Get Adobe Flash player
Opasno traćenje vremena

Opasno traćenje vremena

EU ciljano ispražnjava Hrvatsku za naseljavanje...

Podržali Istanbulsku, podržavaju i

Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

Popis HDZ-ovaca koji podržavaju »Globalni sažeti dogovor za sigurna...

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Hrvatski sabor najodgovorniji za stanje u...

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Ne ostaju i ne opstaju najjači, nego...

Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

Suspendiran zbog ljubakanja sa studenticama, a na ispitima pita studente u...

  • Opasno traćenje vremena

    Opasno traćenje vremena

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:41
  • Podržali Istanbulsku, podržavaju i

    Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 15:48
  • Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    srijeda, 14. studenoga 2018. 08:38
  • Političko preživljavanje političkih zvijezda

    Političko preživljavanje političkih zvijezda

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:34
  • Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

    Hrvoje Klasić - Stankovićev profesor 'istorije'

    utorak, 20. studenoga 2018. 13:04

Sin Ivo koristi rječnik oca Ante: kontrarevolucionari, nacionalističke snage...

 
 
Poslijetraumatski stres psihička je bolest utvrđena kod velikog broja hrvatskih branitelja koji su pretrpjeli sve strahote Domovinskog rata izloženi životnoj pogibelji ili zvjerskim torturama po srbijanskim kazamatima. Za razliku od PTSP-ija takozvana partizanska bolest javljala se kod partizanskih koljača kada su ih u snu budile strašne slike zločina koje su počinili, ili su im se javljali likovi prisnih drugova koje su nevine, po partijskom nalogu, otpremili na dugoročnu robiju. Bili su to teški oblici psihopatije-duševne depresije a u najvećem broju slučajeva 'partizanski PTSP-ovci' završavali su ili u 'ludari' ili bi život okončali suicidom!
http://www.arhivyu.gov.rs/Data/Images/aj_9_miz3_l10_s.jpg
Karađorđevo 1971.
 
Trenutačni predsjednik Ivo Josipović naoko izgleda staložena, uglađena i mirna osoba premda i 'baba Manda' kaže: pazi, sinko, iz 'mire' sto vragova vire! Ustvari, Josipovićeva nedavna bolesna, 'partizanska reakcija' na objavu etičkog suda o njegovoj evidentnoj veleizdaji najbolji je dokaz kako nema nikakve razlike između oca i sina pa stoga još jednom treba ukazati na povijesne činjenice koje potvrđuju narodnu mudrost: 'kruška ne pada daleko od stabla'! U vrijeme hrvatskog proljeća izvršni sekretar za ideološki rad CK-SKH bio je Ante Josipović, otac trenutačnog predsjednika hrvatske države. Aktivno je sudjelovao u brojnim procesima protiv hrvatskih domoljuba nakon famoznog Karađorđeva; o tome su proteklih dana opširno govorila dvojica poznatih 'hrvatskih proljećara', Ivan Zvonimir Čičak i Marko Veselica.
 
Ivan Zvonimir-Čičak: „Čovjek koji je u ime Partije operativno izvršavao njene naloge bio je Josipovićev otac, Ante Josipović, koji je, mislim, 18. siječnja 1972. imenovan u izvršni biro CK SKH, u jednu komisiju u kojoj je još bio tadašnji šef istražnog odjela Trbojević, tadašnji tužitelj Cukon i neki Biljević, mislim sekretar za informiranje u tadašnjoj vladi SRH. I on je bio operativni rukovoditelj. Ima jedna knjiga u kojoj sam objavio dokumente kako se to radilo. Dakle, čovjek koji je u ime Partije to radio bio je Ante Josipović.“
 
Hrvatski Mandela, Marko Veselica, samo je potvrdio Čičkove navode: „Ante Josipović je bio šef ideološke komisije CK Hrvatske i član Izvršnog komiteta. I on je u dogovoru, vjerojatno sa službom sigurnosti, bioglavni akter koji je skupa sa grupom koja je bila uz njega, pravila analizu, i vršio izbor ljudi koji su bili sudski gonjeni a mene stavili na čelo kao šefa kontrarevolucije u Hrvatskoj.“ Na čelo CK SKH tada je postavljena Milka Planinc, partizanska ko-mesarica (poznata iz krvavih partizanskih orgija Sime Dubajića u Kočevskm Rogu), koja je nakon Karađorđeva osnovala tzv. Komisiju za ispitivanje prodora nacionalizma u SKH i na čelo joj postavila Antu Josipovića. Na 28. sjednici CK SKH, koja je održana 7. svibnja 1972. pod predsjedanjem Milke Planinc, Ante Josipović predstavio je izvješće komisije u kojem je među ostalim pisalo: 'U izradi izvještaja za Centralni komitet, komisija je raspolagala veoma opsežnim činjeničnim materijalom koji je samo djelomično bilo moguće unijeti u izvještaj, ali koji i tom opsegu nedvojbeno pokazuje kontrarevolucionarnu aktivnost nacionalističkih snaga u Hrvatskoj'.
http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/4092012/bpictures/karadjordjevo1.jpg
Danas, njegov genetski i ideološki potomak, Ivo Josipović doduše ne govori o kontrarevoluciji ali mu se stalno priviđaju nacionalističke, ustaške guje a domoljubni uzvik navijača na nogometnim stadionima 'U boj, u boj za narod svoj' njemu je izraz hrvatskog nacionalizma, pravo ustaštvo. U tome je nedvojbeno pokazao kako komunistička krv nije voda; njemu je i sama imenica 'Hrvat' sinonim za ustašu! Osim toga, njegov tata Ante Josipović je u svom usmenom izlaganju među ostalim rekao i ovo:
 
'Razvoj događaja poslije 21. sjednice (Karađorđevo) ubrzo je pokazao da tzv. narodni pokret nije ni narodni ni pokret, da nema istinskog uporišta u radničkoj klasi, radnom seljaštvu i inteligenciji i omladini Hrvatske. Pravi tumači raspoloženja radnih ljudi Hrvatske zapravo su bile one organizacije, radni kolektivi, boračke i omladinske organizacije, koji su se i prije 21. sjednice Predsjedništva SKJ suprotstavljali eskalaciji nacionalizma, fizičkom i intelektualnom teroru njegovih najekstremnijih predstavnika' ('SKH ojačao u borbi protiv nacionalizma i frakcionaštva - Obrazloženje Ante Josipovića', 'Vjesnik', Zagreb, 8. svibnja 1972.).
 
Čedo Grbić (ondašnji Dejan Jović) predložio je 'poboljšanje formulacije koje govore o SKJ-otu i marksističkom pristupu nacionalnom pitanju, o reformama federacije, da se jače podvuče utjecaj osamostaljenih centara ekonomske moći itd.' Potom su, temeljem ideološkog 'Obrazloženja Ante Josipovića' a na prijedlog bivše partizanske ko-mesarice, Milke Planinc, iz Partije isključeni Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker i Marko Koprtla. A pravi proljećari završiše u Staroj Gradiški na dugoročnoj pacifikaciji po partijskoj matrici dobro uvježbanih staljinističkih čistki! Umjesto da osudi počinjene grijehe komunističke satrapije Ivo Josipović je ponosan na djelovanje svoga oca u tom razdoblju što predstavlja svojevrsnu političku diverziju protiv današnje hrvatske države, odnosno čin upravo suprotnom ustavnim obvezama koje ima kao predsjednik države; dakako, to je čin veleizdaje.
 
Je li komunističkog ideologa Antu Josipovića 'proganjala' savjest zbog toga što je učinio svojim dojučerašnjim partijskim drugovima teško je reći, vjerojatno nije. Međutim, sa sigurnošću se može kazati kako je njegov genetski potomak, Ivo Josipović danas na rubu psihičkog-shizofrenog poremećaja kad Josipa Jurčevića, Zdravka Tomca a time i cijeli etički sud sastavljen od eminentnih hrvatskih intelektualaca uključivo i Akademika proglašava luđacima i bolesnicima. U nemoći da na optužbe etičkog suda parira istinom bijednik se služi  uvrjedama pokazujući time svu bijedu svog karaktera ispod bijelog ovčjeg runa zarežao pravi komunistički vuk! Samo su drug Staljin i njegova ideološka kopilad u strahu od istine svoje političke protivnike proglašavali luđacima, trpali ih u umobolnice kao što je aktualna vlast (dakako, 'Ive Josipovića', o. a.) učinila, primjerice s Markom Franciškovićem pa je po tome partizanski sin otišao i 'korak dalje' od svog genetskog pretka, oca Ante!
 
Odvjetnik Zvonimir Hodak, koji zastupa Tomca i Jurčevića u tužbi protiv Josipovića, kazao je da je trenutačni predsjednik pokazao da u njemu čuči Stjepan Mesić (krivokletnik i veleizdajnik, o. a.). Pastoralni profesor finih manira preuzeo je vokabular koji je, zaključuje Hodak, bio karakterističan za Stipu Mesića. I jedan i drugi su, figurativno, rečeno psihički bolesnici alias partizanski PTSP-ovci, jednakog ideološkog korijenja, potomci krvavog 'tovariša Jose' i komunističkog ideologa Ante. Obadva su odavno zreli za političku ropotarnicu ili nadzirani duševni oporavak u adekvatnoj vrapčanskoj ustanovi!
 

Damir Kalafatić

Svojoj šutnjom Fakultet podržava Jovićeve stavove

 
 
“Politička misao” je akademski časopis za politologiju i srodne discipline, koji od 1964. godine izdaje Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Časopis je u pola stoljeća izlaženja stekao reputaciju središnjega akademskog politološkog časopisa u Hrvatskoj i šire, naročito u nekadašnjoj Jugoslaviji, te u regiji koju čine post-jugoslavenske zemlje.
http://www.fpn.bg.ac.rs/wp-content/themes/fpn/images/logo.gif
“Politička misao” objavljuje priloge iz područja političkih znanosti i političkih studija općenito, odnosno iz svih poddisciplina politologije: političke teorije, međunarodnih odnosa, komparativne politike, hrvatske politike, javne politike, područnih studija, političke komunikacije, obrambenih i sigurnosnih studija i dr. Također objavljujemo i članke iz područja koje nije moguće jednoznačno klasificirati po njihovoj pripadnosti samo jednoj disciplini nego se nalaze na „granici“ između dviju ili više disciplina: političke povijesti, ekonomske politike, političke filozofije, političke sociologije, političke psihologije, medijskih i kulturalnih studija i sl. Kao izdanje Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, objavljujemo i članke koji su neposredno vezani uz studijske programe na tom fakultetu. “Politička misao” je posebno zainteresirana za radove o hrvatskoj politici i društvu, za radove koji analiziraju Hrvatsku u globalnom kontekstu, kao i za radove koji istražuju politiku i društvo na Balkanu i u Jugoistočnoj Europi, u Europskoj uniji, u susjedstvu Europske unije, te na Mediteranu – regijama s kojima Hrvatska ima neposredni dodir.“
 
Tako zbori časopis sam o sebi i hvali se kako je eto „stekao reputaciju središnjega akademskog politološkog časopisa u Hrvatskoj i šire, naročito u nekadašnjoj Jugoslaviji, te regiji koju čine post-jugoslavenske zemlje.“ Na jednoj katedri FPZ-a rekli bi, vjerojatno: postao je „brend“ („brand“).  Njegov glavni urednik je prof. FPZ-a Dejan Jović. Ako se „brendirao“ kroz dugi niz godina izgleda da je reputaciju odlučio trošiti na veliko, što se dakako podjednako odnosi i na izdavača i njegov „brend“ - FPZ.
Već danima traje afera oko „komentara“ njegova profesora, a Fakultet šuti. Pronašao sam na stranicama „Braniteljskog portala“ tek ovaj odgovor kojega su oni dobili od prodekana Andrije Henjka. "Članak je objavljen na stranici politickamisao.com u rubrici komentari. Na dnu teksta na stranici http://politickamisao.com/samo-u-mitovima-svaki-narod-zeli-drzavu-u-stvarnosti-ne/#more-1135, stoji slijedeći tekst. "Dejan Jović je redovni profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i glavni i odgovorni urednik Političke misli. On je i glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske. Stavovi iznijeti u ovom članku su samo autorovi i ne izražavaju službeni stav nijedne institucije".
 
Navedeni tekst je komentar autora koji je objavljen u rubrici komentari, nije prošao recenzentski postupak i kao takav nije recenzirani znanstveni rad, te nije objavljen u časopisu u dijelu u kojem se objavljuju znanstveni radovi koji prolaze recenzentski postupak. Ukratko, navedeni tekst je komentar a ne znanstveni rad - pojasnio je prodekan Henjak u odgovoru i dodao: Stranica politickamisao.com nije integralni dio web stranice fakulteta, već je zasebna stranica koja ima poveznicu sa fakultetskom web stranicom (kao i druge stranice poput primjerice stranice studentskog radija ili studentske televizije).
 
Fakultet nije odgovoran za sadržaj stranice, već je za to odgovorno uredništvo časopisa - naglasio je prodekan i dodao kako Fakultetsko vijeće nema stav o mišljenjima koja u javno objavljenim komentarima iznose zaposlenici fakulteta niti mu je posao da to čini - stoji u odgovoru prodekana prof. A. Henjka.“(“Šupiran“ s Pantovčaka, Dejan Jović „leti“ i s Fakulteta političkih znanosti?“ BP, 3. 10. 2014., Željko Huljev)
 
Fakultet se ne bi „štel mešati“ u Jovićevu ideologiju
 
Pokušavam razumjeti što je prodekan htio reći, priznajem teško mi ide, no valjda sam iz svega uspio dokučiti ono bitno: Fakulteta se to ne tiče. E. pa ne će ići. Fakultet je (unekoliko) odgovoran za stavove i postupke svojih „neakademskih“ djelatnika uključivo i onih na čišćenju, a kamo li profesora, nekmoli još i urednika tako sjajnoga, „brendiranoga“ časopisa. Kad je već nastala šteta za ugled FPZ-a, a nastala je štogod o tome gospoda profesori mislili, čudno je da se u njezinu „sanaciju“ prva nije uključila katedra prof. Bože Skoke (Odnosi s javnošću) i pokazala kako se to stručno radi, šteta smanjuje ili barem zaustavlja – „krpa“ nasip, što mu ga je „minirao“ prof. Jović.  
 
Nije on svoju umotvorinu plasirao preko „žutoga“ medija, zaskočen mikrofonom u prolazu, već na službenim stranicama Fakulteta, kao njegov profesor, pod egidom časopisa PM. Kako je pak ta stranica „nalijepljena“ na fakultetsku i časopisnu, je li se on ogradio od sebe(!) prije ili poslije, posve je nevažno. On ne može biti i ne biti profesor FPZ-a i urednik narečena PM-a, a Fakulteta se to još ne ticati. „Malo morgen“, volio je reći „Veliki Reformator“ Jugoslavije operativno i najzaslužniji za te, je'l te „nedemokratske“ i još gore referendume koje Jović „komentira“ beskrajno usrećen rezultatom škotskoga. Da je komentirao jesensku berbu vrganja, 'ajde de, no referendum je prava (i) politološka tema - tu za profesora politologije nema prostora za okolišanja i ograde. Obrazloženje kako „komentar nije recenziran“ još gora je izlika. Zar profesor politologije ne može bez recenzije napisati stručan „mrtvo hladan“ člančić o temi „referenduma“, bez obzira na svoje oduševljenje njegovim rezultatima - u slučaju škotskog propašću - već mora zapasti u euforičnu ideološku vrućicu očito zaražen virusom jugonacionalizma koja se onda manifestira buncanjem u obliku običnoga primitivnog pamfleta.
 
Sirova ideologija- ebola za politologiju
 
Politološki „laboratorij“ morao biti očišćen od ideologije, osobito sirove - ona je za politologiju, kao struku istraživanje o znanosti da i ne govorimo, politološka ebola. Ne može se očekivati kako niti jedan profesor politologije nije „zaražen“ virusom neke ideologije - ebole, no u politološki „laboratorij“ morao bi ulaziti u „skafanderu“, poput kirurga kad ulazi u operacijsku salu, pogotovo stoga što je on još i pedagog pa zarazu može prenijeti dalje - na studente. Profesor politologije kaže: „Samo u mitovima svaki narod želi državu. U stvarnosti - ne“. Pozdravljam profesore s FPZ-a čiji kolega insinuira kako su „želje“ („čestitke i pozdravi“) (naj)važniji za utemeljenje neke države. Sjajna, željkovita, „politologija“. Želi narod državu - ne želi, otkidat ćemo „znanstveno“ latice ivančice u ritmu „voli“ - ne voli“, pa što zadnje ispadne.  
http://politickamisao.com/wp-content/uploads/2014/09/DJ-Sveu%C4%8Dili%C5%A1te-u-Zagrebu-10-Sep-2014-223x300.jpg
Matematički (operacija zbrajanja) eto „ispala“ su 193 naroda koji su bidni „željeli“ državu pa čuče u Ujedinjenim narodima. Prof. Dejan Jović zarađuje (jednu) plaću kao šef odsjeka na FPZ-u - ne biste vjerovali - „Međunarodne politike i diplomacije“. Od kuda takav fakultetski „odsjek“ kad (neki) narodi ne žele državu? Fundamentalnije, Fakultet političkih znanosti postoji zahvaljujući onim „glupljim“ narodima koji su „željeli“ državu, uključujući i hrvatski. Bez države kao predmeta proučavanja i procesa u njoj i među njima ne bi ga ni bilo, a Dejan Jović ne bi imao ni priliku biti „glavni analitičar“ kod predsjednika jedne doduše „neželjene“ države. Ovo je za, politološku , rubriku „vjerovali ili ne“, zar ne?
 
Zbrajanje i oduzimanje različitih referenduma
 
Može li imalo stručan politolog, pače profesor, usporediti referendum u Quebecu i Škotskoj i još im pridodati hrvatski? Ne može, naročito ne lakonski i ideološki u nekom „komentaru“ jer su zapravo neusporedivi, svaki je slučaj za sebe. Prvo, dva su propala, hrvatski je prošao, dakle u startu - neusporedivi. Drugo, kvebečki i škotski, što njih spaja, osim te Kraljice? Tvrdim – ništa. Jedan je na jednom kontinentu, drugi na drugom – i još podkontinetu zvanom „Otok“ - stoljetnom vladaru kontinenata. Između njih je proteklo dvadeset tradicionalno brojivih godina, onih s godišnjim dobima. Nebrojivih, virtualnih, stvarnijih od stvarnosti, budući se vrijeme kreće sve većom i većom brzinom zbijajući sve više i više događaja, promjena u jedinicu t, čime se prošlost, povijest još i više zgušnjavaju - i tko zna koliko ih je od 1995. do 2014. prohujalo. Od kvebečkog do škotskog prošlo je, eto procjenjujem, možda i sto „tradicionalnih“ godina.
 
Tko su i što Kvebečani, osim što su sigurno frankofoni Kanađani? Ne usudim se u člančiću ni taknuti toga pitanja, kamoli tek tako (komparativne) analize kvebečkog i škotskog referenduna. Ali Dejan Jović se usudi mam ih zbrojiti – jedan plus jedan referendum jednako dva referenduma. A onda dva dobra referenduma „ubiše“ jednoga, blago rečeno, lošega - onaj  hrvatski. Taj „jadničak“ se pak zbio na (zapadnom) Balkanu 1991. što je u odnosu na škotski, računam, najmanje ovih suvremenih „zbijenih“ godina sto i pedeset vremenske, povijesne, razlike - u odnosu na one koje broje samo godišnja doba. A o drugim razlikama - Bože moj koliko li ih je - pa ni kompletna politologija im ne može stati na kraj, a člančić, da bi riječ...
 
I eto vam „politološke“, u bitnome ideološke analize, glavne, glavnoga analitičara i glavnoga urednika PM-a, u stanju profesora „posložiti“ čak tri referenduma odjednom i jednoga pritom „složiti“ na tlo, nogom u jaja - što je inače zabranjeno i u najgorim suvremenim gladijatorskim borbama. Ne treba mu komparativna analiza, tek operacije zbrajanja i oduzimanja: dva dobra minus jedan najgori referendum. Zašto bi ona sadržavala možda i mrvicu multidisciplinarnog pristupa, pravnog, sociološkog, socijalno psihološkog, medijskog, povijesnog, geopolitičkog...
 
A studenti?
 
Mislio sam se u odnos Jovića, FPZ-a i kolega mu profesora ne pačati, no žao mi studenata. Gdje će se zaposliti ako još i potencijalni poslodavci shvate kako nisu pod pritiskom stjecanja znanja već im slamaju moždane vijuge sirovom ideologijom i nestručnošću – a sa stajališta politologije svaka, baš svaka ideologija, podjednako jugo nacionalistička, homoseksualna, pedofilska, boljševička, zelena, žuta, crna, siva, krušaka i jabuka… ponajprije sa sobom nosi neznanje i usko znanje, a mlade ljude formira kao intelektualne invalide.
 
Prošlo je više od tjedan dana od objave Jovićeva teksta na fakultetskim stranicama – dvostruko - FPZ-a i Političke misli, a od Fakulteta ni glasa ni slovca. Šutnja se uobičajeno smatra znakom odobravanja, u stvarnosti vladajuće i drečeće virtualnosti vrijedi to još i više - na entu potenciju. Zar je na djelu odobravanje ideološki „nabrijane“, a onda nužno i nestručne „politologije“? Ah, kakva bi se galama nadigla da se neki profesor FPZ-a zabunio, napio, što li, pa u PM-u objavio komentar sa stajališta ideologije hrvatskog nacionalizma! Ali to se FPZ-u ne može dogoditi „ni u ludilu“ - glede nje je strogo „stručan“. Barem nešto. Tako Izvršni komitet CK SKH (u sjeni) u listopadu 2014. može konačno mirne duše u CK SKJ-u (u sjeni) poslati „mejl“: „Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu nema pojava hrvatskog nacionalizama, kao 1971. Stop! Raščistili smo s njim. Stop.
 

Mato Dretvić Filakov

Velikosrpsko četnikovanje po samostalnoj Hrvatskoj ne prestaje

 
 
Velikosrpska politika zasnivala se na ekspanzionističkoj ideologiji cijelo stoljeće. A ekspanzionizam se pak zasniva na sili i progonu domicilnog stanovništva i pljački tuđe – Hrvatske imovine. Silom se realizira ono što se ne može dogovorom ili pristankom druge strane. Ta sila lomila se preko leđa hrvatskog naroda, na način da su Hrvati bili totalno obespravljeni po nacionalnom, kulturnom i ekonomskom pitanju. Ta velikosrpska ekspanzionistička politika traje u jednom kontinuitetu od 1918. godine. To je razdoblje u kojem se hrvatski narod morao boriti za svoja kulturna i egzistencijalna prava, na svom području. Mnogi Hrvati su u tom dugom razdoblju obespravljenosti proganjani, zatvarani, a na tisuće ih je likvidirano.
http://www.novossti.com/fotke/662/Corax%20karikatura.JPG
Dakle, hrvatski narod, nikad nije vršio agresiju na bilo koga, a žrtve koje su pale od strane hrvatske ruke, pale su jer su Hrvata branili svoju obitelj, svoj dom i svoju Domovinu. Uz svu tragediju koju je pretrpio hrvatski narod, velikosrpski ideolozi, imali su uvijek podršku određenih međunarodnih moćnika kojima je ekspanzionizam, agresija i pljačka bila povijesna zadaća pa tako nisu osuđivali ni srpsku agresiju i zločine. Ne samo to, velike sile kao prijatelji Srbije, (Engleska, Francuska, Rusija i drugi), uz samu agresiju, podržavale su antihrvatsku propagandu. To su dodatni razlozi uvećane patnje hrvatskog naroda.
 
Danas je tragedija u tome što su velikosrpski ideolozi, uz razne torture, pljačku i likvidacije Hrvata, istovremeno optuživali hrvatski narod da je zločinački i genocidan. Toj stoljetnoj propagandi, srbočetnički agresor je prikrivao svoje zločine i zvjerstva izvršena nad hrvatskim narodom. Ta propaganda toliko je bila sveobuhvatna da se širili pa Europi, pa sve do Australije, Amerike i Kanade, a kako vidimo po izjavi Irineja, do danas nije prestala. Danas je Hrvatska samostalna, međunarodno priznata država, a na leđima nosi tu stigmu zločinačkog naroda.
 
Četnikovanje ne prestaje
 
Koliko je postalo uobičajeno i normalno da se hrvatski narod lažno optužuje, a da nema odgovora od nadležnih institucija i hrvatskih političara. Tako, patrijarh Irinej, 13. rujna 2014., bez straha od Josipovića i Partije optužuje hrvatski narod. Naime, Srpska pravoslavna crkva bila je i ostala nosilac velikosrpske propagande i lažnog optuživanja Hrvata za zločine u logoru u Jasenovcu, umnožavajući broj žrtava po tisuću puta od stvarno stradalih. Ta srbočetnička propaganda nije prestala, laži i mržnja siju se iz svih centara, a jedan od prijenosnika te zaraze je i SPC. Tako, na svečanosti ustoličenja novog slavonskog episkopa Jovana obavljena je 13. rujna u sabornom hramu Svete Trojice u Pakracu, a predvodio ju je srpski patrijarh Irinej poznat po tomu što ne priznaje Hrvatsku, s više od deset episkopa Srpske pravoslavne crkve, brojnim svećenicima i drugim vjernicima. Izaslanik Hrvatske biskupske konferencije na slavlju bio je požeški biskup Antun Škvorčević. Među uzvanicima iz Katoličke Crkve bili su i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, neki zastupnici Hrvatskog sabora i predstavnici lokalne vlasti.
http://hamdocamo.files.wordpress.com/2012/09/patrijarh-irinej-1.jpg
Patrijarh Irinej je, uz ostalo, rekao je: „Ovoj svetoj liturgiji nismo prisustvovali samo mi,, već i duše tisuća umorenih nedužnih Srba u Jasenovcu i cijeloj Slavoniji. Eparhija slavonska je mučenička i stradalnička. Narod ove eparhije je kroz povijest protjerivan i ubijan. Ovdje je ubijeno 19.000 srpske djece. Molimo se danas za sve jasenovačke i nedužne žrtve iz proteklog rata. Ovdje su uništene i spaljene mnoge svetinje, ali život nije“, kazao je Irinej.
 
Novoustoličeni se episkop Jovan nadovezao: „Srbi su na ovom području masovno stradali od 1941. do 1945., kao i od 1991. do 1995. Ovdje je život mnogo puta uništavan, ali nikad nije uništen. Pakrački i slavonski Srbi nose svoj krst. Od danas će to nošenje krsta izgledati drugačije“ poručio je Jovan. Na sve ove optužbe, koje se odnose na Hrvatsku i hrvatski narod, a zasnovane su na pedesetgodišnjim lažima, nema odgovora ni s Pantovčaka ni Banskih dvora. To znači da isto misle i na istim mjestima – Srbu i Jasenovcu, tu politiku potvrđuju, zajednički uvećavaju broj žrtava i sa zajedničkim ciljem optuživanja hrvatskog naroda. Ništa novo, antihrvatsku politiku i mržnju prema hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi zajedno siju cijelo stoljeće.
 
Što Irinej i Josipović svjesno prešućuju?
 
Izjave patrijarha Irineja i kukanje o ugroženosti i stradanju srpskog naroda, školski je primjer stoljetne velikosrpske politike protkane Ćosićevim lažima. Kad okrenemo drugu stranu medalja tad na vidjelo izlaze povijesne činjenice. Kako povijest ne poznaje ni babu ni stričeve već samo činjenice., a one govore da je velikosrpska mašinerija izvršila prvi masakr nad hrvatima 5. prosinca 1918. godine i to centru Zagreba, na Trgu bana Josipa Jelačića. Od tada je, u režimu Kraljevine Jugoslavije, hrvatski narod nacionalno, kulturno i ekonomski obespravljen, mnogi Hrvati likvidirani, a Hrvatska sistematski pljačkana, i to u kontinuitetu pune 22 godine, sve do 1941. godine.
 
Zatim, slijedi borba za novu Titovu Jugoslaviju, kada nastupa razdoblje intenziviranog srbočetničkog klanja svega što nije srpsko, i tako do 1945. godine. Potom slijedi velikosrpsko-komunistički režim, nazvan režim bratstva i jedinstva hrvatskog i srpskog naroda, od 1945. do 1990. Taj režim bratstva i jedinstva iza sebe je ostavio preko 1500 masovnih grobnica sa preko 960.000 kostura Hrvata, od čega 69 u stranim zemljama Europe i svijeta. Velikosrpska ljubav prema Hrvatskoj i Hrvatima, nastavljena je i 1991. pa tako traje do 1995., iza čega je ostalo preko 15.000 likvidiranih Hrvata, te spaljena, razorena i opljačkana Hrvatska. Po određenim analitičkim prikazima, srbočetnički prijatelj, osim Vukovara, hrvatskoj je ostavio uspomene u paljevini i ruševinama od preko 308 milijardi američkih dolara štete.
 
I Irinej i Josipović su svjesni da bi bilo previše sve te zločine prebrojiti i k tome pripisati bratskom srpskom narodu. To bi bili zločini koje bi teško podnijela bilo koja knjiga od tisuću stranica, jer dugačko je jedno stoljeće obespravljenosti, progona, klanja i pljačke. Na ovaj način, kako to, ispred SPC-a govori Irinej, i razni draškovići, vukosavi, radojčići, dedijeri, uz istomišljenike i ideološke prijatelje josipoviće, mesiće, pusiće, fumiće i stotine takvih, pa da ostanemo prijatelji i barem podijelimo ili izjednačimo te zločine.
 

Ivan Runje

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Utorak, 20/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 943 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević