Get Adobe Flash player
Plenkoviću najviše koristi Kuščevićeva ostavka

Plenkoviću najviše koristi Kuščevićeva ostavka

Autokrat Plenković na mrtvom ministru uprave pere svoje nečisto...

Strah od osvete određuje pravila igre

Strah od osvete određuje pravila igre

Neke države imaju mafiju, dok u Hrvatskoj mafija ima...

Hrvatska inteligencija i dalje šuti

Hrvatska inteligencija i dalje šuti

Ostavimo se »hrvatske šutnje«, okrenimo se...

Smijeh svetoga Lovre

Smijeh svetoga Lovre

Plenkoviću su neprijatelji u vlastitim...

Dokle huškačke Novosti na proračunu RH?

Dokle huškačke Novosti na proračunu RH?

Dobivaju kune za širenje mržnje prema...

  • Plenkoviću najviše koristi Kuščevićeva ostavka

    Plenkoviću najviše koristi Kuščevićeva ostavka

    četvrtak, 11. srpnja 2019. 12:08
  • Strah od osvete određuje pravila igre

    Strah od osvete određuje pravila igre

    srijeda, 10. srpnja 2019. 12:52
  • Hrvatska inteligencija i dalje šuti

    Hrvatska inteligencija i dalje šuti

    četvrtak, 11. srpnja 2019. 11:57
  • Smijeh svetoga Lovre

    Smijeh svetoga Lovre

    četvrtak, 11. srpnja 2019. 11:52
  • Dokle huškačke Novosti na proračunu RH?

    Dokle huškačke Novosti na proračunu RH?

    četvrtak, 11. srpnja 2019. 15:51

Valjalo bi se više zabaviti našim pravosuđem i organiziranim skupinama što u ime navijanja čine štetu nogometu i državi

 
 
Bilo mi je osobito drago što je predsjednik Vlade Andrej Plenković posvetio pozornost Mati Rimcu i u Svetoj Nedelji, s dijelom ministara, posjetio njegov proizvodni pogon. Istovremeno mi je žao što jednaku pozornost nije posvetio jednom jednako zanimljivom procesu što ga vodi naše, kaže li se, suspektno pravosuđe, ali ništa manje i DORH sa svim opslužujućim tajnim i javnim službama što ga zaslužuje, recimo, slučaj Zdravka Mamića.
https://www.espreso.rs/data/images/2018/12/12/09/476909_ivica-dacic-i-marija-pejcinovic-buric_ls.jpg
Zdravko Mamić je središnja točka koja je posebno postala aktualno dolaskom Željka Jovanovića na mjesto ministra znanosti obrazovanja i športa[1] koji se okomio na nogometnu asocijaciju proglasivši je, moglo bi se reći na nervnoj bazi, močvarom koju bi valjalo isušiti. Na stranu činjenica da je HNS bolje organiziran od mnogih ministarstava što iz fondova EU nisu u stanju izvući sredstava koliko je izvukla jedna sportska asocijacija zahvaljujući većim dijelom  Zdravku Mamiću transferiranjem darovitih nogometaša i uspjesima kluba GNK „Dinamo“ nastupima u kupovima UEFA-e, a reprezentacija Hrvatske svojim sudjelovanjem na europskim i svjetskim prvenstvima na kojima je većina igrača transferirana iz GNK „Dinama“. Ukratko! Iz te i takve „močvare“ reprezentacija Hrvatske sudjelovala je na SP u Brazilu i na EP u Poljskoj da bi na SP u Rusiji osvojili srebrnu medalju.
 
Dani Olmo je igrač GNK „Dinama“, koji je osobna akvizicija Zdravka Mamića koji je prepoznao njegov talent i kao neafirmiranog igrača doveo ga iz Španjolske. Ovog će ljeta, posve sigurno, napustiti Dinamo i vratiti se nekom od španjolskih klubova uz transfer kojim će GNK Dinamo uprihoditi iznosom od najmanje 30 milijuna eura, a Zdravko Mamić će za to vrijeme kao kreator uspjeha trpjeti osudu pravosuđa koje ga sudi zbog, recimo, sedam puta manjeg iznosa u kunama samo u slučaju OLMO, a da i ne spominjemo ostvarena sredstva brojnim transferima i pripadajućim sredstvima UEFA-e od nastupa u ligi prvaka. 
 
To što je Zdravo Mamić klub GNK „Dinamo“ učinio moćnim i financijski neovisnim o proračunu grada i države naše pravosuđe ignorira. I ne samo to! Javnost je putem medija prikazala Zdravka Mamića kao kriminalca. Nevjerojatno je da ono što se u svijetu naziva stvaranjem novih vrijednosti u nas se kvalificira udruživanjem u zločinačku organizaciju. Uvrjede što kruže medijima dodatna su haranga čija se pozadina ne istražuje. Bilo bi zanimljivo saznati tko su ložači vatri koje mediji raznose kako bi se na njoj grijala čitateljska publika lažima, podvalama, zlobom i pakosti spram Zdravka Mamića. Međutim, to je posao tajnih službi koje se, to je očito, tim poslom ne bave ili ih, tko zna, možda čak proizvode.
 
Slučaj Mamić je puno ozbiljnije pitanje od načina kojim se prezentira javnosti kao zloraba položaja i ovlasti. Valjalo bi naći razlog zbog kojeg je pretrpio optužbe od trgovca robljem do pljačkaša i zločinca?  Tko istinski stoji u kampanji koja se vodi, ne od jučer, u rasponu od ulice, tribina i medija do pravosuđa? Tajne službe su u to, nema dvojbe, umiješane i solidno kompromitirane u svim procesima, pa se valja zapitati što je k vragu radio ili što radi DORH i što rade tajne službe koje nisu mogle ili nisu željele pronaći „pisce“ svastike na poljudskom stadionu? Nije li taj slučaj bio prvorazredno pitanje usmjereno protiv Republike Hrvatske? Jednako tako je zanimljivo da nitko nije ni pokušao, niti danas pokušava otkriti dirigente navijačkih orkestara svih naših tribina. Zar je moguće da nitko nikad nije tražio odgovornost za sve što se događalo i što se danas događa na našim stadionima i udrugama koje su sve samo nisu navijačke. Nerazumljivo je i posve neobjašnjivo da se u onome što zovemo slučaj Mamić svi prave pomalo blesavi i neodgovorni spram osobe koja je od Dinama stvorila respektabilan europski klub, doduše pri dnu, ali pri dnu najboljeg nogometa što se igra u Europi.
 
Zdravko Mamić je iznimno složen lik oko kojeg se sve grublje prepliću predrasude o nogometu temeljem davno prevladanih načela stvaranih u socijalizmu kakvog smo imali, a danas u sudaru s  praksom tržišnih i gospodarskih odnosa kojima nije dorastao, recimo, Hajduk. Slučaj je htio da se NK Hajduk, inače oblikovan zahtjevom navijača, našao pred problemom koji mu ne može riješiti ljubav što dolazi s ulice želja i zahtjeva njegovih pristalica nego mogućnostima što ih osigurava dobra poslovna politika njegove uprave. Za razliku od velikog i poštovanog rivala Hajduka GNK Dinamo nije nasjeo zagrljaju „tih divnih stvorenja“ što bakljama, neumjesnim parolama i uvrjedama traže prava koja im ne pripadaju i koja im nitko ne može dati samo zato što urlaju i što ih mediji, na svoj osebujan način, podupiru nekom vrstom suživota. Ne osuđuju ih nego samo konstatiraju ispade koji s navijanjem nemaju vezu, ali neku vezu očito imaju kad im je glavni cilj uništiti Zdravka Mamića. Bez namjere nabrajanja objeda, i osuda za koje ne postoje dokazi, Zdravko Mamić umjesto priznanja zatrpava se navodima koji ništa ne dokazuju ali uporno upućuju na sivu zonu. Pa koji je to poslovni subjekt transferom roba, tehnologija i usluga priskrbio devizni prihod što ga je ostvario GNK „Dinamo“ plasmanom igrača u Ligu prvaka zahvaljujući Mamiću?
 
Hajduk, naviknut na prednosti koje je, budimo iskreni, imao uz sve poštovanje njegove, uistinu, bogate i uzorne tradicije, nije se prilagodio vremenu u kojem je ideologiju zamijenilo tržište. Toj činjenici veći dio naših novinara nije dorastao. Jedan od naših najuvaženijih sociologa pokojni Josip Županov nije imao dostojnog nasljednika, kao ni pokojni novinar i urednik nekad VUS-a (Vjesnik u srijedu) Krešimir Džeba. Bili su, kako se kaže, u ono vrijeme, osuđeni ili neprihvaćeni od politike na isti način kako se danas osuđuje Mamić. Trpeći pakost, zloću i nemoć naših medija da se upuste u analizu socijalnog tkiva Hrvatske kakvu imamo nakon obrane od srpske agresije i napada Željka Jovanovića (ex ministar znanosti, obrazovanja i športa u Vladi SDP-a) koji je nevjerojatnom arogancijom i drskosti nazvao nogometnu organiziranost močvarom koju valja isušiti posljedica je ideološke ovisnosti o vremenu koje, to je očito, izvire iz sive zone naše tužne povijesti što se i nadalje svodi na uzroke nastalog i potrošenog fašizma s posljedicama jednako otužnog komunizma u kojemu sve što nismo plaćali na ćupriji koju je gradio Tito sad nam se naplaćuje na mostu što nas spaja sa državama izraslim na krhotinama berlinskog zida i svega što je zid čuvao. Komercijalizacija športa, kako je davno, davno napisao Krešimir Džeba u posmrtno izdanoj knjizi koju je priredio Marijan Serdarušić „Sport i novac“ piše da je  konstitucionalna značajka suvremenosti, koja ne prestaje biti predmet rasprava i kritika dijelova športske birokracije, dijela medija i naravno politike koju danas baron de Coubertin, kad bi mogao vidjeti, okretao bi se u grobu, kako piše K. Džeba.
 
Riječ je o činjenici da je komercijalizacija športa uvjetovala snažnu birokratizaciju u koju spada sve što počinje marketingom a završava, budite sigurni, navijačkim udrugama; one su otišle tako daleko da već postavljaju uvjete uhodanim i verificiranim klupskim upravama kakve imaju, recimo, Hajduk i Dinamo. Tek činjenica je da Hrvatska nema izvornu doktrinu ili bar, na razini struke,  sociologiju športa; ona je postala privatna stvar ili interpretacija novinara koji su se doslovce „ispilili“ iz gnijezda osobne retorike kojom se socijalna i gospodarska vrijednost športa tumači različitim interesima pojedinaca i vješto organiziranih skupina.
 
Nogomet nije samo šport. Naprotiv! Postao je moćan tržišni promotor u kojem se ne nadmeću samo nogometaši nego i proizvođači športske opreme i, ne bi vjerovali, farmacijskih proteza koje odgađaju umor, ili pak otupljuju bol kako bi se uz športski uspjeh reklamiralo i sve ostalo što je uspjehu poslužilo od opreme, prehrane pa sve do rekvizita. U tom smislu bilo bi sasvim dovoljno citirati fusnotu koju je davne 1958 naveo Rogere Caillois u svom djelu „Igre i ljudi“: „Šport je, uza sve ostalo nadahnuće za slikovite definicije u kojima se ogledaju mnogi od samih sportaša do filozofa, pri čemu, međutim, više dolazi do izražaja krasnorječivost nego precizna, makar i suhoparna cjelovitost.“
 
Cijenit ću, u navedenom kontekstu, naše tajne službe i DORH tek onda kad budu ušle u trag pisaca fašističke svastike na poljudskom stadionu u kvalifikacijskom susretu s Italijom i kad se pronađu imenom i prezimenom dirigenti orkestriranih navijača koji majmunski skandiraju parole koje netko smišlja kako bi, u spomenutom slučaju, Zdravko Mamić bio lik koji ne ugrožava, koji ni sa čim ne ugrožava, Hrvatsku kakvu želimo i kakvu imamo. Mislim da bi, u kontekstu osvrta, valjalo se više zabaviti našim pravosuđem i organiziranim skupinama što u ime navijanja čine štetu nogometu i državi kakvu ne zaslužuju, umjesto Zdravkom Mamićem koji je ostvario uspješni GNK „Dinamo“ i koji je svojim angažiranjem dao značajan prilog, ne samo nogometnoj organizaciji nego i svim našim trenerima od Slavena Bilića do, kako volim naglasiti, Zlatka Dalića kojemu se najzad nasmiješila Božica Fortuna dodijelivši mu finale SP-a u Moskvi.
 
Bilješka:
 
[1] Taj isti ex ministar i nadalje sjedi i muti u svojoj stranci unatoč činjenici da je uz nogomet bio kreator reforme obrazovanja koju je poput ptice što ostavlja jaja u tuđem gnijezdu izmislio Borisa Jokića s posljedicom koju traljavo realizira Blaženka Divjak
 

Željko Mataja

Komentari   

+2 #1 teo trostmann 2019-07-05 04:07
Izvrstan tekst.Dodao bih da naši građani malo znaju o korupciji na Zapadu, posebice u sportu.
Hrvatska je postigla jako puno uz minimalna ulaganja upravo zahvaljujući Mamiću za kojega ističem da nije idealan,ali nisu manje u sukobu interesa Vlahušić, Šuica, Josipović, Milanović, Kuščević, Mrak Taritaš...
Citat

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko će profitirati od smjene Lovre Kuščevića i ostanka u vlasti HNS-a?

Četvrtak, 18/07/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1222 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević