Get Adobe Flash player
Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

Stanković nijednom nije niti spomenuo Domovinski...

Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

Početkom 1990. tadašnji oficir JNA nije se nimalo razlikovao od...

Srbin koji voli domovinu!

Srbin koji voli domovinu!

Peđa Mišić: "Branili smo obitelj, djecu, kuću, ulicu,...

Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

Sramotan odnos Hrvatske prema šestorici Hrvata u Den...

Ljevičarima je sve dozvoljeno

Ljevičarima je sve dozvoljeno

U Hrvatskoj možeš svaki dan pljuvati po Hrvatima iz...

  • Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

    Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

    četvrtak, 23. studenoga 2017. 00:05
  • Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

    Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

    četvrtak, 23. studenoga 2017. 00:01
  • Srbin koji voli domovinu!

    Srbin koji voli domovinu!

    utorak, 21. studenoga 2017. 13:25
  • Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

    Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

    utorak, 21. studenoga 2017. 13:21
  • Ljevičarima je sve dozvoljeno

    Ljevičarima je sve dozvoljeno

    srijeda, 22. studenoga 2017. 23:57

Agrokombinat, Agrokomerc, Agrokor... Previše podudarnosti...

 
 
'Grof' Ivica Todorić, ne ću napisati 'od čega-koga' ('von', 'de'), dok je bio u dvorcu, ugonjen (utjeran) u njega, nije bio „politički progonjen“, a sada, kad je iz dvorca utek'o - jest. Progone ga. Iskreno, bio sam na njegovoj strani dugo, vjerojatno i kad nisam trebao, pa i onda kad mu je koncern „kihnuo“, pa i danas nastojim kupovati kod „njegovih“. Ustvari sam oduvijek na strani „njegovih“ radnika i dobavljača. Ali kad se nije odazvao ovdašnjem sudstvu, a poslao sina i ostale članove uže obitelji u potencijalni zatvor, koji je, možda, bio namijenjen njemu, s „grofom“ sam završio, svoju priču.
http://integrityobservers.eu/UserDocsImages/konzum_bon.jpg
Agrokombinat, Agrokomerc i Agrokor. Glede te opake simbolike stvari stoje ovako, malo čudno, zadnjih pedesetak godina ali znakovito: od Agrokombinta, preko Agrokomerca do Agrokora. Zajednički im je nazivnik: „Agroko“ i smanjuje se, bio je „Agrokom“. „Agrokombinat“ i „Agrokomerc“ počeli su od jaja, ab ovo. „Agrokor“ se spustio do cvijeta, ali nije pomoglo. „Agrokombinat“ je  krenuo baš tržišno, u socijalizmu - njegova marketinga se, možda, ako ih nije dohvatio „alzheimer“ neki još sjećaju. Nije „pokorio“ gospodarski Jugoslaviju, makrketinški jest, ali je „donirao“, priklonio se Savki i Tripalu. Napad na Antu Todorića bio je obračun sa tzv. maspokom - „maspok“ je ustvari komunističko pogrdno ime, rugalica  tom hrvatskom nacionalnom preporodu, pokušaju iz šezdesetih.
 
Slijedio je zatvor, doduše puno kraći nego je bilo „predviđeno“. Je li bilo „predviđeno“ da neko vrijeme služi sa Stipom, Vrag će si ga znati. Kako bilo, služili su, nakratko, i zajedno. Zatim je stigao, po „jajima“ Agrokomerc iz neke zadruge, iz bosanske zabiti, Velike Kladuše. Za njega se može reći i kako je, u ono vrijeme, nastao „na livadi“. E taj je, gospodarski, vlasnički, marketinški da i ne govorimo - osvojio Jugoslaviju. Kad ju je već bio, skoro s jajima i ostalim  „pokorio“, srušili su ga iz za „Jugu“ nekog također provincijskog Kruševca. Sve je razoreno, Fikret Abdić završio u zatvoru, kokoši i purani krepali…, a njegovi pokrovitelji iz obitelji Pozderac politički smlavljeni. Oni su ustvari i bili meta. Pisali smo i o tome na ovim stranicama nedavno. Ante Todorić i Fikret Abdić nisu mogli bježati, pa tražiti politički azil. „Zatarabilo“ ih dakle.
 
Agrokor
 
A onda stiže tvrtka skoro istoga imena - „Agrokor“. Okolnosti su se „malo“ promijenile, ali ta se „firma“ dala, ne budimo blesavi, u obnovu „tržišne“ Jugoslavije, davno prije tog „Berlinskog procesa“. Iz skoro istoga „mikro prostora“. Kolika je udaljenost od Kloštar Ivanića preko Božjakovine, do Velike Kladuše - zračne linije, preleti ju vrana samo tako. Nekako mi taj prostor djeluje kao „jaje“, ili inkubator za propale tvrtke. Dodat ću i ovo: Agrokor“ je vrsta obnove „Agrokombinata“ pri čemu je opet, u to sam uvjeren, glavnu ulogu na početku u pozadini sigurno imao Ante Todorić. Njega je blagonaklono i s povjerenjem gledala nova politička elita, poglavito ona tzv. menadžerska struja HDZ-a. Ivica Todorić za to nije bio sposoban, osim kao sin poznatog oca.
 
Neki, meni se čini pametni Srbi, jednostavno se pitaju kamo su pobjegli njihovi, kako tvrde, pljačkaši desetina milijuna eura, uglavnom opljačkanih preko Cipra, većinom za Miloševića. Kažu - u Moskvu. Nitko, barem od važnijih, navodno nije zdimio na Zapad. To je ona navodno istinita priča „o tragu novca“. Naš prvi bjegunac od formata, Ivo Sanader, bidni, zdimio tu blizu, na Zapad - pa ga vratilo. Ima nekih pikzibnerskih po Švicarskoj, al' to je moćna zemlja „od love“, a bjegunac od pravoga formata „grof“ Ivica Todorić , utek'o u Veliku Britaniju. Računam, kao i oni Srbi, do tamo se za njim „praši“ neki trag. I zaštobaš u Britaniju? Zbog „mora“ onih otoka i poreznih oaza, „brexita“…?
 
Nego „Agrokor“ je novi parajugoslavenski dinosaurus - povezao ju je gospodarski, uzduž i poprijeko, od Strumice do Jesenica, od „Belja“ do Boke, od europskih banaka do Sber-banke… Kakav „Berlinski proces“, pa Todorić ga je već bio proveo, povezao. Ostale još samo te carine na Zapadnom Balkanu kao zadatak političarima (Srbija, BiH, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Slovenija i Hrvatska ih nemaju, EU). Kad se Todorić širio po Hrvatskoj, do „grofa“, nitko se nije protivio, ni iznutra ni izvana. Kad je zakoračio u Srbiju, dobro došao, nitko se nije bunio zbog „Hrvata“ na srpskom tržištu. Srbijanci ionako smatraju kako su „Todorići“ Srbi, možda, nesrećom, katolici, ali svakako Srbi, pa kad se to još i „dinastički“, ženidbeno-udadbeno, povezalo, hej, haj uživaj.
 
U BiH nije bilo gunđanja, kako u federaciji tako ni u srpskoj republici. Ni u Crnoj Gori, Sloveniji. U Sloveniji je kupovao od Srbina (Jankovića) u Srbiji da i ne govorimo, od Miškovića, drugačije rečeno - „kapital“ nije imao tu „gadost“ od nacionalnosti. Čisti se tržišni liberalizam, skupa s ljubavlju, razlijevao „regionom“. Neke od prvih kupovina u Srbiji obavljao je na način običnog „debelog“ podmićivanja tamošnjih radnika, na račun ovdašnjih - možda bi to i danas mogli potvrditi tadašnji sindikalisti iz Agrokora. Izraženije širenje po „regionu“ počeo je nakon dvije tisućite, a ovdašnji političari su ga zbog toga samo hvalili i tapšali po ramenu. Ali kako bilo skoro bi se moglo reći: Todorić „obnovio“ poslovnu „Jugoslaviju“, pri čemu u njegovu slučaju nije bilo investicija „na livadi“, već kupovina postojećih kapaciteta, uglavnom u poljoprivredno-prehrambenom području, uz investicije u modernizaciju. I nakon što je koncern zapeo u poslovnom blatu političari iz susjednih zemalja prema njemu su vrlo obazrivi (ne urušavaju dodatno nekontroliranim istupima „svoje“ dijelove kao što čini Bernardić).
 
Ovo njegovo širenje po „regionu“ blagonaklono je promatrao i EU. Pa tko onda nije, jer očito netko nije, ili točnije, kada je taj „neznan  netko“ promijenio mišljenje? Ne čitam Todorićeve blogove, ali sam primijetio, posredno, kako je on iznenada(!) postao svjestan činjenice kako njegovi konkurenti, naročito u sektoru trgovine, dobivaju  kredite s minimalnim, pa čak i bez kamata, a on s desetak posto. To je pak jedno opće mjesto, koje vrijedi za sve hrvatske poduzetnike, pa kao da je pored „Jamničke“ i „Jane“ otkrio još i toplu vodu. I svi, sve banke, valjda i države, su to znali pa su ga godinama opet svi em podržavali, em hvalili, njegovi menadžeri su dobivali nagrade, tekla je odatle samohvala… U Hrvatskoj je Todorić krčio put „kapitalističkoj“ trgovini, a za njim su onda polako dolazili strani „lanci“ kako bi i oni „ulančili“ i ovdašnje suvremeno nesvjesno roblje-potrošače.
 
Prvi je došao Metro, uz značajan „poticaj“ početkom dvije tisućitih, ako se ne varam u iznosu od pet milijuna maraka. Zatim su stigli i drugi, a najkulturnija među njima bila je Billa, zato je vjerojatno propala, kupio ju nizozemski Spar i snizio, značajno, razinu i kulturu usluge. Tko ne vjeruje, neka pita kupce bivše Bille. Svašta sam već napisao, a još nisam „prokužio“ tko je (s)rušio Agrokor. To svakako nije ni Andrej Plenković, ni Dalićka, ministar Marić, „financijaš“ i slični. Bit će još potraga za njegovim rušiteljima, pored njegovih poslovno samoubilačkih poteza, pri čemu uopće ne ulazim u eventualni kriminal. Trenutno mi se nadaje jedan mogući odgovor: Todorić je, prešutno, ili drugačije pristao „krčiti“ ovdašnje  poslovne „gudure“ - kako ih vide ti „zapadnjaci“, uz obećanje kako će ih, jednom, kad posao bude pri kraju, prepustiti moćnijima. Pa se čovjek predomislio i sve to odlučio, ipak, zadržati za sebe, nakon tolike muke.
 
I onda, naravno, stiže kazna. Ali ne samo njemu već i Hrvatskoj. Bilo bi zanimljivo znati hoće li Todorić ikada progovoriti o takvoj, eventualnoj politici. Znakovit je njegov bijeg u Veliku Britaniju, računa, vjerojatno i na učinke „brexita“ po njegov status, sad je tamo i kao obiteljski čovjek, sa suprugom. London je inače (bio?) omiljeno mjesto za bijeg ruskih oligarha, a i oni i razni drugi tajkuni (arapski, američki, židovski...) čim dođu tamo nastoje kupiti neki nogometni klub, prvoligaša dakako i tako V. Britaniji odmah donesu ogromnu lovu. Ima li je Todorić za takvo što, jer ako nema sumnjam kako će ga dugo trpjeti.
 

Mato Dretvić Filakov

Svaki napad na hrvatski jezik predstavlja agresiju na Hrvatsku

 
 
Jezik je pored teritorija, naroda i vlasti temeljni stožer države i društva, nacije ili bilo kojeg identiteta. Svaki napad na bilo koji od tih ključnih stožera jest agresija i rušenje društva. Prije dvadesetak godina početkom 90-ih svjedočili smo oružanom napadu na hrvatsku državu, teritorij i narod, no  prije toga svjedočili smo Novosadskom sporazumu iz 1954. godine kao i Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine, dakle naši preci prije nas žestoko su branili samostojnost hrvatskog jezika, a branitelji državu. Činjenica stvaranja srpsko-hrvatskog jezika jest još jedan od udara na samostojnost hrvatskog jezika, kojeg cijelo vrijeme branimo, a nakon 90-e svjedočimo od Snježane Kordić na dalje, neprekidno se događa kulturološki udar na temelj cijele hrvatske kulture i stupa hrvatskog identiteta, a to je hrvatski jezik.
http://www.kurir.rs/data/images/2017/11/07/15/1321257_screenshot-1_ls-s.jpg
Srpskom jeziku nije mjesto u Hrvatskom državnom saboru...
 
U najvišoj instituciji državne vlasti, Hrvatskom saboru krše se temeljni pravni dokumenti Republike Hrvatske, Ustav i zakoni, a napominjemo kako je hrvatski jezik od 2013. godine postao službeni jezik u Europskoj uniji. Budući se sada Hrvatsku ne može više napasti oružanom agresijom kao 1990. godine, sada se mijenja taktika kojoj smo već imali prilike svjedočiti  „Iza srpskih akademika stižu srpski tenkovi“
 
Bez jezika ne postoji niti jedna identitetska zajednica, osobito država ili nacija ili narod. Stoga svaki napad na jezik predstavlja zapravo agresiju. Kada se radi o srbijanskoj oružanoj agresiji i velikoj Srbiji 90-ih su pokušali napadom i okupacijom teritorija, etničkim čišćenjem te rušenjem vlasti izravno fizičkom silom i na druge načine rušiti stupove hrvatske vlasti, no kada su vidjeli da to ne mogu, jer su ih zaustavili hrvatski branitelji krenulo se u kulturološki napad na identitet, prvenstveno na hrvatski jezik, budući sva kultura počiva na jeziku.
 
Događaj u Hrvatskom saboru kada je hrvatska zastupnica govorila stranim srbijanskim jezikom jest vrhunac te agresije na Hrvatsku, ali nije početak. Nažalost naše državne institucije poput Ministarstva kulture, Ministarstva znanosti i obrazovanja financiraju knjige i druge projekte koji su isto tako usmjereni na rušenje kulturnog identiteta ili jezika. Sjetimo se Snježane Kordić koja je tumačila kako ne postoji samostalni hrvatski jezik ili Deklaracije o zajedničkom (regionalnom) jeziku iz 2017. godine, projekt koji negira samosvojnost hrvatskom jeziku.
 
Službeni jezik prema Ustavu RH i zakonima u Hrvatskoj jest hrvatski jezik, sada dodatno zaštićen i Europskoj uniji  kao jedan od službenih jezika kojim se govori u Europskom Parlamentu. Hrvatski branitelji prepoznaju agresiju na jezik koja ruši jedan od stožera države i društva  te dobro razlikuju slobodu govora od srbijanske jezične agresije odnosno napada u Hrvatskom saboru. Poštivanje Ustava i zakona je temelj uređene države i društva. Iza akademskih teza obično stižu tenkovi, odnosno okupacija. To ne ćemo dozvoliti. Tragično je što se sve ovo događa sada nakon toliko godina samostalnosti hrvatske države. Zabrinjava inertnost i odugovlačenje zaštite države u ovom slučaju kroz zaštitu hrvatskog jezika od strane odgovornih državnih institucija i pojedinaca. Od saborskih zastupnika tražimo žurnu raspravu na ovu temu, u sklopu sjednice Hrvatskoga sabora za vrijeme izravnog TV prijenosa, javnu osudu ovakvog kršenja hrvatskog Ustava i Zakona, te Poslovnika Hrvatskog sabora.
 

Zorica Gregurić, Koordinacija udruga hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskoga rata

Mali Rudeš otvorio Pandorinu kutiju u srce velikog Hajduka

 
 
»Rezultat je trend ideal je vječan«, floskula je koju su Torcidaši ispisali na transparentu obješenom na sjevernoj tribini u ožujku prošle godine tijekom derbija s Dinamom na Poljudu. To je, izgleda, prazna, blijeda i izlizana rečenica kojom se Torcida svih ovih mjeseci ponosno busala o prsa i tako odgovarala na sve kritike onih koji smatraju da „ulica ne može voditi klub“. I u njoj, valja priznati, nisam vidio ništa loše.
http://baraz.co/resources/vijesti/75/75.jpg
Međutim, jučer su svi „vječni ideali“ i „duge ceste“ pale u vodu, a da je tome tako pokazalo se prilikom početka utakmice Hajduka i Rudeša kada je opet, na istom mjestu, ista navijačka skupina, i to opet putem transparenta oštro kritizirala vodstvo kluba, upravu na čelu s Ivanom Kosom kao i njegova masterminda, člana Nadzornog odbora – Antu Šalinovića, zbog kontinuiranih i kriminalno loših rezultata i nemogućnosti napretka u sportskom smislu. Pri kraju utakmice, kada je očajni Hajduk već gubio 3:2 od uvjerljivo najlošije momčadi našeg prvenstva, cijeli stadion skandirao je „Uprava odlazi“, iskazujući pritom  još jedan val nezadovoljstva, a sve je začinjeno bacanjem stolaca, vrijeđanjem igrača, a Fran Tudor je čak i pogođen upaljačem.
 
Iz toga, dakle, može proizaći samo jedan zaključak; da su Torcida i njezina bratska udruga „Naš Hajduk“ licemjerni i nasilni. Jer, drugačije se ne može objasniti kontradiktornost u njihovom djelovanju. Odjednom im je sada u njihovoj svetoj misiji stvaranja narodnog kluba rezultat postao bitan, do te mjere da je umalo pala krv onih ljudi koje su upravo oni birali na demokratskim izborima. Ali, tko je kriv za loše rezultate i navijačko divljanje? Postoji li uopće nečija krivnja? Kako usuglasiti sve tri strane – Torcidu, Naš Hajduk i Upravu?
 
Hajduk je zapeo u žrvnju
 
U subotu na Poljudu Hajduk je pokazao svoje pravo lice, svu svoju (ne)moć i snagu koju trenutno posjeduje. Potpuno nemotivirani igrači, lišeni svake nogometne lucidnosti, ambicije i „dišpeta“ sramotno su prosuli bodove. Sličnih situacija s Hajdukom smo se nagledali. Stoga baš zato u ovom porazu nema ničeg što bi iznenadilo bilo kojeg navijača ili prosječnog gledatelja hrvatske nogometne igre koji ju intenzivno  prati posljednje desetljeće. Jedina je razlika u tome što su ovaj put „Bijeli“ u jednom trenutku vodili s dva gola prednosti najgoru momčad prvenstva, pa je poraz Hajdukovce tim više zabolio.
 
Naime, Hajduk je baš u prošloj dekadi upao u svojevrsni obrazac iz kojeg se do danas nije izvukao, a to se možda najbolje reflektiralo na jučerašnjoj utakmici – porazu od uvelike lošije momčadi zbog kojeg se debelo prije polusezone svi snovi o osvajanju prvenstva unište tamo do početka proljeća iduće godine. A kada dođe iduća godina, južnjačke strasti se regeneriraju i proključaju, pa se Hajduk naglo oživljen nanovo grčevito započinje boriti za treće mjesto ne bi li uhvatio pokoji vlak za europska pretkola u kojima redovito pobjeđuje. Tada su Split i Dalmacija u ekstazi, već se recimo, nakon prvog pretkola protiv rumunjskog Iasija planiraju potrošiti ušteđevine za odlazak na finale Europske lige, koje će Hajduk, kazat će euforični Splićani, naravno igrati. Ali nažalost poslije nekoliko pretkola dolazi play off, pojavi se Maccabi Tel Aviv ili Everton i sve snove rasprši hladna bura, baš kao što nestane dima nakon bakljade.
 
A što se dogodi kad Hajduk izgubi u play off-u pred 30.000 fanatičnih, lojalnih navijača koji od vlastitih usta otkidaju za pretplate, dionice, dresove i članske iskaznice, a uz to još stvore i  južnoameričku atmosferu? Onda Ivan Kos, predsjednik Uprave Hajduka, najblaže rečeno, prodaje maglu rečenicama tipa: „borili smo se hrabro“, „ova momčad sazrijeva, dogodine će biti bolje“, „hvala Torcidi, ti momci su zaslužni za sve“, „ne možemo se pomiriti s trećim mjestom“ i sl… Dakle, radi sve ono što bi moglo kratkoročno ili srednjoročno upaliti navijačku masu, rasplamsati je najnižim strastima i homogenizirati, a sve kako bi učvrstio vlastitu poziciju. Nešto slično radio je prije Kosa, Marin Brbić plačući nakon utakmica, vrijeđajući sudce, Zdravka Mamića i dinamovce. Jer je znao da jedino i isključivo takvim populističkim metodama može kontinuirano održavati svoj publicitet i afirmirati se u fiktivnog „vođu“, „predvodnika potlačenih“ ili „pučkog glasnogovornika“. A to je ono što narodu treba. Međutim jedan i drugi znaju da sudci ne mogu toliko griješiti, da Hrvatski nogometni savez, ma koliko nesređen bio, ne može utjecati na ishod utakmica. Čak naprotiv, od toga i nemaju  interesa, a naročito u posljednje vrijeme kada se bave problemima u vlastitom dvorištu.
 
Nedostatak hrabrosti
 
I Brbiću i Kosu bio je, dakle, problem otvoreno stati pred novinare i „muški“ kazati: „Ljudi loši smo, nemamo resurse, nemamo etabliranu omladinsku školu, nemamo infrastrukturu i u konačnici nemamo igru i dok je tako možemo se boriti za treće, eventualno drugo mjesto na tablici“. Nisu imali hrabrosti za takav pothvat koji bi mogao realno kristalizirati njihov stvaran utjecaj, moć i ugled kojeg uživaju na čelnim klupskim funkcijama. Kako je vrijeme prolazilo, činilo se da je njihov jedini problem stanoviti strah  od Torcide i udruge „Naš Hajduk“, skupinama koje su monopolizirale ljubav nad klubom odnosno participiraju u njegovom vlasničkom udjelu.
 
Primarna intencija navijača za preuzimanjem, a zatim financijskim podizanjem kluba nije loše zamišljena, naprotiv, posve je demokratska i barem u formalnom smislu može poslužiti kao uzor mnogim hrvatskim institucijama, političkim strankama ili drugim interesnim udruženjima. Poznato je da članovi biraju nadzorni odbor, a, nadzornici dalje među sobom biraju upravu. Koliko je onda opravdano urlati nakon loše utakmice, prijetiti, bacati stolce i pritom ozlijediti igrača? Nije opravdano. Niti malo. Kao što se u niti jednom mogućem lingvističkom ili teorijskom kontekstu takav malograđanski izljev ne da relativizirati. Pošten i civiliziran svijet nakon što uvidi „demokratsku grešku“, potrudi se ispraviti ju novim izborima ili pregovorima, a Torcida, koliko god se neki skrivali iza istine, to nije u stanju. Nemoguće je očekivati od više desetaka tisuća subkulturno nabrijanih navijača mogućnost racionaliziranja onakve situacije koja je uslijedila nakon poraza od Rudeša.
 
Torcide se boje svi
 
Torcida je davnih dana u Splitu postala dinamička snaga bez koje se ne može, stilistički rečeno „conditio sine qua non“. Recimo, na Poljudu se barem posljednjih pet godina ne dolazi gledati nogomet, nego koreografije Torcide, a ona je danas uz „Naš Hajduk“ koji drma klubom, postala strah i trepet za svoje neistomišljenike s kojima se razračunava najčešće fizički. Postala je neformalni pokretač gotovo svih društvenih procesa. I dobrih i loših. Torcida je, uz sve dobro i plemenito po čemu se može pamtiti, danas uistinu postala reketar vlastitog grada, veći i moćniji od samih zakona, a to za društvo u cjelini ne može uroditi plodom. No ipak joj se u Splitu dodvoravaju svi. Počevši od novinara, preko političara pa sve do lokalnih poduzetnika. Svi vole koegzistirati s Torcidom na ovaj ili onaj način, upravo iz oportunističkih razloga, jer su svjesni njezine važnosti, neformalne moći i snage. A to je, moguće, razlog zbog kojeg tehnokrat iz Osijeka, Ivan Kos u nešto više od godinu i pol dana suverene vladavine nije smogao snage kazati „popu pop, a bobu bob“. Zapravo pokušao je mnogo, a malo toga je realizirao da bi bilo osjetno široj navijačkoj, klupskoj ili gradskoj zajednici. Još je nekako i mogao uživati kredibilitet dok je bilo moguće crpiti isprazne rečenice i davati opširne te teško razumljive intervjue bez poante.
 
Divljanje na Upravu je pljuvanje na sebe
 
Ali sada je očito kap prelila čašu pa su vlastiti navijači, perfidno, licemjerno i divljački Kosu okrenuli leđa. Prvi put otkako vodi klub. Činjenica je da je Kos ostavio posve blijed mandat iza sebe, a takvoga ga je ostavio jer kao menadžer bez ozbiljnog gotova novca i ozbiljnog ulaganja ne može, ma koliko dobre volje imao, osigurati prvenstvo i europsko natjecanje po grupama, odnosno ono što od njega valjda svi zahtijevaju. Tu mu je prepreka Torcida koja se zalaže za transparentno, ali ipak skromno financijsko podizanje, a sve s ciljem da klub ostane narodni. On je to pragmatično prihvatio, odnosno nije imao petlje tome se usprotiviti, ali vjerujem da se nije nadao da će mu navijači koji su mu do jučer tepali kako je „rezultat trend, a ideal vječan“, vratiti ovakvom mjerom.
 
Dok je takvoga licemjerja i nedefiniranih ciljeva među Hajdukovim garniturama, navijači Hajduka, vrtjet će se u krug iz godine u godinu kao hrčci u kotačiću, bez ikakvoga smisla. Euforija će trajati do polusezone, a zatim će Hajduk izgubiti dvije-tri utakmice protiv kronično loših momčadi i sve će biti izgubljeno do ljeta, kad će navijače opet uhvatiti euforija do ispadanja iz play off-a. A na jesen više neće ni znati je li žele narodni klub ili rezultatski iskorak.
 
Samo treba biti iskren
 
Za takvo stanje, krivi su „Naš Hajduk“ i Torcida kao nedefinirani i dvosmisleni generatori nasilja koje je jučer eskaliralo, te s druge strane oportuni Ivan Kos.
U rješavanju takve situacije uprava i nadzorni odbor trebali bi po putu pronaći muda i kazati da dok „Naš Hajduk“ provodi procese oko kluba, Hajduk ne može računati na značajniji financijski (tu ne mislim na likvidnost i pokrivanje tekućih troškova te isplaćivanje plaća igračima, već na veliki kapital) i samim time sportski iskorak i da bi se trebalo idućih, ne znam koliko godina, pomiriti s trećim mjestom i punim, euforičnim stadionom na derbijima s Dinamom, Rijekom i europskim pretkolima. Sve strukture nakupljene oko Hajduka pothitno trebaju sjesti i bez prodavanja demagogije, floskula i potpaljivanja svim onim navijačima koji su ulazili u minuse i kredite da bi pomogli Hajduku, kazati u kojem smjeru će klub ići te što se za xy godina može očekivati. Jedino se tako može neutralizirati ovakva konfuzija, kad navijači napokon budu znali čemu se, kada i koliko mogu nadati.
 

Juraj Filipović, http://sportske.jutarnji.hr/nogomet/hnl/komentar-mali-rudes-je-otvorio-pandorinu-kutiju-u-srcu-velikog-hajduka-licemjerje-torcide-i-neodlucnost-velikog-sefa-su-doveli-klub-do-ruba-rasula/6717270/

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Subota, 25/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 780 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević