Trebamo se odmah okrenuti vlastitoj poljoprivrednoj proizvodnji

 
 
Svi mi razmišljamo ovako zarobljeni u karanteni, koliko će ta zaraza  trajati i kako će izgledati svijet nakon prolaska virusa Corona. Prema snimkama koje nam stižu iz Azije, izgleda da će nam biti sasvim normalno hodati, raditi i živjeti s maskicama na licu. Bez njih vjerojatno se više ne će moći, pa će ih morati proizvoditi i plasirati u trgovine poput svakodnevnog toalet papira.
https://iegvu.agribusinessintelligence.informa.com/-/media/agri-article-media/stock-images/raw-commodities/oil-crops/canola/canola_path_through_field_618076421_1200.jpg?w=790&hash=11EA23FF14CEC57B2B83522A5ABFFF374B4BEFE4
Promijenili su se odnosi među ljudima; elementarne katastrofe zbližavaju ljude, pokazuju njihovu empatiju prema starijima, bolesnima i nemoćnima. Vraćamo se prirodi i osnovnim vrijednostima življenja. Evo kako vidi iz svoje perspektive postkoronovsko vrijeme dr. Darko Bekić, diplomat, vanjskopolitički savjetnik prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, povjesničar i autor prve Povijesti hrvatske diplomacije:
 
»Ako hoćemo preživjeti, odmaknimo se jedan od drugog?U posljednjih četvrt stoljeća, u euroatlantskom prostoru tzv. zapadne civilizacije naglo se počelo urušavati liberalno društvo, vrijednosti i institucije kakve su bile izgrađene i razvijene - najviše pod utjecajem SAD-a - od Drugoga svjetskog rata nadalje. Umjesto njih, uoči napada na newyorške „tornjeve“, kapitalizam je dosegao posljednju fazu svoga razvoja: kao globalnog tržišta na kojem vladaju multinacionalne kompanije, najveće banke i spekulativni kapital u investicijskim fondovima. To je dovelo do potpunog ignoriranja klasične nacionalne države i napuštanja nacionalne ekonomije: industrijska proizvodnja iz euroatlantskog prostora počela se masovno premještati u Aziju i, nešto manje, u postkomunističku Istočnu Europu, tj. u zemlje s nižim nadnicama. Također, kapital se iz proizvodnje, počeo seliti u financijski sektor, pa je sektor financijskih „usluga“, bolje rečeno, spekulacija, postao glavni pokretač „razvoja“. Kao rezultat tog procesa, naglo se počela povećavati razlika u bogatstvu između malobrojne, poslovne i financijske elite i većinskog sloja građana: od malih i srednjih poduzetnika do radnika i farmera. Dok je još sredinom prošlog stoljeća bilo najnormalnije da obitelj srednjeg stališa – uključujući i radničku - živi od jedne, očeve plaće, danas je život gotovo nemoguć bez da rade oba roditelja, a poljoprivreda bez državne potpore je nezamisliva. Istini za volju, treba reći da su, zahvaljujući naglom razvoju Kine i drugih velikih azijskih zemalja - nakon što su stotine milijuna ljudi ušli na tržište rada i u proizvodni proces - pa makar s minimalnim nadnicama ili dječjim radom - glad i najveće siromaštvo, osim u nekim „džepovima“ Azije, Afrike i Latinske Amerike gotovo su iskorijenjeni.

Umjesto nekadašnje, neovisne „savjesti društva“, tisak i drugi javni mediji postali su vlasništvo multinacionalnih koncerna koje jedino zanima profit i, još više, vlastiti ili utjecaj spomenutih elita na društvene, političke i gospodarske procese. Nekad slobodni tisak i elektronički mediji pretvorili su se u širitelje tzv. infotainmenta, tj. mješavine što bizarnijih i napuhanijih vijesti i jeftinog, zabavnog “Trivia-Trasha“ ali, što je još opasnije, i u širitelje „fake news“ i medijskih akcija tzv. hibridnog ratovanja između sukobljenih sila ili/i interesnih skupina.
Tradicionalne vrijednosti judejsko-kršćanske civilizacije, zasnovane na obitelji, vjeri i domovini, proskribirane su kao konzervativne i zadrte, a sekularizacija, puna emancipacija LGBT zajednica i teror „političke korektnosti“ potpuno su se nametnuli kao “stupovi” nove - globalne civilizacije. Kao jedna od posljedica uspona te nove civilizacije, bila je i promjena ravnoteže snaga najvećih sila koja je 75 godina održavala svjetski mir. Najvažniji čimbenici, pri tome, bili su uspon Kine kao svjetske sile, obnovljeni velikoruski hegemonizam i propast strategije tzv. Soft power Europske unije, koja se svela na razjedinjenu, nedjelotvornu i ranjivu političku zajednicu. Ipak, najvažniji uzroci narušene globalne ravnoteže bilo je epohalno opadanje moći i utjecaja SAD-a što je rezultiralo teškim posljedicama za snagu i jedinstvo NATO-a. Kada svemu ovome dodamo i nekontroliranu ili, čak, instrumentaliziranu, novu „Seobu naroda“ prema Europi, pa i Sjevernoj Americi, slika aktualnog stanja svijeta je zaokružena.
Sve to pojačalo je pesimistična predviđanja da će se navedene geopolitičke promjene i konfliktni interesi najvećih sila morati završiti ratnim sukobom, najvjerojatnije, ograničenim nuklearnim ratom. Jedina korist od tog novog, hipotetičkog ograničenog vojnog sukoba bila bi u tomu da se suvremeni svijet „resetira“, da se omogući jedan novi početak za međunarodnu zajednicu.
Ali, što se dogodilo: u samo predvečerje takvog hipotetičkog vojnog sukoba, došlo je do pandemije koronavirusa. Njezine gospodarske, društvene, pa i političke posljedice bit će, po svemu sudeći, gotovo jednake kao i posljedice nuklearnog rata, ako ne i veće i dugoročnije.
Grosso modo, već sada je evidentno da će najvažnija posljedica pandemije koronavirusa biti da se kotač povijesti - kao poslije propasti Rimskog carstva - pokrene unazad. Naime, protagonisti tradicionalnih zapadnih vrijednosti imat će sve argumente za tvrdnju da su upravo apsolutizacija profita, s jedne, i “građanskih sloboda” tj. individualizma, s druge strane, pogodovali širenju koronavirusa. U takvim okolnostima, naime, podfinancirane državne institucije i javni sektori obrazovanja i zdravstva, te sveprisutna korupcija i socijalna nepravda,  ali i nedisciplina „slobodnih“ građana, sustav vode izravno u - kolaps.
Riječju, umjesto ograničenog vojnog sukoba koji se do jučer činio kao jedina realna opcija u kriznim područjima sukoba interesa svjetskih sila (Južno kinesko more i arapski svijet od Sirije do Jemena), međunarodne odnose će, ponavljamo, bitno promijeniti pandemija koronavirusa. Srećom, korono-virusna katastrofa neće izazvati dugogodišnje zagađenje Zemljine atmosfere i tla tipa Černobil, niti golema fizička razaranja, kakvima smo svjedočili u Hirošimi, ali to ne znači da će postkoronski svijet biti “imun” na mogućnost izbijanja novih ratova. Već sada se vode oštri gospodarski, financijski i propagandni ratovi, poput onog o navodnoj Trumpovoj ponudi da otkupi njemačku tvrtku koja radi na lijeku protiv koronavirusa ili međusobne optužbe SADS i Kine o tome tko je odgovoran za pandemiiju. Također, nisu bez izgleda ni masovni unutrašnji, čak i prevratnički nemiri tzv. prekarijata u najrazvijenijim zemljama Zapada.
Temeljna konceptualna osnova “postkoronskog svijeta” kao negacije globalizma, izražena je u formulaciji: “Ako hoćemo preživjeti, odmaknimo se jedan od drugog!“. Na političkoj razini, to znači ponovnu uspostavu i učvršćivanje državnih granica, a u gospodarskom smislu, nadomještanje otvorenog, globalnog tržišta, krajnje specijalizacije i „brendiranja“ svakog proizvoda (čak i zemalja!), sa starom, dobro poznatom koncepcijom autarkičnog gospodarstva i „oslanjanja na vlastite snage“, tj. proizvodnjom svih roba, nasuprot tržišnoj logici, ali u cilju zadovoljavanja potreba vlastitog stanovništva i što manjoj ovisnosti o izvozu jednih a uvozu drugih roba. Zbog svega toga, u gospodarskoj sferi treba očekivati ponovno jačanje državnog intervencionizma, ili „Big Governmenta”, tj. sve većih državnih potpora gospodarstvu, javnom sektoru, nezaposlenima itd. U tom sklopu, jedno od mogućih rješenja bit će povratak „out-sourcane“ proizvodnje iz nerazvijenih zemalja, puno veće oslanjanje na “rad od kuće” te, paradoksalno, obnova starih vještina i zanatstva, usporedo sa širenjem IT-tehnologije i umjetne inteligencije!
Svim ovim, još se jednom potvrđuje i to da su epohalni procesi po svom karakteru dijalektički, tj. da imaju svojih pozitivnih i negativnih strana, pa u postkoronskom svijetu, među ostalim, treba očekivati i neke nove ili obnovljene oblike društvenosti i zajedništva koji su u globaliziranom svijetu bili zaboravljeni. Njih daju naslutiti, primjerice, zajedničko pjevanje na balkonima talijanskih ulica, pljesak i masovna podrška građana hrvatskim liječnicima, solidarnost sa starijim susjedima, satelitske snimke pročišćene atmosfere u najvećim urbanim aglomeracijama itd. Treba vjerovati da će upravo ove, pomalo neočekivane, pozitivne posljedice pandemijske katastrofe prevladati one negativne i otvoriti novu stranicu povijesti čovječanstva«.
(dr. Darko Bekić)
 

Priredila: Lili Benčik