Get Adobe Flash player
Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

Plakati nad Uljanikom je isto kao kada je Neron zapalio Rim, pa optužio...

Jugostatistika demantira srpske laži

Jugostatistika demantira srpske laži

Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu izgubila 597.323 osobe, od čega...

Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

Broj Srba po popisu stanovništva iz 1948. veći za gotovo 700 tisuća...

Etnobiznismen koji mrzi!

Etnobiznismen koji mrzi!

Kada će srpsku manjinu predstavljati oni koji ne mrze...

Diplomatska laž Mate Granića

Diplomatska laž Mate Granića

Sad mi je jasno kako se krivotvori...

  • Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

    Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

    utorak, 14. svibnja 2019. 09:38
  • Jugostatistika demantira srpske laži

    Jugostatistika demantira srpske laži

    utorak, 14. svibnja 2019. 18:07
  • Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

    Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

    utorak, 14. svibnja 2019. 17:54
  • Etnobiznismen koji mrzi!

    Etnobiznismen koji mrzi!

    utorak, 14. svibnja 2019. 17:41
  • Diplomatska laž Mate Granića

    Diplomatska laž Mate Granića

    četvrtak, 16. svibnja 2019. 08:38

Koristimo ostavštinu Marka Pola, Jurja Križanića, Save Vladislavića, Andrije Štampara…

 
 
Što je velika sila? To svakako nije sadašnja Hrvatska koja ima sve bljeđu krvnu sliku, još manje Brnabić-Vučićev prijateljski i nesvrstani pašaluk, čak niti Erdoganov exsultanat u kojem najmanje četvrtinu stanovništva čine zapostavljeni Kurdi; u gradovima su većina oporbenjaci (liberali i ljevičari), a sami konzervativci su podijeljeni. Uostalom 70 milijuna ljudi nije bogznašto.
http://hr.china-embassy.org/eng/dssghd/W020190122779090239934.jpg
Andrej Plenković i Li Keqiang
 
Pogledajte povijest svijeta, vidjet ćete promjene granica, upade barbara, promjene vjera i kultura; sve te valove i potope na prostoru veličine Europe nekoliko milenija preživljava relativno komotno  najstarija nacija uz židovsku, moćni kineski narod. Ne tako davno (220 godina) Francuza je bilo svega 10 puta manje od Kineza, sada je (računajući imigrante kao Francuze) omjer 1:22. A već tada je Napoleon govorio: "Kada Kina kihne, cijeli će se svijet potresti!" Moć kineske "meke sile", tj. rada i trgovine shvatili su Britanci i zajedno s Amerikancima financirali japansku vojsku i mornaricu počevši od rata rusko-japanskoga iz 1904. godine, jer kontinentalni savez Rusije i Kine je geopolitička smrt za vladare mora (Rimland i Heartland).
 
Upućujem na genijalnog degaulističkoga državnika Alaina Peyrefittea i njegove vrhunske knjige o Kini, podsjećam na patera Jurja Križanića koji je pravilno shvatio budućnost rusko-kineske trgovine još u XVII. stoljeću (kažu da je kasnije Petar Veliki kopirao paterove ideje), na Dubrovčanina u službi Petra Velikoga, pravoslavca (hercegovački Srbin) Save Vladislavića, školovanoga kod jezuita, koji je postavio sadašnju rusko-kinesku granicu, te na rad hrvatskoga masona Andrije Štampara u Kini i venecijanskoga putnika Marka Pola, rodom Korčulanca.
 
Dr. Franjo Tuđman posjetio je Kinu u lipnju 1993. godine, što je bio povod za neslane šale tzv. feralovaca. Kina nije šmekala Jugu, jedno vrijeme je tražila oslonac u Albaniji za pokušaj ranog ulaska u Sredozemlje kao strateško središte staroga svijeta. U tom smislu trebamo gledati i pozicioniranje Kine u Hrvatskoj, Grčkoj, Crnoj Gori, Srbiji, BiH, Mađarskoj, te tzv. Putu svile kojim će infrastrukturom (mostovi, ceste, vlakovi, luke) te proizvodnjom (sklapanjem roba) uspostaviti veću trgovinu s EU-om koja je trenutno na žalosnih i zabrinjavajuće malenih 690 milijardi dolara.
 
Kina ima jaku kulturu i tradiciju, ali nema religije u klasičnom smislu tako da je vrlo neutralna i tolerantna okrenuta prema praktičnim poslovima. Njeni ljudi su tihi radnici i obično su dosta nenasilni, iako postoji uvriježena korupcija i kolektivizam. Hrvatska nema industrije koju bi Kinezi mogli ugroziti, ali nema ni državnika koji bi pametno postavio stvari. Naime premijer jest kulturan, i uglavnom pristojan bokun Europe, ali više sliči direktoru hotela A kategorije negoli vizionaru koji ima taktiku, strategiju i rezervne planove. Lav nije uvijek agresivni mesožder, niti je slon uvijek mudar i blag, s Kinom treba EU, pa i malena Hrvatska, pametno urediti odnose, izbjegavajući mjesečarstvo, kratkovidnost i sebičnost (korumpiranost i beskarakternost) tako karakteristične za hrvatske političare.
 
Kinezima preporučam da shvate kao su Hrvati, iako podijeljeni uglavnom konzervativni ljudi, te im osobe poput Ivana Vrdoljaka i simpatičnoga Stipe Mesića (koji uvijek zna ući u pravu stranku u pravo vrijeme) nisu baš reklama. Hrvatima, posebice Predsjednici,  preporučam da stvore jedno tijelo za Strateško planiranje koje bi uključilo dobroga poznavatelja Dalekoga istoka nadbiskupa Antu Jozića (kojemu želim da što skorije se opravi od tragične nesreće), Zorana Metera, Igora Ćatića, admirala Davora Domazeta...
 
P.S. Nije baš najmudrije u jednom turističkom gradiću kao što je Dubrovnik, koji je prometno slijepo crijevo i prilično je uskoga neravnoga terena, dovoditi svjetske državnike, zato postoje Brijuni i dr. odredišta. Držati 900 policajaca na osiguranju, otežavati život turistima i građanima je krivi pristup.
 

Teo Trostmann

Pet ili šest mandata - konačna pobjeda i potvrda da dobro radi u stranci i u Vladi

 
 
Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu
(Mahatma Gandi)
 
Homo sapiens se začeo, razvijao, formirao, nastao, opstao i dan danas   funkcionira kao ljudsko biće, djelomičnim i trajnim usklađivanjem svojih dviju temeljnih karakteristika homo fabera i homo ludensa (čovjeka koji radi i čovjeka koji se igra). Čovjek radi da bi si osigurao egzistenciju. Igra se u slobodno vrijeme kako bi se relaksirao, osjetio slobodu i bio sretan. Rad i igra su po nekim autorima dvije suprotstavljene strane ljudskog ponašanja, bitne i važne za razvoj civilizacije i kulture. Te suprotstavljene strane ne moraju biti nužno odvojene. Rad i igra su često umreženi, sprepleteni i nadopunjuju se. Nabolje je kad se oštro ne vidi njihova granica, početak ili kraj, već jedno spontano i sukcesivno proizlazi iz drugoga. U čovjeku postoji iskonska potreba za igrom. Mnoge radoznale ljude su igre i neki njihovi ovisni elementi, doveli do raznih otkrića. Svaka igra je multifunkcionalna aktivnost: slobodna, kreativna, neuvjetovana, istraživačka, neopterećena, ekspresivna, divergentna… Igra uspostavlja, razvija i usustavljuje mnoge dimenzije mišljenja: produktivno, logičko, kritičko, kreativno, induktivno, deduktivno, apstraktno, razvija imaginaciju, pri čemu varijacijom uvjeta i mijenjanjem konstanti pronalazi konstruktivna rješenja u stvarnosti, doprinosi općem razvoju, specifičnim otkrićima. Svakoj igri se može pristupiti filozofski i znanstveno, jer igra u čovjeku nadilazi fiziološko i fizičko.
http://www.hdz.hr/sites/default/files/field/image/ressler.iz.jpg
Igra je smislena funkcija, s elementima imaginarnog, što stvara psiha i duh, imajući u vidu cilj i svrhu igre, kao slobodnu djelatnost. Kad cilj i svrha igre izađu djelomično i sasvim iz igre, onda to viđe nije igra (Kant). Slobodna djelatnost postaje materijalna stvarnost. Po tome se igra razlikuje od natjecanja, što ne znači da u natjecanju nema igranja. Itekako ima. Što je više novca u opticaju, igre su veće, složenije, netransparentne i često protiv svih pravila i važećih zakona. Natjecanja se ne događaju samo u športu, već u svim područjima i dijelovima, života, rada i djelovanja, posebice u politici. U politici se svi  međusobno natječu i igraju, bilo kao pojedinci unutar vlastite grupacije  ili skupno,  međustranački, koalicijski, interesno, lokalno, regionalno, na državnoj i europskoj razini.
 
Sada je aktualno natjecanje (igranje) na državnoj razini za EU parlament. Sastavljene su kandidacijske liste. Pomno su odabrani kandidati. Svaki šef stranke ili koalicije misli i tvrdi kako su njegovi kandidati na listama za EU parlament najbolji. Svi programi se uglavnom sastoje od obećavanja, prigovarnja drugima i drugačijima, potcjenjivanja protivnika, po principu: usta moja hvalite me. Neki kandidati na izbornim listama su nam poznati. Neki su se dokazali i pokazali kako su odradili dobar posao i zaslužili ne baš malu plaću u EU parlamentu. Imena Ruža, Marijana, Biljana, Picula  i još možda neko ime, odzvanjaju u ušima, čak i dalje od Hrvatske. Njihov glas se čuje. Njih se poštuje.  Neka imena na listama su nam isto poznata, ali ne po ničemu dobrom. Kako će nas zastupati u EU-u netko tko govori u svojstvu ministrice: “Neka crknu!”
 
Kako će nas predstavljati netko tko je godinama rovario protiv stranke na čijoj je sada listi. Kako ćemo vjerovati nekome tko se na lokalnoj razini netransparentno obogatio? Nove liste pune su novih imena za koje se ne zna niti u njihovim strankama, a kamoli na brzaka složenim koalicijama. Neke stranke su morale “posuditi” nestranačke kandidate, jer nemaju dovoljno dobrih svojih. To je unijelo određenu pomutnju i nezadovoljstvo u pojedinim političkim strnakama. Veće je “zlo”, što stvara posebne nedoumice kad se iz drugih stranaka “posuđuju” kandidati. Nije to nište novo i nikakav presedan. To imamo od početka. Najbolje europarlamentarke, tako se barem čini, iz drugih stranaka, su na listi državotvorne stranke, dobile najviše preferencijalnih glasova. Birači na listama traže ime i prezime – traže osobu kojoj vjeruju, koja je svojim radom opravdala to povjerenje i koja zaslužuje da je se opet izabere. Isto tako ima onih za koje se niti ne zna da postoje, za njih se ne čuje, osim kad se doma hvale svojim uspjesima, uglavnom baziranim na poslušnosti šefu (jednom i drugom). Briga gospođu Tomašić tko če o njoj što misliti, tko što misli o onome što nju smeta, kako ju tko tamo gleda, kome se zamjera, ona radi u interesu Hrvatske, bilo kad se brine o izlovu srdele o ravnopravnosti Hrvatske u EU-u, o hrvatskom jeziku kao ravnopravnom ostalim jezicima. Zanima me znaju li oni drugi, zašto su tamo.
 
Prelistavajući dostupne kandidacijske liste na internetu, slobodnom procjenom, zaključujem da je tu oko 80 posto novih, malo znatih ili nepoznatih lica u politici i javnom životu. Neki od njih se nikad politikom nisu niti bavili, niti na jednoj razini. Oni koji to znaju govore kako su to rodbina, prijatelji i znanci šefofa pojedinih političkih stranaka. Dakle, ljudi kojima šefovi vjeruju, zbog bilo čega, ili su im nešto dužno ili se zadužuju. Možda se vole slikati u medijima, naročito na TV-u, gdje se reklamiraju. To se mora zaraditi. Najučinkovitije je da zaposliš kći ili sina, nekog medijskog moćnika, kao svojeg pomoćnika u EU parlamentu.
 
Od svih kandidacijskih lista najinteresantnija je lista HDZ-a. Jedno zbog toga jer je to najveća i najsnažnija stranka, drugo jer je došla na vidjelo zadnja, treće jer se svašta špekuliralo o kandidatima, četvrto, a zapravo najvažnije jer je na njoj puno iznenađenja. Čini mi se da je premijer sad zaigrao va bank - na sve ili ništa. Možda je došlo vrijeme da to tako napravi i konačno pokaže sebi i svima nama tko je gazda u HDZ-u. To će naravno svi oni opovrgavati, jednoglasno, kao što su i kandidacijsku listu prihvatili. Poslije cmolje, sline, žale se i ubijeni su u pojam s ovakvom listom, gtdje nema stranačkih veterana. O tom, potom. Čestitam premijeru na hrabrosti, inovativnosti, kreativnosti, ustrajnosti i vjerodostojnosti u profiliranju stranke. Lista je puna mladih obrazovanih, sposobnih, stručnih, ničim opterećenih ljudi, Svi smo mi prolazni. Polako odlazimo. Mladi dolaze, po mnogo čemu su bolji od nas. Za vjerovati je da unatoč određenom modernizmu, drugačijem općem i posebnom poimanju politike, domoljublja, povijesti, tradicije, kulture i nacionalnosti, ne će zaboraviti tko su, od kuda su i zašto su u EU parlamentu. Primarno bi im trebalo biti čuvati i širiti nacionalne interese, boriti se ravnopravnost Hrvatske u uniji, pridonositi boljitku i napretku  svakog čovjeka i svake države članice EU-a.
 
Gledajući sve te kandidacijske liste i ljude s imenima i prezimenima, na njima, mislim da ih je previše i da će se sve to razvodniti, pogotovo ako na izbore izađe malo ljudi. Vodeće stranke HDZ i SDP više nisu što su prije nekoliko godina bile. Ostale stranke i koalicije su nedovoljno poznate u javnosti, razmrvljene, na silu sastavljene, neusklađene, s raštrkanim interesima, neujednačenim ciljevima i ljudima koji nikako ne idu jedni uz druge, nip o čemu, osim borbi za sebe osobno. Zna se da postoji ustrojena velika i jaka strančka vojska HDZ-a, koja poslušno izlazi na izbore i odrađuje svoje, ili slijede sankcije. Zna se i tko je glavni pokretač te vojske. Na Harly Dawsonu se to puno brže radi. Pitanje je samo ima li se volje za to. Bilo kako bilo, ova i premijerova igra va bank, će puno toga pokazati, reći, odrediti i usmjeriti.
 
Znajući nas, naš mentalitet, tvrdoglavost, sklonost osvećivanju, glasovanje “protiv”, nekako mi se čini da se naš premijer ovaj puta preračunao. Srede li ga stranački veterani, sve bilo je uzalud. Dobit će najviše četiri mandata, što će biti indikativan pokazatelj za sve izbore koji dolaze. Dobije li pet ili šest mandata, to je konačna premijerova pobjeda i potvrda da dobro radi u stranci i u vladi. “No risk, no profit”, rekla je nedavno predsjednica države, vezano uz nogomet, strategiju i taktiku izbornika, po kojoj su izgubili meč. Ne znam vrijedi li to i za strategiju i taktiku u politici. Premijer je ovaj put jako riskirao. Lijepo je i obećavajuće da vjeruje u mlade ljude. Pitanje je samo tko im još vjeruje. Jako me ljuti što se spominje tko je čiji. Briga me tko je čiji sin, još manje tko je kome posinak. Zašto tog mladog obrazovanog i sposobnog čovjeka, nositelja liste, trančirate i dovodite u situaciju da se ni za što mora braniti. Zar nije dovoljno da se već dosad pokazao i dokazao u poslovima i zadacima koje je obavljao. Kakve veze gospodin Šeks i sva njegova višedesetljetna “prtljaga” ima s ovim mladim obrazovanim i sposobnim čovjekom. Zapravo, nemremo mi protiv sebe. To su radili svima do sada. Djeca ne biraju roditelje, ni posvojitelje. To isto rade “malom” Miliću. Premijer je valjda sposoban odabrati svoje suradnike. Ponekad se tu muški prijeđe, što ne priznaje, već ih brani i štiti, na svoju štetu. Sve to ima svoje razloge, kao i ova igra va bank.
 

Ankica Benček

Hrvatska nije uspjela pobijediti srpsku agresiju nego samo obraniti se od nje

 
 
Za budućnost na „ovim prostorima“, kao i u prostorima okruženja, odgovorna je sadašnjost; ona se ne smije  graditi na optužbama koje su karakterom prijepora u okruženju moćne EU i NATO-a, na razini brige za djecu s posebnim potrebama. Tema logora u Jasenovcu i partizanska odmazda u Bleiburgu skretanje je  pozornosti politike i provedbe srpskog fašizma u kojem je petokraka maskirala kokardu.
https://video-images.vice.com/articles/5a79bcae12b18640f65aac51/lede/1517930430545-milan-nedic-obilazi-ljoticevsku-jedinicu-u-beogradu-foto-Vojni-muzej-2.jpeg?crop=0.7347222222222223xw%3A1xh%3Bcenter%2Ccenter&resize=650%3A*&output-quality=55
DRUGI SVJETSKI RAT - Milan Nedić obilazi postrojbe Dimitrija Ljotića
 
Nastojanje da neovisna Hrvatska ostvari demokratsku slobodu domaći antifašisti uporno, provokativno i tendenciozno prikazuju kao nastavak propale i u svemu potrošene NDH. Kolikogod to djelovalo kao budalaština pokazalo se da politički šarlatani Hrvatske uspijevaju ideološko ropstvo socijalizma zamijenili mitskim ropstvom fašizma države NDH koja je trajala jedva četiri godine. Suvremena Hrvatska je žrtva prijepora dvije najveće tragedije, pa i sramote Prvog, ali posebno Drugog svjetskog rata, na prostorima Titove Jugoslavije. Prva sramota je Pavelićevo provođenje rasnog zakona fašističke Njemačke o kojoj svjedoče, neovisno o interpretacijama, zločini u Jasenovcu u kojem su nad Židovima bili neupitni dok su ostale žrtve dio neriješenog manipuliranja do današnjih dana. Druga se sramota odnosi na partizanske zločine nad izbjeglicama, opet neovisno o interpretacijama, među kojima nisu stradali samo fašisti nego i ljudi što su 1945. bježali od nadolazećeg komunizma Titove revolucije, čije su posljedice trajale sve do rušenja Berlinskog zida!
 
Namjerom da se uz malo riječi puno kaže valja naglasiti da ni Pavelić ni Tito nikad nisu bili izraz volje naroda nego okolnosti koje su ih iznjedrile u okvirima što su prethodili Drugom svjetskom ratu. Laž je i podvala priča da za suvremeni prostor države kakvu imamo možemo zahvaliti partizanskom pokretu i Titu. A što bi bilo bez Tita i partizana? Bilo bi isto što su doživjele države na pobjedničkom putu SSSR-a od Moskve do Berlina. Države okupirane od SSSR-a, nakon pada Berlinskog zida, oslobodile su se kadrova koji u nas crta fašističke simbole ili su svojim pisanjima i angažiranjem zagovornici prohujale politike i vremena u kojima se borba i nastojanje za slobodu Hrvatske prikazuje oblicima fašističkih tvorevina. Navodno Hrvatsku još uvijek brane antifašisti. Od koga ju brane? Vrsta je to političkog djelovanja koje je, po svemu sudeći, stvorila ekipa već u obrambenom ratu od srpske agresije kad je ubacila dio terminologije države NDH kako bi se hrvatska borba za slobodu prikazala kao nastavak propale i u svemu potrošene NDH. Pokazalo se da su lažni antifašisti i politički šarlatani Hrvatsko ideološko ropstvo socijalizma zamijenili mitskim  ropstvom fašizma (vidi: C. Michael Mc Adams: CROATIA, MYTH & REALITY)
 
Bez namjere da ulazimo u komplicirane uzroke i povode oba svjetska rata, možemo konstatirati da je za sve počinjene zločine i za budućnost na „ovim prostorima“, kao i u prostorima okruženja, odgovorna sadašnjost; ona se ne smije graditi na uzajamnim optužbama u kojima djelujemo poput djece s posebnim potrebama što žive u moćnom okruženju EU i NATO-a čiji smo nedorasli članovi sve dok se bavimo prijeporima oba svjetska rata umjesto participiranjem u fondovima EU-a.
 
Hrvatska politika dužna je prezirom osuditi državu NDH sa ustaškim zločinima, ali je jednako dužna u ime pobjede Drugog svjetskog rata nad fašizmom osuditi odmazdu nad izbjeglicama rata zatečenih u Bleiburgu među kojima nisu bili samo Hrvati i nisu bili samo zločinci. Ako je pak o zločinima riječ onda valja konstatirati da je partizanska gerila izvršila zločine koje nitko ne može, bez suda, proglasiti opravdanim ili zasluženim. Zar su zločinci i oni koji su zbog svojih uvjerenja bježali 1945.? A što smo onda svi mi kojima je trebalo dočekati rušenje Berlinskog zida da bismo dočekali slobodu od fašizma, ali i od „komunizma“ kakvog smo imali pa sve ono što nismo platili na ćupriji danas plaćamo na mostu distancom s koje nema smisla na bilo koji način uspoređivati tragedije naroda pod terorom dijela ustaša, partizana i četnika. Hrvatska kakvu danas imamo ostvarena je pobjedom, ne nad srpskim narodom, nego nad srpskim fašizmom kojeg je pomagala JNA petokrakom koja se nije razlikovala od kokarde kraljevine Jugoslavije. To je posebno došlo na vidjelo na primjeru Vukovara kojeg je vojska JNA razorila i za život građana uništila petokrakom na kapama i šljemovima da bi pod njenom zaštitom umarširala horda sa šajkačama i kokardama prepustivši grad i zatečeno stanovništvo na milost i nemilost osvajača.
 
Za počinjene zločine u agresorskom ratu Srbije koja ga je vodila pod egidom čuvanja Jugoslavije srpska politika nije, do sada, snosila političku niti bilo kakvu odgovornost. Naprotiv! Optuživala je dio Hrvatske obrane a pojedinačne slučajeve, koji su za osudu, prikazala je ili dala značenje sustava u kojem su Srbi, mada su bili agresori, prikazani kao žrtve zar ugroze nacionalnog, vjerskog i političkog uvjerenja, djelovanja ili bilo čega? Uporno približavanje žrtvama Jasenovca i Bleiburga udaljavaju nas od tragedije Vukovara i svih okolnosti s posljedicama dva svjetska rata čiji je rasplet započeo tek 1991. godine srpskom agresijom na ostatak, da ga nazovemo, Titove Jugoslavije. Tek u tom, za Srbiju djelomičnom osvajanju, pokazala se nakaznost s dubokim tragovima nesporazuma stvaranog, prvo Kraljevinom SHS, a zatim monarhijom Jugoslavijom dinastije Karađorđevića; ona nije imala infrastrukturu upravljanja izvan vojske, policije, žandarmerije i birokracije. Zbog toga Srbija, ni dan današnji, nije u stanju upravljati svojom državom bez otpora, a kako bi mogla upravljati narodima i državama koje su joj dodane kao ratni plijen nakon Prvog svjetskog rata?
 
Kad suvremena Srbija, unatoč političkoj tradiciji, iskustvom diplomacije i politike nije u stanju vladati sudbinom svojih građana što tek reći za Hrvatsku? Hrvatska nije uspjela pobijediti srpsku agresiju nego se samo obraniti od nje. O tome svjedoči politika koja i nadalje proizvodi, u Srbiji kao i u Hrvatskoj, politički kaos višestranačkog nadmudrivanja i gospodarskog užasa o kojemu trenutno svjedoči, kad je Hrvatska u pitanju, brodogradilište Uljanik čiju su sudbinu na isti način s drugim režiserima doživjeli: INA, Agrokor, Prvomajska, Pliva i brojna, manje poznata,  industrijska postrojenja u kojima se još održavaju Kraš i Podravka, uglavnom, uvoznim sirovinama za potrebe domaće proizvodnje.
 
Dosadašnje vlade pokazale su nevjerojatnu sposobnost za uništavanje materijalne osnove zbog koje nam je propalo ratarstvo i stočarstvo kao i industrija ovisna o energentima kojima nismo ovladali mjerom resursa kojima raspolažemo. Održava nas još jedino turizam koji više ovisi o lijepom vremenu koji umjesto potrošača veseli kupače. Hrvatska mora biti svjesna da je antifašizam u Hrvatskoj, kakvog imamo na djelu, osmišljena subverzivna aktivnost koja djeluje samo u Hrvatskoj ili u državi koja nije sposobna ustanoviti problem a nekmoli smisliti oblik i način kojim bi se oslobodila stigme kojom je permanentno optuživana što je dobilo mitsko obilježje. Bilo bi, čini mi se, pametnije umjesto verbalnog rata sa Srbijom boriti se konkurencijom u razmjeni materijalnih i nematerijalnih dobara? Umjesto političkih protivnika stvarati načine suradnje i umjesto optužbi njegovati poštovanje? Za vjerovati je da uzajamni zločini Drugog svjetskog rata ne mogu biti opravdanje srpskoj politici za izvršenu agresiju na Hrvatsku i BiH. Zar je to teško priznati onako kako je Hrvatska priznala zločine NDH! Za budućnost na „ovim prostorima“, kao i u prostorima okruženja, odgovorna je sadašnjost; ona se ne smije graditi na optužbama koje su karakterom prijepora, u okruženju moćne EU i NATO pakta, na razini brige za djecu s posebnim potrebama.
 

Željko Mataja

Anketa

Znate li da je A. Plenković, zajedno s M. Pupovcem, omogućio Dejanu Joviću da sigurno ulazi u Europski parlament?

Srijeda, 22/05/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1054 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević