Get Adobe Flash player
Je li lijek opasniji od bolesti?

Je li lijek opasniji od bolesti?

Navijači pomažu sve one koji nastradali, ali nema onih koji brane tzv....

Kakav će biti poslijekoronovski svijet?

Kakav će biti poslijekoronovski svijet?

Trebamo se odmah okrenuti vlastitoj poljoprivrednoj...

Rasizam Berlina i Pariza prema Italiji

Rasizam Berlina i Pariza prema Italiji

Zaraza vratila Europsku uniju u 1951....

Naknadna pamet Borislava Škegre

Naknadna pamet Borislava Škegre

Dragi Borislave, najprije treba rezati davanja raznim...

Moralna i etička sramota novinarstva

Moralna i etička sramota novinarstva

Manjinski mediji, ako žele na tržište, neka se sami...

  • Je li lijek opasniji od bolesti?

    Je li lijek opasniji od bolesti?

    četvrtak, 26. ožujka 2020. 14:12
  • Kakav će biti poslijekoronovski svijet?

    Kakav će biti poslijekoronovski svijet?

    četvrtak, 26. ožujka 2020. 14:03
  • Rasizam Berlina i Pariza prema Italiji

    Rasizam Berlina i Pariza prema Italiji

    četvrtak, 26. ožujka 2020. 15:14
  • Naknadna pamet Borislava Škegre

    Naknadna pamet Borislava Škegre

    utorak, 24. ožujka 2020. 20:18
  • Moralna i etička sramota novinarstva

    Moralna i etička sramota novinarstva

    utorak, 24. ožujka 2020. 17:36

Nema sreće sve dok hrvatski generali ne lustriraju dvostrukoga haaškog krivokletnika Stjepana Mesića

 
 
U Hrvatskoj se ponovno raspravlja o potrebi lustracije i to dvostruke lustracije. S pravom se traži da se konačno donese Zakon o lustraciji represivnoga komunističko udbaško kosovskog sustava u kojem bi se prije svega propisalo na koji način lustraciju svesti na one ljude koji su osobno odgovorni i koji su sudjelovali u represiji.
http://www.hdzusa.com/wp-content/uploads/2011/04/fffff.jpeg
Dakle, to bi trebali biti komunistički nalogodavci i članovi Komiteta koji su donosili političke odluke o progonima i ubojstvima, članovi Udbe i KOS-a koji su te i odluke provodili te tužitelji, suci, lažni svjedoci koji su sudili nevine ljude te intelektualci i novinari koji su svojim lažima opravdavali represiju i progone.
 
Propuštena šansa nakon oslobađanja generala
 
Međutim, u Hrvatskoj se sve više čuju i zahtjevi i za lustracijom svih onih koji su progonili, lažno optuživali i sudili hrvatskim braniteljima, koji su bili proteza tužiteljstva haaškog suda, koji su lažnim optuživanjem i javnom podrškom krivotvorenim optužnicama protiv Domovinskog rata i državnoga i vojnog vodstva Hrvatske kao navodno zločinačke organizacije nanijeli ogromnu štetu Hrvatskoj. Lustracija je nužna jer peta haaška kolona i danas drži ključne pozicije u Hrvatskoj i nakon što je haaški sud odbacio lažne optužbe i ustvrdio nevinost hrvatskih generala ali i nevinost Franje Tuđmana i državnog i vojnog vodstva odbacivši lažne optužbe o etničkom čišćenju. Dakle, traži se konkretna rasprava o djelovanju pete haaške kolone, identificiranju glavnih i odgovornih krivaca za zlo kroz koje je prošla Hrvatska odnosno traži se odgovornost onih koji su krivi što su generali Gotovina, Čermak i Markač i mnogi drugi lažno optuženi i nevini sjedili u zatvorima. Velika je pogreška što se nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču nije provela argumentirana rasprava na kojoj bi se utvrdilo tko su perjanice pete haaške kolone u Hrvatskoj, tko su nositelji i provoditelji unutarnje agresije na Hrvatsku, tko su krivci što je Hrvatska optuživana za ono za što nije kriva.
 
Tko su krivci što su Haaško tužiteljstvo i Haaški sud godinama lažno optuživali Domovinski rat, političko i državno vodstvo. Tko su krivci u Hrvatskoj za nepravdu koju su preživjeli Gotovina i Markač i koji još uvijek proživljavaju optuženi Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Umjesto takve rasprave u Hrvatskoj se dogodio presedan jer  ključne perjanice pete haaške kolone nakon što je njihova politika poražena, nakon što su njihove optužbe odbačene nisu smijenjene nego su unaprijeđene kao npr. ministrica vanjskih poslova i europskih integracija Vesna Pusić koja je uz Mesića i Pupovca odigrala najnegativniju ulogu u lažnom optuživanju Domovinskog rata i hrvatskog državnog i vojnog vodstva a koja je upravo na dan oslobađajuće presude unaprijeđena i u prvu potpredsjednicu Hrvatske vlade.
 
Hrvatski se narod već sedam desetljeća lustrira
 
U tim raspravama zaboravljaju se neke istine te se potpuno pogrješno tvrdi da u Hrvatskoj lustracije nije bilo te se onda vode velike rasprave o tome zašto lustracije nije bilo. Točno je da u Hrvatskoj nije bilo lustracije na temelju posebnog zakona ali lustracija se nad hrvatskim narodom sustavno provodi već 70 godina. I danas se provodi lustracija ali bivši komunisti i njihov sljedbenici lustriraju hrvatske domoljube. Tako se nastavlja povijesni niz lustracija hrvatskih domoljuba koji traje od 1945. godine do danas.
http://antikvarijat-biblos.hr/upload/catalog_product/10763/sdc15415_52809cf3aaf73.jpg
Prva velika lustracija koja je trajala od 1945.-1990. hrvatskih domoljuba bila je vrlo široka i vrlo represivna. Ona se odvijala voljom partije i terorom Partije, Udbe i KOS-a bez sudskih presuda i bez utemeljena na zakonima i bez mogućnosti da se optuženi brane. Počela je križnim putovima i masovnim zločinima, stvaranjem logora i ubojstvima i likvidacijama političkih protivnika. Aleksandar Ranković se 1951. godine u Skupštini Jugoslavije pohvalio da je likvidirano 650 tisuća neprijatelja (većinom su to bili Hrvati i Albanci) i da je kroz logore prošlo preko tri milijona ljudi.
 
Zatim je slijedila lustracija nakon Rezolucije Informbiroa kada su opet bez posebnog zakona i prava na obranu voljom pojedinaca i partije ne samo lustrirani nego i zatvoreni i ubijani politički protivnici unutar Saveza komunista koji su optuženi da su stali na stranu Staljina. I ta lustracija je bila krvava i nemilosrdna ali ni ona nije oslonjena na zakonske propise i nije davala mogućnost obrane optuženih. Cijelo vrijeme je trajala lustracija političkih emigranata koji su na temelju tajnih naloga partije i Udbe mučki likvidirani a ponekad i sa svojom obitelji.
 
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je pod utjecajem Zapada do demokratizacije represivnog komunističkog sustava te su se otvorila neka demokratska načelna pitanja. Došlo je na dnevni red neriješeno nacionalno pitanje Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Muslimana te je došlo do političkih pokreta protiv velikosrpske diktature i centralističke Jugoslavije. U Hrvatskoj je došlo do velikog masovnog pokreta nazvanog Hrvatsko proljeće. Nakon što je Tito smijenio nacionalno vodstvo Saveza komunista Hrvatske nastupila je nova represija i nove masovne lustracije. Ali i one su se odvijale bez zakona na temelju subjektivne samovolje partijskih rukovodstava i represivnih organa. Otvorili su se i montirani politički procesi protiv studentskog vodstva, članova Matice hrvatske i intelektualaca koji su optuženi za rušenje ustavnog poretka. U Centralnom komitetu formirana je komisija koja je odlučivala o sudbini desetak tisuća ljudi. Ona je odlučivala tko će ići u zatvor, tko će ostati bez posla, tko će biti izbačen iz Saveza komunista, tko će ostati bez stana.
 
U toj velikoj represiji ustvari lustrirani su bez prava na obranu mnogi intelektualci, profesori, novinari, političari i stručnjaci. Mnogi su završili na teškim dugogodišnjim robijama. Može se reći čak da je u razdoblju nakon Hrvatskog proljeća došlo do likvidacije i ušutkavanja znatnog dijela hrvatske nacionalne političke elite. Trebalo je punih 20 i 10 nakon smrti Tite u uvjetima sloma komunističkog režima i SSSR-a da se otvori nova mogućnost za rješavanje nacionalnih pitanja a i za prijelaz iz komunističkog jednopartijskog na višestranački sustav. Hrvatski narod je uspio s puškom u ruci ostvariti svoje stoljetne težnje za vlastitom državom. Došlo je do stvaranja suverene i samostalne države. Međutim, stjecanjem povijesnim okolnosti, iako su na vlast došli hrvatski nacionalisti na čelu s Franjom Tuđmanom i HDZ-om, bitni ljudi bivšeg komunističkog sustava i represivnog aparata Udbe i KOS-a pravovremeno su se priključili borbi za samostalnu Hrvatsku i zauzeli su važne pozicije u novom sustavu. Tako da u tom vremenima stvaranja Hrvatske nije bilo moguće pokrenuti lustraciju.
http://glasbrotnja.net/wp-content/uploads/2013/10/prof.tomac_-600x341.jpg
Nakon oslobađanja Hrvatske Olujom 1995. godine odnos snaga je bio takav da nije bilo realno pokrenuti lustraciju. Nakon smrti predsjednika Tuđmana dolazi do promjene vlasti, na vlast se vraćaju bivši komunisti, sada SDP-ovci na čelu s Ivicom Račanom. I tada počinje novi proces lustracije hrvatskih domoljuba koji se prekida za vrijeme vlasti Ive Sanadera da bi se nastavio dolaskom na vlast Kukuriku koalicije na čelu sa Zoranom Milanovićem. Treba reći da za vrijeme vlasti Ive Sanadera nije bilo ni pokušaja bilo kakve lustracije komunističkih, udbaških i drugih snaga. Čak bi se moglo reći da je Ivo Sanader napravio savez s tim snagama te da se i on priključio lustraciji hrvatskih domoljuba i progonu lažno optuženih hrvatskih generala.
 
Račan i Mesić čiste hrvatske kadrove
 
Lustracija nakon 2000. godine hrvatskih domoljuba članova HDZ-a i svih onih koji su podržavali Tuđmanovu politiku te brojnih hrvatskih branitelja i policajaca iz Domovinskog rata bila je nemilosrdna. Lustriran je i vojni vrh najzaslužniji generali i pobjednici u Domovinskom ratu. Tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić je 2000. godine umirovio sedam aktivnih generala junaka Domovinskog rata na čelu s Antom Gotovinom. To je bila službena lustracija visokih časnika Hrvatske vojske. Oni su teško optuženi, da su navodno pripremali državni udar. Projugoslavenski i prokomunistički kadrovi slavili su tu lustraciju kao veliki doprinos demokraciji a hrvatski generali su lažno optuženi za državni udar. Njihova krivnja je bila samo u tome što su napisali pismo u kojem su zatražili da se brani istina o Domovinskom ratu. Zanimljivo je da se u oslobađajućoj presudi Gotovini i Markaču konačnom presudom Haaškoga suda prihvaćaju argumenti koji su već tada u svom pismu naveli generali u obrani istine o Domovinskom ratu.
 
Nakon oslobađajuće presude nastupa novi presedan. Stipe Mesić, bivši predsjednik odnosno sadašnji predsjednik u sjeni, kritizira Ivu Josipovića što je pozvao na primanje i umirovljene generale. Josipović odgovara da ih je morao pozvati jer je i Ante Gotovina jedna od tih umirovljenih generala od strane Mesića.
 
Dakle, živimo u zemlji apsurda. Ante Gotovina uz Tuđmana najzaslužniji za oslobođenje Hrvatske je lustriran i zabranjeno mu je djelovanje u Hrvatskoj vojsci te i dalje živi pod teškom optužbom da je pripremao državni udar. Josipović pravi veliku grješku jer daje izjavu da je Mesić bio u pravu. Postavlja se s pravom pitanje zašto braniteljske udruge, zašto optuženi generali, zašto predsjednik Josipović ili Hrvatski sabor ne pokrenu inicijativu da se ukine lažna optužba protiv hrvatskih generala. Ustvari ne će biti sreće dok Gotovina i ostali hrvatski generali ne lustriraju Stjepana Mesića koji je nanio veliko zlo Hrvatskoj i koji i danas optužuje Hrvatsku na isti način kako je to radio kao krivokletnik na Haaškome sudu.
http://i69.servimg.com/u/f69/14/79/69/29/srp10.jpghttp://i69.servimg.com/u/f69/14/79/69/29/srp10.jpghttp://i69.servimg.com/u/f69/14/79/69/29/srp10.jpg
Šime Lučin je kao ministra unutarnjih poslova 27. 5. 2000. godine izvršio totalnu lustraciju hrvatskih policajaca pobjednika u Domovinskom ratu. Tada je koalicija na čelu sa SDP-om umirovila ili otpustila preko pet tisuća hrvatskih policajaca koji su obranili Hrvatsku i koji su postali policajci u Domovinskom ratu. Policajci su nemilosrdno potjerani, nije im pomogao ni štrajk koji je trajao mjesecima pred Hrvatskom vladom i tadašnjim Hrvatskim državnim saborom. Nije bilo milosti. Takav progon i lustracija onih koji su izvojevali pobjedu u ratu opravdavao se nedostatkom stručne spreme, međutim, među otpuštenim bilo je dosta koji su imali stručnu spremu.
 
Tada se dogodio još jedan presedan da su hrvatski policajci otjerani a na njihovo mjesto došli su srpski policajci, mnogi koji su se borili protiv Hrvatske. Tako da danas u Hrvatskoj ima policajaca koji su bili sudionici agresije protiv Hrvatske, koji čak ni ne žive u Hrvatskoj nego putuju na posao. Dakle, provedena je lustracija hrvatskih domoljuba i najistaknutijih ljudi i u vojsci i policiji. Lustracija je provedena i u medijima, u javnim ustanovama i državnim službama, u hrvatskoj diplomaciji i u cijelom društvu. Na primjer, u jedan dan je povučeno i smijenjeno 35 hrvatskih dužnosnika u hrvatskim veleposlanstvima da bi na njihovo mjesto došli novi podobni ljudi. Pokrenuta je ideološka borba protiv branitelja te je ministar Ivica Pančić pokrenuo pravu kampanju vrijeđajući hrvatske branitelje tvrdeći da ima preko 80 posto lažnih invalida, itd.
 
Povratak od pravne na političku državu
 
Dolaskom na vlast Kukuriku koalicije nastavlja se lustriranje politički nepodobnih odnosno hrvatskih domoljuba. Sadašnja Kukuriku koalicija ukida javne natječaje u državnim i javnim poduzećima i u državnim službama te postavlja svoje povjerljive političke istomišljenike. Ponovno se ustvari od pravne države ide prema političkoj državi u kojoj pojedinci odlučuju o sudbinama ljudi na temelju svoje volje a ne zakona. Dakle, lustracija hrvatskih domoljuba se nastavlja ali i ponovno bez oslonca na zakonima nego na temelju političke volje. Slučaj Perković pokazao je snagu bivših udbaško-kosovskih i komunističkih struktura. A sadašnja vlast ne skriva svoju namjeru da preodgoji narod, da lustrira narod i da mu nametne svoj svjetonazor.
 
Mnogi analitičari tvrde da je u tim stalnim lustracijama koje traju 70 godina hrvatski narod ostao bez značajnog dijela nacionalne elite i da je zato moguće da danas u Hrvatskoj i nakon što je prošlo skoro 25 godina od sloma komunizma i dalje u Hrvatskoj vlada komunističko jugoslavenski mentalitet te da je i dalje moguće da bivši komunisti i udbaši lustriraju hrvatske domoljube, da ih lažno optužuju i da ih onemogućavaju da slobodno i ravnopravno djeluju u Hrvatskoj koji su sa puškom u ruci stvorili i obranili.
 
Iz svega rečenog vidljivo je da bez promjene vlasti u Hrvatskoj ne samo da ne će biti nužne lustracije represivnog komunističkog aparata i pete haaške kolone nego da će oni i dalje učvrstiti svoju moć i lustrirati hrvatske domoljube. Međutim, s obzirom da je Hrvatska u Europskoj uniji uvjeren sam da se ne će još dugo moći održati sadašnja vlast i njezina politika. Već na idućim izborima doći će do promjena koje će omogućiti da se konačno provede prava lustracija, da domoljubi lustriraju bivše komuniste i udbaše a ne obrnuto kako se radi danas.
 

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac

Ne ćemo još dugo čekati vrijeme kada će prestati hvalospjevi papi Franji

 
 
Papa Ivan Pavao II., tijekom Angelusa s vjernicima na Prvu korizmenu nedjelju 2002. godine drhtavim glasom govorio je kako je Sotona stvarnost koja neprestano djeluje na čovjekove putove i putove Crkve. Oni koji žele umanjiti značaj te činjenice dovode se u opasnost i na kraju se suočavaju s gorkim razočarenjem; to je pogreška s bolnim posljedicama. Papa je tako svoje riječi zaključio na neobičan način, dva puta naglašeno rekavši: „Odlazi Sotono!“(Milivoj Bolobanić, Kako prepoznati zamke ZLOGA, Detecta, Zadar, 2006., str. 26.).
https://i1.ytimg.com/vi/k7QvmL6bpHw/mqdefault.jpg
Papa Ivan Pavao II.
 
Tko u ime Sotone djeluje na putove čovjeka i Crkve? Sveta Stolica je vrlo rano uvidjela svezu između masonstva i sotonizma, te se žestoko odupirala „đavoljem modernizmu“ toga vremena. Još je papa Klement XII. uvidio veliku opasnost masonstva i jasno ih svrstao u najveće neprijatelje svakog pozitivnog kršćanstva, a poglavito Katoličke Crkve. Smatrao ih je također odgovornim za pojavu reformacije u Europi, odnosno za osnivanje i odvajanje Anglikanske i Luteranske protestantske crkve od Katoličke Crkve. Papa Klement XII. ih je ekskomunicirao i proglasio neprijateljima kroz stoljeća, izdajući 1738. godine bulu In Eminenti Apostolatus Specula. Papa Benedikt XIV. 1776. godine svojom bulom Inscrutabili također osuđuje slobodne zidare. Slijedi serija enciklika koje osuđuju slobodno zidarstvo: Ecclesiam (Pio VII., 1821.), Quo graviora (Leon XII., 1825.), i Traditi (Pio VIII., 1829.).
 
Papa Pio IX. u vremenu masonske ekspanzije pokušava upozoriti svijet na masonsku neimarsku religiju kojom slobodni zidari vješto manipuliraju i osvajaju Planet. Pontifikat pape Pia IX. trajao je najduže u povijesti papinstva (1846.-1878.). Ostat će zapamćen po tome što kao Talijan, nije htio predsjedavati nacionalnoj ligi u „svetom ratu“ protiv Austrougarske Monarhije koja je vladala sjevernim dijelom poluotoka, i zbog toga je morao 1848. godine pobjeći iz Rima, pred masonskim revolucionarima Mlada Italija. Ostat će još više zapamćen po vremenu agonije papinske svjetovne moći koja traje do 1870. godine, po definiciji dogme Bezgrješnog Začeća 1854. godine, te po sazivanju Prvoga vatikanskog sabora 1869.- 1870. godine. Taj Koncil donio je dvije iznimno važne odluke: dogmu o papinoj nepogrešivosti, i konstituciju Dei Filius, kojom se definiralo ključno vjersko pitanje devetnaestog stoljeća- odnos između vjere i razuma. Protiv masonstva papa Pio IX. izdao je nekoliko bula: Qui pluribus (1846.), Multiplices inter (1865.), Apostolicae Sedis (1869.) i Etsi multa (1873.). Bulom Etsi multa, papa prvi puta proglašava masonstvo djelom Sotone. Smatrao je da je masonstvo mogao stvoriti i proširiti diljem svijeta samo vječni neprijatelj Gospodnji, Sotona, te da je stoga masonerija „dostojna kćerka Sotone“.
 
Najveće upozorenje svekolikom ljudskom rodu od opasnosti kraljevstva Sotone i osudu masonske sekte izrekao papa Lav (Leon) XIII. svojom enciklikom Humanum Genus (Ljudski rod) 20. travnja 1884. godine. Papa Lav XIII. u njoj jasno daje do znanja kako sljedbenici zla, slobodni zidari, kuju urote i žele uporno i otvoreno nauditi Crkvi. Papa otkriva narav masona koji se, poput nekoć manihejaca, skrivaju po skrovitim mjestima i donose svoje sotonske planove, dok u javnosti proglašavaju svoje milosrđe prema siromašnima i običnom puku. Papa također govori o masonima koji su izdali tajne, ili nisu poslušali zapovjedi, bili su ubijeni, a ubojstvo je vješto izbjeglo policijskoj kazni.
http://zivotysvatych.okamzite.eu/MARIAEM_JEZIS_MARIA/Svaty_Lonard_porto_maurizio/images/250px-Benoit_XIV.jpg
Papa Klement XII.
 
Papa Lav XIII., nadalje iznosi kako je plan masonstva Papi oduzeti svu duhovnu moć, a instituciju rimskog pontifikata izbrisati s lica zemlje. Pod pojmom izjednačavanja svih religija, pa i onih najdevijantnijih, želi se uništiti Katolička crkva. Masonstvo se uvuklo u srca pojedinih vladara, kaže Papa, tako da su ta društva i države odbacili kršćanske tradicije, brakove sklapaju i razvrgavaju kao građanske ugovore, u obrazovanje djece u takvim društvima ne smiju se uplitati nikakve religije, a kada odrastu, djeca sama odabiru religiju koja im se najviše sviđa. Sloboda umjetnosti, pornografija i strast zamijenili su mjesto s kršćanskim naučavanjem. „U nastojanju i zastrašujućem pokušaju da se ožive poganski običaji i institucije i želji da se uništi vjera i Crkva, čovjek će prepoznati neukroćenu mržnju i osvetnički bijes koji je protiv Isusa Krista planuo u Sotoninom srcu“, rekao je na kraju papa Lav XIII osuđujući masonsku sektu..
 
Nakon što je dva stoljeća Katolička Crkva „ratovala“ protiv masonstva, a Pape izdavali brojne enciklike nužno se zapitati da li je suvremeni konformizam Crkve ustuknuo pred masonstvom? Danas, kada je Sotona preko svojih političkih i nevladinih organizacija osvojio svijet u kojem živimo, odvratio pogled javnosti od misije kršćanstva i to medijski toliko rafinirano i perfidno da to većina kršćana, ne samo da ne primjećuje, već i nije čak ni osposobljena tu činjenici shvatiti, makar i hipotetski, Crkva se više ne usuđuje imenovati glavne uzročnike sekularizacije koji su doveli do pojačanog otpada od vjere. Umjesto borbe protiv masonstva, Crkva često izabire da se povuče iz te borbe. To je također konformizam, konformizam nezamjeranja nepravdi i bezbožnoj vlasti u državama koje iz Ustava isključuju ime Božje. To škodi poslanju Crkve jer Krist je došao navijestiti blaženstvo progonjenima zbog pravednosti, a pravednosti nema ako se nepravdi ne suprotstavi. (Emil Čić: Tiranija i oligarhija, Naklada E. Čić, Zagreb, 2008., str. 135. i 136.).
 
Poznato je da Katolička Crkva i judeo-masonski vlastodršci pregovaraju već dulji niz godina. Sveta Stolica, svjesna opasnosti tih dogovora, rezervirala je te osjetljive razgovore isključivo za svoju ovlast. Budući je Crkvi poznato da ima posla s onima koji nose maske na licu, onima koji nikada neće odstupiti od svoje namjere da masonska ideologija postane „opća religija čovječanstva“ nije ovlastila lokalne crkvene vlasti za ikakve pregovore s masonstvom. Pored toga lakše je Svetoj Stolici razgovarati s masonskim predstavnicima na međukulturalnoj razini i o općenitim temama (o siromaštvu, borbi u obrani života, dostojanstvu ljudske osobe, opismenjavanju, očuvanju okoliša, zdravstvenoj zaštiti, globalizaciji i sl.), nego na vjerskoj i ideološkoj razini. Na tom polju dijalog  s masonstvom dolazi u ozbiljne poteškoće jer masonska „duhovnost“ želi kršćansku vjeru udaljiti iz javnog života i zatvoriti u kućni pritvor.
 
Međutim, implementacija tih dogovora ako se dogodi na nižim razinama Katoličke Crkve, može biti krajnje pogubna jer mnogi progresivistički svećenici zahvaćeni imanentizmom i laicizmom pokleknuti će pred onima koji gaje neskrivenu mržnju prema Riječi Božjoj. Iako masoni žive u smrtnom grijehu i ne mogu nazočiti Svetim sakramentima mnogi vjernici (većina ih i ne zna za te odredbe) pristupaju masonskom bratstvu kako bi sebi osigurali karijeru u profesionalnim zanimanjima, ali čine to i neki „progresivni“ svećenici koji jako dobro znaju za te odredbe.
http://osijek.ofs.hr/files/2011/12/papa-pio-IX.jpg
Papa Pio IX.
 
Nikada se ne smije smetnuti s uma da je Katolička Crkva kao izvorište Kristovog nauka još uvijek najveća prepreka masonskim eugenicima za konačnu uspostavu njihovog Novog svjetskog poretka. Njihova borba do svršetka svijeta biti će usredotočena na slabljenje, posrnuće, zatiranje i na kraju ovladavanje Crkvom. Jer tek kada Katolička Crkva duboko posrne i izgubi svaki duhovni autoritet kakav ima na cijeloj Zemlji, gospodari „života i smrti“moći će u potpunosti ovladati cijelim planetarnim čovječanstvom, a čovjeka kao osobu svesti na granicu puke animalnosti, metafizički ga zombizirati i robotizirati. Svjetovna moć s kojom raspolažu daje im iluziju svemoći i nedodirljivosti, tako da Crkvu više niti ne doživljavaju kao dostojnog protivnika.
 
Stoga tu jedinu oporbu, Katoličku Crkvu, nužno je razoriti, bilo izvana ili iznutra. Smatraju da suverenost Vatikana kao jedine nesekularne i teokratske države više nije primjerena trećem mileniju i da se i tu mora nužno nešto promijeniti. Napadali su papu Ivana Pavla II. zbog njegove krutosti prema reformama navodnog duha Drugog vatikanskog sabora, jednakim žarom su se usredotočili i na papu Benedikta XVI., kao navodno dogmatičnog nazadnjaka kojemu su odricali pravo na čuvanje vjerskih istina. Kada u svemu tome nisu uspjeli kod novog Pape, pape Franje, pribjegli su novoj taktici. Hvale ga na „sva zvona“ kako je novi Papa u mnogima probudio nadu u jedan novi početak, kako će pod njegovim vodstvom Crkva konačno ispuniti svoje poslanje naviještanja Evanđelja, ostvarivanja zajedništva s Bogom i služiti siromašnima. Jasno da one druge poruke pape Franje, o abortusu, kontracepciji, homoseksualnim brakovima prešućuju, iskrivljavaju ili krivo interpretiraju. Zasigurno da ti „hvalospjevi“ masonskih glasila ne će još dugo trajati, jer uskoro će i svakom vjerniku i nevjerniku biti jasno da je papa Franjo čvrsti čuvar Tradicije Crkve, da vjerno slijedi svoje prethodnike, samo drugačijim javnim nastupima. Tada će ga vjerojatno proglasiti „licemjernim“, kao jedno je govorio, a drugo radio.
http://www.esotericarchives.com/tritheim/l.gif
Prestrašno je doživljavati paklenu magmu gnjeva koju prouzročuje netrpeljivi borbeni laicizam, kao izum judeo-masonstva, protiv kršćanstva - posebice Katoličke Crkve. Od pape Pija XII. do današnjeg pape Franje traje intenzivna urota protiv Crkve. Jedni je agresivno optužuju za sva „zala svijeta“, od križarskih ratova, inkvizicije, navodne suradnje s fašističkim režimom, antisemitizma (sjetimo se samo gnusne objede predsjednika hrvatske vlade Zorana Milanovića u Hrvatskom saboru na dan Holokausta) itd., za što se Sveta Stolica pretjerano često morala ispričavati (tko se njoj ikad ispričavao zbog progona kršćana i sl.). Drugi, sekularni laicisti pak joj govore da je nazadna, da je protiv napretka i znanosti, da svojim moralom sputava i ograničava ljudsku slobodu, pa joj „dobronamjerno“ savjetuju kako bi bilo dobro da se što prije reformira, da ukine celibat, dopusti ženama ređenje za svećenike, pa čak i za biskupe, prihvati istospolne brakove, odobri razvod braka, abortuse, eutanaziju i dr.
 
Najveća opasnost za Crkvu je njezino moguće termitsko urušavanje, urušavanje iznutra. Nije nepoznanica da okultni i magijski vrh masonske oligarhije mnoge svoje ljude unovačuju u crkvene redove, još kao dječake ih šalju u sjemeništa. Osim toga oni vrbuju i crkveni kler unutar Crkve da im se pridruži u svojoj protubožjem poslanju. Mnogi podlegnu častoljublju i slavohleplju ideologije zlatnog teleta, bilo iznudama, ucjenama ili u nekim slučajevima kao labilne duše i dragovoljno. Upravo ti ubačeni elementi u Crkvi u određenom, najprikladnijem momentu izazvati će skandale, pa čak i sablazan.
 
Judeo-masonski urotnici su tako uspjeli preko medijskog „slobodnog novinstva“, koje je isključivo pod njihovom kontrolom bilo da se radi o javnim ili privatnim kućama, izazivati bjesomučni plimni antikatolicizam u diskreditaciji Crkve. Planetarna kampanja uperena protiv Katoličke Crkve se vodi o iskorištavanju djece, pedofiliji, rastrošnosti, financijskim skandalima i sl. Jasno da uz stvarne skandale besramni medijski janjičari puno češće naljepljuju etikete, izmišljajući najraznrodnije skandale Katoličkoj Crkvi kako bi što više diskreditirali svetost Crkve. Jer ako takva zla čine crkveni oci, onda „javno mnijenje“ ne može govoriti o nekoj svetosti Katoličke Crkve, iz čega bi trebalo proizaći da je njena religija laž, da Isus Krist i nije Bog.
 
Dvije činjenice su znakovite u cijeloj toj pompoznoj medijskoj hajci. Istina je da je bilo seksualnih i financijskih zlodjela u Katoličkoj Crkvi (uglavnom su planski namješteni), ali zasigurno u daleko manjem postotku nego u drugim strukturama društvenog života. Nije nikakva tajna da istih skandala ima i u drugim crkvama ili vjerskim zajednicama. Pitanje svih pitanja je, zašto medijima nisu zanimljivi takvi slučajevi u drugim crkvama i religijama? Zašto ih ne zanimaju ekscesi ili zločini protestantskih pastora, pravoslavnih paroha, židovskih rabina itd.? Upravo je to dokaz kako je Katolička Crkva kao istinska apostolska Crkva ostala još jedina „smetnja“, jedini štit i jedina kočnica u stvaranju jednosvjetskog sotoninog kraljevstva – Novog svjetskog poretka.
 
Druga činjenica je ta, da se „otvorio trezor“ afera u Katoličkoj Crkvi kada je postalo sasvim razvidno da navodni duh Drugog vatikanskog sabora nije potopio Petrovu lađu, kada je postalo jasno da papa Ivan Pavao II. vodi Crkvu mimo svih očekivanja masonskih loža, ateiziranog dijela židovstva i materijalističkog mesijizma. Zato se treba vratiti na pitanje konformizma Crkve u kojoj, uz časne iznimke pojedinih crkvenih otaca, više nema rasprava o subverzivnom djelovanju masonstva na Crkvu. Da li je to produkt općeg dogovora Crkve i masonstva o „nenapadanju“, o prešutnom suživotu jednih kraj drugih? Ako je tako onda ostaje gorak okus u ustima jer masonski mediji permanentno „razapinju“ Crkvu, dok ona milosrdno trpi i šuti.
 
S Katoličkom Crkvom u Hrvata potpuno je ista situacija, ona kao da se boji prozboriti o toj nemani, kao što je masonstvo nazvao blagopokojni kardinal Alojzije Stepinac prigodom podizanja Križnog puta u Mariji Bistrici u siječnju 1940. godine. Poglavito danas, kada je ta neman pred samim ciljem da završi đavolji proces ovladavanja cijelim Planetom, Crkva mora odlučno djelovati. Crkva se mora ugledati na blaženog Alojzija koji je još od vremena svog zaređenja za biskupa 1934. godine beskompromisno progovarao o pravoj naravi judeo-masonstva i zbog toga na sebe navukao nezapamćeni gnjev rušitelja Crkve.
 
Sjetimo se bar nekih njegovih izjava. Dana 17. veljače 1935. godine Stepinac izjavljuje: Danas je bila zaista silna navala svijeta na papinskoj proslavi i sigurno je bilo neugodno protivnicima katolicizma. Bio sam neodlučan da li da istupim ili ne i ja na govornicu, jer nije običaj da biskup govori u ovakvim zgodama. Ali živimo u iznimnim, teškim i borbenim vremenima. U strahovitoj borbi sa masonerijom, sektaštvom itd., a državna vlast pod uplivom masona goni nas gdje može. Ne daju nam da se javljamo u štampi, pa sam smatrao za uputno da ovdje jasno istaknem našu odlučnu volju da se poštuju prava Katoličke crkve. Masonske Novosti, taj najodurniji masonski list, tendenciozno je po običaju iznio neke stvari u krivom svjetlu.“
https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQkRxQ6LSKUwOOBwi_cDbVZfhg-M7NgS3jgSjoLTKr-2g-jfADB
Dana 27. travnja 1935. godine Stepinac zapisuje: „Sinoć je policija plijenila u sjemeništu bogoslovskom brošure koje izdaje UDSK.  Zaplijenila je brošuru ‘Tko vlada u Rusiji’  i ‘Židovska masonerija’. Iz ovog se očito vidi da kod nas ima vlast masonerija, odnosno Židovi, jer je masonerija samo njihovo oruđe. Hrvatski narod, a ni Jugoslavija neće imati mira dok se ne riješi ovog prokletog sjemena masonskog, koje se poput šišmiša skriva i iz busije udara na sv. Crkvu katoličku najjače uporište naroda i domovine i moralnog poretka.“ (Ivan Mužić: O sekti masona, Matica hrvatska, Split, 1999., str. 123. i 125.).

 

Stepinac u Dnevniku od 5. studenog 1940. godine iznosi svoju proročku viziju: „Pobijedi li Njemačka bit će grozan teror i propast za male narode. Pobijedi li Engleska ostat će na vlasti masoni, Židovi, prema tome nemoral, korupcija u našim zemljama. Pobijedi li SSSR onda je đavo dobio vlast nad svijetom i pakao. Dakle, kuda ćemo Gospodine nego k Tebi podići oči?“Jasno je da koliko god se nadbiskup Stepinac borio protiv tih izopačenih ideologija, on s tim ideologijama nije nikada poistovjećivao čovjeka kao pojedinca, čovjeka bilo koje vjere, nacije ili rase, čovjeka kao jednakovrijedno Božje stvorenje. Njegova neskrivena ljubav prema svakom čovjeku bila je neupitna, apsolutna i bezuvjetna.
 
Crkveni oci u Hrvata moraju i u današnjem postmodernističkom svijetu slijediti putove mučenika blaženog Alojzija Stepinca. Kada Crkva u Hrvata govori o Stepinčevoj borbi protiv zlopatničkog fašističkog i komunističkog usuda, kao čedima judeo-masonstva, zašto i ne prozbori o majci tog čeda - masonstvu kao „dostojnoj kćeri Sotone“?No, jeli nam se samo čini da se gotovo cijela Crkva „sakrila“ pred tom pošasti…
(Korišteni dijelovi iz knjige TKO ŽELI RAZORITI CRKVU)
 

Mladen Lojkić

Kada jednog dana Mesić i Josipović odu, njihove godine na Pantovčaku interpretirat će Saša Perković

 
 
Kampanja protiv Saše Perkovića prelazi granicu dobrog ukusa. Ona je za lustracije posve kontraproduktivna - baš zbog javno učestalih napada na Sašu Perkovića, pripadnici jugoslavenske tajne policije zabrinuti su za sudbinu svoje djece više nego prije. Tko je namjeravao progovoriti o vlastitim operativnim akcijama, naglo je zašutio. Isto tako, glede ubojstva Stjepana Đurekovića, jako nas boli progon i likvidacija našeg i njegovog Damira, to stravično komunističko zatiranje loze. Ne smijemo danas padati u istu pogrješku i nakon izručenja Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu, progoniti njegovu djecu, ako se o djeci uopće radi. Naime, Saša Perković natukao je svih 47 godina i ima vlastite obiteljske brige.
http://static.nacional.hr/img/851017ffe411596335a93d6faa1b02e3_700x550.jpg
Saša Perković
 
Saša Perković zasigurno je ušao u državne strukture na preporuku oca, ali su se slično zaposlili mnogi drugi, u bivšoj i u ovoj državi. Mi zapravo ne znamo tko je Saša Perković i koliko je autonomna osoba? Kaže se da ne pada iver daleko od klade, ali ovdje nisam u to siguran, jer je posao Josipa Perkovića zasigurno unosio uznemirenost u njegovu obitelj, povremenu policijsku napetost. Možda je Saša kao dijete bio ponosan na oca obavještajca, možda je određeno uvažavanje ostalo i tijekom njegovog odrastanja, napose zbog značajne uloge njegovog oca u državotvornom pokretu 90-ih, bliskosti njegovog oca s Franjom Tuđmanom i s Gojkom Šuškom, ali je najvjerojatnije izgradio svoj osobni svjetonazor u suprotnosti s očevim, boreći se protiv najbližeg autoriteta, kao što je to normalno u skoro svakoj obitelji. Saša je danas dužan pomoći ocu, u teškom trenutku za obojicu, ali to ne znači da je spreman zbog toga ugroziti državnu dokumentaciju, odnosno svoju osobnu profesionalnu poziciju u državnoj administraciji. Tko bi to trebao dobiti obavještajni certifikat NATO-a i što takav certifikat predstavlja?
 
Line of duty! Saša je morao za obojicu predsjednika obaviti misije na kojima mu ne trebamo zavidjeti. Zapravo je uskakao u operativne akcije kojima nije dorastao, niti on, niti naša administracija, jer su naše tajne službe u stalnim nutarnjim sukobima. Dva čelna čovjeka vojne protuobavještajne zaštite pokrala su blagajnu te službe! Gdje toga ima? Na stranu kriminal, novac se mogao pokrasti zato što se operativno nije radilo ništa, pa u poslu nije potrošen, a to pokazuje da vojna služba nije radila ništa. Saša Perković nije imao što koordinirati! Nekome odgovara da je predsjednik RH slijepi putnik. U svakom slučaju, nije dobro da su pojedine državne funkcije u dugogodišnjoj blokadi. Saši Perkoviću nije bilo lako opsluživati ambicije Stipe Mesića, koje su prelazile okvire njegove reducirane prezidencijalne linije.
 
Mesić se u većoj mjeri ponašao kao bivši predsjednik Jugoslavije nego kao bivši predsjednik RH. Možete li zamisliti luđačku situaciju za Sašu Perkovića kada se Stipe Mesić razletio od Pekinga do Novog Pazara za spas Moamera Gaddafija? Čudi me da Saša Perković nije završio u tjelesnoj straži libijskog diktatora. S tim u svezi, ne trebamo stalno naglašavati da je Mesić prihvatio Sašu Perkovića. Prigovor možemo uputiti Saši zato što je prihvatio Mesića, što nije podnio ostavku nakon Mesićeva sramotnog pohoda na križeve u Hrvata.
 
I tko se pokazao kao opasniji lik? Vladimir Zagorec ili Saša Perković? Koliko znam, Zagorec je snimio Sašu, a ne obrnuto! Odnosi su toliko iščašeni, da se ne zna tko je tu obavještajac i za koga tko radi. Jesu li glavne strane službe ili međunarodne trgovačke asocijacije, koje vrte raketne sustave poput kućne elektronike? Josip Perković bio je prisiljen linijom svog zaduženja 90-ih organizirati uvoz oružja, ali njegov sin Saša o tome nije imao pojma. Nitko se time ne može baviti a da drugi dan ne uđe u crnu knjigu Interpola. Zašto je šareni Mesić toliko zapeo za dragulje ruskog tajkuna? Prisjetimo se da je Saša Perković ušao u veliko nevrijeme u pogubnom "bermudskom" trokutu Mesić-Petrač-Zagorec.
 
Saša Perković zna puno o pohodima paradržave protiv Berislava Rončevića, Damira Polančeca i Ive Sanadera. Saša je nazočio i velikom Mesićevom zaokretu od "Suzane iz paštete" prema "uvaženoj premijerki RH". Nikako ne smijemo zaboraviti da je Mesić radio svašta, da je petljao na sve strane i da je Saša Perković bio prisiljen ulaziti u različite rizike. Koliko je poznato, Saša Perković nije imao značajnu ulogu u lociranju Ante Gotovine. Osobno vjerujem da će Saša jednog dana raspetljati misterioznu likvidaciju Ive Pukanića, a možda i tragično ubojstvo Ivane Hodak.
http://static.nacional.hr/img/cbc7c36bbd596815ab49b4ac41d36033_700x550.jpg
Kako shvatiti to dugogodišnje zatočeništvo Saše Perkovića u Uredu predsjednika RH? Danas kada je pola Hrvatske bez posla, to se čini krov svijeta, ali u vrijeme kada se Saša Perković zaposlio u MVP, to nije bilo tako. Za njega osobno bilo je bolje i probitačnije da je gradio karijeru u diplomaciji RH. Sve mi na neki način poprima karakteristike srednjovjekovnog kraljevskog i plemenitaškog uzimanja taoca na dvor, baš od one obitelji koju se želi kontrolirati. Stipe Mesić kao predsjednik RH u drugom mandatu, mudro je uzeo Sašu Perkovića za svog savjetnika i tako prisilio na lojalnost njegovog oca, bliskog suradnika Franje Tuđmana. S padom Mesića, pao bi i Saša! Mesić je u prvom mandatu kompromitirao Tuđmana svim sredstvima. Da ne dobije vruću pusu Josipa Perkovića, zaigrao je ulogu prijatelja obitelji Perković. Mesić je odmah po dolasku na Pantovčak otvorio Tuđmanove transkripte i zemlji nanio nepopravljivu štetu, ugrožavajući posredno i Josipa Perkovića. Saša Perković proživio je na Pantovčaku mnoge dramatične trenutke. Prisjetimo se Mesićeve prijetnje da bi u slučaju odcjepljenja Republike srpske u BiH odmah s hrvatskom vojskom prekinuo koridor u Bosanskoj Posavini. Po svemu sudeći, Saša je uspješno proveo svoju osobnu adaptaciju na drukčiju politiku Ive Josipovića u odnosu na Stipu Mesića. Nije lako.
 
Saša Perković obnašao je i dužnost potpredsjednika Vijeća za nadzor tajnih službi. O hrvatskoj obavještajnoj zajednici zna mnogo, možda i više od svoga oca. U najnepovoljnijem odnosu za njega, Sašu bismo trebali uvažavati kao zanimljivu bazu podataka. Kampanja protiv Saše Perkovića pomalo se svodi na onu narodnu o kravi koja prolije pomuzeno mlijeko. Ne treba previdjeti činjenicu da je Saša Perković 1999. na kraće vrijeme poslan u našu višestoljetnu saveznicu Makedoniju, gdje je gradio suradnju s makedonskim obavještajnim službama. Saša Perković stekao je određeno operativno iskustvo kao v.d. obavještajne VII. uprave MVP-a za vrijeme Mate Granića. Kada je Tonino Picula imenovao za šefa VII. uprave Ivana Del Vechija, dragovoljca Domovinskog rata i pukovnika HV-a, Saša je udaljen iz VII. uprave MVP-a, odnosno tada je prešao u HIS i uskoro ponovno poslan u Skoplje.
 
Saša Perković proveo je neke osjetljive sigurnosne koordinacije za posjete Georga W. Busha 2008. i Hillary Clinton 2012. Smirio je tenzije prilikom trijumfalnog povratka Ante Gotovine iz Den Haaga, kada se politički tržio taj veliki događaj, pa Milanovićevi nisu dopustili Josipoviću dolazak na Pleso. Josipović i Perković mlađi odgovorili su svečanim okupljanjem hrvatskih generala na Pantovčaku, uključujući i one koje je Mesić umirovio. U Uredu predsjednika RH Saša je proveo deset godina i prošao puno toga. Postao je svjedok vremena i to zasigurno ima svoju vrijednost. Kada jednog dana Mesić i Josipović odu, njihove godine na Pantovčaku interpretirat će Saša Perković. Zašto se odreći Saše Perkovića nakon što smo toliko u njega uložili, nakon što na neki način predstavlja sintezu svega onog što se dogodilo u RH?       
 

Tvrtko Dolić

Anketa

Čega se više bojite?

Srijeda, 01/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1204 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević