Get Adobe Flash player
Napada progonjene – brani veliku Srbiju

Napada progonjene – brani veliku Srbiju

Krešo Beljak žaluje zbog malo Udbinih likvidacija...

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

Plenković je pokušao promijeniti narod i HDZ i zato gubi...

Koga li smo mi to izabrali!?

Koga li smo mi to izabrali!?

Milanović: "Moji su preci Srbe branili od ustaškog...

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

Protuzakonito i diktatorsko izbacivanje ljudi iz...

Titin obožavatelj na Pantovčaku!

Titin obožavatelj na Pantovčaku!

Lepa Brena i SDSS napunili Arenu...

  • Napada progonjene – brani veliku Srbiju

    Napada progonjene – brani veliku Srbiju

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:56
  • Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

    Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:51
  • Koga li smo mi to izabrali!?

    Koga li smo mi to izabrali!?

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:45
  • Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

    Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

    srijeda, 15. siječnja 2020. 09:58
  • Titin obožavatelj na Pantovčaku!

    Titin obožavatelj na Pantovčaku!

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:41

Treba nam onaj tko razumije naše brojne probleme

 
 
Svakome je potpuno jasan, transparentan, poznat  i nimalo dvojben odgovor na pitanje: Tko je htio samostalnu, suverenu i slobodnu državu  Hrvatsku? Hrvatski narod je to pokazao na referendumu o odcjepljenju od bivše  savezne države, raspisanom po odluci predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Zbog onih koji su to možda u međuvremenu zaboravili po copy-paste metodi  ovdje navodim pitanja postavljena na referendumu:
http://dubrovacki.hr/datastore/imagestore/original/1280244864srb19_270710.jpg
S Ivom Josipovićem vratili smo se u doba Jugoslavije
 
Na referendumu su građani odgovarali na sljedeća pitanja:
„1. Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?“
„2. Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?“
 
Numerički podatci su neoborivi i pokazuju kako je na referendum izašlo 83,56 % birača i za odcjepljenje od savezne države je glasalo 94,24 %  građana. Nakon toga je Hrvatski sabor 25. lipnja 1991. godine donio ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Započeo je proces za međunarodno priznavanje nove države. U Saboru 8. listopada 1991. godine je donesena  Odluka o raskidu državno-pravne sveze sa ostalim republikama i pokrajinama SFRJ i Republika Hrvatska je na sveopću radost, veselje, zadovoljstvo i neizmjernu sreću  hrvatskog naroda  postala samostalna i suverena država. Znamo što se sve paralelno, planirano i programirano događalo s procesima odcjepljenja i osamostaljivanja naše države. Malo-pomalo uvučeni smo u krvavi obrambeni rat. Svojatanje našeg državnog teritorija, otimanje i rušenje naših materijalnih i kulturnih dobara,  negiranje naših prava i sloboda, ostvarivanje vjekovne težnje za posizanjem i svojatanjem svega našeg, našim je neprijateljima postao  imperativ, cilj i zadatak.
 
Jakom vojnom silom, tehnikom i ljudstvom krenuli su na goloruki  hrvatski narod, koji im se odupro srcem, slogom, neviđenim herojstvom i iskrenom ljubavlju prema svojoj domovini i vjekovima dosanjanom snu o svojoj suverenoj i samostalnoj državi. Mnogo je nedužne krvi proliveno, mnogi su ljudi, žene i djeca otjerani sa svojih djedovskih ognjišta, mnogi životi su prekinuti i mnogi su postali hendikepirani u fizičkom, psihičkom i duhovnom smislu. Nastale su općenito i pojedinačno neprocjenjive i ogromne štete u svim područjima, u svim resursima, u svim segmentima života i rada i na svim nivoima.
 
Nije to sve zlo, negativno, loše, nepošteno, nepravedno i razarajuće, nastalo samo uslijed djelovanja unutarnjih i vanjskih neprijatelja, već i nekih domaćih sinova i kćeri, koji su se zaogrnuti lažnim domoljubljem, okićeni novim državnim simbolima, pod ratnim okriljem i neminovnom obnovom počeli enormno bogatiti, stjecati moć i utjecaj, te malo-pomalo, na podmukle, netransparentne, nečasne, nepoštene, nepravedne, ucjenjivačke, sluganske, kvislinške… načine i principe, započeli su oslobođenu državu iznutra razarati, rastakati, rasprodavati i od naroda otuđivati. To traje neprekidno već nekih dvadesetak godina, kao po nekom opakom planu, sasvim svejedno kojem i čijem, sa ciljem uništenja države i njenog većinskog naroda.
 
Komu to treba i čemu to služi?
 
Zbog nekolicine milijunaša i multimilijunaša stotine tisuća državljana je na rubu egzistencije, a ostatak jedva pokriva kraj s krajem, preživljava iz dana u dan, baveći se raznim poslovima, koji ponekad nisu dostojni čovjeka, sa ciljem opstanka, na ovim prostorima.
Mnogi su odustali od takve borbe i spas potražili u stranim državama, naročito mladi, obrazovani i sposobni. Svojim će znanjem i ostalim kompetencijama i kompeticijama obogaćivati znanost, ekonomiju i društvo one zemlje koja im je osigurala život dostojan čovjeka, dok naša država, njeno gospodarstvo i društvo tone sve dublje i dublje. Opća nezainteresiranost za društvena zbivanja, depresija u svim segmentima, beznađe, besperspektivnost, nemotiviranost u učenju, nezaposlenost, nepovjerenje u demokraciju, vlast, pravdu i pravednost  otuđila je ljude međusobno i otuđila je narod i državu.
 
Vrijeme je za upitati se i dobro zamisliti nad pitanjem: Tko će narodu vratiti državu? Je li to Predsjednik države, Vlada, Sabor, politička stranka, stranački lideri, istaknuti nestranački pojedinci, civilno društvo, skupine građana ili sam narod? Pred nama su izbori za Predsjednika države, jer krajem godine aktualnom predsjedniku istječe mandat. Trka za tom funkcijom i razne kampanje za pojedine predsjedničke kandidate su već odavno započele i prepoznatljive su po svojim slikama, tonu, metodama, igrama, obmanama, lažima, pljuvanjem protivnika, seciranjem pojedinaca i njihove rodbine do devetog koljena, podmetanjem, izmišljanjem, PR-ovskim bajkama, spinovima, obećanjima, putešestvijama uzduž i poprijeko diljem lijepe naše ,donošenjem poklona, dijeljenjem gradskog novca, kupovanjem  priznanja, otvaranjem raznih objekata, veličanjem svojih uspjeha, isticanjem svojih vrlina, nadmetanjem u sposobnostima, osobitostima, doprinosu gradu, državi, pojedincima, društvu državi, svijetu, NATO-u…
 
Sasvim je svejedno rade li to sve sami kandidati ili njihovi glasnogovornici, naročito nas ne zanima kad  glasnogovornikom kandidata postane lider političke stranke. Uvijek su jasne i prepoznatljive takve poruke, kao i pokušaj obmane birača, po ne znam koji put, kao da smo krdo ovaca kojemu je potreban pastir, kao da se dobro ne poznajemo i kao da ne znamo kakvog Predsjednika države hoćemo i trebamo.
 
Ne zanima nas politička stranka(ke) koja stoji iza njega i podupire ga. Zanima nas sam kandidat, njegovo obrazovanje, sposobnosti, vještine, kompetencije, kompeticije, spremnost da odano služi svom narodu, sukladno ovlastima koje ima, poslovima i zadacima u opisu njegova radnog mjesta, osobnom odnosu prema toj funkciji, njegovu domoljublju, rodoljublju, privrženosti svom narodu u smislu očuvanju identiteta, poštovanja i cijenjenja povijesti, kulture i ostale baštine, doprinosa boljitku, ravnopravnosti među narodima EU-a, realnom planu i programu njegova rada (strategiji i taktici), realnoj viziji, prioritetnim ciljevima i zadacima, očuvanju potpune integracije svakog pojedinca, naroda i cijelog društva, pravdi i pravednosti jednakoj za sve državljane, promicanju i širenju temeljnih ljudskih vrijednosti, poštivanju Zakona, ukazivanju na probleme i propuste, …, prijedloge za napredak u svakom smislu, vraćanje nade i vjere u realno bolje sutra, kroz veću zaposlenost, jednakost u školovanju, poticanje izvrsnosti, razvijanje unutarnje  motivacije  za pojedinačni rast i razvoj, osiguranje opstanka na ovim prostorima, borba za pozitivan demografski trend… i vraćanje države narodu.
 
O tome nam nitko posebno ne treba govoriti, pisati i glorificirati njegovo djelo i dosadašnji rad. To se vidi iz onoga što je ostalo i što stoji iza njega. O tome govore njegovi stavovi, ponašanje, djelovanje, vjerodostojnost i odgovornost prema svima i prema svemu. Nije bitno, niti važno je li kandidat muško ili žensko. Mi za Predsjednika države hoćemo i trebamo kompletnu, vjerodostojnu i odgovornu osobu, koja je sama sebe takvom stvorila. Oni koji igraju igru na tu kartu i time žele pokazati i dokazati kako su napredni, suvremeni, demokratski i prihvatljivi zbog toga što je njihov kandidat žena, sami sebe opovrgavaju i svojim komentarima ponovno se vraćaju u maglu i dim balkanske krčme i rupe iz kojih povremeno izmigolje, svaki put u drugoj ulozi i funkciji, ovisno o naredbi neke sile, sasvim svejedno čije, unutarnje ili vanjske. I na kraju poruka za sve scenariste, redatelje, pokrovitelje, distributere, inspicijente i kreatore  ovih igara oko izbora za  Predsjednika države  sasvim jednostavna poruka: Ne treba nam igara, treba nam kruha!
 

Ankica Benček

Ne vjerujem da su prilike u Bosni danas teže nego 1803., niti da je Bog digao ruke od hrvatskoga naroda

 
 
„Pune dvije godine lutali su franjevci kojekuda, ne mogući ni misliti na uskrišenje crkve i samostana u Fojnici, pak su se tada po svoj prilici smjestili u selu Čučno kraj Jajca, gdje se još vide razvaline njihovih zgrada. Kroz to su vrijeme kucali na svačija vrata, počam od carskih do onog najvećeg siromaha; jedne moleći za dozvolu, a druge za novčanu pomoć. I od ovako raspršenih traženi su razni danjci, prepisi i krvarine, potvarajuć ih, da s eškijom (ustašama) šuruju“,  napisao je  fra Mijo Batinić, bosanski franjevac u knjizi „Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća 14. – 20.“, koja je izdana u Zagrebu 1913. a pretiskana u Fojnici 1988. Fra Mijo Batinić je u svojoj knjizi sabrao dokumente i otvorio ih da govore  o bosanskim franjevcima i sudbini hrvatskog naroda u Bosni nakon pada Bosne pod Turke. Optužbe da bosanski franjevaci šuruju  s ustašama davne 1666. godine, nisu nikad prestajale.
http://www.njuskalo.hr/image-bigger/literatura-knjige/franjevacki-samostan-fojnici-fra-mijo-v-batinic-slika-19679635.jpg
„Potom nadogje godina 1878., najvažnija u Bosni za sve, godina, kad dogje čas oslobogjena Bosne i Hercegovine ispod turske vlasti, koja je cio bosanski narod u ropstvu držala. I tu su bosanski franjevci dokazali svoje rodoljublje: budno prateći iz prikrajka ustaške pokušaje, nijeteći u narodu nadu u skoro oslobogjenje, tješeći ga u teškim časovima te mu ulijevajući srca i odvažnost, ako bi prilike zahtjevale. I oni su potpisali molbu na berlinski kongres, da se ove pokrajine povjere Austro-ugarskoj. Usred neprestanih borbi s ustašama Tuska vlada ne može, da uvede reda u zemlji, pak su se velesile stale brinuti da one to učine.“ Protiv toga su se pobunili muslimani osobito u Sarajevu pa su tražili da se i Fojničani odupru austro-ugarskoj vojsci.
 
„Naravno, pozvani su i katolici, da se upišu u ovaj pučki ustanak, a oni na nagovor franjevaca to i učiniše, s namjerom razbjeći se, čim se koja prigoda pruži, ali da nikako ne pucaju na kršćansku vojsku, koja ih dolazi osloboditi, dapače barjake im napraviše sa hrvatskim bojama i križem u sredini. Najviše ih mjesto oružja uzeše sikiru ili kolac, jer da nemaju boljega šta. Franjevci su megjutim i svete mise namjenjivali za sreću kršćanskih četa.“ (str. 121.).
 
U manje od 200 stranica fra Mijo Batinić sabrao je dokumente koji  nepobitno pokazuju i dokazuju neraskidivu vjekovnu povezanost dijelova hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini s hrvatskim narodom  koji je živio u drugim državama. Dubrovčani su još za vrijeme Kulinova vladanja zakupili rudnike u Olovu a dubrovačke naseobine u Fojnici spominju se već od godine 1312. i 1313. godine.
 
„Još imamo iz g. 1658. jednu molbu, koju je jedan franjevac poslo sv o. papi, da dozvoli onim u Bosni samo hrvatski pjevati: Slava, poslanica, evagjelje, vjerovanje i Očenaš te muka Gospodnja, a da nijesu dužni toga prije latinski moliti, kako je to bio davni običaj u ovoj pokrajini i u Dalmaciji“. (str. 19.).
 
Za osnutak samostana u Fojnici u prvoj polovici XIV. stoljeća fra Mijo Batinić donosi dokaz iz godine 1435.: „Tada je neki fra Ivan, pridjevkom Proboz, a po tom Hrvat, isposlovavši kog generala rea fra Vilima de Casalis, da bude gvradijanom samostana u Deževicam i Fojnici (Howoitza), isprosio i neke druge povlastice“.
 
„Brdo 'Križ', uz koje su franjevci prislonili novi samostan i crkvu, bilo je i tada obrslo gustom šumom od sami brijestova (kao i do g. 1863), koji su svojim gustim krošnjama zaštićivali ovo novo redovničko prebivalište, da ga lako ne opazi oko strankog poturice“
http://poskok.info/wp/wp-content/uploads/2012/11/herceg_bosna201006171844330.jpg
Pored Turaka i poturica, fratri i narod trpjeli su od početka pada Bosne pod Turke od pravoslavnih vjerskih poglavara. Turci su fratrima 1486. „zabranili pobirati neke pristojbe od naroda pod izlikom, da to šalju papi u Rim, a to sve potvrdi pet kadija“, a te iste godine fratri su uspjeli nekako odbiti zahtjev pećkog partrijarha, da se njemu podvrgnu franjevci svemu, a katolici u Bosni, da mu daju iste pristojbe, koje mu daju njegovni jednovjerci, što mu zabrani sultan Bajazit posebnim fermanom. (str. 22.).
 
Nije to bio zadnji pokušaj pravoslavnih vladika. „U to g. 1669. banu opet u Bosnu vladika pećki Maksim, tražeć i od katolika svoje dohotke, zametnu veliku parbu s franjevcima i katolicima u Sarajevu; ali izgubivši sedam ovara jaspri, bi odbijen sa svojom tražbinom. I ovom prilikom izgubi sam fojnički samostan 120.000 jasprica, dakle 180 cekina.“ (str. 58.). „Ovomu svemu prigje i borba s grčko-istonim vladikom. Došavši god. 1777. biskup Dobretić u Mostar, tuži ga mjesni vladika, da krši carsku zabranu i preuzima njegovu vlast nad katolicima. Turci saslušaju obojicu, i tužitelja odbiju, ali uzmu 543 groša od fojničkog gvardijana, kojemu dade u pomoć sutješki samostan 200 groša.“
 
Fratri su s mukom izgradili novi samostan i crkvu nakon što su 10. travnja  1664. u požaru izgorjeli i samostan i crkva. Za izgradnju novog samostana i crkve morali su namaknuti 141.642 jasprice. „Nu tim su ogromnije svote pozobale osmanlijske oblasti i domaći muslimani, čas po čas zanovijetajući i prigovarajući gradnji, stavljajuć kojekakve mučnosti, izmišljajući i tražeći sve moguće izlike, samo da hude franjevce operušaju.
 
Ukupni izdatak za pojedine turske činovnike bio je ovaj:
--------------------------------------------------------------
Paši                                          52.054 jasprica
Ćehaji (zamjeniku)                     57.618 jasprica
Mulli                                         48.396 jasprica
Kadiji (sudac)                            50.844 jasprica
Čaušima (stražar)                       16.986 jasprica
Gaziji (pobjeditelj)                           640 jasprica
Drugim Turcima                         25.337 jasprica
Turcima za jelo i piće                  18.414 jasprica
Za potvoru rad zvona                   7.921 jasprica
--------------------------------------------------------------
   Ukupno: 278.210 jasprica.„
 
„Drugi su muslimani iziskivali manje svote; ali je začudno, da su počamši od kadije do najmanjeg gole svi tražili novac na vino, a ovo da je poiskivanje naraslo na svotu od 18.000 jaspri, što je opet dokaz, da nijesu zazirali od pića, kako im to i koran zabranjuje.“
 
Fratrima su velike nevolje zadavale poturice
 
„Dva stara kršćanska iskopajnika: Rizvan Ćatić iz Fojnice i  Jahija Kafić iz Visokog“, otpužili su fratre da su sagradili veću crkvu i samostan. „Nadogje u to vrijeme jedna nova nezgoda. Dne 23. svibnja 1736. poturči se Antun Lovrić, Bolo, iz Fojnice i Stevo iz Sutjeske, stadoše progoniti franjevce i katolike dotle, da se više nijedno kršćansko čeljade ne smjede na dvor pomoliti. Praćeni ruljom besposlenjaka, s bubnjima i sviralama hodali su po kršćanskim ulicama, psujuć i grdeć, lupajuć u kuće, razbijajuć prozore vičući: Hoćeš se poturčiti? Uz to su dodijavali i samostanu, hodajuć oko njega.“ (str. 72.).
http://dezevice.beepworld.de/files/dezevice0001.jpg
Deževice
 
Braneći osobnu slobodu djevojke Lucije Barevac, koju bi silom poturčili 1719. godine „štetova fra Ludovik Ivačić, župnik u Jajcu, 800  talira pretrpjevši zatvor od 72 dana. Prisiljavanjem katolika da se poturče isticao se „konjički emir koji je redovito svakog petka dolazio u Visoko, i tu silom dogonio kršteni narod iz okolice, da ga po svoju pouči i na islam privede.“
 
Fratri su bili kažnjavani i kad bi netko bio ubijen
 
Pored svih zala koje su morali trpjeti, fra Marijan Batinić navodi i slijedeće: „Početkom slijedeće godine (1751.) dogje ovaj samostan u još veću nepriliku. Polovicom siječnja putovali su iz Travnika u Fojnicu o. fra Ivan Gabrić, travnički župnik, fra Filip Teševac, učitelj ovdašnjih novaka i sluga Marijan. Kod jezera izmegju Viteza i Busovače sretoše  Hadži Osmana Cigića, rodom iz Sarajeva, koji opazivši o. Teševca mlada i prikladna poleti za njim, da na njem izvrši protunaravni blud. Nije bilo hasne moliti ga ni preklinjat ga, a ni bježati, jer je slijepo srtao. Napokon postidnom redovniku ne preosta drugo, do silom silu suzbiti, buduć je već bio i od drugova udaljen, pak potegavši pušku opali i na mjestu Cigića mrtva ostavi. Sada se dadu sva trojica u bijeg, i premda su stramputicom išli, zapaze ih neki Turci pa kada nagju i Cigića mrtva, prijave to u Sarajevo i na fratre svale krivicu. Čuvši za to brat mu Hadži Sulejman Cigić razdraži sarajevske baše, moleći ih, da pogju s njim i raskopaju fojnički samostan. Ali nijesu mirovali ni franjevci. Ne uzdajući se mnogo ni u tursku pravdu, ni u svoju nevinost, dadnu bratu mu 620 groša, da im on ne bude tužitelj. Paša pak posla svog izaslanika, koji  odmah sveza gvardijana Gabriša i Teševca, te ih odvede u Travnik. Nu buduć su sa sobom donijeli kadijski ilam, kako se ne nalazi u sutbenim spisima, da su igda ikoga franjevci ubili, biše brzo pušćeni na slobodu, davši paši 1500 groša, ćehaji 250 i toliko mubaširu, a bašama i štokomu ne može se ni broj znati.“ (str. 81.-82.).
 
Iz dokumenata koje je fra Mijo Batinić sabrao i u svojoj knjizi objavio, upada u oči trajna povezanost Hrvata u Bosni s Dubrovnikom, Splitom, Makarskom, Zadrom. Bosanski franjevci u svojoj nadležnosti imali su Livno, Duvno pa i Tursku Hrvatsku. „Licem na Petrovo g. 1741. posveti u Zadru nadbiskup Vinko Zmajević za Diumskog biskupa i namjesnika apoštolskog u Bosni i Hercegovini fra Pavu Dragičevića, rodom iz Tješila, sela tik Fojnice. I on se je, poput mlogih svojih predšasnika, nastanio u ovom samostanu, a time obnovio Fojnici njezin stari ugled. Već slijedeće godine otpoče on pastirski pohod Fojnicom, pak ode preko Skoplja i Jajca na krajinu (Tursku Hrvatsku); a daljnjih dviju godina dovršio je svoj pohod po cijeloj Bosni i Hercegovini.“
 
Kad je fra Augustin Miletić, rođen u Fojnici bio imenovan biskupom 1803, „već na prvom biskupskom pohodu uvidi žalosno stanje svoga stada, pak je i mogao pisati u Rim: „Ako nam se Bog brzo ne smiluje, samo će se spominjati, da su ovdje negda bili katolici.“ (str. 108.).
 
Čitajući knjigu fra Mije Batinića, ne možemo se oteti mislima na sve što se događalo hrvatskom narodu u Domovinskom ratu, na progonstva i napade. Ubojstvo dvojice franevaca u fojničkom samostanu: fra Nikice Miličevića, gvardijana i fra Leona Migića, samostanskog vikara nije ništa novo i neviđeno u posvijesti fojničkog samostana i hrvatskog naroda u Bosni. Kad su trojica Hrvata rodom od Fojnice došli u samostan prenijeti fratrima informaciju da predstoji napad na Hrvate u Fojnici, fra Leon Migić nije povjerovao da će se to dogoditi. Upitao je je li ih poslao Tuđman te dodao da su fratri kao ulje na vodi – ne mogu propasti. Fra Nikica Miličević dok ih je iz samostana pratio vjerovao je da će Hrvati biti napadnuti ali jer je oko sebe imao fratre poodmakle dobi,  samo je primijetio da nema s kim nešto odlučujućeg poduzeti.
 
„Ne uzdajući se mnogo ni u tursku pravdu, ni u svoju nevinost“, fratri su bili prisiljeni davati velike novce i druge vrste mita porobljivačima hrvatskog naroda u Bosni i Hecegovini. Usprkos svim zlima, opstali su podnoseći skupa s narodom progonstva po uzoru na prve kršćane. U katoličkim crkvama još uvijek možete tijekom mise vidjeti da neki vjernici mole raširenih i uzdignutih ruku. Neznalice, poput Ive  Lovrenovića misle da su te geste preuzeli od muslimana. Da su neznalice ikada bile u rimskim katakombama, vidjeli bi da su to geste prvih kršćana.
 
Bosanske fratre u usporedbi s fratrima u Hercegovini, točnije zapadnoj Hercegovini, neki smatraju slabijim Hrvatima, uvjetovanim refleksima pokonim svakom  režimu. Tu i tamo među fratrima se pojave neki izrazito skloni vladajućoj ideologiji. Još se sigurno stariji sjećaju kalendara „Dobri pastir“ u kojem se kočila fotografija Josipa Broza Tite. Biskupski svećenici su zbog toga odbijali širiti taj kalendar među pukom.
 
Kad je međutim krenula agresija na hrvatski narod u današnjoj Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, jednako su pohrlili braniti hrvatski narod Hrvati iz fratarskih župa kao i iz župa drugih svećenika i redovnika u Bosni i Hercegovini. Kao u tursko doba i danas se poput Dubravka Lovrenovića neki Hrvati „poturče“, drugi pak podlegnu pritiscima svetosavskih pravoslavaca pa se deklariraju Srbima katoličke vjere (neki Bunjevci i Šokci u Vojvodini) , pravoslavnim Srbima u istočnoj Hercegovini (Šešelji, Draškovići...).
 
Ne znam je li bosanske fratre itko otpuživao sa šurovanje  s „ustašama“  prije i tijekom Domovinskog  rata. Ali znam da su stali uz svoj narod na razne načine u danim okolnostima. Knjiga fra Marijana Batinića pretiskana je samo u 2000 primjeraka a trebala bi biti u kući svake hrvatske obitelji u BiH. Svi oni koji misle da se Hrvati u BiH ne će moći održati, trebali bi pročitati ovu knjigu i zapamtiti što je 1803. napisao biskup fra Augustin Miletić: „Ako nam se Bog brzo ne smiluje, samo će se spominjati, da su ovdje negda bili katolici.“ Ne vjerujem da su prilike u Bosni danas teže nego 1803. Niti da je Bog digao ruke od hrvatskog naroda.
 

Ivan Ohmučević

Ivo Josipović nije uvjerio brojne potomke žrtava Titina zločinačkog sustava

 
 
“Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman postavio je bistu predsjednika Tita u uredu predsjednika, bivši predsjednik Mesić i ja smo je zadržali, i vjerujem da tu bistu neće micati ni budući hrvatski predsjednik ma tko to bio”, rekao je Ivo Josipović na proslavi u šumi Brezovica kod Siska 22. lipnja 2014. O, bravo, ali neka mi, ili nam drug Josipović odgovori: zašto je Tuđman postavio poprsje Tite? Ako mi pruži zadovoljavajući odgovor, meni zadovoljavajući, onda će mi biti lakše shavtiti
http://www.drustvojbtsa.co.ba/images/suveniri/bista.jpg
Tuđmanovu pobjedu nad vojskom maršala Tite u Domovinskom ratu devedesetih prošlog stoljeća, takozvanu JNA u kojoj je Tuđman postigao čin generala, vojsku koja je Tuđmana granatirala u Banskim dvorima 7. listopada 1991. I, da ne nabrajam datume i događaje oko odvajanja Hrvatske od Titine Jugoslavije, baš sljedećeg dana, nakon granatiranja, rečeno je: adio Titinoj Jugoslaviji! To ne ćete proslaviti u nekoj šumi ili šumici odnosno magli, kao što je inače maglovit datum, nazovimo partizanskog, ustanka u šumi pokraj Siska. Pročitajte i poslušajte svjedočanstva o tom takozvanom ustanku pa ćete se čak i posramiti, gdje se vi današnji drugovi i drugarice skupljate i što proslavljujete pokraj Siska. Znate li druže Josipoviću, ja revno čuvam sve moje svjedodžbe iz osnovne škole, gimnazije, indekse i diplomu s fakulteta, a sve su iz SFRJ-jota, a imam sačuvane slike s odsluženja vojne obveze iz JRM-a (1969./71.). Imam i famoznu putovnicu iz SFRJ. I koješta toga iz doba totalitarizma, ali nije tu sve bilo bezvrijedno. Dapače, ono što sam nabrojio je tako vrijedno da naprosto sada uživam u mirovini.
 
Vjerujem da je i Tuđman uživao svaki dan u predsjedničkim dvorima (Pantovčak) i kazati pobijeđenom Titi, a i sama kuća (dvori) su Titina ostavština, ili uskliknuti: Sit tibi tera levis! (neka ti je laka zemlja!). I sad treba dobro pripaziti na razliku i smisao pojmova: vjerovati ili znati. Ja ne znam zašto je Tuđman postavio poprsje Tite u svom uredu, ali vjerujem da se, friško (svježe), svakog jutra osjećao pobjednikom nad tim devetim ili desetim svjetskim komunističkim zločincem, kako ga svrstavaju svjetski autoriteti, glede analogije svjetiskih zločina u prošlom stoljeću. Isto tako ne znam, kako se dogodilo, bez mene pitati, da dođem na ovaj svijet, ali vjerujem da sam plod Božje ljubavi odnosno roditeljske, kao i kako sam baš „upao“ u ovaj svijet baš na teritorij SFRJ u kojoj sam dospio i u zatvor jer sam izrekao jedan stih 1981. ispred jednog apartčika, kad je ovaj rekao da vodi svoje radnike, svoj OUR, u posjet kući cvijeća: O kakva sreća! A on će meni: molim, kakva sreća? A ja njemu: Kakva je sreća vidjeti kuću cvijeća!
 
Vjerujem, da je Tuđman bio, na stanovit način sretan kad je Titu odnosno njegovo poprsje mogao postaviti u svoj ured a da mu to nije bilo naređeno. Bilo bi mi izvanredno drago kad bi netko mogao autentično posvjedočiti da zna primarni razlog postavi tog poprsja zločinca Tite u Ured predsjednika, tj. da mu je Tuđman kazao uz još nečije svjedočanstvo. No, ovdje je slobodno vjerovati ili sumanjati u sto i jedan razlog toga. Ali ipak je jedno sigurno: Tuđman je, hrvatskom vojskom, pobijedio Titinu JNA i Hrvatska je odcjepljena od njegove Jugoslavije, što proslavljujemo svake godine u Kninu i diljem Lijepe Naše.
 

Nikola Bašić

Anketa

Tko je najodgovorniji za poraz Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima

Subota, 18/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1050 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević