Get Adobe Flash player
IDS-ov

IDS-ov "antifašizam" = talijanski fašizam

Na Dan antifašističke borbe, vladajući u Istri, hrvatskim...

Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

Ne zaboravimo da su svi smijenjeni ministri u vrijeme otkrivanja...

U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

Fašisti otvoreno šeću istarskim gradovima zajedno s...

Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

Plenković je previdio da je ljudima svega dosta i, naravno, krivac je...

Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

Srbi su prvi i jedini 1941. pobili sve svoje Židove i Srbiju Milana Nedića...

  • IDS-ov

    IDS-ov "antifašizam" = talijanski fašizam

    utorak, 30. lipnja 2020. 20:05
  • Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

    Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

    utorak, 30. lipnja 2020. 14:52
  • U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

    U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

    utorak, 30. lipnja 2020. 19:49
  • Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

    Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

    petak, 03. srpnja 2020. 00:00
  • Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

    Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

    četvrtak, 02. srpnja 2020. 14:12

»Zamišljao sam sebe kao neku vrstu Boga«

 
 
Ovih sam dana pročitao vrlo zanimljivu i poučnu  knjigu, meni do tada nepoznatog autora, Dinesh D'Souza: Velika laž, razotkrivanje nacističkih korijena ljevice. Riječ je o američkom piscu, predavaču i filmskom režiseru. Knjigu je prošle godine objavila naklada Benedikta iz Velike Gorice. S engleskog je prevela Neđeljka Batinović a predgovor hrvatskom izdanju napisao je Zvonimir Hodak. Uz zanimljiv prikaz idejnih utjecaja nacističke i fašističke ideologije i njenih protagonista: Hitlera i Mussolinija, na idejne i aktivističke temelje američke ljevice, i tri moderna intelektualna europska stupa Heidegger, Marcuse i financijski guru Georg Soros, na svoj osobiti način daju pečat toj lijevoj markaciji. Dakako, knjigu valja pročitati, kako se to kaže od korica do korica! Meni je za oko palo nekoliko stranica (296.- 303.) u kojima autor objašnjava uspon i djelo Georga Sorosa: Rizično razbojništvo Georgea Sorosa i Hitlerov dostavljač. Kako vrlo dobro znam kako se u nas malo ili ništa ne čita, a istovremeno Sorosovim financijama se ideološki i materijalno uzdižu brojne anacionalne snage i u našoj zemlji, odlučio sam upoznati javnost s tih nekoliko stranica. U nekim je zemljama, poput Madžarske i Rusije, postao persona non grata. S druge strane naš premijer Andrej Plenković se s osmijehom, od usta do usta, naslikava sa Sorosom – juniorom. Vjerojatno će obitelj i dalje pripomagati u skladu sa svojim interesima. Naravno, ne hrvatskim udrugama, tiskovinama, društvima, ukratko nikome i ničemu što odiše hrvatskim duhom.
https://katalog.kgz.hr/pagesresults/cover.aspx?bibliografskiZapisId=370015276&thumb=0&pozivatelj=bibZapis
Autor nas podsjeća da je Soros rodom iz Mađarske i da je postao milijarder lukavim ulaganjima po cijelome svijetu i manipuliranjem valutama. Njegov Quantum Fond jedan je od prvih privatnih mešetarskih fondova na svijetu. Glavni je financijaš dvjestotinjak ljevičarskih organizacija i brojnih ljevičarskih organizacija za zaštitu okoliša i ljudska prava. Kako sebe vidi u oblikovanju Amerike i svijeta? Soros znakovito odgovara: Zamišljao sam sebe kao neku vrstu Boga. Da kažem istinu, od djetinjstva sam sa sobom nosio neke prilično moćne mesijanske tlapnje. (str. 297.) Soros ne financira samo organizacije, stranke, aktiviste nego i remetilačke nasilnike koji se pojavljuju na svim stranama svijeta. Njegovih kostimiranih odreda s palicom ima toliko da bi gotovo mogli biti jedna privatna vojska, spominje autor. No Soros voli igrati i na nacističku kartu! Na tu sekvencu iz vremena Drugoga svjetskoga rata, čega se Soroš ne odriče, autor nas podsjeća na Sorosov intervju za Siksty Minutes televiziju, 1998.  (novinar Steve Kroft).
Kroft: Vi ste mađarski Židov.
Soros: Aha.
Kroft: … koji je izbjegao Holokaust.
Soros: Aha.
Kroft: … tako… tako što ste se prikazivali kao kršćanin.
Soros: Da.
Kroft: I gledali ste dok su mnoge ljude odvozili u logore smrti.
Soros: Da. Imao sam 14 godina. I rekao bih da je tada moj karakter formiran.
Kroft: Na koji način?
Soros: Da čovjek mora razmišljati unaprijed. Mora razumjeti i previđati događaje kad je u opasnosti. Bila je to golema opasnost od zla. Mislim, bilo je to vrlo osobno iskustvo zla.
Kroft: Koliko razumijem, izlazili ste sa svojim zaštitnikom koji se zakleo da ste mu vi posvojeno kumče.
Soros. Da, da.
Kroft: Izlazili ste, u biti, i pomagali plijeniti imovinu Židova.
Soros: Da. To je točno. Da.
Kroft: Mislim, to je … to zvuči kao iskustvo koje bi mnoge ljude poslalo na psihijatrijski ležaj na mnogo godina. Je li to bilo teško?
Soros: Ne. Uopće nije. Možda kao dijete ne vidiš, ne vidiš vezu. Ali to je bilo, to nije stvorilo nikakav problem, uopće.
Kroft: Nikakav osjećaj krivnje.
Soros: Ne.
Kroft: Primjerice, kao „Ja sam Židov i evo me, gledam kako ti ljudi odlaze. I ja bih lako mogao biti među njima. Trebao bih biti. Ništa od toga?
Soros: (…) Pa nisam imao nikakav osjećaj krivnje. (str. 300.-301.)
 
Autor knjige upozorava: Ovdje me nije zanimalo što je Soros kao dječak radio, ne želim pridavati veliku pažnju ponašanju dječaka od 14 godina, nego me zanimalo kako Soros kao zreo čovjek retroaktivno interpretira ono što je nekad radio kao Hitlerov dostavljač. Soros očito misli da odlaženje s nekim službenikom iz neke fašističke vlade koji surađuje s nacistima u svrhu uručivanja obavijesti Židovima da će im oduzeti nekretnine i ostalu imovinu nije nešto zbog čega treba imati osjećaj krivnje.
 
U jednom pak Sorosovu profilu u New Yorkeru, novinarka Jane Mayer, među inim je napisala kako je 1944. godine Sorošev otac spasio svoju obitelj tako što je osigurao lažne osobne papire koje je radio i naplaćivao i od drugih židovskih obitelji. Dakle, profitirao na nesreći drugih. Na to Soros odgovara: Imao sam sreću što sam imao oca koji je razumio da to nije normalno stanje pa ako ideš po normalnim pravilima umrijet ćeš. Bilo je mnogo Židova koji se nisu tako snašli. (str. 302.) Soros ne vidi ništa loše u onome što je njegov otac radio. Naprotiv, ponavljajući njegove riječi autor knjige, oca doživljava kao svoga heroja?!
Pročitajte od korica do korica. Toplo preporučujem napose korisnicima Sorosovih usluga.
 

Mijo Ivurek

Kupuje se i prodaje izravno i(li) uz posrednike

 
 
Parlamentarni izbori su pred nama. Možda je to i dobro, unatoč tome što su na neki način iznuđeni i utemeljeni na izvrsnom radu i djelovanju Nacionalnog stožera, koji je stručno i organizirano spriječio širenje korona virusa, smanjio zaraženost i smrtnost tim nevidljivim, nepoznatim i opasnim agensom, te vratio građanstvu nadu kako se može puno toga  napraviti kad se hoće i kad se zna. To nitko ne može opovrći, kao što ne može opovrći kako se s jenjavanjem pandemije, Stožer, odnosno njegove članove malo, pomalo jeftinim politiziranjem uvuklo u politiku, što je djelomično zasjenilo njihov odličan rad. Kakve to veze ima što su neki  stručnjaci iz Stožera članovi ili simpatizeri HDZ-a. Oni zbog te činjenice nisu  u svom rješavanju korona krize bili niti bolji, niti lošiji. Napravili su sve, što su najbolje znali i mogli. Sramotno je sada njih i njihov rad politički uzurpirati i koristiti za bolji rejting stranke i eventualnu pobjedu na izborima, s tim da je svatko od njih zaslužio biti na bilo kojoj i bilo čijoj izbornoj listi, što potvrđuje njihova stručnost, sposobnost, osobnost, osobitost i dosadašnji rad.
https://travelhonestly.com/wp-content/uploads/2017/03/croatian-currency-banknotes.jpg
Oni nisu ničiji uhljebi, niti neki bezveznjaci, koje će nam stranka uvaliti.   Za takve ljude je čast glasati, ukoliko nisu samo mamci, te će se po običaju umjesto njih, ubaciti neki pikzibner, stranački podobnik, veliki donator ili neki smutljivac, koji to uvjetuje svojim  “tajnama” o nekome iz vrha  bilo koje političke stranke. To su ucjene, koje izgleda funkcioniraju. Da nije tako mnogi likovi koji su do sada šetali sabornicom i glumili vlast, ne bi tamo mogli niti ući, čak ni u Dane otvorenih vrata Sabora. Sjetimo se samo njihova neprimjerena ponašanja, slabog znanja, šupljih sposobnosti, manjkavih vještina, nepotpunog ili lošeg odgoja, sklonih raznim ovisnostima, zadriglih, napuhanih, “bolesnih” umišljenih, taštih… Svaka čast onima pravima, koji su zaslužili biti narodni zastupnici. Svojim radom i djelovanjem su opravdali svaku dobivenu lipu. Ti i takvi su u manjini, ali bilo ih je, nema veze iz koje političke opcije. Ako čovjek vrijedi, onda vrijedi, bez obzira, čiji je i od kuda dolazi. Glavno je da najbolje što zna i može zastupa one koji su ga izabrali.
 
Nekima je sabornica bila modna pista, baš kao i bivšoj predsjednici Pantovčak. To je jedna druga priča, ali za pretpostaviti je da se osoba koja je ušla u sabor zna ponašati, tu spada i primjereno i prikladno odijevanje. Jednako se to odnosi i na neke ministrice. Svoju nekompetentnost i necjelovitost mogu kompenzirati negdje drugdje i s nečim drugim a ne nastupima, odnosno pojavljivanjem u saboru ili na vladi, guranjem pred TV kamere. Neki od njih ne znaju kojim  govoriti i ne govore hrvatskim jezikom. Nemam ništa protiv nijednog našeg dijalekta, kad bi bio ispravan i točan. Međutim, zna se kako se gdje govori , kao i što je službeni hrvatski jezik. Od učenika u razrednoj nastavi učiteljica zahtijeva da u školi (razredu) govore čistim hrvatskim jezikom, što je u redu i po zakonu. Osim toga neki zastupnici kako bi ispali pametniji koriste matematičke pojmove, koje uopće ne razumiju i krivo ih upotrebljavaju. Ok! Poznato je da smo kao nacija matematički nepismeni. To godinama pokazuju međunarodni testovi ispitivanja učenika (PISA), ali se ništa po tom pitanju ne poduzima. Očito nam ne trebaju misleći ljudi, već roboti, koji će automatski izvršavati naredbe, bez razmišljanja. Za takav rad su ipak previše plaćeni. Kad smo već kod toga zanima me koliko košta svaki sat proveden u sabornici, jer se ostalo ne vidi. Možda ti ljudi rade na terenu, ali to nije evidentno, pokazano i dokazana.
 
Prazna sabornica je sramota za sve, naročito sabornike i predsjednika Sabora. To je ogledalo njihova rada. Sjednicama sabora se mora sve drugo podrediti. To se može organizirati u drugo vrijeme. Nismo ih birali da šeću gradom, sjede u kafićima, organizira ju dnevne fešte u svojim unajmljenim besplatnim stanovima, rade neke svoje poslove, vode biznis, kojeg su formalno prebacili na nekog drugog…. Završna sjednica Sabora je zorni presjek njihova rada i ponašanja. Prosvjed ispred Sabora njima ništa ne znači. Normalno je to Bez zakona o Zagrebu i saniranju posljedica potresa mnogima ne treba. Ovaj interregnum između dva saziva Sabora jako će dobro doći onima koji će sad centar Zagreba prilagoditi sebi, svojim željama i potrebama. Bit će to vrlo unosan posao za gradonačelnikove kumove, rodijake i prijatelje. Niknuti će neboderi, asfaltirat će se svaki pedalj zelene površine. Gradit će se apartmani, robni centri, garaže… a oni građani koji sada stanuju u studentskom centru, biti će zbrinuti u nekom kamp naselju na kraju grada. Koga briga za to? Kriv je potres, baš kao i virus za pomor staraca u staračkim domovima.
 
Mislim, da bi bilo dobro i korisno da se u ovu radnju umiješa predsjednik države. Iako on tu nema ovlasti, ima predsjedničku obvezu i predsjednički autoritet. Politička scena je rascjepkana. Imamo puno malih stranaka, koje nikako da se dogovore za koaliciju. To će biti borba između formalno dva velika  idejno politička suprotna pola, koji su si sve bliže, po mnogo čemu, posebice po  “stožernoj i državotvornoj” ideji. Ideja više nema. Ideala više nema. Sjetite se Balaševićeve pjesme i poruke tko umire za ideale. Danas se bori i “umire”  za vlast i moć, te sve ono što se time dobiva, ponajprije udobna i sigurna fotelja, ponekad ne baš nužno u vlasti, može i na čelu nekog zavoda, firme, agencije, fonda, komisije, povjerenstva, upravnog ili nadzornog odbora…
 
Politička trgovina cvjeta. Kupuje se i prodaje direktno i uz posrednike. Više se to niti ne skriva. Javno se govori tko je što tražio od koga. Unatoč, toj i takvoj trgovini, vjerujem da će na listama biti ljudi za koje se može glasati i kojima se može vjerovati, na temelju njihova dosadašnjeg rada. Ne treba gledati izborne liste, jer će tu biti dosta preslagivanja, prebjega, uhljeba, onih kojima se nešto vraća ili ih se zadužuje, svojevrsnih ucjenjivača, “zaslužnih” građana, po babi i po stričevima, baš kao i u unutarstranačkim izborima, po braći, prezimenu, ...da bi se zadovoljilo ultraše, kojih se zapravo odavno trebalo riješiti i poslati ih u ropotarnicu povijesti. Umjesto toga oni su maknuti u stranu. Sada ih skuplja tzv nova struja, treća opcija. Kaj god! Za sada ne vidim treću opciju. Možda još ovih dana nešto ili netko novi, drugačiji,  iskrsne na političkoj sceni.
 
Netko tko će zabljesnuti poput Oraha, Mosta, Živog zida i  možda trajati duže nego sjaj kometa. To će se dogoditi samo onda ako ti ljudi zaista idu u zbornu utakmicu, jer žele, znaju i mogu napraviti potrebne reforme, u svojim područjima, jer žele služiti, a ne biti služeni, jer žele svima dobro, a ne samo sebi. Gdje su ona vremena kad je bilo časno biti saborski (narodni) zastupnik? Gdje su ona vremena kad su na izborne liste stavljani najkompetentniji, najkompetitivniji, najobrazovaniji, najsposobniji, najpošteniji, najiskreniji, … građanin ove zemlje. Zbog takvih se ne bi crvenjeli i sramili kad ih gledamo i slušamo. Takvi ne bi samo dizali ruke poput robota. To ne bi bili ničiji žetončići. To bi bio skup svih najboljih i svega najboljeg, što ova država ima i može ponuditi građanima na izbor. Nakon toga, ne bismo više ni po čemu dobrome bili na začelju Europe, a po svemu lošem među prvima. Pitanje je samo želi li to itko tko upravlja državom. Za vjerovati je i nadati se da to mnogi žele. Vrijeme je da se odmaknemo od prošlosti, živimo u sadašnjosti i planiramo realnu budućnost.
 
Zadnja sjednica u Saboru bila je javna sramota. Ostali su dosljedni sebi. Kako bijaše na početku, tako i na kraju. Prosječni kapacitet i mentalitet im je takav da drugačije ne znaju i ne mogu. Sabornica je bila njihova pozornica. Dobro je to. Pokazali su se kakvi su i što znaju, kao i što hoće. Sve za sebe osobno i za svoju stranku, po potrebi. Bolje je prošao, prodao se onaj tko je sposobniji trgovac i muljator. Velika je stvar, sposobnost i umijeće od jednog zastupnika doći do trinaest. Trebalo je imati dobar želudac i debeli obraz to prihvatiti kao normalno. Neka svima koji su nam to upriličili služi na ponos i diku.
 

Ankica Benček

Je li previše toga znao, ipak je bio dobar i s Bakarićevom kćerkom

 
 
Jedna od lijepih uspomena moje dubrovačke srednjoškolske mladosti i vremena studiranja u Zagrebu jest osebujno stvaralaštvo najkontroverznijega rokera i najvećeg buntovnika protiv sistema krvave ljubičice od 100 kilograma, transhumanističke nesvrstane bjelosvjetske ikone, šampiona samoupravnoga socijalizma, najvećega k. sina "naših" naroda i narodnosti, bjelosvjetskoga hohštaplera i geopolitičkoga igrača velikoga kalibra J.B.T.-a.
https://magazinplus.eu/wp-content/uploads/2015/11/branimir_stulic01.jpg
Svašta je bilo lažno i trulo u toj državi i to je opjevao rokerski cvrčak Johny B. (Ranimir, ne Ratimir) Štulić, sustav koji je oduran poput lakiranoga krumpira, sustav koji se zasnivao na lažnom humanizmu, lažnom bratstvu i jedinstvu, falsificiranoj povijesti, stranim kreditima, gastarbajterima i turizmu, gruboj policijskoj, obavještajnoj i vojnoj sili, vlasti jedne klike (Partije), te tehnologiji 20. stoljeća i tržištu nesvrstanih. Pastiri i ratari su po dekretima naseljeni u bezlične betonjare velikih gradova, djeca su im se mogla školovati i "uživali" su prvi puta u povijesti mogućnost masovnoga školovanja, javno zdravstvo, dostupnu struju i vodu - ali to nije zasluga niti američke demokracije, niti Staljina, niti Tita, niti Adolfa, već ljudi poput sina austrougarske prosvjete i hrvatske domovine Nikole Tesle!
 
Teško je ljevičarima priznati da se ekonomija Juge urušila, da je JNA pokazala pravo lice još osamdesetih na pretežno albanskom Kosovu, da su ljevičari i po Milovanu Đilasu pretvoreni u crvenu buržoaziju, da su zemlje istočne Europe pod ruskom okupacijom stvarale bolju kulturu i bolju tehnologiju. Jugoslavija je za njega "krivo srastanje", tj. politički Frankenstein. Da je Matoš bio mlad osamdesetih bio bi roker, ali o Štuliću govorim prvenstveno kao o pjesniku, nikada on nije bio gitarist poput Vlatka Stefanovskoga koji je s bratom Goranom i sjajnim bubnjarom(!!!) Tavitjanom stvorio jako zanimljiv i svjetski jedinstven spoj roka i tradicionalne balkanske glazbe, niti državni "brend" jugopastirskoga roka kao "Bijelo dugme".
 
Rođen u Makedoniji Štulić je imao uha i za drugačije note, te se do devedesetih 20. stoljeća od urbanoga zagrebačkoga buntovnoga dečka sa asfalta pretvara više u "orijentalistu" nego u rok "ikonu". Buntovnik duboko osjeća da je društvo nasukano poput panonskoga kita u Podsusedu, on stihovima poput skalpela analizira patologiju svagdašnjega života, ima tu i zagrebačkih veduta, ljubavnih balada, slenga (lokalnoga narječja), duhovitosti i pozivanja na Poljsku u kojoj se "događa narod", tj. u brodogradilištu počinje masovni revolt protiv socijalizma i ruske dominacije. Tada sam Štulića pogrješno(?) doživljavao kao hrvatskog nacionalista, to je razdoblje prije nego je Slobodan Milošević na Kosovu otvorio Pandorinu kutiju nacionalizama (Filigranski pločnici!), ali u vrijeme kada se Štulić formirao nakon Brozove smrti beogradski časopisi počeli su grickati tabue i otvarati teme koje su raspirile šovinizam dominirajućega naroda. (Herrensvolk).
 
Poljska u mom srcu,u mom srcu mazurka - Poljska nije nikad dala kvislinga pjeva Johny, ili "Nedjeljni komentar" u kojem kaže "ko (namjerno nije napisao tko!) ne misli ovako taj kleveće ili laže". Kao što su policajci dovodili pse sa brnjicama na Štulićeve legendarne koncerte, tako je i jedna divovska brnjica stavljena hrvatskome narodu; samo šport (Novoselova Cibona i Ćirin Dinamo) i glazba su bili ventili Hrvatima! Fina ironija i sarkazam krajem osamdesetih se pretvara u krik, često i nerazgovjetno režanje protiv robotiziranog i lobotomiziranoga svijeta, vapaj za slobodom, vapaj za ljubavlju. Što se dogodilo sa pticom rugalicom, sa letom iznad kukavičjega gnijezda, sa našim trešnjevačkim mališanom? Je li previše toga znao, ipak je bio dobar i s Bakarićevom kćerkom, je li se razočarao naslutivši neke dealove između UDBA-e i novih vlasti, što je i neizbježno jer malome narodu trebaju svi građani, posebno u ratu može biti oporba kobna i, a bez školovanih časnika i policajaca je teško - pa i Iran je morao amnestirati šahove ljude, takav je svjetski šah i ne samo na našoj "šahovnici".
 
Zašto je otišao; nije stvar u tome da se bude lojalan državi i ima osjećaj za zajednicu kojoj pripadaš, svojim odlaskom je pokazao da je zapravo sebe doživljavao kao Jugoslavena (danas Makedonca). Ili je bit buntovništva u buntovništvu koje ima korijen u sukobu s ocem, pukovnikom u tenkistima? Ili je bit u narcisoidnosti; neshvatljivo je buniti se cijeli život protiv sustava, a onda otići kao da te nikada i nigdje nije bilo? A možda je sve započelo iz plavog? Uvijek kontra struje, pa nastupati i djelovati u Beogradu 1995. je teški šok za neupućene! Zanimljiva je obrada stare romske pjesme "Hajri mate" u kojem žena proklinje roditelje koji su je udali protiv njene volje za bogatog starca; bio je video u kojem su gitaristi obučeni kao kuklusklanovci, a Johny kao svećenik. Da, u njegovim pjesmama nema Boga, nema Krista, nema utjehe, nema pravde! Svijet je banda galantarska i janjičarska u kojem čovjek može samo zavapiti protiv silnoga paše zašto je zapalio "manastirot"?
 
Prekinuo je mostove s prošlošću, odbija nastupati na području pokojne SFRJ, napravio je sjajan prijevod Ilijade i Odiseje na „hrvatsko srpski“ (?, čudan mix novoštokavškoga, uz dosta zagrebačkoga i ponešto srpskog, te štulićevskih kovanica), povremeno se javi nekim provokativnim stavovima nastojeći svih iritirati. Bilo kako bilo Štulić je opet vuk samotnjak u liberalno prizemnoj niskozemskoj (barem je zastava slična). A, što ćemo Johny, nisi nikoga pokrao (tebe je legalno pokrao Jugoton), nikoga ucvilio, nisi nikoga izdao, jednostavno bio si i ostao balkanski Petar Pan. Budi mi silan i dobro mi stoj! Da je svijet poput slika Hieronymusa Boscha i da koroniziraju našu inteligenciju, to je stara stvar, pa tu je Makedonac u pravu , "ljudi bez kalibra i bez ideje ufuravaju nam istine crno bijele". Crno bijela je boja robijaške košulje i NK Partizana, zanimljivo je da su navijači toga beogradskoga kluba sebe nazivali grobarima.
 

Teo Trostmann

Anketa

Za koga ćete glasovati na izborima 5. srpnja 2020.?

Nedjelja, 05/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1352 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević