Get Adobe Flash player
Napada progonjene – brani veliku Srbiju

Napada progonjene – brani veliku Srbiju

Krešo Beljak žaluje zbog malo Udbinih likvidacija...

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

Plenković je pokušao promijeniti narod i HDZ i zato gubi...

Koga li smo mi to izabrali!?

Koga li smo mi to izabrali!?

Milanović: "Moji su preci Srbe branili od ustaškog...

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

Protuzakonito i diktatorsko izbacivanje ljudi iz...

Titin obožavatelj na Pantovčaku!

Titin obožavatelj na Pantovčaku!

Lepa Brena i SDSS napunili Arenu...

  • Napada progonjene – brani veliku Srbiju

    Napada progonjene – brani veliku Srbiju

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:56
  • Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

    Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:51
  • Koga li smo mi to izabrali!?

    Koga li smo mi to izabrali!?

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:45
  • Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

    Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

    srijeda, 15. siječnja 2020. 09:58
  • Titin obožavatelj na Pantovčaku!

    Titin obožavatelj na Pantovčaku!

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:41

Veselin Čajkanović: glavna karakterna osobina svetog Save sklonost gnjevu i pripravnost za kažnjavanje

 
 
Suvremeno velikosrpstvo je zadnjih desetljeća uspjelo genocidom oslikati predjele bivšeg saveza država (konfederaciju SFRJ). U toj ideologiji, koja inače ima nekoliko sastavnica, Srpska crkva izravno sudjeluje sa svetosavskim fundamentalizmom - svetosavljem. Sveti Sava, uvjetno rečeno, među Srbima živi tri života: povijesni (koji se uglavnom taji ili falsificira, osobito njegove veze s Rimom), drugi predstavlja svojevrsni doživljaj ovog sveca među Srbima, dok je treći preradba za potrebe svetosavske ideologije.
https://tamoiovde.files.wordpress.com/2014/10/1243425_10201845670441005_1186737654_o.jpg?w=545&h=231
Svetosavlje zapravo samo kao povod i zaštitni znak uzima „lik i djelo“ svetog Save, a u biti se radi o totalitarnoj ideologiji koja se prakticira kroz političko-vjerske pokrete i pomoću i instrumenata srpske države, primjerice vojske, ali još češće pomoću različitih parastruktura (tipa četništva) pod pokroviteljstvom države i SPC-a. Nastojeći tako temelje svetosavlja učiniti neupitnim jedan od njegovih suvremenih ideologa, episkop Atanasije Jeftić, tvrdi da je sveti Sava „od Hrista Boga uzdignuti i na apostolski presto Crkve Saborne u Srbiji postavljeni svetitelj.“ Kad se tomu dodaju stajališta poput onoga da je svetosavlje „temelj srpske države i crkve“, spozna da ono izjednačava „narodnost i crkvenost“ i spaja „ideal vjere i nacionalizam“, proizlazi fundamentalizam u čistom obliku. Ono se dakle najprije utemeljuje kao nekritičko čitanje tradicije, zatim razvija kao ekskluzivno („nitko nema što Srbin imade…“) i odatle premeće u svojevrsni rasizam. Sijanjem straha od suvremenog, stranog, različitog, „bacanjem“ prokletstva na zapadnu civilizaciju, širenjem paranoje o „ugroženosti“ isl., ono ujednačava, ujedinjuje i mobilizira Srbe i šalje - u sveti rat. Doista, u svom priopćenju iz svibnja 1991. (Pravoslavlje od 1. lipnja 1991.), dakle neposredno prije intenziviranja srbijanske agresije, Sveti arhijerejski sabor Srpske crkve, a čine ga svi njezini episkopi, od Srba traži da se u budućem „sukobu širih razmera“ ponašaju kao „sveti ratnici“. To bi, najkraće, i bila svetosavska sudbina svetog Save - ideološko opravdanje agresije.
 
Mitski sv. Sava
 
Drugi Savin život među Srbima, onaj mitski, posebno je zanimljiv stoga što je nepriličan za jednoga kršćanskoga sveca. Proučavajući srpsku tradiciju, religiju i mitologiju s namjerom da razluči „što pripada religiji i mitologiji, a što istoriji“. Veselin Čajkanović (1881.- 1946.) jedan od rijetkih akademika SANU-a koji si je iskreno postavio takav zadatak, dolazi do zaključka da „u suštini po svome karakteru i temperamentu, po mitovima i verovanjima koji se uz njega vezuju pripada on (Sv. Sava, o.a.) još starom prethrišćanskom vremenu“, (navodi u tekstu iz svoje knjige Mit i religija u Srba, SKZ, Beograd, 1973.). Tomu u prilog navodi niz dokaza. Tako nalazi da je glavna karakterna osobina svetog Save sklonost gnjevu i pripravnost za kažnjavanje. Njegov gnjev je najvećim dijelom nemotiviran, a kazne okrutne, neopravdane i nepravedne. Navodi za to niz primjera. Sava je tako prokleo i upropastio svoga psa, koji mu je inače bio vjeran samo zato što ga nije mogao slijediti u skoku s brda na brdo. Nekog pastira je pretvorio u psa zbog toga što je jeo ležeći. Cijelo jedno selo „kolektivno“ je kaznio zbog toga što mu je neki seljanin obojio magarca u crno. Kazna je bila drastična i značila je njihovo istrjebljenje: nisu više mogli rađati i do smrti su morali nositi crninu. Neki gradić je pak potopio zato što mu je neki njegov stanovnik sakrio rukavice.
 
Još okrutniji svetac se pokazuje u priči o kosu. Priča kaže kako je jednoga proljetnog dana kos veselo pjevao na nekom glogu. Naišavši  tim putem svetac, navodno se šaleći, upita ga zašto je „pokunjio nos“. Kos mu odgovori da on „nije kos što je pokunjio nos, nego kos što diže nos“. Svetac se na to razbjesni „pa zapovedi da odmah padne sneg sa hladnim i jakim mrazem“. Sutradan je kos doista „pokunjio nos“ jer mu je od studeni uginula kosica a i sam je bio pri kraju. Svetac tada „vrati“ proljeće. Zanimljivo je da je jednom zgodom blagoslovio neku lijenu djevojku, a prokleo marljivu.
 
Srpska mitologija svetog Savu drži zaštitnikom vukova, „Vučjim božanstvom“. On vukove naziva svojim „drugovima“, oni ga prate poput pasa i imaju njegov blagoslov da u toru izaberu najbolju ovcu - štoviše, on ih tamo šalje. Prema tom vjerovanju svetac ih na „svoj dan“ saziva u planini i određuje im hranu za iduću godinu. Tako se, kaže jedna priča, neki pastir slučajno zatekao u planini na dan kad je svetac sazvao vučji sastanak radi određivanja plijena. Vidjevši toliku množinu vukova, pastir se uplaši i popne na drvo. Nakon što je Sava već bio raspodijelio sav raspoloživi plijen, odnekud se pojavi „hromi vuk“. Svetac problem riješi na slijedeći način: „Eno tebi onoga čoveka na drvetu“, reče. Usuprot pokušajima jadnika da se lukavstvom nekako spasi, „hromi vuk“ ga uskoro pojede. Nastojeći odobrovoljiti tako okrutnoga „vučjeg pastira“, da im ovce ne pokloni vukovima, pa i njih same, Srbi su po sedam dana postili njemu u čast, ili ga nastojali umilostiviti na drugačije načine, primjerice i običajem učestalog davanja osobnog imena „Vuk“, a među njima je bio i jedan poznati „hromi“ (navodno austro-ugarski agent).
 
Matija Bećković: Vučji smo narod!
 
Neobično je zanimljiva pojava da neki suvremeni Srbi cijeli srpski narod poistovjećuju s vukovima, stavljajući ga tako pod zaštitu „vučjeg božanstva“, a ne kršćanskog sveca. Tako Matija Bećković, perjanica velikosrpstva od osamdesetih kaže: „Vučji narod smo bili, u vučje božanstvo verovali, vučji čobanin nas čuvao“. Pojava „vučjeg svetosavlja“ završila bi kao priča iz davnine i pjesnička figura - da nije medijskog i inog prizivanja mitske agresivnosti srpskih masa u funkciji osvajačkog rata; i vučjeg, onog mitskog, ponašanja srpskih vojnih i paravojnih postrojbi (devedesetih). Simbolima straha, stradanja i smrti, kostima koje da „vape“ za osvetom, „moštima pokojnika“ (Lazar, vladika Velimirović i dr.) koja navodno jamče pobjedu, stratezi srbijanske agresije uzburkali su podsvijest svojih masa našavši u njoj sam pakao. Štoviše, poganističkim spiritizmom pomoću najsuvremenijih medijskih sredstava pakao su uspješno prizvali na svjetlo dana. Ima li tada ikakvih razloga da se „vučji narod“, pod zaštitom „vučjeg božanstva“ ne ponaša kao mitski vuci? Pitanje osobito postaje smisleno ako se posluša svojedobno Čajkanovićevo upozorenje: „Naš narod (srpski o.a.) ima čudnu religiju: inteligencija je, uglavnom ireligiozna; narodna masa je, isto tako, ili apatična ili fetiš. Naši pogrebni i svadbeni običaji preneseni su, nepromenjeni i nedirnuti, još iz bronzanog doba. Kad se sve sabere, mi imamo ne pravu religiju nego supersticiju. Da li je ovaj nedostatak prave religije imao za posledicu izvesnu moralnu neosetljivost i nezrelost to treba ispitati“ (Veselin Čajkanović, Mit i religija u Srba, SKZ, Beograd, 1973.),ž
 
„Moralna neosjetljivost i nezrelost“ koju su Srbi pokazali u agresiji na Hrvatsku i BiH bila je više nego očita, a upravo frapantno djeluje „moralna neosjetljivost“, najblaže rečeno, koju je spram zločina i zločinaca iskazao elitni, monaški red, kler Srpske crkve. Primjera je bezbroj, a ovdje ćemo navesti samo tri koji o tome svjedoče.
Mitropolitu crnogorsko-primorskom Amfilohiju u služenju mise na Badnjak 1991. pomaže Arkan - i dva voda arkanovaca, prethodno sudionika voćinskih, vukovarskih i inih pokolja.
Patrijarh srpski Pavle u rano proljeće 1992. polaže temeljni kamen srpske crkve u, pokoljima i progonima, etnički očišćenu krvavu zemlju Lovasa (Vukovar).
Čak dva episkopa Srpske crkve, šabačko-valjevski Lavrentije i tuzlanski Vasilije, zajedno s Arkanom, a nakon bijeljinskih kristalnih dana i noći, posvećuju novi most na Drini između Mačve i Semberije, u kolovozu 1992., itd.
Čime čelnici Srpske crkve mogu opravdati  ovakve postupke? „Svetim ratom“ pa je onda Arkan (bio) „sveti ratnik“? Onim što je ustvrdio Čajkanović pa se „moralna neosjetljivost“ može objasniti odsustvom kršćanskog morala u „srpskoj vjeri“? Ili je doista na djelu „vučje svetosavlje“? Susjedima „komšijske civilizacije“ odgovori na ova pitanja zapravo i nisu bitni, njima ostaje učiti, pa i mitologiju kako se ne bi ponovo čudili. Jer čuđenju doista nema mjesta.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Tko na unutarstranačkim izborima HDZ-a može pobijediti Andreja Plenkovića?

Četvrtak, 23/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 823 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević