Get Adobe Flash player
Sad' ili nikada!

Sad' ili nikada!

Istina će izroniti 22. prosinca i nitko je ne će više moći...

Dostojanstvo prodano na rate

Dostojanstvo prodano na rate

Škola za život bi morala omogućiti ući u svijet rada sa što...

Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

Horizontalni pristup povećanju plaća je neka vrsta nakaradne komunističke...

Boris Miletić protiv vjernika

Boris Miletić protiv vjernika

Umjesto Adventa ili Došašća podmetnuo je "Prosinac u...

Kabinet voštanih figura

Kabinet voštanih figura

U poslijekomunističkim društvima mladi i obrazovani odlaze, elite...

  • Sad' ili nikada!

    Sad' ili nikada!

    utorak, 03. prosinca 2019. 19:11
  • Dostojanstvo prodano na rate

    Dostojanstvo prodano na rate

    četvrtak, 05. prosinca 2019. 13:24
  • Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

    Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

    utorak, 03. prosinca 2019. 18:58
  • Boris Miletić protiv vjernika

    Boris Miletić protiv vjernika

    srijeda, 04. prosinca 2019. 07:02
  • Kabinet voštanih figura

    Kabinet voštanih figura

    četvrtak, 05. prosinca 2019. 13:17

Siguran sam da nije ni retka napisao o pobijenoj osječkoj djeci od strane srpskih četnika

 
 
Kad sam načuo iz medije o tom istraživanju doktora Dejana K. (Praha, 2016.) o Antama bio sam se zabrinuo za publicista i (k)njiževnika Antu T. Ta di će sad taj bidni Ante s tim, znanstveno prokazanim, imenom? Gdje će se sakriti? Mišja rupa, il' kanalizacija, mu ne ginu. Nu kako Jutarnji medij nije, čini se, ni zabilježio disertaciju dr. Dejana K., razjasnilo mi se - u Jutarnjem će mu i nadalje biti prebivalište. Naši čitatelji se možda sjećaju, na Antišu T. se osvrćem rijetko – samo ako i kad ugazim. Potpuno jednako kao kad, po mraku, ugazim zato što vlasnici i ljubitelji ne čiste iza svojih ljubimaca - ne poštujući gradsku odluku. Ovoga puta sam pod punom sviješću ugazio u kolumnu „Piše Ante Tomić“ pod naslovom i podnaslovom: „PRAUD TU BI KROAT Da se Kim Ann Škoro nekim čudom '91' našla u Osijeku, grozna priča s Čedomirom Vučkovićem završila bi potpuno drukčije“ (Ante Tomić, objavljeno 2. 11. 2019. u 22:26)
https://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2018/08/24.-gskos.unios_.hr_.jpg
„Huh“, rekao bi Ante T., ne samo da sam ugazio u malo g. već u  cisternu zvanu JL. Vele Ante T. i JL: „Priča se posljednjih mjeseci, potiho i sramežljivo, kako se o tome već govori, u strahovitoj nelagodi kao da je nekakva gljivična infekcija na stvari, ili kao da se tkogod propio, da je supruga nezavisnog predsjedničkog kandidata, nove velike uzdanice naše ekstremne desnice, pogrešne nacionalnosti.“ „Huh“, napisao bi Ante T.: i istina, priča se, a priču, skoro roman, pored ostalih, o Škori, podario je javnosti, ako se ne varam, jedan iz „službe“, skinut odatle zbog, „zvoni mi“, sumnje na - pedofiliju. „Huh“. Dobra priča, dobar, pouzdan izvor. Fama volat, priče se šire i kolaju, u predizborna vremena („a je l' bio u rovu 1991.“…?) u ovoj maloj zemljici pa postaju sve veće i veće, prosto medijom lete kao veliki „luft baloni“ o „velikoj uzdanici naše ekstremne desnice“ (A. K.). „Huh“, omiljene li teme i športa ekstremističkih kvazi liberalnih i kvazi ljevičarskih medijinih, stranačko-partijskih, udrugarskih… eskadrona - kotrljanje, tuđih, krvnih zrnaca po javnosti.
 
»Vozovi vlakovi i naši miješani brakovi«
 
Zato Ante T. udara izravno u  glavu. Glave doduše davno nema, na Mirogoju je, al' sad da l' striček Freud, da l' ko - sudba, kako bilo, nešto ga tjera napisati kako je Franjo Tuđman („jednom davno bio predsjednik“, isto A. T.) „otvoreno kazao kako je sretan da mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja“. „Huh“ jao, kakva bomba na početku teksta kao da ju je pod-metnuo neki isilovac, bivši oficir Saddama Husseina koji je vojne školice završio u SFR Jugoslaviji (još su aktivni u, zasad, propalom, kalifatu). Ova Predsjednikova usputna pripomena „o ženi“ eksponirana je u ovdašnjoj mediji milijune puta, nekako kao u komunizmu izvlači se „prema potrebama“. Oni koji ju neprekidno izvlače računaju - toliko puta je poslužila stigmatizaciji predsjednika Tuđmana, HDZ-a, Hrvatske, Hrvata, bilo kakvih, toliko puta izvan konteksta, pa i opet će - ako bude sreće. Pritom se, primjerice, ne spominje kako je Franjo Tuđman, tada samo predsjednik HDZ-a, predizborno možda samo pomislio razlikovati se, glede toga, od a) Pavelića i b) Tite. Ili se možda  usputno, osvrnuo na vladajuću partijsku ideologiju, koja se bila zavukla i u krevete „radnih ljudi i građana“, „poštene inteligencije“, „klase radničke“  i „naroda i narodnosti“ („naših“). Tako se čak i pjevalo u ta vremena (bez obzira gdje tada famozna „željezna zavjesa“ bila):„vozovi , vlakovi/i naši mešani brakovi“.
 
Obični ljudi (ž/m) su se pjesmi čudili jer su, s pravom, mislili kako je tada svaki brak „miješan“ (a u njemu se još i „miješalo“) - „mješavina“ žene i muškarca. Onih, „ne miješanih“ tada nije bilo, bili zabranjeni, a homoseksualci, kako u kojoj fazi revolucije koja teče, proganjani, zatvarani, pa u mraku premlaćivani bogme najvećma od  službenih „lica“ i, na koncu, s popriličnom dozom podsmijeha tolerirani. Doduše u vrhuškama te svjetske revolucije koja je tekla slika je bila malo drugačija. Tek usput - šefa NKVD-a Nikolaja Ježova, kad je na njega došao red, ali ne zbog seksualne orijentacije, umlatilo u krevetu s ljubavnikom. Vidi vražje koincidencije - i Hitlerovog „revolucionara“, zapovjednika SA formacija Ernsta Röhma, isto umlatio u krevetu s ljubavnikom, kaže priča. Proširena pak zbori kako je homoseksualna orijentacija (danas bi se reklo, a onda „buzoranti“, „pederi“) i inače bila raširena, skoro uobičajena među „smeđima“, što Hitlera u dolasku na vlast nije smetalo, i sam je bio skoro „moderan“, osim vegetarijanac, još i čudne mistične seksualne orijentacije. Uostalom kao što ga nije smetalo ni to što su izvana „smeđi“ (SA odore) iznutra često bili „crveni“, bivši komunisti.
 
Miješanje Jugoslavena
 
Vratimo se ovdašnjoj svojedobno i opjevanoj ideologiji „miješanih brakova“, odnosno miješanju Partije u krevete svojih „naroda i narodnosti“. Ono je samo nastavak partijske prakse iz razdoblja revolucije, naročito u vrijeme kad se već nazirala pobjeda komunizma u Jugoslaviji i za njegovih ranih godina. Partija je tada u najmanju ruku odobravala brakove svojih „kadrova“ (KPJ, vojska, KNOJ, OZNA itd.). Najpoželjnije je bilo da su oba „partnera“ („drug“ i „drugarica“ i u spolnom, seksualnom, smislu) članovi/ce KPJ (SKOJ-a), a dodatno se, ako to nije bio slučaj, za partnera (najčešće „drugaricu“ u značenju „žena“) tražila barem poželjna klasna pripadnost, neukaljanost s neprijateljskom stranom u ratu, obračun s vjerom i sl. Kasnije si je vrh nomenklature priuštio izlazak izvan ovih okvira („ništa ljudsko im nije bilo strano“) pa je mnogi važni „drug“ ostavio svoju „drugaricu“ iz rata i „ponovio“ se u kakvu novu atraktivnu ženicu, često neovisno o njenom klasnom podrijetlu, primjerice. Naravno bilo je i vjernih „do groba“, nu kako bilo partijska stega u krevetima „kadrova“ je s vremenom popuštala, nešto kao da je zapelo u klasnoj, „krevetnoj“ sekciji izgradnje „novoga čovjeka“. Nije išlo klasno pa se skrenulo u rasno - u „miješanje“ „naroda i narodnosti“, izrazitije nakon sloma Hrvatskog proljeća, propagandno, medijski, postrance ali svejedno dostatno jasno. Jugoslaveni, kao nacionalnost, su postojali što već spontano „izmiješani“, što po slobodnom opredjeljenju bez obzira na etničko podrijetlo. Ništa sporno, bitno je tek istaknuti kako su mnogi od njih takvim izborom računali na prednosti osobito u državnim službama koja je postojala (korupcija?).
 
Tako, povijesno gledano, na jednoj strani se pravi novi „klasni čovjek“, revolucionarni, udarnički , avangardni… nadčovjek, na drugoj se želi vratiti stari rasni tip, čisti germanski, a na trećoj se nastoje praviti „miješani“ (Jugoslaveni). Tko mi pokaže sržnu razliku među njima, izuzimajući količinu represije kojom se koriste, osobito gole sile, častim ga. „Miješanje“ rasa, kultura, etniciteta, plemena..., naravno, traje više ili manje spontano od kad je svijeta i vijeka, tako i danas, trajat će i ubuduće. Doduše danas je na djelu jedna nova totalitaristička prisila u istom pravcu, ali to je druga tema. Sve u svemu kad je izjavio o „ženi“ što je izjavio Tuđman je samo mogao nastaviti nabrajati žene iz ostalih „naroda i narodnosti“ („naših“) čime bi dodatno potvrdio kako nije želio sudjelovati u toj, trećoj, rasnoj, ideologiji.
 
1990.: "Ubit ćemo Tuđmana" - 2019. Ante T. po enti puta ga mrtvoga u mediji ubija
 
Vraćamo se u 1990. Anti T. izgleda još nisu rekli kako te 1990. godine  Jugoslavija više nije postojala, nije ju, eto, spasilo ni klasno ni rasno. Poharala ju osim ostaloga tzv. antibirokratska, u bitnome nacional-socijalistička revolucija, takvi mitinzi i još štošta sličnoga. Ako ne vjeruje neka se kod nekoga raspita. O tomu ovdje samo toliko. Malo opširnije tek o mitingu na Petrovoj Gori održanom 4. ožujka 1990., fol prokomunističkom i projugoslavenskom. O njemu samo stoga što je on miting održan najbliže Zagrebu, tek četrdesetak kilometara ptičjeg leta od Katedrale. Evo naglasaka: „Ovo je Srbija“, „Ubit ćemo Tuđmana“, „Hoćemo oružje“, „Idemo na Zagreb“, a, meni osobno, najprimitivnija prijetnja upućena je – ženi - Savki Dabčević-Kučar, toliko odurna da ju ne ću ni citirati. Na pro jugo i pro komunističke govore raznih boraca masa je inače bila mrtva 'ladna, dok joj na usnama titralo drago Slobino ime, a u rukama njegove slike.
 
Četrdesetak kilometara ptičjeg leta od Zagreba. Baš jedno fino „bratstvo-jedinstvo“, što klasno, što rasno nastalo. Uvjeren sam kako ovdašnja medija i ovdašnji Kantiše raznih imena i prezimena (istoričari, publicisti i novinari jedni) u vrijeme kad spominju tu famoznu Tuđmanovu izjavu o „naglascima“ s mitinga na Petrovoj Gori 1990. nisu napisali ni slovca. Bitno i stoga što je on održan najmanje mjesec dana ranije od Tuđmanova govora (travanj 1990.) na predizbornom skupu u Dubravi (zagrebačkoj). I tako, ovi bi oružje, za ići na Zagreb, ubijati, silovati… kako bi potvrdili da je „ovo Srbija“ pa to danas izgleda nikome sporno, već jedna Tuđmanova izjava, u biti - o seksu. Svaka čast i antišama i kantišama i mediji i njenim cisternama.
 
Ah da, ovi s Petrove Gore, da ne spominjem više ništa i nikoga sličnoga, ne snose nikakvu odgovornost za: „Nesretnog su Čedomira Vučkovića (kojega su, o.a.) na koncu tako natjerali da popije kiselinu iz akumulatora“ (A. T. citirani članak). Sudbina ovoga čovjeka, grozna u svakom slučaju, eksponirana je u ovoj mediji, vjerojatno uključivo i ovoga autora, i drugima umnožena je toliko puta da imalo neinformirani konzument mora pomisliti kako je u Osijeku samo 1991. stradalo Srba i više nego što je Osijek imao stanovnika po popisu iz te godine. Podsjeća li vas to na nešto, neku sličnu matematiku smrti? Ne pada mi na um umanjivati bol, značaj, tugu… zbog ničije smrti (bez obzira na krvna zrnca žrtve) nu pitam se zna li Ante T. ime i jednoga djeteta stradalog u granatiranju Osijeka, i je li o njemu, ili bilo kojem djetetu stradalom bilo gdje u Hrvatskoj napisao/napisano približno toliko članaka kao o ovom nesretnom gospodinu. Naravno da nije, vjerojatno stoga što su njihove smrti nevažne, možda i zbog „krvnih zrnaca“. Moram završiti jer me smrad ovoga članka, ma i iz virtualije guši me pa bih mogao skončati pred telekranom. Tek na kraju cijeli „lukavi“ tekst napisan - „hvaleći“ Škorinu suprugu a pljujući i okrivljujući Predsjednika Tuđmana - da se „desničari“ („ekstremni“), bedaci jedni, ipak dosjete pa ne glasaju za njega. Ma genijalno. Kad već Miroslav Krleža nije dobio Nobelovu nagradu dobit će ju ovaj Krleža (to zbog šešira) iz Posrane Mlake.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Završio je štrajk prosvjetara "kompromisom". Tko je gubitnik "kompromisa"?

Petak, 06/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1101 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević