Get Adobe Flash player
Napada progonjene – brani veliku Srbiju

Napada progonjene – brani veliku Srbiju

Krešo Beljak žaluje zbog malo Udbinih likvidacija...

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

Plenković je pokušao promijeniti narod i HDZ i zato gubi...

Koga li smo mi to izabrali!?

Koga li smo mi to izabrali!?

Milanović: "Moji su preci Srbe branili od ustaškog...

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

Protuzakonito i diktatorsko izbacivanje ljudi iz...

Titin obožavatelj na Pantovčaku!

Titin obožavatelj na Pantovčaku!

Lepa Brena i SDSS napunili Arenu...

  • Napada progonjene – brani veliku Srbiju

    Napada progonjene – brani veliku Srbiju

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:56
  • Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

    Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:51
  • Koga li smo mi to izabrali!?

    Koga li smo mi to izabrali!?

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:45
  • Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

    Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

    srijeda, 15. siječnja 2020. 09:58
  • Titin obožavatelj na Pantovčaku!

    Titin obožavatelj na Pantovčaku!

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:41

S Hrvatskom po mukama

 
 
Iz tiska je izašla knjiga Josip Joze Sutona (Posušje, 1923.) 'S Hrvatskom po mukama' u izdanju Naših ognjišta, Tomislavgrad i Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, Zagreb, 2014. „Knjiga 'S Hrvatskom po mukama' - to sam ja. Sve što ona kazuje istinito je. Sve sam o čemu govori proživio i preživio. Međutim, ni sam ne mogu objasniti otkud mi nadahnuće i snaga ruci koja je knjigu pisala i napisala, pogotovu u devedesetoj godini dolaska na ovaj svijet. To ljudskim umovanjem ne mogu objasniti. Mojim umom upravlja nadnaravna sila, a to je Duh Sveti, koji me vodio kroz život i doveo do visoke životne dobi da svjedočim o onome što je činio bezbožni komunizam i njegov jugorežim, sve pod imenom 'narodne vlasti'.“
Uvodne su ovo  riječi autora knjige „S Hrvatskom po mukama“ Josipa Joze Sutona, publicista, stradalnika, sudionika Bleiburške tragedije i križnog puta, logoraša i zatvorenika, hrvatskog domoljuba, danas devedesetogodišnjaka, u kojoj autobiografskim zapisima, sjećanjima, promišljanjima, kroz vlastitu prizmu oslikava sudbinu hrvatskoga naroda u njegovoj nedavnoj prošlosti.  Sadržajem podijeljenim u  20 poglavlja vodi nas kroz presudne događaje i procese u kojima je sudjelovao u razdobljima od 1941. do 1945. te od 1945. do 1990., ali i u doba slobodne Hrvatske; prvo razdoblje sagledano je iz pozicije hrvatskoga vojnika i časnika, aktivnog sudionika u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, drugo pak iz pozicije žrtve u vrijeme druge Jugoslavije čiji režim predočuje kao novo ropstvo i ilustrira brojnim primjerima.
 
Na Bleiburgu i Križnom putu
 
U najvećem dijelu ove opsežne knjige autor se, kao stradalnik, sudionik i svjedok,  bavi najdramatičnijim događajem i tragedijom u povijesti hrvatskoga naroda – Bleiburškom tragedijom i križnim putem. Ovaj traumatični događaj hrvatskog čovjeka, vojnika i naroda te hrvatske povijesti  autor donosi u rasponu od živih slika sjećanja  i kronologije događaja, do naknadnih promišljanja o njezinim uzrocima i posljedicama, nalogodavcima i izvršiteljima, analizama i dvojbama kao vojnik nikada se ne mireći s činjenicom nejasne predaje. O tome piše: „Teško je povjerovati da se Bleiburška tragedija mogla izbjeći. Ali, razmišljajući kao njezin sudionik godinama poslije, zaključujem da se u najmanju ruku mogla ublažiti donosno završiti bez marševa smrti i križnih putova. Stoga ovdje iznosim svoja promišljanja o povlačenju hrvatske vojske  i njezinoj  predaji u Austriji, na Bleiburškom polju, 15. svibnja 1945. Zapravo, čitavo povlačenje i njegov ishod obuhvaćeno je mojim promišljanjima i prosudbom o tome je li se sve ono što se u tom povlačenju događalo moralo dogoditi. Posve sigurno nije. Hrvatski državni vrh i vodstvo Hrvatskih oružanih snaga - HOS, činili su, mislim,  neke neoprostive pogrješke.„ No, uz to, fokusiran je i na sami tijek pregovora na Bleiburgu i predstavnike hrvatske strane (generali Ivan Herenčić i Vjekoslav Servatzy te pukovnik Danijel Crljen) te analizira (zapovjednu) ulogu zapovjednika britanske vojske navodeći ih imenom i prezimenom te fotografijom nedvosmisleno ističući njihov identitet za povijest koja će jednom morati do kraja ispitati (Harold Alexander, Patrick Scott, Toby Low, Charles Keightley, Harold Macmillan, Richard Mccreery...), partizanske zapovjednikev (Josip Broz Tito, Milan Basta, France Hočevar, Ivan Kovačić Efenka, Kosta Nađ.. .)
Time daje svoj doprinos, to drži svojom misijom uime svih žrtava  Bleiburga i Križnog puta jer ono o čemu dalje svjedoči priliči najstrašnijim filmovima strave: „U dolini Drave od dravograda o Maribora najbrojnije je stratište Hrvata na prijevaru razoružanih, a potom izručenih Brozovim koljačkim odredima na Bleiburškom polju u Austriji 15. svibnja 1945. Glavninu te mladosti u odorama hrvatske vojske britanski vojni komandanti (zapovjednici), koji su se zatekli u Austriji, vjerolomno su zaveli da položi oružje i onda je izručili jugopartizanskim strvinarima. Među tom razočaranom vojskom bilo je puno i izbjeglih civila, žena, djece, staraca, a najviše mladića i djevojaka. Glavninu te izručene hrvatske mladosti jugopartizanske su strvinarske horde usmjerile s bleiburškog polja za Dravograd i i dalje dolinom Drave prema Mariboru. U Dravogradu to mnoštvo je svrstavano u kolonu pa dolinom  Drave u smjeru Maribora. Nemoguće je utvrditi brojnost te kolone koju su punili pristižućim žrtvama od jutra do sutra 16. svibnja 1945. Dok su prvi, koji su preživjeli, stizali navečer u Maribor, drugi su svrstavani u kolonu i polazili iz Dravograda. Dakle, čitava je dravska dolina od Dravograda do Maribora postala stratište.“ Autor svjedoči o brojnim neopisivo teškim okolnostima koje je proživljavao – pet puta izvođen pred strjeljački zid – ili o tuđim strašnim proživljavanjima i smrtima te o iznimnim djelima ljudske plemenitosti.
 
U „slobodi bez slobode“
 
Drugi pak dio sadržaja pokriva razdoblje od 1945. do 1990., u kojemu svjedoči o teškoj sudbini osobe koja živi u „slobodi bez slobode“ te o neopisivo teškim okolnostima, brojnim tragičnim epizodama, ponajprije njegova rodnog Posušja, zavičaja Hercegovine i cijelog hrvatskog naroda u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji, čiju nam narav predočuje nizom zastrašujućih metoda Ozne i Udbe. Podsjetnik je to na uhođenja, progon, logore, opću nesigurnost... na pokušaj uništenja hrvatskog nacionalnog i vjerskog identiteta, na teror totalitarnog režima nad neistomišljenicima, na brojne zločine, nalogodavce i izvršitelje te silne žrtve, ovdje se usredotočujući na  one s posuškoga kraja čiji popis donosi.  
 
Autor ističe kako je „sve o čemu piše proživio“ te da je njegova sudbina neodvojiva od sudbine „moje Hrvatske“, ona  očituje „muke i patnje kroz koje smo prolazili i prošli u jugokomunističkom krvavom režimu moja Hrvatska i ja s njom“ te „glavni je moto njezina stvaranja i izdavanja da svjedoči istinu. Nikada mi nije padalo na pamet da ovu knjigu objavljujem radi nekakve svoje promocije, unatoč tome što sam vezao vrijeme i događaje za svoj život“. Vjerodostojnosti autorova svjedočenja svakako pridonosi i Dossier vođen  o njemu još od 1945. a pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu u koji mu je s demokratskim promjenama i osamostaljenjem Republike Hrvatske omogućen uvid.
 
Doprinos osvjetljavanju događaja
 
Ovom je knjigom-dokumentom prepunom događaja  i njihovih aktera (u rasponu od 1941. do 2007.) te mjesta, opisa, analize uzroka i posljedica, činjenica i promišljanja, autor je ispunio svoj osnovni cilj - „svjedočenje istine“, no ona je i poticaj - nada se autor - objektivnom istraživanju događaja iz vremena, i NDH i Jugoslavije, jer samo povijesna istina, a ne njezina interpretacija, može biti polazište bolje hrvatske budućnosti.  Ističe da je “zavjetna dužnost današnje ili buduće hrvatske vlasti da utvrdi broj žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća i da ga objavi javnosti. Jer će se samo time onemogućiti zataškavanje zločina, manipuliranje i krivo prikazivanje broja žrtava. Broj žrtava moguće je utvrditi, bez obzira na vremenski odmak. Manje-više, sve župne zajednice, parohije, džemati i druge vjerske zajednice imaju podatke o žrtvama Drugoga svjetskog rata  i poraća, pa se pa se u suradnji s njima može najpouzdanije utvrditi, ako ne točan, onda bar približan broj. Dakle, treba samo htjeti i krenuti u taj posao, onda zasigurno rezultati ne će izostati“.
 
Ova knjiga Josipa Joze Sutona, istkana od osobnih, zavičajnih i općenacionalnih aspekata događaja, kojom prolaze prominentna imena političke i vojne povijesti svih tadašnjih aktera, ali i brojna imena „malih“ ljudi, lokalnih domoljuba, potresno je štivo o stradanju ali i spomenik žrtvama te autorov nastavak obradbe žrtvoslovnih tema koje je započeo knjigom Posuški žrtvoslov (1998.) i Djeco, vratit ću se ja (2006.), a nastavio brojnim prilozima u zbornicima Hrvatskoga žrtvoslovnog društva (autor recenzije je predsjednik Društva dr. Zvonimir Šeparović) te značajan doprinos osvjetljavanju kako zločina na Bleiburgu kao najtragičnijeg događaja hrvatske povijesti tako i komunističkog doba kroz čije je scile i haribde prošao on kao Hrvat, njegovo Posušje i zavičajna Hercegovina te cijeli hrvatski narod na putu do svoje slobode.
 

Petronila Omrčen

Pozivamo institucije EU-a da zahtijevaju otvaranje policijskih i vojnih dosjea bivših jugoslavenskih represivnih službi

 
 
Odavno se objavljuju razni popisi profesionalnih udbaša i njihovih operativnih veza, a Središte Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje komunističkih zločina nad Hrvatima (SIKZH) počinje objavljivati popise njihovih žrtava. KnjigaUdbini tajni popisi "državnih neprijatelja" jedna od zadnjih zbirki dokumenata Udbe s popisom »državnih neprijatelja« koji su svojim vezama s »ekstremnom neprijateljskom emigracijom« rušili Yu-državu i Partiju. To je popis »veza hrvatske, srpske i muslimanske emigracije« dan na 532 stranice velikoga formata, tiskan u 30 primjeraka s nadnevkom »Sarajevo, decembra 1989.«, a izdavač mu je – RSUP SR BiH. Izvornik je zgužvan, ali potpuno čitak, s pečatom »DRŽAVNA TAJNA«, s tiskanim »Čuvati u kasi« i rukom dopisanim – »analitika«.
http://glasbrotnja.net/wp-content/uploads/2014/07/udbini-600x835.jpg
Ne zna se kako i zašto je zadnja korica, prema vještačenju, poprskana kapljicama ljudske krvi. SIKZH-u ga je iz jednoga grada u Bosni ponudio nekada visoki muslimanski dužnosnik te službe. U njemu se očituje nevjerojatna sljepoća Udbe! Dok su pred kamerama padali berlinski zidovi i komunističke države, Udba je, kao da se ništa ne događa, i dalje uhodila, pravila popise i pripremala mjere protiv »državnih neprijatelja«. A kad je vrag došao po svoje, uništavala je svoje tragove gdje god je stigla.
 
Pred nama je jedan od tih 30 primjeraka koji je »spašen«. U njemu su optuženi mnogi iz BiH da svojim vezama s »ekstremnom neprijateljskom emigracijom« ruše socijalizam, Yu-državu i Partiju, a navedeno je nekoliko tisuća imena »ekstremnih emigranata« i njihove organizacije kao i kodna imena onih koji su ih uhodili. Iz ovog se dokumenta također vidi zbog čega su sve ljudi bili stavljani na crni državni popis. Sadržaj ide ovim redoslijedom: veze hrvatske, srpske pa muslimanske »neprijateljske emigracije« te imena osoba i njihovih »grijeha« po sektorima SDB-a (Službe državne bezbjednosti): sektori SDB-a Banja Luka, SDB-a Bihać, SDB-a Doboj, SDB-a Goražde, SDBa Livno, SDB-a Mostar, SDB-a Sarajevo, SDB-a Tuzla i SDB-a Zenica. U ovom se dokumentu vidi u kojem su omjeru Hrvati bili označeni kao državni neprijatelji: dva ih je puta više nego Srba i pet puta više nego Muslimana. A kad se uzme u obzir malen udio Hrvata u pučanstvu BiH, onda se taj omjer hrvatskih žrtava višestruko povećava.
 
Ozna, Udba, SDB, KOS, SID umorile stotinjak političkih emigranata
 
Sukladno rezoluciji Europskog parlamenta »O europskoj savjesti i totalitarizmu« iz 2009. te »Rezoluciji Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima« pozivamo da u Republici Hrvatskoj i BiH napokon otpočne dubinski proces suočavanja s komunističkom prošlošću obilježenom mnogobrojnim zločinima počinjenima u borbi protiv klasnih neprijatelja i kritičara komunističkoga sustava.U tom kontekstu apeliramo na institucije EU-a da zahtijevaju otvaranje policijskih i vojnih dosjea bivših jugoslavenskih represivnih službi koji su raspadom Jugoslavije ostali u Beogradu, kao i onom dijelu koji je nakon raspada Jugoslavije ostao u nekadašnjim republičkim središtima.
http://www.radioljubuski.ba/images/udbini-popisi.jpg
Kao građani i članovi europske demokratske obitelji, ali i drugih useljeničkih zemalja, imamo pravo na potpuno i na međunarodnim konvencijama utemeljeno  razjašnjavanje ubojstava koja su nad hrvatskim političkim emigrantima na teritorijima drugih zemalja izvršile jugoslavenske tajne službe koje su u vrijeme postojanja Titove Jugoslavije djelovale unutar tadašnjih ministarstava – unutarnjih poslova, obrane i vanjskih poslova - a sve pod političkim nadzorom Komunističke partije Jugoslavije i njezinih podružnica po nekadašnjim republikama.
 
Kao najmlađa članica Europske unije upućeni smo na pomoć europske demokratske javnosti, poglavito što u današnjoj Republici Hrvatskoj, kao i u BiH, zbog otvorena izbjegavanja suočavanja s komunističkog prošlošću i neprovedene lustracije nije moguć objektivan i pravedan sudski postupak.
 
Neosporna je i lako dokaziva činjenica da je komunističko vodstvo nekadašnje Jugoslavije u Beogradu svojim političkim neistomišljenicima, među kojima su se posebno isticali hrvatski politički emigranti, zbog njihova političkoga uvjerenja nijekala temeljno ljudsko pravo, a to je pravo na život. Tako je komunistička Jugoslavija izvršila cijeli niz nerazjašnjenih političkih ubojstava na prostorima drugih država, u čemu je nadmašila čak i nekadašnji SSSR i njegove satelite iz sastava bivšeg istočnog bloka. Svoj krvav trag ta je totalitaristička država ostavila po cijelom svijetu, pogotovo u zapadnim državama, i pri tome pokazala neviđenu okrutnost i bezdušnost.
 
Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenske tajne službe (Ozna, Udba, SDB, KOS, SID) u razdoblju između 1945. i 1989. umorile stotinjak političkih emigranata diljem svijeta. Također treba uzeti u obzir više od 20 pokušaja ubojstva, kao i nekoliko otmica i nestalih, tako da je komunistička Jugoslavija likvidirala približno dvostruko više svojih emigranata nego sve države istočnoga bloka zajedno. Samo je u Njemačkoj ubijeno najmanje 37 hrvatskih emigranata, šest u Italiji, po pet u Francuskoj, Kanadi i SAD-u, a u Argentini troje. Zločinačka Titova mašinerija smrti harala je također i Austrijom, Velikom Britanijom, Španjolskom, Švedskom, Belgijom, Danskom, Švicarskom, Južnoafričkom Republikom i Australijom.
 
Osim nekoliko sudskih procesa, primjerice u Njemačkoj i Škotskoj, do sada još nije ništa učinjeno da bi se barem donekle rasvijetlilo to mračno poglavlje ne samo hrvatske nego i europske, pa prema tome i svjetske povijesti. Jugoslavenski državni terorizam postao je toliko očit da je libijski predsjednik Gadafi, inače Titov bliski prijatelj i suradnik, braneći se svojevremeno od optužbi za organiziranje međunarodnoga terorizma, u intervjuu njemačkome Spiegelu rekao: »Tito šalje svoje izvršitelje u Njemačku, gdje ubijaju njegove hrvatske protivnike. Ali Titov ugled u Njemačkoj nije bio narušavan. Zašto Tito to smije činiti, a ja to ne bih smio?«
http://www.braniteljski-portal.hr/var/ezflow_site/storage/images/media/images/tito-vampir12/61028-1-cro-HR/tito-vampir1_medium.jpg
Likvidacije političkih disidenata u inozemstvu koji su se suprotstavljali komunističkom jugoslavenskom režimu, dovodeći tako u pitanje legitimitet jugoslavenske države i njezine totalitarne komunističke stranke, u toj i takvoj državi smatrane su »legitimnim sredstvom« radi očuvanja vlasti, a samu kritiku tog sustava komunistički aparat i njegovi sateliti proglašavali su terorizmom.
 
Da bi se dospjelo na crnu listu jugoslavenske Komunističke partije, u većini je slučajeva bilo dovoljno javno kritizirati tadašnji komunistički režim, biti istaknutiji član neke emigrantske udruge ili skupine, makar one djelovale potpuno u skladu sa zakonom dotičnih država ili se, pak, zauzimati za neovisnu, demokratsku i slobodnu Hrvatsku. Svoj su život stavljali na kocku i svi oni koji su bilo što javno govorili ili objavljivali o masovnim komunističkim zločinima, Bleiburgu, Golom otoku, pljački i bogaćenju komunističke oligarhije, o načinu na koji je ugušeno Hrvatsko proljeće ili su na bilo koji način dovodili u pitanje zadane partijske dogme uključujući i onu o »jednopartijskom sustavu i socijalizmu kao idealnom društvu«.
 
U svojim obavještajnim i oružanim akcijama, uperenima protiv hrvatskih iseljenika, jugoslavenski se vojni i policijski aparat služio brojnim sredstvima: uhođenjem, infiltracijom, prisluškivanjem, praćenjem, otmicama, prijetnjama, ucjenama, krivotvorinama, podmićivanjem, insceniranjima, kao i svim oblicima promidžbe i provođenja psiholoških operacija nastojeći se pritom obračunati sa svojim političkim neistomišljenicima, što je za posljedicu imalo činjenicu da je gotovo cijela hrvatska politička emigrantska scena bila infiltrirana Udbinim doušnicima. Stoga je među Hrvatima koji su pobjegli na Zapad vladao velik strah i veliko međusobno nepovjerenje, pogotovo zbog toga što se Udba nije oslanjala samo na jugoslavenska diplomatsko-konzularna predstavništva, nego i na jugoslavenske klubove i udruge, predstavništva jugoslavenskih gospodarskih subjekata, voditelje i namještenike jugoslavenskih turističkih agencija i izvjestitelje tadašnjih jugoslavenskih medija koji su najčešće bili instrumenti u rukama Udbe i drugih jugoslavenskih tajnih službi.
 
Kod izvršavanja ubojstava jugoslavenska je tajna policija sustavno koristila i usluge kriminalnih krugova, prethodno infiltriranih na područja države domaćina, što samo po sebi ovako organiziranom državnom teroru daje oblike međunarodnog terorizma. S obzirom na ubilačko haranje jednog državnog stroja u službi jednopartijskog totalitarnog sustava, i većinom uskraćene zaštite i samoograničene volje za istragama zapadnih država domaćina, nekoliko je pojedinih protivnika tadašnjeg jugoslavenskog režima bilo prisiljeno također odgovoriti nasiljem. Na žalost, do dana današnjeg nije uslijedila gotovo nikakva zadovoljština za žrtve komunističkog državnog terora, odnosno njihovih obitelji. Unatoč europskim rezolucijama o osudi totalitarnih režima, u Hrvatskoj i BiH do sada nije bilo nijedne osude, a ubojice i njihovi nalogodavci slobodno šeću obnašajući istodobno značajne javne dužnosti u suvremenom hrvatskom društvu.
 
Utjecajni politički krugovi iz vremena komunističke vladavine inkorporirani u današnje  sustave na sve moguće načine onemogućavaju depolitizirano suočavanje s ovim zločinima i objektivno istraživanje vremena totalitarnog komunističkog sustava, kakvo se provelo u drugim državama bivšeg komunističkog istočnog bloka. Samo nekoliko dana prije hrvatskog pristupanja Europskoj uniji Hrvatski je sabor, u kojem prevladavaju zastupnici vladajuće stranke SDP-a, pravnog nasljednika nekadašnje Komunističke partije, po žurnom postupku donio poseban zakon kojim je ograničena primjena europskog uhidbenog naloga (»Lex Perković«). Nakon te »teške povrede pravne stečevine EU«, kako je taj čin nazvala Viviane Reding, dopredsjednica Europske komisije zadužena za pravosuđe, temeljna prava i građanstvo, slijedio je ozbiljan politički sukob trenutnih hrvatskih vlasti s Europskom unijom koja je čak najavila pokretanje sankcija.
 
Poslijekomunističke strukture u političkim strankama, sudstvu, medijima, gospodarstvu i državnim institucijama ne žele da istina o komunističkoj prošlosti dođe u javnost, jer bi to značilo kompromitaciju njihovih očeva, kako ideoloških tako i bioloških. Vladajući socijaldemokrati, kao pravni nasljednici bivše komunističke stranke ondašnje SR Hrvatske (CK SKH), morali bi u tom slučaju računati s javnim obznanjivanjem nalogodavaca tih ubojstava, kao i s plaćanjem visokih odštetnih iznosa, a na svojevrsnoj bi provjeri bila i temeljna načela njihovih političkih odredbi, kao i cjelokupna imovina stranke koju su baštinili od svojih prethodnika. Potpuno isto stanje je i u BiH, gdje živi gotovo pola milijuna Hrvata koji su ulaskom Hrvatske u EU postali najveća oaza građana Europske unije izvan njezinih službenih granica.
http://www.novosti.rs/upload/images/2014//07/01n/tito-Aleksandar-7.jpg
Josip Broz i Aleksandar Ranković
 
Jedina nada za hrvatski narod je EU, odnosno zapadna civilizacijska uljudba koja se jasno odredila prema nacional-socijalizmu, komunizmu i fašizmu kao totalitarnim sustavima. Postavljajući stvari na ovakav način, jasno treba odvojiti institucije sustava od očitih pokušaja njihove zloporabe i manipuliranja, što osmišljavaju interesne skupine stasale u vrijeme jugoslavenskog komunističkog sustava.
 
Objavom ovog dokumenta nipošto se ne želi, ni na koji način, naštetiti državi Hrvatskoj ili BiH. Čak naprotiv! Želi se doprinijeti njihovu putu prema punoj demokratizaciji društva, za što je glavni preduvjet znanstveno utemeljeno istraživanje tog razdoblja, zatim puna dekomunizacija društva i materijalna odšteta žrtvama komunističkog progona i državnoga terora. Ne može biti pomirenja, a kamoli oprosta među Hrvatima, kao ni normalna suodnosa Hrvata s drugim narodima, dok se ne istraže, procesuiraju i kazne svi nalogodavci i izvršitelji zločina počinjenih za vrijeme komunističke diktature, a svaka žrtva dobije potrebnu zadovoljštinu i punu pravnu rehabilitaciju.Dno obrasca
 
Komunizam je, zajedno s nacional-socijalizmom i fašizmom, najveće zlo suvremena doba u vrijeme čije su vladavine počinjeni daleko najstrašniji zločini. Hrvatski je narod doživio najveći pokolj u svojoj povijesti baš od tih istih jugoslavenskih komunista pa je red da i te ubojice, njihovi nalogodavci i zaštitnici odgovaraju pred licem pravde. Hrvatsko društvo mora smoći snage i raščistiti s ostavštinama komunističke prošlosti. Raskrinkavajući i danas djelatne ostatke nekadašnjeg represivnog komunističkog sustava, hrvatski će narod napokon doživjeti potpunu katarzu, koja mu je i te kako potrebna.
 
Na povjesničarima je i istražiteljima izazov da ovaj dokument koriste radi utvrđivanja povijesnih činjenica, što bi u konačnici trebalo dovesti do utvrđivanja pune istine o jednom razdoblju i potpuna suočavanja s prošlošću, kako žrtava i njihovih obitelji tako i njihovih progonitelja. Podvlačimo, to je jedan od temeljnih preduvjeta stvaranja samoodrživa društva.
 

Damir Šimić

"Miksanje" kostiju na Mirogoju

 
 
Čestitali smo vam „stari“ Dan državnosti, no što se događalo 25. 6. 2104. za „novoga“, te ako je to isti državni praznik samo malo „provozan“ po kalendaru, postoji li ikakav kontinuitet, zajednički nazivnik, obilježje u njegovu (njihovu?) obilježavanju? Nema toga, osim možda Mise za Domovinu. Za Mesić-Sanaderova doba, da ne napišem „vakta“, ponekad bi se dogodio mimohod na Trgu bana Jelačića pripadnika hrvatskih vojnika i mornara, ali bolje da ni nije. Osim njih te na sklepanoj „bini“ pripadnika  Mesić-Sanaderove svite na Trgu nije bilo skoro nikoga - obično prevruće za pse, a previše hladno za ljudske duše, o čemu smo izvještavali u tiskanom Fokusu, dakle na vrijeme. Jednostavno, bilo je za plakati.
http://www.hic.hr/images03/26-zid-boli.jpg
Vijenci i pod spomenik bijeli i pod spomenik crni
 
A u prošlu srijedu? Ništa. Predsjednik Josipović je upriličio socrealističku akademiju za elitu u HNK-u, a „troika“ je polagala vijence po Mirogoju. Kako je dvostruko predizborno razdoblje već počelo nikako nisu mogli izbjeći ni Predsjednika Tuđmana. I njemu vijenac dali. „Troika“ je ove godine položila vijence i na grobnicu narodnih heroja. Možda mi je to lani promaklo, ako jeste kajem se, ali onda je promaklo i mnogima, no to je lanjski „državnosni“ snijeg. Spomenik Glas hrvatske žrtve - Zid boli od grobnice narodnih heroja dijeli tek mirogojska staza. Spomenik, od crnog mramora sa sitno uklesanim pa sivim i teško čitljivim imenima 13.500  stradalih branitelja i civila u Domovinskom ratu je u sjeni. Grobnica narodnih heroja od bijelog mramora okrenuta je prema jugu s maksimalnom osunčanošću u svim godišnjim dobima. Čisti kontrapunkt bijelog i crnog, svjetla i tame. Bjelina narodnim herojima, što za poginule u različitim razdobljima djelovanja KPJ-KPH, što umrlima prirodnom smrću. Crnina, sivilo i sjena žrtvama Domovinskog rata.  
 
Zid boli sa Selske ceste „sahranjen“ na Mirogoju
 
Spomenik crni zapravo je sad već daleko sjećanje na spomenik kojega su od opeka podigli rodbina, suborci i prijatelji, većinom i prognanici, žrtvama i nestalima još davne 1993. Jedinstven je to spontano nastali spomenik u svjetskim okvirima, a bio je podignut na Selskoj cesti pokraj sjedišta UNPROFOR-a kao znak vapaja pred svijetom, ali i pred onom Hrvatskom koja je bila pošteđena ratnih razaranja i stradanja civila i branitelja. Boli i suze razasute tih ranih devedesetih od Vukovara do Dubrovnika, od Ćelija preko Voćina, Banovine, Široke Kule do Škabrnje… pokazale su se simbolički i usred Zagreb grada. A tko drugi do li stradalnički narod podigao je, jedan po jedan pripadnik, s imenom i prezimenom, jedinstveni narodni i ujedno fundamentalno urbani spomenik, jednom po jednom s imenom i prezimenom, do tada poznatom stradalom i nestalom.
 
Pored njegove temeljne urbane sastavnice on je bio i bitno feministički: majke, udovice, kćeri, sestre, ljubavnice i prijateljice stradalih najupornije su ga gradile, pred njim palile svijeće, tiho molile, kitile ga ponekim cvijetkom godinama ili samo šutke pred „ciglom“ stajale. A onda ga je Milan Bandić dao srušiti, natovariti u kamione i odvesti na Mirogoj. Smetao je navodno prometu, cigle je nagrizalo vrijeme, u njega su se zaletavali pješački i motorizirani pijanci… Pa je urbani, možda u Zagrebu i najurbaniji spomenik, možda u Zagrebu i najhrvatskija memorabilija ne samo Domovinskoga rata, odvezena na – groblje i cigle - sahranjena, a što je još i važnije - zauvijek sakrivene. Pod Spomenikom je „masovna grobnica“ opeka. Nije bilo žešćih prosvjeda, braniteljske udruge su „prigodno“ podijelili, na natječaju za spomenik je pobijedio Dušan Džamonja s „rješenjem“, osim ostaloga lišenim svih emocija, ali zbog svakog pojedinog stradalnika čije se ime na spomeniku nalazi ne mogu spram rješenja iskazati svoje racionalne i emocionalne dojmove u formi kritike, jer od njega ne bi ostalo ništa.
 
Navodni „urbanisti“, koje smo odavno imenovali pravim imenom urbo fašistima zbog razaranja takvoga urbanog „performansa“ kao što je bio cigleni zid u Selskoj, nisu prosvjedovali, nisu ni feministice, ni ovdašnje „civilne“ sekcije globalne, nove Kominterne, a bogme ni kultur-scena. Uglavnom Selska je očišćena. Spomenik na groblju pod kojim počivaju cigle „blagoslovila“ je 2005. svečano tadašnja „troika“ Bandić-Mesić-Sanader. Bio je i barba Luka, a valjda i Šeks. I tako su pod jednim spomenikom bijelim na Mirogoju ljudi, a pod drugim crnim, preko puta, cigle i na njemu siva slova. Kako bilo, s ovakvim osjećajima i „pameću“, pred njim zapalim svijeću pri punoj svijesti o tome kako je urbani, spontano nastali spomenik, kojega je izgradio narod, njegove jedinke, zločin bio izmjestiti iz grada, pa još na groblje.
http://arhiv.braniteljski-portal.hr/files/portal/zidboli_1.jpg
Laž, prokleta laž, da za njega nije bilo mjesta u gradu, tamo gdje je i nastao. Ako ne u Selskoj moglo ga se smjestiti na onoj Bandićevoj poljani koja se sada naziva Tuđmanovim trgom, preciznije „Trgom doktora Franje Tuđmana“, barem tako zbori automatska „sekretarica“ u tramvaju. Naravno, potpuno je to krivo ime jer bi se dotična poljana, ako je već Tuđmanova, trebala zvati Trgom Predsjednika Franje Tuđmana“ ili samo Franje Tuđmana. Ovako će neuki i turisti misliti kako je naš Francek bio liječnik.
 
Bandić još uvijek može „iskajati“ grijeh rušenja i sahranjivanja Zida boli iz Selske na način da se njegova replika, nešto njemu najviše nalik, postavi na Trgu Franje Tuđmana i jednostavno vrati u grad. Uostalom ako je najprije u stanju spojiti ZG Holding od koječega, stručno to obrazlažući, drugi mu obrazložili, igrajući se pritom s milijardama, a zatim ga iz istih razloga i sa sličnim „obrazloženjima“ razbucati, može priznati grješku i gradu vratiti Spomenik iz Selske. A ono što je na Mirogoju neka tamo i ostane.
http://www.dborovcak.hrvati-amac.com/slike/zidboli.jpg
Orwellijansko brisanje stare i pisanje nove povijesti
 
Ovo je bilo samo za uvod, trasiranje puta kako bih došao do sljedeće dvije tri rečenice. Polaganje vijenaca za Dan državnosti u razmaku od  samo nekoliko minuta i pod spomenik Glas hrvatske žrtve - Zid boli, kakav jest da jest i nastao kako je nastao, i na grobnicu narodnih heroja dnevno politička je neotesanost i elementarna politička bezobraština, a što je  i važnije, orwellijansko brisanje nedavne i dopisivanje nove povijesti. Nekoliko argumenata i za jednu i za drugu tvrdnju. Pod Spomenikom crnim kriju se cigle, u grobnici narodnih heroja doista su sahranjeni neki ljudi, neki heroji, od kojih neki imaju i vrlo sporne biografije, sumnjiči(lo) ih se za ratne zločine. Grobnica ne  krije sve narodne heroje iz Hrvatske, ima ih još i po Mirogoju, a nije niti simbolička svih znanih i neznanih heroja. Spomenik crni nije spomenik nekim herojima, on je „podsjetnik“ na narodne žrtve, obične braniteljske i civilne koji su svi i heroji. Među „narodnim herojima“ značajan je broj visokih dužnosnika JNA, onih koji su ju stvarali, izgrađivali.
 
JNA je pak „ranih devedesetih“ u Hrvatskoj odigrala ulogu nacionalsocijalističke vojske i presudno je, u suradnji s raznim srpskim paravojnim formacijama koje je JNA naoružavala, njima zapovijedala..., sudjelovala u ubojstvima zapravo svih onih 13.500  narodnih žrtava popisanih na „crnom“ spomeniku preko puta. Na vrhu „grobnice narodnih heroja“ vijori se i zvijezda petokraka pod kojom su, uz asistenciju nešto srpskih kokardi, također svi oni „navedeni“ na crnom mramoru sivim uklesom - pobijeni. Položiti vijence u razmaku od minutu dvije pod zvijezdu petokraku i utemeljitelje i zapovjednike JNA te njihove žrtve doista je nevjerojatan događaj. Kakvo nam je to „miksanje kostiju“, brisanje i dopisivanje povijesti priredila „troika“ Josipović-Leko-Milanović?
 
Ili možemo i ovako: 22. lipnja je bio Dan antifašističke borbe „troika“ je polagala vijence u Brezovičkoj šumi, pa je jedan mogla metnuti tom prigodom i narodnim herojima na Mirogoju, na što ne bih imao nikakvih primjedbi. No svi stradali ispisani na Spomeniku crnom  stradali su od fašizma, preciznije neonacional-socijalizma, u to ne treba sumnjati, pa za Dan antifašizma nisu dobili vijenac. Zatim, ako se za aktualni Dan državnosti želio počastiti i ustavni ZAVNOH, onda se vijenac trebao položiti u Topuskom. A zašto, umjesto pod zvijezdu petokraku, koja je ranih devedesetih zasigurno bila nacistički simbol, ne možda na Nazorovu grobu? Zašto za Dan državnosti ne poći i malo dalje u prošlost pa ne počastiti Stjepana Radića jednim skromnim vijencem? Dan atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini u medijima iz Hrvatske je, recimo, prešućen, nije „medija“ stigla, slavio se na HTV-u Gavrilo Princip. Moglo se zagaziti povodom Dana državnosti i malo dalje, primjerice do nekoga kneza, kralja... No naša „troika“ je povijesno stigla tek do petokrake. I onda će nas tlačiti s tvrdnjom kako netko drugi unosi stare ideologije u tmurnu svakodnevicu, a ona je skoro „bezideološka“. Taman posla.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Tko je najodgovorniji za poraz Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima

Petak, 17/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1170 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević