pod nazivom: Kraljevina Jugoslavija; ona je trajala sve do travnja 1941. godine kad je kapitulirala i proglasila se istom onakvom državom pod predsjedanjem M. Nedića i fašiste D. Ljotića kakva je u Hrvatskoj nastala proglašenim poglavnikom A. Pavelićem s ustašama. Obje države bile su iste, kao i sve na putu njemačke pobjede od Berlina do Moskve, u provedbi rasnih zakona prvenstveno ustanovljenih za istrebljivanje Židova kojima su u Hrvatskoj dodani Srbi. Ne radi istrebljenja, kako to srpska politika prikazuje, nego radi revanšizma „onih“ koji su se jako dobro poznavali, rekli bi, kao žandari i šverceri duhana. Uče li naša djeca povijest uz prepoznavanje činjenica ili su one jednako zanemarene i zamagljene da bi se pridalo značenje posljedicama umjesto uzrocima?
 
Hrvatska je u Kraljevini SHS, kao i u Kraljevini Jugoslaviji bila jednako beznačajna, a po svemu sudeći, i u Titovoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata bila je pod hipotekom osude zbog države NDH. Srbija je sloganom ravnopravnosti i „bratstva i jedinstva“ bila ravnopravnija od ostalih država, ako ni sa čim drugim, sasvim sigurno kadrom za diplomaciju kao i rukovodećim kadrom JNA i ostacima tajnih službi A. Rankovića.
 
Simbolika „magle i hrvatskog srljanja u nju“ sadržana je u politici Hrvatske koja se uspješno obranila od srpske agresije, ali ne i od politike kojom  Srbija, kao gubitnica rata i politike Slobodana Miloševića, uspijeva gubitak rata nastaviti, „drugim sredstvima,“ proglašavajući hrvatsku pobjedu činom obnavljanja NDH ili ustašizacije Hrvatske s kojom suvremena Hrvatska nema nikakve veze izvan one koja joj se nameće od Srbije kojoj nitko nije prigovorio za vraćanje monarhističkog simbola kokarde protiv koje se Srbija navodno borila petokrakom. Zar da bi danas rehabilitacijom Draže Mihajlovića i uz nacionalističku stranku  Vojislava Šešelja legitimirala se fašizmom kojeg pripisuje Hrvatskoj? Suvremena Hrvatska kao članica EU-a nije sposobna obraniti se od srpske političke  agresije, a još i manje dobiti podršku u EU Parlamentu koji nikad nije reagirao na rehabilitaciju  četnika u Srbiji čiji se zločini ni po čemu ne razlikuju od ustaških koje Hrvatska država, unatoč činjenici da ih službeno osuđuje, ali ne i gluposti poput početne boje polja na hrvatskom povijesnom grbu ili pak apelu ZDS-a koji je neovisan o režimu koji ga koristi. Hrvatska je izložena upornim i stalnim osudama ustaških zločina uz toleriranje i rehabilitaciju četničkih, pa i partizanskih zločina. Zar je moguće da nitko nije u stanju argumentima označiti srpsku politiku Memoranduma SANU-a, s primjesama politike u BiH, kao oblik fašizacije?
 
Hrvatska, kao članica EU-a, dužna je naći saveznike koji bi hrvatski politički položaj oslobodila lažnih i osmišljenih optužbi za fašizam od države Srbije koja do dana današnjeg nije odgovarala za ratne sukobe koje je izazvala 1991. godine, a još i manje odgovarala za nestale osobe, za otuđenu i uništenu imovinu, a još i manje je odgovarala za naknadu učinjene ratne štete u Hrvatskoj. Glupi su, sumanuti i krajnje nepotrebni unutarstranački sukobi u kojima dominira borba za pozicije vlasti umjesto za njen gospodarski razvoj o čijem beznađu više od bilo čega svjedoči demografska slika koja ako nastavi istim načinom Hrvatska će u relativno kratkom vremenu izgubiti nacionalni identitet i nužno će biti oslonjena na uvoz radne snage koja neće biti najamnička nego će biti radna i po učinku nagrađena i, budimo sigurni, nadmašit će one koji su radnu snagu uveli kao pomoć što će se ubrzo pretvoriti u kadrovsku i gospodarsku nacionalnu bespomoćnost!
Hrvatska u postojećoj političkoj situaciji troši silnu energiju koja joj nedostaje kako bi artikulirala, prije svih ostalih pitanja, gospodarsku strategiju za energetski program, za poljoprivrednu i za stočnu  proizvodnju u kojoj bi turizam bio uzgredna djelatnost umjesto gospodarskog oslonca ovisnog o klimatskim čimbenicima.
 
Hrvatsko nacionalno pitanje nije u obrazovanju
 
Država Hrvatska stvarana u vatri obrane, pokazalo se, nije u stanju obraniti se od srpskih i političkih fašista koji pod farsom antifašizma pokušavaju slavljem zvijezde petokrake maskirati kokardu i prikazati Hrvatsku kakva ona nije. Budućnost se ne čini dalekom u tehnološkom razvoju koji će, htjeli mi ili ne, razviti posve novi svijet   upravljanja i kontrole za čiji smo potencijal apsolutno nezainteresirani. O našoj, da ju nazovem, nagrađenoj mladosti koja dominira na međunarodnim natjecanjima znanja još se nitko nije interesirao mjerom brige za razvojni sustav primjene njihova znanja i umijeća već se umjesto toga bavimo sustavom obrazovanja u kojem nikad nije dominiralo znanje nego interesi pojedinaca koji s njim vješto manipuliraju u nastavnim predmetima povijesti i literature koja je sve manje stručna, a sve više usmjerena na činjenicu da je berlinski zid srušen samo kao fizička barijera što je ostavila golemi trag u glavama ovisnika o prošlosti koju bi valjalo zaboraviti zajedno s partizanima, ustašama i četnicima jer su svi oni prošlost na koju hrvatski narod nije bio u stanju utjecati ili smo bili dio političke i svake druge magle u kojoj smo poput gusaka što se u njoj ne snalazimo kako nas je upozorio Stjepan Radić.
 
Hrvatsko nacionalno pitanje nije u obrazovanju o čemu zorno svjedoče učenici koji osvajaju medalje na međunarodnim natjecanjima matematike, računarstva, govorništva i drugim suvremenim disciplinama već u nedostatku svega što se drži građanskim civiliziranim normama ponašanja i komuniciranja (ulazak u prometala s naprtnjačama na leđima umjesto u rukama, ne ustupanje mjesta starijim i invalidnim osobama) uz neprimjereno odijevanje u svečanim prigodama. Odgoj naše mladeži, najjednostavnije rečeno, nije na crti uzajamnog poštovanja i tolerancije, a još i manje najnužnije solidarnosti u osuđivanju neprimjerenih pojava u smislu kolektivnog reagiranja, recimo, spram osoba koje otpatke ne bacaju u koš nego ga, da se slikovito izrazim, gađaju. 
 
Da se vratimo podnaslovu. U civiliziranim građanskim društvima prijestupnik ako za svoj neprimjereni čin ne osjeti prijezir njegova okruženja bit će ohrabren umjesto ponižen. Zato bi svima moralo biti jasno da reforma obrazovanja ima puno snažniji socijalni utjecaj ako se članovi zajednice odgajaju za život umjesto što se obrazuju. Razlog je vrlo jednostavan! Obrazovanje je individualna sposobnost ili, ako netko hoće osobnost, a odgoj je čin kolektivne odgovornosti; on nam nedostaje da bi ostvarili disciplinu reda, rada i odgovornosti! Englezi nam u tom smislu mogu biti nesimpatični i po mojem mišljenju nisu nam bili povijesno naklonjeni. Unatoč tomu držim da ih valja poštivati i od njih bi valjalo učiti i njihov odgoj usvojiti.  Australiju su učinili moćnom, velikom i nadasve socijalnom i discipliniranom državom njihovi osuđenici pobunom u Parramatti. Njihova disciplina i odgovornost SAD-a učinili su moćnom i velikom državom zahvaljujući dominaciji jezične i radne kulture. Indiju su kao dijelom kolonijalnog imperija disciplinirali da bi danas njezino gospodarstvo bilježilo golemi uspon. Napokon, engleska tradicija poštovanja obitelji engleske krune dokaz je odnjegovane discipline (kulture) koja je surova i gruba, dosljedna i čvrsta! Englezi su ponosni na svoju kraljevsku tradiciju što je neupitni primjer kolektivnog poštovanja tradicije koja se čuva i kojoj, tako Englezi misle, samo se budale odupiru.
 

Željko Mataja

Prema Željki Proleterki partizani su imali pravo na mržnju i odmazdu

 
 
Dana 19. rujna 2019. godine, Europski parlament je donio Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)). Integralni tekst ovog dokumenta dostupan je na: http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html) i o njemu se u posljednje vrijeme dosta piše i govori – ali uglavnom u „desnim medijima“. Tako se ponavlja priča kojoj svjedočimo od 2006. godine, kada je Vijeće Europe donijelo Rezoluciju 1481, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes).
http://putitright.eu/wp-content/uploads/2017/03/voc_pir.png
Naši „antifašisti“, tobožnji „liberali“ i skloni im krugovi, prešućuju ono što im ne odgovara – i u tim slučajevima ne priznaju nikakve „europske vrijednosti“ za koje se inače grčevito bore onda kad im idu u korist: kad treba rastakati ovo društvo agresivnim nametanjem LGBTIQ fašizma, kriti krvave tragove ideoloških prethodnika (komunista i partizana) iza „antifašizma“ (koji nikakve veze nema s onim što se u tom smislu događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraću na Zapadu), ili neobaviještenoj europskoj javnosti servirati laži o stanju u Hrvatskoj prikazujući je kao zemlju u kojoj vladaju „ksenofobija“, izmišljati „ustaške zmije“ itd., itd.
 
Sjećam se kao da je jučer bilo, kako je naša Željka Proleterka (Antunović), javljajući se iz Strasbourga iste večeri kad je usvojena Rezolucija 1481 (2006. godine), u kasnim večernjim satima (u trećem Dnevniku HTV-a) u potpunosti zaobišla razgovor o osudi komunističkog režima kao totalitarnog naslijeđa od kojega se moramo ograditi i osuditi ga i sve svela na priču o „pojedinačnim incidentima partizana u poraću“ tijekom kojih je pobijeno 600-700 tisuća Hrvata i pripadnika drugih naroda od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske, do Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Crne Gore, Srbije, Makedonije i Kosova. Za Željku Proleterku su masovni zločini partizana i komunista bili tek „ekscesi pojedinaca“, a problem komunističkog totalitarizma ne postoji i upravo je to najbolji dokaz izopačenosti mentalnih sklopova u kojima postoje „naši“ i „vaši“ zločini. „Naši“ su zločini uvijek opravdani i poželjni, ali zato „vaši“ (pa taman bili i deset puta manji) nisu.
 
Partizani su imali pravo na mržnju i odmazdu (a što se pravda ustaškim zločinima u vrijeme rata – koji su prenapuhani do fantastičnih razmjera), ali Hrvati na to nisu imali pravo nakon 22 godine krvave diktature i terora u Kraljevini Jugoslaviji, pa i svih onih zločina četnika i kraljevske vojske što su počinjeni prije uspostave NDH. Umjesto realnog i objektivnog prihvaćanja stavova Vijeća Europe, po tko zna koji put su ideološki sljedbenici komunističkih krvnika pokušali opravdati masovne zločine svojih prethodnika – bioloških i ideoloških otaca i tako je Rezolucija 1481 i dana (gotovo 14 godina poslije usvajanja) ostala mrtvo slovo na papiru.
 
Isto se pokušava i danas, kad se najnovijom Rezolucijom Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) još eksplicitnije navode razlozi potrebe osude komunističkog zla, pa i uporabe njegovih simbola.Pitam Biljanu Borzan, Tonina Piculu i Predraga Freda Matića: Do kada ćete se gospodo baviti na zaplotnjački, balkanski, šićardžijski način politikom i držati fige u džepu, odnosno, glasovati za rezolucije koje se u Hrvatskoj ne provode i šutjeti o njima? To je sramotno, dvolično, nedostojno hrvatskih predstavnika u Europi i nemojte misliti da građani Republike Hrvatske toga nisu svjesni.
 
Mi jako dobro znamo da ste vi prije svega dio SDP-ove mašinerije i da u EU parlament niste ušli boriti se za nacionalne nego osobne interese, da vam politička budućnost i egzistencija ovise od Davora Bernardića i drugova, ali nemojte se zavaravati i misliti kako se vaše dvolično ponašanje može prikriti bilo čime. Glasovati za dokumente kako bi se pokazalo „civilizirano“ i „uljuđeno“ lice hrvatske ljevice, a u isto vrijeme perfidno i zaplotnjački opstruirati provođenje istih, nepošteno je ne samo prema biračima u Hrvatskoj, nego i prema ovoj zemlji i tako se ne ponašaju oni koji imaju minimum časti, ljudskog dostojanstva i savjesti. Zločin je zločin, laž je laž, totalitarizam je zlo (kojega god ideološkog predznaka bio), a svakoj prijetvornosti i neprincipijelnosti jednom dođe kraj. Naravno, isto se odnosi i na sve druge „hrvatske“ EU parlamentarce koji šute kao ribe o osudi zločinačkog komunističkog sustava koji je svojim krvavim tragovima obilježio XX. stoljeće, pa i na najodgovornije iz državnog vrha. Ako misle da će taj problem nestati sam od sebe zato što oni zavlače glave u pijesak, grdno se varaju.
 

Zlatko Pinter

Siguran sam da nije ni retka napisao o pobijenoj osječkoj djeci od strane srpskih četnika

 
 
Kad sam načuo iz medije o tom istraživanju doktora Dejana K. (Praha, 2016.) o Antama bio sam se zabrinuo za publicista i (k)njiževnika Antu T. Ta di će sad taj bidni Ante s tim, znanstveno prokazanim, imenom? Gdje će se sakriti? Mišja rupa, il' kanalizacija, mu ne ginu. Nu kako Jutarnji medij nije, čini se, ni zabilježio disertaciju dr. Dejana K., razjasnilo mi se - u Jutarnjem će mu i nadalje biti prebivalište. Naši čitatelji se možda sjećaju, na Antišu T. se osvrćem rijetko – samo ako i kad ugazim. Potpuno jednako kao kad, po mraku, ugazim zato što vlasnici i ljubitelji ne čiste iza svojih ljubimaca - ne poštujući gradsku odluku. Ovoga puta sam pod punom sviješću ugazio u kolumnu „Piše Ante Tomić“ pod naslovom i podnaslovom: „PRAUD TU BI KROAT Da se Kim Ann Škoro nekim čudom '91' našla u Osijeku, grozna priča s Čedomirom Vučkovićem završila bi potpuno drukčije“ (Ante Tomić, objavljeno 2. 11. 2019. u 22:26)
https://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2018/08/24.-gskos.unios_.hr_.jpg
„Huh“, rekao bi Ante T., ne samo da sam ugazio u malo g. već u  cisternu zvanu JL. Vele Ante T. i JL: „Priča se posljednjih mjeseci, potiho i sramežljivo, kako se o tome već govori, u strahovitoj nelagodi kao da je nekakva gljivična infekcija na stvari, ili kao da se tkogod propio, da je supruga nezavisnog predsjedničkog kandidata, nove velike uzdanice naše ekstremne desnice, pogrešne nacionalnosti.“ „Huh“, napisao bi Ante T.: i istina, priča se, a priču, skoro roman, pored ostalih, o Škori, podario je javnosti, ako se ne varam, jedan iz „službe“, skinut odatle zbog, „zvoni mi“, sumnje na - pedofiliju. „Huh“. Dobra priča, dobar, pouzdan izvor. Fama volat, priče se šire i kolaju, u predizborna vremena („a je l' bio u rovu 1991.“…?) u ovoj maloj zemljici pa postaju sve veće i veće, prosto medijom lete kao veliki „luft baloni“ o „velikoj uzdanici naše ekstremne desnice“ (A. K.). „Huh“, omiljene li teme i športa ekstremističkih kvazi liberalnih i kvazi ljevičarskih medijinih, stranačko-partijskih, udrugarskih… eskadrona - kotrljanje, tuđih, krvnih zrnaca po javnosti.
 
»Vozovi vlakovi i naši miješani brakovi«
 
Zato Ante T. udara izravno u  glavu. Glave doduše davno nema, na Mirogoju je, al' sad da l' striček Freud, da l' ko - sudba, kako bilo, nešto ga tjera napisati kako je Franjo Tuđman („jednom davno bio predsjednik“, isto A. T.) „otvoreno kazao kako je sretan da mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja“. „Huh“ jao, kakva bomba na početku teksta kao da ju je pod-metnuo neki isilovac, bivši oficir Saddama Husseina koji je vojne školice završio u SFR Jugoslaviji (još su aktivni u, zasad, propalom, kalifatu). Ova Predsjednikova usputna pripomena „o ženi“ eksponirana je u ovdašnjoj mediji milijune puta, nekako kao u komunizmu izvlači se „prema potrebama“. Oni koji ju neprekidno izvlače računaju - toliko puta je poslužila stigmatizaciji predsjednika Tuđmana, HDZ-a, Hrvatske, Hrvata, bilo kakvih, toliko puta izvan konteksta, pa i opet će - ako bude sreće. Pritom se, primjerice, ne spominje kako je Franjo Tuđman, tada samo predsjednik HDZ-a, predizborno možda samo pomislio razlikovati se, glede toga, od a) Pavelića i b) Tite. Ili se možda  usputno, osvrnuo na vladajuću partijsku ideologiju, koja se bila zavukla i u krevete „radnih ljudi i građana“, „poštene inteligencije“, „klase radničke“  i „naroda i narodnosti“ („naših“). Tako se čak i pjevalo u ta vremena (bez obzira gdje tada famozna „željezna zavjesa“ bila):„vozovi , vlakovi/i naši mešani brakovi“.
 
Obični ljudi (ž/m) su se pjesmi čudili jer su, s pravom, mislili kako je tada svaki brak „miješan“ (a u njemu se još i „miješalo“) - „mješavina“ žene i muškarca. Onih, „ne miješanih“ tada nije bilo, bili zabranjeni, a homoseksualci, kako u kojoj fazi revolucije koja teče, proganjani, zatvarani, pa u mraku premlaćivani bogme najvećma od  službenih „lica“ i, na koncu, s popriličnom dozom podsmijeha tolerirani. Doduše u vrhuškama te svjetske revolucije koja je tekla slika je bila malo drugačija. Tek usput - šefa NKVD-a Nikolaja Ježova, kad je na njega došao red, ali ne zbog seksualne orijentacije, umlatilo u krevetu s ljubavnikom. Vidi vražje koincidencije - i Hitlerovog „revolucionara“, zapovjednika SA formacija Ernsta Röhma, isto umlatio u krevetu s ljubavnikom, kaže priča. Proširena pak zbori kako je homoseksualna orijentacija (danas bi se reklo, a onda „buzoranti“, „pederi“) i inače bila raširena, skoro uobičajena među „smeđima“, što Hitlera u dolasku na vlast nije smetalo, i sam je bio skoro „moderan“, osim vegetarijanac, još i čudne mistične seksualne orijentacije. Uostalom kao što ga nije smetalo ni to što su izvana „smeđi“ (SA odore) iznutra često bili „crveni“, bivši komunisti.
 
Miješanje Jugoslavena
 
Vratimo se ovdašnjoj svojedobno i opjevanoj ideologiji „miješanih brakova“, odnosno miješanju Partije u krevete svojih „naroda i narodnosti“. Ono je samo nastavak partijske prakse iz razdoblja revolucije, naročito u vrijeme kad se već nazirala pobjeda komunizma u Jugoslaviji i za njegovih ranih godina. Partija je tada u najmanju ruku odobravala brakove svojih „kadrova“ (KPJ, vojska, KNOJ, OZNA itd.). Najpoželjnije je bilo da su oba „partnera“ („drug“ i „drugarica“ i u spolnom, seksualnom, smislu) članovi/ce KPJ (SKOJ-a), a dodatno se, ako to nije bio slučaj, za partnera (najčešće „drugaricu“ u značenju „žena“) tražila barem poželjna klasna pripadnost, neukaljanost s neprijateljskom stranom u ratu, obračun s vjerom i sl. Kasnije si je vrh nomenklature priuštio izlazak izvan ovih okvira („ništa ljudsko im nije bilo strano“) pa je mnogi važni „drug“ ostavio svoju „drugaricu“ iz rata i „ponovio“ se u kakvu novu atraktivnu ženicu, često neovisno o njenom klasnom podrijetlu, primjerice. Naravno bilo je i vjernih „do groba“, nu kako bilo partijska stega u krevetima „kadrova“ je s vremenom popuštala, nešto kao da je zapelo u klasnoj, „krevetnoj“ sekciji izgradnje „novoga čovjeka“. Nije išlo klasno pa se skrenulo u rasno - u „miješanje“ „naroda i narodnosti“, izrazitije nakon sloma Hrvatskog proljeća, propagandno, medijski, postrance ali svejedno dostatno jasno. Jugoslaveni, kao nacionalnost, su postojali što već spontano „izmiješani“, što po slobodnom opredjeljenju bez obzira na etničko podrijetlo. Ništa sporno, bitno je tek istaknuti kako su mnogi od njih takvim izborom računali na prednosti osobito u državnim službama koja je postojala (korupcija?).
 
Tako, povijesno gledano, na jednoj strani se pravi novi „klasni čovjek“, revolucionarni, udarnički , avangardni… nadčovjek, na drugoj se želi vratiti stari rasni tip, čisti germanski, a na trećoj se nastoje praviti „miješani“ (Jugoslaveni). Tko mi pokaže sržnu razliku među njima, izuzimajući količinu represije kojom se koriste, osobito gole sile, častim ga. „Miješanje“ rasa, kultura, etniciteta, plemena..., naravno, traje više ili manje spontano od kad je svijeta i vijeka, tako i danas, trajat će i ubuduće. Doduše danas je na djelu jedna nova totalitaristička prisila u istom pravcu, ali to je druga tema. Sve u svemu kad je izjavio o „ženi“ što je izjavio Tuđman je samo mogao nastaviti nabrajati žene iz ostalih „naroda i narodnosti“ („naših“) čime bi dodatno potvrdio kako nije želio sudjelovati u toj, trećoj, rasnoj, ideologiji.
 
1990.: "Ubit ćemo Tuđmana" - 2019. Ante T. po enti puta ga mrtvoga u mediji ubija
 
Vraćamo se u 1990. Anti T. izgleda još nisu rekli kako te 1990. godine  Jugoslavija više nije postojala, nije ju, eto, spasilo ni klasno ni rasno. Poharala ju osim ostaloga tzv. antibirokratska, u bitnome nacional-socijalistička revolucija, takvi mitinzi i još štošta sličnoga. Ako ne vjeruje neka se kod nekoga raspita. O tomu ovdje samo toliko. Malo opširnije tek o mitingu na Petrovoj Gori održanom 4. ožujka 1990., fol prokomunističkom i projugoslavenskom. O njemu samo stoga što je on miting održan najbliže Zagrebu, tek četrdesetak kilometara ptičjeg leta od Katedrale. Evo naglasaka: „Ovo je Srbija“, „Ubit ćemo Tuđmana“, „Hoćemo oružje“, „Idemo na Zagreb“, a, meni osobno, najprimitivnija prijetnja upućena je – ženi - Savki Dabčević-Kučar, toliko odurna da ju ne ću ni citirati. Na pro jugo i pro komunističke govore raznih boraca masa je inače bila mrtva 'ladna, dok joj na usnama titralo drago Slobino ime, a u rukama njegove slike.
 
Četrdesetak kilometara ptičjeg leta od Zagreba. Baš jedno fino „bratstvo-jedinstvo“, što klasno, što rasno nastalo. Uvjeren sam kako ovdašnja medija i ovdašnji Kantiše raznih imena i prezimena (istoričari, publicisti i novinari jedni) u vrijeme kad spominju tu famoznu Tuđmanovu izjavu o „naglascima“ s mitinga na Petrovoj Gori 1990. nisu napisali ni slovca. Bitno i stoga što je on održan najmanje mjesec dana ranije od Tuđmanova govora (travanj 1990.) na predizbornom skupu u Dubravi (zagrebačkoj). I tako, ovi bi oružje, za ići na Zagreb, ubijati, silovati… kako bi potvrdili da je „ovo Srbija“ pa to danas izgleda nikome sporno, već jedna Tuđmanova izjava, u biti - o seksu. Svaka čast i antišama i kantišama i mediji i njenim cisternama.
 
Ah da, ovi s Petrove Gore, da ne spominjem više ništa i nikoga sličnoga, ne snose nikakvu odgovornost za: „Nesretnog su Čedomira Vučkovića (kojega su, o.a.) na koncu tako natjerali da popije kiselinu iz akumulatora“ (A. T. citirani članak). Sudbina ovoga čovjeka, grozna u svakom slučaju, eksponirana je u ovoj mediji, vjerojatno uključivo i ovoga autora, i drugima umnožena je toliko puta da imalo neinformirani konzument mora pomisliti kako je u Osijeku samo 1991. stradalo Srba i više nego što je Osijek imao stanovnika po popisu iz te godine. Podsjeća li vas to na nešto, neku sličnu matematiku smrti? Ne pada mi na um umanjivati bol, značaj, tugu… zbog ničije smrti (bez obzira na krvna zrnca žrtve) nu pitam se zna li Ante T. ime i jednoga djeteta stradalog u granatiranju Osijeka, i je li o njemu, ili bilo kojem djetetu stradalom bilo gdje u Hrvatskoj napisao/napisano približno toliko članaka kao o ovom nesretnom gospodinu. Naravno da nije, vjerojatno stoga što su njihove smrti nevažne, možda i zbog „krvnih zrnaca“. Moram završiti jer me smrad ovoga članka, ma i iz virtualije guši me pa bih mogao skončati pred telekranom. Tek na kraju cijeli „lukavi“ tekst napisan - „hvaleći“ Škorinu suprugu a pljujući i okrivljujući Predsjednika Tuđmana - da se „desničari“ („ekstremni“), bedaci jedni, ipak dosjete pa ne glasaju za njega. Ma genijalno. Kad već Miroslav Krleža nije dobio Nobelovu nagradu dobit će ju ovaj Krleža (to zbog šešira) iz Posrane Mlake.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Četvrtak, 21/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1199 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević