Get Adobe Flash player
Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Dokle "mudri" mudrovaše, dotle "ludi" Grad...

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina...

Dva brda – dva pogleda na probleme

Dva brda – dva pogleda na probleme

Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i...

U Srbiji samo normalno nije moguće

U Srbiji samo normalno nije moguće

Hrvatsku se optužuje za vađenje organa!     Bolesna...

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Sukob Hrvata i Srba nije izbio zbog jezika niti zbog vjere, već zbog...

  • Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:54
  • Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:46
  • Dva brda – dva pogleda na probleme

    Dva brda – dva pogleda na probleme

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:38
  • U Srbiji samo normalno nije moguće

    U Srbiji samo normalno nije moguće

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:50
  • Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    četvrtak, 16. studenoga 2017. 13:48

Staziću, Istru je fašistima dao tvoj Nikola Pašić, a vratilu ju je Katolička Crkva

 
 
Opskurni harlekin hrvatske političke scene (da ne kažem neku težu riječ) Nenad Stazić, koji nije u stanju govoriti bez mržnje, suvislo, pristojno i civilizirano, pa čak niti gledati kao čovjek (nego iskolačenih očiju iz kojih sijevaju bolesna srdžba i gnjev), ovih je dana opet podigao buru jednom svojom izjavom. Po njemu, Istra bi trebala postupiti kao Katalonija, raspisati referendum o samostalnosti, jer (kako harlekin Stazić reče) „nju je Hrvatskoj pripojio Tito“. Naravno, to je bezočna LAŽ, ali ovakav nastup harlekina Stazića nakon svega što je u svojoj političkoj karijeri izblebetao, ne iznenađuje. Prije svega, Tito i Partija imali su na umu jedino Jugoslaviju, nikakvu Hrvatsku i svaki teritorijalni dobitak tada je bio u korist Jugoslavije, jer Hrvatska u toj državi nije imala svoje samostalnosti. Ima li koga danas da mu to nije jasno?
http://vijesti.ba//storage/2016/02/05/thumbs/56b4da1b-ffbc-4289-bd77-7b0d0a0a0a80-stazic-nenad-sdp-700x402.jpg
Stazić pripada Partiji koja je sljednica zločinačke KPJ, odnosno SKJ, istoj onoj Partiji koja je pod krinkom „antifašističke“ borbe tijekom i poslije rata ubijala istarske domoljube – antifašiste koji nisu bili komunisti, pa među njima i blaženog Miroslava Bulešića, svećenika koji je u sjedinjenu Istre s maticom, pored brojnih drugih katoličkih svećenika, također odigrao značajnu ulogu.
 
Istarski „antifašist“, krvnik Slavko Sanković, 24. kolovoza 1947. godine, u župnom stanu u Lanišću, hladnokrvo je zaklao svećenika Bulešića, na način kako se kolju životinje u krivolovu – s dva precizna uboda u vratne žile – pred očima „Narodne milicije“ i rulje s kojom je skupa krenuo u krvavi pohod. Zločinac je nakon toga mirno izašao iz kuće, u pojilu ispred nje oprao nož i krvave ruke, pohvalio se kako je „uzeo dušu“ Bulešiću (izrugujući se njegovim riječima koje je ponavljao u posljednjim trenucima života, govoreći „Bože, primi dušu moju“) i zaprijetio onima oko sebe u čijim je očima vidio osudu i užasavanje nad počinjenim zločinom.
 
Očevici tvrde kako je, kad je župnik Cek otvorio vrata župnog dvora, krv zaklanoga svećenika Bulešića tekla sve do predsoblja, a poprskala je i zidove na mjestu umorstva. Rulja je krvnički pretukla i izaslanika Svete stolice monsinjora Jakoba Ukmara i ostavila ga u krvi misleći da je mrtav. I sve to pred „Narodnom milicijom“. Kasnije, na sudskom procesu, krvnik Sanković i ostali napasnici kažnjeni su prekršajno, a svećenici i vjernici koji su branili crkvu u Lanišću od nasrtaja razularene „antifašističke“ gomile, na višegodišnje ili višemjesečne zatvorske kazne i trajno obilježeni kao „narodni neprijatelji“. Da Nenad Stazić ima imalo karaktera, ljudskog poštenja i časti, pazio bi kad govori o Istri i imao u vidu što su sve tamo počinili njegovi „antifašisti“, a naročito bi vodio računa o detaljima vezano za vraćanje Istre u okrilje Hrvatske. Ne bi tako olako, javno i bezočno lagao i to usred Hrvatskoga sabora. Ako ni zbog čega drugoga, zbog pijeteta prema žrtvama njegove Partije.
 
Bez presudne uloge koju je u tom procesu odigrala Katolička crkva, Istra bi teško bila vraćena i to je nesporna povijesna činjenica koju ne mogu osporiti ni mnogo pametnije glave od Stazićeve. Ostalo je, naime, toliko dokumenata i izvornih pisanih materijala o tomu, da je svaki pokušaj negiranja te uloge ustvari smiješan. Hrvatsko katoličko svećenstvo imalo je razumljiv otklon prema svakom političkom angažmanu, jer Crkva u Istri je izvukla stanovite pouke, kako iz vremena fašističkog terora, tako i onoga koji su provodili komunisti (u razdoblju neposredno poslije kapitulacije Italije i poraću), međutim, isto tako, nije moglo mirno promatrati kako se oko Istre plete mreža s ciljem trajnog odvajanja od Hrvatske.
 
Kod najuglednijeg istarskog svećenika tog vremena, monsinjora Bože Milanovića, po Titovoj direktivi, došao je osobno Edvard Kardelj i molio za pomoć povodom predstojeće Mirovne konferencije u Parizu, na kojoj se među ostalim trebalo odlučivati i o Istri.
 
Na kraju je postignut dogovor. Svećenici nisu mogli dopustiti da ovi većinski hrvatski krajevi završe ponovno u granicama Italije i radi svoga naroda, prihvatili su se složene i teške zadaće DOKAZIVANJA ETNIČKE STRUKTURE ISTRE – što je bio ključan preduvjet za opredjeljenje Saveznika po tom pitanju. Komunisti ne samo da nisu imali nikakvih podataka, nego su raspolagali takvom kadrovskom strukturom da u tom smislu nisu mogli napraviti ništa. Postoje brojni izvori koji detaljno opisuju proces prikljupljanja i obrade građe koju su katolički svećenici iz Istre objedinili u „Spomenici“ u okviru svoga „Zbora svećenika Svetoga Pavla za Istru“ – a koju je potpisalo ukupno 55 svećenika, među njima i Bulešić, kao tajnik Zbora.

 

Evo što jedan od njih kaže o tomu:
„Podaci koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala  Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. 
 
Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je ‘Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine’ donesena u  Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio ‘Zbor svećenika sv. Pavla za Istru‘, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić,  odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora.
 
Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.“
(Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Božo_Milanović; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 26. 9. 2017.)
 
Krvnik i komunistički egzekutor, „antifašist“ Slavko Sanković (koji ni dana nije proveo u zatvoru zbog svoga gnjusnog nedjela), zaklao je 24. kolovoza 1947. godine jednoga od potpisnika dokumenta koji je odigrao ključnu ulogu u vraćanju Istre matici Hrvatskoj, svećenika Miroslava Bulešića. Od sudskog progona sačuvali su ga politički moćnici iz vrha KPJ. U to vrijeme u Istri se slobodno moglo ubiti svakog „popa“, pa taman da je (kao u ovom slučaju) čak bio i zaslužan za pripojenje Istre. Eto, tako je „Tito vraćao Istru Hrvatskoj“.
 
Staziću, opovrgni ovu činjenicu!
 
Onaj tko išta zna o Istri i svemu što se s njome događalo u XX. stoljeću, zna i to da je ona kroz svo to vrijeme bila na meti Talijana, ali i Srba, te da su i jedni i drugi (Srbi i Talijani) uz pomoć svojih saveznika (prije svega Britanaca, Francuza i Rusa), nastojali dočepati se ove regije i hrvatske obale i otoka.
 
Već 1915. godine, tajnim Londonskim ugovorom, sile Antante obećale su Itali i Srbiji dijelove jadranske obale i otoke, a Nikola Pašić je godinu poslije i dvije godine prije stvaranja „Kraljevstva SHS“ (dakle, 1916.), putem Petrogradskih novina javno ponudio Italiji dijelove hrvatskog Primorja i Dalmacije. Daljnja rasprodaja hrvatskog teritorija nastavljena je od istih aktera (Srbija i Italija) sklapanjem Rapallskog ugovora (1920. godine) na štetu hrvatskog ozemlja, obale i otoka, uz formiranje „Slobodne Države Rijeka“ – koju je u dogovoru s Beogradom već u rujnu 1919. godine okupirao fašist Gabriele D'Annunzio sa svojim trupama. Oni koji danas optužuju Pavelića za „prodaju Istre“, ili su potpuno neobaviješteni ili im nešto fali (u glavama), jer se o toj stvari ne može govoriti ne uzme li se u obzir sve što je od strane Italije, Srbije i njihovih saveznika poduzimano kroz puna dva desetljeća prije toga, da bi se ona pripojila Italiji. Pavelić nije imao kud i sklopio je 18. svibnja 1941. godine Rimske ugovore, čime je samo priznao ono što je već ranije bilo urađeno na štetu Hrvatske.
 
Ti su ugovori, međutim, prestali vrijediti u trenutku kapitulacije Italije, dakle 9. rujna 1943. godine i od tada do kraja rata, Istra je i formalno bila sastavnim dijelom NDH. To je istina. I ona ne ovisi o našoj volji ili ideološkim opredjeljenjima, nego o činjenicama. Često čujemo kako je uzalud pisati o onomu što je komunistička propaganda iskrivila do te mjere da se gotovo i ne može ispraviti. Ali, što je alternativa? Hoćemo li pristati na laž? Odreći se istine? Dopustiti da takvi poput Nenada Stazića ovladaju medijima i javnom scenom? Staziću su bliže ideje Nikole Pašića i talijanskih fašista nego interesi Republike Hrvatske i on to dokazuje svojim nastupima u Hrvatskom Saboru. Je li ikad osudio talijanski ili velikosrpski fašizam? Ne, njegov jedini cilj jeste rovariti protiv Hrvatske. Mogu i se takve bolesne pojave prešutjeti?
Nikako.
O svemu što je sporno treba govoriti i pisati, itekako, ne zbog tragikomičnog harlekina Nenada Stazića i njegove branše (jer oni su izgubljeni slučajevi), nego kao podsjetnik onim dobronamjernim i trezvenim ljudima kojih u Hrvatskoj itekako ima, samo se njihov glas ne čuje.
 

Zlatko Pinter

Jesu li naša država, društvo i Crkva već umrli?

 
 
U filmu Kratki rezovi (Short cuts) američki redatelj Robert Altman daje niz bizarnih naizgled nepovezanih priča koje otkrivaju praznoću američkoga života, otuđenost, dosadu, neodgovornost, nedostatak empatije – zajednicu koja metastazira u nedostatku smisla, u laži. Taj film je teško gledljiv, Nashville, te Mc Cabe i Mrs. Miller su ugodniji i čovjeku razumljiviji; ipak Kratki rezovi su djelo zrelog autora, njegov ironični oproštaj sa svijetom.
https://theredlist.com/media/database/films/cinema/1990/short-cuts/017-short-cuts-theredlist.jpg
Razbili smo atom, genom, ušli u virtualni svijet ali pritom potisnuli iskonskog sebe; ružno proglasili lijepim, nemoral slobodom, nekultiviranu brutalnost i prostotu nazvali iskrenošću, pornografiju erotikom, nenormalno normalnim, razmaženost dječijim pravom… Potrebu za duhovnošću smo umotali u celofan babilonski - bućkuriš lonac New Agea (počelo je to i prije J. J. Rousseaua); ljudska prava i demokracija nisu zaštita ljudi od rata, bolesti, gladi i nezaposlenosti, već su gay parade i Disneyland potrošačkoga društva  – u kome je sve svima dopušteno, osim diranja svetih krava banaka i korporacija. Mitovi o slobodnom samoregulirajućem tržištu svode se na kompeticiju sa zemljama u kojima radnik radi za dolar dnevno,a jedva da i postoje neki sigurnosni, ekološki, sindikalni  propisi. Istodobno se proizvodi tehnološki moćnih zemalja ubacuju preko korupcije, protekcije, bankovne politike, političkog pritiska, nemoralnog lobiranja.
 
Uništavanje sela, malih trgovaca i obrtnika, sabijanje stanovništva u gradove, kričanje o prenaseljenosti i globalnom zatopljenju su laži na koje se ne obaziru barbari koji već kreću zauzeti prazan prostor. Čemu ta destrukcija i tko je njen kreator? Sjetiti se treba Admirala i asimetričnoga rata! Sjećam se enigmatske zabave kad sam kao dječak uživao povezivati numerirane točke koje su spojene davale obrise nekoga lika. Bombardirani rojevima često proturječnih informacija odrasli su zbunjeni;djeca su autistična od videoigara, filmovi i kompjutori nas neurolingvistički programiraju da prihvatimo vrli novi svijet.
 
A Crkva? Ona (srećom) ima stotine lica, od fundamentalista do liberala, od socijalno osjetljivih do materijalista, od kozmopolita do nacionalista, od sivih činovnika do karizmatika koji šire protestantsku gorljivost (po meni štetnu), od ljudi koji žele strogu hijerarhiju i boje se kaosa do individualaca koji bi se reformirali do te mjere da postanu svijetu „prihvatljivi“, oni bi kršćanstvo bez križa da nitko ne pati, da se nitko ne uvrijedi, cukrenu vodicu.
 
Fašizam i komunizam su imali u sebi osjećaj za zajednicu i nastojali su oko klasične kulture. Liberalizam je jednako ostao tradicionalan po primjeni sile, ali je odustao od slobodoumnosti razbijajući naciju, državu, obitelj, moral. Feministice se nikada nisu bunile protiv Hefnera, mračnoga tipa koji je žene svodio na objekte, niti su žestoko reagirale na pedofiliju, recimo sexturizam. Michael Jackson je ostao ikona, kao i A. C. Clarke, Kitchener, Sartres, Adorno, Picasso… Misaoni otok Huxleyev je dopluto do debilno banalnoga Necker  (ringe) raja karipske bakanalije.
 
Promatrajmo ih u svjetlu Sun Tzua, legendarnog kineskoga generala i mislioca (ili skupine autora iz III. stoljeća), koji povremeno napušta konfucijanizam u želji za praktičnim djelovanjem. Govoreći o špijunima Sun Tzu navodi da treba narušiti tradicionalnu kulturu protivnika (čak i glazbu!), navesti ga na poroke i razoriti mu moral “Osvježivači daha“, “travica“, kladionice, videoigrice, “Hari Lončar“, moralni relativizam (i svijet kao naša željica i potrebica) su stvarnost koja kao i AIDS više ne pogađa samo marginalce. Uništavanje proizvodnje, monetarne neovisnosti, lokalne proizvodnje i distribucije hrane nisu najgora stvar koja se može dogoditi. Pad nataliteta, iseljavanje mladih i stručnih, privatizacija energenata, ruda, izvora voda, prometnih sredstava, uništavanje zdravstvenog i školskog sustava nisu najgore što se može dogoditi.
 
Najgore što se može dogoditi jest kada zatruješ mlade ljude, udaljiš ih od života i rada, stvoriš od njih zombije. Heliogabal, rimski car iz sirijskoga Homsa došao je na vlast u pubertetu pod utjecajem majke i bake, prostitutke i vračare. Njegova moralna nakaznost, nezrelost i hedonizam samo je oslikavala slabost Senata i građanstva Rima, a Bog kojega je štovao bijaše fenički Baal (mrzak Izraelcima), svjetlonoša, (Lucifer, helios), onaj kozoliki bradonja kojemu se prinosilo ljudske žrtve. Želio je ukinuti sve religije i bogove osim Baala, podigao je hram sa unutarnjim stubama; zlobnici kažu da je to prvi Kip slobode. Znate kada netko napravi jednu grješku, možda je nesposoban; ako ih učini dvije tada je budala, ali ako ih napravi stotinu posrijedi je sabotaža (kao kada je M. Rajoy poslao policiju na ilegalni katalonski referendum, ali podsjetimo da je gospar el presidente imao korupcijske afere!)
 
Uvođenje rodno spolnog odgoja (stručnjak za kukce Kinsley), proguravanje na mala vrata rodno spolne ideologije (Istanbulska konvencija), legalizacija „lakih“ droga, MK ultre, Zrće…, previše je toga namah da bi bilo slučajno. Dostojevski je imao o tome vrlo realne stavove. Crv ide u trulo drvo, trulo meso i trulu jabuku. Jesu li naša država, društvo i Crkva već umrli?
 

Teo Trostmann

Zagreb ne će, a morao bi prvi priznati Barcelonu

 
 
Barcelona je donijela Izjavu o neovisnosti. Predsjednik Katalonije Carles Puigdemont najavljuje: „Rađa se jedna neovisna država“. Mudar potez. Premudar. Sve me to podsjeća na Hrvatsku 1991. Hrvatska je prije 26 godina raketirana (7. X. 1991.), napadnuta (1991.) i odgodila je priznanje (8. X. 1991.) za 15. siječnja 1992. I Katalonija to čini. Po hrvatskom receptu. Sanjam Camp Nou i nogometnu prijateljsku utakmicu između Katalonije i Hrvatske. I nadam se da Katalonci ne će morati proliti onoliko krvi koliko su Hrvati morali da bi izvojštili nezavisnost. Zato i sanjam utakmicu između Ivana Rakitića, Marija Mandžukića, Domagoja Vide i Luke Modrića s jedne strane i Gerarda Piquéa, Sergija Busquetsa, Jordija Albe i Sergija Roberta s druge strane. 
http://www.aop-press.com/wordpress/wp-content/uploads/2009/12/232.jpg
Čak 17 milijardi eura godišnje se u obliku poreza slijeva u Madrid, i zato u Barceloni žele da taj novac ostane u Kataloniji. Nakon ovih riječi prvoga čovjeka Katalonije Carlesa Puigdemonta pred katalonskim zastupnicima uslijedila prva ovacija nazočnih. Druga ovacija nazočnih je uslijedila nakon što je u nastavku svog govora Puigdemont istaknuo da rezultati referenduma od 1. listopada, Kataloniji daju pravni legitimitet da bude neovisna država. U drugom dijelu svog govora Puigdemont je s katalonskog prešao na španjolski jezik kako bi se izravno obratio i hispanofonima. Istaknuo je da Katalonija nema ništa protiv Španjolaca i Španjolske, ali da odnosi ne funkcioniraju te da se nije napravilo ništa da se promijeni stanje koje je postalo nepodnošljivo. Dodao je kako jedan narod ne može protiv svoje volje prihvatiti i biti zatočenik „status quo“ situacije.
 
Treću veliku ovaciju okupljenih Puigdemont je dobio kada je s puno uzbuđenja i emocija proglasio nezavisnost i naglasio da je samostalnost Katalonije jedini put kojim Katalonci žele krenuti. U isto vrijeme je od katalonskog parlamenta zatražio da izglasa odgodu provedbe odluke na neko vrijeme. Radi se o nekoliko tjedana u kojima bi se pokušalo otpočeti razgovore s Madridom. Time je Puigdemont doveo Španjolce i Madrid pred gotov čin. Više ne mogu protiv činjenica.
 
Činjenica je da je nakon nadahnutoga Puigdemontovog govora katalonski parlament sa 72 glasa od njih 102 izglasao Deklaraciju o samostalnosti. Tekst Deklaracije - „Konstituiramo katalonsku republiku kao nezavisnu, suverenu, demokratsku i socijalnu pravnu državu“ - predviđa stvaranje Republike Katalonije kao suverene i nezavisne države, ali u isto vrijeme predviđa otvorenost prema pregovorima sa Španjolskom državom s ciljem osiguranja obostrane koristi. U međuvremenu, španjolski premijer Mariano Rajoy, zbunjen događajima u Barceloni oko proglašenja neovisnosti i potrebom za primjerenim odgovorom na istu, obratio se predsjedniku Katalonije Carlesu Puigdemonteu, zahtijevajući pojašnjenja, odnosno da jasno i otvoreno odgovori na pitanje je li Katalonija proglasila nezavisnost ili nije. Znajući, a ne pretpostavljajući, kako Hrvati ponovno imaju strašljivu, plašljivu i prilagodljivu vlast, teško je očekivati da će Zagreb biti među prvim državama svijeta koje će priznati nezavisnu Kataloniju. I kada to ne učini, bit će to još jedan pogrješan potez hrvatske političke elite u našoj dugoj povijesti.
 

Zrinko Horvat

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1066 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević