Get Adobe Flash player
Samo domoljubi razumiju osjećaj sreće

Samo domoljubi razumiju osjećaj sreće

Hrvatski su nogometaši u Rusiji pokazali ljubav prema...

Izbornik. Kako to gordo zvuči!

Izbornik. Kako to gordo zvuči!

Od igrača nikoga ne treba izdvajati, jedino treba...

Žarko - posljednji Mohikanac jugoslavenstva

Žarko - posljednji Mohikanac jugoslavenstva

Zdravku Mamiću čestitam rođendan 16. srpnja i predlažem ga za...

Junaci nacije i ponos Kroacije

Junaci nacije i ponos Kroacije

Svjesno se, poslije odlaska Kalinića, pokušala stvoriti nezdrava...

Propao puč u SDP-u

Propao puč u SDP-u

Klijentelistima Grbinu, Ostojiću, Obersnelu i Jovanoviću je jedino do...

  • Samo domoljubi razumiju osjećaj sreće

    Samo domoljubi razumiju osjećaj sreće

    četvrtak, 12. srpnja 2018. 08:55
  • Izbornik. Kako to gordo zvuči!

    Izbornik. Kako to gordo zvuči!

    četvrtak, 12. srpnja 2018. 13:54
  • Žarko - posljednji Mohikanac jugoslavenstva

    Žarko - posljednji Mohikanac jugoslavenstva

    četvrtak, 12. srpnja 2018. 14:00
  • Junaci nacije i ponos Kroacije

    Junaci nacije i ponos Kroacije

    utorak, 10. srpnja 2018. 14:23
  • Propao puč u SDP-u

    Propao puč u SDP-u

    četvrtak, 12. srpnja 2018. 08:26

Ovo je najnehrvatskija izjava predsjednika Hrvatske vlade od obrane od velikosrpske agresije
 

 
Nakon što je tjednima bombardirala Vladu RH o problemu velikog iseljavanja mladih iz Hrvatske (zbog kojeg Hrvatska umire), predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je, prema pisanju Večernjeg lista, danas, 25. lipnja 2018., nakon sv. mise u Crkvi sv. Marka izjavila: “mobilnost sama po sebi dobra, jer nudi priliku za rad i školovanje, istaknuvši kako se nada da će se u Hrvatskoj stvoriti uvjeti koji će svima omogućiti da se vrate u domovinu". Dakle, predsjednica se sada samo nada. A tko će ostvariti tu nadu? Zar je zbog drugog mandata odustala od svoje odgovornosti, konstruktivnog kritiziranja premijera Plenkovića i njegove za Hrvatsku katastrofalne politike?
https://static.euronews.com/articles/353695/900x506_353695.jpg?1483176307
Još luđu izjavu poslije sv. mise za Domovinu dao je europski kamikaze Andrej Plenković. Taj sada već sasvim u vremenu u prostoru izgubljeni sluga Bruxellesa u svojoj je izjavio rekao nešto što se nitko u Hrvatskoj nije usudio reći od uspostave samostalne hrvatske države 1991. godine: "Imate ogromne plus demografske trendove u zemljama Afrike i Srednjeg istoka gdje je sasvim druga situacija, tamo je takvo siromaštvo da bi svi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj". Ovo je najvjerojatnije najnehrvatskija izjava predsjednika Hrvatske vlade nakon što se Hrvatska obranila od velikosrpske agresije. Dati takvu izjavu na Dan državnosti najbolji je pokazatelj posebne arogancije i neosjetljivosti Plenkovića prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Zar je srozavanje Hrvatske na razinu Afrike konačan cilj Plenkoviće politike? Na našu veliku tragediju, na jako je dobrom putu.
 
Promašena izjava kardinala Bozanića
 
Nažalost, ni kardinal Bozanić, u inače dobroj propovijedi, nije izabrao pravi trenutak i prave riječi kad je govorio o onima koji se u zadnje vrijeme iseljavaju iz Hrvatske. Prozvao ih je za manjak ljubavi prema domovini zato što odlaze iz Hrvatske. I ja sam 1968. godine bio primoran napustiti Hrvatsku, ali samo zato što je mojoj obitelji, zbog ratne prošlosti, Hrvatska bila maćeha, a ne majka. Nažalost, zbog svekolike pljačke Hrvatske, ni danas nije drukčija situacija za siromašne slojeve Hrvata, a posebno u našoj uništenoj Slavoniji. Bilo bi korisnije i pravednije da je kardinal oštricu svoje kritike usmjerio prema na misi nazočnim političarima koji su bili ispred njega, a ne, u većini, na jadne ljude čiji život i životnu perspektivu je uništila protuhrvatska politika pokvarenih hrvatskih političkih i gospodarskih elita, pa su otišli tražiti spas u druge zemlje. Ako ne će Crkva davati utjehu napaćenom hrvatskom narodu, tko će drugi?

Što se s našim nadanjima u političkoj emigraciji i nadanjima domoljuba u Hrvatskoj još iz vremena dok je Hrvatska bila zarobljena u komunističkoj Jugoslaviji, kako Hrvatska ima potencijal razviti se u Austriju, ako ne i Švicarsku? Bio sam jedan od tih koji su nakon povratka u Hrvatsku 1990. bili spremni žestoko se posvaditi sa svakom osobom u Hrvatskoj koja bi me pokušala uvjeriti da Hrvatska ne će za deset godina dostići Austriju kad je riječ o standardu života njezinih stanovnika. Naravno, tada sam vjerovao ne samo u poštenje hrvatskog naroda, nego i u vrhunsku sposobnost i znanje hrvatskih intelektualaca disidenata. Bila je to velika zabluda.
 
Odgovornost hrvatske političke emigracije

Danas je svakome jasno kako je hrvatski narod u domovini izgubio svoje dostojanstvo i hrabrost te nezainteresirano gleda kako Hrvatska i hrvatski narod umiru. S druge strane, hrvatsko iseljeništvo se okrenulo sebi zbog urote protiv Hrvata u svijetu koja se sustavno provodi još od Vlade predsjednika Josipa Manolića. Veliku odgovornost za nepoželjan razvoj hrvatske države imamo i mi koji smo bili aktivni u političkoj emigraciji, tj. u iseljeništvu. Na naš poziv i naš poticaj dr. Franjo Tuđman i HDZ dobili su svekoliku financijsku i političku potporu hrvatskog iseljeništva, kako je i tražio tadašnji povijesni i politički trenutak u Hrvatskoj. Ono što mi u emigraciji nismo smjeli učiniti jest prepustiti sve poluge vlasti bivšim komunistima, koji su nakon stvaranja države izigrali i nas i cijeli hrvatski narod u domovini.
Hrvatski narode, reci mi kako je u takvim uvjetima moguće SPASITI HRVATSKU?
 

Antun Babić

Jugokomunisti i IDS učinili su veću štetu od fašista za nacionalni identitet istarskih Hrvata

 
 
Od nastupa ministra unutarnjih poslova u vladi Jadranke Kosor Tomislava Karamarka u Hrvatskom saboru početkom veljače 2011. godine vodile su se u hrvatskim medijima oštre polemike s neukusnim izjavama nekih političara poput doživotnog bivšeg predsjednika Republike Stipe Mesića i  nekih novinara Jutarnjeg lista o žrtvama ratnih i poratnih komunističkih zločina. Haaški sud izrekao je prvostupanjskom presudom drastičnu kaznu generalima Gotovini i Markaču, a konačno smo doživjeli pravomoćnu oslobađajuću presudu. Naše pravosuđe i srpsko pravosuđe i dalje progone uglavnom naše branitelja za navodne ratne zločine počinjene u Domovinskom ratu.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/de/Pazin_%28Fojba-Schlucht%29_2.jpg
Naime, bivši ministar unutarnjih poslova Karamarko najavio je tada skoro procesuiranje nekih partizanskih zločina koji su počinjeni nakon završetka Drugog svjetskog rata i proglašenje Dana sjećanja na žrtve komunizma. Hrvatski sabor je 17. lipnja 2011. godine izglasao je 23. kolovoza kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, a od procesuiranja partizanskih i četničkih zločina tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata nema više ni spomena. Mali je broj zločina nad Hrvatima i ostalim građanima Hrvatske koje su počinili četnici i  pripadnici takozvane JNA tijekom Domovinskog rata dosad procesuirano.
 
Dana 8. svibnja 2011. godine proslavljena je 90. obljetnica Proštinske bune u Istri. Govornici na proslavi: bivši zastupnik IDS-a u Hrvatskom saboru Damir Kajin, doživotni bivši predsjednik Republike i počasni predsjednik SAB-a Stipe Mesić i predsjednik SAB-a Istarske županije Tomislav Ravnić iskoristili su svoje govore za obračun s tadašnjom vladom Jadranke Kosor, a prešutjeli su da je vođa Proštinske bune dr. Ante Ciliga, koji je kao mladi student poveo proštinske seljake da se odupru divljačkom nasilju talijanskih fašista nad tamošnjim hrvatskim stanovništvom, bio žrtva Titovog režima provjerenih staljinista.
 
Dr. Ante Ciliga, jedan od najvećih političkih mislilaca hrvatskog naroda, bio je žrtva talijanskog fašizma, staljinizma, Pavelićeva kvislinškog režima i titoizma. Proveo je nekoliko godina u gulazima Sovjetskog Saveza i u progonu u Sibiru, preživio je koncentracijski logor Jasenovac, a o tim stradanjima ostavio je pisana svjedočanstva u knjigama »Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.)« u kojoj je opisao uzništvo u Jasenovcu i »U zemlji velike laži« u kojoj je opisao zatočeništvo u gulagu. Vratio se iz progonstva u Hrvatsku nakon promjena 1990. godine, a umro je 1992. godine u staračkom domu u Zagrebu.
 
Stipe Mesić u svom je govoru nekritički glorificirao antifašizam britanske kraljevske loze. Morao je uzeti u obzir činjenicu da su Istru sile Antante, koje je predvodila Velika Britanija, obećale kao dar Italiji Londonskim sporazumom 1915. godine za njen ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-ugarske monarhije, a Rapallskim ugovorom to je obećanje ispunjeno. Pobjedničke sile u Prvom svjetskom ratu nisu omogućile istarskom stanovništvu plebiscit za samoodređenje. Suodgovorne su za stradanje, patnje i masovni egzodus hrvatskog i slovenskog stanovništva Istre u Kraljevinu Jugoslaviju i širom svijeta.
 
Talijanske su fašističke vlasti 25 godina provodile prisilnu talijanizaciju imena i prezimena i toponima te zabranile javnu uporabu hrvatskog i slovenskog jezika. Hrvatsko je stanovništvo unatoč mučenjima ricinusovim uljem u fašističkim zatvorima sačuvalo svoj jezik i hrvatski nacionalni identitet. Od 1918. godine do danas hrvatstvo u Istri su zatirali talijanski fašisti, jugoslavenski komunisti, a sada to čini IDS šireći istrijanstvo. Jugoslavenski komunisti i IDS učinili su veću štetu od fašista za nacionalni identitet istarskih Hrvata.
 
Istrani su zbog fašističkog nasilja masovno pristupili partizanima nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine, a organizatori ustanka bili su predstavnici KPJ-a koji su po tom zadatku došli iz ostalih dijelova Hrvatske i Slovenije u Istru. Prema knjizi »Krik iz fojbe« Jacoma Scottija instruktori neiskusnim istarskim partizanima bili su provjereni lički borci, koji su nakon kapitulacije Italije došli u Istru te su  partizani izvršili osvetu osudivši prijekim sudovima navodno samo suradnike fašističke talijanske vlasti na smrtnu kaznu, a žrtve su pobacali u fojbe. Jacomo Scotti dokumentirao je neke zločine koje su partizani počinili samo do njemačke okupacije Istre, a prešutio je masovna stradanja istarskih talijana i hrvata protivnika boljševizma i fašizma koji su masovno završili u istarskim kraškim jamama (fojbama) nakon njihovog dolaska i oslobođenja Istre tijekom svibnja 1945. godine.Tako je 80 žrtava tragično završilo u jami kod Vineža blizu Labina, a iz Golubinčine kraj Raklja vatrogasci su 18. prosinca 1943. godine izvukli tijela dvojice fašista. Prema književniku Milanu Rakovcu do dolaska njemačke vojske u Istru bilo je između osamsto i tisuću žrtava fojbi.
 
U utorak 18. listopada 2011. godine, prema nalogu Županijskog državnog odvjetništva Istarske županije, policijski su istražitelji proveli očevid kraške jame (fojbe) Golubinčine kod Raklja u Istri u koju su, prema pričama stanovnika okolnih sela, partizani bacili 9. svibnja 1945. godine nekoliko stotina zarobljenih okupatorskih vojnika, uglavnom njemačke i austrijske narodnosti, koji su se pod zapovjedništvom kontraadmirala Georga Waue predali partizanima na Muzilu u Puli 7. svibnja 1945. godine.
 
U Glasu Istre od 20. listopada 2011. godine objavljena su potresna svjedočenja o tom događaju dviju starijih mještanki Raklja. Ta svjedočenja potvrđuju navode iz članka pokojnog župnika Ližnjana Ivana Graha, koji je u članku »Tko su antifašisti u Istri?«, objavljenom u Glasu Koncila 3. svibnja 2009. godine, pisao o zvjerskom ponašanju komunističkih zločinaca prema nenaoružanim mladim ljudima. Zapovjednici i komesari partizanskih jedinica bili su članovi komunističke partije te zbog toga smatram da je za sve partizanske zločine prema zapovjednoj odgovornosti kriv Politbiro komunističke partije Jugoslavije s maršalom Josipom Brozom Titom na čelu.
 
Televizijski studio HTV-a u Puli ima snimljene neke materijale o tom ratnom zločinu, ali ih HTV nije prikazao gledateljima i nije obavijestio o obavljenom očevidu i time sprječava istinito informiranje javnosti o naravi tih zločina i o njihovim nalogodavcima te time sudjeluje u prikrivanju zločina, a to je kazneno djelo prema Kaznenom zakonu. Iako su očevidom pronađene ljudske kosti s gomilom smeća, kamenja i životinjskih kostiju niti jedan elektronički medij nije do danas objavio tu informaciju. Za šestu obljetnicu od izvršenog očevida jame Golubinčina bio bi red da Hrvatski radio i televizija istinito izvijeste hrvatsku javnost o sudbini neprijateljskih vojnika koji su se predali partizanima. Godinama udruge građana iz Austrije, Italije i Savezne Republike Njemačke traže od naših vlasti da se pokrene istraga o tim zločinima kako bi pronašli ostatke svojih: djedova, očeva, muževa ili braće. Nakon brojnih pisama saborskim zastupnicima iz Istre, udrugama za ljudska prava i povjesničarima i uzaludnog čekanja na odgovor, prijavio sam taj zločin 13. siječnja 2011. godine Županijskom državnom odvjetništvu Zagrebačke županije, a uviđaj je izvršen tek nakon pisma kojeg sam poslao tadašnjem Glavnom ravnatelju policije Oliveru Grbiću i HHO-u upozorivši ih na opravdanu sumnju za kazneno djelo prikrivanja ratnog zločina.
 
Porečki speleolozi su 1998. godine poduzeli opasan poduhvat istraživanja jame i pričalo se da su bili prisutni policajci i da su tada speleolozi pronašli ljudske kosti. Ljeti 2012. godine vidio sam slike nekoliko lubanja žrtava iz Golubinčine s rupama na potiljku. O tom sam zločinu pisao u članku »Ratni su zločini ratni zločini«, objavljenom u rubrici Tribina u Vjesniku od 6. travnja 2011. godine, uoči izricanja presude našim junacima Domovinskog rata Gotovini i Markaču, potaknut selektivnim progonom naših branitelja, da se otkriju pravi krivci, a ne da se kriminalizira sve antifašiste i partizane u Istri te da nam se takve strahote više ne ponove. Poručujem svima da je Republika Hrvatska nastala u Domovinskom ratu brojnim žrtvama naših branitelja i da nema drugih temelja.
 
Istinom, pravdom i oprostom do pomirbe je geslo koje trebamo slijediti. Kao protivnik svih totalitarizama ponosim se kao Istranin istarskim antifašizmom i doprinosom NOP-a u Istri za pripojenje Istre Hrvatskoj. U njemu su sudjelovali golemom većinom hrvatski domoljubi. Istinom i individualiziranjem krivnje skinut će se crna mrlja s antifašističkog pokreta i NOP-a Istre. Predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović su takozvani antifašisti 25. rujna zviždali na spomen zasluga don Bože Milanovića i drugih svećenika antifašista na konačno pripojenje Istre Hrvatskoj mirovnim ugovorom u Parizu 21. rujna 1947. godine. Poznata je izjava don Bože Milanovića na pitanje koje su mu postavili novinari zašto se zalaže za priključenje Istre komunističkoj Jugoslaviji, a ne katoličkoj Italiji: "Granice se određuju za stoljeća, a režimi prolaze" odgovorio im je. Umrli su provjereni staljinist Tito i Hitlerov kolaboracionist Pavelić, a Istra je danas dio Republike Hrvatske.
 
Zalažem se da se u Istri 23. kolovoza odaje poštovanje svim žrtvama koje su tragično završile u kraškim jamama (fojbama) u Istri kod Golubinčine i u tom smislu pokrenuo sam inicijativu preko tadašnjih saborskih zastupnika: Furia Radina predsjednika Odbora za nacionalne manjine i ljudska prava u nekoliko saziva Hrvatskog sabora, Damira Kajina i Gorana Beusa Richembergha početkom 2011. godine da se to ostvari ali niti jedan zastupnik nije odgovorio. Bivšem zastupniku Branku Vukšiću pisao sam kao predsjedniku Odbora za informatiku, informatizaciju i medije 28. veljače 2012. godine, a Programskom vijeću Hrvatske radiotelevizije 30. siječnja 2012. godine ali nikad nisam dobio odgovor. Oni osuđuju i preuveličavaju samo zločine ustaškog režima i lažu o fašizaciji hrvatskog društva kao masovnoj pojavi, a prešućuju zločine totalitarnog komunističkog režima. Etiketiraju sve koji se zalažu za otkrivanje istine o naravi Titovog režima provjerenih staljinista etiketom klerofašista ili filoustaša. Smatram da sve žrtve zaslužuju poštovanje. Na taj način ćemo omogućiti rodbini žrtava da posjećuju mjesto stradanja svojih: djedova, muževa, očeva, ili braće. Prošlo je skoro šest godina, a još nije učinjeno ništa da se obilježi mjesto stradanja zarobljenih njemačkih vojnika, a HRT i dalje šuti o tome. Zločin je prikrivati zločin i po našem Kaznenom zakonu to je kazneno djelo. Ratni su zločini ratni zločini i ne zastarijevaju, a DORH ih mora istraživati po službenoj dužnosti. Zašto šute o tome HHO i Dokumenta? Tko je prikrio nalaz ostataka žrtava 1998. godine i zašto DORH nije po službenoj dužnosti ništa poduzeo nakon objave članka ližnjanskog župnika Ivana Graha " Tko su antifašisti u Istri" u Glasu koncila 3. svibnja 2009. godine?
 
Prema tvrdnji Tomislava Ravnića višegodišnjeg predsjednika SABA Istarske županije  u fojbama su završili samo neprijateljski vojnici ili suradnici neprijatelja, a prema podatku objavljenom u Glasu Istre 12. veljače 2010. godine, takvih je žrtava bilo 286. Gospodin Tomislav Ravnić i saborski zastupnik Damir Kajin znaju Golubinčinu i mogli su povesti doživotnog bivšeg predsjednika Republike i počasnog predsjednika SABA Stipu Mesića kod nje da zajedno sa bivšim župnikom Raklja Ivanom Princem 9. svibnja 2011. godine odaju počast žrtvama koje su provjereni staljinisti bacili u jame širom Istre.
 
Brinu me izjave nekih »antifašista« da su sve žrtve fojbi to zaslužile. Iako su fašisti  zapalili moje i majčino rodno selo, ubili dva ujaka istog dana, bratića i brata, smatram da nitko nije zaslužio takvu smrt, pa ni ratni zločinci.Brojni ratni zarobljenici nakon Drugog svjetskog rata završili su u jamama i masovnim grobištima samo zato što su bili na poraženoj strani, a stradali su i mnogi nedužni civili, istarski narodnjaci poput oca Porečko-puljskog biskupa u miru Ivana Milovana i partizana Guida Delbianca iz Krnice kojeg su partizani bacili u jamu kod sela Trlji. Bivšem zastupniku Damiru Kajinu je to jako dobro poznato.
 
Gospodin je Ravnić na proslavi 90. obljetnice Proštinske bune izjavio da se politički manipulira kostima komunističkih žrtava. Slažem se s gospodinom Ravnićem da se radi pomirbe naših naroda prestane politički manipulirati žrtvama i da policija, arheolozi, speleolozi, državno odvjetništvo, sudovi, forenzičari i povjesničari neovisno istraže sumnjiva mjesta masovnih stradanja tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Zalažem se da se istraže barem neki četnički,  ustaški I komunistički zločini: Jasenovac, Jadovno, Macelj i drugi. U Macelju, Hudoj jami, Jazovki, Golubinčini i drugim komunističkim stratištima pronađene su kosti žrtava, a u Jasenovcu i Šaranovoj jami kod Jadovna nisu, a kojekakvi "antifašisti" šire laži o stotinama tisuća žrtava bez ikakvog dokaza. Za Jasenovac se broj žrtava procjenjuje od nekoliko tisuća pa do sedamsto tisuća. Logor Jasenovac je postojao 1.337 dana. Prosječni broj žrtava prema onima koji tvrde da je u Jasenovcu stradalo sedamsto tisuća žrtava iznosi 523 dnevno odnosno svakih 2,7 minuta jedna žrtva. U Jasenovcu nije bilo plinskih komora niti krematorija. Prema pisanju dr. Ante Ciliga u Jasenovcu su zatvorenici proizvodili ciglu, radili u kožari, mogli su pisati pisma i dobivali su pakete od rodbine i nije bilo masovnih ubojstava, a njemu su omogućili da piše knjige. Ako je istinit službeni broj žrtava od 83.145 prosječno dnevno su ubijane ili umrle 62 žrtve. Trebalo bi istražiti da se utvrdi prava istina o Jasenovačkom logoru. Je li Savom plutalo na stotine ili tisuće leševa dnevno? Tijekom Drugog svjetskog rata Savom su plovile lađe. Istraživanju Jasenovca se protive "kriminalci u znanosti" ili u politici kako ih naziva Vladimir Mrkoci u knjizi "Kratka povijest komunizma" objavljenoj 2017. godine.
 
Kod nas ne postoji politička volja da se komunistički i četnički zločini istraže i da se svim žrtvama odaje počast. To su mentalni boljševici dokazali otkazivanjem pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom u Bleiburgu i pokušajem da se spriječi izručenje Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu donošenjem „lex Perković“ u Hrvatskom saboru nekoliko dana prije ulaska Republike Hrvatske u EU.
 
O komunističkim zločinima do danas se kod nas nije smjelo glasno govoriti. Krajnje je vrijeme da se nakon 72 godina suočimo s istinom i krivnjom i da sve strane prestanu licitirati i politizirati s brojem žrtava te da se obilježe sva grobišta žrtava fašizma, nacizma i komunizma širom naše domovine. To nisu pojedinačni zločini iz osvete, kako ih neki žele prikazati. Masovni zločini, kao što su Jasenovac, Jadovno, Jazovka, Tezno, Ovčara, Srebrenica, Golubinčina i mnogi zločini u kojima su stradale stotine ili tisuće žrtava, »udruženi su zločinački pothvati« s pojedinačnom »zapovjednom odgovornošću«.
 
Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobišta žrtava komunističkih zločina od 9. svibnja 1945. do 1990. godine pruža mogućnost temeljitog istraživanja tih tragičnih događaja naše prošlosti. Pozivam naše građane da svjedoče o njima. Međutim vlasti u Republici Hrvatskoj ne provode taj Zakon, a nametanjem ćirilice u Vukovaru pravdaju da moraju provoditi zakone Republike Hrvatske. To je selektivan pristup provođenja zakona ,a ne pravda za žrtve zločina nakon Drugog svjetskog i Domovinskog rata. Zločin je prikrivati zločin! Prikrivanje zločina je kazneno djelo prema Kaznenom zakonu, a takvi zločini ne zastarijevaju.
 

Mr. sc. Edo Zenzerović, dipl. ing. elektr.

Novi zakon zakida pacijente u njihovim pravima

 
 
Neki dan me nazvala jedna moja bivša učenica. Pohvalila mi se da je postala liječnica. Diploma je tu. Što sada? Puno je tu pitanja, a malo odgovora, pogotovo onih koji bi donekle zadovoljili i u neku ruku, nagradili trud, pogotovo kad si jedan od boljih, možda i najbolji student medicine u generaciji, koji je od najranijeg djetinstva htio biti doktor, da pomaže ljudima, najviše djeci. Kako doći do stažiranja, do specijalizacije, ako nigdje nemaš nikoga svojeg da te pogurne? Kad i to prođe, što i kako dalje?. Rijetki su oni kojima se sve posloži, baš onako kako su željeli, sukladno njihovom radu, ulaganju u znanje, izvrsnim sposobnostima, pravoj motivaciji i predanosti struci. Kao i svuda drugdje u prvi red i plan stanu i dolaze podobni, odnosno djeca onih koji su “zaslužni” za domovinu, po bilo kojoj osnovi, odnosno čiji je netko, uvaženi član neke jake političke stranke, naročito državotvorne.
http://www.evangelosorfanidis.com/wp-content/uploads/2018/03/20180207110927.jpg
Ovih su dana liječnici prosvjedovali pred Saborom, zbog svojih opravdanih zahtjeva, protiv novog zakona o zdravstvu, s obrazloženjem kako taj zakon nije dobar, vraća sve u zdravstvu unazad i zakida pacijente u njihovim pravima i ne sadrži ništa od onoga što je radna skupina iz njihovih redova predlagala. Svatko ima pravo na izražavanje svojeg mišljenja, stava, prosvjeda i borbe za opći i posebni boljitak pojedinca i društva, pa tako i liječnici, osobito oni iz primarne zdravstvene zaštiti – obiteljski liječnici. Oni su mnogim građanima sve, liječnici, psiholozi, psihijatri, specijalisti za sve, savjetnici, mame, tate, tete, prijateljice, ispovjednici… Oni odlučuju što dalje i kako dalje. Oni ohrabruju, prate tijek bolesti i oporavka. Uvijek su na prvoj crti obrane. Poznaju pacijenta, njegovu osobnost, njegovu obitelj, problem, htijenja, strpnje, motive, mogućnosti…
 
Pita li se itko koliko taj liječnik ima vremena za svakog pacijenta? Koliko mu tog vremena često odnese administracija, koja ponekad ničemu ne služi. Čemu su sve ti stručnjaci u bijeloj kuti svakodnevno izloženi. Koliko različitih sudbina ih dnevno optereti? Nisu svi pacijenti uvijek bolesni, nisu iskreni, žele riješiti preko svojeg doktora neke osobne probleme, podučavaju liječnika, prigovaraju mu, sami sebi postavljaju dijagnoze i znaju (zahvaljujući internetu) koji lijekovi im trebaju, čak i  koliko puta čega na dan… Smijurija. Kad se liječnik tome “diplomatski” usprotivi, on ne valja, ne zna, pristran je, nesposoban. Slijede prigovori, napadi, tužbe, mediji. Mislim da je to najviše napadana profesija, s najvećim općim i posebnim znanjima. Istina, nije niti učiteljima i profesorima lako, naročito kad imaju podobnog ravnatelja. Međutim, to se ipak nekako “respektira”. Pobunjenik (tužitelj) se povuče, jer na kraju balade se očekuje dobra ocjena. Veliki su pritisci na nastavnike od mnogih, od lokalne zajednice, preko ravnatelja škole, do resornog ministarstva. Tu se nalaze eklatantni primjeri pravog mobbinga, zbog kojih su mnogi izvanredno dobri stručnjaci pobjegli iz struke, u konobare i pomoćno osoblje u hotelu. Ovaj liječnički “bijeli štrajk” njihov ministar smatra nekakvim protestom, što je po njemu dobro i poručuje im da ionako ništa ne će dobiti od onoga što traže. Znači, to je bilo izgubljeno vrijeme, za liječnike i njihove pacijente.
 
Mislim, da pripadnici ovog zanimanja i zvanja nisu ljudi kojima je stalo do javnog istupanja, cirkusa, parade i estrade. Došli su pred Sabor iz nužne potrebe, da širu javnost upoznaju sa svojim gorućim problemima. Oni znaju to reći i istaći, ali nitko od odgovornih i nadležnih ih ne želi čuti. Možda da su malo pričekali sa štrajkom i pobunili se neposredno pred izbore, koji će vjerojatno na proljeće uslijediti, jer ovo mrcvarenje s prebrojavanjem potrebnih ruku u Saboru je već dojadilo Bogu i vragu. Te i takve ruke ionako nisu uvijek sigurne, puno koštaju, pomalo sramote sebe i one kojima trebaju za ostanak i opstanak.
 
Ovaj primjer je još jedan čvrsti pokazatelj kako dobar, čak izvanredno dobar stručnjak, u bilo kojem području, ne mora biti i nije uvijek dobar političar, pogotovo ako je tvrdoglav, umišljen, narcisoidan s napuhanim egom, zbog moći koju mu daje funkcija, pokazivanja mišića, lojalnosti prema šefu, dokazivanja i kompenzacije, osobnih obračuna, megalomanskih planova, nerealne projekcije, želje da se po nečem velikom bude zapamćen, a ponekad iz i iz čistog oportunizma. “Uzalud vam trud svirači!” Nema nikog da vas čuje. Žao mi je moje doktorice Nataše, koja će i dalje imati 3-5 minuta za svakog pacijenta. Možda i manje.
 

Ankica Benček

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Ponedjeljak, 16/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 727 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević