Get Adobe Flash player
Samo domoljubi razumiju osjećaj sreće

Samo domoljubi razumiju osjećaj sreće

Hrvatski su nogometaši u Rusiji pokazali ljubav prema...

Izbornik. Kako to gordo zvuči!

Izbornik. Kako to gordo zvuči!

Od igrača nikoga ne treba izdvajati, jedino treba...

Žarko - posljednji Mohikanac jugoslavenstva

Žarko - posljednji Mohikanac jugoslavenstva

Zdravku Mamiću čestitam rođendan 16. srpnja i predlažem ga za...

Junaci nacije i ponos Kroacije

Junaci nacije i ponos Kroacije

Svjesno se, poslije odlaska Kalinića, pokušala stvoriti nezdrava...

Propao puč u SDP-u

Propao puč u SDP-u

Klijentelistima Grbinu, Ostojiću, Obersnelu i Jovanoviću je jedino do...

  • Samo domoljubi razumiju osjećaj sreće

    Samo domoljubi razumiju osjećaj sreće

    četvrtak, 12. srpnja 2018. 08:55
  • Izbornik. Kako to gordo zvuči!

    Izbornik. Kako to gordo zvuči!

    četvrtak, 12. srpnja 2018. 13:54
  • Žarko - posljednji Mohikanac jugoslavenstva

    Žarko - posljednji Mohikanac jugoslavenstva

    četvrtak, 12. srpnja 2018. 14:00
  • Junaci nacije i ponos Kroacije

    Junaci nacije i ponos Kroacije

    utorak, 10. srpnja 2018. 14:23
  • Propao puč u SDP-u

    Propao puč u SDP-u

    četvrtak, 12. srpnja 2018. 08:26

Podržavajući navijačke udruge, kao supkulturu, podržao je izljev najnižih strasti, nasilja i destrukcije

 
 
Dražen Lalić kad se javlja lamentator je osobnih iskustava o športu koji ga je iznjedrio kao navijača Torcide a ne kao sociologa. Kao takav nastupio je u emisiji Otvoreno uoči SP-a u nogometu lipnja 2018. i prikazao se kao jedan od tvoraca devijantnog ponašanja, ne samo našeg športa, nego i politike u kojoj je na djelu konformizam. Skalpel kojim je zasjekao u tkivo našeg športa i nogometa u njemu nije dodirnuo sustav u kojem ne postoji društveni, ni njegov osobni, pokušaj da se devijantnost obuzda kao čimbenik odlučan za posljedice u kojima dominiraju kontrola i moć. Da je Lalić sociolog od formata, onda bi odgovor na sva pitanja tražio u prirodi društva u kojem dominira kritika umjesto stvaralaštva, odnosno, reagiranje članova zajednice na devijacije drugih koje u nas nije odmaklo od subjektivnog.
 
Sociologija športa, onako kako se u nas tumači, postala je privatna interpretacija ovisna o općem svjetonazoru koji je u našem slučaju naslijeđe socijalističkog mita o zdravlju koje se sve manje odnosi na narod, a sve više postaje sredstvo za ostvarivanje vrhunskih rezultata što je bliže devijantnom smislu ili djelatnosti što funkcionira bez doktrine. U nas je šport postao prostor nedefiniranih pojmova pa se i sam sociolog Lalić bavi tematskim umjesto sociološkim analizama u kojima dominiraju koncepcije interesa i emocija s nepotvrđenim teorijama. Lalić se nije upitao je li šport institucija čiji je izvršni dio organizacija koja stvara i oplemenjuje. Uporno se drži navijačkih udruga i njihove destrukcije što je bliža ulici što koristi šport, a posebno nogomet u njemu, za stvaranje konfliktnih situacija koje nemaju veze sa športom kao što ga nema ni dio športskih funkcinara kojima šport koristi za političke, a ne za društvene svrhe.
https://i.ytimg.com/vi/TBtsSP9fYY0/hqdefault.jpg
Dražen Lalić je u Obzoru rado viđen, ne da bi se pokazao kao stručnjak koji je ovladao temeljnim pojmovima. Primjera radi navodim da se u nas uporno koriste nazivi profesionalni šport, vrhunski šport, rekreacijski šport, školski šport i sveučilišni šport. Takvi športovi ne postoje!!! Samo športaš može biti profesionalac u športu, vrhunski športaš ili rekreativac, a nikako šport. I kad bi ga zamolio da mi navede samo jedan vrhunski ili profesionalni šport počeo bi mi nabrajati profesionalce i športaše, a ne šport. Ta mu činjenica ne smeta da se znanstveno predstavlja u nedefiniranom ili pak u krivo definiranom pojmovnom prostoru u kojem nije ustanovljena čak ni razdjelnica između profesionalnih športaša i športaša amatera. Koliko god to djelovalo nevažno ono je jako važno samo zato što pojam profesionalni ili vrhunski šport čini instituciju koja to objektivno nije. Njemu kao i našim novinarima u športskim medijima nije jasno da vrhunski športaš ne mora biti profesionalac u športu baš kao što brojni profesionalci u športu ne moraju biti vrhunski športaši. Profesionalac u športu nije zanimanje nego je način zasnivanja radnog odnosa u kojem brojni športaši mogu postati profesionalci a da nisu vrhunski športaši.  I sad valja postaviti pitanje: kako je moguće u takvoj pojmovnoj i sadržajnoj anarhiji Dražen Lalić kao sociolog i brojni športski novinari kao i javno mišljenje mogu trpjeti pojmovnu zbrku?
 
Naša sociološka teorija nije uspjela napraviti razdjelnicu između športaša amatera i profesionalaca što se svodi na praksu koja u Zakonu o športu športaša tretira kao obrtnika kako bi ostvario prava iz radnog odnosa. Dakle, ni piscima Zakona o športu nije jasno da obrtnica nije zanimanje nego dokument koji potvrđuje sposobnost za zanatske usluge. Posljedice toga su da naši mediji, a s njima i brojne društvene mreže, teško podnose sve manji utjecaj politike uz sve veću moć kapitala. Zato nije slučajno što se Dražen Lalić u svojim opservacijama uporno vraća vremenima velikog i moćnog Hajduka kojim je vladao Tito Kirigin i teško podnosi vrijeme u kojem je predsjednik s politikom danas nemoćan ako nema menadžera poput Zdravka Mamića koji se, za razliku od Hajduka, nije oslonio na publiku nego na kapital duboko svjestan da publika klubu ne može nasiljem tribine stvoriti sredstva koja nudi nogometno tržište. Od takve činjenice bježi sociolog Lalić i naši mediji što su žrtve socijalističkog sustava koji je bio protektiran politikom umjesto kapitalom o čemu posebno svjedoče naši mediji koji uporno plaču za publikom čiji je glavni kapital umjesto novca skandiranje kojim se optužuje Zdravko Mamić uz protest s petardama, raketama, bakljama i nasiljem u kojem im pomaže i hladno oružje.
 
U prostoru opširnog rečeničnog sklopa Lalić je nadmašio proroka Jeremiju ukazujući na vrijeme koje je, kao i smisao Berlinskog zida, isteklo kao simbol ideologije protiv kapitala. U cijelom njegovom medijskom nastupu malo je sociologije ali dovoljno  konstatacija koja od prilike glasi: HNS je moćniji od države. Naravno da je moćniji i puno je bolje organiziran od većine ministarstava naše države jer ne pokazuju sposobnost zaduživanja što nije slučaj s HNS-om sve dok uspijeva ostvarivati plasman na EP i na SP, baš kao i GNK „Dinamo“ u ligi prvaka države.
Nogometni savez je ispunio sve pretpostavke svojeg postojanja činjenicom da je okupio transferirane igrače što igraju u vodećim klubovima nogometne lige UEFA. Ne samo da ih je okupio nego je uspio, što državi ne polazi za rukom, stvoriti nacionalno jedinstvo momčadi koja predstavlja Hrvatsku; ona se doslovce bori za nju usprkos instrumentaliziranim navijačima što ih njeguju ostatci službi školovanih u državi bratstva i jedinstva čiji je vrhunski domet bio iscrtana svastika na poljudskom stadionu.
 
Žalosna je medijska haranga i oslonac na navijače koji su cijelo vrijeme kvalifikacijskih susreta za plasman na EP i na SP činili sve da bi neuspjehom reprezentacije onemogućili djelovanje uspješnog HNS-a. Svaka ozbiljnija analiza, kojom se Lalić nije bavio, pokazala bi subverzivnu aktivnost navijača i gotovo svih medija koji su uspjeli postići da naša reprezentacija gotovo godinu dana nije odigrala utakmicu pred domaćom publikom u kvalifikacijskim utakmicama za plasman sudjelovanja na SP u Rusiji 2018. Za stanje u našem nogometu uopće nisu potrebni sociolozi kako bi uvjerili javnost da je Hajdukov oslonac na Torcidu, što je drugo ime za ulicu, poguban sve dok se ne ugleda na primjer Rijeke i Osijeka koji su ugrozili poziciju Hajduka. Mogla bi to postići i Istra kad bi imala podršku gradonačelnika Borisa Miletića koji se upustio u proganjanje ustaša.[1]
 
Očito Dražen Lalić županijsku premoć HNS-a ne drži demokratskom potporom nego kontrolom kao da je u politici drukčije. Po njegovom, rekao bi deformiranom mišljenju HDZ i nogometni savez funkcioniraju po principu spojenih posuda pa piše: “...mutne, prljave političke 'vode' iz prve se organizacije prelijevaju u drugu, a bogme i obrnuto.“ Čini se da je takva konstatacija emocionalni konstrukt samog Lalića koji se vratio sredini koja ga je iznjedrila kao navijača što je ostao i nakon što se posvetio sociologiji. Sociologija športa mu ne leži, ali nije mu ni smetnja da se upusti u raspravu korištenjem terminologije nedefiniranih pojmova ne shvaćajući da je profesionalac u športu način zasnivanja radnog ugovora, a ne zanimanje. Kad bi se Dražen Lalić upustio u terminološku i sadržajnu analizu športa našao bi brojne razloge za interveniranje od kojeg je pitanje športske inspekcije budalaština koja brani dužnosnicima rad u dobrovoljnim nogometnim organizacijama, ali ne brani im djelovanje u vatrogasnim društvima ili u pjevačkom zboru. Jednako nije zabrinut što je pitanje klupske članarine na kojoj egzistiraju sve športske škole područje sive zone jer se članarina ne evidentira na republičkoj razini.
 
Nogomet je točno onoliko moćan i u vezi s HDZ-om koliko je slab u medijima kojima vladaju kadrovi izrasli na vrlinama pisaca poljudske svastike[2] ili ostataka države neprežaljenog bratstva i jedinstva.[3] Naravno, da su takvima HDZ i HNS, kako Lalić piše, spojene posude, a vode onoliko mutne i prljave koliko su mutni i prljavi sudionici svih naših političkih stranaka koji se peru prljavom vodom.
 
U jednom od svojih priloga u Obzoru napisao je: „Hrvatski nogometni savez država je u kojoj ne vrijedi hrvatski Ustav“. Vrijedi gospodine Laliću Ustav, ali ne vrijedi vaša interpretacija. Ne samo Ustava nego i poimanja nogometa kojeg ste, podržavajući navijačke udruge, kao supkulturu, podržali unatoč činjenici da su navijačke udruge organizirane za izljev najnižih strasti, nasilja i destrukcije. Zalažete se za povjerenstvo koje bi se bavilo normativnom prevencijom kako bi se onemogućio udar na demokraciju koja je, kako pišete, u teškoj situaciji koju je nužno politizirati. Vi ste gospodine Laliću u teškoj situaciji kad branite neobranjivo,  a izbor Davora Šukera je izraz iste one demokracije koja dominira u županijama, onako kako u medijima dominiraju svi koji su protiv takvog izbora. Vodeći mediji se i nadalje koprcaju s davno potrošenom činjenicom da je Davor Šuker premoćno potvrdio svoj raspoloživi mandat. To što se niste u stanju vi i vama slični tom činjenicom pomiriti vaš je osobni problem, a ne demokracije koja vam nije dobra kad niste u njoj dominantni.
 
Zašto se politika ne smije miješati u šport? Zato što je šport, a poglavito nogomet u njemu, najviša politika. I ne samo to. Za razliku od države od koje Lalić očekuje da uplete inspekcijske i koje kakve službe zaboravlja da te službe nemaju što raditi u HNS sve dok njegova birokracija s izvršnim odborom, za razliku od države, troši svoj novac i nije financijski zadužena. Založite se da inspekcije budu učinkovite u našem gospodarstvu i trudite se da procesuirane osobe za pronevjere proračunskih sredstava ne budu kažnjavane društveno korisnim radom nego primjereno krimenu. Optuženi Mamić nikad nije zlorabio sredstva proračuna nego se koristio sredstvima koja su ostvarena transferima ili deviznim priljevom. U tom se prostoru svi poslovni ljudi snalaze onako kako je najbolje za posao a ne za pravosuđe; ono nije u stanju ustanoviti koga je Mamić društveno, financijski i materijalno oštetio da bi njegov lik karikaturom asocirao na štetočinu i da bi osuđeni tim postao, zar zločinačko udruživanje? 
 
Mediji nisu u stanju dokazati Mamićev krimen
 
Zdravko Mamić je žrtva medija koji su ga blatili i optužbama doveli do stanja obostranog bijesa i ludila, a zatim njegovim reagiranjem na njih koje ne želim opravdati.[4] Mediji nisu u stanju, izvan insinuacija, dokazati njegov krimen, a on medijima da nisu u pravu. Zdravko Mamić nikoga nije materijalno oštetio, ugrozio ili na bilo koji način osiromašio, a najmanje društveno ugrozio onako kako su mediji njega ugrozili. Naprotiv! Jedini se svojim menadžerskim sposobnostima izdigao iznad sivila socijalističke prakse naviknute slabe podizati, a moćne ograničavati. Priskrbio je darovitim igračima zavidne transfere, državi porez i klubu egzistenciju. To naravno ne znači da Mamić nije činio prekršaje; oni su, između ostalog, posljedica zakonske legislative koja se nije bavila pitanjima transfera i njihovih posredovanja zbog čega je umjesto olakšica i stimulacije trpio teror posebno izražen od onih kojima još nije uvenuo na reveru crveni karanfil.
 
O Dariju Šimiću kao predstavniku oporbe uistinu nemam što reći baš kao što ni on ne može reći ništa više od svega što je učinio Davor Šuker pod čijim je predsjedanjem HNS ostvario ono zbog čega postoji. Sve ostalo su stvari kojima se može zabavljati čitateljski puk primjedbama o demokraciji, o poslovniku ili o potrošnji financijskih sredstava. Priča o siromašnim klubovima i dugovima u kojima oni grcaju niti je niti može biti predmet HNS-a. Savez ne postoji da bi ostvarivao sredstva kojima bi pomagao loše vođene i financijski nesposobne klubove. Napokon politika saveza je jednako i politika raspodjele plana i namjene financijskih sredstva HNS-a a ne želja nekog predsjednika pa bio on Davor Šuker, Stipe Pletikosa ili Dario Šimić.
 
Bilješke:
 
[1] Boris Miletić ne zna da u Istri nikad nije bilo ustaša, a poslije Drugog svjetskog rata naselili su je čuvari druga Tita čiji je i sam potomak.
[2] U traženju odgovornosti za ispisanu svastiku Dražen Lalić nije pokazao, a valjalo je da pokaže, interes.
[3] Ne moraju čak ni žaliti za bratstvom i jedinstvom nego jednostavno nisu sposobni oteti se odgoju čije su žrtve.
[4] Niti želim, niti mogu opravdati Mamićeve „obrane“ od novinara, ali želim naglasiti da su svi sudskim putem obeštećeni i mogu mu biti zahvalni što ih je vrijeđao. Isplatilo im se!
 

Željko Mataja

Ništa od Radne skupine za decentralizaciju i regionalni preustroj od 23. rujna 2010.

 
 
U praksi postojeći Zakon za izbor zastupnika u Hrvatski sabor onemogućava  značajnije promjene među potrošenim političkim garniturama koje izbornim rotacijama stalno ostaju na vlasti i više od sedamnaest godina uništavaju hrvatsku državu i društvo. Nesređeni su birački popisi, izborne jedinice su neprirodno skrojene izbornim inženjeringom, a izborno zakonodavstvo ne omogućava pozitivnu selekciju kandidata za Hrvatski sabor. Broj stanovnika opada od 1991. godine odnosno od  početka primjene razmjernog izbornog sustava, a broj birača registriranih na biračkim mjestima u deset općih izbornih jedinica u Hrvatskoj neprekidno raste od 3,686.378 na izborima 2000. godine do 3,842.363 birača na izborima 2011. godine.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/a/a9/Croatia_Macroregions.svg/1200px-Croatia_Macroregions.svg.png
Danas je u Hrvatskoj 428 općina, a od toga prema konačnim rezultatima popisa stanovnika od 2011. godine, u 220 općina ima manje od 2.500, a 276 manje od 3.000 stanovnika. Imamo 128 gradova, a od toga 18 gradova ima manje od 5.000, a 60 manje od 10.000 stanovnika i 20 županija što  ukupno iznosi 576 administrativnih jedinica. Prije prosinca 1992. godine Republika Hrvatska imala je samo 115 općine. Naše posustalo gospodarstvo ne može više pokrivati troškove za mirovine, socijalnu pomoć, preveliku državnu i lokalnu administraciju i javne i državne službe.
 
Vlada Jadranke Kosor je zbog toga na sjednici 23. rujna 2010. godine imenovala Radnu skupinu za decentralizaciju i regionalni preustroj koja je trebala, "prema utvrđenim smjernicama i načelima", predložiti "funkcionalnu decentralizaciju i regionalnu reorganizaciju Republike Hrvatske". Pod "funkcionalnom decentralizacijom" podrazumijevala se i odgovarajuća fiskalna decentralizacija. Prošlo je više od sedam godina od imenovanja Radne skupine, vladavina Zorana Milanovića i Tihomira Oreškovića; provedeni su izbori za lokalne jedinice samouprave 2013. godine, izbori za EU parlament 2013. i 2014. godine te redovni i prijevremeni izbori za Hrvatski sabor 2015. i 2016. godine i lokalni izbori 21. svibnja prošle godine, a po pitanju funkcionalne i fiskalne decentralizacije i preustroja lokalne samouprave vladajući nisu ništa poduzeli.
 
Koalicijska vlada Zorana Milanovića je podijelila  Hrvatsku na dvije statističke regije za potrebe Eurostata i povlačenje sredstava iz kohezijskih fondova Europske unije za razvoj regija tako da je prijašnje:  Sjeverozapadnu i Središnju i istočnu ( Panonsku ) statističku regiju spojila u jednu statističku regiju s nazivom Kontinentalna Hrvatska, a Jadransku regiju je ostavila nepromijenjenu. Broj stanovnika statističkih regija prema novoj podjeli iznosi: Jadranska regija s 1,411.935 i Kontinentalna regija s 2,872.954 stanovnika prema popisu stanovnika iz travnja 2011. godine. Broj stanovnika Kontinentalne Hrvatske je dvostruko veći od Jadranske Hrvatske. Taj podatak  omogućava optimalnu podjelu Hrvatske na tri i šest izbornih jedinica s podjednakim brojem stanovnika i birača.
 
TRI IZBORNE JEDINICE
 
Republika Hrvatska bi uz zadržavanje razmjernog izbornog sustava trebala imati 3 izborne jedinice koje bi davale u Hrvatski sabor po 30 zastupnika po izbornoj jedinici s izbornim pragom od 3 %, a to je smanjenje ukupnog broja zastupnika za 48 u odnosu na sadašnji saziv Hrvatskog sabora. Hrvatski sabor bi imao ukupno 103 zastupnika =( 3x30 razmjerno+ 8 nacionalnih manjina + 5 dijaspore ).
 
Na 8 stranica formata A4 stalo bi 12 kandidacijskih lista s 30 zastupnika. Kandidacijske liste bi morale skupiti barem 3.000 pravovaljanih potpisa potpore birača za sudjelovanje na izborima za Hrvatski sabor.
Izborna jedinica obuhvaćala bi:
I. Dubrovačko-neretvansku, Istarsku, Ličko-senjsku, Primorsko-goransku, Splitsko-dalmatinsku, Šibensko-kninsku i Zadarsku županiju s 1,411.935 stanovnika, a od toga je 55.637 pripadnika srpske nacionalne manjine i 1,271.894 birača.
II. Izborna jedinica obuhvaćala bi: Grad Zagreb, Karlovačku, Sisačko-moslavačku i Zagrebačku županiju sa 1,408.961, a od toga je 54.654 pripadnika srpske nacionalne manjine i 1,221.894 birača.
III. Izborna jedinica obuhvaćala bi: Bjelovarsko-bilogorsku, Brodsko-posavsku, Koprivničko-križevačku, Krapinsko-zagorsku, Međimursku Osječko-baranjsku, Požeško-slavonsku, Varaždinsku županiju, Virovitičko-podravsku i Vukovarsko-srijemsku županiju sa 1,463.993 stanovnika, a od toga je 76.342 pripadnika srpske nacionalne manjine i 1,225.893 birača.
 
Odstupanje broja stanovnika od srednje vrijednosti broja stanovnika izbornih jedinica kreće se od -1,36 % u II. izbornoj jedinici do 2,5 % u III. izbornoj jedinici, a broj birača kreće se od - 1,46 % u II. izbornoj jedinici do 2,6 % u I. izbornoj jedinici. Dakle, odstupanje broja stanovnika i broja birača ne prelazi iznos od ± 2,6 %. Svaka bi izborna jedinica imala u Hrvatskom saboru 30 zastupnika i jednog zastupnika srpske nacionalne manjine ukoliko ih bude 3 kao sada. Hrvatski sabor bi imao 103 zastupnika. Broj zastupnika u domovinskoj Hrvatskoj smanjio bi se za 44 sa 140 na 96. Zastupnika srpske nacionalne zajednice treba birati u tri izborne jedinice po jednog, a 5 ostalih nacionalnih manjina s najviše pripadnika, a to su albanska, bošnjačka, mađarska, romska i talijanska, imale bi po jednog zastupnika. Broj zastupnika dijaspore treba povećati ustavnim referendumom s 3 na 5 koji bi se birali većinski u pet izbornih jedinica.
 
MJEŠOVITI IZBORNI SUSTAV
 
Mješoviti izborni sustav uveden je u Hrvatskoj na izborima za Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora 2. kolovoza 1992. godine. Na tim smo izborima birali 60 zastupnika većinskim izbornim sustavom s relativnom većinom i 60 zastupnika razmjernim izbornim sustavom u jednoj izbornoj jedinici ( Hrvatskoj ) s izbornim pragom od 3 %. Na lokalnim izborima 7. veljače 1993. godine birali smo 50 % predstavnika u tijelima lokalne samouprave, vijećnika u općinskim  i gradskim vijećima te zastupnika u županijskim skupštinama  većinskim izbornim sustavom s relativnom većinom, a 50 % razmjernim izbornim sustavom. Od 3. siječnja 2000. godine na izborima za Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora biramo predstavnika razmjernim izbornim sustavom na svim izborima u predstavničkim tijelima.
 
Preko tristo i osamdeset tisuća naših građana je potpisalo peticiju kojom traži da se zastupnici biraju imenom i prezimenom, a to se može ostvariti tako da se 48 zastupnika bira većinskim izbornim sustavom s apsolutnom većinom u 48 manjih izbornih jedinica i 48 zastupnika razmjernim izbornim sustavom u tri izborne jedinice po 16 s izbornim pragom od 5 % ili u 6 izbornih jedinica po 8 zastupnika s izbornim pragom od 10 % preferencijskim glasovanjem s 2 preferencijska glasa bez prohibitivne klauzule za uvažavanje preferencijskih glasova. Hrvatski sabor bi u tom slučaju imao 109 = (48 većinski + 48 razmjerno + 8 zastupnika nacionalnih manjina + 5 zastupnika dijaspore) Zastupnike u županijskim skupštinama i većim gradovima s gradskim četvrtima trebalo bi se birati mješovitim izbornim sustavom kao 7. veljače 1993. godine, a vijećnike u gradskim vijećima, općinama i vijećima gradskih četvrti većinskim izbornim sustavom s apsolutnom većinom poput župana, općinskih načelnika i gradonačelnika. Izbor zastupnika razmjernim izbornim sustavom možemo provesti u jednoj izbornoj jedinici svih birača s prebivalištem u Hrvatskoj i dijaspori ali bez preferencijalnog glasovanja. Iz te izborne jedinice bismo mogli izabrati 48 zastupnika sa stranačkih državnih lista i također osam zastupnika nacionalnih manjina, kao što smo izabrali 13 zastupnika srpske  i jednog židovske nacionalne zajednice 1992. godine. Većinski bismo birali 48 zastupnika s prebivalištem u Hrvatskoj i 5 zastupnika dijaspore. Tako bi svi birači ostvarili dvostruko pravo glasa.
 
ŠEST IZBORNIH JEDINICA
 
Šest izbornih jedinica možemo dobiti tako da svaku izbornu jedinicu kod podjele Hrvatske na tri izborne jedinice podijelimo na dvije izborne jedinice s podjednakim brojem stanovnika. Šest izbornih jedinica bilo bi bolje rješenje, ako zadržimo razmjerni izborni sustav.
1. Južna Hrvatska obuhvaćala bi: Dubrovačko-neretvansku, Splitsko-dalmatinsku i Šibensko-kninsku županiju sa 686.741 stanovnika.
2. Jugozapadna Hrvatska obuhvaćala bi: Istarsku, Ličko-senjsku, Primorsko-goransku i Zadarsku županiju sa 725.194 stanovnika.
3. Grad Zagreb bez gradskih četvrti Sesvete i Brezovica sa 707.978 stanovnika.
4. Središnja Hrvatska obuhvaćala bi: Karlovačku, Sisačko-moslavačku i Zagrebačku županiju te gradske četvrti Brezovica i  Sesvete Grada Zagreba sa 688.953 stanovnika.
5. Sjeverozapadna Hrvatska obuhvaćala bi: Bjelovarsko-bilogorsku, Koprivničko-križevačku, Krapinsko-zagorsku, Međimursku, Varaždinsku i Virovitičko-podravsku županiju sa 742.831 stanovnika.
6. Istočna Hrvatska obuhvaćala bi: Brodsko-posavsku, Osječko-baranjsku, Požeško-slavonsku i Vukovarsko-srijemsku županiju sa 721.162 stanovnika.
 
Ako bismo prihvatili zahtjev građanske inicijative " Narod odlučuje" da izborne jedinice ne smiju imati manje od 15 zastupnika Hrvatski sabor bi imao 107= ( 6x16 razmjerno + 8 nacionalnih manjina + 5 dijaspore ) zastupnika. Odstupanje broja stanovnika izbornih jedinica od prosječne vrijednosti je manje od -3,84 % u prvoj izbornoj jedinici, do  +4,02 % u 5. izbornoj jedinici. U drugoj izbornoj jedinici prema broju registriranih birača u županijama danih na lokalnim izborima održanim 21. svibnja 2017. godine broj birača prelazi+ 5 % zbog prevelikog broja birača u jadranskim županijama ( vidi tablicu ).
 
BROJ ZASTUPNIKA PO ŽUPANIJAMA S MJEŠOVITIM IZBORNIM SUSTAVOM
 
Županije
S
B
p %
Zv
Dubrovačko-neretvanska
122.568
107.733
89
2
Šibensko-kninska
109.375
99.493
93
1
Splitsko-dalmatinska
454.798
404.843
89
5
1. izborna jedinica
686.741
612.069
89
-
Istarska
208.055
187.471
90
2
Ličko-senjska
50.927
44.695
90
1
Primorsko-goranska
296.195
265.631
90
3
Zadarska
170.017
162.028
96
2
2. izborna jedinica
725.194
659.825
91
8
 I. izborna jedinica
1,411.935
1,271.894
90
16
Grad Zagreb
790.017
692.141
88
8
-( Brezovica i Sesvete )
-82.039
-74.091
-
-
3. izborna jedinica
707.978
618.050
87
8
Karlovačka
128.899
111.073
86
1
Sisačko-moslavačka
172.439
146.400
85
2
+ ( Brezovica i Sesvete )
82.039
74.091
90
-
Zagrebačka
317.606
272.155
86
4
4. izborna jedinica
700.983
603.719
86
8
II. izborna jedinica
1,408.961
1,221.769
87
16
Bjelovarsko-bilogorska
119.764
98.895
83
1
Koprivničko-križevačka
115.584
94.444
82
1
Krapinsko-zagorska
132.892
109.713
83
2
Međimurska
113.804
96.041
84
1
Varaždinska
175.951
146.766
83
2
Virovitičko-podravska
84.836
71.520
84
1
5. izborna jedinica
742.831
617.379
83
8
Brodsko-posavska
158.575
136.481
86
2
Osječko-baranjska
305.032
253.813
83
3
Požeško-slavonska
78.034
65.886
84
1
Vukovarsko-srijemska
179.521
152.334
85
2
6. izborna jedinica
721.162
608.514
84
8
 III. izborna jed.
1,463.993
1,225.893
84
16
Republika Hrvatska
4.284.889
3,719.556
87
48
 
Oznake u tablici:
S = broj stanovnika popisan travnja 2011. godine;
B = broj birača registriran na biračkim mjestima u Hrvatskoj na lokalnim izborima 2017. godine,
p = B/S x 100 = Broj birača na sto popisanih stanovnika 2011. godine i 
Zv  = 45 broj zastupnika koji bi se birali većinski.
 
Podjela hrvatske na 3 izborne jedinice I., II., i III. kod mješovitog izbornog sustava sa 16 zastupnika po izbornoj jedinici ili s 32 zastupnika po izbornoj jedinici kod razmjernog izbornog sustava, a na 6 izbornih jedinica od 1. do 6. kod razmjernog izbornog sustava sa 16 zastupnika po izbornoj jedinici. Ukupni broj zastupnika u Hrvatskom saboru prema prijedlogu bivšeg predsjednika Republike prof. dr. sc. Ive Josipovića bio bi
113 = ( 3 x 16 razmjerno + 48 većinski + 8 zastupnika nacionalnih manjina + 9 zastupnika dijaspore ). Kod razmjernog izbornog sustava s preferencijalnim glasovanjem svih birača bilo bi bolje podijeliti Hrvatsku na 6 izbornih jedinica po 8 zastupnika. Gradske četvrti Brezovica i Sesvete Grada Zagreba bi došle u sastav Zagrebačke županije. Ove izborne jedinice mogle bi postati administrativne jedinice (županije). Hrvatska bi bila podijeljena na 5 županija i Grad Zagreb bez gradskih četvrti Brezovica Sesvete. Što je manji broj zastupnika po izbornoj jedinici lakše je provesti izbore s preferencijalnim glasovanjem svih birača.  Kod podijele Hrvatske na tri izborne jedinice izborne jedinice bi trebale postati statističke regije za potrebe Eurostata.
 
U Jadranskoj Hrvatskoj je prema procjeni Državnog zavoda za statistiku prva izborna jedinica od popisa stanovništva 2011. do sredine 2016. godine izgubila 9.715, druga 11.141 odnosno I. 20.856 stanovnika, treća je dobila 9.780, četvrta je izgubila 24.329 odnosno II. je izgubila 14.549, peta je izgubila 30.477 i šesta 44.658 i III. 75.135 stanovnika. 
 

Edo Zenzerović

Kroz povijest, za slobodno napisanu ili izgovorenu riječ i bez glave se ostajalo

 
 
Hoćemo li uskoro biti svjedocima kako naše „antife“ u ime „slobode“, „ljudskih prava“ i „progresa“ pale knjige na trgovima i ulicama? Iskreno, ne bi me iznenadilo da započnu s time – pa još usput na lomaču bace i po kojega autora nepoćudne literature, jer u prošlosti su to itekako radili. Možda nisu u doslovnom smislu riječi javno spaljivali knjige kao nacisti, ali jesu ih zabranjivali i uništavali, ubijali i zatvarali spisatelje, ili ih pak smještali u duševne bolnice. Za slobodno napisanu ili izgovorenu riječ (ako nije bila na liniji Partije), ne rijetko je išla glava s ramena.
http://www.berkeleyside.com/wp-content/uploads/2017/08/BI6A0286-1.jpg
Njihovi ideološki sljedbenici (za sada) samo prijete (kako će biti „krvi do koljena“, žale što prethodnici iz redova KPJ „nisu obavili posao do kraja“ kukaju zbog „šlamperaja“ u mjesecima poraća kad su OZN-a i odredi smrti KNOJ-a pobili samo 500-600 tisuća Hrvata, umjesto da su ih sve redom lišili života, neki od vodećih autoriteta „antifa“ pokreta poručuju putem medija kako se se.. na Bleiburg – odnosno na žrtve Križnog puta, Hude Jame, Macelja, Gračana, Kočevskog Roga, Jazovke, Maribora, na kosti razasute u preko 1.400 masovnih grobnica diljem Slovenije i Hrvatske!
 
Kad netko kaže da se komunizam i nacizam razlikuju samo po boji zastava i oznakama (uz još poneku simboličku finesu kozmetičke naravi), obično se naši crveni fašisti propnu na stražnje noge i sline poput Pavlovljevih pasa, iako činjenice govore kako su prema broju pobijenih nadmašili Hitlera i Mussolinija (zajedno) i to barem 4 – 5 puta. U razmjerima zločina imaju primat u odnosu na naciste i fašiste, to je evidentno, ali nadvisili su ih u još nečemu: u propagandi. Tu im Joseph Goebbels nije ni do koljena. Za razliku od Hitlera, koji je u Mein Kampfu otvoreno iznio svoju rasističku teoriju i zločinačke namjere, oni su se krili iz marxizma, manifesta, parola i slogana o „svijetloj budućnosti“, „društvu socijalne pravde“ i „humanizma“. No, praksa koju su provodili pokazala je suštinu te ideologije i potvrdila kako nisu bez razloga bili u savezu s nacistima u godinama prije Drugoga svjetskog rata. Da Staljinov saveznik nije počinio stratešku grešku i napao SSSR, njih dvojica bi zacijelo podijelili svijet onako kako su to 1939./40. godine već napravili s Europom.
 
Pozivaju se na antifašizam. Točno je da su antifašisti zaslužni za slom nacizma i fašizma – ali tu je riječ o milijunima običnih ljudi, idealista koji su se žrtvovali kako bi porazili zlo i s time komunisti imaju jako malo veze, jer su u samome antifašističkom (pa i partizanskom) pokretu bili marginalna skupina čak i u SSSR-u, o Jugoslaviji da ne govorimo (gdje niti 10 posto pripadnika partizanskog pokreta nisu bili članovi KPJ). Je li bilo među komunistima antifašista? Naravno, ali ne toliko da bi se mogao povlačiti znak jednakosti između antifašizma i komunizma, a upravo to čine njihovi sljedbenici. Oni se ustvari kriju iza antifašizma ne bi li tako izbrisali krvavu prošlost svojih prethodnika.
 
Sjećam se jednog nastupa pokojnog Slavka Goldsteina, koji je u razgovoru s dr. Ivom Bancem pred kamerama antifašizam definirao (citirajući britanskog povjesničara i komunista Erica Johna Earnesta Hobsbawma), kao „kratkotrajni savez komunizma i kapitalizma protiv smrtnoga neprijatelja“. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=7GI9_CN53As) Teško je ne složiti se s ovom tezom, jer u protivnom (prihvatimo li izjednačavanje komunizma i antifašizma) ulazimo u dvostruku stupicu iz koje nema izlaza.
Prvo: masovni zločini komunističkih režima u svijetu (s oko 150 milijuna mrtvih tijekom XX. stoljeća) ne mogu se opravdati ničim, a pogotovu ne antifašizmom, budući da najveći dio njih nema nikakve veze s borbom protiv Hitlera i Mussolinija;
Drugo: nameće se logička usporedba zapadne i istočne „varijante“ antifašizma i neminovno dolazi do zaključka kako se prije i poslije Drugoga svjetskog rata u zemljama Zapadne hemisfere nisu činili masovni zločini, nego je naprotiv, razvijan demokratski sustav uz poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda.
 
Zaključak koji iz svega možemo bez mnogo truda izvući glasi: Svi oni koji se bave povlačenjem znaka jednakosti između komunizma i antifašizma čine medvjeđu uslugu upravo antifašizmu i reduciraju ga na ideologiju koja je svojom zločinačkom praksom zavila svijet u crno u većoj mjeri nego su to učinili jednako pogubni i destruktivni režimi Hitlera i Mussolinija i njihovih saveznika. Antifašizam nije ideologija – to je moralni i etički stav prema jednom zlu koje je prijetilo uništavanju civilizacije i njegovim stavljanjem u istu ravan s komunizmom sjena zločina se baca na milijune onih koji s tim zločinačkim sustavom nisu imali ništa.
 
U Hrvatskoj je u vlastitoj nakladi Zlatka Hasanbegovića 2005. godine iz tiska izašla knjiga Alaina de Benoista, Komunizam i nacizam: 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917.-1989.). Vrlo zanimljiva i poučna knjiga – ako se čita bez ograda i predrasuda. U kratkom predstavljanju knjige na web-stranici kaže se: „Usporedba komunizma i nacizma zapravo je ne samo legitimna, već i neizbježna, jer bez nje oba fenomena postaju nerazumljiva. Jedini način da ih se shvati - i da se shvati povijest prve polovine 20. stoljeća - jest da ih se 'uzme zajedno' (Furet), i da ih se prouči u 'njihovu vremenskom kontekstu' (Nolte), što znači u zajedničkom povijesnom trenutku. (Alain de Benoist)“ (Vidi: https://www.goodreads.com/book/show/20946546-komunizam-i-nacizam)
 
Znamo li da je François Furet (francuski povjesničar, dugogodišnji predsjednik Zaklade Saint-Simon i član Francuske akademije poznat po svojim knjigama o francuskoj revoluciji) bio punih 7 godina pripadnik Komunističke partije Francuske (od 1949. do 1956.), a Ernst Nolte poznati njemački filozof i povjesničar (među ostalim i profesor emeritus na Slobodnom sveučilištu u Berlinu) čiji je glavni interes bio komparativno izučavanje fašizma i komunizma (odnosno staljinizma i nacizma), ne može se opovrgnuti kako se autor knjige (Alain de Benoist) pozvao na mišljenja nespornih autoriteta za ovu oblast. Pročitamo li knjigu razumijevanjem, možda ćemo lakše shvatiti što je mislila židovska intelektualka Hannah Arendt kad je nakon desetljeća posvećenih proučavanju totalitarizama XX stoljeća (nacizma, fašizma i komunizma) i korjena ljudskog Zla, rekla: „Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom ako u isto vrijeme nije i antikomunist“.
 
Dođe li do spaljivanja knjiga (ne daj Bože!), bilo bi dosta posla za naše današnje „zaštitnike ljudskih prava“ i „antife“, jer previše je onoga što im ne ide u prilog. No, vjerujmo da su ta vremena iza nas i da (ovi naši, domaći) Pavlovljevi psi ipak više laju nego grizu. Bar zasada, jer gledajući što sve rade njihovi uzori u Grčkoj, zapadnoj Europi, SAD-u, Kanadi, Australiji, može se svašta očekivati. Pa i to da na red dođu knjige. I oni koji ih pišu. Zlo je zlo, dolazilo s lijeve, desne ili bilo koje druge strane. Ubijalo se „u ime rase“ ili „u ime klase“, ubijanje je zločin. Nema te humanističke teorije, parole, manifesta ili floskule koja može opravdati zločin. I nema te ideologije i cilja kojim se može opravdati jedna jedina kap ljudske krvi.
 

Zlatko Pinter

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Ponedjeljak, 16/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 666 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević