Get Adobe Flash player
Opasno traćenje vremena

Opasno traćenje vremena

EU ciljano ispražnjava Hrvatsku za naseljavanje...

Podržali Istanbulsku, podržavaju i

Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

Popis HDZ-ovaca koji podržavaju »Globalni sažeti dogovor za sigurna...

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Hrvatski sabor najodgovorniji za stanje u...

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Ne ostaju i ne opstaju najjači, nego...

Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

Suspendiran zbog ljubakanja sa studenticama, a na ispitima pita studente u...

  • Opasno traćenje vremena

    Opasno traćenje vremena

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:41
  • Podržali Istanbulsku, podržavaju i

    Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 15:48
  • Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    srijeda, 14. studenoga 2018. 08:38
  • Političko preživljavanje političkih zvijezda

    Političko preživljavanje političkih zvijezda

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:34
  • Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

    Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

    utorak, 20. studenoga 2018. 13:04

Šteta za EU – šteta za Hrvatsku – korist za Andreja

 
 
U zadnje vrijeme mnogi politički analitičari spominju i predviđaju odlazak aktualnog predsejdnika Hrvatske vlade Andreja Plenkovića na neku uglednu funkciju i poziciju u tijelima Europske unije. Odlazak na neku uglednu i značajnu funkciju?! Takvu funkciju zasigurno zaslužuju ljudi sa značajnim rezultatima koje su postigli u svojim sredinama. Zaslužuju je i visoko moralne osobe koje u svojim sredinama imaju ugled i uživaju poštovanje i respekt. Zaslužuju je i osobe koje u svojim sredinama vode politiku međusobnog razumijevanja ljudi, tolerancije, uvažavanje drugih i drugačijih. Zaslužuju je i osobe predane istinoljubivosti, znanju i otporu prema svim totalitarističkim ideologijama – nacističko-fašističkoj i komunističko-staljinističkoj (u našoj verziji titoističkoj). Zaslužuju je osobe koje na javnoj sceni ne vrijeđaju i ponižavaju svoje neistomišljenike, koji ne ucjenjuju članove vlastite političke stranke, koji ne krše volju naroda izraženu na izborima i referendumima. Zaslužuju je i osobe koje posjeduju vrhunska interdisciplinarna znanja, a po mogućnosti i znanstveno-stručne radove, s kojima pokazuju vjerodostojnost udjela u zajednici. Zaslužuju je i osobe koje krasi domoljublje i privrženost Domovini, jer bi i na novoj funkciji trebali jamčiti privrženost civilizacijskim vrijednostima EU-ovoj zajednici  država i naroda.

Na žalost ni na jednom području aktualni predsjednik Vlade ne posjeduje takva znanja, moralne osobine i rezultate kojima bi jamčio zasluženost dolaska na neku takvu funkciju. Poznati su katastrofalni rezultati njegove neuspješne Vlade – gotovo smo u svim pokazateljima na dnu europske ljestvice. Tendencijski je stanje puno gore. Slabašni rast BDP-a, iseljavanje, nedostatak velikih investicija, nestajanje sela i poljoprivrede, rasap industrije, neučinkovitost reformi... Tu treba spomenuti afere vezane uz Agrokor, zakašnjelo reagiranje na stanje u brodogradnji i udar na državni proračun, enormne gubitke u zdravstvu, stanje u obrazovanju, školstvu, mirovinskoj  i zdravstvenoj reformi. Tu su i brojni prijeteći štrajkovi i nemiri građana. Opće nezadovoljstvo građana vidljivo je i iz stavova javnosti da zemlja ne ide u dobrom pravcu, ne vjerovanje u državne ustanove, samoga premijera i njegovu vladu, afere u kojima sudjeluju državni dužnosnici, uključujući i samoga premijera.
 
Zadnji podatci (Eurostata) glede globalne konkurentnosti samo potvrđuju kuda brodi Plenkovićeva vlada (i mi s njom): od 140 država Hrvatska je na 68. mjestu. Ispred nas su Poljaci, Česi, Slovaci, Slovenci, Srbi… U neovisnosti pravosuđa (rak rani hrvatskog sustava) od 140 država mi smo na 120. mjestu u društvu Jemena, Burundija, Čada i komunističke Venezuele. U Kuščevićevu ministarstvu javne uprave smo još gori. Od 140 država držimo čvrsto 135. mjesto u društvu Ekvadora, Angole, Bolivije i Venezuele. U kategoriji reagiranja na promjene od 140 država držimo 133. mjesto. Ostavili smo iza sebe samo države poput Mauritanije, Jemena, Salvadora, Venezuele. To pokazuje samo obmanjivanje naše javnosti od kandidata Plenkovića kako bi nam na uspjesima mogle pozavidjeti mnoge afričke zemlje.
 
Kako smo krenuli mi ćemo pozavidjeti mnogim afričkim zemljama. Na tri znakovita primjera vidljivo je kako je Plenković nesposoban donositi pravovremene i hrabre odluke, što se očekuje od ljudi koji pucaju na visoke položaje u EU-u. Primjer, Agrokor – korištenje privatnih i prijateljskih tvrtki i kolega (afera Borg) u izvlačenju novca, brodogradnja – gledanje i šutnja od godinu dana na izgradnju brodova koji u začetku stvaraju gubitke, a za koje njegova Vlada daje državna jamstva koje će pokriti svi građani RH i treći, izbori u BiH – ne čini ništa u EU-u pa ni prema SAD-u da se onemoguće nelegitimni izbori s nemjerljivom štetom za interese hrvatskoga naroda u BiH, ali i za Republiku Hrvatsku. Iako mu je to dužnost (ne samo njemu!) prema Daytonskim sporazumima. Fokusira se na izbore nakon izbora, rekli bi post mortem. Za sve, ne samo ove neuspjehe, želi potporu i obožavanje javnosti! I dobiva ih od svojih ucijenjenih i kupljenih stranačkih drugova, partnera u vlasti, svojih medija i državnih ustanova na čijem se čelu nalaze njegovi ljudi. Ostali su samo „ognjištari“, „radikalni nacionalisti“, hrvatski branitelji i nepismeni biskupi s istom takvom pastvom!
 
Što bi onda značio odlazak neuglednog i nesposobnog  Plenkovića na neku uglednu funkciju u Europskoj uniji? Problem za EU, kao što je danas problem za RH. Koju zadaću on zapravo može riješiti? Dosadašnji rezultati pokazuju, da osim praznih i lažnih obećanja, objeda i rasapa državnih ustanova i nevjere naroda u njih, ništa nije u stanju riješiti. Tome treba dodati i nizove afera, škandala i lažnih informacija prema javnosti sebi kontroliranim medijima o stanju države. Pa kome treba takav kadar? Ni Hrvatskoj, ni Europskoj uniji.
 
Međutim, odlazak Plenkovića na neku uglednu funkciju, bio bi tragičan za ovaj narod i državu. Kako to da ljudi poput njega koji su razorili hrvatsko gospodarstvo, posvađali hrvatski narod, branitelje, političke stranke, iznevjerili glasače i njihovu volju na izborima i referendumima, ponizili Crkvu i vjernike, mogu zaslužiti uglednu poziciju u uglednoj Europskoj uniji? Možemo li onda govoriti o uglednoj Uniji ako ista zapošljava ovako neugledne, pače za hrvatski narod i državu, štetne osobe. Stoga bi se naš narod trebao suprotstaviti takvom  izboru, ukoliko bi Plenković na bilo koji način predstavljao Republiku Hrvatsku.
 
Jer kako on zastupa, predstavlja i vodi računa o državi, hrvatskom narodu i građanima, možemo se svakodnevno uvjeriti. Može ga zaposliti neka privatna ustanova ili civilna udruga da ih podučava o miroljubivoj i aktivnoj koegzistenciji i Kardeljevim komunikacijskim vještinama, na nekoliko svjetskih jezika. Ništa više od toga!
 
Svi se moramo zapitati smijemo li bez otpora, na neku uglednu funkciju u EU-u pripustiti najomraženijeg i najnepopularnijeg čovjeka u Republici Hrvatskoj?! Jer to bi bila naša sramota. Prije svega. Iako nas za to nitko ne će pitati, no ipak bi ih valjalo upoznati s točnim rezultatima njegova djela, rezultatima od kojih se ovaj narod i država dugo ne će oporaviti. No, ako ne ode! Što s njim i njegovim slugama i sluškinjama? Tko će to plaćati i trpjeti?! Dragi Bože što smo toliko zgriješili? Nemoj nas toliko kažnjavati.
 

Mijo Ivurek, Zagreb

Suđenje Ivi Sanaderu je manje više mazanje očiju javnosti

 
 
U ratno profiterstvo spadaju sve one aktivnosti koje se koriste, u posebnim ratom stvorenim situacijama i okolnostima, da bi se za sebe stekla neka korist, na štetu žrtava i ostalog stanovništva, suprotno zakonu, običajima i temeljnim etičkim normama. Najviše bode u oči materijalno bogatstvo pojedinaca stečeno za vrijeme rata, poraća i mirne reintegracije. To se događano raznim metodama i oblicima rada, beskrupuloznih pojedinaca, koji su bili u prilici “jamiti”, od obične kokošarske pljačke po kućama, pretvorbe i privatizacije, do monopola nad pojedinim  traženim artiklima hrane oružja i naftnih derivata, što tajno, što javno, zaključivanjem štetnih ugovora, primanjem mita, sukcesivno strateški i taktički ustrojavanom korupcijom, pod egidom domoljublja i sa platforme političkih stranaka i političkih koalicija. Ratno profiterstvo u osnovi nije uvijek bilo primarno, barem ne u početku. Kod puno njih, koji su bili u prilici, kao krajni rezultat svega činjenog i nečinjenog, se to ostvarilo. Gotovo preko noći kod mnogih pojedinaca je golemo materijalno bogatstvo postalo vidljivo i prepoznato i netransparentno. Obične pljačke i privatizacijski kriminal za vrijeme rata i poraća bili su temelj ratno-profiterskog kapitalizma, koji je stvorio društvene i političke elite – “novo društvo” suverene, neovisne, slobodne, moderne i demokratske države Hrvatske. Ratni profiteri postali su ugledni članovi društva. Infiltrirali su se, implementirali i petrificirali, bilo direktno ili indirektno u sva područja rada, djelovanja odlučivanja, na svim razinama, u sve oblike vlasti. Postali su nezaobilazni,  neupitni, glavni, važni i bitni činitelji naše sadašnjosti, vizionari budućnosti i revizori prošlosti, s ciljem učinkovitog prekrajanja te prošlosti, onako kako, kada i gdje, to njima odgovara, u svakom smislu.
https://usercontent2.hubstatic.com/13972895_f520.jpg
Kad se slučajno netko negdje razotkrije, brzo ga se ubaci na funkciju ili radno mjesto gdje je dobro zaštićen. Za to treba imati novac i moć, uglavnom novac, pri čemu nikoga ne zanima kakav je to novac, od kuda i kako je “jamljen”, o čemu govore mnoge donacije, naročito u izbornim kampanjama, od najniže do najviše razine, posebice za predsjedničke izbore. Takvi donatori su uvijek su adekvatno nagrađeni, ili su dobili lukrativno radon mjesto, političku funkciju ili su “zaboravljeni” svi njihovi grijesi, naročito oni koji spadaju u ratno profiterstvo. Budući da, po zakonu , ratno profiterstvo ne zastarijeva, neki misleći, pragmatični i dalekovidni visoki državni  dužnosnici “teže” ratno-profiterske slučajeve spreme u ladice, te ih po potrebi, da bi sebe osigurali ili promovirali izvlače. Njima opterećuju javnost, prikrivaju  pojedine novonastale netransparentne i nezakonske aktivnosti, aktualnih vlada i visokih dužnosnika. Slučaj s bivšim predsjednikom Vlade dr. Ivom Sanaderom se razvlači već desetak godina, da bi ga se u jednom od više sudskih procesa osudilo kao ratnog profitera, za primanje mita u pogodovanju Hipo banke. Kaj god! U odnosu na sve ostalo što se događalo, ovo je relativno mala svota, po odvjetnicima nedokazano mito. Ovo je manje više mazanje očiju javnosti. Zar je bivši premijer jedini ratni profiter?  Ne trebaš biti nikakav stručnjak, niti imati  IQ poput Einsteina, da bi u to vjerovao. Što je s ostalima, osumnjičenima i neosumnjičenima? Jedni čekaju da se njihov process završi, apsolutno sigurni u svoju nevisnost, dok su drugi nagrađeni. Javno i politički djeluju, na najvišim razinama i funkcijama, hvaleći se svojim velikim uspjesima, ustrojstvima novih resora, veleposlanstva, konzulata, firmi, agencija, projekata, …
 
U ratno profiterstvo ne spada samo pljačka, nezakonito bogaćenje, već i ostali  oblici stjecanja nečega, što nije zasluženo i pošteno stečeno. Kao gljive poslije kiše “nicale” su, “stasale” i ušle u opticaj  razne diplome, naročito one iz susjedne države. Društvo se obogatilo novim magistrima, doktorima, profesorima, inžinjerima, ekonomistima, menadžerima s upitnim opskurnim i trivijalnim znanjima, neupotrebljivim sposobnostim i velikim umijećem upravljanja, urođenim  stečenim, kako alternativnim činjenicama tako fake news-ima. Koliki su stanovi preko noći dobili novog stanara, bilo nasilnim ulaženjem bilo dobivanjem ni za što. Tu ne mislim na izbjeglice i prognanike. Mnogi od njih nisu ostajali samo privremeno. Neki su još dan danas u tim stanovima, a obnovljene su im kuće u područjima i mjestima iz kojih su prognani, odnosno izbjegli. To je u nekom smislu, ratno profiterstvo.
 
Besplatni placevi, državni poticaji, poklonjene  tvrtke, otvaranje biznisa, unosno postavljanje na pojedine funkcije, posebice za stečajne upravitelje, zaposlenje u veleposlanstvima, konzulatima, državnim službama bez kompetencija i kompeticija. Rezultat svega je ovo što danas imamo: sve veće osiromašenje cijelog društva, milijun stanovnika živi ispod granice siromaštva, svakodnevno iseljava 200-injak najpotentnijih stručnih i sposobnih relativno mladih ljudi, koji traže bolji i sigurniji život u državama gdje se cijeni znanje, poštuje rad, gdje su pravno svi jednaki, nema više povjerenja ni u što i ni u koga, vlada apatija, depresija, strah i sram zbog ponižavanja zdrave pameti. Uporno nas se uvjerava, baš kao žitelje Životinjske farme, kako nam je sve bolje, uz prezentaciju određenih brojki koje rastu, samo mi to ne vidimo i ne osjećamo, jer smo niža klasa.
 
Jednakom filozofijom, utilitarnim svjetonazorom, ponižavanjem građanstva, omalovažavanjem žrtava rata i poraća, neprocesuiranjem ratnih zločinaca, nekažnjavanjem ratnih profitera, neuzimanjem ratno-profiterske i nezakonito stečene imovine, neprovođenjem nužno potrebnih reformi, nedopuštanjem referenduma, potiskivanjem demokracije, neprirodnim političkim koalicijama vlast sve manje biva odraz volje naroda, nazire se autokracija s umreženim oportunizmom, klijentelizmom, nepotizmom i korupcijom, bez obzira na ideološki predznak. Ideologija se može svesti na jednaki nazivnik, zapravo je nema. Mnogi nastaju, opstaju i žive po principima: “use, na se i poda se”, zgrabi što više, laži, obmanjuj, brendiraj sebe, država to sam ja, mogu što hoću, ne znam…
 
Takvi su naravno morali imati članske iskaznice određenih boja, u skladu s trenutnim vlastima, uglavnom plave, crvene i narančaste, pri čemu benefiti i sinekure nisu bile proporcionalne broju članstva i osvojenih mandata. Često je ta narančasta boja imala prednost, što je određeni fenomen ovoga društva. Taj fenomen zadnjih dana pomalo blijedi i gubi svoju važnost. Izgleda da se može bez “narančastih”. Razvija se i zauzima primat jedan drugi fenomen, odnosno stvara se jezgro buduće vlasti, što iz lokalnog prelazi u državno. Sve ide k tome, samo što to oni koji sebe smatraju državotvornim ne vide. Oni se bave sami sobom. Međusobno se kolju za vlast i premoć, nesvjesni da se ruše iznutra, odnosno da će doći do velike implozije. Pritom, od oporbe nema straha, barem ne za sada, iako se čini da se oni konsolidiraju kako u samoj stranci, tako i međustranački sa sličnim opcijama.
 
Sve to me nagnalo da ponovno, gotovo u jednom dahu pročitam “Životinjsku farmu”. Čitajući “farmu” nametnuli su mi se danas aktualni likovi iz javnog i političkog života, slični Orwelovim likovima i likovima iz Štrumpfova. Neki se likovi preklapaju i eksplicitno izviru u prvi plan, kao i prepoznatljive situacije u pojedinim odlomcima romana i radnjama u crtiću. Primjena pojedinih događanja iz Farme stvara asocijacije aktualnih događanja, naročito sa SMS-ovima i hotmail-ovima. Međutim ti “projekti” - bili istiniti ili lažni - jako su prozirni i prepoznatljivi kao loše kopije UDB-e, FBI-ja,  KGB-a, OZN-e, POA-e, SOA-e… To su tvorevine nastale na temelju urođenih gena, s bizantijskim, osmanlijskim, rodijačkim, neukim, jalnim, pohlepnim, kumskim, oračkim, “pobožnim”, nepoštenim, ostapbenderovskim, primitivnim, nezajažljivim, arivističkim, agresivnim, egoističnim, pokvarenim, podzemnim, kriminalnim elementima, zasnovanim na niskim strastima pojedinaca u njihovoj necjelovitoj ličnosti, nesvjesnoj svojih ograničenja, koji su igrom slučaja došle na određene položaje, koji ih ne zadovoljavaju.
 

Ankica Benček

Nije kriva ministrica kulture što je odrasla na AGITPROP kulturi

 
 
TKO NE PLATI NA MOSTU PLATIT ĆE NA ĆUPRIJI
(Hrvati niti znaju lagati, niti su sposobni za politiku, a još i manje su sposobni za napad. Jedino se znaju braniti od drugih ali nikad se još nisu obranili od sebe samih.)
https://i1.sndcdn.com/artworks-000254009675-knft2r-t500x500.jpg
Akronim SRAM prva su slova selektivne retrogradne amnezije memorije kojom je označena politička sudbina Hrvatske. U njoj je socijalistička vlast Pavelićevu NDH, za razliku od Nedićeve fašističke Srbije, obilježila fašističkom državom, a s njom Hrvate politički determinirala bez prava na utvrđivanje činjenica. Selektivno se pamtilo, slavilo, zagovaralo i osuđivalo. Zaboravljalo se ili se nije smjelo spominjati što Hrvatskoj ide u prilog još od vremena Austrougarske monarhije, Kraljevine Jugoslavije, NDH-a i Titove Jugoslavije.
 
Hrvatska u svojoj povijesti nije imala pravo na političku riječ, pa i kad bi je dobila nitko je više nije respektirao niti ju je  želio čuti. Ovaj, površni prikaz, kako je to naveo Nebojša Popov u knjizi Srpska strana rata, je sudar sa srpskom tradicijom ratnika na visokoj cijeni, a s njom i sumrak svakog režima. Historijski poraz Srbije što je zapoćeo na Kosovu za Cara Lazara je beznačajan u odnosu na, možda i najveći, poraz Srbije što ga je doživjela u agresorskom pohodu Slobodana Miloševića na ostatke raspadajuće Jugoslavije. Uz pomoć JNA držao je konce rata i mira u bivšim jugoslavenskim prostorima sintagmom: „Ne umemo da radimo, ali umemo da se bijemo.“ Ostatak je to simbolike predrasuda Vidovdana, što je datum za koju je Srbija od kosovske bitke do atentata Gavrila Principa na prijestolonasljednika Ferdinanda i vidovdanskog ustava kojim je Kraljevina SHS proglašena personalnom dinastijom postala mitska industrija, koja se agresijom na Hrvatsku pretvorila, neovisno o strašnim žrtvama, u plašenje ježa golom stražnjicom što je bliže, da parafraziramo Dobricu Ćosića, „ako ne umemo da se bijemo znamo lagati i pobjede ostvariti politikom laži“.
 
Hrvati niti znaju lagati, niti su sposobni za politiku, a još i manje su sposobni za napad. Jedino se znaju braniti od drugih ali nikad se još nisu obranili od sebe samih. Dvadesetsedma godina (1991. – 2018.) današnje Hrvatske tragičan je ostatak obranjene države od srpske agresije i tužni ostatak referenduma njene neovisnosti kojom je stekla pravo na privatizaciju, a s njom na pljačku, po svemu sudeći, onoga što su roditelji djece komunizma u Titovoj Jugoslaviji konfiscirali. Referendum nije dao pravo državi na čuvanje arhive i na puno toga čega su se riješile države pod željeznom zavjesom kad su im, nakon pada Berlinskog zida, tajne službe onemogućene lustracijom da bi Hrvatska danas ispaštala za slobodu u Titovoj Jugoslaviji ili „Tko nije platio na mostu-plaća sad na ćupriji,“ sve što je socijalističkim zemljama bilo onemogućeno.
 
Hrvatsku političku i gospodarsku sudbinu nije odredio referendum niti obrana od agresije nego prodaja banaka i medija kao i tragično provedena privatizacija. Strani vlasnici vodeće dvije banke, uz neke inozemne, imaju korist od države u kojoj novac drže građani Hrvatske. Mediji su u funkciji interesa vlasnika nepoznatih gazda kapitala, a čitateljska klijentela „osuđena je“ na zgoditak od nagradnih igara, a u svemu ostalom na gubitak što ga „proizvode“ kolumnisti što se javljaju intelektualnim paradiranjem i parodiranjem kaotičnog stanja u državi kojoj bi pristajalo ime Apsurdistan sa suspektnim pravosuđem, bujnom administracijom, tajnim i sigurnosnim službama što rade za vodeće stranke umjesto za državu u kojoj više ni referendum nije građansko nego je političko pitanje zainteresiranih skupina za osobnu budućnost neizvjesne države.
 
Nitko nije odgovarao za raspad poljoprivrednih kombinata ili tvornica na otvorenom čiji je veći dio poklonjen AGROKOR-u uz konstataciju bolje da je zemlja pripala Todoriću nego da je propala Hrvatskoj. Za prodaju većinskog paketa dionica, a s njim i gospodarenja kompanijom INA-om nitko nije odgovarao. Pliva je prodana da bi u njoj danas zarađivala domaća proizvodna snaga za plaće zaposlenih iz profita vlasnika. Prvomajska je najvrjedniju tehnologiju rasprodala a da nitko nije odgovarao. I tako redom od neke Jugoplastike, Chromosa, Badela ili brojnih poljoprivrednih dobara u kojima su profitirali uvoznici umjesto proizvođači.
 
Zašto je Rijeka kao luka blokirana, a prometnica željeznicom zanemarena? Što je s Vulkanom, Trećim majom i koliko je Uljaniku bliže ime muljanik u kojem s jedva trećinom vlasništva država financiranjem čuva socijalni mir Istre u kojoj gradonačelnik Pule progoni ustaše kojih tamo nikad nije bilo umjesto da lovi lopove istarskog gospodarstva. Gospodarstvo je daleko ispod razine socijalističke proizvodnje, a radnički se štrajkovi premještaju iz jedne u drugu privatiziranu tvrtku koje naše službe ne kontroliraju nego skreću pozornost i odij na Zdravka Mamića i na Milorada Pupovca. Zdravko Mamić je sredstva stvarao za GNK Dinamo deviznim priljevom kojim nije oštetio sredstva proračuna, a Milorad Pupovac korišten je od politike kako bi se odij prema njemu prebacio na, ni krive ni dužne, Srbe. Nacionalne manjine nitko ne ugrožava u državi čiji su građani neovisno o vjeri i naciji socijalno, a ne nacionalno ugroženi. Napokon, nisu li nacionalne manjine dužne poštovati državu u kojoj zarađuju za život a nacionalno dostojanstvo braniti kad je to nužno. Nikad nisam razumio ljude što traže da većina brine o manjini kojoj nije stalo do  države u kojoj žive.
 
Hrvati, Mađari, Talijani, Romi i Česi s malom ili nikakvom plaćom ili mirovinom su jednako ugroženi za život onoliko koliko su Furio Radin i Milorad Pupovac nacionalno privilegirani. Srbin koji se vratio u svoj zavičaj o kojem Milorad nariče da nema struje vjerojatno je nije imao ni kad je Hrvatsku napustio, da bi se vratio kad se i Hrvatima gasi svjetlo u domovini koju napuštaju. Srpski i hrvatski stavovi dio su, neke vrste, povijesne tribine manipuliranja i različitog pretjerivanja u interpretiranju ličnosti i događanja kompleksne zbilje naše prošlosti zbog koje je nemoguće usuglasiti dosezanje istine; ona se ispituje sasvim privatno ili stranački bez jasne metodologije vezane za hrvatsko-srpske odnose koji se tumače emocionalno. Na njih ne gledaju isto Srbi u Hrvatskoj i Srbi u Srbiji. Naime, Srbi u Hrvatskoj se ponašaju kao da Hrvatska domovina nije interes manjinski naroda, što je recidiv koji traje od vremena Austrougarske monarhije preko dinastičke monarhije, NDH i, reći čemo, Titove Jugoslavije koju većina Srba drži nastavkom Karađorđevićeve Jugoslavije pod drugim režimom.
 
Pojava „hrvatskog proljeća“ 1971. godine bila je punih dvadeset i pet godina Titove Jugoslavije (1946.) vrst dozrijevanja političke svijesti o tvorevini bratstva i jedinstva u kojoj je Srbija, u sustavu financiranja federacije, bila „jednakija“ među jednakima. Posljedice te, u početku tihe, revolucije gospodarskog ali i nacionalnog osvješćivanja osuđena je od partijske oligarhije  u ime borbe protiv nacionalizma kojim je dominirao maskirani srpski nacionalizam. To će povijest potvrditi dvadeset godina kasnije (1991.) idejom i akcijom stvaranja velike Srbije. Partijskom čistkom 1971. godine u kojoj su vodeći intelektualci zamijenjeni  karijeristima, protezat će se hrvatska politička sudbina do današnjih dana u ime čuvanja lika i djela druga Tita i tekovina revolucije bez spominjanja Golog otoka na jednoj strani i tri puta proglašavanog narodnog heroja ili ljubičice bijele na drugoj strani istine o Jugoslaviji kakva je bila u „demokraciji“ vrhunski kontrolirane države čak i u inozemstvu. Taj inozemni kadar tajnih službi kad je „tamo“ ostao bez posla, vratio se u Hrvatsku golemim znanjem i sposobnostima provokacija i subverzivnog djelovanja od kojih je posebno zanimljiv crtež fašističke svastike na poljudskom stadionu; on je visoko profesionalno i maštovito izveden pothvat kako bi se preko nogometa kao moćnog socijalnog agregata Hrvatska prikazala kao fašistička ili da bi se, nastavkom rata drugim sredstvima, diskreditirala. To je djelo koje nije mogao smisliti i ostvariti prijatelj Hrvatske, a najmanje navijači!
 
GODINE SRPSKE JESENI
 
Samo dvadeset godina od osude „hrvatskog proljeća“ (1971.) godine kao nacionalističkog čina javila se, kako bi ju valjalo zvati „srpska jesen,“ (1991.) godine kojom je eskalirao srpski nacionalizam tipičnim nacističkim ratom za stvaranje velike Srbije kao golemom zabludom balkanskog imperijalizma, ali i provincijalizma. Prošlo je puno godina da bi se tek danas potvrdilo kako je osuda „hrvatskog proljeća“ bio sudar dva većinska naroda u kojem je tad, ako je u pitanju nacionalizam, srpski pobijedio hrvatski nacionalizam stvoren ekonomskim razlozima. Sve što je Hrvatska prepoznala 1971. godine  da financirajući federaciju ulaže u razvoj Srbije pokazalo se činjenicom. Srbija je 1991. godine shvatila da njen opstanak ovisi o onome što je 1971. godine osudila kao „hrvatsko proljeće.“ Zabrinuta za ugroženost financiranja federacije (čitaj: interesa Srbije) od ojačanog republičkog i pokrajinskog vodstva postala je svjesna ugroze svoje administracije locirane u glavnom gradu kojoj je pripadala i JNA.  Zato je veliko pitanje je li JNA pronašla Slobodana Miloševića kojemu će biti potpora u jačanju srpskog nacionalizma agresijom na Hrvatsku i Sloveniju i nedugo zatim na BiH ili je Slobodan Milošević u JNA našao saveznika za agresorsku misiju ostvarenja Memoranduma SANU prema kojemu bi Srbija preuzela brigu nad Jugoslavijom za koju je, kako su plasirali floskulu, najviše žrtvovala u ratu, a najmanje dobila u miru. U svakom slučaju bio je to golemi strateški konstrukt od aktera koji su i danas aktivni.
 
Strahote agresije kojom je Srbija stvorila u BiH  Republiku srpsku Srbija ne priznaje. Ne priznaje žrtve Srebrenice. Ne priznaje ni agresiju na Hrvatsku u kojoj su najviše stradali Dubrovnik i Vukovar sa žrtvama na Ovčari. Srpska politika ne priznaje vojni i ideološki poraz što ga je doživjela u namjeri stvaranja velike Srbije. Naprotiv! Za vojni i politički poraz što ga je ostvarila vojno-redarstvena akcija Oluja i vratila Hrvatsku u svoje granice  Srbija je ratni poraz i egzodus srpskih izbjeglica prikazala kao izgubljen rat protiv ustaša, a ne kao neuspjelom, pomašenom i uzaludnom ratu za ostvarenje velike Srbije.
 
SRPSKI NACIONALIZAM JOŠ NITKO NIKAD NIJE OSUDIO
 
Srpski nacionalizam, kako u bivšoj državi tako i danas doživljavao se, i na neki način tolerirao, kao vrst prirodnog prava. Od vremena Karađorđevića pa do današnjih dana, nitko nije osudio srpski nacionalizam! Rehabilitirali su Dražu Mihailovića, osnovali su parlamentarnu nacionalističku stranku s vojvodom Šešeljom i na brojne načine dokazali da im je više stalo do uređivanja Hrvatske nego do svoje, ratom iscrpljene, države. Mjera kojom su Srbi osuđivali hrvatski nacionalizam nitko nije osudio kao pojavu srpskg nacionalizma; on je tek potvrđen, ali ne i ozloglašen Memorandumom Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) kao legitimitet što bez posljedica i straha legalizira pravo osuđivanja tuđeg  nacionalizma, ali ne i svojeg na djelu.
 
Kao što je od pojave Titove Jugoslavije do hrvatskog proljeća prošlo 25 godina tako je od „srpske jeseni“  1991. do vukovarskog protesta 2018. prošlo 27 godina a da još nije ustanovljena odgovornost srpskih agresora  za nestale, ni za počinjene zločine niti za materijalnu štetu. Protest u Vukovaru možda je samo povod za osudu zločina u ratu, a objektivno se odnosi na hrvatsko gospodarstvo što je manje stradalo ratom, a puno više politikom privatizacije i posljedicama koje nisu pomogle Hrvatskoj ni kao članici EU.
 
Hrvatskoj ništa ne znači što se obranila i vojno pobijedila srpsku agresiju, a u svemu ostalom je poražena gospodarski, politički, diplomatski, pravno i socijalno. Hrvatska uopće ne ovisi o poraženoj Srbiji nego o politički, radno i socijalno zapuštenoj Hrvatskoj koja ne samo da je zanemarila optužiti zločince i osuditi krivce za stanje države nego se bavi napadom na, recimo, ministra zdravstva koji definitivno nije kriv za kiretažu bez anestezije. Nije kriv što liječnici napuštaju državu kao što nije kriv za duge liste čekanja, za skupe ili nedostupne lijekove. Nije kriv što želi povećati priljev sredstava porezom na alkohol i duhan ili baš na ono što najviše ugrožava zdravlje. Nije kriva ministrica znanosti i obrazovanja što uvodi građanski odgoj kao nastavni predmet jer i sama nije imala odgoj u svakom od nastavnih predmeta odgovornih za formiranje discipline reda, rada i odgovornosti. Nije kriva što arbitrira sudaru digitalne i Gutenbergove galaksije umjesto njihovim nastavnim sadržajima.
 
Nije kriva ministrica kulture što je odrasla na AGITPROP kulturi proračuna što financira trenutno nikome potrebno  o čemu posebno svjedoči Vukovar koji sve što financira u okviru kulture trošak je bez pokrića. Nisu li to gradski muzej, Ružičkina rodna kuća i vučedolske iskopine? Našim vrhunskim umjetnicima glazbe nije potrebno ministarstvo kulture nego oni ministarstvu; ono je potrebno organizatorima troškova izložbi i festivala, glumcima, piscima i drugim umjetnicima koji svojim ostvarenjima nisu u stanju ni čašu vode zaraditi bez sredstava proračuna. U ime kulture kao i u ime sporta na snazi su  nedefinirani pojmovi socijalističke umjesto tržišne prakse. O tomu svjedoči  financiranje svega i svačega što nema veze s prirodom brojnih sportova ni s vrstama i dometima umjetničkih ostvarenja.
 
Po svemu sudeći od sumraka srpske politike bez katarze u njoj dominira industrija, laži, podvala i mitova s predrasudama da bi u Hrvatskoj politika ostala na tragu romantičarskog i provincijalnog mentaliteta s kompleksima neslavne političke prošlosti  za koju nema potrebe osjećati se krivom niti bilo kome odgovarati za državu NDH čija je i sama žrtva, a još i više od ostrašćenih neprijatelja Hrvatske štoje čini siromašnom, ideološki podijeljenom, diplomacjom nemuštom i nesposobnom za stvaranje  duha nacije.
 
P.S.
Ideološko usmjerenje srpskoj agresiji dale su sve vodeće instucije u Srbiji od SANU-a, preko umjetničkih institucija do Pravoslavne crkve. Osobito su bili aktivni književnici prikazujući Jugoslaviju kao srpsku žrtvu. Mediji su se od politički informativnih novina sveli na Miloševićev nacionalni bilten usmjeren na formiranje javnog mnijenja. Stručnjake će za potrebe agresije, kako piše Bojan Popov, zamijeniti narod.
 

Željko Mataja

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Srijeda, 21/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1043 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević