Get Adobe Flash player
Samo domoljubi razumiju osjećaj sreće

Samo domoljubi razumiju osjećaj sreće

Hrvatski su nogometaši u Rusiji pokazali ljubav prema...

Izbornik. Kako to gordo zvuči!

Izbornik. Kako to gordo zvuči!

Od igrača nikoga ne treba izdvajati, jedino treba...

Žarko - posljednji Mohikanac jugoslavenstva

Žarko - posljednji Mohikanac jugoslavenstva

Zdravku Mamiću čestitam rođendan 16. srpnja i predlažem ga za...

Junaci nacije i ponos Kroacije

Junaci nacije i ponos Kroacije

Svjesno se, poslije odlaska Kalinića, pokušala stvoriti nezdrava...

Propao puč u SDP-u

Propao puč u SDP-u

Klijentelistima Grbinu, Ostojiću, Obersnelu i Jovanoviću je jedino do...

  • Samo domoljubi razumiju osjećaj sreće

    Samo domoljubi razumiju osjećaj sreće

    četvrtak, 12. srpnja 2018. 08:55
  • Izbornik. Kako to gordo zvuči!

    Izbornik. Kako to gordo zvuči!

    četvrtak, 12. srpnja 2018. 13:54
  • Žarko - posljednji Mohikanac jugoslavenstva

    Žarko - posljednji Mohikanac jugoslavenstva

    četvrtak, 12. srpnja 2018. 14:00
  • Junaci nacije i ponos Kroacije

    Junaci nacije i ponos Kroacije

    utorak, 10. srpnja 2018. 14:23
  • Propao puč u SDP-u

    Propao puč u SDP-u

    četvrtak, 12. srpnja 2018. 08:26

Hrvati više ne pristaju na šutnju i nametanje kolektivne krivnje

 
 
Narode moj, vidite li vi kako ovih dana poput čopora bijesnih pasa na stražnje noge skaču čuvari jasenovačkoga mita i sljednici one zloćudne ideologije koja nam je nametnula hipoteku „genocida“, „holokausta“ i „zločinačke nacije“!? Dovoljan je dašak istine, lagani povjetarac (poput onih 15 minuta gostovanja Igora Vukića na HTV-u, nedavno, povodom predstavljanja knjige Radni logor Jasenovac), pa da se ta učmala žabokrečina, to ustajalo leglo gmizavaca uzburka i svojim ogavnim smradom podsjeti da je još uvijek tu i nakon punih 28 godina hrvatske državnosti.
https://i.ytimg.com/vi/vl5a_A8FVwY/maxresdefault.jpg
Već više od 50 godina slušamo njihove bolesne laži koje nagrizaju hrvatsko nacionalno biće poput kancera, ali još više od toga boli hrvatska šutnja i pristajanje na tu zlokobnu perfidiju. Kakvi su to mozgovi i mentalni sklopovi koji su pripravni bez ograda i promišljanja pristati na jednu rasističku tezu o „urođenoj genocidnosti“ vlastitog naroda i njegovoj „zločinačkoj prirodi“? Dakako, nisu svi Hrvati šutjeli. Imamo blistavih primjera hrabre borbe protiv tog zla. Dr. Franjo Tuđman, kardinal Franjo Kuharić, Ante Bruno Bušić, dr. Ljubo Boban i brojni drugi intelektualci, svjesni što je u pitanju i koliko je to pogubno po hrvatski narod, već su u vrijeme komunizma govorili istinu i pružali otpor velikosrpskoj i partijskoj oligarhiji kojoj su crne legende o Hrvatima služile kako bi nas disciplinirali i unaprijed osujetili svaki naš pokušaj osamostaljenja i oslobađanja iz njihovog zagrljaja.
 
Proglašavanje Ustaškog pokreta „najvećim zlom koje je postojalo u istoriji ljudskog roda“, njegovo vezivanje uz HSS i Katoličku crkvu, uz maksimiziranje „ustaških žrtava“ (kako u logoru Jasenovac tako i uopće), bili su stupovi na kojima je sagrađena zloćudna teza o kolektivnoj krivnji Hrvata. Masovne žrtve podrazumijevaju masovne počinitelje zločina – a to je onda na korak do mogućnosti ispisivanja kolektivne optužnice cijeloj naciji. Primjer koji slijedi jedan je od tipičnih iz vremena vladavine zločinačkog komunističkog režima i on pokazuje što je sve tada bilo dopušteno velikosrpskim propagandistima (koji su spletom okolnosti i silom prilika privremeno navukli komunističku ljušturu).
 
Komunistički ratni zločinac i partijski aparatčik, agitpropovac, službeni biograf Josipa Broza Tita, velikosrpski nacionalist i akademik Vladimir Dedijer (nadahnut „znanstveno“  utvrđenim spoznajama iz Magnum crimena i sličnih izvora), već u jesen 1961. godine, pišući predgovor za dansko izdanje romana Dobrice Ćosića Daleko je sunce, elaborira neka od pitanja tada recentne povijesti južnoslavenskih naroda (zanimljivo, u tekstu nema gotovo niti riječi o samome djelu, a naročito ne o njegovom sadržaju, nego je isti iskorišten za velikosrpsku propagandu pod krinkom „humanizma“ i „pijeteta“ prema žrtvama rata): „(...) Razmišljam kako ti talasi masovne nasilne smrti tuku srpski narod kroz vekove. U minulom ratu u Jugoslaviji poginulo je više od milion i sedamstotina hiljada ljudi, a u prvom svetskom ratu gubici su bili još veći. Samo je Srbija, prema službenim podacima iznesenim na Mirovnoj konferenciji u Versaju, izgubila 41% od celokupnog broja svog stanovništva ...
... Taj sveti teret nasilne masovne smrti prisutan je u svesti moga naroda, to je glavni motor koji nas održava živim,on je kompas u burama koje su pred nama, koje nam prete.
    Zbog toga skrećem pažnju čitaocu u Skandinaviji, ovde na dalekom severu, da će mu Ćosićevo štivo pomoći da bolje razume sudbinu jednog malog naroda na Balkanu.
    Ova knjiga poseduje i druga svojstva.Kunem se, još jednom,da je ona pošteno opisala rat u Jugoslaviji ...
(...) Nadbiskup Stepinac i katolička crkva u Jugoslaviji bili su u koluziji s Hitlerom, u stvari duhovni začetnici genocida protiv srpskog naroda, kojom prilikom je stradalo 600 hiljada ljudi. O tome istorije u Evropi ne pišu,jer to je jedna od najvećih sramota evropske civilizacije.
... Dobrici Ćosiću kao srpskom partizanu, mora se priznati zasluga da je kao retko koji pisac otkrio te mračne ubilačke struje u sopstvenom narodu ...“ (Dobrica Ćosić, Fjernt star S’olen. Med Forord af Vladimir Dedijer. Oversat fra serbo-kroatsk af Toni Madsen. - Kobenhavn, Aschheloug Dansk Forlag, 1961; p.p. 5-6.; preuzeto iz: Vladimir Dedijer, Književnost i istorija, Beograd, 1985., str.207-208.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).
 
Eto jednog kratkog i sažetog prikaza recentne povijesti jugoslavenskog prostora iz radionice Agitpropa, u čije ime Dedijer i Ćosić slabo obaviještenoj danskoj publici neupućenoj u događanja o kojima je riječ tumače „istinu“ o tomu što se događalo u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata. I ne zaboravimo, riječ je o osobnim prijateljima bravara Jože kumrovečkog i njegovim sluganima koji su svoj povlašteni položaj u Partiji i društvu koristili kako bi na sve raspoložive načine i svim sredstvima širili otrovnu mržnju i opskurne laži na štetu hrvatskoga naroda a za račun i u korist naci-fašističke velikosrpske ideologije. Čak i iz ovog kratkog ulomka jasno je vidljivo kako tandem Dedijer-Ćosić srpsku naciju stavlja isključivo u poziciju „žrtve“, a Hrvate proglašava najvećim (i jedinim!) zločincima i optužuje ih za „genocid“. Jasenovac se ne spominje, iz prostog razloga što taj mit još uvijek tada (1961. godine) nije uspostavljen, ali tu je (za svaki slučaj) bolesna laž o 600.000 pobijenih Srba i Katoličkoj crkvi kao „duhovnom začetniku genocida protiv srpskog naroda“.
 
Dedijer i Ćosić ne spominju Srbiju i Srpsku pravoslavnu crkvu (jer oni, valjda nisu bili u „koluziji s Hitlerom“), pa ni zloglasnog vladiku Nikolaja Velimirovića Žičkog (aktivnog fašista Ljotićevog 'Zbora'), oni „zaboravljaju“ što su u godinama prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata radili patrijarh srpski Varnava, njegov nasljednik Gavrilo Dožić, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac, stotine popova četničkih koljača (počevši od popa Momčila Đujića preko popova Save Božića, Sergija Urukala, Slobodana Šiljka, Milorada Vukojičića Mace i preko 360 drugih pripadnika klera SPC koji su bili  aktivni četnici i koljači koji su među ostalim ubijali i vlastite sunarodnjake po Šumadiji, Bosni i Crnog Gori), ali zato ponavljaju laži o „više od milion i sedam stotina hiljada“ žrtava rata i 41% srpskih gubitaka stanovništva u Prvom svjetskom ratu. Ovaj zlokobni dvojac bez morala u skrupula, te nebuloze i notorne neistine umotava u tobožnje nastojanje da se „otkriju mračne i ubilačke struje u sopstvenom narodu“ (tako što se Srbe prikazuje kao žrtve, a Hrvate i katolike kao krvnike!?).
 
Eto, to je samo jedan od bezbroj primjera bolesne propagande Titovih poltrona i slugana koji su zaštićeni svojim statusom i Partijom, već tada širili ogavne laži i stvarali zlu krv među narodima – i što je najperverznije u svemu, sve su to umotavali u „bratstvo-jedinstvo“ i „dobre namjere“!? Nastavljači takve propagande koji danas u Hrvatskoj skaču poput bijesnih pasa na svakoga tko takne njihove dogme i mantre, pojavljuju se u likovima Milorada Pupovca i njemu sličnih. U čoporu vlada panika. Vrijeme razotkrivanja je pred nama. Maske su spale. Hrvati više ne pristaju na šutnju i nametanje kolektivne krivnje... TOČKA!
 

Zlatko Pinter

Zastupnici Beus i Radin prikrivaju zločin nad zarobljenim njemačkim vojnicima u Puli iz svibnja 1945.

 
 
O ovom sam zločinu pisao u članku »Ratni su zločini ratni zločini«, objavljenom u rubrici Tribina u Vjesniku 6. travnja 2011. godine, da se otkriju pravi krivci, a ne da se kriminalizira sve antifašiste i partizane u Istri. Prošlo je više od šest godina od izvršenog očevida i pronalaska ostataka zarobljenih vojnika, a Hrvatska radiotelevizija još nije izvijestila javnost o tom zločinu.
http://data.labin.com/web/fotovijesti/vijesti_42860_v.jpg
U utorak 18. listopada 2011. godine, prema nalogu Županijskog državnog odvjetništva Istarske županije, policijski su istražitelji proveli očevid kraške jame (fojbe) Golubinčine kod Raklja u Istri u koju su, prema pričama stanovnika okolnih sela, partizani bacili 9. svibnja 1945. godine nekoliko stotina zarobljenih okupatorskih vojnika, uglavnom njemačke i austrijske narodnosti, koji su se pod zapovjedništvom kontraadmirala Georga Waue predali partizanima na Muzilu u Puli.
 
U Glasu Istre od 20. listopada 2011. godine objavljena su potresna svjedočenja o tom događaju dviju starijih mještanki Raklja. Ta svjedočenja potvrđuju navode iz članka pokojnog župnika Ližnjana Ivana Graha, koji je u članku »Tko su antifašisti u Istri?«, objavljenom u Glasu Koncila 3. svibnja 2009. godine, pisao o zvjerskom ponašanju provjerenih staljinističkih zločinaca prema nenaoružanim mladim ljudima. Zapovjednici i komesari partizanskih jedinica bili su članovi komunističke partije te zbog toga smatram da je za sve partizanske zločine prema zapovjednoj odgovornosti kriv Politbiro komunističke partije Jugoslavije s maršalom Josipom Brozom Titom na čelu.
 
Televizijski studio HTV-a u Puli ima snimljene neke materijale o tom ratnom zločinu, ali ih HTV nije prikazao gledateljima i nije obavijestio o obavljenom očevidu i time sprječava istinito informiranje javnosti o naravi tih zločina i o njihovim nalogodavcima te time sudjeluje u prikrivanju zločina, a to je kazneno djelo prema Kaznenom zakonu. Iako su očevidom pronađene ljudske kosti s gomilom smeća, kamenja i životinjskih kostiju niti jedan elektronički medij nije do danas objavio tu informaciju. Za sedamdeset i treću obljetnicu bio bi red da Hrvatski radio i televizija istinito izvijeste hrvatsku javnost o sudbini zarobljenih vojnika koji su se predali partizanima.  Na dnu jame pronađeno je jezero iz kojeg se podzemnim tokovima opskrbljuje izvor pitke vode u uvali Blaz u Raškom kanalu. Godinama udruge građana iz Austrije, Italije i Savezne Republike Njemačke traže od naših vlasti da se pokrene istraga o tim zločinima kako bi pronašli ostatke svojih: djedova, očeva, muževa ili braće. Nakon brojnih pisama saborskim zastupnicima iz Istre, udrugama za ljudska prava i povjesničarima i uzaludnog čekanja na odgovor, prijavio sam taj zločin 13. siječnja 2011. godine Županijskom državnom odvjetništvu Zagrebačke županije, a uviđaj je izvršen tek nakon pisma kojeg sam poslao tadašnjem Glavnom ravnatelju policije Oliveru Grbiću i HHO-u upozorivši ih na opravdanu sumnju za kazneno djelo prikrivanja ratnog zločina.
 
Od jednog člana porečkog Speleološkog društva „Proteus“ saznao sam da je on vidio kosti prilikom njihovog spuštanja u jamu prije tridesetak godina. Porečki speleolozi su 1998. godine poduzeli opasan poduhvat istraživanja jame i pričalo se da su bili prisutni policajci i da su tada speleolozi pronašli ljudske kosti. Ljeti 2012. godine vidio sam slike nekoliko lubanja žrtava iz Golubinčine s rupama na potiljku.
 
O tom sam zločinu pisao u članku »Ratni su zločini ratni zločini«, objavljenom u rubrici Tribina u Vjesniku od 6. travnja 2011. godine, uoči izricanja presude našim junacima Domovinskog rata Gotovini i Markaču, potaknut selektivnim progonom naših branitelja, da se otkriju pravi krivci, a ne da se kriminalizira sve antifašiste i partizane u Istri te da nam se takve strahote više ne ponove.Istinom, pravdom i oprostom do pomirbe je geslo koje trebamo slijediti. Kao protivnik svih totalitarizama ponosim se kao Istranin istarskim antifašizmom i doprinosom NOP-a u Istri za pripojenje Istre Hrvatskoj. U njemu su sudjelovali golemom većinom hrvatski domoljubi. Istinom i individualiziranjem krivnje skinut će se crna mrlja s antifašističkog pokreta i NOP-a Istre.
 
Zalažem se da se u Istri 23. kolovoza odaje poštovanje svim žrtvama koje su tragično završile u kraškim jamama (fojbama) u Istri kod Golubinčine i u tom smislu pokrenuo sam inicijativu preko saborskih zastupnika: Furija Radina, Damira Kajina i Gorana Beusa Richembergha početkom 2011. godine da se to ostvari ali niti jedan zastupnik nije odgovorio. Zastupnik Goran Beus Richembergh je lagao novinaru Glasa Istre Mati Čuriću da nije primio od mene nikakvu predstavku u vezi zločina nad zarobljenim vojnicima. Taj se lik ovih dana pojavljuje na svim televizijama u vezi osude pokojnog generala Slobodana Praljka i navodnim mu upućenim prijetnjama smrću na internetskim portalima. Smatram da sve žrtve zaslužuju poštovanje. Na taj način ćemo omogućiti rodbini žrtava da posjećuju mjesto stradanja svojih: djedova, muževa, očeva, ili braće. Prošlo je šest godina, a još nije učinjeno ništa da se obilježi mjesto stradanja, a HRT i dalje šuti o tome. Zločin je prikrivati zločin i po našem Kaznenom zakonu to je kazneno djelo. Ratni su zločini ratni zločini i ne zastarijevaju, a DORH ih mora istraživati po službenoj dužnosti. Pitam se zašto veleposlanstva: Republike Austrije, Savezne Republike Njemačke i Republike Italije nisu ništa poduzele da se odaje poštovanje tim žrtvama koje su završile tragično u jami kao ratni zarobljenici provjerenih staljinista suprotno međunarodnim konvencijama? Zašto šute o tome HHO i Documenta? Zašto šute britanski političari koji su znali za sudbinu zarobljenih njemačkih vojnika? Oni su to znali, jer su britanske vojne snage bile u Puli do 1947. godine. Tko je prikrio nalaz ostataka žrtava 1998. godine i zašto DORH nije po službenoj dužnosti ništa poduzeo nakon objave članka ližnjanskog župnika Ivana Graha "Tko su antifašisti u Istri" u Glasu Koncila 3. svibnja 2009. godine?
 

Mr. sc. Edo Zenzerović, dipl. ing. elektr.

Previše se kojekakvog smeća trpalo pod tepih

 
 
Za nikoga se više ne može reći da je crven, plav ili crn. Manje više svi su sivi u mnogobrojnim njansama sive. Unatoč, stalnim previranjima, međusobnim podmetanjima, obmanjivanju, eskalaciji mržnje, raznih i različitih prijevara, klijentelizma, nepotizma, korupcije, pretvaranja, patvorenja, insceniranih događanja, mogućih i nemogućih spinova, ulizivanja, osobne i stranačke goropadnosti, ekspanzije nabildnog ega, neznanja, nesposobnosti, ulizivanja onima iznad sebe, dok se oni na najvišim funkcijama ulizuju stranim liderima, često sjedeći na dvije stolice, narod šuti i trpi, što ne znači da je glup i bedast, već nemoćan. 
https://www.wikihow.com/images/thumb/0/04/Clean-a-Carpet-Without-a-Vacuum-Step-13.jpg/aid4637498-v4-728px-Clean-a-Carpet-Without-a-Vacuum-Step-13.jpg
Demokracija u nas je samo pokriće za zamagljivanje svega onoga gore napisanog. Da nije tako ne bi o vlasti odlučivala stranka koja je na jednom političkom polu – jednoj stranačkoj koaliciji dobila glasove birača, a zatim prešla na dijametralno suprotnu stranu, s jednim jedinim ciljem participirati u vlasti, a pod tobožnjom egidom stabilnosti vlade i države. Kaj god! Odavno se svi mi dobro poznajemo. Zna se tko mulja i muti, a tko je manje ili više vjerodostojan, ponajprije sebi, onda svojoj političkoj stranci i njenoj temeljnoj ideji vodilji po svjetonazoru, opredjeljenju strategiji i upravljanju. Ta politička stranačka ideja, po čemu se stranka određuje, prepoznaje, odlikuje i na kraju krajeva dobiva glasove birača, nije Sveto pismo, već ovisi o potrebama društva i gospodarstva u danom vremenu. To danas nije niti Tuđmanov HDZ, niti Račanov SDP.
 
Dvije najbrojnije stranke su se donedavno izmjenjivale u porbi  oporbi, ovisno o dobivenim mandatima na izborima. Od kada se na državnoj političkoj sceni pojavio Most, više tome nije tako. Danas uz Most postoje i druge respektabilne političke stranke, čije djelovanje je uočljivo, unatoč stranačkoj rasjepkanosti, što se ne smije  smetnuti s uma. Mislim, da bi oni trebali naći zajedničku nit vodilju, bez obzira na razlike i različitosti u nekim njihovim stavovima i idejama (?), te se postaviti između HDZ-a i SDP-a, ukoliko je to više uopće moguće. Nekako mi se čini da je svakim danom sve manje razlike među “desnima” i “lijevima”. Mnogi “lijevi” postaju “desni” i obrnuto, ne nužno stari članovi – autohtoni, već i oni najmlađi. Mladi o tome vjerojatno niti ne razmišljaju, već se prilagođavaju suituaciji i vremenu, dok se stari vraćaju svojem ishodištu. Nije se dobro prebrojavati, ali zna se dobro gdje je više bivših članova nekadašnje Komunističke Partije. Nije to nikakv tajna. Odavno je King Kong istjeran na čistac.
 
Dogodio se Agrokor i njegov slom. Zaljuljala se Hrvatska u ekonomskom, društvenom i demografskom smislu. Nije se to dogodilo od jučer do sutra. Događalo se to po prirodnim krivuljama rasta i pada. Previše se kojekakvog smeća trpalo pod tepih. Previše se napuhao balon. Došlo je do implozije i eksplozije u isto vrijeme. Od raspuknutog balona i njegovih “krpiia”, pa i onih najvećih biti će teško napraviti manje balone ili balončiće. Iluzorno je misliti kako će se to napraviti na račun velikog balona. Sve će to narod platiti i pri tom još više osiromašiti. Ne čekajući rasplet cijelog slučaja i rješenje nastale zavrzlame, u općem i posebnom zamagljivanju, netransparentnosti i obmanjivanju javnosti, obrazovani, sposobni i razumni mladi ljudi bježe iz zemlje, ne osvrčući se, sa strahom da ih ne dohvati niz manjih eksplozija, što se neminovno  učestalo javjaju i nastaju iza svakog velikog potresa. Odlaze tamo gdje se cijeni znanje, sposobnosti i rad, poštuje  obitelj, vjera, spol i rod, gdje vlada pravna jednakost i gdje postoji život dostojan svakog čovjeka.
 
Zgadile su im se političke elite, sve po redu, koje su nas u ovih četvrt stoljeća dovele do toga gdje smo sada, na dnu Europe po svemu dobrome i u vrhu po svemu lošemu. Domovinski rat i sva zla koja je rat donio, više nisu i ne mogu biti opravdanje za stanje u kojem se nalazimo kao društvo, pojedinci i država. Tog i takvog stanja izgleda nisu svjesni oni koji nas trenutačno vode i upravljaju državom, jer oni ne vjeruju u numeričke podatke dobivene znanstvenim istraživanjem, kao niti analizu i sintezu tih podataka, koja je poražavajuća i katastrofalna, naročito u pogledu demografije. Nije dovoljno samo konstatirati kako je stanje u tom području loše i izdeklamirati listu dobrih želja koje će stanje popraviti. To je čisti larpurlartizam, u stilu “trla baba lan”, skupljanje izbornih poena, istrčavanje iz zadanih okvira i pravljenje važnim. Bez puno mudrovanja, eksperiza, strategije i taktike Đuro Horvat, poduzetnik sa oko 500 zaposlenih je riješio problem demografije i o(p)stanka u njegovoj tvrtki i našoj državi. Prosječna plaća njegovim radnicima iznosi 1200 eura, uz ostale benefite, na primjer da im posluži kao jedinstvena i posebna banka za oprost manjih dugova i davanje zajma bez kamata, kako bi se riješili dugova i problema. Taj gospodin dobro zna da samo zadovoljan i sretan radnik stvara, unaprjeđuje i povećava dobit, rast i profit.
 
Samo zadovoljan i sretan građanin ne odlazi iz svoje domovine. Tu stvara obitelj, rađa djecu i svojim radom pridonosi boljitku svakog pojedinca, razvoju društva i napretku države. Za to bi trebalo stvoriti pozitivno, stimulirajuće i motivacijsko okruženje, gdje svi osjećaju kao pojedinci u vlasti i cijela vlast (trodiobna) brine o njemu i sve čini da nam bude bolje, u svakom smislu. To se ne postiže lažima, prijevarama, klijentelizmom, nepotizmom, mitom i korupcijom. To se postiže pravnom jednakosti, podržavanjem sposobnih umjesto podobnih, povećanjem plaća, stvaranjem svih potrebnih uvjeta za život dostojan čovjeka, održavanjem opće i posebne sigurnosti, pružanjem ustavom zajamčenih uvjeta i prava, međusobnim dogovaranjem svih aktera na političkoj sceni, njihovoj produktivnoj suradnji, zajedničkom doprinosu u svim područjima života i rada, donošenjem konkretnih reformi, naročito u znanosti i obrazovanju, upravi, izbornom zakonu, zdravstvu, socijali, poljoprivredi…
 
To će se postići onda kad se više ne će gledati tko je čiji, tko je od kuda, nego tko  zna, hoće i može. Takva koalicija može biti velika ili mala, sasvim svejedno. Bitno je i važno da  državom upravljaju i o nama brinu najbolji od najboljih, pošteni, iskreni, hrabri, mudri, vjerodostojni, domovini odani i dokazano uspješni. Ti i takvi će na izborima dobiti najviše glasova birača i nijedan stranački lider ih neće moći maknuti iz vrha. Više se ne bi smjelo događati da su u vrhu i pri vrhu vlasti, na svim razinama, oni koji su dobili smješno mali broj izbornih glasova, kao ni oni koji su se “šlepali” na nečijoj stranačkoj listi, dok objektivno vrijede  1-2 posto podrške biračkog tijela.
 
Bez ikakvog priklona i podrške ikome, “manjinci” su nešto  sasvim drugo. Oni su uvijek uz vlast, na bilo koji način. Nije to nikakva naša umotvorina ili izmišljotina. Tako je to i u drugim državama. U njihova stečena biračka prava ne bi smjeli dirati, ako imalo do sebe držimo kao do demokratskog društva i pravne države. Za to što oni trenutačno imaju važnu i bitnu ulogu u aktualnoj vladi i vlasti, nisu oni krivi. Dapače! Oni drže ovu vlast, bilo to nekome pravo ili krivo. Kako i zašto je do toga došlo  je druga priča. Jednako tako je duga i  posebna priča tko su uz “manjince”, svi oni nužno potrebni, čije ruke se traže po hodnicima sabora, prije svakog izglasavanja i donošenja pojedinih zakona. Očito za tim postoji potreba i sve to nečemu i nekome služi i koristi. Nije to lako i jednostavno. Nije to niti vjerodostojno. Pomalo je kaotično, neetično i problematično, jer neke od nužno potrebnih ruku pri izglasavanju u parlamentu, su navodno umočene u prljavštinu i nezakonite rabote.
 
Nije onda nikakvo čudo da se u narodu, skiciraju moguće i nemoguće konstrukcije u slučaju, da jedna ili dvije ruke, nestanu iz te neprincipijelne koalicije. Što će onda biti? Izbori naravno. Oni mogu donijeti Veliku koaliciju, ako obje “velike” stranke pojedinačno podbace, a mnogobrojni “mali” dobiju većinu. Tada  bi Velika koalicija mogla postati Mala koalicija i obrnuto. O tome nitko ne razmišlja, a moglo bi se dogoditi. Iz protesta i građanskog neposluha, kao izraz nezadovoljstva, narod bi se mogao narugati samom sebi i parlamentarnoj demokraciji, na hrvatski način.
 
U slučaju Velike koalicije  već se netko vidi kao gradonačelnik države, netko kao kancelar(ka), a netko kao predsjednik Sabora? Puštaju se spinovi i dimni signali. PR-ovi rade punom parom. Sve su to puste nade i spekulacije, “igre bez granica”, dok narod biva sve siromašniji, zemlja sve praznija, država sve manje suverena, prošlost sve prisutnija, sadašnjost jalova i nesigurna, budućnost besperspektivna, društvo podijeljeno, neki političari posvađani, svi  međusobno ovisni, mnogi umreženi s oligarsima, nedorasli svojim funkcijama, nedovoljno kompetentni, ali silno kompetitivni, po osobnoj procjeni. Na kraju bit će onako, kako to reče gospodin Šeks: "Politička moć u cijeloj Europi odvija se u neformalnim grupama gremija koje donose stvarne političke odluke koje se onda samo provode u parlamentu. Sumrak parlamentarne demokracije već je dugo u Europi, pa tako i u Hrvatskoj".
 

Ankica Benček

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Ponedjeljak, 16/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 727 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević