Get Adobe Flash player
Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

Na redu je Plenković - da Pupovca smijeni ili...

Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

Na "aktualcu" gledala sam ponašanje jednog...

Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

Politički i sociokulturni uljez u HDZ     Sintagmu...

Vrdoljakova amerikanizacija školstva

Vrdoljakova amerikanizacija školstva

Izmišljamo školu za život po mjeri HNS-a....

Performans kao (ne)kažnjivo djelo

Performans kao (ne)kažnjivo djelo

Urednik časopisa "Informatologia Yugoslavica" i savjetnik Franka...

  • Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

    Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:16
  • Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

    Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:08
  • Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

    Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

    srijeda, 19. rujna 2018. 17:58
  • Vrdoljakova amerikanizacija školstva

    Vrdoljakova amerikanizacija školstva

    srijeda, 19. rujna 2018. 18:43
  • Performans kao (ne)kažnjivo djelo

    Performans kao (ne)kažnjivo djelo

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:05

Dokle će "poglavar" Nino ostati nedodirljiv?

 
 
Zadnjih tjedan dana obilježio je štrajk radnika Uljanika i 3. Maja koji se svojedobno našao pod puljskom kapom te se to naziva „Uljanik grupom“. Ne znam kako dva, dvoje čine „grupu“, ali valjda tako što se Uljanik dodatno podijelio, prostom diobom poput ameba, pa je tako nastalo više članova, dostatno za „grupu“ - sad već toliko da je teško ustanoviti i koliko ih ima. Dobro je to „dijeljenje“, rasječe se cjelina na manje komade pa se poslije bolje pripremaju, a tada su mogući različiti načini pripreme. Hoćeš na lešo, frigano, na gradele, ispod čripnje… “Grupu“ su svojedobno spojili SDP, Zoran Milanović i IDS, Nino Jakovčić, čini mi se i Čačić, prije zatvora. Kako i zašto su riječki i primorsko-goranski SDP, Zlatko Komadina i Veljko Obersnel, dopustili gubitak riječkog, industrijskog i inog identiteta - i „love“, kako je to dopustila, bez štrajka, tamošnja radnička klasa, nejasno je. Danas se spremaju na ponovno miješanje karata. Zar je netko u onom davno prošlom varao, a u njemu su sudjelovali i Komadina i Obersnel i Jakovčić koji su cijelo to vrijeme vlast, a u vlasti su i danas? Toliko za uvod.
http://www.ids-ddi.com/site_media/media/uploads/news/images/ids_sabor24_140214_638217S0.jpg.870x665_q92_crop_upscale.jpg
Ne ću ni sebe ni čitatelja mučiti s opakim pojmom kao što je „restrukturiranje“ ili još opakijim onim pojmom - majkom, tzv. tranzicijom, već ću ovom teškom problemu Uljanik-3. Maja pristupiti pomalo impresionistički, tek s nekim sličicama o „slučaju“, koje su se za me kao čičci zakvačile.
 
"Strateški partner", strateški, ne da sitniš za plaće
 
1. Prva je sličica zapravo podatak koji kaže kako su ovdašnje vlade u zadnjih nekoliko godina (sedam?) subvencionirale Uljanik-3. Maj s oko 14 milijarda kuna. Samo ove godine, do srpnja, za plaće dotirano je „dvojstvo“ grupe s preko sedamsto milijuna kuna. Zato je jasno zašto su oni iz Pule i Rijeke došli pred Banske dvore: davali ste, dajte opet. Zašto im se onda ubacio „nepoznat netko“, pa pred Banske bacio govna. Govna k'o govna, ali taj performans je odavno odigran i bio je namijenjen „piscu“ pojedincu, recimo, kao književna kritika. U stilu kakvo pisanje, takva i kritika. Nu on ima i opaku dimenziju prenošenja zaraze - kao da vam netko u srednjem vijeku, preko zidina, baci krepanog štakora zaraženog kugom. Zna li itko što se sve u ovim govnima krije? Uostalom Banski dvori su za Hrvatsku nešto više od aktualne ili bilo koje vlade, barem bi trebali biti. Ako već policija takvo što ne može spriječiti, ili ne će, trebali su štrajkači. Vrata kroz koja su, figurativno, prošle sve te milijarde namazati govnima, stvarno je previše. Tko maže; „živi zid“, mrtva „radnička fronta“, batmen…
 
2. Druga mi je slika, sličica tzv. strateškog partnera. Taj zanimljivi postsocijalistički bogatun Končar postao je „strateški partner“ Uljanik grupe. I sada ne da ni lipe, ustvari ni sitniš za radničke plaće za srpanj. Koliko sam razumio, ne će ga ni posuditi iako bi sve, kao „strateški partner“ mogao jednom, kad stvari krenu dobro, itekako masno naplatiti. Znači, ne vjeruje „partner“ kako će ikada stvari u „grupi“ krenuti dobro, pa se više ne bi „štel mešati“. Ne s lovom, al' će ostati „strateški partner“: kad se sve bude rušilo, onda će imati neko prvenstvo. Barem pogleda na ruševinu, strvinu. U poslovno-prijateljskim je odnosima s Jakovčićem, pa ga je lansirao u neki nadzorni odbor svoje tvrtke u - Finsku. Vlasnik je Brodotrogira, ali tamo šteka pa je neki dan skoro izbio štrajk zbog neisplate plaća. Kontrolira Glas Istre, i još puno toga na poluotoku.
 
3. Treća mi se nadaje sličica: radnička uljanička klasa pred Miletićem (gradonačelnik Pule i predsjednik IDS-a) i Flegom (istarski župan) viče: Lopovi, lopovi! Skoro mi nije za vjerovati - nalikuje rušenju mita, čija praznina mi je odavno - od početka - poznata, ali je izgledalo kako ga ne ću dočekati. Eto, ipak jesam, jer sve na koncu dođe na svoje, svojoj kući. Naročito zlo, ono se tamo odakle je poteklo uvijek vrati.
 
Nedodirljivi istarski "poglavar" Jakovčić
 
4. Zatim vidim Ninu Jakovčića, sada počasnog predsjednika IDS-a u mlađim danima. Za istarskog poglavara zapravo su ga promovirali Račan, Budiša i Tomčić dvije tisućite. Do tada, onako manje-više, ali tada mu se otvorilo. O njegovoj igri regionalnog poglavara pisao sam davno, pa mi je sada mrsko. Ukratko od IDS-a stvorio je čvrstu organizaciju, oko koze, kao „kozu nostru“ (u prijevodu: naša koza) kojoj kožu mogu derati i musti ju samo odabrani pripadnici. Tako to traje i ohoho, nema čvršće „naše stvari“ (koze) u Hrvatskoj od te u Istri. Koliko je to čvrsto najbolje je pročitati od Damira Kajina, svojedobnog insajdera. Načelo je bilo i više nego jednostavno a glasilo je „lijeva  ruka, desni džep“. „Lijeva“ je ideologija (antifašizam, anti-ustaštvo (u Istri!?) koza „reustašizacije“, anti thompson, zabrana pjesmeLijepa li si u Puli, liberalizam, socijal-demokracija, iako to dvoje nema veze i slične „lijeve“ trice i kučine.) Pritom ideologija pripada svima, al' džep samo njima, nekima. Nakon  „trećojanuaraca“ stiže šjor Ivo. I on skreće ulijevo, a s Jakovčićem dijeli i austrijsko iskustvo. Tu je i jedna velika banka, koja je na „svoje“ davne zemlje zinula kao nilski konj, a tu je bio i onaj koruški, jako desni pak, poglavar, poznat Jakovčiću. Njemu se skroz „zaglavio“ auto pa je „otputovao“, a i banka je u međuvremenu „nestala“, promijenila je ime, sanirala ju austrijska država koja nije baš blesava, a što je sve pritom razjapljenim velikim, nilsko konjskim ustima, „hapala“ tek će se vidjeti. Možda će se pokazati kako je „afera“ sa švicarskim francima čisti šitniš. Nakon Sanadera stigao Zoka, ne računajući kratki predah s Jacom. Tu se sklopio savez po kojemu je Jakovčić otišao, utek'o, rekao bih, u Bruxelles - računajući kako je tamo nedodirljiv. Našlo bi se toga još, al' badava kad je „poglavar“ nedodirljiv.
 
5. Zanimljivo je i kako je Uljanik grupa otvorila sukob i unutar radničke klase (škverani su izgleda njen zadnji ostatak, inače je izumrla. Trećomajci se žele odvojiti, vratiti poslovnu samostalnost, ali i utjerati dugove od Uljanika, najmanje petsto milijuna kuna. Iza njih stoje i Komadina i Obersnel - sad SDP želi drugačiju podjelu karata. U Puli, i među radnicima, a naročito u IDS-u se o tome šuti.
 
6. Usred štrajka pojavila se i informacija kako brodovlasnik broda u izgradnji traži da njegovi radnici nastave radove na opremi broda. Činilo se kako su se pojavili štrajkbreheri, ali nakon nekoliko dana doznajemo kako to nije istina već nešto uobičajerno - naime brodovlasnik na svoj trošak uređuje interijer, kabine, dvorane, bazene (riječ je o putničkom brodu)... Znači Uljanik radi samo „kadu“, valjda i strojarnicu, a s ostalim nema veze. Kad se tome doda kako je ovaj „kooperant“ stranac i radnci uglavnom kažu, strani, postaje jasnije zašto Uljanik zadnjih desetak godina nije porinuo ni jedan brod s dobitkom (prema izjavi jednog radnika).
 
7. U jednom dopodnevnom izvješću iz Pule na pitanje gdje su sada radnici - prije su marširali po gradu, novinarka kaže kako su u krugu brodogradilišta. Iz šetnje su došli - na marendu. Razumijem „svetost“ marende u primorskim krajevima, ali prekidati štrajk za marende, baš mi je čudno.
 
8. Za stanje u Uljaniku možda i podjednaku krivicu snose i uprava i sindikati. U Hrvatskoj su opstali oni sindikati čiji su radnici, zaposlenici, priključeni na proračunsku pipu, državnu, javnu, gradsku..., što je eto donekle slučaj i s još preostalim brodogradilištima. U Uljaniku, koji je navodno privatiziran, pa su radnici vlasnici oko 40 posto udjela, najvećeg među vlasnicima, gospodar tijeka novca je Uprava, koju osim ostalih, biraju i radnici preko Nadzornog odbora. Nemoguće je kako pritom sindikati ne znaju barem ponešto o svemu - od poslova do plaća, muljanja preko stotina tvrtki, utjecaju politike, IDS-a dakako, i sl. Nemoguće je kako im odavno, od kad se Uljanikov brod nagnuo, a nagnut je već godinama, nije poznato kako rade u nagnutom brodu za kojega je pitanje dana kad će se prevrnuti i potopiti. Što su čekali? Ah ti sindikati i njihova uloga, nu priča o njoj daleko bi nas odvela jer je za roman u nekoliko svezaka.
 
9. Stići će plaća za srpanj, kaže Andrej Plenković danas u četvrtak prijepodne...
 

Mato Dretvić Filakov

IDS-ovi čelnici ne priznaju hrvatski suverenitet nad Istrom

 
 
Na pisanje ovog teksta ponukala me jedna diskusija na twitteru sa Ivanom Jakovčićem, bivšim dugogodišnjim predsjednikom IDS-a, bivšim istarskim županom i sadašnjim zastupnikom Republike Hrvatske u EU Parlamentu, po kojoj je vidljivo da političari dobiju amneziju kada se govori o njihovu sudjelovanju u stvaranju hrvatske države i kako prekrajaju i iskrivljavaju povijesne činjenice. Ni kada im se predoče njihove vlastite izjave, ne žele priznati da su to rekli već naravno pobjegnu u blokadu sugovornika. Blokada je njihovo pravo i njihov izbor, ali postoje i drugi načini da se blokade obezvrijede i iznese istiniti slijed događaja.
https://static.kupindoslike.com/JNA-Pula-1968-emajl-_slika_O_81419725.jpg
S obzirom da sam dionik toga vremena, svojim svjedočenjem, svjedočenjem drugih sudionika i dostupnim materijalnim dokazima opisati ću slijed događaja, da ostane zapisano, pored drugih zapisa jedno slavno vrijeme u stvaranju hrvatske države i sramotnu ulogu koju je tada odigrao IDS u Istri i Hrvatskoj.I ne samo tada, nego sve do današnjeg dana!
 
PULA I ISTRA PRED RASPAD JUGOSLAVIJE
 
Ističem četiri najvažnije činjenice koje su tijekom komunističke vladavine (1945.-1990.) oblikovale ,,istarsko društvo” i koje su se u trenutku promjene pokazale lošim, protivnim, čimbenikom u stvaranju mlade Hrvatske države.
1. Prvo, iz Istre je nakon Drugoga svjetskog rata, ali i kasnije, protjerano i izbjeglo najmanje polovica stanovništva. To je nesumnjivo smanjilo, gotovo posve poništilo, mogućnost otpora novoj komunističkoj vlasti, tako da se ta vlast mogla ponašati kako je god htjela i biti bezobzirna  prema svim narodnim pravima i pitanjima. Stoga se u Istri nije uspjela oblikovati bilo kakva značajnija narodna oporba komunizmu i Jugoslaviji. Oni koji se nisu slagali, ili su bježali preko granice ili su prestrašeni šutjeli , ili su se prilagodili poretku (tih je bilo najviše). Dapače niti povijesne 1971. nije hrvatski narodni pokret našao u Istri značajnije uporište. Sjećam se kako su provjeravali istarske studente  u Zagrebu i bili zadovoljni da su Istrani ostali na partijskoj liniji .
 
2. Dalje ,nastali se gubitak stanovništva neposredno poslije rata,  popunjavao velikim dolaskom novog stanovništva u Istru iz prostora cijele ondašnje države. Uz to, došlo je do seobe stanovnika iz hrvatskih sela u gradove. Pula se kao ratna luka, sa zračnom i morskom lukom, pretvarala u jaki vojni grad, sa svim rodovima vojske i sa visokim vojnim školama, dolaskom mladih časnika i dočasnika u "Jugoslaviju u malom"! Ti su se mladi časnici i dočasnici ženili sa domaćim djevojkama ,dobivali stanove i osnivali obitelji. Miješani brakovi i djeca, a danas? i unuci iz tih brakova okosnica su sadašnjeg IDS-a. Sam predsjednik IDS-a Boris Miletić je iz takve strukture stanovnika Pule.
 
3. U Istri se posljedično gotovo potpuno izgubila hrvatska narodna svijest među istarskim nositeljima tog komunističkog poretka i vlasti, kako kod onih u Partiji (stranci), Savezu boraca, Sindikatu, Omladini, tako i kod onih u drugim pratećim savezima, ustanovama, radnim sredinama medijima i učilištima. Nemali sloj vladajućih u Istri, u tom i takvom poretku, nije bio odabran na osnovi sposobnosti i pripadnosti svom narodu već uglavnom po izboru, preporuci i zaštiti od strane saveznih tijela i raznih jugoslavenskih saveznih i tajnih službi. U tom okviru oni su u svemu bili, i ostali, poslušnici i gorljivi promicatelji jugoslavenstva. Istra je, prema popisima stanovništva iz godina 1981. i 1991., postala hrvatskom pokrajinom s najvećim udjelom Jugoslavena. Konačno, brojno istarsko iseljeništvo po svijetu nije pomoglo narodnoj preobrazbi u Istri. Štoviše, uz tek manji dio svjesnih istarskih Hrvata, ono joj se suprotstavilo. Oni talijanskih korijena (esuli) odvojeno su se ustrojili u raznim svojim udruženjima, pretežito osvetničkog, ponegdje i fašističkog usmjerenja. Dobar se dio iseljenika slavensko-hrvatskog podrijetla uključio u talijanske zajednice, župe i društva ili, pak po istarskoj  ili nekoj drugoj liniji, još užom, zavičajnoj sličnosti (Labinjani…). Ti su, uglavnom, bili pod kišobranom jugoslavenskih međudržavničkih predstavništava i u dosluhu s njihovim raznim protuhrvatskim službama.
 
4. Posljednju, najmanju, skupinu činili su Istrani s hrvatskom narodnom sviješću koji su se uključili u svehrvatske udruge i stranke ili su osnivali svoje istarsko-hrvatske stranke. Samo se ova skupina naših Istrana izvan Domovine ponijela prema dolazećim promjenama i u Hrvatskoj pošteno i domoljubno.
 
Nameće se zaključak: Istra je pred promjene imala nedostatak narodnog i protukomunističkog ljudstva, nedostatak državotvornog ljudstva, jaku komunističku i nenarodnu svijest u stranačko-boračkoj ustrojbi i protuhrvatsko istarsko iseljeništvo (esuli). U to vrijeme krajem 1989. godine Pula je bila veliki garnizon (koristim izraz koji se tada upotrebljavao) JNA sa svim tadašnjim rodovima vojske, mornarice, pješadije, avijacije i školskim vojnim centrima.
 
Pula je bila sjedište 5. Vojnopomorskog sektora, 139.motorizirane brigade JNA, te 185. lovačko bombarderskog puka. Ukratko, u Puli je bilo stacionirano oko 12 tisuća vojnika, 10 ratnih brodova, više od 1000 podmorskih mina težine 585 kilograma, 26 tisuća tona eksploziva, 56 tisuća tona streljiva, a i oružje TO bilo je pod ključem u vojarni na Muzilu. I taj podatak govori o snazi ovog garnizona. JNA je na pulJskom području imala imovinu na čak 1800 hektara, po čemu je bila grad s najviše vojnih objekata u SR Hrvatskoj. Hotel Riviera, Zgrada Suda  i Vojna bolnica bile su neke od nekretnina u vlasništvu armije (Glas Istre, 19. studeni 1991.). U Istri je armija raspolagala ukupno s 139 vojnih objekata i otvorenim morem od Medulina do Barbarige. Tu je bila i jedna od najjačih zrakoplovnih baza tzv. Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva (JRV), gdje je danonoćno za akciju bilo spremno 40-45 zrakoplova tipa MIG -21 i Super Galeb, naoružanih i opremljenih bombama i raketama velike razorne moći.
 
Unutar garnizona Pula i na aerodromu djelovala je jaka Kontraobavještajna služba (KOS). Po mnogim vojnim analitičarima najveća opasnost za Pulu i Istru dolazila je od tzv. JRV jer su napadi iz zraka bili razrađeni do tančina, prilikom mnogobrojnih vježbi pilota za vrijeme školovanja u Puli. KOS je kontrolirao sve (Glas Istre, 29. prosinac 1992.). U tim i takvim uvjetima kada je prijetila opasnost pogibije velikog broja stanovnika Pule i njenog razaranja od strane JNA, hrvatsko vrhovništvo donijelo je odluku blokirati sve JNA vojarne i objekte. U Puli je s obzirom na brojnost i snagu JNA, trebalo pregovorima dogovoriti da JNA napusti Pulu. Tu nezahvalnu ulogu preuzeo je tadašnji gradonačelnik pok. Luciano Belbianco, koji je uspješno pregovore završio i JNA je napustila sve vojne objekte.
 
Dana 15. prosinca 1991. godine, komisije Vojno-pomorskog sektora i Kriznog stožera Pule izvršili su primopredaju više od 30 kasarni, vojnih objekata, brodskih luka, skladišta. Svi predani objekti precizno su upisani u knjige. Članovi komisija i predstavnici Europske Zajednice u više su navrata zajedno kontrolirali predane objekte o kojima su brigu preuzeli pripadnici MUP-a. Vojni objekti predani su civilnim vlastima Glas Istre, 30. listopad 1991. Sa pripadnicima bivše JNA otišlo je i dosta obitelji, tako da se Pula u to vrijeme bila poprilično  ispraznila.
 
U tim uvjetima došlo je do osnivanja lokalne stranke IDS-a, Istarskog demokratskog sabora  14. veljače 1990. godine. Programske deklaracije i sam Statut stranke dokaz su njena autonomaškog i antihrvatskog usmjerenja, a ponašanje i izjave čelnika uredno je objavljivao lokalni list Glas Istre, tako da čelnici ne mogu demantirati svoje izjave i reći da oni tako nisu rekli. IDS kao stranka nije izašao na prve višestranačke izbore 22. travnja 1990. godine, već je svom članstvu i simpatizerima preporučio da glasa za SDP-SKH.
 
Programska deklaracija IDS-a objavljena je 7. srpnja 1991. godine  i preuzeta je od Stranke Jugoslavena“ Cilj i djelovanje stranke u sklopu višestranačkog demokratskog sistema je sudjelovanje u razvijanju svojim djelovanjem svih posebnosti tog prostora, kao regionalni entitet satkan na osebujnom etničkom sastavu, posebnosti gospodarstva i kulture, zauzimajući se za načelo jugoslavenske i svjetske univerzalnosti“.
 
Politika IDS-a može se pratiti kroz odnos prema pet područja
1. na odnos prema regionalnomu identitetu – na afirmaciju regionalnoga identiteta kroz istrijanstvo i stvaranje Istrijana kao i na predstavljanje IDS-a kao jedinoga zaštitnika u očuvanju identiteta Istre u borbi prisvajanja političkih simbola;
2. na odnos prema nacionalnoj državi i državnim institucijama u najosjetljivijim trenutcima njezina stvaranja i borbe za njezin opstanak u Domovinskome ratu i pitanje hrvatskih granica;
3. na pitanje autonomije Istre i na zagovaranje drugoga državnog ustrojstva Hrvatske nasuprot Ustavu RH, kroz transregionalizam regija u Europi regija;
4. na sukob ideologija s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom;
5. na odnos IDS-a prema talijanskoj manjini kao i na stajališta talijanske manjine prema novonastaloj državi Hrvatskoj.
Prvu točku možemo  pratiti po rezultatima popisa stanovništva prema tome kako tko se nacionalno  izjašnjava.
 
Popis  1981. godine pokazuju 157.112 Hrvata ili 72,2 %, 3.434 Slovenca ili 1,6 %, Talijana 7.859 ili 3,6 %, regionalaca 3.691 ili 1,7 % i ostalih 45.510 ili 20,9 %. Međutim popisom stanovništva iz svibnja 1991. godine, od ukupno 204.346 stanovnika Istre (obuhvaćenih današnjom Istarskom županijom) svega se njih 111.595 ili 54,61 % izjasnilo Hrvatima, dok se 37.027 ili 18,12 % stanovnika Istre izjasnilo po regionalnoj pripadnosti, Istrijanima. Treća narodnosna skupina bili su Talijani 15.304 ili 7,49 %.
 
Godine 2001. broj se regionalno izjašnjenih osoba smanjio na 8.865 ili 4,3 %. Od ukupno 206.344 stanovnika Istarske županije iz popisa 2001. godine relativni udio Hrvata u ukupnome stanovništvu Istre porastao je na 148.328 ili 71,9 % i time se vratio na prvobitno stanje iz 1981. godine. Porast broja Hrvata nije posljedica doseljavanja (1998. popisanih osoba više nego 2001. godine ili 1 % u relativnome omjeru), već raslojavanje regionalno izjašnjenih osoba iz popisa 1991. godine među kojima su najveći dio činili Hrvati. Od 18,12 % "Istrijana" 1991, do 12,11 % 2011. ipak pokazuje da se unatoč IDS-ovoj žestokoj kampanji i medijima povećala nacionalna svijest Hrvata u Istri, a smanjio broj "Istrijana".
 
Struktura stanovništva 2011.:

 

Hrvati 142.173 (68,33 %),
Talijani 12.542 (6,03 %),
Srbi 7.206 (3,46 %),
Bošnjaci 6.146 (2,9 %),
Albanci 2.393 (1,15 %),
Slovenci 1.193 (1),
regionalno se izjasnili – "Istrijani" 25.203 (12,11 %),
Neopredijeljeni 4.078 (1,96 %)
 
(Nastavak slijedi)
 

Lili Benčik

Voluntarističko ponašanje aktualne vlasti

 
 
Usprkos uvjeravanjima putem iskrivljenih/lažnih statistika, masovnih medija i političara da je sve u najboljem mogućem redu i da vlast djeluje na najbolji mogući način, javnost osjeća da nešto ipak nije u redu, jer su uvjeravanja i činjenice često u raskoraku. Kako onda znati što je istina, a što nije? Što je važno, a što beznačajno? Tko je za što uistinu odgovoran? Jedini način za to je redovito izvješćivanje javnosti o zabludama i o stvarnim činjenicama o stanjima i događanjima. No to nije lako, jer to zahtijeva neovisne medije i neovisne komentatore. Ova kolumna upravo ima namjeru biti od pomoći u tome, ukazujući na zablude i činjenice koje koje su u raskoraku s njima.
https://cursovilabrasil.com.br/wp-content/uploads/2016/12/image-04-normal.jpg
Da sve na ovome svijetu podliježe temeljnom načelu prirode i života da je „samo promjena stalna“, pa je tako i u obrazovanju, i obrazovnom sustavu, no zabluda je ako se promjena u jednoj oblasti proglasi toliko potrebnom da bez nje sve ostalo u društvu ne može dalje funkcionirati. To je zabluda i pogrješno razmišljanje, kada se zna da je život općenito, a društveni život pogotovu, toliko kompleksan i kompliciran uslijed međudjelovanja velikog broja činbenika koji imaju utjecaja na njega, da je davanje prevelikog značaja samo jednom od tih mnogobrojnih utjecajnih činbenika, velika pogrješka i zabluda. A upravo se s takozvanom reformom obrazovanja čini takva grješka, proglašavajući potrebu reforme obrazovanja našom najhitnijom, najvažnijom i napotrebnijom reformom, da bi hrvatsko društvo i hrvatska država krenule putem sustizanja onih društava i država, koje su po relevantnim gospodarskim i funkcionalnim kriterijima, daleko ili znantno ispred nas.
 
Da je pristup reformi obrazovanja koji se trenutačno primjenjuje u Hrvatskoj zabluda, može se pokazati putem nekoliko neupitnih i neosporivih činjenica:
1. Činjenica je da je jedini ispravni način u pristupu rješavanja bilo kakvog problema, da se prvo izvrši analiza stanja, detektiraju i definiraju problemi radi kojih valja nešto mijenjati ili reformirati, prikupe podaci o rješavanju sličnih problema, izvrši analiza primjenjlivosti i opravdanost primjene nekog rješenja u odnosu na „naš“ problem, te se primjenom metoda analize sustava, kao što su operaciona istraživanja, optimalizacione metode, input-output analize, i sličnih znanstvenih metoda, izvrši odabir rješenja za „naš“ problem, izvrši teorijska i eksperimentalna potvrda ispravnosti odabranog rješenja, te se konačno problem riješi na odabrani način, koji je teoretski, znanstveno i praktično verificiran, i praktično održiv
 
2. Činjenica je da se metodologija rješavanja problema izložena u točci 1., onima koji „reformu“ obrazovanja „rješavaju“ voluntaristički, vjerojatno čini prekompliciranom, dugotrajnom i prezahtijevnom, a to su političari i državna vlast, pa je po pravilu ne primjenjuju već probleme „rješavaju“ voluntaristički, koristeći „prečace“ za koje se obično ne zna kuda vode, jer se zasnivaju na principu 'grješka-pokušaj-grješka-pokušaj... i tako u beskraj, dok se ili slučajno ne pogodi pravo rješenje, ili što je češće slučaj, pogorša postojeće stanje u odnosu na ono kakvo je bilo prije voluntarističkih reformskih zahvata.
 
3. Činjenica je da se najnovijoj reformi obrazovanja u nas nije pristupilo po metodologiji iz točke 1., već se političkom odlukom odlučilo za voluntaristički pristup i metodu 'grješka-pokušaj-grješka...', tvrdeći da je Hrvatskoj potrebna CJELOVITA reforma obrazovanja, a tome se pristupilo tako da se kreće sa „reformiranjem“ osnovnoškolskog i dijelom srednjoškolskog obrazovanja, ne reformirajući zasada ništa u visokoškolskom obrazovanju, uz ni na čemu utemeljenu tvrdnju da osnovna i srednja škola trebaju biti „škola za život, a ne škole gdje se treba učiti da bi se nešto znalo!“, ne definiravši što fraza „škola za život“ konkretno treba da znači. Doduše MZO i sama ministrica često naglašavaju da ova nova „škola za život“ treba omogućiti lakše i efikasnije uključivanje učenika u svijet rada nakon završetka školovanja, kao da je naš njaveći problem što su osnovnoškolce i srednjoškolce nakon završenog 8. razreda osnovnih škola, i 2., 3. ili 4. razreda srednjih škola, čekala radna mjesta i poslovi, za koja oni nisu bili osposobljeni?! Činjenica je dapače da je situacija sasma obrnuta. Nema radnih mjesta na kojima bi se mlada populacija mogla zaposliti, bez obzira jesu li prošli „školu za život“ ili nisu, jer je naše gospodarstvo ovih 20 prošlih godina tako temeljito opustošeno, da je odlazak u druge zemlje, gdje tomu nije tako, jedini logičan izbor za mlade.
 
4. Činjenica je da se osnovnoškolska i srednjoškolska reforma obrazovanja ne će moći provesti bez odgovarajućih kompetencija onih koji je trebao provesti u školama, u direktnom dodiru sa djecom, a te su se kompetencije mogle steći u sustavu visokoškolskog obrazovanja, ali nisu, i sada MZO i ministrica ne promišljajući o reformi visokoškolskog obrazovanja, bivajući u velikoj zabludi, smatraju da će obrazovni kadar (učitelji, nastavnici, profesori...) te potrebne kompetencije, koje nisu stekli tijekom svoga visokoškolskog obrazovanja, steći na „partizanski“ način na nekim ubrzanim tečajevima, koje drže isto tako nekompetentni predavači na tim tečajevima ?!
 
5. Činjenica je da vođenje izrade pompozno nazvane CKR („Cjelovita Kurikularna Reforma“) povjerena osobi (Boris Jokić) koja nema ni jednu jedinu minutu efektivnog rada u samom obrazovnom sustavu, koji školski dnevnik nikada nije imao u ruci, i kojemu su sva „znanja o školskom sustavu“ ona koje je pokupio anketirajući djecu o tome što misle o školi ?!
 
6. Činjenica je da MZO i ministrica domaće recenzije CKR-a ne smatraju relevantnima, već materijale CKR-a šalju na recenzije u inozemstvo. Koliko je to ozbiljno svjedoči i činjenica da je Kurikul za hrvatski jezik poslan na recenziju u Englesku?! A domaći recenzenti, akademici, sveučilišni profesori, profesori, nastavnici i učitelji iz obrazovnog sustava, su imali na stotine argumentiranih primjedbi na materijale CKR-a, ali su te recenzije ostale bez odgovora MZO-a.
 
7. Činjenica je da se MZO i ministrica, vjerojatno pod snažnim utjecajem izvjesnih lobija iz IT sektora, „lavovski“ bore za uvođenje informatike u osnovnoškolsko obrazovanje, opravdavajući time trošenje stotine miliona kuna proračunskog novca za informatičku opremu tipa microbit, kako bi se djeca nuačili 'programirati', bivajući u zabludi, i dovodeći u zabludu javnost da će iz naših osnovnih škola i srednjih škola izlaziti sami gotovi programeri?!
 
8. Činjenica je da je fraza koju često rabi ministrica, da baš ovakova reforma obrazovanja koju misli provoditi ima, po nekim njenim izjavama, 90-postotnu suglasnost roditelja, najblaže rečeno zabluda, ako ne i ordinarna laž, jer 90 % roditelja nema ni pojma o tome o čemu se radi u toj reformi obrazovanja, a o CKR materijalima nemaju baš nikakova pojma, pri čemu im se u tome pridružuje i veliki broj zaposlenika po školama na izvođenju nastavnog plana i programa. Dapače, čak je bezobraština govoriti o „velikoj“ podršci izradku nazvanom CKR, kada je na stotine kompetentnih i kvalificiranih osoba, koji su ujedno i roditelji, iznijeli na stotine primjedbi na te materijale.
 
9. Činjenica je i velika zabluda, ako ne i nešto puno gore, da MZO i ministrica smatraju da je bilo važno definirati ISHODE poučavanja, a način i sadržaj poučavanja pojednih nastavnih predmeta, prepustiti radi veće „autonomnosti“ nastavnog osoblja, da ih oni sami određuju. Nije to samo ozakonjenje određenog „dopuštenog“ kaosa u nastavi, i po metodama i po sadržajima, već je to i znatno povećavanje opterećenja nastavnog osoblja, bez adekvatne stimulacije za takvo povećano opterećenje, uz istovremeno povećanje stimulacije za ono nastavno osoblje koje neće raditi s djecom, radi naprimjer rada na EU programima.
 
10. Činjenica je da se o logičnoj potrebi da se unaprijedi obrazovanje i sam obrazovni sustav, govori već dulje vrijeme, ali je činjenica da se NIKADA nije izvršila stručna i objektivna analiza stanja u obrazovnom sustavu glede nastavnih sadržaja, nastavnih metoda i organizacije nastave, što je bila i najčešća primjedba recenzenata, već se izradi CKR-a prišlo uz poticaj politike, voluntaristički, bezglavo, na brzinu i pod političkim pritiskom da se to 'mora brzo završiti', jer bez toga, naime tobože, doslovno ne ćemo moći imati veći BDP?!
 
Ovih deset činjenica u svezi zabluda u odnosu na reformu obrazovanja, je dovoljno da se shvati, da se radilo o političkoj odluci, skupljanju političkih poena uz 'prosipanje' fraza o tome „vidite da smo mi uradili ono što drugi nisu bili sposobni uardaditi“, pravdajući taj „uradak“ neophodnošću baš sada i baš tako. A zapravo se radi o dovođenju u zabludu javnost i narod, time skretajući pozornost sa činjenice da vlast ne rješava odista goruće probleme zemlje, kao što su korupcija, klijentelizam, iseljavanje, stagnacija BDP-a, nedostatak investicija u gospodarstvu čime je uzročno povezano i nedostatak novih radnih mjesta, korumpirano sudstvo, i sve veći gubitak suvereniteta države po svim elementima koje neku državu čine suverenom. To je činjenica, a tko tako ne misli ili je naivac, ili sudionik takvog sustava. No na izvjestan način, i sam narod je sudionnik takvog sustava, glasujući na izborima uvijek za iste stranke koje su već toliko puta iznevjerile očekivanja glasača.
 

Laslo Torma

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Utorak, 25/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 947 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević