Get Adobe Flash player
Jelena Lovrić amnestira pokolj u Borovu Selu

Jelena Lovrić amnestira pokolj u Borovu Selu

Pogledajte kako Jelena brani ubojice hrvatskih redarstvenika, a kroz njih...

Veljko Kajtazi i velikoromske laži

Veljko Kajtazi i velikoromske laži

Godine 1964. Jugoslavija je objavila da je u Drugome svjetskom ratu...

Srpski

Srpski "gubici" idu do 2,5 milijuna!

Taško Vasiljev: Partizanska djeca dobro su izbrojila broj ubijenih...

Politika trula – šport zdrav!

Politika trula – šport zdrav!

Čekam dan kada će hrvatska država početi promišljati kako je...

Bljedoliki Indijanac Ante Josipovića

Bljedoliki Indijanac Ante Josipovića

Nenadana muškost anemičnog Ive, od milja zvanog...

  • Jelena Lovrić amnestira pokolj u Borovu Selu

    Jelena Lovrić amnestira pokolj u Borovu Selu

    četvrtak, 22. kolovoza 2019. 10:04
  • Veljko Kajtazi i velikoromske laži

    Veljko Kajtazi i velikoromske laži

    ponedjeljak, 19. kolovoza 2019. 16:20
  • Srpski

    Srpski "gubici" idu do 2,5 milijuna!

    ponedjeljak, 19. kolovoza 2019. 16:24
  • Politika trula – šport zdrav!

    Politika trula – šport zdrav!

    ponedjeljak, 19. kolovoza 2019. 16:16
  • Bljedoliki Indijanac Ante Josipovića

    Bljedoliki Indijanac Ante Josipovića

    ponedjeljak, 19. kolovoza 2019. 16:10

Pozivamo institucije EU-a da zahtijevaju otvaranje policijskih i vojnih dosjea bivših jugoslavenskih represivnih službi

 
 
Odavno se objavljuju razni popisi profesionalnih udbaša i njihovih operativnih veza, a Središte Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje komunističkih zločina nad Hrvatima (SIKZH) počinje objavljivati popise njihovih žrtava. KnjigaUdbini tajni popisi "državnih neprijatelja" jedna od zadnjih zbirki dokumenata Udbe s popisom »državnih neprijatelja« koji su svojim vezama s »ekstremnom neprijateljskom emigracijom« rušili Yu-državu i Partiju. To je popis »veza hrvatske, srpske i muslimanske emigracije« dan na 532 stranice velikoga formata, tiskan u 30 primjeraka s nadnevkom »Sarajevo, decembra 1989.«, a izdavač mu je – RSUP SR BiH. Izvornik je zgužvan, ali potpuno čitak, s pečatom »DRŽAVNA TAJNA«, s tiskanim »Čuvati u kasi« i rukom dopisanim – »analitika«.
http://glasbrotnja.net/wp-content/uploads/2014/07/udbini-600x835.jpg
Ne zna se kako i zašto je zadnja korica, prema vještačenju, poprskana kapljicama ljudske krvi. SIKZH-u ga je iz jednoga grada u Bosni ponudio nekada visoki muslimanski dužnosnik te službe. U njemu se očituje nevjerojatna sljepoća Udbe! Dok su pred kamerama padali berlinski zidovi i komunističke države, Udba je, kao da se ništa ne događa, i dalje uhodila, pravila popise i pripremala mjere protiv »državnih neprijatelja«. A kad je vrag došao po svoje, uništavala je svoje tragove gdje god je stigla.
 
Pred nama je jedan od tih 30 primjeraka koji je »spašen«. U njemu su optuženi mnogi iz BiH da svojim vezama s »ekstremnom neprijateljskom emigracijom« ruše socijalizam, Yu-državu i Partiju, a navedeno je nekoliko tisuća imena »ekstremnih emigranata« i njihove organizacije kao i kodna imena onih koji su ih uhodili. Iz ovog se dokumenta također vidi zbog čega su sve ljudi bili stavljani na crni državni popis. Sadržaj ide ovim redoslijedom: veze hrvatske, srpske pa muslimanske »neprijateljske emigracije« te imena osoba i njihovih »grijeha« po sektorima SDB-a (Službe državne bezbjednosti): sektori SDB-a Banja Luka, SDB-a Bihać, SDB-a Doboj, SDB-a Goražde, SDBa Livno, SDB-a Mostar, SDB-a Sarajevo, SDB-a Tuzla i SDB-a Zenica. U ovom se dokumentu vidi u kojem su omjeru Hrvati bili označeni kao državni neprijatelji: dva ih je puta više nego Srba i pet puta više nego Muslimana. A kad se uzme u obzir malen udio Hrvata u pučanstvu BiH, onda se taj omjer hrvatskih žrtava višestruko povećava.
 
Ozna, Udba, SDB, KOS, SID umorile stotinjak političkih emigranata
 
Sukladno rezoluciji Europskog parlamenta »O europskoj savjesti i totalitarizmu« iz 2009. te »Rezoluciji Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima« pozivamo da u Republici Hrvatskoj i BiH napokon otpočne dubinski proces suočavanja s komunističkom prošlošću obilježenom mnogobrojnim zločinima počinjenima u borbi protiv klasnih neprijatelja i kritičara komunističkoga sustava.U tom kontekstu apeliramo na institucije EU-a da zahtijevaju otvaranje policijskih i vojnih dosjea bivših jugoslavenskih represivnih službi koji su raspadom Jugoslavije ostali u Beogradu, kao i onom dijelu koji je nakon raspada Jugoslavije ostao u nekadašnjim republičkim središtima.
http://www.radioljubuski.ba/images/udbini-popisi.jpg
Kao građani i članovi europske demokratske obitelji, ali i drugih useljeničkih zemalja, imamo pravo na potpuno i na međunarodnim konvencijama utemeljeno  razjašnjavanje ubojstava koja su nad hrvatskim političkim emigrantima na teritorijima drugih zemalja izvršile jugoslavenske tajne službe koje su u vrijeme postojanja Titove Jugoslavije djelovale unutar tadašnjih ministarstava – unutarnjih poslova, obrane i vanjskih poslova - a sve pod političkim nadzorom Komunističke partije Jugoslavije i njezinih podružnica po nekadašnjim republikama.
 
Kao najmlađa članica Europske unije upućeni smo na pomoć europske demokratske javnosti, poglavito što u današnjoj Republici Hrvatskoj, kao i u BiH, zbog otvorena izbjegavanja suočavanja s komunističkog prošlošću i neprovedene lustracije nije moguć objektivan i pravedan sudski postupak.
 
Neosporna je i lako dokaziva činjenica da je komunističko vodstvo nekadašnje Jugoslavije u Beogradu svojim političkim neistomišljenicima, među kojima su se posebno isticali hrvatski politički emigranti, zbog njihova političkoga uvjerenja nijekala temeljno ljudsko pravo, a to je pravo na život. Tako je komunistička Jugoslavija izvršila cijeli niz nerazjašnjenih političkih ubojstava na prostorima drugih država, u čemu je nadmašila čak i nekadašnji SSSR i njegove satelite iz sastava bivšeg istočnog bloka. Svoj krvav trag ta je totalitaristička država ostavila po cijelom svijetu, pogotovo u zapadnim državama, i pri tome pokazala neviđenu okrutnost i bezdušnost.
 
Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenske tajne službe (Ozna, Udba, SDB, KOS, SID) u razdoblju između 1945. i 1989. umorile stotinjak političkih emigranata diljem svijeta. Također treba uzeti u obzir više od 20 pokušaja ubojstva, kao i nekoliko otmica i nestalih, tako da je komunistička Jugoslavija likvidirala približno dvostruko više svojih emigranata nego sve države istočnoga bloka zajedno. Samo je u Njemačkoj ubijeno najmanje 37 hrvatskih emigranata, šest u Italiji, po pet u Francuskoj, Kanadi i SAD-u, a u Argentini troje. Zločinačka Titova mašinerija smrti harala je također i Austrijom, Velikom Britanijom, Španjolskom, Švedskom, Belgijom, Danskom, Švicarskom, Južnoafričkom Republikom i Australijom.
 
Osim nekoliko sudskih procesa, primjerice u Njemačkoj i Škotskoj, do sada još nije ništa učinjeno da bi se barem donekle rasvijetlilo to mračno poglavlje ne samo hrvatske nego i europske, pa prema tome i svjetske povijesti. Jugoslavenski državni terorizam postao je toliko očit da je libijski predsjednik Gadafi, inače Titov bliski prijatelj i suradnik, braneći se svojevremeno od optužbi za organiziranje međunarodnoga terorizma, u intervjuu njemačkome Spiegelu rekao: »Tito šalje svoje izvršitelje u Njemačku, gdje ubijaju njegove hrvatske protivnike. Ali Titov ugled u Njemačkoj nije bio narušavan. Zašto Tito to smije činiti, a ja to ne bih smio?«
http://www.braniteljski-portal.hr/var/ezflow_site/storage/images/media/images/tito-vampir12/61028-1-cro-HR/tito-vampir1_medium.jpg
Likvidacije političkih disidenata u inozemstvu koji su se suprotstavljali komunističkom jugoslavenskom režimu, dovodeći tako u pitanje legitimitet jugoslavenske države i njezine totalitarne komunističke stranke, u toj i takvoj državi smatrane su »legitimnim sredstvom« radi očuvanja vlasti, a samu kritiku tog sustava komunistički aparat i njegovi sateliti proglašavali su terorizmom.
 
Da bi se dospjelo na crnu listu jugoslavenske Komunističke partije, u većini je slučajeva bilo dovoljno javno kritizirati tadašnji komunistički režim, biti istaknutiji član neke emigrantske udruge ili skupine, makar one djelovale potpuno u skladu sa zakonom dotičnih država ili se, pak, zauzimati za neovisnu, demokratsku i slobodnu Hrvatsku. Svoj su život stavljali na kocku i svi oni koji su bilo što javno govorili ili objavljivali o masovnim komunističkim zločinima, Bleiburgu, Golom otoku, pljački i bogaćenju komunističke oligarhije, o načinu na koji je ugušeno Hrvatsko proljeće ili su na bilo koji način dovodili u pitanje zadane partijske dogme uključujući i onu o »jednopartijskom sustavu i socijalizmu kao idealnom društvu«.
 
U svojim obavještajnim i oružanim akcijama, uperenima protiv hrvatskih iseljenika, jugoslavenski se vojni i policijski aparat služio brojnim sredstvima: uhođenjem, infiltracijom, prisluškivanjem, praćenjem, otmicama, prijetnjama, ucjenama, krivotvorinama, podmićivanjem, insceniranjima, kao i svim oblicima promidžbe i provođenja psiholoških operacija nastojeći se pritom obračunati sa svojim političkim neistomišljenicima, što je za posljedicu imalo činjenicu da je gotovo cijela hrvatska politička emigrantska scena bila infiltrirana Udbinim doušnicima. Stoga je među Hrvatima koji su pobjegli na Zapad vladao velik strah i veliko međusobno nepovjerenje, pogotovo zbog toga što se Udba nije oslanjala samo na jugoslavenska diplomatsko-konzularna predstavništva, nego i na jugoslavenske klubove i udruge, predstavništva jugoslavenskih gospodarskih subjekata, voditelje i namještenike jugoslavenskih turističkih agencija i izvjestitelje tadašnjih jugoslavenskih medija koji su najčešće bili instrumenti u rukama Udbe i drugih jugoslavenskih tajnih službi.
 
Kod izvršavanja ubojstava jugoslavenska je tajna policija sustavno koristila i usluge kriminalnih krugova, prethodno infiltriranih na područja države domaćina, što samo po sebi ovako organiziranom državnom teroru daje oblike međunarodnog terorizma. S obzirom na ubilačko haranje jednog državnog stroja u službi jednopartijskog totalitarnog sustava, i većinom uskraćene zaštite i samoograničene volje za istragama zapadnih država domaćina, nekoliko je pojedinih protivnika tadašnjeg jugoslavenskog režima bilo prisiljeno također odgovoriti nasiljem. Na žalost, do dana današnjeg nije uslijedila gotovo nikakva zadovoljština za žrtve komunističkog državnog terora, odnosno njihovih obitelji. Unatoč europskim rezolucijama o osudi totalitarnih režima, u Hrvatskoj i BiH do sada nije bilo nijedne osude, a ubojice i njihovi nalogodavci slobodno šeću obnašajući istodobno značajne javne dužnosti u suvremenom hrvatskom društvu.
 
Utjecajni politički krugovi iz vremena komunističke vladavine inkorporirani u današnje  sustave na sve moguće načine onemogućavaju depolitizirano suočavanje s ovim zločinima i objektivno istraživanje vremena totalitarnog komunističkog sustava, kakvo se provelo u drugim državama bivšeg komunističkog istočnog bloka. Samo nekoliko dana prije hrvatskog pristupanja Europskoj uniji Hrvatski je sabor, u kojem prevladavaju zastupnici vladajuće stranke SDP-a, pravnog nasljednika nekadašnje Komunističke partije, po žurnom postupku donio poseban zakon kojim je ograničena primjena europskog uhidbenog naloga (»Lex Perković«). Nakon te »teške povrede pravne stečevine EU«, kako je taj čin nazvala Viviane Reding, dopredsjednica Europske komisije zadužena za pravosuđe, temeljna prava i građanstvo, slijedio je ozbiljan politički sukob trenutnih hrvatskih vlasti s Europskom unijom koja je čak najavila pokretanje sankcija.
 
Poslijekomunističke strukture u političkim strankama, sudstvu, medijima, gospodarstvu i državnim institucijama ne žele da istina o komunističkoj prošlosti dođe u javnost, jer bi to značilo kompromitaciju njihovih očeva, kako ideoloških tako i bioloških. Vladajući socijaldemokrati, kao pravni nasljednici bivše komunističke stranke ondašnje SR Hrvatske (CK SKH), morali bi u tom slučaju računati s javnim obznanjivanjem nalogodavaca tih ubojstava, kao i s plaćanjem visokih odštetnih iznosa, a na svojevrsnoj bi provjeri bila i temeljna načela njihovih političkih odredbi, kao i cjelokupna imovina stranke koju su baštinili od svojih prethodnika. Potpuno isto stanje je i u BiH, gdje živi gotovo pola milijuna Hrvata koji su ulaskom Hrvatske u EU postali najveća oaza građana Europske unije izvan njezinih službenih granica.
http://www.novosti.rs/upload/images/2014//07/01n/tito-Aleksandar-7.jpg
Josip Broz i Aleksandar Ranković
 
Jedina nada za hrvatski narod je EU, odnosno zapadna civilizacijska uljudba koja se jasno odredila prema nacional-socijalizmu, komunizmu i fašizmu kao totalitarnim sustavima. Postavljajući stvari na ovakav način, jasno treba odvojiti institucije sustava od očitih pokušaja njihove zloporabe i manipuliranja, što osmišljavaju interesne skupine stasale u vrijeme jugoslavenskog komunističkog sustava.
 
Objavom ovog dokumenta nipošto se ne želi, ni na koji način, naštetiti državi Hrvatskoj ili BiH. Čak naprotiv! Želi se doprinijeti njihovu putu prema punoj demokratizaciji društva, za što je glavni preduvjet znanstveno utemeljeno istraživanje tog razdoblja, zatim puna dekomunizacija društva i materijalna odšteta žrtvama komunističkog progona i državnoga terora. Ne može biti pomirenja, a kamoli oprosta među Hrvatima, kao ni normalna suodnosa Hrvata s drugim narodima, dok se ne istraže, procesuiraju i kazne svi nalogodavci i izvršitelji zločina počinjenih za vrijeme komunističke diktature, a svaka žrtva dobije potrebnu zadovoljštinu i punu pravnu rehabilitaciju.Dno obrasca
 
Komunizam je, zajedno s nacional-socijalizmom i fašizmom, najveće zlo suvremena doba u vrijeme čije su vladavine počinjeni daleko najstrašniji zločini. Hrvatski je narod doživio najveći pokolj u svojoj povijesti baš od tih istih jugoslavenskih komunista pa je red da i te ubojice, njihovi nalogodavci i zaštitnici odgovaraju pred licem pravde. Hrvatsko društvo mora smoći snage i raščistiti s ostavštinama komunističke prošlosti. Raskrinkavajući i danas djelatne ostatke nekadašnjeg represivnog komunističkog sustava, hrvatski će narod napokon doživjeti potpunu katarzu, koja mu je i te kako potrebna.
 
Na povjesničarima je i istražiteljima izazov da ovaj dokument koriste radi utvrđivanja povijesnih činjenica, što bi u konačnici trebalo dovesti do utvrđivanja pune istine o jednom razdoblju i potpuna suočavanja s prošlošću, kako žrtava i njihovih obitelji tako i njihovih progonitelja. Podvlačimo, to je jedan od temeljnih preduvjeta stvaranja samoodrživa društva.
 

Damir Šimić

"Miksanje" kostiju na Mirogoju

 
 
Čestitali smo vam „stari“ Dan državnosti, no što se događalo 25. 6. 2104. za „novoga“, te ako je to isti državni praznik samo malo „provozan“ po kalendaru, postoji li ikakav kontinuitet, zajednički nazivnik, obilježje u njegovu (njihovu?) obilježavanju? Nema toga, osim možda Mise za Domovinu. Za Mesić-Sanaderova doba, da ne napišem „vakta“, ponekad bi se dogodio mimohod na Trgu bana Jelačića pripadnika hrvatskih vojnika i mornara, ali bolje da ni nije. Osim njih te na sklepanoj „bini“ pripadnika  Mesić-Sanaderove svite na Trgu nije bilo skoro nikoga - obično prevruće za pse, a previše hladno za ljudske duše, o čemu smo izvještavali u tiskanom Fokusu, dakle na vrijeme. Jednostavno, bilo je za plakati.
http://www.hic.hr/images03/26-zid-boli.jpg
Vijenci i pod spomenik bijeli i pod spomenik crni
 
A u prošlu srijedu? Ništa. Predsjednik Josipović je upriličio socrealističku akademiju za elitu u HNK-u, a „troika“ je polagala vijence po Mirogoju. Kako je dvostruko predizborno razdoblje već počelo nikako nisu mogli izbjeći ni Predsjednika Tuđmana. I njemu vijenac dali. „Troika“ je ove godine položila vijence i na grobnicu narodnih heroja. Možda mi je to lani promaklo, ako jeste kajem se, ali onda je promaklo i mnogima, no to je lanjski „državnosni“ snijeg. Spomenik Glas hrvatske žrtve - Zid boli od grobnice narodnih heroja dijeli tek mirogojska staza. Spomenik, od crnog mramora sa sitno uklesanim pa sivim i teško čitljivim imenima 13.500  stradalih branitelja i civila u Domovinskom ratu je u sjeni. Grobnica narodnih heroja od bijelog mramora okrenuta je prema jugu s maksimalnom osunčanošću u svim godišnjim dobima. Čisti kontrapunkt bijelog i crnog, svjetla i tame. Bjelina narodnim herojima, što za poginule u različitim razdobljima djelovanja KPJ-KPH, što umrlima prirodnom smrću. Crnina, sivilo i sjena žrtvama Domovinskog rata.  
 
Zid boli sa Selske ceste „sahranjen“ na Mirogoju
 
Spomenik crni zapravo je sad već daleko sjećanje na spomenik kojega su od opeka podigli rodbina, suborci i prijatelji, većinom i prognanici, žrtvama i nestalima još davne 1993. Jedinstven je to spontano nastali spomenik u svjetskim okvirima, a bio je podignut na Selskoj cesti pokraj sjedišta UNPROFOR-a kao znak vapaja pred svijetom, ali i pred onom Hrvatskom koja je bila pošteđena ratnih razaranja i stradanja civila i branitelja. Boli i suze razasute tih ranih devedesetih od Vukovara do Dubrovnika, od Ćelija preko Voćina, Banovine, Široke Kule do Škabrnje… pokazale su se simbolički i usred Zagreb grada. A tko drugi do li stradalnički narod podigao je, jedan po jedan pripadnik, s imenom i prezimenom, jedinstveni narodni i ujedno fundamentalno urbani spomenik, jednom po jednom s imenom i prezimenom, do tada poznatom stradalom i nestalom.
 
Pored njegove temeljne urbane sastavnice on je bio i bitno feministički: majke, udovice, kćeri, sestre, ljubavnice i prijateljice stradalih najupornije su ga gradile, pred njim palile svijeće, tiho molile, kitile ga ponekim cvijetkom godinama ili samo šutke pred „ciglom“ stajale. A onda ga je Milan Bandić dao srušiti, natovariti u kamione i odvesti na Mirogoj. Smetao je navodno prometu, cigle je nagrizalo vrijeme, u njega su se zaletavali pješački i motorizirani pijanci… Pa je urbani, možda u Zagrebu i najurbaniji spomenik, možda u Zagrebu i najhrvatskija memorabilija ne samo Domovinskoga rata, odvezena na – groblje i cigle - sahranjena, a što je još i važnije - zauvijek sakrivene. Pod Spomenikom je „masovna grobnica“ opeka. Nije bilo žešćih prosvjeda, braniteljske udruge su „prigodno“ podijelili, na natječaju za spomenik je pobijedio Dušan Džamonja s „rješenjem“, osim ostaloga lišenim svih emocija, ali zbog svakog pojedinog stradalnika čije se ime na spomeniku nalazi ne mogu spram rješenja iskazati svoje racionalne i emocionalne dojmove u formi kritike, jer od njega ne bi ostalo ništa.
 
Navodni „urbanisti“, koje smo odavno imenovali pravim imenom urbo fašistima zbog razaranja takvoga urbanog „performansa“ kao što je bio cigleni zid u Selskoj, nisu prosvjedovali, nisu ni feministice, ni ovdašnje „civilne“ sekcije globalne, nove Kominterne, a bogme ni kultur-scena. Uglavnom Selska je očišćena. Spomenik na groblju pod kojim počivaju cigle „blagoslovila“ je 2005. svečano tadašnja „troika“ Bandić-Mesić-Sanader. Bio je i barba Luka, a valjda i Šeks. I tako su pod jednim spomenikom bijelim na Mirogoju ljudi, a pod drugim crnim, preko puta, cigle i na njemu siva slova. Kako bilo, s ovakvim osjećajima i „pameću“, pred njim zapalim svijeću pri punoj svijesti o tome kako je urbani, spontano nastali spomenik, kojega je izgradio narod, njegove jedinke, zločin bio izmjestiti iz grada, pa još na groblje.
http://arhiv.braniteljski-portal.hr/files/portal/zidboli_1.jpg
Laž, prokleta laž, da za njega nije bilo mjesta u gradu, tamo gdje je i nastao. Ako ne u Selskoj moglo ga se smjestiti na onoj Bandićevoj poljani koja se sada naziva Tuđmanovim trgom, preciznije „Trgom doktora Franje Tuđmana“, barem tako zbori automatska „sekretarica“ u tramvaju. Naravno, potpuno je to krivo ime jer bi se dotična poljana, ako je već Tuđmanova, trebala zvati Trgom Predsjednika Franje Tuđmana“ ili samo Franje Tuđmana. Ovako će neuki i turisti misliti kako je naš Francek bio liječnik.
 
Bandić još uvijek može „iskajati“ grijeh rušenja i sahranjivanja Zida boli iz Selske na način da se njegova replika, nešto njemu najviše nalik, postavi na Trgu Franje Tuđmana i jednostavno vrati u grad. Uostalom ako je najprije u stanju spojiti ZG Holding od koječega, stručno to obrazlažući, drugi mu obrazložili, igrajući se pritom s milijardama, a zatim ga iz istih razloga i sa sličnim „obrazloženjima“ razbucati, može priznati grješku i gradu vratiti Spomenik iz Selske. A ono što je na Mirogoju neka tamo i ostane.
http://www.dborovcak.hrvati-amac.com/slike/zidboli.jpg
Orwellijansko brisanje stare i pisanje nove povijesti
 
Ovo je bilo samo za uvod, trasiranje puta kako bih došao do sljedeće dvije tri rečenice. Polaganje vijenaca za Dan državnosti u razmaku od  samo nekoliko minuta i pod spomenik Glas hrvatske žrtve - Zid boli, kakav jest da jest i nastao kako je nastao, i na grobnicu narodnih heroja dnevno politička je neotesanost i elementarna politička bezobraština, a što je  i važnije, orwellijansko brisanje nedavne i dopisivanje nove povijesti. Nekoliko argumenata i za jednu i za drugu tvrdnju. Pod Spomenikom crnim kriju se cigle, u grobnici narodnih heroja doista su sahranjeni neki ljudi, neki heroji, od kojih neki imaju i vrlo sporne biografije, sumnjiči(lo) ih se za ratne zločine. Grobnica ne  krije sve narodne heroje iz Hrvatske, ima ih još i po Mirogoju, a nije niti simbolička svih znanih i neznanih heroja. Spomenik crni nije spomenik nekim herojima, on je „podsjetnik“ na narodne žrtve, obične braniteljske i civilne koji su svi i heroji. Među „narodnim herojima“ značajan je broj visokih dužnosnika JNA, onih koji su ju stvarali, izgrađivali.
 
JNA je pak „ranih devedesetih“ u Hrvatskoj odigrala ulogu nacionalsocijalističke vojske i presudno je, u suradnji s raznim srpskim paravojnim formacijama koje je JNA naoružavala, njima zapovijedala..., sudjelovala u ubojstvima zapravo svih onih 13.500  narodnih žrtava popisanih na „crnom“ spomeniku preko puta. Na vrhu „grobnice narodnih heroja“ vijori se i zvijezda petokraka pod kojom su, uz asistenciju nešto srpskih kokardi, također svi oni „navedeni“ na crnom mramoru sivim uklesom - pobijeni. Položiti vijence u razmaku od minutu dvije pod zvijezdu petokraku i utemeljitelje i zapovjednike JNA te njihove žrtve doista je nevjerojatan događaj. Kakvo nam je to „miksanje kostiju“, brisanje i dopisivanje povijesti priredila „troika“ Josipović-Leko-Milanović?
 
Ili možemo i ovako: 22. lipnja je bio Dan antifašističke borbe „troika“ je polagala vijence u Brezovičkoj šumi, pa je jedan mogla metnuti tom prigodom i narodnim herojima na Mirogoju, na što ne bih imao nikakvih primjedbi. No svi stradali ispisani na Spomeniku crnom  stradali su od fašizma, preciznije neonacional-socijalizma, u to ne treba sumnjati, pa za Dan antifašizma nisu dobili vijenac. Zatim, ako se za aktualni Dan državnosti želio počastiti i ustavni ZAVNOH, onda se vijenac trebao položiti u Topuskom. A zašto, umjesto pod zvijezdu petokraku, koja je ranih devedesetih zasigurno bila nacistički simbol, ne možda na Nazorovu grobu? Zašto za Dan državnosti ne poći i malo dalje u prošlost pa ne počastiti Stjepana Radića jednim skromnim vijencem? Dan atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini u medijima iz Hrvatske je, recimo, prešućen, nije „medija“ stigla, slavio se na HTV-u Gavrilo Princip. Moglo se zagaziti povodom Dana državnosti i malo dalje, primjerice do nekoga kneza, kralja... No naša „troika“ je povijesno stigla tek do petokrake. I onda će nas tlačiti s tvrdnjom kako netko drugi unosi stare ideologije u tmurnu svakodnevicu, a ona je skoro „bezideološka“. Taman posla.
 

Mato Dretvić Filakov

Pokrenuo proces manipulacije s hrvatskim domoljubnim zanosom

 
 
Približava se dvjesto i peta obljetnica rođenja Ljudevita Gaja. Tko je u stvari taj političar, književnik, novinar, jezikoslovac, tiskarski poduzetnik, središnji lik Ilirskog pokreta i Hrvatskog narodnog preporoda?  Je li on stvarno najsvjetlija točka hrvatske političke i kulturne misli sredine XIX. stoljeća ili je istina ipak nešto drugačija? Napose, promotrimo razborito kuda nas je ustvari odvela halucinacija Gajevog ilirizma.
http://os-ljudevita-gaja-zapresic.skole.hr/upload/os-ljudevita-gaja-zapresic/images/multistatic/64/Image/gaj01.jpg
Ljudevit Gaj
 
U okruženju velikosrpskog imperijalizma i sustavne mađarizacije Hrvatske, iznikla je u Hrvatskoj ideja ilirizma koja je nekima bila samo sjećanje na davni veliki hrvatski Ilirik pošto je surova povijest mnogostruko umanjila hrvatski etnikum, dok je drugima služila za novo rastrojstvo hrvatskog nacionalnog bića zaogrćući ga u plašt ilirskog slavizma. To rastrojstvo Hrvatske pod budnim okom engleskog masonstva vršili su zajedno s panslavističkim misionarima i prostodušni hrvatski domoljubi. Tako je imaginarna ideja ilirizma (1835.- 1848.) pronašla plodno tlo upravo u hrvatskim zemljama!
 
Poznato je da Hrvati svoju svijest više temelje na individualizmu nego na kolektivizmu, još od vremena kada je dio plemenitih Hrvata došao na današnje hrvatske prostore odvojen od slavenskog entiteta, te je taj plemenitaški osjećaj (jedino Poljaci uz Hrvate od slavenskih naroda imaju povijesno nasljedno plemstvo) usadio osjećaj vrsnoće i elitnosti. Stoga je paradoksalno da su Hrvati, narod sa snažnim osjećajem elitne individualnosti, jedinstven narod u povijesti koji je bio spreman odreći se i svoga imena i svoga narodnog jezika za volju izgradnje jedne sumanute imaginarne ideje.
 
Gajev ilirizam ni u kom slučaju nije bio ilirizam Bartola Kašića, kako često tumače svakojaki slavistički znalci. Kašić je imao jasnu predodžbu tadašnjeg Ilirika. Njegov Ilirik bio je inačica za Hrvatsku koji se protezao od Drave do Jadrana, istočno do Drine, a na zapadu bez nasljednih hrvatskih zemalja koje su kasnije pripale Habsburgovcima (Slovenije). Činjenica je da se isusovac i misionar Bartol  Kašić (1575.- 1650.) pišući hrvatsko jezikoslovlje 1600. godine po odobrenju pape Klementa VIII., a koje je bilo među prvima u Europi, odrekao čakavskog govora rodnog zavičaja i izabrao općenitiji „bosanski govor“, štokavicu. Isto tako, iako je poznavao glagoljašku tradiciju, „nadrastao“ ju je te je u hrvatsko jezikoslovlje uveo živi jezik i jednostavniju latinicu.
 
Dvojbeno je zašto je Kašić uzeo bosansko narječje ijekavskog dijalekta za hrvatski jezik ako se zna da je u to vrijeme ikavskim dijalektom govorila većina Hrvata u Hrvatskoj i Bosni, oko 66 %. Najčitaniju knjigu svih vremena u Hrvata, velebni ep, Judita, Marko Marulić je napisao na čakavskoj ikavici. Andrija Kačić Miošić, Matija Antun Relković, Matija Divković i mnogi drugi hrvatski pisci pisali su na štokavskoj ikavici. Međutim, istina je da su u Kašićevom jezikoslovlju čiji je temelj štokavica pojedine riječi ostale iz čakavice i kajkavice koje je kasnije iz hrvatskog jezikoslovlja tendencionalno izbacio Srbin Đuro Daničić, sin pravoslavnog svećenika, rođen kao Đorđe Petrović, tajnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. (Emil Čić: Povijest hrvatskih neprijatelja, Vlastita autorska naklada, Zagreb, 2002., str. 236.- 249.)
http://www.pula-online.com/images/articles/BartolKasic_220.jpg
Bartol Kašić
 
Vrlo je vjerojatno da je na Kašićevu odluku o uporabi štokavske ijekavice utjecala Sveta Stolica koja je hrvatski jezik htjela nametnuti Srbima koji su u Bosni govorili sličnim jezikom (štokavskim narječjem i ijekavskim dijalektom) te ih tako privući Katoličkoj Crkvi. Osim toga ne možemo se u potpunosti složiti da je Kašić nazvao hrvatski jezik ilirskim jezikom samo zato što je u baroknom terminu kulturne Europe ljepše zvučalo linqua illyrica nego linqua croatica. Očito je i to bilo pod utjecajem Vatikana. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Nikada se Srbi nisu približili Vatikanu, već su iskoristili Kašićevo jezikoslovlje, nazvali taj jezik srpskim zbog sličnosti jezika Srba i Hrvata u Bosni, te uz argument da su svi Srbi koji govore srpskim jezikom, zapečatili otužnu povijest hrvatskog naroda.
 
Ljudevit Gaj je predodžbu Ilirika, odnosno zamišljene Velike Ilirije, vidio na cijelom slavenskom jugu, od Slovenije do Bugarske, odnosno od Beljaka do Varne. Međutim, njegov Ilirik nije bio hrvatski Ilirik, već slavenski. Zasigurno njegov slavenski ilirizam možemo shvatiti i njegovim francusko-njemačkim podrijetlom u kojemu mu hrvatsko domoljublje nije  urođeno, kao primjerice dinarskim Hrvatima, poglavito ako se zna da do petog razreda gimnazije gotovo da nije ni znao hrvatski jezik jer se u kući govorilo njemački. Osim toga njegova pogrješna hipoteza o Slavenima kao potomcima Ilira, Tračana i Makedonaca, zasnovana na tezi Hvaranina Vinka Pribojevića iz XVI. stoljeća, također daje dio odgovora na čemu je Gaj gradio svoj ilirski zanos.
 
U svakom slučaju, svojom budnicom Još Horvatska ni propala napisanoj još 1833. godine, koja je bila najpopularnija pjesma u ono doba, a pjeva se često još i danas, Gaj je probudio hrvatski narod, ni sam vjerojatno ne znajući kuda će taj narod odvesti. S budnicama i davorijama koje su tiskane početkom Hrvatskog narodnog preporoda izazvan je sveopći domoljubni ushit, poput nacionalnog duha koji je izašao iz boce. Taj duh hrvatski domoljubi nisu mogli kontrolirati, postao je predmetom manipulacije, da bi uskoro hrvatski narod odveo u ralje svetosavske Srbije.
 
Simbolična metamorfoza Hrvatskog narodnog preporoda u Ilirski pokret najzornije je vidljiva u Gajevom glasilu. Novine Horvatske, koje je Gaj počeo izdavati 6. siječnja 1835. godine i njihov književni prilog, Danicu Horvatsku, Slavonsku i Dalmatinsku.  Vrlo brzo je promijenio ime svojih tiskovina u Ilirske narodne novine i Danicu ilirsku.
 
Proces manipulacije s hrvatskim domoljubnim zanosom pokrenuo je Ljudevit Gaj Bečkim dogovorom 1850. godine s velikosrpskim folklornim nacionalistom Vukom Stefanovićem Karadžićem kada je udaren temelj za razvoj dva „slična“ jezika, jezika Bosne, kojime govore Hrvati i Srbi. Praktički je od tada vlaška novoštokavska ijekavica postala standardom srpsko-hrvatskog jezika i zadržala se do danas u tobože hrvatskom jeziku. Gaj je na taj način udario temeljni kamen projektu engleskog masonstva „Jugoslavija“.
http://www.magicus.info/gn/slike/gn_slike_3/r1/g2013/m12/x10445348074062746920.jpg
Andrija Kačić Miošić
 
Zanimljivo je kako je neuki Karadžić postao ocem srpske pismenosti. Na njega je jako utjecao slovenski jezikoslovac i ravnatelj bečke dvorske knjižnice Jernej Kopitar koji je imao čudesnu ideju kako da  Srbiju odvoji od Rusije i približi Austriji. U Srbiji se govorilo slaveno-serbskim jezikom vrlo sličnim ruskom i kad bi hrvatski jezik postao srpski, Hrvati nekajkavci bi postali dio srpskog identiteta, a na taj način bi se Srbija približila Austriji. Kajkavske Hrvate Kopitar je smatrao za Slovence. Ljubav tog zlokobnog dvojca lako je shvatiti ako znamo da je Karadžić 1836. godine sastavio „čuvenu“ teoriju Srbi svi i svuda u kojoj konstatira da su svi štokavci zapravo Srbi, bez obzira na vjeru, i da su prema tomu Hrvati „štokavci Rimskoga zakona“, koji će se postupno morati naviknuti da se zovu Srbima.
 
Srpski jezik je, po sugestiji Kopitara, Karadžić stvorio jednostavno tako da je u postojeću slavensko-serbsku gramatiku Meletija Smotrickog iz 1619. godine, umjesto slavensko-serbskih riječi, unosio narodne riječi iz Bosne. Prije nego što je Karadžić počeo skupljati narodne pjesme kako bi sastavio Srpski pravopis, pročitao je Razgovor ugodni fra Andrije Kačića Miošića. Osim toga Karadžić se služio i hrvatskim rječnicima od Jakova Mikalje, Della Belle, Belostenca, Stullija i dr., tako da je u svoj pravopis uglavnom unosio hrvatske riječi. Njegova jedina inovacija u Srpskom rečniku iz 1818. godine, odnosno znatno proširenom 1852. su mnogobrojni turcizmi. Praktički su tako Srbi ukrali Hrvatima jezik, a stvoreni jezik nazvali srpskim čime su svjesno skovali političko sjedinjenje Hrvata i Srba kako ga je zamislio utemeljitelj srpskog nacionalizma Vuk Stefanović Karadžić, pretvaranjem Hrvata u Srbe katoličke vjere. Stvaranjem samostalne starohrvatske Crkve u tome bi u potpunosti i uspjeli.
 
Za razliku od svih drugih slavenskih naroda koji su u pronalaženju svog književnog jezika išli putem da izabiru ono narječje koje će se najviše razlikovati od ostalih susjednih ili srodnih naroda, Hrvati su uporno od Ilirskog pokreta stremili i ustrajali na svom samoubilačkom putu da im književni jezik bude što sličniji sa jezikom susjeda. Dok su svi drugi isticali svoju različitost, hrvatski ilirci su isticali svoju jezičnu i etničku sličnost sa Srbima. Slovenci su se vrlo brzo, pod nacionalnim dojmom Vodnikova i Prešernova književnog kruga, odrekli svog Štajerca Stanka Vraza i krenuli svojim putem inzistirajući na različitosti, Srbi su također Karadžićevu ijekavicu zamijenili ekavicom i sasvim otvoreno nagoviještali velikosrpske ideje, jedino Hrvati ostaju vjerni ilirskoj iluziji i „svom“ hrvatsko- srpskom jeziku. Zbog toga je teško povjerovati da je fikcija Gajevog ilirstva, a kasnije jugoslavenstva Strossmayera i Račkog, samo pragmatično sredstvo za izlazak iz austro-ugarske potlačenosti. Znakovito je što nam je ostavio u naslijeđe hrvatski i ilirski krik u vremenu revolucionarnih razdiranja diljem Europe? Godine 1835. napisana je najljepša hrvatska pjesma, Horvatska domovina Antuna Mihanovića koju je kasnije uglazbio Josip Runjanin, ali već tri godine poslije u doba ilirizma Dragutin Rakovac je 1838. godine napisao i pjesmu Oj Iliri jošte živi, reč naših dedovah… (kasnije promijenjena u Hej Slaveni) pod kojom su izvršena najveća stradanja i zvjerstva u povijesti hrvatskog naroda.
 
Izdvojimo još jedan zanimljivi događaj gdje je posijano sjeme halucinacije ilirizma. Hrvati se ponose ilircem Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim (1816.- 1889.) koji je 2. svibnja 1843. godine održao prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku (hrvatski je narod najdulje od svih europskih naroda zadržao u upravi latinski jezik, sve do 1848. godine). Svakako da je zaslužni Sakcinski bio svjestan nacionalnog imena svoga naroda i jezika i ponosan na njega, ali i on za volju sloge Hrvata i Srba pristaje na nehrvatsko ime hrvatskog jezika, te sam predlaže 1861. godine u Saboru naziv horvatsko-srpski jezik. (Mato Marčinko: Mučenička Hrvatska, HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 2008. str. 366., 368. i 382.). (Korišteni dijelovi iz knjiga: Kletva kralja Zvonimira i Masoni protiv Hrvatske    
 

Mladen Lojkić

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Petak, 23/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1318 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević