Get Adobe Flash player
Jugo Hina o smrti Györgyja Konráda

Jugo Hina o smrti Györgyja Konráda

Konrád: Naoružani Hrvati protjerali iz Krajine i Slavonije...

Duhačeku odličje Ante Tomića!

Duhačeku odličje Ante Tomića!

Provokativnoga skitnicu hrvatska policija neka otprati u njegov...

Čemu služe statut i kodeks časti HND-a?

Čemu služe statut i kodeks časti HND-a?

Debilni uradak protiv zdrave pameti     Opskurni lik...

Reforma Blaženke Divjak – nova 'šuvarica'

Reforma Blaženke Divjak – nova 'šuvarica'

Postaje sve jasniji ovaj kaos kojega neki nazivaju obrazovnom...

Radinovo talijanstvo i IDS-ovo autonomaštvo

Radinovo talijanstvo i IDS-ovo autonomaštvo

Primjeri kršenja prava od strane nacionalnih...

  • Jugo Hina o smrti Györgyja Konráda

    Jugo Hina o smrti Györgyja Konráda

    utorak, 17. rujna 2019. 18:38
  • Duhačeku odličje Ante Tomića!

    Duhačeku odličje Ante Tomića!

    četvrtak, 19. rujna 2019. 16:14
  • Čemu služe statut i kodeks časti HND-a?

    Čemu služe statut i kodeks časti HND-a?

    četvrtak, 19. rujna 2019. 16:32
  • Reforma Blaženke Divjak – nova 'šuvarica'

    Reforma Blaženke Divjak – nova 'šuvarica'

    srijeda, 18. rujna 2019. 19:01
  • Radinovo talijanstvo i IDS-ovo autonomaštvo

    Radinovo talijanstvo i IDS-ovo autonomaštvo

    srijeda, 18. rujna 2019. 18:54

Hrvati su bili prve žrtve centralističkog, unitarističkog i velikosrpskog jugoslavenskog režima

 
 
»Ustaštvo je specifično po tome što je ustalo na svoje sudržavljane, mirne susjede koji su govorili isti jezik, koji su bili kršćani, od kojih su se mnogi zajedno borili u istoj vojsci u Prvom svjetskom ratu, a koji nisu dali nikakva povoda za ono što im se dogodilo«, kaže Dejan Jović (https://www.dnevno.hr/vijesti/dejan-jovic-evo-zasto-je-ustastvo-gore-od-nacizma-i-fasizma-ustase-i-partizani-nisu-isto-niti-ce-ikada-biti-1347558/).
http://www.novosti.rs/upload/thumbs/images/2015//02/07/Dejan-Jovic-(2)_620x0.jpg
Dejan Jović
 
To je čista laž, velikosrpska laž! Manipuliranje u svrhu poticanja mržnje i predstavljanja Srba kao žrtve, a sotoniziranje Hrvata kao zločinaca. Dejan Jovićn astavlja svoju velikosrpsku laž: »Srbi nisu dali nikakva povoda«, »napali su mirne susjede«. Žalosno je da jedan profesor, politolog, doktor političkih znanosti, analitičar i od 2013. glavni i odgovorni urednik politološkog časopisa Politička misao, bilo bi smiješno slušati te čiste velikosrpske laži!
 

Prve žrtve centralističkog, unitarističkog i velikosrpskog jugoslavenskog režima

 
Prosinačke žrtve
 
Među dijelom hrvatske javnosti nezadovoljstvo novom državom iskazalo se na samom početku zajedničke države, pa 5. prosinca 1918. godine, građani izlaze na ulice Zagreba tražeći stvaranje samostalne hrvatske države, što je ugušeno u krvi. Poznate prosinačke žrtve. Na Trgu bana Jelačića ležala su tijela 15 domoljuba. Pali su kao prve žrtve surovosti režima velikosrpske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
 
Atentat u skupštini
 
Znači već  u prvim danima nakon završetka rata, pale su prve žrtve, a past će još i u samoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928., kada su  ubijena dva hrvatska zastupnika, jedan je smrtno ranjen, a još dvojica su teško ranjena, ali su preživjela. Na mjestu su ubijeni Đuro Basariček i Pavle Radić, Stjepan Radić je od zadobivenih rana umro 8. kolovoza 1928. godine. Ivan Granđa i Ivan Pernar su ranjeni, ali ostali su živi. Puniša Račić je uhićen i osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora omogućio mu je luksuzan život sa čak tri kažnjenika kao osobnu poslugu. Godine 1944. otišao je u Beograd gdje su ga partizani uhvatili i strijeljali.
 
Sibinjske žrtve
 
Dana 19. veljače 1935. u Sibinju pored Slavonskog Broda mučki su ubijeni hrvatski seljaci od strane protuhrvatski raspoloženog režima Kraljevine Jugoslavije. Ubijeno je njih osmero, a dan kasnije još šestero iz obližnje Gornje Vrbe i Ruščice.Jugoslavenski režim se nije tu zaustavio, već je i dalje progonio i ubijao hrvatske seljake i domoljube diljem čitave zemlje, što je stvaralo ogorčenost kod Hrvata. U nedjelju, 17. veljače 1935., održana je u Sibinju po odobrenju vlasti proslava Papinog dana (proslave godišnjice izbora pape). Župnik Mihovil Praskić krenuo je praćen sa desetak zaprežnih kola s župljanima njegove župe i ostalim vjernicima u Oriovac posjetiti tamošnjeg župnika, svoga znanca i prijatelja. Prolazeći kroz Andrijevce, Stari Slatinik, Brodski Stupnik i Radovanje, sudionici tog pohoda pjevali su pjesme nacionalnog sadržaja te izvikivali podršku dr. Vladku Mačeku i slobodnoj Hrvatskoj. Srpski žandari maltretirali su sutradan stanovnike zbog toga, uhićivali i seljaci su se pobunili. Žandari su pucali na nenaoružane seljake i to dum, dum mecima te osmoricu ubili
 
Senjske žrtve
 
Ni to nije kraj sa popisa žrtava jugoslavenskog velikosrpskog režima, 9. svibnja 1937. u Senju se u organizaciji HSS-a održao narodni zbor u spomen Matiji Gupcu i braći Radić, a okupilo se nekoliko tisuća ljudi. Političari su držali govore protiv tadašnjeg protuhrvatskog režima, a u povorci se među mnogima našao i kamion sa 33 mlada Gospićana i Gospićanke. Pjevale su se hrvatske domoljubne pjesme, a u jednom trenutku, po naredbi zapovjednika žandara, kaplar Besedić počeo je pucati, a za njim se povelo nekoliko desetaka žandara. Mnogi su ranjeni, a sedam Gospićana poginulo je. Taj tragični događaj ostao je zabilježen u povijesti kao "Senjske žrtve", žrtve državnog terora Kraljevine Jugoslavije. Nitko nikada nije osuđen za smrt nedužnih i nenaoružanih ljudi.
 
Jugoslavija (Kraljevina SHS) je stvorena 1. prosinca 1918., a već četiri dana kasnije na glavnom zagrebačkom trgu ležala su tijela pobijenih Hrvata. Srbija je dala navijestiti što će nova država Jugoslavija biti za Hrvate – klaonica i mjesto zatiranja. To je i bila cijelo vrijeme postojanja do njenog raspada u krvi 1990. godine kada je Jugoslavija i njena vojska JNA počinila genocid nad Hrvatima.Četništvo je bilo oslonac velikosrpskog režima i kao takvo direktno podržavano od njega.
 
Četnici su i članovi srpske vojne organizacije sa izrazitim velikosrpskim , nacionalističkim i šovinističkim  ciljem.Prvi četnički odred, koji stoji u vezi sa suvremenim četničkim pokretom, nastaje u Beogradu 1903. godine pod okriljem generala Jovana Atanackovića, tadašnjeg ministra obrane Kraljevine Srbije i jednog od glavnih aktera urote koja je 1903. svrgnula dinastiju Obrenović (uz ekstremno brutalno ubojstvo kralja i kraljice) i dovela Karađorđeviće na vlast u Srbiji. Vodstvo četnika poslije ulazi u tajnu revolucionarnu i masonsku organizaciju "Ujedinjenje ili smrt" - Crna ruka, osnovanu 1908. godine iz redova urotnika iz 1903. godine. Tijekom Prvog svjetskog rata, četnički odredi djeluju kao dio kraljevske vojske, i predstavljaju oslonac "Crne ruke" - koja dolazi u sukob s krugom prijestolonasljednika Aleksandra i potom gubi dotadašnji utjecaj.
Godine 1921. četnički su veterani u Beogradu osnovali »Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine«. Glavni utjecaj na organizaciju imala je Demokratska stranka, ali je to osporavala Radikalna stranka. 1924..godine, osnovali su dvije nove organizacije: »Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu« i Udruženje srpskih četnika »Petar Mrkonjić«. U svibnju 1925. godine, ove su se dvije organizacije stopile u »Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu«. Stvarni voda tog udruženja sve do 1928. godine, bio je Puniša Račić, atentator na Stjepan Radića. 
 
U listopadu 1924. u Osijeku pokrenut je Glas srpskih četnika, u izdanju Udruženja srpskih četnika za Osječku oblast i Baranju, prvi četnički list na području Hrvatske i Slavonije. Na godišnjoj skupštini Mjesne organizacije ORJUNE Osijek u rujnu 1924. nazočio je vojvoda Ilija Trifunović – Birčanin, predsjednik Narodne obrane, a od 1929. do 1932. predsjednik četničkog udruženja. Samo nekoliko dana potom, 5. listopada  1924., članovi osječke ORJUNE (civilne i vojne osobe) ubili su Stjepana Veselića, vođu HANAO-a. Glavni odbor udruženja srpskih četnika “Petar Mrkonjić” iz Beograda osnovao je u kolovozu 1924. godine, poseban četnički odbor za Osječku oblast i Baranju te je 8. rujna održana oblasna konferencija na kojoj je donijeta rezolucija sa sloganom “Na okup za Kralja i Otadžbinu”.
 
Dakle, četničke organizacije organizirane su i postojale su duboko u hrvatskom etničkom prostoru, davno prije pojave ustaša.Ustaški pokret nastao je kao reakcija na ubojstvo Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika. u Beogradskoj skupštini, te na nastavljen teror  i progone Hrvata pod velikosrpskom diktaturom kralja Aleksandra. Ustaški pokret osnovan je 7. siječnja 1929. godine pod nazivom Hrvatska revolucionarna organizacija, a bio je hrvatski separatistički i nacionalistički, totalitaristički pokret koji se borio protiv velikosrpskog centralizma i hegemonije u Jugoslaviji. Cilj pokreta je bio uspostaviti nezavisnu Hrvatsku svim sredstvima, uključujući i primjenom terora i nasilja. A evo što kaže Dejan Jović: »Nemojmo se zavaravati da je ustaštvo tek tako „sletjelo“ (poput padobrana) u naš prostor, niti da je bilo samo nametnuto izvana. Ne, ono je imalo svoje korijene u nacionalističkim ideologijama koje su se razvijale i kod nas, a ne samo drugdje u Srednjoj Europi. Te iste ideologije nisu ni do danas, nažalost, nestale – niti će ikada nestati, bez obzira na historijske poraze koje su u prošlosti doživjele. Ideologije ne umiru, one se samo ponekad uspavaju i pretvaraju se da su „mrtve“, a time i samo stvar prošlosti, ali lako ožive kad se stvore uslovi za to. Zato je važno da stalno, iz godine u godinu, analiziramo gdje se nalazimo u odnosu prema takvim opasnostima, a komemoracije su dobra prilika za to«. Dobra prilika za laž i manipulaciju; iz njegovih riječi proizlazi da je ustaštvo duboko ukorijenjeno u hrvatskom narodu! I takve zlonamjerne gluposti pronosi doktor političkih znanosti!
 
O četnicima i četničkom pokretu i velikosrpskoj ideologiji kao izvoru svih ratova i zala na jugoistoku Europe, naravno ni spomena! Doktor političkih znanosti dalje kaže: »Teza otprilike glasi ovako: ustaška odmazda nad Srbima i Jugoslavenima bila je opravdana zato što su oni činili nasilje nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj se provodio pokušaj uništenja hrvatskog identiteta. Unitaristički karakter međuratne Jugoslavije bio je, po toj tezi, motiv, povod i razlog za nasilje u NDH. Srbi i Jugoslaveni su, dakle, dobili što su tražili – a NDH je bila samo reakcija na unitarizam«. Ta je teza, također, lažna. Prije svega, Kraljevina SHS, odnosno Kraljevina Jugoslavija nije negirala hrvatski identitet – ili barem, da budem potpuno precizna, nije ga negirala ili pokušala ograničiti više od srpskog identiteta ili više od slovenskog. Štoviše, već je po njenom samom imenu jasno da je ona uvažavala taj identitet (i bila prva država koja se nazivala i hrvatskim imenom u modernoj povijesti), a od 1939. da ga je i institucionalizirala u okviru Banovine Hrvatske. Jugoslavija – ni prva ni druga – nije provodila nikakav genocid nad Hrvatima, tako da je teza o NDH kao o »izrazu želje hrvatskog naroda za slobodom od neke strane okupacije – lažna«. Upravo je sve što je Dejan Jović rekao laž, manipulacija i zamjena teza. Točno je da su prva i druga Jugoslavija bile pod dominacijom Srba. Srbi su bili velika većina u vojsci, žandarmeriji, miliciji, državnom aparatu i državnoj upravi. Već navedeni zločini prema hrvatskom stanovništvu dokazuju srpsku dominaciju i teror nad Hrvatima.
 
Kakav je bio rad, djelovanje i sastav te kraljeve vojske najbolje se vidi iz policijskih izvješća. Koliko nas zna da je četničko udruženje postojalo u Zagrebu 1927. godine? Dakle, tvrdnja da su četnici odgovor na ustaške represalije je lažna! I ne rade trenutačno Hrvati reviziju povijesti kako neki “ugroženi” kukaju ,nego su je Srbi, jugoslaveni i komunisti već lažirali, ali povijest je postojala i ne može se mijenjati, može se samo lagati. http://www.hrhb.info/showthread.php?t=5712
 
Ponašanje četnika u Hrvatskoj za vrijeme Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije izazivalo sve veće nezadovoljstvo, otpor i uznemirenost. Posve su neutemeljene izjave pojedinih lidera hrvatskih Srba da su ustaše proganjale Srbe samo zato što su Srbi i različiti, da su ustaše proganjale i Hrvate koji su imali viziju nekakve drugačije Hrvatske, a tu viziju drugačije Hrvatske upravo su u Kraljevini SHS ometali Srbi i četnici, Hrvati su htjeli 1918. godine  republiku i federativni ustroj Jugoslavije, a beogradski slugani su htjeli Veliku Srbiju.
 
Dejan Jović, doktor političkih nauka“ zaboravlja“, odnosno namjerno prešućuje da postoje dokumenti koji ga demantiraju. U memorandumu "Homogena Srbija", kojega je napisao Stevan Moljević (predratni odvjetnik u Banjoj Luci)  30. lipnja 1941. godine, ubrzo nakon poraza Jugoslavije u travanjskom ratu, zahtijeva se obnova Jugoslavije uz čvrstu hegemoniju Srba nad drugim narodima u Jugoslaviji, a potom i nad širim područjem Balkana; u koju svrhu treba osigurati šire područje koje pretežno ili isključivo naseljavaju Srbi - prisilno iseljavanje nesrpskog stanovništva - te osobito osigurati izlaz tog područja na more. Ciljevi kakve je S. Moljević deklarirao u "Homogenoj Srbiji" ponavljaju se u deklaraciji četnika iz Crne Gore 2. prosinca 1942. godine: govori se o Jugoslaviji pod monarhijom Karađorđevića, čije će se granice po okončanju rata po mogućnosti i proširiti, a područja na kojima žive Srbi, Slovenci i Hrvati trebaju biti razgraničena - što znači da će Hrvati biti protjerani iz područja koja pripadnu Srbima (Slovenci su i prije rata naseljavali isključivo Sloveniju, a Crnogorce i Makedonce smatraju četnici - Srbima); također se traži da katolici (Hrvati i Slovenci) moraju prekinuti bilo kakvu vezu s Vatikanom. Nadalje se izrijekom navodi da u Jugoslaviji ne će biti nikakvog mjesta za bilo kakve nacionalne manjine - čime se jasno govori da etničke Albance, Mađare, Nijemce, Rome, Židove i sve druge manjinske grupe treba prognati. Islam kao vjera se ne spominje.
 
Radi ostvarenja tih  ciljeva, glavni zapovjednik Draža Mihailović, u prosincu 1941. godine daje upute četničkim zapovjednicima, gdje naznačuje: "Ciljevi naših odreda jesu...
1. Borba za slobodu cjelokupnog našeg naroda pod žezlom Njegovog Veličanstva Kralja Petra II.
2. Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije — Crne Gore — Bosne i Hercegovine — Srijema — Banata i Bačke. Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih, slovenskih teritorija pod Talijanima i Njemcima (Trst — Gorica — Istra i Koruška) kao i Bugarske, sjeverne Albanije sa Skadrom.
3. Čišćenje državnog  teritorija od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata.
4. Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenije čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa.
5. Kazniti sve Ustaše i Muslimane koji su u tragičnim danima nemilosrdno uništavali naš narod.
6. Kazniti sve one koji su krivi za travanjsku  katastrofu.
7. U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima (u obzir dolaze siromašne nacionalno ispravne i poštene obitelji).
 
Tijekom Drugoga svjetskog rata četnici su počinili brojne zločine nad hrvatskim stanovništvom. S talijanskom okupacijom Dalmacije, Like i jugozapadne Bosne, od travnja 1941., postoje veze i suradnja između talijanskih okupacijskih zapovjednika i velikosrpskih političara te četničkih vođa. Ta suradnja posebno je došla do izražaja nakon izbijanja "ustanka" na tromeđi Dalmacije, Like i Bosne i talijanskog zaposjedanja Druge (u rujnu) i Treće zone u NDH (u listopadu 1941.). Tada dolazi do još masovnijeg osnivanja i djelovanja četničkih postrojba koje Talijani pomažupolitički, organizacijski i materijalno, kako bi ih suprotstavili partizanskom pokretu, ali i kao protutežu NDH. Talijanske okupacijske snage omogućile su četnicima međusobno povezivanje na području svojih zona u NDH sa četnicima u Srbiji i Crnoj Gori i tako omogućile ustanak 1941. Dokumenti pokazuju da su osim komunista u ustanku krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. masovno sudjelovali i četnici. Tijekom rata i poraća u inozemstvu, četnici su slavili taj dan kao svoj dan ustanka - 27. srpnja 1941. njihovo stavljanje pod zapovjedništvo Draže Mihailovića. http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/11156-ako-se-ne-suprotstavimo-rehabilitaciji-etnici-e-opet-krenuti-na-hrvatsku.html
 
Četnički zločini - masovni pokolji
 
Osnovni uzrok četničkog terora i masovnih zločina treba tražiti u stvaranju etnički čiste države, Velike Srbije, na račun drugih naroda i narodnosti. Navodni Dan ustanka 27. srpnja - dokumenti pokazuju da su osim komunista u ustanku krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. masovno sudjelovali i četnici. Tijekom rata i poraća u inozemstvu, četnici su slavili taj dan kao svoj dan ustanka.
A u Hrvatskoj se slavi kao Dan ustanka protiv fašizma. Što se točno dogodilo na taj dan?
• Pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i Bosanskom Grahovu od 27. srpnja 1941. bila je organizirana od pripadnika četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja, a u svrhu stvaranja velike Srbije prema projektu „Homogene Srbije” četničkog ideologa Stevana Moljevića (odvjetnika iz Banja Luke) od 30. lipnja 1941.
• U toj pobuni niti jedna jedinica nije bila pod zapovjedništvom komunista, a u pobuni nije sudjelovao nitko osim Srba pod četničkim vodstvom ili su djelovali kao naoružane bande hajdučkog tipa. Organiziranog komunističkog vodstva nije bilo.
• Prvi sukob, zapravo četničko čišćenje vlastitih redova od komunista, dogodio se u mjestu Počitelj kod Gospića 18. i 19. studenog 1941., dakle gotovo dva mjeseca poslije 27. srpnja. 1941. godne.
 
Na području sjeverne i srednje Dalmacije četnici Mane Rokvića i vojvode Momčila Đujića ubili preko 250 Hrvata, a početkom 1943. ubili više od 100 Hrvata u Vrličkoj krajini - sve civile. U Otavicama četnici su Iliju Meštrovića (86), strica kipara Ivana Meštrovića, živa bacili u zapaljenu kuću. Okrutne zločine počinili su u Dugopolju, Gatima, Raščanima, Župi Biokovskoj, Biteliću itd. U istočnoj Bosni u Čajniču, Foči i Pljevljima ubili su oko 1200 Muslimana i do 8000 žena, staraca i djece. Tada su potpuno očistili te prostore, opljačkali i zapalili ih. U Višegradu, u listopadu 1943., pod zapovjedništvom Draže Mihailovića pobili su od 2500 do 3000 Muslimana, a s tog područja pred četnicima je tada izbjeglo 100.000 ljudi.
 
Dalje nastavlja u svojem huškačkom govoru Dejan Jović: »Da bi se rat dogodio, potrebno je da se steknu pretpostavke za njega – a one, srećom, ne ovise samo o nama ovdje, nego o čvrstoći međunarodnog poretka. I 1941. i 1991. bile su moguće zato što se raspao međunarodni poredak, pa je nastupilo doba kaosa i anarhije u kojem su naši domaći nasilnici preuzeli vlast i proveli – uz ono što su od njih tražili strani gospodari, i ono što su sami htjeli i za što su se spremali. Oni su – kako i sami kažu – uvijek spremni, ali da li će iz faze „spremnosti“ ući u fazu genocida, to zavisi, srećom, ne samo od njih – nego i od nas«. Znači prema doktoru "političkih nauka" »Nasilnici su preuzeli vlast i proveli – uz ono što su od njih tražili strani gospodari, i ono što su sami htjeli i za što su se spremali«. Kojeg li glupog objašnjenja za raspad Jugoslavije, a ni ne čudi s obzirom da je gospodin doktor negirao i valjanost referenduma o samostalnosti RH, koji se održao 19. svibnja 1991. godine sa 94,17 posto ZA samostalnost.
 
»Ali, ne treba se ni zavaravati o tome što bi neki od njih učinili i danas, kad bi to samo mogli. Ovi koji opravdavaju zločine na Baniji posebno. Na nama je, međutim, da ne ignoriramo postojanje revizionizma i da ga ne shvaćamo olako. On je ne samo uvreda žrtvama koje ovdje komemoriramo, nego je i prijetnja sadašnjim i budućim generacijama«. Evo poante gospodina "doktora političkih nauka" u tipično srpskom stilu, ugroze za srpski narod, jer ustaše bi opet ubijale samo da mogu i revizionizmu, naravno komunistička "istina" se mora zacementirati, da se ne istražuju partizansko-komunistički zločini, jer njihova žal za bivšom Jugoslavijom je ne preboljena!
 

Lili Benčik

Tko ide na komemoraciju u Jasenovac, čini veliko kazneno djelo

 
 
Polagao sam veliku nadu u Miroslava Škoru, kao predsjedničkog kandidata Hrvatske. Ali nakon Bujice, ta se nada  rasplinu kao mjehur od sapunice. Ne mogu točno citirati Škoru iz Bujice, ali mogu reći da je Škoro za mene kandidat iz Opere (znamo koje). Čini mi se da Škoro u Bujici, noviju hrvatsku povijest dijeli na onu od 1941. do 1945., i na onu poslije 1945. Čini mi se da „na sva usta“ nahvali „hrvatske antifašiste“ od 1941. do 1945. i da reče, da on, kao predsjednik Hrvatske ne će dozvoliti da nas dijele žrtve Drugog svjetskog rata. Te da će on ići, i na komemoraciju u Jasenovac i na Bleiburg (samo na misu na Bleiburg?). Što je za mene krajnje neozbiljno i krajnje neodgovorno.
https://i.ytimg.com/vi/vW7MHg3u4DU/maxresdefault.jpg
Miroslav Škoro
 
Kada nam je svima jasno da su žrtve Drugog svjetskog rata, ne samo uzrok podjele, nego i uzrok velikog krvoprolića. Kada svi znamo kako taj uzrok nije stao, prestao, nije nestao. A radi se o žrtvama u Jasenovcu. Kada predsjednik Hrvatske (u svibnju) ide na komemoraciju u Jasenovac, on čini veliko kazneno djelo. On grubo krši konvenciju o miru i čovječnosti. Jer kad predsjednik Hrvatske ide na komemoraciju u Jasenovac, on daje pravni i politički legitimitet krvavom uzroku velikog krvoprolića. On potvrđuje laž o Jasenovcu, opravdava srpski genocid u prošloj srpskoj agresiji, i podgrijava atmosferu za novu srpsku agresiju.
 
Umjesto nebuloza o uklanjanju podjela koje izazivaju žrtve Drugog svjetskog rata, hrvatski predsjednik bi se morao uhvatiti u koštac sa petom kolonom u Hrvatskoj, odnosno sa stranim (srpskim) obavještajnim službama u Hrvatskoj. A to bi bilo lako. Pišem i o filmu Dane Budisavljević u Puli, kao konstrukciji pete kolone. Naime, postoje sumnje da je scenarij (dnevnik Dijane Budisavljević) krivotvorina. A ta krivotvorina ima genocidnu poruku.
 
Nadalje, predsjednik Hrvatske bi morao tražiti da se riješi stanje u Splitu (Hajduku). Kao što je izostala čestitka Hajduka hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji na osvojenom drugom mjestu na SP-u u Rusiji 2018., izostade i čestitka Hajduka Dinamu na prolazu Dinama u Ligu prvaka. Uprava Hajduka kaže da ne komentira uspjeh drugoga. Zbog toga bi trebalo, u emisiju OTVORENO pozvati nekoga iz uprave Hajduka i splitskog gradonačelnika. Da oni pred hrvatskom javnošću kažu, što je za njih ono drugo (drugi). Drugi, nekad može biti i strani - tuđi.
 
Tu ima još nekih sitnica, koje puno znače u hrvatskoj politici o kojima bi predsjednik Hrvatske morao voditi računa. Povodom „slučaja Arsić u Rijeci, isplivalo je mnogo toga na površinu u hrvatskoj politici. Osim neugodnog srpskog povratnika u Rijeku Dobrivoja Arsića, susjedi koji žive u istoj zgradi s Arsićem, kažu da u toj zgradi ima još srpskih povratnika sa kojima nemaju nikakvih problema. I tu nastaje gordijski čvor - srpski povratnik iz „Krajine“, vratio se u Rijeku, u svoj dom. Kako to? Kako to pravno tretirati? Da je makar „neugodnog Arsića“ tretirati kao ratnog zločinca. Na kraju svega, možemo čvor iz Rijeke u koju se vraća srpski povratnik iz „Krajine“ u Rijeku, do kraja zamrsiti, sa Afričkom šljivom, „vjetrom u kosi“ (Aleksandar Stanković) i s uklanjanjem podjela koje izazivaju žrtve Drugog svjetskog rata - komemoracijom u Jasenovcu.
 

Jure Vukić, Tribanj

Je li došlo vrijeme da Srbi u Hrvatskoj dobiju svoga Svetozara Pribićevića?

 
 
Danas među relevantnim političkim liderima Srba u Hrvatskoj nema onih koji su pripravni prihvatiti temeljne istine o sebi, svojoj matičnoj zemlji i hrvatsko-srpskim (srpsko-hrvatskim) odnosima, onako kako je to bio u stanju, primjerice, Svetozar Pribićević daleke 1927. (dakle, prije 92 godine). Najistaknutiji među njima (koji zastupaju političke interese srpske manjine i predstavljaju je u tijelima vlasti Republike Hrvatske) pristaju na ulogu marioneta Beograda i ponašaju se kao da su pupčanom vrpcom vezani uz tamošnje režime. Čak što više, po njihovom se nalogu i u sklopu općega velikosrpskog plana uključuju u specijalni rat i prljavu kampanju protiv Hrvatske u kojoj ugodno i lagodno žive, uvjeravajući nas u isto vrijeme kako su „lojalni“ građani kojima je stalo do dobrobiti ove zemlje i njezina prosperiteta. Kao da smo svi mi drugi slijepi, gluhi i nesvjesni onoga što se događa oko nas.
https://www.mreza-mira.net/wp-content/uploads/2019/01/%D0%A1%D0%B2%D0%B5%D1%82%D0%BE%D0%B7%D0%B0%D1%80_%D0%9F%D1%80%D0%B8%D0%B1%D0%B8%D1%9B%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%9B.png
SVetozar Pribićević
 
Najnoviji događaji vezano za teške klevete i uvrede na račun hrvatskoga naroda i države što ih je javno izrekao Milorad Pupovac (a nastavili ponavljati, braniti i zastupati njegovi suradnici – u nešto blažim retoričkim oblicima), samo su dokaz kako je još uvijek daleko vrijeme kad će srpski politički prvaci u Hrvatskoj shvatiti stare i dobro poznate istine:
- Njihova je domovina Republika Hrvatska, a ne Srbija;
- Ako žele graditi svoju budućnost u ovoj zemlji (Republici Hrvatskoj) Srbi mogu biti samo ravnopravni građani kao i pripadnici svih drugih manjina a nikako povlaštenici kao što je to bio slučaj u dvije dosadašnje Jugoslavije (1918-1941. i 1945-1990.);
- Oni također ne mogu i ne smiju biti produžena ruka velikosrpske hegemonije i raditi na štetu zemlje u kojoj žive i većinskog hrvatskog naroda ako im je stalo do normalnih i harmoničnih odnosa u društvu;
 
- Nikakva se razumna i produktivna politika ne može graditi na konfliktima i sukobima s većinskim narodom (kao nositeljem suvereniteta) i potenciranje takvog političkog kursa ima svoju cijenu koju plaćamo svi, pa i sami Srbi – od kojih najveći dio njih, doduše, i nema nikakvoga utjecaja na ponašanje političkih lidera koji ih formalno predstavljaju;
- Srbi u Hrvatskoj moraju što prije prekinuti ovu mazohističku, samoubilačku koncepciju i zaustaviti spiralu mržnje što ju njihovi aktualni političari i ideolozi kreiraju i pokreću i što se to prije dogodi, bolje i za njih i za sve nas;
- Umjesto što nasjedaju lažima o vlastitoj „ugroženosti“ i tu famu dalje šire (a za što nema nikakvoga osnova), svi koji daju potporu spomenutim liderima (Pupovcu, Joviću, Miloševiću i ostalima iz tog kruga), trebali bi se upitati: Kako to da samo dijelu jedne jedine manjine od ukupno njih 21 (koliko ih živi u Republici Hrvatskoj) nikad ništa ne valja, da je kronično nezadovoljna, da se uvijek osjeća „ugroženom“, „zakinutom“, „obespravljenom“ i otkud da samo i jedino njezini politički lideri u današnjoj slobodnoj i demokratskoj hrvatskoj državi izgovaraju tako skaredne klevete i objede – povlačeći paralelu između Republike Hrvatske i NDH i predviđajući joj isti kraj (dakle, klaonicu u kojoj će Hrvatska nestati, uz stotine tisuća pobijenih Hrvata)?
- Mađari, Talijani, Crnogorci, Albanci, Bošnjaci-muslimani, Česi, Slovaci, Ukrajinci, Austrijanci, Bugari, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusi, Rusini, Slovenci, Turci, Vlasi, Židovi nisu ugroženi, ali Srbi „jesu“!? Nije li to u najmanju ruku vrlo čudno i treba li se upitati što je uzrok tvrdnjama toj fantomskoj srpskoj „ugroženosti“ za koju samo neki tvrde da je ima, a svi mi drugi je ne vidimo?
- Zar nije krajnje vrijeme otvoriti javnu raspravu o stvarnim ciljevima destrukcije koju provode spomenuti politički lideri Srba u Hrvatskoj udarajući na Ustav i u temelje ove države i tako rušeći sve ono što su hrvatski narod i građani Republike Hrvatske izborili svojom krvlju u obrani od velikosrpske agresije?
Srbi u Hrvatskoj bi itekako imali što naučiti iz svoje prošlosti, pogotovu uzimajući u obzir iskustvo u posljednjih stotinu godina.
 
Poučak Svetozara Pribićevića
 
Mogli bi, primjerice, razmisliti malo o tomu što je vodilo njihovog najcjenjenijeg i najutjecajnijeg političkog prvaka prve polovice XX. stoljeća, Svetozara Pribićevića, pa je od velikog pristaše velikosrpske hegemonije i slijepog poslušnika beogradskog Dvora i Nikole Pašića u nepunih devet godina postojanja „Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca“ postao ogorčeni protivnik srbijanske klike, otkazao joj poslušnost i bio spreman dati glavu za svoj politički ideal: savez s većinskim hrvatskim narodom.
 
Kako i zbog čega je Pribićević promijenio svoj kruti stav i od uvjerenoga, žestokog unitarista (koji je kao ministar unutarnjih poslova Kraljevine SHS u prve dvije godine njezina postojanja govorio da će „Hrvati biti manji od makovog zrna“) postao demokratom i sa Stjepanom Radićem i SDK počeo pružati otpor Beogradu? On je prije svega shvatio jednu prostu i logičnu činjenicu koja se sastoji u sljedećem:
Srbi zapadno od rijeke Drine (tzv. prečani), pa i oni koji žive na području Hrvatske se toliko razlikuju od Srbijanaca (po mentalitetu, shvaćanjima, tradiciji, kulturi, običajima, pa i političkom položaju i interesima) da su to dva nespojiva svijeta – pogotovu uzme li se u obzir stoljetna tradicija Srbije i njezinih režima da u interesu svojih osvajačkih ciljeva manipulira s njima i sukobljava ih s narodima s kojima dijele životni prostor.
 
Pribićević je od 1918. do 1927. godine bio poslušnik beogradske dvorske klike, Nikole Pašića i Radikalne stranke i radio po njihovom naputku, ali je ipak došao do spoznaje koliko je pogubna ta politika koja „prečanske“ Srbe gura u neprestane sukobe sa susjedima i sugrađanima drugih nacija i vjera i da narodu kojega predstavlja nema budućnosti ako ne počne voditi svoju samostalnu politiku i to u savezu s većinskim, hrvatskim narodom, pri čemu se moraju uzeti u obzir i njegova neotuđiva prava i nacionalni interesi. Nakon što je Stjepan Radić poslije izbora održanih 11. rujna 1927. godine (na kojima njegova stranka nastupa pod imenom Narodna seljačka stranka) pokrenuo inicijativu stvaranja širokog bloka stranaka čiji su se programi temeljili na obrani ustavnosti i demokracije (koja nije polučila uspjeh), 11. studenoga (iste godine), nakon pregovora između HSS-a i Samostalne demokratske stranke, osnovana je Seljačko-demokratska koalicija (SDK).
 
I jedan i drugi lider spomenutih stranaka (Stjepan Radić i Svetozar Pribićević) imali su iza sebe gorko iskustvo suradnje s beogradskim vlastodršcima od kojih su bili bezbroj puta prevareni i izigrani, jer se isti nisu držali nikakvih civilizacijskih normi ponašanja, niti ustava zemlje, parlamentarizma i poštivanja onoga što je dogovarano i potpisivano i to je svakako presudno utjecalo na ovaj politički savez koji je nastavljen i nakon smrti Pribićevića. Od trenutka kad je stvorena, SDK je bila suočena s besprimjernim napadima iz Beograda koji je nastojao po svaku cijenu razbiti je i vratiti Srbe u Hrvatskoj na stare političke staze slijepe poslušnosti i pukog izvršavanja srbijanskih naloga. Temperamentan, tvrdoglav i nepopustljiv, Svetozar Pribićević je uporno otklanjao sve takve pokušaje i ostao čvrsto na stanovištu kako Srbi u Hrvatskoj svoju budućnost mogu graditi samo u harmoniji s ostalim narodima, uvažavajući prije svega prava, potrebe i interese većinskog hrvatskoga naroda.
 
Uz Radića i drugove bio je i u vrijeme najžešćih napada velikosrpske propagande, pa i tijekom i nakon krvavoga masakra u beogradskoj Skupštini kada je četnički ekstremist Puniša Račić svojim zločinom nad narodnim zastupnicima HSS-a šokirao civilizirani svijet i otkrio pravo lice režima po čijim je nalozima postupao. Uzvici zločinca Račića koji je nakon što je ispalio hice u Stjepana i Pavla Radića, Ivana Pernara i Đuru Basaričeka prozivao i tražio upravo Svetozara Pribićevića (kako bi i njemu presudio), dovoljno govore o planovima i nakanama nalogodavaca kojima je bio glavni cilj ušutkati HSS i SDS i njihove lidere i razvrgnuti ovu koaliciju Srba i Hrvata koja im je bila trn u oku i remetila osvajačku unitarističku strategiju.
Vezano za motive ulaska u SDK, Svetozar Pribićević je bio potpuno jasan i određen: „Nas je ponovno zbližilo i sjedinilo duboko uvjerenje da ćemo samo združenim snagama moći da se borimo protiv prevlasti iz Beograda i osigurati jednaka prava za sve Srbe, Hrvate i Slovence u zemlji i tako učiniti da trijumfuje demokracija.“
(Vidi: https://www.vecernji.hr/vijesti/radic-i-pribicevic-smrtni-neprijatelji-i-vjerni-saveznici-1260029) Bio je ovo ipak idealistički pogled na mogućnost razriješenja društvenog i političkog konflikta u tadašnjoj južnoslavenskoj državnoj zajednici, što se ubrzo i potvrdilo – nakon krvavog masakra u Skupštini, uvođenja šestosiječanjske diktature i progona svih oponenata režima uz neprestano jačanje terora.
 
Budući da se iskazao kao nepopustljivi protivnik srbijanske hegemonije i nije odstupao od svojih načela, interniran je najprije u selo Brus (podno Kopaonika u Srbiji) odmah poslije uvođenja diktature u siječnju 1929. godine, zatim je zbog narušenog zdravlja jedno vrijeme proveo na liječenju u Beogradu (kroz cijelo to razdoblje od 27 mjeseci potpuno izoliran od javnosti) i potom (1931.) pušten i inozemstvo. Kao emigrant, u Francuskoj je nastavio svoju borbu dokazujući svijetu narav srbijanskog režima i njegovu pogubnost po odnose među narodima u tadašnjoj Jugoslaviji. Objavom svoje knjige Diktatura kralja Aleksandra (La Dictature du roi Alexandre) 1933. godine izazvao je ogorčenje u Srbiji i nakon toga je izložen još jačim i učestalijim napadima nego prije.
 
SDK je nastavila djelovati i poslije smrti Stjepana Radića i eliminacije Pribićevića iz političkog života, a kakve su stavove zauzimali najistaknutiji politički prvaci Hrvata i Srba u Hrvatskoj okupljeni u Samostalnu demokratsku stranku i ovu koaliciju (u vrijeme kad je Pribićević već bio u egzilu) vidljivo je iz brojnih dokumenata od kojih će ovdje biti spomenuta samo jedan. Dana 7. studenoga 1932. godine, SDK je (pod predsjedanjem Vladka Mačeka) i uz sudjelovanje predstavnika iz nekih drugih stranaka (pa i Hrvatske stranke prava koju je zastupao dr. Mile Budak) donijela rezoluciju poznatu kao „Zagrebačke punktacije“. U tom se dokumentu u 6 točaka definiraju stavovi ove koalicije vezano za najvažnija pitanja uređenja odnosa u tadašnjoj državi (Kraljevini Jugoslaviji):
1. Narodni suverenitet jedini je izvor vlasti
2. Temeljna organizacija sveukupnog života je seljaštvo
3. Izriče se oštra osuda velikosrpske hegemonije
4. Traži se vraćanje na stanje iz 1918. godine (prije donošenja centralističkog „Vidovdanskog“ ustava)
5. Zahtijeva se uvođenje građansko-demokratskih oblika obnašanja državne vlasti
6. Zaključuje se kako su prethodne točke temelj za nastavak političkog djelovanja ove koalicije (SDK)
(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagrebačke_punktacije)
 
Režim je uzvratio još žešćim nasiljem. Potpisnici „Zagrebačkih punktacija“ su progonjeni, izloženi sustavnoj negativnoj propagandnoj kampanji, a sam Maček osuđen na 3 godine strogog zatvora kao „državni neprijatelj“. „Zagrebačke punktacije“ su ipak odigrale veliku ulogu u tomu da su i neke stranke u drugim krajevima tadašnje Kraljevine Jugoslavije započele svoju otvorenu borbu protiv Oktroiranog ustava, a za nacionalnu ravnopravnost, slobodu i demokraciju, pa su uskoro donesene Sarajevske i Ljubljanske punktacije, te Novosadska rezolucija.
 
Poslije objave Pribićevićeve knjige Diktatura kralja Aleksandra (Paris, 1933.), on je posebno oštro napadan u Beogradu, pa čak i od nekadašnjih prijatelja i tamošnjih stranačkih prvaka s kojima je u stanovitoj mjeri nekad dijelio zajednička stanovišta po mnogim pitanjima. Nakon što se njegova supruga vratila iz Srbije (u kojoj je neko vrijeme boravila) i prenijela mu te negativne reakcije vezano za knjigu, on u prosincu 1933. godine piše pismo trojici opozicijskih stranačkih prvaka (poznato kao „Pismo Srbima“ – iz ostavštine Ante Trumbića).
 
Osim bespoštednih kritika na račun vladajućeg srbijanskog režima, njegove izopačenosti i nedemokratičnosti, Pribićević upućuje i oštre primjedbe tamošnjoj opoziciji, ali i iznosi svoj pogled na mogućnost razrješavanja hrvatsko-srpskog (ili srpsko-hrvatskog) konflikta, a što je u stanovitoj mjeri bilo ključno za opstanak tadašnje južnoslavenske državne zajednice. U tom pismu, Svetozar Pribićević među ostalim kaže i ovo: „Ja ne znam kako vas izvjesna fakta, koja tuku kao maljem u glavu ne mogu uvjeriti? Zar ne vidite ovaj fakt, da su npr. za tako zvano 'jedinstvo države' svi Srbijanci, dok su drugi u ogromnoj većini protiv? Zar vas ova pozicija jednih i drugih prema tom pitanju ne može nagnati na razmišljanje, koje bi dovelo do revizije vaših pogleda a time i do pravednije ocjene događaja? Zašto su svi Srbijanci za 'jedinstvo države', a svi Hrvati protiv? Pitajte se to i analizirajte. I priznajte da su i oni Srbijanci, koji u posljednje vrijeme odstupaju od 'jedinstva države' učinili to samo za to, da bi se koncesijama došlo do mira sa Hrvatima.
 
Hoćete još jedan fakat o gospodskom držanju današnjih Srbijanaca? Vidite, svaki Srbijanac smatra da on ima pravo da rješava o tom što će biti sa Hrvatskom, kako će se urediti Vojvodina ili koji drugi kraj, ali kad Maček dirne pitanje Makedonije, onda svi Srbijanci skoče kao ubodeni, jer on nema prava da se miješa u to pitanje.
(...) Srbi moraju zauzeti a priori stav da oni nemaju uopće prava da vladaju nad Hrvatima. Kad taj stav zauzmu, onda će sve ići lako...
(...) Hrvati traže dakle pravo samoodluke, samoodređenja, kao primarno pravo tako da njihova zajednica sa Srbima i drugima rezultira iz njihove slobodne volje, a ne da to bude na čiji diktat.
(...) U Srbiji je centralizam tako ukorijenjen, da ne mogu da shvate autonomističke težnje Srba izvan Srbije.
(...) Odnosi između Srba iz preka i Srba u Srbiji vrlo su ozbiljni i to se ne da prikriti nikakvim manevrima. Ti su odnosi jedva nešto bolji nego odnosi između Hrvata i Srba iz Srbije.
(...) Ja sam dvije godine i 3 mjeseca odsjedio u potpuno izolovanom zatvoru i morao sam pribjeći štrajku glađu da se dokopam slobode – u izgnanstvu. U izgnanstvu su Košutić i Krnjević. Maček je već po drugi puta u zatvoru, suđen na tri godine. Predavec je najprije osuđen zbog prostog zločina na tri godine, koje je odležao u kaznenom zatvoru i tek što je izašao iz zatvora ubili su ga. Ubijstvo su diktirali oni isti, koji su dali ubiti Stjepana i Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Dr. Šuflaj je ubijen, Dr. Budak  je skoro ubijen, Dr. Pernar je u zatvoru iako još i danas nosi zrno u grudima iz revolvera P. Račića. Dr. Korošec se nalazi u internaciji, a jednako i njegovi drugovi iz vodstva. Po zatvorima se vuku toliki drugi, Hrvati, Slovenci i Srbi iz preka kojima se broja nezna i od kojih se mnogi prebijaju i muče mukama svakojakim. Zločinstva, koja se vrše nad narodom, od kojih naročito ističem vandalizam u Lici i sjevernoj Dalmaciji, postala su svakidašnja pojava. Osude Hrvata na smrt i na doživotnu tamnicu sipaju se kao iz rukava. Vješanje se vrši svaki čas i sve se to izvodi s nekom sadističkom slašću, da čovjeku mora pamet stati kad to promatra. I taj besramni i bezbožni  režim sramoti srpsko ime pred cijelim svijetom...“
(Vidi: http://www.historiografija.hr/hz/1965/HZ_18_10_BOBAN.pdf; stranica posjećena)
Na jednom drugom mjestu, Pribićević je još eksplicitniji kad su u pitanju odnosi između Hrvata i Srba:
„...kao čovek slobodnog duha, i kao istinski demokrata, ja moram da izjavim, da bi Srbi morali da poštuju i da priznaju volju Hrvata i odluku čak i u tom slučaju kad bi se oni izjasnili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost. Ne mogu zamisliti ni za jedan čas tu mogućnost, da Srbi ratuju s Hrvatima zato, što ovi neće da žive zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi bilo nikakvo definitivno rešenje problema, jer bi Hrvati upotrebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore.
I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi u pitanju odnosa prema Hrvatima mogu da učine, da im pruže beli list, da na njemu ispišu svoje zahteve. Svaki drugi put i rešenje značilo bi večite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi na kraju krajeva svršili katastrofalno za oboje.“
(Svetozar Pribićević, Izabrani politički spisi, Zagreb, 2000., str. 306.; preuzeto iz: Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina – XX stoljeće u hrvatskoj povijesti, Zagreb, 2004., str. 76-77.; istaknuo: Z.P.)
 
Sjeme zla u prošlosti je rađalo otrovne plodove – vrijeme je da tomu dođe kraj
 
Na krvave progone Hrvata i divljaštvo srbijanskog režima pozornost je skretao i nadbiskup zagrebački dr. Antun Bauer, koji je 25, svibnja 1935. godine u Beogradu pročitao svoju predstavku  knezu Pavlu Karađorđeviću i predao mu „Memorandum“ u kojemu je bilo navedeno 200 slučajeva teškog nasilja prema Hrvatima (od ubojstava, do mučenja, protupravnih osuda, zatvaranja, batinanja i nasrtaja na mirne građane i njihovu imovinu od strane državnih vlasti, vojske i žandarmerije) i to samo onih koji su se dogodili zadnjih mjeseci u Hrvatskoj.
(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=sZYtRuwpUj4.)
Nadbiskup je upozorio kneza Pavla Karađorđevića i ministra vojske Peru Živkovića riječima (sadržanim u uvodnom dijelu predstavke):
 „Ne mogu dopustiti da se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi jedino mržnjom, osvetom i priklanjanjem onoj struji koja nestrpljivo samo čeka zgodu da uništi kršćansku kulturu i civilizaciju.“
I što se dogodilo nekoliko godina poslije ovih upozorenja Pribićevića, Bauera i mnogih drugih koji su vidjeli kud vode krvavi teror i težnja za srpskom dominacijom nad svim ostalim narodima?
 
Ratoborni i ekstremni Srbi organizirali su se pod parolom „Srbi na okup“ (pravdajući to „ugroženošću“), formirali svoje četničke skupine i kao pomoćne snage srpske kraljevske vojske i žandarmerije uključili se u krvavi teror i zločine nad hrvatskim narodom, što je jačalo s približavanjem Drugoga svjetskog rata. Eskalacija naročito na djelu od 1934. (i ubojstva kralja Aleksandra) nadalje,  a poslije proglašenja Banovine Hrvatske (kolovoza 1939. godine) taj teror postaje neizdrživ. Samo u Savskoj banovini, četnici u to vrijeme imaju 117 naoružanih i za borbu spremnih postrojbi, a četničkim odborima i pododborima premrežena je cijela Hrvatska – od Slavonije do Dalmacije i otoka.  
 
Dakle, u godinama prije rata, pokretači spirale mržnje i zla bili su izvan svake sumnje velikosrpski ekstremisti u Hrvatskoj i Srbija u čiju su se službu stavili o čemu dokaze nalazimo u brojnim knjigama i radovima srpskih i komunističkih povjesničara (dr. Đuro Stanisavljević, dr. Fikreta Jelić-Butić, dr. Ferdo Čulinović, dr. Nusret Šehić itd.). Zar se nije to isto dogodilo na području bivše SFRJ krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX stoljeća? U čemu se sastojala „ugroženost“ Srba u Hrvatskoj u to vrijeme? U ničim izazvanim masovnim okupljanjima po Hrvatskoj (od 28 veljače 1989. godine nadalje) i sustavnim provokacijama praćenim izljevima otrovne mržnje prema Hrvatima, rušenju balvana i zaprečavanju cesta, pruga i mostova, izolaciji hrvatskih naselja, naoružavanju i napadima na policijske postaje, ubijanju naših redarstvenika (iz zasjeda i s leđa) i na kraju u otvorenoj brutalnoj agresiji koju su pokrenuli uz pomoć „JNA“ i svoje četničke subraće iz Srbije, Crne Gore i BiH kako bi nas iskorijenili na našim domicilnim područjima i stvorili svoju „Veliku Srbiju“? Dovodili su Vojislava Šešelja i njegove četnike na te mitinge i s njima skupa uzvikivali: „Ovoj je Srbija!“, „Ubit ćemo Tuđmana!“ Nisu li Simo Dubajić, Jovan Opačić, Dušan Zelenbaba, Milka Kufrin, Dušan Pekić, Jovan Rašković, Milan Martić, Milan Babić, Radoslav Tanjga i njima slični tada bez ikakvoga razloga i povoda okrenuli oštricu svoje mržnje prema svemu što je hrvatsko kako bi nas natjerali da se odreknemo svoje slobode i samostalnosti i ostanem i njihovoj „Velikoj Srbiji“?
 
Je li to bila „ugroženost“!? Ponašaju li se tako ugroženi građani!? Kakva je to ugroženost koja se javlja samo u sredinama gdje je „ugroženi“ narod u većini, a sva je vlast u njegovim rukama, dok isti taj narod nije ugrožen u gradovima i područjima gdje je brojčano u manjini u odnosu na Hrvate? Čak niti to što ih je cijeli civilizirani svijet osudio kao agresore, a mnoge njihove sunarodnjake i formalno sudskim presudama sankcionirao zbog najtežih djela – genocida, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti – većini Srba nije dovoljno da se dozovu pameti, priznaju činjenice, odreknu velikosrpske ideologije i pomire s time kako nema posebno privilegiranih i „izabranih“ naroda kojima je dopušteno ono što drugima nije.
Srbi u Hrvatskoj imaju sva prava kao i svi drugi građani i prema njima, kao uostalom i prema bilo kojoj drugoj manjini, nikakve diskriminacije nema. I to je tako od donošenja prvoga („božićnog“) Ustava Republike Hrvatske (22. prosinca 1990. godine). Prvi hrvatski predsjednik im je od početka jasno i glasno nudio najveća moguća građanska i nacionalna prava sukladno najvišim standardima i dosezima modernog demokratskog svijeta i to pod međunarodnim nadzorom. Nisu prihvatili ispruženu ruku, nego se dohvatili oružja i počinili masovne zločine i razaranja nezapamćena u poratnoj Europi.
I jesu li nakon svega izvukli pouku?
 
Iz ponašanja onih koji ih zastupaju i predstavljaju, čini se da nisu. Bilo bi vrijeme da onu agresivna manjinu među sobom – koja slijedi Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borislava Miloševića i njima slične političke lidere čija se strategija temelji na stalnom sukobu i konfliktima s većinskim narodom – izoliraju i svi skupa jednom zauvijek shvate da je vrijeme velikosrpske hegemonije i supremacije Srba nad drugim narodima zauvijek završilo nestankom Prve i Druge Jugoslavije. Danas su u Srbiji i Beogradu političari iz SDSS-a koji tako teško blate i kleveću Hrvatsku nacionalni heroji, jer njima su upravo takvi potrebni za postizanje velikosrpskih hegemonističkih ciljeva. Vučića, Dačića, Vulina i ostale beogradske političare ne zanimaju Srbi u Hrvatskoj, njihov položaj i interesi, kao što to nije u prošlosti zanimalo Slobodana Miloševića. Jedino do čega im je stalo jeste ostvarenje ciljeva velikosrpske osvajačke ideologije i njima su potrebni Srbi koji će podrivati Hrvatsku iznutra i biti trojanski konji. Na Srbima koji žive u Hrvatskoj je odluka – hoće li i dalje pristajati na tu sramnu i ponižavajuću ulogu ili će odreći poslušnost srbijanskim režimima koji u posljednjih 150 godina izazivaju ratove i stvaraju nemir na području jugoistočne Europe i to samo iz jednog razloga: zbog svojih bolesnih osvajačkih ambicija i otimanja zemlje drugim narodima.
 
Pa zar i ovo najnovije, krvavo i tragično iskustvo iz 90-ih godina XX stoljeća nije dovoljno upozorenje da tako više dalje ne ide? Ima li još uvijek onih kojima i poslije svega nije jasno da se Hrvati svoje domovine, slobode i suvereniteta odreći neće ni pod koju cijenu? Do kad ćemo se mi baviti beogradskom čaršijom, njihovim šićardžijskim, bizantskim smicalicama i klevetama i trpjeti njihove eksponente da nam usred Hrvatskoga Sabora pljuju u lice i provode njihove bolesne velikosrpske ideje?
 
Naši sugrađani srpske nacionalnosti trebali bi dobro razmisliti, odvagnuti činjenice i shvatiti prostu istinu: ovo je njihova zemlja, njihov zavičaj, njihova domovina i s nama trebaju graditi budućnost – u miru i sporazumu, bez nepotrebnih frustracija i izazivanja sukoba – dakako uz sva prava koja manjine imaju u demokratskim zemljama svijeta i uz normalno njegovanje odnosa s matičnom državom. Samo od njih ovisi kakav će im položaj u Hrvatskoj biti i hoće li konačno prihvatiti našu ruku koju pružamo od 1990. godine do danas. Uostalom, ovdje u Hrvatskoj živjeti, podizati i odgajati djecu a u isto vrijeme moliti da u Srbiji padne kiša i nema baš neke veze s logikom i razumom – ako se vodimo tim načelima. Je li došlo vrijeme da Srbi u Hrvatskoj dobiju svoga Svetozara Pribićevića?
 

Zlatko Pinter

Anketa

Je li prijevara globalni prosvjed za zaštitu klime?

Subota, 21/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 813 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević