Get Adobe Flash player
Predsjednik Hrvatske vlade potiče radikalizaciju

Predsjednik Hrvatske vlade potiče radikalizaciju

Kako su se 1997. mogle spojiti srpske stranke SDS i SDSS, kada je SDS...

Novi napad na hrvatsku Wikipediju

Novi napad na hrvatsku Wikipediju

Pokrenuli su ga domaći i inozemni leftardi, serbokroatisti,...

Red laži, red apsurda

Red laži, red apsurda

Plenkoviću »Čega bi se pametan stidio, time se budala...

"Labrador" po drugi puta u Zagrebu

Večernji list i 24 sata objavljuju subverzivne...

Tko o čemu, Plenković o pomirbi i oprostu

Tko o čemu, Plenković o pomirbi i oprostu

Ili nije svjestan, ili ne želi vidjeti kako srpska manjina provodi preko...

  • Predsjednik Hrvatske vlade potiče radikalizaciju

    Predsjednik Hrvatske vlade potiče radikalizaciju

    srijeda, 18. studenoga 2020. 10:20
  • Novi napad na hrvatsku Wikipediju

    Novi napad na hrvatsku Wikipediju

    srijeda, 18. studenoga 2020. 11:58
  • Red laži, red apsurda

    Red laži, red apsurda

    nedjelja, 15. studenoga 2020. 18:00
  • "Labrador" po drugi puta u Zagrebu

    četvrtak, 19. studenoga 2020. 14:30
  • Tko o čemu, Plenković o pomirbi i oprostu

    Tko o čemu, Plenković o pomirbi i oprostu

    nedjelja, 15. studenoga 2020. 17:55

Ovo je vrijeme za zajedništvo, razumijevanje…

 
 
U teškoj smo zdravstvenoj krizi. Prema svemu poznatom u svijetu to je očekivano. Vjerujem da su se nadležni i odgovorni za to pripremili.  Nekako mi se čini, kako je veliki posao i prevelika odgovornost  na obiteljskim liječnicima (timovima). S jedne strane im vrhunski stručnjaci (epidemiolozi, infektolozi…), prigovaraju i spočitavaju da nisu dovoljno stručni, pa je bolje da šute, o svemu u vezi s koronom, o prognozama, liječenju, simptomima, usporedbi s gripom i ostalim virozama. Zanima je li itko od tih eksperata došao u neku ambulantu obiteljske medicine. Znam, da imaju drugog posla. Međutim nužan je direktni uvid u ono što se događa u tim ambulantama, odnosno da vide pravu onoga, što  tamo sve, ovih dana, kad korona divlja, moraju raditi i rade liječnici i sestre. Oni nemaju samo koronu na brizi. Tu je niz drugih kroničnih i sezonskih bolesti, lakših i težih, pogotovo kod starijih osoba, od kojih  mnoge nemaju ni laptop, ni pametni telefon. Ne znaju se time služiti i prisiljeni su satima stajati ispred ambulante, da se naruče, da dođu na red...
https://pbs.twimg.com/media/EdEwAuvXkAEZ_ih.jpg
Sve ostalo, što znači normalan život, u novom normalnom nije nimalo ohrabrujuće. Dapače, kud god se okreneš, ništa nije u redu, u svim područjima i segmentima rada, djelovanja i života. Ljudi su u strahu, neki i u očaju. Boje se za sebe, za svoje, za susjede, poznanike, prijatelje, za vlast i vladu, koja nam ne govori istinu. Vlada, odnosno premijer, sada, kad je sabor na odmoru, ima apsolutnu moć i vlast. Čega se to izvršna vlast boji, kad su otklonili, na neko vrijeme, zasjedanje sabora, javnog slobodnog iznošenja akutnih problema, te pokušaja rješenja pojedinih problema, smirivanja situacije i sagledavanja realnog stanja.
 
Nedavno se dogodio pucanj u vlast, iz kalašnjikova. Po bijelom danu, ranim jutrom mladić od 22 godine došetao je naoružan do zgrade vlade. Sve ostalo znademo. Ne znamo zašto je to napravio. To se samo nagađa. Iskazao je svoj bunt, proizašao iz općeg i posebnog nezadovoljstva naroda, na dosad neuobičajen, neprimjeran, opasan i zastrašujući način. Teško je kalašnjikovom ranio policijskog službenika na dužnosti, ispalio rafal u zgradu vlade, nakon čega je pobjegao s mjesta zločina i sebi oduzeo život, pištoljem. Tisuće pitanja i više tisuća odgovora proizlazi, iz tog bezumnog čina, koji je doveo do novih društvenih podjela i do jačanja mržnje, koja buja, širi se i guši nas, godinama. Pri tomu je, u ovom slučaju najmanji problem oružje u rukama tog mladića. Oružja su pune kuće, podrumi, stanovi, ormari, automobili, ladice... Četvrt stoljeća poslije  završetka rata, nije se riješio problem tog oružja, uglavnom ostavljenog poslije rata. Oružje je mnogima nadohvat ruke, a nije ga teško niti kupiti, što su pokazali i dokazali neki novinari.
 
Veliki je nemar i neodgovornost, na svim vladama i premijerima, da nisu riješili taj problem s oružjem i dostupnost pristupa oružju, odnosno nabavi oružja. Nismo mi Teksas. Još je veći nemar i neodgovornost cijelog društva, resornog ministarstva i ministara školstva, da u škole nije uveden Građanski odgoj, o čemu se desetljećima govori. Djeca su preopterećena, reći će protivnici  uvođenja Građanskog odgoja. To se provodi u mnogim nastavnim predmetima, u redovnoj nastavi, kroz pojedine nastavne sadržaje. Istina, provodi se. Međutim, to nije dovoljno. Građanski odgoj bi trebao biti samo stalan nastavni predmet, zbog mnogo čega.
 
Neki će se zapitati: Zar je vjeronauk važniji od Građanskog odgoja?  To je druga priča, za koju bi trebala pomna analiza i sinteza. Važno je jedno i drugo. Osim toga, jedno ne isključuje drugo. Mnogi se nastavno sadržaji tih dvaju nastavnih predmeta poklapaju, odnosno jedan ulazi u drugi i s dva različita aspekta  mogu se obraditi i predavati. To će stručnjaci riješiti. Nema više mjesta u satnici ? Kaj god. Znam, sad će me mnogi napadati. Najbolje za prvu ruku je uzeti jedan sat vjeronauka i uvesti jedan sat građanskog odgoja, recimo od 7. razreda. Nije to lako, niti jednostavno. Moje je mišljene, da je napadač na vlast, imao solidno obrazovanje iz vjeronauka i građanskog odgoja, ne bi napravio što je napravio. Nezamislivo je što je tek tako naoružan, mogao napraviti, da ga policajac na dužnosti nije spriječio.
 
Taj mladi izgubljeni život, ne bi trebao biti uzaludan. To je upozorenje i poruka, koja zahtijeva mnoge promjene, od vrha do dna piramide vlasti, kao i svih nas, gdje god bili i što god radili. Taj se je slučaj morao raspraviti u saboru, kako bi se donijeli važne odluke iz kojih bi rezultirale određene promjene, u smislu sigurnosti,  rasta, razvoja i boljitka, za svakog pojedinca i za državu. Ne trebaju nam međunarodni izvještaji, istraživanja, statistike relevantni zaključci, koji iz toga proizlaze, da bi vidjeli, znali i osjećali, gdje smo i što se ovdje događa. Nije to proizašlo iz rada i djelovanja samo ove vlade. Grijeh je to svih dosadašnjih vlada, premijera i nas ostalih. Prije svega u pitanju je odgovornost, pojedinca, političkih stranaka, pozicije i opozicije. Problemi su se gurali pod tepih. Žmirilo se, skrivalo i umanjivala učinjena šteta. Štitili su se lopovi, stvarali bogataši i sirotinja, koje ima sve više i sve dublje pada, zbog čega mladi bježe iz svoje Domovine. Odlijevaju se mozgovi koji drugim državama pridonose boljitak, rast i razvoj. Koga briga za to? Čuli smo priče u smislu neka idu, ako im se ovdje ne sviđa. Nema veze što se zemlja prazni, sela ostaju prazna i pusta, fali nam radnika i stručnjaka svih vrsta i specijalnosti. Sad  u ovoj pandemiji se to najbolje vidi. Nema doktora. Nema sestara i drugoga zdravstvenog osoblja, koje je nužno potrebno da bi sustav kako tako funkcionirao normalno, ne samo u novom normalnom.
 
Nije to sada samo problem Stožera, koji se dovija na razne načine, da pokrpa rupe i donekle zadovolji ovu situaciju s  tisuću i više od korone, oboljelih dnevno, pri čemu prekomjerno opterećuje obiteljske liječnike. Zar Sabor o tomu nije trebao raspravljati i pokušati naći optimalno rješenje. Stožer samostalno donosi rješenja. Vjerojatno je to u redu. U krizi smo, koju ne priznajemo. Zdravstvena kriza može izazvati mnoge druge krize, koje su se možda pravovremenim i učinkovitim djelovanjem mogle spriječiti ili umanjiti. Predsjednik države je rekao što misli o tome. Mnogi to mišljenje podržavaju, dok se neki tome rugaju, ismijavajući predsjednika države, prigovarajući mu da izlazi iz svoje domene. To nije istina. To i takvo izlaženje iz dopuštene domene djelovanja imali prilike gledati svih proteklih pet godina. Aktualni predsjednik upozorava, brine i želi pomoći.
 
Ovo nije vrijeme i javni prostor nije mjesto da se prvi ljudi države međusobno prepucavaju, nadmeću, obračunavaju i time odvraćaju pažnju od grube stvarnosti. Vjerojatno im to nije namjera, ali tako izgleda. Svaki dan su njihovi međusobni napadi, govori, odgovori, primjedbe i prijekori, u svim medijima, na nekoliko mjesta. To više normalan čovjek ne može gledati. Što očekivati od naroda i pojedinaca, da rade, kad na najvišem vrhu caruju svađe, difamacije, predbacivanja, egomanija, bahatost, nesnošljivost, neprimjerenost i neozbiljnost. Poziva nas se na zajedništvo, koje je  sada nužno potrebno. Protiv nevidljivog neprijatelja, koji je neočekivano proljetos, upao, okupirao i sve više harači Hrvatskom, izazivajući tešku bolest, noseći smrt, sijući strah i neizvjesnost, možemo i moramo se sada svi boriti, prvenstveno moramo se ponašati odgovorno, prema sebi i drugima.
 
Ovo nije vrijeme za iščekivanje Godota. Nije niti vrijeme za dolazak Mesije. Takvi u nas ne postoje, ma što o tome mislile samoprozvane ikone ljevice i desnice. Ovo je vrijeme za sve pametne glave na kup. Ovo je vrijeme za zajedništvo, razumijevanje, najveću moguću odgovornost, maksimalni prinos i doprinos svakog pojedinca, što god radio, gdje god bio. Ovo je vrijeme za molitvu, ljubav prema bližnjemu, toleranciju,  svesrdnu pomoć potrebnima, razumijevanje, poštovanje i poštivanje ustroja vlasti, međusobnu suradnju, nacionalnu sigurnost, odgovornost svakog pojedinca i cijelog društva.
 

Ankica Benček

Četvrtak, 26/11/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2299 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević