Get Adobe Flash player
Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

Prepisati riječi iz pjesme Ekaterine Velike može samo neznalica i(li)...

Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

Gospođo profesorice, ispričajte se svojim đacima, ako ne nikome...

Karmine na Pantovčaku

Karmine na Pantovčaku

Lisičina karikaturalna izvedba Lijepe...

Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

Hrvatska ima pravnu osnovu za zakonsku zabranu svih komunističkih simbola...

Ekaterina Velika u

Ekaterina Velika u "Vili Zagorje"

Inauguracija protekla bez mentorâ     Kako je...

  • Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

    Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

    četvrtak, 20. veljače 2020. 15:43
  • Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

    Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

    četvrtak, 20. veljače 2020. 09:40
  • Karmine na Pantovčaku

    Karmine na Pantovčaku

    četvrtak, 20. veljače 2020. 10:02
  • Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

    Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

    srijeda, 19. veljače 2020. 12:30
  • Ekaterina Velika u

    Ekaterina Velika u "Vili Zagorje"

    četvrtak, 20. veljače 2020. 15:38

Relativni Milanović podlegao Josipovićevoj relativizaciji velikosrpstva

 
 
Ovih dana, od brzinske sjednice Vlade u četvrtak 21. kolovoza 2014. u trajanju od ciglih osamnaest minuta, „vleče“ se po medijima priča o Vladinu prijedlogu proglašenja Spomen dana Stjepana Radića. Navodno je time uvažila inicijativu Branka Hrga, predsjednika HSS-a.
 
HRG: Dan sjećanja na 20. lipnja 1928.
 
Moram priznati kako je ova vijest odjeknula kao grom iz vedra medijsko-političkoga neba, jerbo mediji o tome nisu davali „ni slike ni tona“. Tražio sam takvu Hrgovu inicijativu i na stranicama HSS-a, ali ju ni tamo nisam uspio pronaći. Zato sam pronašao jednu drugu: prijedlog da se dvadeseti lipnja obilježava kao spomen dan na „Lipanjske žrtve“ 1928. koju je on iznio na konferenciji za medije u Hrvatskom saboru 20. lipnja 2014.
http://www.staresrpskeslike.com/admin/slike/images/2871.jpg
Puniša Račić
 
I doista, on je „prijedlog odluke o proglašenju Dana sjećanja na 20. lipnja 1928. godine“ kao zastupnik uputio Hrvatskom saboru, a ovaj ga promptno proslijedio Vladi koja ga je jednim „hitrorezom“ već 21. kolovoza stavila na dnevni red - i usvojila.
 
Vlada: Eto vam Spomen dan smrti Stjepana Radića
 
Doduše malo „preuređenoga“. Ne malo nego u cijelosti, pače iz temelja i u sasvim suprotnom smjeru. Umjesto Spomen dana na Lipanjske žrtve, žrtve pokolja u beogradskoj skupštini, što je predložio zastupnik Hrg, u Vladinu prijedlogu osvanuo je spomendan  Stjepana Radića! I još je to fino obrazložila ministrica kulture potencijalno najveća i najteža intelektualka u Vladi - Andrea Zlatar-Violić: „Mislimo da je potrebno memorirati njegovu smrt, ali ne i isticanje povijesnih sukoba“. Bože, pa ta ministrica intelektualno, od kad je u Vladi, ne da pada samo po zakonu gravitacije, kako je počelo sa zakonom o HRT-u kojega nam je donosila, već je u međuvremenu dostigla i padanje u crnu intelektualnu rupu brzinom svjetlosti. Naša intelektualna zvijezda pro-padalica. Tko je predlagao memoriranje Radićeve smrti u kolovozu 1928.? Nitko. To je kao otimačina i varka palo na pamet SDP-HNS koaliciji. Jer ako bi se, inače s razlogom, odlučivalo o Radićevu danu, zbog, njegova značaja i uloge u povijesti  hrvatskog naroda, ili možda „naroda iz Hrvatske“, valjda bi ipak trebalo „memorirati“ njegov rođendan. Taj pak nema nikakve veze sa Srbima jerbo se Stipica rodio u području i u vrijeme jednih sasvim drugih „povijesnih sukoba“. Novi su tek nailazili. O Radićevu Spomen danu ipak bi trebalo provesti i malo širu i dužu raspravu, recimo uz sudjelovanje HAZU-a, zaslužio je barem toliko od trominutne  na Vladi. Prebrisati pak „povijesne sukobe“ zaboravom pokolja u beogradskoj skupštini, na istoj Vladi u tri minute i više je nego strava i užas.
 
Prebrisati ih još u ime nekoga novoga, ustvari iredentističkoga, „bratstva-jedinstva“ te „zjenice oka“ i kralja Aleksandra i Josipa Broza, znači trasirati siguran put („auto-put“) u nove sukobe već sutra, najkasnije prekosutra. I ono najvažnije što se briše: pokolj u beogradskoj skupštini stvorio je temeljne preduvjete za pojavu ustaškog pokreta. Zanemariti „lipanjske žrtve“ i na način da se „memorira“ samo smrt(!!), obična, naknadna, tko zna, eto i čime izazvana, Stjepana Radića, znači i priznati kako su se ustaše pojavile tako reći niotkuda. Možda su nam čak i sudbinski, genetski predodređene. A onda nam je sudbina zapečaćena.
http://www.hrvatski-dom.hr/portal/wp-content/uploads/2014/08/1_51fab5b463fc3.jpg
Branko Hrg
 
Zlatar-Violićka bi, konačno, mogla zmiji stati na glavu, a dostatno je teška da joj ju i zgnječi. Svatko, pri pameti, da ne kažem zdravoj, tko malo snuje hrvatsku budućnost, mislim ovih jedinki koje tu (još) žive, mora o tome misliti, ako još može misliti, ako mu mozak nije popila vrana, odnio Vrag, ili nije usmjeren na drugu stranu. Zar je borba za vlast i predizborna kampanja u kojoj bi dvije i antiseljačke i antiradićevske stranke lovile i „seljake“ i zaostale radićevce, najprije u ime Josipovićevo, zatim stranačko, vrijedna tako fundamentalo antihrvatskog projekta-promašaja kao što je ovaj „spmen dan“, na koncu i poigravanja s Radićem? Nadam se kako će i zastupnik Branko Hrg, ako se ne usudi ustati, a ono barem uzdignuti protiv ovakvoga „tumačenja“ njegova prijedloga.
 
O Radiću je na sjednici Vlade malo zborio i Zoran Milanović. Te „velik“ te „kontroverzan“ i „antiklerikalan“, upitno je tko su danas „baštinici“ njegove politike i djela… Odlutao je i u gustu šumu, pače prašumu „paradoksalne pravde“, što bi  po njemu bilo umlaćivanje Puniše Račića od strane srbijanskih partizana, iako u tome nema nikakve pa ni „paradoksalne“ pravde. Ono je s jedne strane tek potvrda umlaćivanja kao metode nadirućega totalitarizma u obračunu s političkim protivnicima s brzim naglaskom na etničke Hrvate - od Bleiburga pa križnim putovima do Bitole. Sa srbijanske strane gledeć, likvidacijom Puniše Račića nestao je krunski svjedok ne samo lipanjskog masakra, jedinoga takvoga u suvremenoj, europskoj  parlamentarnoj povijesti, već i katastrofalnoga položaja Hrvata uopće u toj državi. To se onda moglo gurnuti u zaborav i mirno graditi osim ostalih i mit o Jasenovcu. Proglašenja pak ovakvoga „spomen dana“ Stjepana Radića na potpuno je istom tragu i zacementiralo bi takav zaborav.
 

Mato Dretvić Filakov

Tuđman je otac Republike Hrvatske, a Tito je bio jedan od najvećih zločinaca u novijoj europskoj povijesti

 
 
Citirajući vjerojatno još jedan izmišljeni događaj o njegovom navodnom susretu s dr. Franjom Tuđmanom u proljeće 1989. godine, infamozni kolumnist Jutarnjeg lista Davor Butković pokušao je prije nekoliko dana, po tko zna koji puta, na vrlo perfidan i skandalozan način pripisati velike zasluge jugoslavenskom diktatoru i zločincu Titi za stvaranje samostalne hrvatske države 1991. godine. Poistovjećujući prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana s jednim od najvećih diktatora i zločinaca u modernoj europskoj povijesti, Butković se svim silama trudi nametnuti tezu kako bez Tite i bez Komunističke partije Hrvatske ne bi bilo ni današnje samostalne hrvatske države. Naravno, to nikako nije u skladu s povijesnim činjenicama. Bez obzira na njegovu komunističku prošlost, dr. Franjo Tuđman vječno će ostati zabilježen kao čovjek koji je bio na čelu u hrvatskoj povijesti najuspješnijeg pokreta i borbe za slobodnu, samostalnu i demokratsku hrvatsku državu. S druge strane, a to treba posebno naglasiti, ne će proći još dugo vremena kad će se doznati prava istina tko je Tito zapravo bio i koliko su veliki razmjeri njegovih zločina, a prije svega u kojoj je mjeri taj međunarodni proizvod tog vremena odgovoran za stradanje hrvatskog naroda poslije Drugoga svjetskog rata.
Ivan Koren, predsjednik HSS-a za Kanadu, dr. Franjo Tudjman i Antun Babić u Hamiltonu, Kanada, 25. studenoga 1989.
 
Za razliku od Butkovića koji u svojoj kolumni ne navodi ni datum niti mjesto sastanka s Tuđmanom početkom 1989. godine, ja moje snažne dojmove o Tuđmanovim hrvatskim i državotvornim političkim ciljevima crpim iz našega prvog i cjelodnevnog razgovora u kući predsjednika HSS-a za Kanadu Ivana Korena u Hamiltonu u Kanadi 26. studenoga 1989. godine. Na tom susretu s Tuđmanom bio je nazočan i tada glavni tajnik HSS-a za Australiju Stjepan Krstin. Sliku s tog susreta Tuđman je objavio u Glasniku HDZ-a, god. 1, br. 4.-5., studeni 1989. godine. O širim i nekomunističkim tj. jasnim hrvatskim i radićevskim, pa i starčevićevskim dimenzijama Tuđmanovih političkih inspiracija i misli prije stvaranja samostalne hrvatske države preporučam Butkoviću da dobro pročita Tuđmanovo predavanje o Stjepana Radiću i hrvatskoj državnoj suverenosti koje je 1988. godine održao na svjetskom slavističkom kongresu u Chicagu.
 
Moje osobno svjedočanstvo i iskustvo iz povijesnog vremena stvaranja, obrane i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, a godinama sam kao savjetnik predsjednika Tuđmana i djelatnik Ministarstva vanjskih poslova, bio izravan sudionik u mnogim važnim događajima kada se stvarala samostalna hrvatska država, sasvim je oprečno od onoga što nam Butković i njemu slični jugofilski novinari pokušavaju sada nametnuti novim hrvatskim naraštajima. Usprkos činjenici što je Tuđman bio partizan, genereal JNA i komunist i bez obzira koje su sve tajne službe imale ulogu, ili su se samo, što je puno bliže istini, u određenom trenutku iz oportunizma priključile općehrvatskom pokretu za obranu i stvaranje hrvatske države, valja snažno naglasiti da je samostalna hrvatska država jednim dijelom nastala zahvaljujući velikim geopolitičkim promjenama u Europi koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Isto tako neospornu ulogu u osvješćivanju hrvatskog naroda od jugoslavenstva imala je i velikosrpska agresija na Hrvatsku kojoj je na čelu bio Slobodan Milošević.  Međutim neupitno je da nikakve goeopolitičke promjene ili urote tajnih službi cijeloga svijeta, a ne samo Jugoslavije, ne bi bile dovoljne za stvaranje hrvatske države da nije bilo nikada potpuno ugašene želje i odlučnosti hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu da u prvom pravom trenutku stvori svoju samostalnu državu.
 
Stvaranje samostalne hrvatske države bila je misao vodilja koja je i mene početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća inspirirala da se u bogatoj i dalekoj Australiji uključim u borbu na pravo hrvatskog naroda da živi u svojoj samostalnoj i demokratskoj državi. Samo i jedino iz tog razloga napustio sam dobro plaćeni položaj koordinatora za ljudske resurse u tvornici automobila Ford u Melbourneu i vratio se u Hrvatsku već u travnju 1990. godine.
 
Samostalna hrvatska država odraz je stoljetne potrebe i želje hrvatskog naroda a ne Udbin projekt
 
Danas i uvijek u budućnosti treba stalno isticati kako samostalnu hrvatsku državu nije stvorila nikakva Udba, ma koliko su joj bili bliski neki od glavnih političkih aktera iz tog vremena. Da nije bilo duboko ukorijenjene potrebe i želje hrvatskog naroda da sruši velikosrpsku Jugoslaviju i da živi u svojoj državi, nikakva Udba, nikakav KOS, CIA ili KGB ne bi mogli natjerati goloruke hrvatske branitelje u Vukovaru, i diljem Hrvatske, da poput biblijskog Davida „praćkama“ idu na tenkove JNA. Nadamo se da Butković i njemu slični negatori izvorne i stoljetne državotvorne težnje hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom neće jednog dana napisati kako su i iza hrvatskih povijesnih velikana kao što su Kvaternik, Starčević, Antun i Stjepan Radić, itd. stajale austrougarske obavještajne službe koje su im pomagale u njihovim naporima da nacionalno osvijeste i organiziraju hrvatski narod.
 
Osim što se radi o opasnoj laži, takvo Butkovićevo tumačenje očigledno ima za cilj negirati kontinuirana višestoljetna nastojanja i ogromne žrtve koje je hrvatski narod dao u borbi za svoju samostalnu državu, i na taj način zbuniti i zavesti nove hrvatske naraštaje. No, više od svega Butković nastoji u temelje sadašnje hrvatske države ugraditi umiveni komunistički svjetonazor kao okosnicu političkog i društvenog razmišljanja i uređenja u Republici Hrvatskoj, što treba značiti da je, prema Butkoviću, svaki drugi način razmišljanja u Hrvatskoj protivan temeljnim vrijednostima na kojima je zasnovana hrvatska država za koju su se borili Franjo Tuđman i Hrvatska demokratska zajednica. Na žalost, nisu to tek samo naivni pokušaju koji nemaju odjeka u široj hrvatskoj javnosti. Zaprepašten sam koliko je dokazanih hrvatskih domoljuba, u Hrvatskoj i iseljeništvu, počelo ne samo prihvaćati nego i sustavo širiti pogubne teze o tome kako je samostalna hrvatska država zapravo plod dogovora Tuđmana i Miloševića, koju su provele jugoslavenske obavještaje službe. Obama i Putin danas se povremeno čuju oko rata u Ukrajini, ali nikome ne pada na pamet da iznese tezu kako njih dvojica dogovaraju podjelu Ukrajine.
 
Opasna omamljenost hrvatskog naroda
 
Na žalost, kao i mnogo sličnih projugoslavenskih i prokumunističkih podvala, koje se sve češće pojavljajuju u nekim hrvatskim medijima, i ovaj diverzantski čin Davora Butkovića prošao je bez odgovora. A to je upravo ono što najviše plaši. Imam dojam da je prosječan hrvatski čovjek pao u tako duboku depresiju i da je do te mjere omamljen, da uopće ne bi reagirao niti da se jednog jutra iznenada probudi i na vijestima čuje kako Republika Hrvatska više ne postoji kao samostalna država i da „sada svi ponovno zajedno, sretni i veseli, živimo u nekom novoj državi kao što je na primjer Zapadni Balkan, s Beogradom kao glavnim gradom te nove države“.
http://www.index.hr/images2/butkovic_aferaIntervju_110208_JutarnjiList.jpg
Hrvatska ne će biti sigurna, stabilna i uređena država, niti će u Hrvatskoj vladati demokracija, sve dok u hrvatskim medijima glavnu riječ budu imali novinari kao što je Davor Butković. Od 1990. godine na hrvatskoj političkoj pozornici prošetalo se jako puno „velikih“ i „malih“ političara koji su neizmjerno odgovorni za današnje tešku političku, gospodarsku, moralnu i duhovnu krizu u Hrvatskoj. Koliko god to bila nedovoljna satisfakcija, neki od tih političkih kapitalaca danas leže u zatvoru i na taj način barem djelomično ispaštaju za njihova nedjela i tragediju koju su u Hrvatskoj izazvali zbog njihove neoprostive neodgovornosti i loših ljudskih vrlina.
 
Pojedini mediji i novinari odgovorni su za sadašnju krizu
 
Mislim da je potpuno sazrijelo vrijeme da netko u Hrvatskoj otvoreno kaže kako zapravo za sadašnju tešku društvenu i gospodarsku krizu, te gotovo neizlječivu ideološku podijeljenost, nisu samo i jedino odgovorni razni političari, kako oni koji su umrli tako i oni koji se sada nalaze u zatvoru, ili oni još uvijek sjede na Pantovčaku ili u Banskim dvorima. Jednako, a ponekad i više od tih političara, za sve ove strahote koje nam se danas događaju odgovorni su i pojedini novinari, poput Davora Butkovića, i vlasnici novina tj. medija u čije ime takvi novinari provode osmišljenu i organiziranu medijsku kampanju zaglupljivanja hrvatske javnosti. Kroz nametanje političkih svjetonazorskih tema koje pripadaju vremenima teške komunističke represije nakon Drugoga svjetskog rata i svijetu koji je bio podjeljen na dva bloka – komunistički, kojem je pripadala i njihova Jugoslavija, i demokratski blok koji nama Hrvatima desetljećima poslije Drugoga svjetskog rata bio uzor, ti novinari sustavno rade ne samo na rušenju samostalne hrvatske države, nego i na sve moguće načine pokušavaju spriječiti izgrađivanje Hrvatske u uređeno i demokratsko društvo.
 
Kako sam već napomenuo, pojedini političari sada u zatvoru „ispaštaju“ zbog njihovih zlodjela i veleizdaja. A što je s novinarima u Hrvatskoj, koji su otvoreno i bezobzirno krišili i još uvijek krše sve moguće novinarske kodekse, kojih se novinari i medijski vlasnici u demokratskim društvima strogo pridržavaju, zbog čega u tim društvima mediji uživaju povjerenje javnosti?
 
Više od dva desetljeća kontinuirano sam živio u demokratskom društvu a 15 godina bio sam glavni urednik mjesečnika Hrvatska istina i Hrvatska sloboda, glasila Hrvatske seljačke stranke u Australiji, pa sam kroz cijelo to vrijeme bio i član Australskoga društva novinara. To spominjem kako bih naglasio da sam dobro upućen u širinu slobode koju novinari u svom radu uživaju u demokratskim zemljama. U tim zemljama novinari su „četvrta grana vlasti“, koja kontrolira izvršnu, zakonodavnu i sudbenu vlast, a posebno izvršnu vlast. No, sloboda novinara i medija u demokratskom društvu uvjetovana je pridržavanjem pravila igre i strogoga novinarskog kodeksa. U demokratskim društvima novinari u svom poslu moraju pokazivati visoku razinu morala i osobne odgovornosti, a posebno se to zahtjeva od istraživačkih novinara koji su stekli status beskompromisnih i nepristranih istraživača i komentatora, od kojih strahuju i najmoćniji političari.
 
Za namjerne krivotvorine u demokracijama postoje sankcije
 
Istina, nema savršenoga društvenog sustava niti se u demokratskim zemljama svi i uvijek pridržavaju strogih pravila igre, pa to ne čine ni najpoznatiji novinari, koji se povremeno služe krivotvorinama i plagiranjem tuđih članaka i izvješća. No, nakon što budu otkriveni oni ne samo što moraju odstupiti nego se nikada više ne mogu vratiti u tu profesiju, a i njihovi šefovi tj. urednici novina također redovno moraju odstupiti s njihovih dužnosti.
 
Ovdje ću spomenuti samo dva posebno poznata slučaja u SAD-u u koji su pokazali kako se krivitvorenje događa i u najpoznatijim američkim novinama kao što su The New York Times iUSA Today. Godine 2003. zbog plagijata i krivotvorenih priča i izvješća neopozivu ostavku morao je dati rastuća novinarska zvjezda The New York Timesa, Jason Blair. Uz njega ostavku su morali podnijeti i dva urednika tih preko 150 godina starih i uglednih američkih novina. Godinu dana kasnije, ostavku je zbog krivotvorina morao dati još poznatiji novinar najvećih američkih novina USA Todaya, Jack Kelly, koji je samo dvije godine prije toga bio i finalist za prestižnu Pulitzerovu nagradu za najboljeg novinara. O tim sramotnim novinarskim slučajevima američki mediji pišu i danas deset godina kasnije, a vlasnici The New York Timesa javno su se ispričali čitateljima, kazavši kako se radi o najsramotnijim trenutcima u povijesti tog lista i dubokoj izdaji povjerenja između novina i čitatelja.
 
Slučaj Davor Butković
 
Tako se čuva demokracija i integritet medija i novinara u SAD-u. A kako su prošli novinari u Hrvatskoj koji su posegnuli za najvećom mogućom krivotvorinom? Novinarska perjanica EPH i glavni kolumnist Jutarnjega lista Davor Butković učinio je najveći mogući novinarski krimen 2008. godine kad je objavio potpuno izmišljeni intervju s predsjednikom Vlade dr. Ivom Sanaderom. Za takav skandaloznu krivotvorinu u SAD-u novinar ne bi više niti jednu sekundu mogao u toj profesiji raditi u SAD-u, a došao bi u pitanje, zbog totalnog gubitka kredibiliteta, i sam opstanak novina u kojima bi takav izmišljeni razgovor, recimo s predsjednikom SAD-a, bio objavljen.
 
Kao što je poznato, nakon navodne ponude, a ne podnošenja neopozive ostavke, Davoru Butkoviću nije se ništa dogodilo. On i dalje ostao glavni politički i društveni komentator novina iza koje stoji najjača medijska grupa u Hrvatskoj, kao da se ništa nije dogodilo. Naravno, nije samo Butković kriv što u Hrvatskoj danas veliki broj novinara, čast svim onima koji ne spadaju u tu kategoriju, koji kontinuirano ignoriraju i nepoštivaju najosnovnije novinarske kodekse. Da je tadašnji predsjednik Vlade RH dr. Ivo Sanader bio moralan čovjek i pošten političar Davor Butković danas ne bi više ništa značio u medijskoj profesiji u Hrvatskoj. Na žalost, Davor Butković i EPH bili su očigledno u službi političara i predsjednika Vlade Ive Sanadera, a on je služio njihovim interesima.
 
Novinari i političari u Hrvatskoj sijamski su blizanci
 
Prema onome što se danas događa na HRT-u i mnogim drugim javnim i privatnim utjecajnim medijima, u Hrvatskoj i dalje ima puno novih, mladih i starih, Butkovića i Sanadera. Sve dok kao društvo ne odvojimo sijamske blizance, koji se uzajamo hrane i štite – političare i novinare tj. medijske kuće, Hrvatska će i dalje upadati i sve dublju političku i gospodarsku krizu, dok ne dođe do totalnog kolapsa društva s nesagledivim posljedicama.
 
Kao gost State Departmenta i voditelj izaslanstva Ministarstva vanjskih posla, 1993. godine u Washingtonu sam vodio puno razgovora o potrebi stvaranja uvjeta za široke slobode medija i novinara, ali i strogom poštivanju novinarskog kodeksa u novoj hrvatskoj državi. Jedan od sugovornika nam je bio i Richard Boucher, tadašnji glasnogovornik američkoga predsjednika Billa Clintona. Nakon povratka u Hrvatsku zajedno sa članom izaslanstva Marijanom Gubićem napisao sam knjigu na engleskom jeziku, Facts about  media in Croatia, u kojoj sam odlučno branio hrvatske medije. Nisam siguran da bih danas, dvadeset godina kasnije, s istim žarom i uvjerenjem branio jedan značajan dio medija u Hrvatskoj s kojima upravljaju neokomunisti, zatiratelji slobodnog pisanja novinara i protivnici samostalne hrvatske države.
 

Antun Babić, bivši savjetnik predsjednika Tuđmana za medije i prvi glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova

Samo politički idiot može ovako govoriti o Radićevu antiklerikalizmu i panslavizmu

 
 
„Tko je tu čiji“, pita se neuki premijer? „A čiji si ti, historijski nepismeni premijeru i čija ti je ono polu-trijezna ministrica (ne)kulture“, pita se hrvatski narod? Na sjednici vlade 21. kolovoza yugo-nostalgična Andrea Zlatar-Violić predlaže zaborav na dan krvoprolića hrvatskih zastupnika, 20. lipnja u Beogradu, kako time ne bi povrijedili tankoćutnost istočnih nam susjeda, pa veli: „Dan sjećanja na Stjepana Radića trebao bi biti dan Radićeve smrti 8. kolovoza 1928. a ne datum atentata na njega, jer, potrebno je komemorirati samo njegovu smrt, ali ne i isticanje povijesnih sukoba!?“
http://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/02/andrea_zlatar_viol_509905S1.jpg
Andrea Zlatar-Violić
 
Na toj istoj sjednici aktualni premijer - politički patuljak - nesuvislo ali i dvosmisleno trabunja o velikom hrvatskom sinu Stjepanu Radiću i upitnosti naslijeđa njegove političke baštine pokazujući još jednom svu mizeriju svog znanja o nedavnoj povijesti vlastitog naroda: „Pitanje je tko je danas Radićev baštinik i baštinik njegove politike i njega osobno, jer Stjepan Radić je, u našoj kompliciranoj politici XX. stoljeća, važan, velik i na neki način i kontroverzan. On je (iako kontroverzan!?, o. a.) dao apsolutan pečat kao jednog izraženo socijalnog čovjeka, panslavista, a tada se to tako govorilo(bla-bla), izrazitog antiklerikalca (gornja značka nastala je prije Drugog svjetskog rata, dakle, prije 1941.; Milanovićevi 'antiklerikalci'-bezvjerci ističu svoj motto na kojem stoji i 'vjera u Boga'!?, o. a.).
 
Povijesna pravda i paradoks je u tome da nakon što ga je napao i na njega pucao eksponent velikosrpske politike, Puniša Račić, taj isti Račić je kaznu od, ako se ne varam, 20 godina služio u vili na Dedinju (nije nego u 'zatvorskoj vili' u Požarevcu a tek 1941. je kao slobodan čovjek dobio stan u 'njemačkom' Beogradu!, o. a.) i iz nje su ga izvukli srbijanski partizani, dva dana prije oslobođenja Beograda i oni su mu presudili i likvidirali ga!“ Nakon tog izljeva niza gluposti i povijesnih neistina premijer sam sebe solomunski pita: 'tko je tu čiji'? Samo politički idiot može ovako govoriti o Radićevu antiklerikalizmu i panslavizmu jer od kraljevskog dvora naručeni i plaćeni četnički komita, Puniša Račić, pucao je u Stjepana Radića i druge hrvatske poslanike ne zbog njihova panslavizma nego zato jer su bili hrvatski nacionalisti koji su željeli hrvatsku republiku, neovisnost i slobodu….
 
Što se tiče projugoslavenski orijentirane ministrice Zlatar-Violić, 20. lipnja 1928. nije se desio nikakav povijesni sukob čijeg se obilježavanja Hrvatska treba ustručavati, desio se krvavi politički atentat kojeg Hrvatska nikad ne će i ne smije zaboraviti. U okupiranom Vukovaru, 1991., odlukom ratnog gradonačelnika, kasnije saborskog zastupnika RH i aboliranog ratnog zločinca Vojislava Stanimirovića ulica Stjepana Radića, zlonamjerno je i cinički 'prekrštena' u ulicu 'srbijanskog junaka' Puniše Račića a plakat u Beogradu s natpisom 'jedan je Puniša Račić' osvanuo je usred Beograda 2. svibnja 2008. I jedno i drugo bili su notorni izrazi 'isticanja povijesnih sukoba' (citat Andrea Zlatar s jučerašnje sjednice Hrvatske vlade). Dakako, i osornom premijeru i (ne)kulturnoj ministrici trebalo bi održati lekciju iz povijesti koju silom žele izokrenuti.
 
Rapallskim ugovorom potpisanim u noći 12. studenog 1920. Italija je dobila veliki dio Istočne obale Jadrana i njenog priobalja. Talijanska delegacija nije prihvatila obvezu glede zaštite nacionalnih prava za 600.000 Hrvata i Slovenaca koji su političkom silom postali talijanski državljani, ali je druga strana, 'jugoslovenska', bila prisiljena prihvatiti obveze za malobrojnu talijansku manjinu. Prevrtljiva Italija je priznala ujedinjenje i postojanje Kraljevine SHS. Iste noći potpisana je 'Antihabsburška konvencija' o suradnji s ciljem onemogućavanja povratka habsburške dinastije na prijestolje Austrije i Mađarske.
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSdnMVCyGPpBDZJ1C_fHkibWbWqKxnbS54NjtAuLKHLJsSYzwce
Još prije ujedinjenja, 24. studenoga 1918. Stjepan Radić rekao je da odluku o ujedinjenu ima pravo donijeti jedino Hrvatski sabor. Bilo je to na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba. To Narodno vijeće nastalo je 5. listopada 1918. godine, a bilo je vrhovni organ vlasti za Hrvate, Slovence i Srbe koji su živjeli u Austro-Ugarskoj, koja je izgubila rat i prestala postojati. Na spomenutoj sjednici u raspravi o ujedinjenju, Stjepan Radić govorio je i o tome da Hrvati hoće svoju republiku. Istaknuo je da sličan jezik nije dovoljan razlog za ujedinjenje i da Središnji odbor nema pravo donijeti odluku o zajedničkoj državi. Rekao je tada hrvatskim zastupnicima u Beogradskoj skupštini onu čuvenu rečenicu:
 
„Ne srljajte kao guske u maglu“. Ipak, izabran je Odbor sedmorice, koji je izradio 'Naputke' – uvjete ujedinjenja. Prema tim uvjetima, konstituanta se trebala sastati najkasnije šest mjeseci poslije sklapanja mira i donijeti konačnu odluku o državnom uređenju, republici ili monarhiji. 'Naputcima' je bilo predviđeno privremeno postojanje Državnog vijeća te zemaljskih vlada i parlamenata. Na snazi su trebali ostati pokrajinski zakoni. Također, određeno je da će odluku o konačnoj organizaciji države donijeti Narodna skupština (SHS-a) dvotrećinskom većinom. Četiri dana poslije, svi dogovoreni uvjeti ostaju samo mrtvo slovo na papiru, jer 28. studenoga 1918. godine Delegacija Države Slovenaca, Hrvata i Srba predvođena Svetozarom Pribičevićem stiže u Beograd i odustaje od 'Naputaka', upravo pod utjecajem Srbina Svetozara Pribičevića, unitarista i monarhista. Spomenuta Delegacija izrađuje 'Adresu ujedinjenja', koju predaje regentu Aleksandru Karađorđeviću.
 
U veljači 1919. godine Glavna skupština Radićeve 'Hrvatske pučke seljačke stranke' prihvatila je rezoluciju, koja se zalaže za neutralnu seljačku republiku i saziv hrvatske ustavotvorne skupštine. Tada je zaključeno da se takav zahtjev uputi i mirovnoj konferenciji u Parizu. Rezolucijom u ožujku iste godine proglašeno je da hrvatski građani ne priznaju tzv. Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, jer je proglašena izvan Hrvatskog sabora. Zbog toga su članovi HPSS-e proganjani i zatvarani, a posebno je na udaru velikosrpskog režima bio Stjepan Radić.
 
Suludo je dakle, Radića proglasiti panslavistom jer je evidentno bio gorljivi hrvatski nacionalist zbog čega je i planirano ubijen od zločinačke, velikosrpske ruke. Ponovimo detaljnije, povijesnu lekciju još jednom, zbog premijera i sličnih mu antihrvatskih historijskih diletanata: Hrvati su, dakako, gubili svoj teritorij u Kraljevini SHS. Rapallskim ugovorom 1920. godine Kraljevina SHS ustupila je Italiji dijelove hrvatskog teritorija. Tako je Istra (bez Kastva) pripala Italiji kao i Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo, Sušac i Palagruža. Rijeka je proglašena neovisnim gradom-državom pod zaštitom Lige naroda. Do siječnja 1921. godine trajala je vlast jurišnika predvođena Gabrielom D`Anunziom, koji su Rijeku zaposjeli u rujnu 1919. godine. Ipak, i Rijeka (Fiume) pripala je Italiji Rimskim sporazumom iz 1924. godine. Hrvati su na tom teritoriju proganjani, škole su zatvarane, a sustavno se provodila talijanizacija.
http://i.ytimg.com/vi/dnFHJLeyto8/0.jpg
Puniša Račić
 
Smijemo li optužiti po Milanoviću 'panslavistu' Stjepana Radića da je prodavao Hrvatsku? U svezi s tim (predloženi) Radićev ustav neutralne seljačke Republike Hrvatske iz 1921. godine sasvim eksplicite govori i o teritorijalnom pitanju.Njemu ustav posvećuje značajnu pažnju u uvodnom dijelu i u tri posljednje glave Ustava. (C, V.-VII.) Dakle: Osim 8 županija banske Hrvatske, ustavom se predlaže da se i Dalmaciji omogući narodnim plebiscitom izjašnjenje o priključenju Banskoj Hrvatskoj. U pogledu Rijeke i Istre ne priznaje se Rapallski ugovor, već se očekuje od 'prosvijećene radničke i seljačke demokracije u Italiji' da se stanovništvo tih pretežno hrvatskih krajeva vrati (!) Republici Hrvatskoj.
 
Radić nije nikada ni bio u situaciji da pregovara sa Talijanima o bilo čemu, ali njegovi nasljednici (Maček, Trumbić-koji se zbog izdaje hrvatskih interesa kasnije i ubio), te Frank, Pavelić, jesu, i to od 1927. godine pa nadalje. Londonski sporazum, Rapallski sporazum, Rimski sporazum (1924.) svi su oni išli na ruku Italiji a na štetu Hrvatske, i tek 1926.  Mussolini je stupio malo čvršće na Balkan (prvi tiranski sporazum). Izuzev toga Benito Mussolini je imao i tajne pregovore s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem.
 
I za kraj, koji su to i čiji su to aktualni premijer i njegova ministrica (ne)kulture?Panslavisti sigurno nisu ali su bez sumnje anti-klerikalci, anti-hrvatske protuhe i štetočine u svakom pogledu, pan-regionalisti i pan-jugoslavisti!Naravno, 0,12 tona žive vage teškoj ministrici (ne)kulture uz odobrenje njenog šefa te srodne im anti-hrvatske političke 'elite', nimalo ne smeta sponzorirati odnosno iz našeg džepa dotirati odvratnu 'Odisejevu' brijunsku predstavu 'Mali mi je ovaj grob', hvalospjev Gavrilu Principu jer ta 'smrdljiva jaja' Rade Šerbedžije ne ističu ama baš nikakve povijesne sukobe, zar ne!? Mlađahni i po Britancima educirani atentator-ubojica, Gavrilo Princip u sprezi sa srbijanskom 'Crnom rukom', bio je pravo oličenje Milanovićeva 'panslavizma'! Zaključak: Pitajući se 'tko je tu čiji?' mogli bi protumačiti kako je i Milanović u ideološkoj dilemi jeli i Puniša Račić ustvari bio 'naš' kad je opravdano pucao po hrvatskom nacionalizmu 'štiteći kralja i otadžbinu' jednako Gavrilu Principu koji je pucao po Ferdinandu i trudnoj mu Sofiji, jer su bili neprijatelji svih Slavena pa i Velike Srbije!?
 

Damir Kalafatić

Anketa

Tko je "zaslužan" što je 2018. mason Dražen Jelenić došao na čelo DORH-a?

Ponedjeljak, 24/02/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1102 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević